Glagoljica u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i poveznice s Poljskom koncem 14. st.


Darko Žubrinić, 2025.


Posvećeno uspomeni na dr. fra Lea Petrovića (1883.-1945.),
veleučenog hercegovačkog franjevca, znanstvenika, humanista i mučenika


dr. fra Leo Petrović (1883.-1945.)

1. Hrvatska glagolitika u BiH


Mnoge hrvatske glagoljaške knjige i rukopisi nalaze se izvan domovine: raspršene su u čak 27 zemalja, u više od 90 gradova, većinom u zemljama EU. Smještene su uglavnom u prestižnim nacionalnim knjižnicama, sveučilištima, privatvnim zbirkama, itd. Kao što vidimo, rasuta hrvatska glagoljašaka bašćina ima nevjerojatne razmjere. Više od polovice zemalja Europske Unije posjeduje barem nešto od te naše rasute baštine. Izvan Europske Unije su u tom popisu reprezentirane još SAD, Turska, Ukrajina, Rusija, Švicarska, Norveška, Velika Britanija, BiH, Crna Gora, Makedonija.

Pogledajmo države Europske Unije u kojima se nalazi (ili se nalazilo) barem nešto od hrvatskih glagoljičkih knjiga i rukopisa:
Austrija, Bugarska, Češka, Danska, Francuska, Italija, Mađarska, Nizozemska, Njemačka, Poljska, Portugal, Rumunjska, Slovačka, Slovenija, Španjolska, Švedska i Vatikan, tj. 17 od ukupno 27 zemalja EU (2025.).

Bosna i Hercegovina je jedna od dvadeset sedam zemalja izvan Hrvatske, u kojoj se nalaze (ili su se nalazili) rukopisi, knjige i spomenici pisani ili klesani hrvatskom glagoljicom. U Bosni i Hercegovini, Sloveniji i Crnoj Gori se nalaze i autohtoni hrvatski glagoljički izvori. Istini za volju, čak i u Italiji postoji nekoliko autohtonih hrvatskih glagoljičkih natpisa.

U BiH se hrvatski glagoljički izvori (i to autohtoni) nalaze se na barem deset lokacija: u Sarajevu, Fojnici, Humcu, Kupresu, Posušju, Banjoj Luci, Livnu, Jajcu, Dragelju i u Koluniću kod Bosanskog Petrovca. Hrvatska glagolitika na tlu BiH nije zanemariva. Po našoj evidenciji, sastoji se od sljedeća 24 natpisa i rukopisa:
Ovdje svakako treba dodati još i oveću grupu od 47 vrlo kratkih dokumenata iz druge polovice 16. st. koje predstavljaju tajne dojave o kretanjima turskih postrojba, pisane uglavnom glagoljicom (vidi [Žubrinić 2024]):


Temeljni rad za tu nedovoljno obrađenu temu je članak [Bojničić pl. Kninski, 1914]. Opisano je 47 dokumenata. Među najvažnije zbirke za poznavanje hrvatske pravne povijesti spada



Među te dokumente spadaju Bašćanska ploča, Istarski razvod, Vinodolski zakon,... Po Vjekoslavu Štefaniću (1900.–1975.), Acta croatica obasiže čak oko 7000 pravnih dokumenata. Istaknuti hrvatski povjesničar Ferdo Šišić (1869.–1940.) za Acta croatica kaže sljedeće: "To je najljepša i najpotpunija zbirka hrvatskog narodnog govora u srednjem vijeku i čitavo XVI. stoljeće... Ovako opsežne zbirke srednjovjekovnih isprava - listina [isprava, zakona i statuta], kao što je naša Acta Croatica, pisanih živim, narodnim govorom, ne može pokazati niti jedan drugi slavenski narod."


Fra Leo Petrović ima zanimljivo mišljenje o poveznici Crkve bosanske s benediktincima, slično kao i Ante Škobalj o poveznici
Poljičkih glagoljaša na otoku Braču s benediktincina:



2. Hrvatska glagoljica u Češkoj od 1347. do 1416.

Poznati benediktinski samostan Na Slovanech (kasnije preimenovan u Emaus) u Pragu, glavnom gradu Češke, u početnom razdoblju bio je glagoljaški. On predstavlja značajnu poveznicu izmedu hrvatske i češke kulture. Samostan Na Slovanech je 1347. dao izgraditi znameniti češki kralj Karlo IV. za hrvatske benediktince. Kao mladi kraljević, 1337. godine posjetio je grad Senj u pratnji Bartolomeja (Frankapana), te se tamo upoznao s glagoljaškim obredom i zaželio ga oživjeti u Češkoj. U praškom samostanu je boravilo oko 80 hrvatskih glagoljaša benediktinaca, a djelovao je kao glagoljaški benediktinski samostan do oko 1420. U uporabi su bila tri jezika: hrvatski crkvenoslavenski (za obred), govorni hrvatski i češki.



Glagoljaški benediktinski samostan Na Slovanech (kasnije Emaus) u Pragu

U tom su samostanu nastala među inim ova djela pisana hrvatskom glagoljicom: Češka glagoljska Biblija, Comestor, Pasional i Zlatna legenda. Tu je 1395. godine pripremljen i glagoljički dio glasovitog Reimskog evandelistara, koji se od 16. st. nalazi u Francuskoj. Na tu je knjigu pet francuskih kraljeva navodno prisezalo prilikom krunitbe, medu njima i Luj XIV. Čuva se u katedrali u gradu Reimsu u Francuskoj. Dovršen je 1395. u glagoljaškom benediktinskom samostanu Na Slovanech u Pragu: prva trećina knjige je pisana ćirilicom (32 str. iz 11. st., vjerojatno iz Kijeva), a preostali dio pisan je u 14. stoljeću hrvatskom glagoljicom, na 64 str. Drugi nazivi te knjige su indikativni: Texte du sacre (Knjiga posvećenja), Livre de coronation (Krunitbena knjiga). Ta knjiga predstavlja snažan simbol sjedinjenosti Zapadnog i Istočnog Kršćanstva.

U samostan Na Slovanech je iz Hrvatske donesen Kirinov psaltir (ili Lobkowitzov psaltir) pisan 1359. u Senju. Nalazi se u Češkoj nacionalnoj knjižnici Klementinum, odmah pored Karlova mosta u Pragu. Neke hrvatske glagoljičke knjige nastale su na temelju staročeških predložaka, na primjer Zrcalo čovječjeg spasenja iz 15. stoljeća.


Katedrala sv. Vita na brdu Hradčani u Pragu. U prednjem planu je znameniti Karlov most na rijeci Vltavi.


Grbovi Bosne, Hrvatske i Dalmacije u crkvi sv. Vita u Pragu

Ovdje vrijedi spomenuti i prekrasan hrvatski grb koji se nalazi u katedrali sv. Vita na Hradčanima u Pragu. Tu su do njega još i grb Bosne (Rame, iako ispod grba piše Sclavonia) i Dalmacije iz 16. st. Stavljeni su na počasno mjesto, skoro na samom početku niza od nekoliko desetaka grbova.


3. Hrvatsko-ugarska kraljica Elizabeta Bosanska r. Kotromanić


Elizabeta Kotromanić (oko 1339.-1387.), hrvatsko-ugarska kraljica rordom iz Bosne, bila je udana za Ludovika I. Anžuvinca. Od 1370. postali su i vladari Poljske, jer je suprug određen za nasljednika poljskog prijestolja. Njihova kći Jadviga, koja po majci ima dakle hrvatske korijene, postala je kraljicom Poljske i Litve. Kraljica Elizabeta bila je kći bosanskog bana Stjepana Kotromanića.



Kruna kraljice Elizabete Kotromanić u SICU (Stalna izložba crkvene umjetnosti)
kod benediktinki u Zadru



Škrinju sv. Šimuna u Zadru naručila je hrvatsko-ugarska kraljica Elizabeta Kotromanić


Znamenita Škrinja sv. Šimuna opremljena je prema zamisli same kraljice Elizabete, a nalazi se u crkvi sv. Šimuna u Zadru. Dovršena je 1380. te sadrži 250 kg srebra. Izradio ju je prema naputcima kraljice Katarine zlatar Franjo (Francesco) iz Milana, koji je u Zadru imao svoju radionicu. Zanimljivo je da škrinju na svojim rukama drže dva anđela, koji su u 17. st. izliveni od brončanih topova zaplijenjenih s turskih ratnih brodova kod Zadra. Sa stražnje strane škrinje lijevo, prikazana je i Elizabeta Kotromanić sa suprugom Ludovikom I. Anžuvincem i s djecom.  U Poljskoj je poznata kao Elžbieta Bosniaczka (tj. Elizabeta Bosanska).


Škrinju sv. Šimuna u Zadru drže dva brončana anđela, izlivena iz topova zarobljenih s turskih brodova.


Na stražnjoj strani Škrinje sv. Šime prikazana je kraljica Elizabete sa suprugom i s troje djece.
Najmanje dijete je Jadviga, kasnije kraljica Poljske i Litve.

4. Poljsko-litvanska kraljica Jadviga Jagiello

Jadviga (1374. – 1399.), kći hrvatsko-ugarske kraljice Elizabete Kotromanić i kralja Ludovika I. Anžuvinca, udala se 1386. za litvanskog kneza Vladislava Jagiella (izvorno prezime glasi Jogaila). Tiime je ona postala poljska i litvanska kraljica. Također, tom je ženitbom Litva primila kršćanstvo. U to je vrijeme Litva veoma moćna kneževina, nekoliko puta veće površine od Poljske, a prostirala se od Baltičkog do Crnog Mora, te obasizala dobar dio današnje Ukrajine.

Kraljica Jadviga je za povijest Poljaka značajna među inim i kao utemeljiteljica Jagiellonjskog sveučilišta u Krakovu, koji je u to vrijeme bio prijestolnica Poljske. Po prezimenu Jagiello nastalo je ime Jagiellonjskog sveučilišta u Krakovu. Zanimljivo da je njezin suprug Vladislav Jagiello bio je nepismen. Važnu ulogu u osnutku sveučilišta imala je Jadviga Jagiello, koja je za razliku od svojeg supruga bila vrlo obrazovana: govorila je nekoliko jezika, medu inim i hrvatski.


Kraljica Jadvigo Jagiello utemeljila je Jagiellonjsko sveučilište u Krakovu

Kraljica Jadviga je pomagala izgradnju bolnica, škola i crkava. Promicala je uporabu narodnog jezika u liturgiji (tj. glagoljaški obred u samostanu sv. Križa u Krakovu).

Jadwiga i Vladislav Jagiello su zamolili tadašnjeg papu Bonifacija za dopuštenje za izgradnju Teološkog fakulteta u Krakovu. Jadviga je kupila zgrade za Jagiellonjsko sveučilište u Krakovu u središnjoj ulici. Sveučilište je  utemeljeno 1397. Za usporedbu, podsjetimo da je Sveučilište u Zadru utemeljeno prethodne, 1396. godine.

Prema Jadviginoj posljednjoj želji (a preminula je vrlo mlada, u svojoj 25. godini), Sveučilište u Krakovu je poduprto prodajom njezinog nakita, što je omogućilo studij za čak 203 studenta (na latinskom jeziku). Kasniji studenti s tog sveučilišta, poznati u cijelom svijetu, bili su na primjer Nikola Kopernik (znameniti astronom) i Karol Wojtyla (papa Ivan Pavao II). Jadviga je i karitativno djelovala. Preminula je nakon rodenja kćeri Elizabete Bonifacije.


Kraljica Jadviga Jagiello – poljska svetica


Grob sv. Jadvige Jagiello u Krakovu, u katedrali pored kraljevske palače na brdu Wawel.

Grob sv. Jadvige Jagiello nalazi se u Krakovu, u katedrali pored kraljevske palače na brdu Wawel. Papa Ivan Pavao II. proglasio je Jadvigu blaženom 8. kolovoza 1986., a svetom u Krakovu 8. srpnja 1997. Njezine moći su 2023. godine donesene iz Poljske u Hrvatsku u Zadar, gdje se nalaze u znamenitoj Crkvi Sv. Šime.


Ujedinjeno kraljevstvo Poljske i Litve u 14./15. st.



Ujedinjeno kraljevstvo Poljske i Litve u 14./15. st.

Zemljovid prikazuje Poljsku i Litvu u 14.-15. st. Opis priloženog zemljovida je dan na poljskom jeziku. Olešnica se nalazi blizu Wroclawa, 33 km istočnije (nije upisana u zemljovid). Wroclaw i Olešnica tada spadaju u kneževinu Šleziju (tj. Sileziju, na poljskom jeziku Šljonsk).

Hrvatska glagoljica u Poljskoj: u Olešnici i Krakovu



Olešnica koncem 14. st. spada u kneževinu Šleziju (Šljonsk, Silezija).

Poljski knez Konrad II. je 1380. pozvao hrvatske glagoljaše u Olešnicu. Kraljica Jadviga je deset godina kasnije, 1390., pozvala hrvatske glagoljaše u samostan sv. Križa u Krakov. Ti glagoljaši dolaze u Poljsku iz znamenitog češkog samostana Na Slovanech u Pragu. Glagoljaška liturgija se u Krakovu gasi nakon oko 100 godina. U benediktinskom glagoljaškom samostanu u Olešnici nije na žalost ostao sačuvan niti jedan glagoljički rukopis.

Kao što vidimo, ovdje putem glagoljice imamo kulturna strujanja između više europskih zemalja: Hrvatske, BiH, Madarske, Češke, Poljske, Francuske, Ukrajine, pa čak i Turske.


Samostan sv. Križa u Kleparzu u Krakovu


Glagoljaški samostan sv. Križa u Kleparzu - čitaj Kleparž (Clepardia, na slici lijevo) u Krakovu, od 1390.

Požar koji je buknuo 1584. oštetio je samostan sv. Križa u Krakovu i uništio većinu glagoljičkih rukopisa.


Krakovski fragment hrvatskoglagoljičkog misala iz 12. st.

U Jagiellonjskoj sveučilišnoj knjižnici u Krakovu čuvaju  se Fragmenta glagolitica koje čine tri odlomka hrvatskoglagoljičkog misala iz 12. st. Čuvaju se pod kataloškom oznakom sign. 5567. Vidi [Nazor 1982] i [Genis 2007]. Radi se o misnim čitanjima na svetkovine sv. Pavla 25. siječnja i svetih Petra i Pavla 29. lipnja, te o ulomcima mise za umrle.





Fragmenta glagolitica, dva od tri sačuvana odlomka hrvatskoglagoljičkog misala iz 12. st., sign. 5567.
Izvor fotografija je [Genis 2021].

Ovi fragmenti predstavljaju najstariji očuvani trag kulturnih veza između hrvatskih glagoljaša i Poljske. Jedan od tih fragmenata je zapravo palimpsest, tj. na njemu je izvorno bio puno stariji tekst iz 11. st., kasnije ostrugan za pisanje novog teksta.

5. Hrvatska glagoljica i hrvatski glagoljaši u Poljskoj u 14./15. st.


O glagoljaškim kulturnim vezama između Hrvatske i Poljske govori i nekoliko tiskanih knjige iz 16. st., koje se čuvaju u Poljskoj. U Sveučilišnoj knjižnici u Wroclawu nalaze se

U Miejskoj knjižnici u Wroclawu nalaze se prvi i drugi dio Novoga testamenta (sygn. 4. k. 160), tiskanih hrvatskom glagoljicom (In Krabatische buchstaben getrukt) u Urachu kod Tübinegna u Njemačkoj 1562. i 1563.


6. Konstantin Poljski (Stanislaus Polonus), poljski pavlin u Hrvatskoj

Stanislav Poljak bio je pavlinski vikar samostana sv. Nikole kod Modruša. Podrijetlom je iz Poljske, a u literaturi se nalazi i pod imenom Stanislaus Polonus. Spomenuti pavlinski samostan sv. Nikole (Mikule) nalazi se 4,5 km južno od Modruša na planini Gvozd. U 18. st. je Gvozd preimenovan u Kapelu. Samostan su osnovali krčki knezovi Frankapani prije 1364.

Među malim brojem istraživača koji su se bavili Stanislavom Poljakom su fra Petar Runje, Vjekoslav Štefanić i Milan Kruhek.



Modruš


Fra Stanislav (Stanislaus Polonus ili Stanislaw Polak), hrvatski pavlin, bio je poljskog podrijetla rodom iz okolice Krakova, a spominje se od 1444. do 1475. Vidi [Petešić 1989, str. 34 i 35]. On predstavlja zanimljivu i premalo poznatu povijesnu poveznica između Poljske i Hrvatske kulture.

Stanislaus Polonus je bio poglavar pavlinskih samostana u južnoj Hrvatskoj i u Istri tijekom tridesetak godina. Vidi [Petešić 1989, str. 35]. S latinskog je na hrvatski jezik preveo glagoljicom tri teksta: pavlinsko pravilo, konstitucije i govore sv. Augustina. Vjekoslav Štefanić tvrdi da je fra Stanislav Poljak bio ”hrvatsko-glagoljski pisac” te da je bio ”otac primorsko–istarske vikarije”, radeći na ”na ekonomskom osiguranju kao i na kulturnom osamostaljenju hrvatskih glagoljaša pavlina”.

Godina 1480ih u samostanu sv. Nikole (Mikule) je živjelo tridesetak redovnika pavlina, pod vodstvom Stanislausa Polonusa. Vidi [Petešić 1989, str. 29]. Ako je tako, je li on imao ikakvog udjela u pripremi hrvatskog prvotiska iz 1483.? Je li to ista osoba kao i poljski tiskar Stanislaus Polonus (1446.-1514. ili kasnije), koji je od 1489. živio u Napulju, a od 1491. do 1504. među inim i u Sevilji, gdje je bio tiskar. Ili je postojalo dvoje ili čak više Poljaka s istim imenom Stanislaus Polonus?


Zahvala. Zahvaljujem dr. fra Andriji Nikiću, predsjendiku HKD Napredak i HAZU BiH u Mostaru na pozivu za sudjelovanje na konferenciji organiziranoj povodom 1100. obljetnice Hrvatskog Kraljevstva. Predavanje je pod istim naslovom održano  15. svibnja 2025. u Mostaru u palači HKD Napredak i HAZU BiH.

Literatura