Dragutin Antun Parčić i njegovi suvremenici




Benedikt (Benko) Mihaljević (1768-1855), pedagog i profesor crkvene povijesti u sjemeništu sv. Krševana u Zadru, potom je na novoosnovanom zadarskom sjemeništu podučavao grčki, staroslavenski i hrvatski. Bio je izvrstan učitelj među čije učenike se ubrajaju Ivan Berčić i D.A. Parčić te drugi koji su njegovali glagoljično pismo. Napisao je "Gramatiku slovinsku ili glagoljsku", a bio je sudski tumač za glagoljske i ćirilićne isprave. Među inim bio je član odbora za preinaku knjiga za pučke škole te provincijal. Tijekom njegovog provincijalata (1803-1823) došlo je do procvata glagoljice.

Vinko Mrkica iz Skradina, (1808-1878.), prevoditelj Novoga Zavjeta (poslanice i evanđelja) na hrvatski; njegov je prijevod biskup Dobrila držao najboljim. Bio je kanonik u Zavodu sv. Jeronima kad je Parčić tamo stigao te ga je srdačno dočekao. Sahranjen je kao i Parčić u  grobnici Zavoda na groblju Campo verano u Rimu.


Josip Juraj Strossmayer
Biskup Strossmayer je D. A. Parčića preporučio da dođe u Zavod Sv. Jeronima u Rimu.

Josip Juraj Strossmayer (Osijek, 1815. – Đakovo, 1905.), hrvatski biskup, teolog, političar, kulturni djelatnik i pisac; jedna od najznačajnijih i najutjecajnijih hrvatskih ličnosti 19. stoljeća. Imao je brata blizanca, koji je preminuo vrlo brzo nakon rođenja. Roditelji su planirali nazvati dječake Josip i Juraj. Budući da nisu znali koji od njih dvojice je preminuo, preživjeli blizanac od tog trenutka nosi imena obojice braće.

U rodnom Osijeku pohađao je pučku školu i gimnaziju, a dvogodišnji filozofski tečaj završio je u katoličkom sjemeništu u Đakovu. Visoko sjemenište pohađa u Budimpešti gdje 1834. godine stječe doktorat filozofije. Godine 1838. je zaređen, i dvije godine boravi u Petrovaradinu kao vikar. Dvije godine kasnije (1840.) odlazi u Augustineum u Beč i 1842. godine postaje doktor teologije i profesor kanonskog prava na bečkom Sveučilištu, polaganjem disertacije o problemu crkvenog jedinstva. Već za vrijeme školovanja pristajao je uz Ilirski pokret u Hrvatskoj. Od 1842. do 1847. godine profesor je đakovačkog sjemeništa, a potom je dvije godine u Beču dvorski kapelan i jedan od trojice direktora u Augustineumu. U to doba predavao je i kanonsko pravo na Bečkom sveučilištu. Na prijedlog bana Josipa Jelačića imenovan je đakovačkim biskupom 18. studenoga 1849. Prigodom ustoličenja u čast i dužnost biskupa Strossmayer je svoj program izrazio riječima: "sve za vjeru i za domovinu" i tom vjerskom i narodnosnom programu ostao vjeran je do kraja života. J.J. Strossmayer je kao biskup naslijedio golema imanja đakovačke biskupije, koja je iskoristio za svoje kasnije mecenatske priloge i darove na kulturnom i prosvjetnom polju. Traži samostalnost Hrvatske i ujedinjenje svih njezinih dijelova. Djeluje u duhu sjedinjenja katoličke i pravoslavne crkve, inicira kult slavenskog bogoslužlja Ćirila i Metoda i tiska glagoljske misale. Gradi katedralu u Šakovu, zgradu HAZU (1877.-1880.), daruje Akademiji zbirku slika starih majstora (koja postaje temeljem Strossmayerove galerije 1884.), utemeljitelj je obnovljenoga Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu (1874.), pomaže rad hrvatskih škola i knjižnica, čitaonica, rad na rječniku, podržava Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo, pomaže časopise, novine, književnike, znanstvenike i umjetnike. Materijalno je pomagao i tiskanje raznih znanstvenih djela u akademijinim izdanjima. Vjerovao je da hrvatski narod može biti suveren i ravnopravan europskim narodima samo ako ima svoje najviše kulturne i znanstvene ustanove.

Posredstvom i zagovorom J.J Strossmayera Hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu izabrao je Dragutina Antuna Parčića za svog člana.


Ivan Berčić

Ivan Berčić (Brčić), (1824.-1870.) hrvatski glagoljaš i filolog. Završio je teologiju u Beču, a u Zadru predavao staroslavenski jezik i glagoljašku liturgiju, poslije i orijentalne jezike te biblijske znanosti. Berčićev filološki rad bio je usmjeren prema obnovi slavenskoga bogoslužja i istraživanju hrvatskoglagoljske baštine. Vatroslav Jagić ga je nazvao uskrisiteljem glagoljice u Dalmaciji. U filologiju XIX. st. uveo je hrvatsku (uglatu) glagoljicu u svojem djelu Chrestomatia (1859). Njezino se II. izdanje naziva Čitanka staroslovenskoga jezika (1864). Za svoje učenike priredio je Bukvar staroslovenskoga jezika glagolskimi pismeni za čitanje crkvenih knjig (1860).

Parčića je upoznao 1857/88. godine u vrijeme dok je Parčić bio profesor hrvatskog jezika i matematike na zadarsko realnoj gimnaziji. Suradnja se nastavila i u vrijeme dok je Parčić obnašao dužnost predstojnika samostana na Galevcu, 1860-1864. godine. Parčić mu je pomagao u glagoljskim radovima, A Berčić je za Parčića skupljao riječi ''prostog pučkog govora''.

Parčića je jako pogodila Berčićeva iznenadna smrt 1870. godine.

Berčićeva zbirka u Petrovgradu


Adolfo Veber Tkačević

Adolfo Veber Tkalčević (1825.-1889.), hrvatski filolog, kanonik, jezikoslovac, književnik, publicist, političar, pedagog, književni kritičar, putopisac i estetičar. Filozofiju je završio u Zagrebu, bogosloviju u Pešti, a slavistiku u Beču. Autor je prve sintakse književnoga jezika u Hrvata Skladnja ilirskoga jezika izdane 1859. u Beču. Priredio je nekoliko školskih čitanki i pisao gramatike hrvatskoga i latinskoga jezika za srednje škole. Njegova Slovnica hervatska iz 1871. služila je kao srednjoškolski udžbenik, te kao norma i kodifikacija tadašnjega književnog jezika.

Kada je Parčić 1873. godine u Zadru objavio svoju slovnicu slavenskog (ilirskog) jezika Grammatica della lingua slava (illirica) compilata da P. Carlo A. Parčić del III: Ord. Di S. Francesco, Zara,  službena kritika ju je dočekala s monogo pohvala, a Adolfo Veber Tkalčević je pisao bečkoj vladi i slovnicu preporučio kao priručnik za školsku upotrebu zbog njene jezgrovitosti, ekonomičnosti i točnosti, a k tome i preglednosti gradiva i jasnoće izlaganja.

Josip Mrkica (1825.-1890.) rodom iz Skradina, hrvatski kanonik, pristaša Narodne stranke i pučki pisac, jedan od uglednih Šibenčana 19. stoljeća., poliglot koji je govorio deset stranih jezika. 1860. je bio školski nadzornik i za svog je mandata uveo hrvatski jezik u šibensko školstvo. Pokretač Prve hrvatske knjižnice u Šibeniku 1866. godine koja je nosila ime Narodna slavjanska čitaonica, mjesta gdje su se okupljali hrvatski domoljubi i gajila hrvatska riječ. Veliku pažnju Mrkica je, osim toga, posvećivao skupljanju riječi. Skupljeno jezično blago kasnije je poslao fra Dragutinu Antunu Parčiću, kanoniku u crkvi sv. Jeronima u Rimu i leksikografu, koji ga je iskoristio prilikom pisanja svog hrvatsko-talijanskog rječnika iz 1874. godine. Izvor Wikipedija. Vidi i [PDF].

Josip Brčić (Giuseppe Bercich, Berčić), (1830.- 1895.), mlađi brat Ivana Berčića, ugledan zadarski ljekarnik, gimnazijski profesor, aktivan u javnome životu grada i utemeljitelj prvog stalnog fotografskog ateljea u Zadru. Poznat je njegov fotografski portret Parčića u svećeničkoj halji.

Paradoksalno, iako je Josip Brčić bio i fotograf, nismo uspjeli naći njegovu fotografiju, nego samo znak njegove fotografske radnje. Više podataka.


Ivan Črnčić

Ivan Črnčić (Ivan Crnčič) (o. Krk 1830. – Rim, 1897.) hrvatski katolički svećenik, tajnik Krčke biskupije, član HAZU, pisac, slavist, filolog, arhivist, kroatist, povjesničar; Doktorirao je teologiju u Beču (1861). Od 1863. do smrti bio je ravnatelj hrvatskog Zavoda sv. Jeronima u Rimu. Istraživao je i objavljivao arhivsko gradivo iz hrvatske crkvene i kulturne povijesti, poglavito glagoljaštva Istre i Kvarnera. Proučavao glagoljske epigrafske spomenike pa je među prvima pročitao i Bašćansku ploču.

Zajedno s J. J. Strossmayerom založio se da Dragutin Antun Parčić bude izabran za člana Hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu.

Za vrijeme njegova ravnateljstva Parčić je stigao u Zavod sv. Jeronima.

Dopunio je Parčićevo čitanje Krčkoga glagoljičkog nadpisa iz 11. st.


Mihovil Pavlinović [PPT]
D. A. Parčić je za svoj rječnik upotrijebio oko četiri tisuće riječi koje mu je
ustupio Mihovil Pavlinović.

Mihovil Pavlinović (1831.-1887.),  hrvatski političar i književnik, jedan od najistaknutijih predstavnika hrvatskog narodnog preporoda i Narodne stranke u Dalmaciji. Pohađao je bogosloviju u Zadru i franjevačku bogosloviju u Makarskoj, koju je završio 1854. Iste je godine bio zaređen pa je započeo služiti kao župnik u Drašnicama kraj Makarske, a od 1855. do 1870., kada se posvetio isključivo političkom i književnom radu, bio je župnik u Podgori. Kao zastupnik u Dalmatinskom saboru (1861), u doba prevage Autonomaške stranke u Dalmaciji, održao je prvi govor na hrvatskom jeziku. God. 1862. bio je jedan od pokretača i glavni suradnika glasila Narodne stranke u kojem je objavljivao članke namijenjene najširim slojevima dalmatinskog puka radi buđenja njegove nacionalne svijesti. God. 1865. bio je izabran za zastupnika u Hrvatskome saboru, a od 1873. bio je zastupnik u Carevinskome vijeću. Njegova dugogodišnja borba za položaj hrvatskog jezika rezultirala je prihvaćanjem njegova prijedloga da se hrvatski jezik uvede kao službeni u sve dalmatinske državne urede (1883). Zauzimao se za hrvatsku samostalnost, cjelovitost i ustavnost u okviru južnoslavenske zajednice te za preuređenje Austro-Ugarske Monarhije na federalističkom načelu. Osim političke, zapažena je i njegova prosvjetiteljska djelatnost i nastojanje oko otvaranja narodnih čitaonica. U književnom radu slijedio je svoje temeljne političke zamisli pa su sva njegova književno-publicistička djela (članci, govori, pjesme, putopisi, sakupljanje narodnih pjesama, zagonetki i poslovica) bila podređena nacionalnom osvješćivanju dalmatinskog puka. Matici hrvatskoj predao je 211 istarskih i primorskih poslovica, a 4000 do 5000 riječi tadašnjoj JAZU za njezin Rječnik.

U makarskom primorju sakupio je velik broj pučkih riječi te ih je ustupio Dragutinu A. Parčiću za drugo izdanje njegova hrvatsko-talijanskoga rječnika iz 1874. Više podataka.


Josef Vajs

Josef Vajs (1865-1959) češki slavist i svećenik, teolog, filolog i bibličar, paleograf, urednik crkvenoslavenskih tekstova, prevoditelj i profesor na Karlovom sveučilištu u Pragu i član Češke akademije nauka. Interdisciplinarni angažman Josefa Vajsa pokrivao je područja slavistike, paleografije, kodikologije, filologije, lingvistike i biblijskih studija. Usko je surađivao s hrvatskim slavistima (V. Jagić) i crkvenom elitom (J. J. Strossmayer, A. Mahnić) i dao važan doprinos za ponovno oživljavanje hrvatske glagoljaške liturgije i pjevanja u ranom 20. stoljeću. Od 1901. do 1905. godine boravi u Krku kao tajnik Staroslavenske akademije te neumorno proučava glagoljske rukopise i u tiskari Kurykte izdaje stručne tekstove. 1905. godine pod njegovim uredništvom izlazi novo glagoljisko izdanje Parčićevog Rimskog misala. Posljednje izdanje Rimskog misala, nastalo na osnovi Parčićevog predloška, ali najvećim dijelom transliterirano na latinicu, objavljeno je 1927. godine, također u redakciji Josefa Vajsa.


Kvirin Klement Bonefačić

Nadgrobni natpis na groblju u Baški:
U spomen Kvirinu Bonefačiću (Baška 1870.-1957.), 
velikom sinu crkve, mužu djela i molitve, svećeniku Krčke biskupije, doktoru teoloških znanosti,
biskupu splitski i makarskom, rodoljubu i glagoljašu, branitelju staroslavenske liturgije.

Kvirin Klement Bonefačić - Daroslav (Baška,1870. - Baška, 1957.), biskup splitsko-makarski. Pučku tj. osnovnu školu pohađao je u svom rodnom mjestu i u Kukuljanovu, gimnaziju u Senju i Rijeci, gdje je 1890. uspješno položio ispit zrelosti. Teologiju je studirao u Centralnom goričkom sjemeništu od 1890. do 1894. godine. Za svećenika je bio zaređen 15. srpnja 1894., a 22. srpnja iste godine slavio je glagoljašku prvu misu u rodnoj Baški. Već kao mladomisnik poslan je u bečki zavod Augustineum na teološko usavršavanje, koje je trajalo do svibnja 1898. godine. Njegov bivši profesor, a onda biskup Antun Mahnić pozvao ga je u Krk, još i prije dovršetka i obrane doktorske radnje, kako bi mu povjerio poslove i zadatke po kojima je svećenik Kvirin Klement postao jedan od njegovih najbližih suradnika. Postaje tako kapelan stolne crkve, tajnik biskupske kancelarije, tajnik ženidbenog suda i prosinodalni ispitivač kod provedbe Biskupijske sinode u Krku 1902. godine. Tek nakon održavanja i završetka sinode ponovno se posvetio studiju i završio doktorsku dizertaciju, te je 14. srpnja 1903. promoviran u Beču za doktora bogoslovlja.

Za vrijeme službovanja u Krku bio je vrlo aktivan na kulturnom i političkom planu te pri radu oko glagoljice i njezine obrane, koji je razvio biskup Mahnić. Bio je tajnik Staroslavenske akademije u Krku i nadzornik novootvorene tiskare Kurykta, a od 1900. do 1904. bio je i urednik službenog lista Krčke biskupije.

Jedan je od autora koji su ostavili važne zabilješke o Parčićevom životu i radu u djelu Dragutin A. Parčić izdanom 1903. u tiskari Kurykta u Krku.


Vinko Premuda, pop glagoljaš iz Baške

Vinko Premuda (1870.-1944.) istaknuti je hrvatski svećenik, pop glagoljaš i filolog, rodom iz Baške, gdje je i umro. Prvi je ispravno pročitao tekst Valunske ploče, a otkrio je i bašćanske (ili Premudine) ostrižke iz 12. st., pisane glagoljicom,  koji su jedno vrijeme bili zagubljeni. Pod pseudonimom Jeremija Bršljanski objavljivao je pjesme, među inim i jednu posvećenu Dragutinu A. Parčiću.

Bio je u posjedu vrlo značajnih glagoljicom pisanih pet listova Pravila bratovštine sv. Marije Goričke iz Batomlja (Batomalj kod Jurnadvora na otoku Krku), iz godine 1425. Dva od tih listova se danas nalaze u Norveškoj (u Nacionalnoj knjižnici u Oslu, u zbirci Martin Schoyena).


Bogoslav Šulek (1816.-1895)
Njegov rječnik je hvalio D. A. Parčić, koji ga je rabio u pripremi svojeg rječnika.

Bogoslav Šulek bio je istaknuti hrvatski jezikoslovac i leksikograf, rodom iz Slovačke. Osobito je važan za stvaranje hrvatskog znanstvenog nazivlja, na pr.

obujam, zračenje, kovine, slitine, toplomjer, tlakomjer, dalekozor '(teleskop), sitnozor (mikroskop), svjetlopis (fotografija), kisik, vodik, ugljik, dušik.

Dragutin A. Parčić je Šuleka zvao najvećim hrvatskim leksikografom.


Šulekov Rječnik znanstvenog nazivlja, Zagreb 1874.

Šulekov Rječnik otisnut je na 1372 str.





Istaknuti istraživači djela Dragutina Antuna Parčića u 20. st.


Mihovil Bolonić [PDF], autor kratke monografije o Serafinskoj tiskari
u Franjevačkom glagoljaškom samostavnu na Glavotoku na otoku Krku.

Mihovil Bolonić (1911. – 1984.) svećenik i povjesničar. Gimnaziju je završio u Splitu, a teologiju u Ljubljani. Najduže je živio i radio u Krku i to kao autor-arhivar i tajnik Krčke biskupije. Papin je tajni komornik s naslovom monsinjora i kanonika Stolnoga kaptola u Krku. Obnašao je i druge crkvene dužnosti. Znanstvenim se radom bavi u kasnijoj dobi. Uglavnom se kao povjesničar bavio arhivskim materijalima na Krku. Najviše ga je zanimala srednjovjekovna i novija povijest Krka, glagoljaška prošlost Krka i drugih područja Kvarnerskoga primorja, a osobita mu je zasluga otkrivanje ekonomskog i socijalnog položaja malog primorskog puka u prošlosti.

Uže se bavio crkvenom poviješću i glagoljaškom baštinom te temama uglavnom u rasponu od srednjega vijeka do XX. stoljeća. Napisao je više djela izravno vezanih uz Parčićev život i rad, poput: Parčićeva tiskara u Glavotoku, O životu i radu Dragutina A. Parčića (u povodu 70. obljetnice smrti), te Život i djelo Dragutina Antuna Parčića (u povodu 150. obljetnice rođenja i 80. obljetnice smrti)


Zlatko Vince (1922.-1994.)

Zlatko Vince poznat je po svojem značajnom djelu Putovima hrvatskoga književnoga književnoga jezika, MH Zagreb, 1990.  Objavio je zanimljiv i vrlo kompetentan pogovor pretisku Parčićeva Rječnika hrvatsko-talijanskoga, Zagreb 1995. (priređenog prema trećem izdanju iz 1901.), 1241-1276.

Iz tog pogovora citirajmo sljedeća dva odlomka:

Parčićev prinos hrvatskoj leksikografiji tek će valjati vrednovati. Nesumnjivo, on je znatan i opsegom i kakvoćom. Bez obzira na prethodnike i uzore, njegovo je djelo rezultat vlastitog strpljivog i samozatajnog zidanja kuće riječi hrvatskoga jezika. ... (str. [-1274-])

[Mirku] Tomasoviću Parčić "otključava riznicu hrvatskoga leksika, bilježi riječi kojih u drugim rječnicima nema, dovitljivo uz talijanske izraze otvara sinonimska polja, uočuje stilske razlikovnosti, štuje svekoliko hrvatsko jezično blago, knjiško i pučko, ne podvrgava se krugo novouspostavljenomu štokavskomu standardu. Užitak je pratiti njegovu leksikčku razvedenost." (str. [-1275-])

Zahvaljujemo dr. Jelki Vince na poslanoj fotografiji njezinog otca.


Igor Gostl, autor značajne monografije o D. A. Parčiću

Igor Gostl (Split, 1938., Zagreb 1999.; [PDF]) U Splitu je završio klasičnu gimnaziju, na Filozofskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1962., a doktorirao 1982. godine.U Leksikografskome zavodu Miroslav Krleža radi kao urednik i voditelj od 1977., a od 1986. do 1987. bio je i v.d. direktora te ustanove.

Objavio je oko stotinu znanstvenih i stručnih radova u zemlji i svijetu iz područja onomastike, leksikologije i leksikografije. Uz filološke, Gostla su privlačile i povijesne teme te je objavio knjigu Jelačićevi Novi dvori, priredio je i kritičko izdanje Ban Jelačić i događaji u Hrvatskoj od godine 1848. iz pera Josipa Neustaedtera (Školska knjiga, 1994.) Posebice ga je zanimala vrtna umjetnost i povjesnica staroga Zagreba, a s toga je područja objelodanio i više napisa i podlistaka, kao i monografije Zagrebački perivoji i promenade te Najsjajnija zagrebačka predstava.

Igor Gostl autor je priloga za višesveščani i višejezični projekt Hrvatska i Europa - kultura, znanost i umjetnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.  U akademskoj godini 1998./99. imenovan je prvim nastavnikom novoutemeljenoga predmeta "Hrvatska leksikografija" na Hrvatskim studijima.

Uz filološke Gostla su privlačile i povijesne teme te je objavio knjigu Jelačićevi Novi dvori, priredio je i kritičko izdanje Ban Jelačić i događaji u Hrvatskoj od godine 1848. iz pera Josipa Neustaedtera (Školska knjiga, 1994.) Posebice ga je zanimala vrtna umjetnost i povijest staroga Zagreba, a s toga je područja objelodanio i više napisa i podlistaka, kao i monografije Zagrebački perivoji i promenade i Najsjajnija zagrebačka predstava.  Nama je najznačajniji kao autor knjige Dragutin Antun Parčić koju je 1998. godine objavila Matica hrvatska.

Na str. 165 i 166 svoje monografije pod naslovom Dragutin Antun Parčić, Igor Gostl navodi ovo:

... Kraj svega svoga leksičkoga obilja i stilske raznolikosti Parčićevo leksikografsko djelo ne bijaše dovoljno proučeno, stog i nedovoljno poznato u slavističkim, a navlastito kroatističkim krugovima. Uzrrci zanemarivanja toga hrvatskoga lekikografskoga naslijeđa izvanjezične su, tj. političke naravi, te stoje u najužoj vezi s preferiranjem i protežiranjem hrvatske vukovske jezikoslovne tradicije,  a za volju objedinjavajuće ideologije jugoslavenstva. I kraj svega svoga opusa i važnosti, Parčićev prinos ostaje, na žalost, i dandanas nedovoljno proučen i vrednovan. ...

Rječnici Dragutina Antuna Parčića posljedak su strpljiva i samozatajna rada na njihvi hrvatskoga jezikoslovlja. Temeljeći se na pet stoljeća dugoj i bogatoj hrvatskoj lekikografskoj tradiciji, oni su neiscrpno vrelo starijega hrvatskoga leksičkoga fonda: rječničko blago nedovoljno poznatih riječi i tezaurus dobro sročenih kovanica. Kao edukativna građa, ali i dokument vremena i prostora, Parčićevi rječnici snažan su odgojno-obrazovni i civilizacijski prodor i utjecaj. ...




Fra Petar Runje (1938. – 2014.)  Gimnaziju polazi u Sinju, Zadru, Splitu i Zagrebu. Diplomirao je 1965. g. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Nakon kratkog rada u provincijskom sjemeništu u Zadru bio je jednu godinu upravitelj župe u Bibinjama a zatim 1968.-1970. kapelan u hrvatskoj župi sv. Nikole u Pittsburghu (SAD). Nakon kratkog boravka u Washingtonu prelazi 1971. u Brooklyn (New York) gdje organizira pastoralni rad s hrvatskim iseljenicima. Poslije povratka u domovinu 1976. g. obavlja službe tajnika i ekonoma Provincije, a zatim službu gvardijana u Samostanu sv. Mihovila u Zadru te kasnije i dužnost učitelja novaka u istoj kući. Od 1989. do 1995. je generalni vijećnik u upravi Reda u Rimu. U to vrijeme, prema svojim mogućnostima, širi istinu o ratu u Hrvatskoj i organizira humanitarnu pomoć za Hrvatsku i BiH. 1992. je magistrirao iz povijesti na Filozofskom fakultetu u Zadru, s temom ''O knjigama glagoljaša u Zadarskoj nadbiskupiji koncem 14. i u 15. stoljeću''. Po povratku iz Italije kratko je boravio u Krku, a zatim je dvanaest godina bio gvardijan samostana franjevaca trećoredaca u Ogulinu. Od 2009. godine živio je i djelovao u Krku. Umro je 16. prosinca 2014.

Njegov je istraživački rad urodio objavljivanjem dvanaest knjiga i više od stotine radova u zbornicima i časopisima. Svojim je djelovanjem dao velik doprinos poznavanju srednjovjekovnog franjevaštva i glagoljaštva na hrvatskim prostorima, posebno boljem poznavanju povijesti Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša.

U djelu Hrvatski franjevački biografski leksikon, izdanje Leksikografskog zavoda iz 2010. godine, uvrštena ja kratka biografija Dragutina Antuna Parčića koju je napisao fra Petar Runje. Više podataka iz životopisa fra Petra Runje pogledajte ovdje.

Biografije navedene na ovoj mrežnoj stranici nastale su
kombiniranjem raznih izvora, a najviše korištenjem Wikipedije.

Mnogobrojni ostali istraživači djela D. A. Parčića navedeni su pri kraju sljedeće mrežne stranice:

Dragutin Antun Parčić


Darko Žubrinić i Mirna Lipovac otkrivaju Parčića kao kompleksnu i svestranu osobu, zaslužnu prvenstveno za hrvatsko jezikoslovje, leksikografiju i glagoljaštvo, a koja je neopravdano zanemarena i nedovoljno poznata u javnosti. Kao zaljubljenici u glagoljicu te štovatelji i proučavatelji života i rada Dragutina Antuna Parčića, pokrenuli su ovu internetsku stranicu i nadopunjavaju je podatcima do kojih u radu dolaze. Zahvaljuju svima koji su na bilo koji način dali doprinos ovoj stranici.

Prema informaciji fra Vice Blekića iz Glagoljaškog samostana na Ksaveru u Zagrebu veljače 2016., dr. Alojzije Stepinac je jednom prigodom održao glagoljašku misu na Ksaveru dne 22. rujna 1942. g., čime je službeno osnovana Župa sv. Franje Ksaverskoga. Dr. Stepinac je čitao iz Vajsova Misala tiskanog godine 1927. U samostanu je proveo cijeli dan i sve je proteklo u vrlo svečanom ugođaju. Nakon hapšenja dr. Alojzija Stepinca 1946., vođenje Zagrebačke nadbiskupije preuzeo je biskup Salis Sevis, koji je zabranio filijali u Gračanima glagoljati. Dr. Stepinac je u jednom svojem pismu upućenom iz zatočeništva u Krašiću upitao franjevce na Ksaveru "Glagoljate li još?". Kao što vidimo, i nadbiskup je i tijekom zatočeništva brinuo je li se u župi i dalje glagolja.



Hrvatski prvotisak iz godine 1483.

Mala enciklopedija hrvatske glagoljice

Croatia, its History, Culture and Science