PRVI ISTRAŽIVAČI BAŠĆANSKE PLOČE

Iz knjige Hrvatska glagoljica Darka Žubrinića, 1996.

Jedan od najvažnijih spomenika glagoljske pismenosti jest Bašćanska ploča, pronađena u Crkvici sv. Lucije u Jurandvoru kod Baške na otoku Krku. Služila je kao lijeva okomita pregradna ploha (septum) između svetišta i prostora za puk. Od 1498. bila je položena na crkveni pod, najvjerojatnije kao nadgrobna ploča.

Stjepan Ivšić (1884.-1962)

Evo kako je Bašćansku ploču opisao Stjepan Ivšić:


veličanstvena slika... "Tko se jedan put za vedra vremena vozio od Novoga prema Senju, tome će zauvijek ostati usječena u pameti veličanstvena slika: gorostasni kameniti Velebit, koji tu, što se dalje od Novoga odmičemo, raste pred nama iz mora u sve impozantnijem veličanstvu, sve dok ne stignemo u Senjska vrata, gdje se nađemo sa svih strana kao blokirani divovskim kamenim gromadama: s istoka rastrganim krševitim velebitskim brdima, s juga golim otokom Prvićem a sa zapada brdima krčkim. I gle! Baš među tim brdima silnoga kamenja našao se i jedan dragi kamen, a to je naša "Bašćanska ploča"... Stotine i stotine godina gazili su pobožni otočani po tome kamenu i ne znajući, da svojim nogama otiru njegovu najdragocjeniju površinu." Vidi [Ivšić].

Dragi kamen

Za znanost ju je otkrio Ivan Kukuljević Sakcinski 1851. g., i u tom trenutku ju nije znao pročitati. Istaknimo njegove velike zasluge u očuvanju glagoljaške baštine. U svojim bilješkama iz 1854. g. spominje da je za samo tri dana boravka na otoku Krku skupio 27 glagoljskih knjiga, među kojima je najstarija iz 1321. g., zatim preko 20 listina.

Evo kako Kukuljević opisuje svoj pohod jurandvorskoj Crkvici sv. Luciji iz Senja:

"Kad već govorim o napisih, valja mi spomenuti kako, desivši se u Senju, nisam mogao pregorjeti da ne posjetim opetovano crkvicu sv. Lucije kod Baške na bližnjem otoku Krku, gdje sam prije njekoliko godina na velikoj kamenitoj ploči našo prastari glagolski napis, kojega uz sav trud nisam umio potanko prepisati, jer je kamen znatno izgažen i izjeden. Isto se zgađalo i drugim učenjakom, koji su na moju molbu otaj napis prepisivali. Dne 16. rujna oko 4 ure poslije podne spremih se dakle s pokojnim profesorom Sladovićem i svećenikom Fiaminom na jednoj filupi sa šest vesala put Baške... Bijaše se jur (već) prihvatio mrak, kad dođosmo u Bašku: pohitismo odmah u sv. Luciju. U crkvi vladaše jur gusta tama. Mi upalismo voštene svijeće... te polegosmo oko golema kamena, učvršćena u pločniku, stavši razglabati pismo za pismom. Ali nam se doskora svim u glavi zavrti, jer uz sav naš golemi trud, ne mogasmo izvaditi ikakova smisla. Samo gdjekoje riječi pročitasmo na sreću, kaoopat, svetu Luciju, župan itd. Sad stadoh prepisivati pismo za pismom, te napisah čitav list četvrtine. Ali kad bi trebalo da pročitam napisano, opet nikuda nikamo, jer među poznatimi glagolskimi pismeni bijaše njekih nepoznatih, njekih izlizanih ili zamazanih, a njekih krivo izrezanih ili zubom vremena izgrebenih. Tekar kasnije nagađah iz pisma, da će biti napis XI. ili XII. vijeka, dakle najstariji hrvatski što ga imamo... Dvije debele ure potrošismo čitanjem i prepisivanjem toga napisa, a međutim zaokružiše nas seljaci, koji vidivši u crkvi neobičnu svjetlost, čuvši za došašće njekih stranaca, pohitiše u crkvu, da vide što se tu radi. Njeki od njih dođoše na misao, da li mi ne tražimo blaga tu zakopana...'' (vidi [Ivšić]).

Evo kako Ivan Crnčić, glagoljaški pop iz Dobrinja na otoku Krku, opisuje svoje istraživanje Bašćanske ploče prilikom posjeta sv. Luciji:

"Meni jošte žaknu dođe do ušiju da je nešto napisano na kamenu u nekoj crkvi bašćanskoj i da su to dolazili čitati učenjaci iz velike daljine, ali da nisu mogli nikako pročitati, a da je najbrže glagoljica od davna (tj. najvjerojatnije stara glagoljica, opaska D. ž.). Ja na to zasjedem konja, te odletim tamo za tri do četiri ure... I tako doskakah do Bašćanske Drage, te do crkve sv. Lucije, zatvorene. Nemiran dozvah njezina čuvara, da mi ju brzo otvori, da vidim i pročitam, što je unutri napisano. On mi ju... otvori, a ja poželjno stupim unutra, i nađoh na tlih veliku ploču dugu i široku te svu napisanu izvana, pak joj se naradovah. Ali čemu? Htijah to pročitati, ali zaman: ne mogoh ni jedne besjede zdvignuti, a ni slova nijednoga ni s desne, ni s lijeve, ni s glave ni s boka, niti stojeć, niti sjedeć, niti klečeć. Pak mučan (šutljiv) i tužan domislih se to vodom oprati, da mi bude to čistije to očitije. Ali ni tako nesreće! ništa ne raspoznah, ništa ne dvignuh; ni tako ne mogah tomu pismu najti ni konca ni kraja, ter ni poznati pravo, je li glagoljica... A i slova na ploči ne bijahu već sva cijela ni čitovata, niti na narednu mjestu na tlih, te sam se morao grbiti nad njimi i okolo njih. I kad mi taj kamen nije hotio nikako progovoriti, kako nije bio ni drugim većim gostom, ja ga ostavih, neka muči (šuti), dokle ga tkogod ne razgovori..."


Ivan Črnčić

Nakon boravka u Beču, naoružan novim znanjima o glagoljskome pismu, Ivan Crnčić se ponovno zaputio u Jurandvor:

"Sada mi je pisati, kako mi je i on mučeći kamen progovorio, nakon šest sedam godin... Pak gledajuć ju krijesećim se očima i željnim srcem i drage volje, ter poznah jedno za drugim malo ne sva slova, hrvatska... Kada sam bio to sve doznao, pozvah iz Dobrinja u Krk popa Antuna Kirnčića... Ondje (u Baškoj) se k nama pridruži pop Petar Dorčić... pak svi tri skupa željno skočismo do sv. Lucije... čitat ono, što ja nisam pročitao ni prvi ni drugi put... Pak mudri pristupismo k onom napisu, za koj bismo i došli. Neko slovo mu je brez glavice, neko brez nožice, neko brez ručice; ovomu nije vrha, onomu dna; nekom nije međe, nekomu nije plota; ovo se raskračilo, ono skračilo. Pak što bi koristilo mokru hartu na nj pritisnuti [tj. navlaženi papir, na kojem se dobiva otisak.]? Pravo ništa... Zato... šestilo [šestar] u ruke da pismena očita i neočita izmjerimo i primjerimo... Nagledali smo toga, namjerili i načitali, ali i pročitali, hvala dragomu Bogu, dobar dijel, i to besjed zlata vrijednih.... Pak, Hrvate moj, kako se mi tomu radovasmo i veseljasmo! te uskiknusmo: Zvonimir, kralj hrvatski! napis jedanaestoga vijeka! Da je za nj znao tvrdi Dobrovsky! Da ga je pročitao željni Šafaržik! da ga je vidio neki hrvatski neprijatelj i njegovi poslušnici!" (vidi [Ivšić] ili [Bašćanska I], str. 157-159).

Godine 1902. je Staroslavenska akademija u Krku među svoje najvažnije zadaće uvrstila spašavanje svetolucijanske ploče. Biskup Mahnić, ravnatelj Akademije, bojao se čak i toga da ju neki austrijski konzervatorski ured ne bi tražio za koji austrijski muzej, jer je otok Krk tada potpadao pod Austriju. Za vrijeme talijanske okupacije koja je počela 1919. g. postojala je opasnost da spomenik bude uništen. Ozbiljno se mislilo da se ploča prenese u koji muzej, ali ipak nije micana sa svoga mjesta, i to iz straha, da se ne bi pri prenošenju raspala. Evo kako spašavanje ploče nakon premještenja u Zagreb opisuje Stjepan Ivšić:

"Ploča je sretno stigla u Akademiju 31. kolovoza 1934., ali teško bolesna. Trebalo ju je konservirati. Ovdje se na njoj, kako je bila neprestano na očima, vidjelo još jasnije, kako je so, kristalizirajući se na njezinoj površini, razara. Da bi se oslobodila toga svog najvećeg neprijatelja, bila je u posebnoj kadi zaronjena u vodu, i u vodi je, koja se mijenjala, ostala preko 200 dana. Oslobođena tog neprijatelja čeka svoj mirni svetački dan, da iziđe pred oči, koje su je željne vidjeti. Da se nekad pred ovakvom, kakva je sada, okupana, našao mladi Crnčić, ne bi se onoliko mučio ne mogući nijednoga slova dići..." (vidi [Ivšić]).



Sveta Lucija u Jurandvoru i njezin dragi kamen

Krk, noć od 29./30. kolovoza 1934.

Ležim u gradu nekadašnjih krčkih knezova. Ležim umoran, ali ne mogu da usnem, a kad me san i nadvlada, brzo se prezam: u meni kao da svi živci dršću poslije svega onoga,  što sam čuo, vidio i osjetio prošloga dana, kad sam ploču Jurandvorske Lucije prenio iz Jurandvora u Krk, da je otud prenesem dalje u naš Zagreb. Diže se južnjak, i razbija noćnu tišinu. Čujem i valove kako udaraju u stijene i zidove. Vjetar fijuće. Prozori se i vrata svaki čas otresaju i moj san odgone. Vjetar zavija. Čini mi se, da sa njegovim zavijanjem čujem ridanje i jaukanje, koje dolazi preko brda Treskavca i Veloga Vrha od Jurandvora, gdje se rastužila i gorko rasplakala sv. Lucija, što se morala rastati od svoje drage ploče, koja svijetu kazuje, da je njezin dorbotvor, onaj "dobri i sveti" hrvatski kralj Zvonimir, koga "nevjerni Hrvati" ubiše, a sad i njoj jedan Hrvat odnese njezin dragi kamik! I meni bude žao sv. Lucije, pa zaplačem i ja s njom i sa svima pobožnim jurandvorskim ženama, koje se jučer čuđahu, što njihova sv. Lucija ne htjede da kazni one, koji njezinu crkvicu, ne bojeći se ni strašne kletve na ploči, zaštićeni žandarskim bajonetama, plijene! Sv. Lucija plače: umiruje se na mahove istom pred zoru. S njom plačem i ja.  Oh kako mi je nekad, kad sam bio nerazborito ludo dijete, bila strašna i mrska ta svetica, koja mi se u navečerje svoga godovnoga iz vatrene bundevske lubanje strašnim zubima grozila, da će mi spaliti prste ako ne budem dobar, a kako mi je poslije, od kad sam prvi put stupio u njezinu jadnu jurandvorsku kapelicu, u kojoj je sačuvala našu "zlatnu ploču" hrvatskog jezika, postala blaga i draga! Zato i sad dijelim njezinu tugu, pa je i mirim. Tiješim je kao majku, koja se mora rastati od svoga bolesnoga jedinčeta, ako hoće, da mu se zdravlje vrati i život očuva. Velim joj, neka ne plače, jer njezina ploča odlazi u svoj rod, koji je u boljim i povoljnijim prilikama, koji će nad njezinom pločom lebdjeti s jednakom ljubavlju s kojom i ona i koji će taj naš dragi kamen čuvati, dok bude koljena Hrvata, koji nisu više onako divlji i bijesni, kako su bili oni, koji su "kako psi na vuke lajući" nasrnuli i ubili njezina kraljevskoga dobrotvora. Tješim je tako i velim joj, da ne sluša onih, koji joj govore, neka svoje ploče ne daje iz svoje crkvice, pa makar na njoj ne ostalo ni jednoga slova, makar se na njoj zatro i posljednji trag od imena njezina ktitora, hrvatskoga kralja Zvonimira! Ona me sluša i, čini mi se, shvaća.

Stjepan Ivšić
Jutarnji list XXIII br. 8115, str. 3, Zagreb, 1934.


Antun Radić, tajnik Matice hrvatske, kod Khuena Hedervary-ja koncem 19. st.:

... Na tom je kamenu pred osam stotina i više godina napisano hrvatskim jezikom Zvonimir kralj hrvatski. Ne uzdrhće li vam srce kad ugledate taj malne tisućljetni kamen s hrvatskim uklesanim imenom hrvatskog kralja. Možda se i smijete tome, a možda samo sliježete ramenima! A ja ne mogu a da ne uzdrhćem kad god tu kamenu ploču ugledam.


Stjepan Ivšić dao je naputke Ivanu Meštroviću za njegov poznati spomenik Povijest Hrvat'.












Zahvaljujem g. Stjepanu Sučiću iz Matice hrvatske na poslanim stranicama iz časopisa "Omladina",
te gđi. Gordani Linke i g. Pavlu Damjanoviću iz MH na pomoći. Zahvalnost dugujem i gđi. Ljiljani Ivišić, unuci Stjepana Ivšića.





Navodimo dio prikaza o liječenju Bašćanske ploče, kako ga je opisao prof.dr. Mladen Deželić u svojem članku:

  • Mladen Deželić: Baščanska ploča i njeno konzerviranje [PDF], Ljetopis Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, svezak 54 (1943), 152-158.

Zahvaljujemo prof.dr. Gjuri Deželiću (sinu prof.dr. Mladena Deželića) na poslanom PDF-u članka, veljače 2016. Dijelove članka prenosimo prema izvorniku,.

Baščanska ploča i njeno konzerviranje

Napisao

Dr. Mladen Deželić

Uvod

U opatijskoj crkvi Sv. Lucije, koja se nalazi na području obćine Baška na otoku Krku, nađena je polovicom prošloga vieka u crkvenom pločniku velika kamena ploča duga 194 cm, a široka 73 cm. Gornji je dio Baščanske ploče ukrašen ornamentalni motivom, a ostali je dio izpisan uklesanim starim glagoljskim slovima. Ta je ploča od neprocjenjive vriednosti za poviest Hrvatske i hrvatskoga jezika, napose zato, jer je tu prvi put godine 1100. zapisano glagoljicom i hrvatskim jezikom "Zvonimir kralj Hrvatski".

Ono, što nas ovdje napose zanima, to su radovi oko očuvanja i konzerviranja te ploče. Već su odavno upozorili arheolozi, da je Baščanska ploča oštećena, razpuknula, i da se u njoj nalazi veća količina soli koja štetno djeluje na kamen tako, da s površine odpadaju sitni komadići, i slova postaju sve nečitljivija.

Baščanska ploča na svom prvobitnom mjestu

[Izporedi monografju prof. Vjekoslava Štefanića, Opatija Sv. Lucije u Baški i drugi benediktinski samostani na Krku. Zagreb 1937., str. 69.-71.]

Prema domaćoj tradiciji služila je ploča nekada kao antependij na oltaru, što se nalazio na lievom crkvnom zidu u crkvi Sv. Lucije. Kako toga oltara nema, već možda dva stoljeća, to je i ploča, ako bismo vjerovali spomenutoj tradiciji, već tako dugo bila položena  crkvni pod. Na ploči je nekada bila paljena vatra, pa otada potječu njene razpukline. Tvrdilo se, da je ploča neko vrieme bila pred crkvom, i da su na njoj pastiri palili vatru.

Kada je polovicom prošloga stoljeća naučni sviet bio upozoren na interesantan napis ove ploče počelo je dugotrajno čitanje i izvještavanje o tekstu i značenju ploče. Na tome su poslu radili naši ponajbolji slaviste i historici. Kad se za Baščansku ploču toliko zanimao znanstveni sviet, dade je krčki biskup Ivan Vitezić (1854.-1877.) dignuti s tla i prenieti u kapelu Gospe Ružarice u crkvi sv. Lucije, gdje je bila položena na dva kamena zuba i naslonjena uza zid. Godine 1861. ploča je već bila na tome mjestu, kako je zapisao I. Črnčić. Tu je ploča pomalo propadala, gubeći malo po malo sitne komadie, i postajala tako sve nečitljivijom. Na nagovor Š. Ljubića dade ploču biskup Franjo Feretić 1884. vezati željeznim obručem. Ali je ploča i dalje propadala, na što su svi arheolozi upozoravali, a ipak se ništa stvarno nije poduzelo, da se konzerviara. Godine 1902. osnovana je u Krku Staroslavenska akademija za njegovanje staroslavenskog jezika, liturgije i spomenika. Već na drugoj odborskoj sjednici te Akademije 27. siečnja 1903., predlaže njezin tajnik dr. Kvirin Kl. Bonefačić, da se treba pobrinuti za ploču kralja Zvonimira u Baški, da je vlaga i zub vremena posve ne unište. Kasnije je biskup Dr. Antun Mahnić htio osnovati muzej za čuvanje glagoljskih starina u Krku, u koji je htio prenieti i Baščansku ploču. S tom je akcijom biskup prestao bojeći se, da bi konzervatorski ured u Beču tražio Zvonimirovu ploču. Iz istih razloga nije htio, da se pokrene akcija za prienos ploče u Zagreb, pa je radije dao ploču zatvoriti u vitrinu na njezinu mjestu. Na žalost to je možda pospješilo njeno propadanje, kako kaže prof. Štefanić u spomenutoj monografiji.

Prienos Baščanske ploče u Zagreb

Kada je nakon razpada Austro-ugarske monarhije došao Krk u užu vezu sa Zagrebom, odlučila je Staroslavenska akademije god. 1922 zamoliti vladu u Zagrebu, da se zauzme za čuvanje ploče. Kasnije je Krčki biskup Dr. Josip Srebrnić odlučio, da se Baščanska ploča, kao spomenik Hrvatskog naroda, prenese iz crkve Sv. Lucije u Zagreb. Konačno je 26. lipnja 1934. došlo do ugovora između krčkog biskupa i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, kojim biskup daje Akademiji Baščansku ploču na čuvanje za daleka pokoljenja uz uvjet, da je stručno konzervira.

Prenošenje ploče u Zagreb nije prošlo bez zapreka, jer mještani, nahuškani od neodgovornih i protuhrvatskih zlobinika, nisu htjeli, da se ploča odnese, pa su je nepovlastno i silovito prenieli iz crkve Sv. Lucije u novogradnju škole u Jurandvoru, gdje je trebala biti sakrita i uzidana u školskom podu. Tom je zgodom ploča dosta nastradala, jer su je mještani valjali niz brieg i zakopavali. Tu su je našli 29. kolovoza 1934.  prof. dr. Stjepan Ivšić i prof. dr. Dragutin Kniewald, koji su je uz asistenciju vlasti dali odvesti najprije teretnim autom u Krk, a odatle parobrodom u Sušak i od Sušaka opet teretnim automobilom u Zagreb, kuda je stigla 31. kolovoza 1934.

Kada je ploča dopremljena u Zagreb, pohranjena je u Arheoložkom muzeju na Zrinskom trgu, i to najprije u hodniku, a kasnije u tako zv. grčkoj sobi. Prof. Ivšić, po stručnom savjetu arheologa prof. Dr. Hoffillera uz pomoć preparatora Antolića dao je očistiti ploču od zemlje i skinuti zarđali željezni obruč. Nakon toga su pojedini dielovi ploče minaralnim vezivom "macekom" i mjedenim klincima spojeni.

Baščanska ploča je puna soli

Deset dana nakon što je ploča bila pohranjena u grčkoj sobi, počela je na njenoj površini kristalizirati sol, a na mjestu, gdje je ploča bila klincima spojena i sliepljena, pojavila se pukotina, a jedan se dio površine iznad klinca uzdignuo. Čim se to primietilo, pozvao je prof. Ivšić početkom studenoga iste godine prof. Dra. G. Flumianija, predstojnika kemijskog zavoda, i mene, da ploču pregledamo. Na licu smo mjesta ustanovili, da po cieloj površini ploče kristalizira sol, a zbog kristalizacije odkidaju se komadići kamena s površine. Mineralno vezivo nije moglo zbog toga povezati pojedine dielove ploče. Odmah smo odredili, da se sastavljeni komadi ponovno razstave i mjedeni klinci izvade, jer je prietila opasnost da zbog dalje kristalizacije soli ploča još više strada.

Baščansku je ploču treblo "izliečiti", no prije nego se pristupilo njenu "liečenju", morali smo upoznati pobliže njenu "bolest" i konstituciju. U tome ima arheiatrija neke sličnosti s medicinom.

Meni je povjereno, da analiziram sastav izlučene soli  i odredim njezin sadržaj u ploči.

Arheolozima je poznato, da najveći dio mehanijskih promjena na antiknim kamenim i glinenim spomenicima potječe od topljivih soli. Sol je redovito tek kasnije dospjela u kamene i glinene predmete, kad su oni ležali na zemlji ili na vlažnome mjestu. Osobito je to zapaženo na spomenicima iz Egipta i Babilona, koji su pod zemljom izdržali tisuće godina, a kada su izkopani i pohranjeni u muzeju na suho mjesto, počeli su propadati zbog kristalizacije soli. Pri tom osobito štetno djeluje promjena vlage u atmosferi. Zato je glavna zadaća konzervatora, da iz takvih spomenika ukloni sol. Štetno djeluju dakako u vodi topljive soli, a to su u ovom slučaju najčešće natrijev klorid, natrijev sulfat i rjeđe natrijev nitrat.

Kako je tolika količina soli doprla u Baščansku ploču, ne znamo točno, jer se ne zna niti, gdje je ploča prvobitno stajala. Vjerojatno je nekada bila postavljena na vidljivo mjesto, možda negdje u crkvenoj fasadi, odakle je tek kasnije skinuta prigodom kakvog popravka ili pregradnje crkve. Ako je ploča stajala dulje vremena vani, mogla po malo tiekom stoljeća prodirati sol u nju, jer bura od Senja puše i nosi morsku vodu tako, da zimi cielu Baščansku dragu posoli, pa se sva zabieli od soli. Druga je mogućnost, da je sol doprla u kamen ploče, kada je ona ležala u podu ili u zidu crkve, jer je Sv. Lucija vlažna,  i uz nju teče potok, a od crkve do mora ima neko 3 km. Kamen je ploče porozan vapnenac, na nekim mjestima vide se u njemu okamenjene školjke.

Konzerviranje ploče

Najprije smo skinuli s površine ploče mekanim kistom oko 14 g soli. Bilo je to 2. studenoga 1934. Ta je sol izkristalizirala samo na izpisanoj strani ploče.

...

Toliki sadržaj topljivih soli u kamenu svakako je štetno djelovao na njegovu trajnost. Tu je sol trebalo iz kamena izprati, da se trajno uzčuva. Prije samog izpiranja pismeno smo upitali za savjet priznate stručnjake i konzervatore Arheoložkog muzeja u Rimu i Britskog muezja u Londonu. Kako sam upravo u to vrieme putovao u naučne svrhe u München, govorio sam u toj stvari s direktorom Gliptotek i sa stručnjakom za čuvanje kamenih spomenika Dr. A. Stoisom. Na osnovi tih savjeta, a napose izkustva berlinskog konzervatora F. Rathgena odlučili so, da Baščansku ploču izpiremo vodom. Za pokusno izpiranje, jer još nismo znali, da li će ploča izdržati dugotrajno izpiranje, uzeli smo najprije tri manja komada s desnog gornjeg ugla ploče bez napisa i ornamenta, koji su već odprije bili odieljeni. Ukupna im težina bila oko 1700 g, a za izpiranje uzeto je uviek po 10 litara destilirane vode. U toj vodi ležali su ti komadi kamena po 8 dana, pa je nakon toga voda analizirana na sadržaj klorida. To je pokusno izpiranje trajalo od 13. XI. 1934. do 29. III. 1935. Kada smo se uvjerili, da izpiranje ne štetuje kamenu, i da soli soli sve više nestaje, prešli smo na izpiranje ciele ploče. U tu svrhu je izgrađena posebna drvena posuda iznutra obložena cinčanim limom. U tu je kadu s odvodnom pipom, koju so smjestili u podrumu Akademije, položena 26. II. 1935. na posebno konstruiranu drvenu podlogu ciela velika i težka ploča. Vodu iz vodovoda ulievali so oprezno kraj ploče, dok su svi dielovi ploče došli pod vodu. U početku smo svježu vodu češće mienjali, a kasnije svakih osam dana. Konačno smo zadnja tri dana izpiranja vršili destiliranom vodom. Za to je izpiranje trebalo uviek oko 400 l vode. Izpiranje smo soli nadzirali, određujući sadržaj klorida u vodi, u kojoj je ležala ploča, svakih osam dana titracijom s n|10 AgNo_3. F. Rathgen preporučuje, da se izpiranjem može prestati, kada se na 100 cm^3 vode ne troši više od 0,7-0,8 cm^3 n|10 AgNO_3. Mi smo postigli još znatno niži postotak, t. j. 0,3 cm^3 n|10 AgNO_3 vode, jer smo posljednja izpiranja  vršili, kako je spomenuto, destiliranom vodom.

...

To znači, da je sadržaj soli u ploči postao gotovo tisuću puta manji, nego što je u početku bio. Ta neznatna količina topljivih soli u kamenu nije više nikako štetna i odgovara normalnim prilikama. Izpiranje je završeno 6. X. 1935., dakle je ploča ležala u vodi 226 dana.

Nakon izpiranja ostala je ploča u kadi u podrumu, da se podpuno osuši, pa je podvrgnuta (u rujnu 1940.) ponovno kvantitativnoj kemijskoj analizi, koju je vršio g. dipl. chem. Ivan Turković, ...

...

Nakon izpiranja postala je ploča bjelja, a što je važno, slova su postala mnogo čitljivija i jasnija, dok je sav tekst ostao nepovrieđen. Na površini nije više primiećena nikakva promjena ili kristalizacija u vodi topljivih soli, pa je time ploča postala čvršća.

Stanje su Baščanske ploče pet godina nakon njena izpiranja izpitali mnogi stručnjaci (u ožujku 1940.) i utvrdii, da je "težki bolestnik" ozdravio i da je ploča sačuvana od daljega propadanja zbog razornog djelovanja topljivih soli.

Prije nego se Baščanska ploča izloži na doličnom mjestu, da bude pristupačna široj javnosti, morat će se, po mome mišljenju, svi njezini dielovi sastaviti, no nipošto liepiti, spajati klincima ili na drugi način povezivati. Jednostavno sastavljenu ploču trebalo bi postaviti na koso podnožje pod staklo. Ovako će se najbolje vidjeti njezina starost i sve ono stradanje, koje je ona u svojoj tisućgodišnjoj poviesti prošla, a da nam je ipak ostala uzčuvana. Zvonimirova ploča simbol je naše stare slave i kulture, i u tome je nalik na našu izpaćenu, ali nikad neuništenu domovinu Hrvatsku. ...

* * *

Na moj upit "Što znači 0,3 7 cm^3  n|10 AgNO_3 ?", a što se spominje u gornjem opisu, od prof.dr. Gjure Deželića (sina prof.dr. Mladena Deželića), dobio sam veljače 2016. sljedeći vrlo kompetentan odgovor:

n|10 AgNO_3 se riječima kaže "decinormalna otopina srebrova nitrata u vodi"; AgNO_3 je u vodi topljiva sol jednovalentih kationa srebra (Ag+) i jednovalentnih aniona iz dušične kiseline (HNO_3, anion je NO_3-). Kation srebra, Ag+, brzo i ireverzibilno reagira s  anionom klora, Cl-, čime nastaje netopljivi srebrov klorid (iz morske soli [NaCl] koja se u Bašćanskoj ploči nakupila iz morske vode).  Kako su to jednovalentni ioni (Ag+ i NO_3-), to normalna i molarna otopina imaju jednake koncentracije tih iona. "Decinormalna otopina" sadrži dakle desetinu mola AgNO_3 u 1 litri (1 dm^3) čiste (destilirane) vode (1 mol AgNO_3 teži 169,8731 g; decinormalna vodena otopina srebrova nitrata sadrži 16,98731 g AgNO_3 u jednoj litri otopine).

Sama metoda određivanja količine natrijeva klorida (pretežnog sastojka tzv. "morske soli") pomoću vodene otopine srebrova nitrata naziva se "argentometrija" i pripada tzv. titracijskim metodama kvantitativne kemijske analize. Činjenica da je nakon ispiranja u titracijji trošeno tek 0,37 ml (cm^3) decinormalne otopine AgNO_3 pokazuje da je količina preostalog natrijeva klorida (NaCl) u Bašćanskoj ploči bila toliko niska, da je bila bolja od onoga što su preporučili konzervatori.

Zahvaljujem profesoru Gjuri Deželiću na ljubaznosti i trudu. D.Ž.



Stjepan Ivšić bio je redoviti član HAZU. Zahvaljujem gđi. Ljiljani Ivšić na ovoj informaciji.

Povodom preminuća Stjepana Ivšića (1884.-1962.), akademik Josip Hamm objavio je kratak In memoriam u znanastvenom časopisu Slovo. U tom članku na posljednjoj, 190. stranici, nailazimo na nekoliko važnih podataka, široj javnosti nepoznatih:


Spomenuti g. Marko Orešković bio je u posjedu sedam listova glagoljaškog prvotiska iz 1483., koje je naslijedio od obitelji pok. Stjepana Ivšića. Pred kraj života (2002. g.) je Gradskoj knjižnici prodao te listove za bagatelnu cijenu od 2000 kn. Sada su u posjedu RARA. Ovu sam informaciju dobio ljubaznošću g. Željka Vegha, koji je bio voditelj RARA u Gradskoj knjižnici u Zagrebu. Ovi listovi čine dvanaesti sačuvani primjerak prvotiska iz 1483. g. Na zadnjem listu (na 14. stranici) Marko Orešković je svojom rukom napisao: Dar gospođe Ivšić.




It is not widely known that Max Planck visited the Croatian capital Zagreb in the automn 1942, when he was at the age of 84. He delivered a lecture at the University of Zagreb on September 15th, entitled "On the goals and boundaries of exact natural sciences" (sources: Priroda, Zagreb 1942, p 184, or Glasnik Mat. Fiz. Astr. 2, 1947, p 213). Max Planck spent a few days in Zagreb lodged at Hotel Esplanade (no traces of his stay in this hotel have been left after 1945). He visited the family of academician Stjepan Ivisic (at that time Rector of the University of Zagreb), distinguished Croatian linguist and polyglot. (Many thanks to Mrs. Ljiljana Ivsic, granddaughter of Stjepan Ivisic, for this information, 2015 ; also according to her information, the family of Ivsic is in possession of a personal letter of Max Planck addressed to Stjepan Ivsic.)



Stjepan Ivšić (1884.-1962.) bio je član triju znanstvenih akademija:


  • JAZU (HAZU) u Zagrebu, redoviti član od 1929. do 1945. (sic!)
  • Češke akademije znanost (Česka akademia vied) u Pragu
  • SANU u Beogradu

Nakon dolaska nove vlasti u komunističku Jugoslaviju, titula akademika mu je u Zagrebu (tj. u JAZU) oduzeta. Zanimljivo je da mu Češka akademija i SANU nisu oduzele titulu akademika. Ovu sam informaciju dobio 2020. g. od gđe. Ljiljane Ivšić, unuke Stjepana Ivišića.

Smatramo da bi HAZU (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti) trebala Ivšiću vratiti titulu akademika. Stjepan Ivšić je jedan od najistaknutijih hrvatskih lingvista koje smo ikada imali. Apeliramo na sve koji o njemu pišu, da uz njegovo ime svakako stavljaju titulu akademika (što da sada još nismo vidjeli).


Izvori:

  • Stjepan Ivšić: Bašćanska ploča, "Omladina", 1. svibnja 1940, Zagreb,
  • Bašćanska ploča I, glavni urednici Andre Mohorovičić i Petar Strčić, Zagreb - Krk - Rijeka, 1988.
  • Stjepan Ivšić, Hrvatski biografski leksikon (napisali Josip Lisac i Eduard Hercigonja)
  • Stjepan Ivšić: Podsjedanje i osvojenje Sigeta u glagoljskom prijepisu hrvatskoga opisa iz g. 1566. ili 1567. [PDF], Starine XXXVI. 1918. p. 390–429.
  • Krunoslav Pranjić: Učenjak s vertebralnim stupom - Stjepan Ivšić (ne spominje da je Stjepan Ivšić bio akademik triju akademija, među njima i HAZU)


The Baska Tablet

Croatian Glagolitic Script