Akademik Stjepan Ivšić (1884.-1962.) i glagoljica

Ljiljana Fabricius Ivšić i Darko Žubrinić, 2024.


Cilj je ovog članka ukratko prikazati rad akad. Stjepana Ivšića, istaknutog hrvatskog jezikoslovca i poliglota, u području hrvatskoga glagoljaštva. Radi se, prema riječima akad. Stjepana Damjanovića, o jednom od najvećih hrvatskih lingvista 20. stoljeća. Stjepan Ivšić ima tridesetak objavljenih rasprava na temu glagoljice, koje kad bi bile skupljene zajedno, obasizale bi više od 500 str.; vidi [Damjanović, 1996].

Još 1917. je tadašnja JAZU u Zagrebu Stjepanu Ivšiću kao mladom znanstveniku povjerila tešku zadaću pripreme Acta croatica, znamenite zbirke hrvatskih pravnih dokumenata (hrvatskih listina) nastalih do konca 16. st., pisanih uglavnom glagoljicom, a manjim dijelom hrvatskom ćirilicom i latinicom. Prema osobnoj informaciji akad. Eduarda Hercigonje (drugom autoru), takvih dokumenata ima oko 800.

Ivšić je 1918., još za vrijeme prvog svjetskog rata, objavio jedan od svojih najznačajnijih radova koji se bavi glagoljicom pisanim rukopisom s podrobnim opisom znamenite Sigetske bitke 1566. Radi se bilježnici iz
1566. ili 1567.  koju je anonimni glagoljaš pisao na 38 stranica brzopisnom glagoljicom na ozaljskom području, a prema nepoznatom latiničkom izvorniku Franje Črnka, tajnika Nikole Zrinskog Sigetskog. Čuva se u Austrijskom državnom arhivu u
Beču; vidi [Ivšić 1918] i [Mance, Žubrinić, 2021].


Akademik Stjepan Ivšić (1884.-1962.)


Za poznavanje hrvatsko-čeških kulturnih glagoljaških veza u 14. st. i početkom 15. st. vrlo su značajne opsežne Ivšićeve studije objavljene 1920-ih u Pragu, koje govore o hrvatskim glagoljičkim prijevodima iz staročeškoga jezika. U tom je razdoblju u
Pragu je postojalo “Slavensko glagoljaško sveučilište” poznato pod nazivom Na Slovanech (kasnije je promijenilo naziv u Emaus), u koje su na poticaj znamenitog češkoga kralja Karla IV. bili pozvani hrvatski glagoljaši benediktinci. Stjepan Ivšić je dokazao da su hrvatski glagoljaši, pored srednjovjekovne enciklopedije Lucidara, u drugoj polovici 14. i početkom 15. st. preveli skoro sva važnija djela staročeške nabožne književnosti, kao i dio tekstova Jana Husa. Vidi [Ivšić, 1922–23], [Ivšić, 1927–28], [Lisac, Hercigonja, 2005], [Čermák, 2005], [Kramarić, 2005], također i [Žubrinić, 2024].

Kao što je već rečeno, vrlo su značajni Ivšićevi radovi o pravnim dokumentima pisanim glagoljicom, koji čine dio znamenite zbirke Acta croatica. Jedan od njegovih radova govori o sačuvanoj oporuci (zapravo o dodatku oporuci koja je izgubljena) Jelene Kružić, sestre znamenitog Petra Kružića (kapetana Senja i branitelja Klisa kod Splita, poginuo od Turaka), pisanoj kurzivnom glagoljicom. Vidi [Ivšić, 1928, PDF].

Stjepan Ivšić dao je naputke Ivanu Meštroviću za njegov poznati spomenik Povijest Hrvat' (Povijest Hrvata), izrađen u Zagrebu 1932. godine. Stjepan Ivšić u Zagrebu objavljuje svoj članak o Bašćanskoj ploči, [Ivšić 1934], u kojem ga krsti imenima "dragi kamen" i "zlatna ploča", koji se kao istoznačnice za Bašćansku ploču rabe i danas. Pogledajmo taj njegov vrlo lijepi članak.


Sveta Lucija u Jurandvoru i njezin dragi kamen

Krk, noć od 29./30. kolovoza 1934.

Ležim u gradu nekadašnjih krčkih knezova. Ležim umoran, ali ne mogu da usnem, a kad me san i nadvlada, brzo se prezam: u meni kao da svi živci dršću poslije svega onoga,  što sam čuo, vidio i osjetio prošloga dana, kad sam ploču Jurandvorske Lucije prenio iz Jurandvora u Krk, da je otud prenesem dalje u naš Zagreb. Diže se južnjak, i razbija noćnu tišinu. Čujem i valove kako udaraju u stijene i zidove. Vjetar fijuće. Prozori se i vrata svaki čas otresaju i moj san odgone. Vjetar zavija. Čini mi se, da sa njegovim zavijanjem čujem ridanje i jaukanje, koje dolazi preko brda Treskavca i Veloga Vrha od Jurandvora, gdje se rastužila i gorko rasplakala sv. Lucija, što se morala rastati od svoje drage ploče, koja svijetu kazuje, da je njezin dobrotvor, onaj "dobri i sveti" hrvatski kralj Zvonimir, koga "nevjerni Hrvati" ubiše, a sad i njoj jedan Hrvat odnese njezin dragi kamik! I meni bude žao sv. Lucije, pa zaplačem i ja s njom i sa svima pobožnim jurandvorskim ženama, koje se jučer čuđahu, što njihova sv. Lucija ne htjede da kazni one, koji njezinu crkvicu, ne bojeći se ni strašne kletve na ploči, zaštićeni žandarskim bajonetama, plijene! Sv. Lucija plače: umiruje se na mahove istom pred zoru. S njom plačem i ja. Oh kako mi je nekad, kad sam bio nerazborito ludo dijete, bila strašna i mrska ta svetica, koja mi se u navečerje svoga godovnoga iz vatrene bundevske lubanje strašnim zubima grozila, da će mi spaliti prste ako ne budem dobar, a kako mi je poslije, od kad sam prvi put stupio u njezinu jadnu jurandvorsku kapelicu, u kojoj je sačuvala našu "zlatnu ploču" hrvatskog jezika, postala blaga i draga! Zato i sad dijelim njezinu tugu, pa je i mirim. Tiješim je kao majku, koja se mora rastati od svoga bolesnoga jedinčeta, ako hoće, da mu se zdravlje vrati i život očuva. Velim joj, neka ne plače, jer njezina ploča odlazi u svoj rod, koji je u boljim i povoljnijim prilikama, koji će nad njezinom pločom lebdjeti s jednakom ljubavlju s kojom i ona i koji će taj naš dragi kamen čuvati, dok bude koljena Hrvata, koji nisu više onako divlji i bijesni, kako su bili oni, koji su "kako psi na vuke lajući" nasrnuli i ubili njezina kraljevskoga dobrotvora. Tješim je tako i velim joj, da ne sluša onih, koji joj govore, neka svoje ploče ne daje iz svoje crkvice, pa makar na njoj ne ostalo ni jednoga slova, makar se na njoj zatro i posljednji trag od imena njezina ktitora (= zadušbinara, op. a.), hrvatskoga kralja Zvonimira! Ona me sluša i, čini mi se, shvaća.

Stjepan Ivšić


Kao što je dobro poznato, upravo te 1934. godine, Stjepan Ivšić je uz puno peripetija organizirao dopremanje Bašćanske ploče na trajnu pohranu i čuvanje u Zagreb, gdje se nalazi i danas u palači HAZU na Zrinjevcu. O konzerviranju Bašćanske ploče objavljen je zanimljiv članak [Deželić, 1943.].

Povodom preminuća akad. Stjepana Ivšića, akad. Josip Hamm je 1962. objavio In memoriam u znanstvenom časopisu Slovo; vidi [Hamm, 1962]. U tom članku na posljednjoj, 190. stranici, nailazimo na nekoliko važnih podataka, široj javnosti nepoznatih:

  • Stjepan Ivšić je od 1914. radio na novom, kritičkom izdanju Acta croatica (te iste godine je postao sveučilišni docent)
  • Stjepan Ivšić je prepisao [uz pomoć svojih studenata, na pr. Marka Oreškovića; DŽ] i namjeravao izdati cijeli Petrisov zbornik iz 1468.

Gdje se danas nalazi Ivšićev prijepis Petrisova zbornika? Nije nam poznato. Zbornik ima točno 700 stranica, a po akad. Eduardu Hercigonji on predstavlja najvažniji izvor za poznavanje hrvatske srednjovjekovne književnosti. Vidi također [Nazor 1997].

Spomenuti g. Marko Orešković bio je u posjedu sedam listova glagoljaškog prvotiska iz 1483., koje je naslijedio od obitelji pok. Stjepana Ivšića. Pred kraj života (2002. g.) je Gradskoj knjižnici prodao te listove za bagatelnu cijenu od 2000 kn. Sada su u
posjedu RARA u Gradskoj knjižnici u Zagrebu. Ovu sam informaciju dobio ljubaznošću g. Željka Vegha, koji je bio voditelj RARA. Ovi listovi čine dvanaesti sačuvani primjerak prvotiska iz 1483. Na zadnjem listu (na 14. stranici) Marko Orešković je svojom rukom napisao: Dar gospođe Ivšić. Vidi [Žubrinić, 2022].

Prema osobnoj informaciji Marka Oreškovića (nadimkom Vilenjak, član DPG-a) drugom autoru ovog članka, on je upravo na prijedlog akad. Stjepana Ivšića postao ravnateljem NSK u razdoblju od 1943. do 1945. (njegov prethodnik na tom položaju
bio je Mate Tentor, istaknuti hrvatski paleograf), a još kao student je 1930-ih godina svojem profesoru Ivšiću pomagao u transliteriranju Petrisova zbornika s glagoljice na latinicu. Ivšić mu je kao studentu predavao među inim ove kolegije: Glagolska i ćirilska paleografija te Crkvenoslavenska književnost. Diplomirao je 1933. "s odlikom". Opširnije vidi u [Žubrinić, 2010].


Akademik Stjepan Ivšić oko 1939., jedan od 62 urednika Hrvatska enciklopedije
(urednik struke Hrvatski jezik i slavenski jezici) u vrijeme njene pripreme.
U toj Enciklopediji je na temu glagoljice napisao natuknice Apokrifi i Bečki listići.
Njegov brat Milan Ivšić bio je urednik struke Gospodarstvo; vidi [Barić, Delibašić, 2005].


Akademik Stjepan Ivšić je u Hrvatskoj enciklopediji, II. dio,
objavio prilog Bečki listići, s kraja 11. ili početka 12. st.
Njegova rečenica "Bečki listići" neobično su vrijedni za nas Hrvate
maknuta je iz Enciklopdije Jugoslavije. Vidi [Damjanović, 1996].

Prema [Hamm, 1962, str. 190], zagrebačka Akademija je poslije Drugog svjetskog rata nastojanjem Stjepana Ivšića tiskala Vajsov Najstariji hrvatskoglagoljski misal, objavljen godine 1948. Štoviše, prema istom izvoru, to je djelo priredio i uglavnom dovršio Ivšić još prije spomenutog rata. Citirajmo zaključne riječi akad. Josipa Hamma o Stjepanu Ivšiću: „Bio je po svojim shvaćanjima daleko ispred svoje okoline i po poniranjima u strukturu jezika ispred svojeg vremena. Odgojio je generacije lingvista a nikad nije govorio o tome da je stvorio lingvističku školu. Bio je skroman i povučen, i tako je – skromno i povučeno – u siječnju 1962. umro.“

Dodali bismo da je već između dva svjetska rata Stjepan Ivšić svojim radom stekao visoku međunarodnu znanstvenu reputaciju. Zvuči nevjerojatnim podatak da je još godine 1920. Stjepan Ivšić, u dobi od 36 godina, dobio “zamaman poziv za profesuru na University of Oxford”; vidi [Pranjić].

Anica Nazor u svojem radu [Nazor, 2011, str. 164] spominje da je godine 1969. Vjekoslav Štefanić, istaknuti poznavatelj glagoljičkih spomenika i poštovatelj djela Stjepana Ivšića, na poticaj Akademije u Zagrebu sastavio temeljito pismeno izvješće
o Ivšićevu rukopisu Acta croatica, u kojem je napisao:

“Cijela Ivšićeva građa Acta croatica s naporom koji je u nju uložen nastala je ne samo na incijativu Akademije od 1917. god., nego i njezinim stalnim poticajem, programiranjem i pomoću. Ova je zbirka izrasla iz Akademijine arhivske zbirke u kojoj ima po prilici 7000 što originalnih što prepisanih hrvatskih akata… Pored toga, znajući s kakvom je solidnošću Ivšić radio, moramo biti sigurni da onaj dio na kojemu je direktno radila Ivšićeva ruka zaslužuje naše potpuno povjerenje: on je za krupnu stepenicu podigao naučni rang u priređivanju akata u poredbi s takvim poslom kod nas prije njega.”

Vidi [Ivšić, Bratulić, Ladić, 2017, osobito str. XII-XIX i XXVI-XXX].





Fragment A jednog od triju vrbničkih fragmenata (A, B, C) iz 13. st.,
objavljenih i proučenih u opsežnom radu [Ivšić, 1925] na 58 str.


U članku [Lisac i Hercigonja, 2005.] nalazimo o akad. Ivšiću i sljedeće podatke:

“Godine 1920. izabran je za dopisnoga člana JAZU, 1925. za izvanrednoga pravoga člana, 1929. za redovitoga pravoga člana, ali nakon II. svjetskoga rata nije vraćen u članstvo Akademije (sic!, op. Lj.F.I. i D.Ž.). Bio je dopisni član SANU u Beogradu, član Češkoga naučnoga društva u Pragu, Slavenskoga instituta u Pragu i Slavenskoga društva u Sofiji.”

Prema istom izvoru, od novih je komunističkih vlasti tijekom 1945. i 1946. bio je prognan iz Zagreba u selo Slavonski Stupnik. Ostao je čak i bez svojeg radnog prostora u vlastitom stanu; vidi [Hanzlowsky, 2004, str. 1458]. Njegov brat Milan Ivšić je nakon 1945. maknut sa Zagrebačkog sveučilišta, 1947. umirovljen, uhićen i osuđen na dvije godine zatvora koje je odslužio u logoru Stara Gradiška, od 1947. do 1949.; vidi [Barić, Delibašić, 2005]. Prva autorica ovog članka daje ovu dopunu: u zatvoru u Staroj Gradiški su s Ivšićem bili također Lovro pl. Matačić (znameniti hrvatski dirigent, kasnije poslan na izdržavanje kazne u Skopje) i Pavao Vuk-Pavlović (istaknuti hrvatski filozof, rođen kao Pavao Wolf, židovskog podrijetla).

Ranije, za vrijeme II. svjetskog rata, Stjepan Ivšić je kao rektor, po svjedočanstvu sina Radovana, za vrijeme ustaške vlasti u 38 navrata intervenirao za otpuštene, tamničene, deportirane ili ulogorene kolege na Sveučilištu u Zagrebu, od toga u 36 slučajeva uspješno; vidi [Pranjić].

Stjepan Ivšić je, također prema [Lisac i Hercigonja, 2005], ocjenjivan

  • kao najveći hrvatski lingvist (Ljudevit Jonke, Dalibor Brozović, Božidar Finka) i
  • kao najveći hrvatski slavist 20. stoljeća (Henrik Birnbaum, istaknuti mađarsko- američki znanstvenik).

Postumno je vraćen u redovito članstvo HAZU u Zagrebu tek 1991. godine, tj. skoro trideset godina nakon preminuća; vidi [Damjanović, 2012, str. 28].

Godine 1995. je Hrvatsko filološko društvo ustanovilo Nagradu "Stjepan Ivšić" za osobite uspjehe u jezikoslovnom radu. Prvi dobitnik te ugledne nagrade bio je akad. Eduard Hercigonja. U zagrebačkom naselju Utrine nalazi se ulica “Prilaz Stjepana Ivšića”. Srednja škola u Ivšićevoj rodnoj Orahovici (na zapadnoj strani Papuka, u Slavoniji) nosi njegovo ime.

Prva autorica ovog članka, Ljiljana Fabricius Ivšić, je unuka akad. Stjepana Ivšića. Ivšić je imao dva sina: Miljena (njezina otca) i Radovana Ivšića, poznatog hrvatskog književnika.

Zahvala. Zahvaljujemo gđi. Tamari Runjak, ravnateljici Knjižnice HAZU, na pomoći oko pronalaženje nekih izvora o akad. Stjepanu Ivšiću, kao i na podatku da je Ivšić bio upravitelj Knjižnice HAZU od 1924. do 1946.


Literatura

  • Joško Barić i Tatjana Delibašić: Milan Ivšić (brat Stjepana Ivšića), Hrvatski biografski leksikon, Zagreb 2005.
  • Václav Čermák: Ke kořenům církevněslovanskeho písmenictví kláštera Na slovanech, u Kateřina Kubínová et al.: Karel IV. a Emazy, Liturgie, Text, Obrazy, Praha 2017, str. 14-27.
  • Dajan Ćosić, Josip Galić: Sačuvani primjerci hrvatskoglagoljičnoga Prvotiska, u: Ana Šimić i Vida Vukoja: Misal po zakonu Rimskoga Dvora (1483.), Znanstveni i stručni prilozi, Zagreb 2023., str. 27–41.
  • Stjepan Damjanović: Stjepan Ivšić kao istraživač hrvatskoglagoljske baštine, u: Stjepan Ivšić i hrvatski jezik, HAZU i MH – ogranak Orahovica, Zagreb 1996, str. 33–39.
  • Stjepan Damjanović: Predgovor, u: Josip Lisac (ur.): Stjepan Ivšić, Josip Hamm, Rasprave i članci, Matica hrvatska, Zagreb 2012., str. 11–29.
  • Mladen Deželić: Baščanska ploča i njeno konzerviranje [PDF], Ljetopis Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, svezak 54 (1943), 152-158
  • Josip Hamm: In memoriam, Stjepan Ivšić [PDF] (13. VIII 1884 – 14. I 1962), Slovo 11-12, Zagreb 1962, str. 188-190,
  • Mladen Hanzlowsky, Čovjek koji mi je objasnio kako se zovem, Forum listopad-prosinac 2004., 10-12, Zagreb., str. 1448-1461 (osobito od str. 1456)
  • Stjepan Ivšić:
    • Podsjedanje i osvojenje Sigeta u glagoljskom prijepisu hrvatskoga opisa iz g. 1566. ili 1567., Starine XXXVI. 1918. p. 390–429.
    • Dosad nepoznati hrvatski glagolski prijevodi iz staročeškoga jezika, Slavia, časopis pro slovanskou filologii 1, Prag 1922-23, str. 38–63 i 285–301.
    • Ostaci staroslavenskih prijevoda u hrvatskoj glagoljskoj knjizi, Hrvatski glagolski fragmenat “Mučenja 40 mučenika” iz 13. vijeka, Zbornik kralja Tomislava, Zagreb 1925., str. 451-508.
    • Još o dosad nepoznatim hrvatskim glagolskim prijevodima iz staročeškog jezika, Slavia, časopis pro slovanskou filologii 6, Prag 1927–28, str. 40–63.
    • Hrvatski glagolski “teštament” Jelene, sestre Petra Kružića, iz 1541. [PDF], Narodna starina, Zagreb 1928, str. 5–12.
    • Popis grižanskih glagolskih isprava iz godine 1620, Vjesnik kr. drž. arkiva IV, Zagreb 1929.
    • Sredovječna hrvatska glagolska književnost, u: Sveslavenski zbornik, Spomenica o tisućgodišnjici hrvatskoga kraljevstva, Zagreb 1930, str. 132–142.
    • Hrvatska glagoljska dvanaesterčka legenda o sv. Jeronimu, štampana 1508, Nastavni vjesnik 39, Zagreb 1930-1931.
    • Hrvatski glagoljski apokrif o Melhisedekovu rođenju i spasenju od općeg potopa, Nastavni vjesnik 39, Zagreb 1930-1931.
    • Iz hrvatske glagoljske književnosti, Legenda o Ivanu Zlatoustom, Prilozi P. P., Beograd 1931.
    • Visio Philiberti, Rešetarev zbornik, Dubrovnik 1931.
    • Jedna hrvatska glagoljska pjesma iz 14. vijeka u “Libru od mnozijeh razloga”, Građa JAZU XI, Zagreb 1932.
    • Sveta Lucija u Jurandvoru i njezin dragi kamen, Jutarnji list XXIII br. 8115, str. 3, Zagreb, 1934.
    • O najstarijim hrvatskim legendama, Ljetopis JAZU 49, Zagreb 1936.
    • Apokrifne “Sisinove molitve”, Obzor 68, Zagreb 1937.
    • O tobožnjoj "najstarijoj sačuvanoj hrvatskoj pjesmi prije godine 1320.", Građa JAZU XIV, str. 1-24. (+ 5 priloga)
    • Bašćanska ploča, Omladina, 1. svibnja 1940, Zagreb, str. 73–75.
    • Apokrifi, Hrvatska enciklopedija I, Zagreb, 10. veljače 1941.
    • Bečki listići, Hrvatska enciklopedija II, Zagreb, 1941.
    • “Čistilište sv. Patricija” u hrvatskom glagoljskom tekstu 15. st., i “Tundalovo viđenje” u Lulićevu zborniku, Starine JAZU 41, Zagreb 1948.
    • Prijevod “Lucidara” Honorija Augustodunensisa u prijepisu Gverina Tihića iz godine 1533, Starine JAZU 41, Zagreb 1948.
    • (autori Stjepan Ivšić, Josip Bratulić, Zoran Ladić) Hrvatske glagoljične i ćirilične isprave iz zbirke Stjepana Ivšića 1100-1527, Acta Croatica – Hrvatski spomenici, Knjiga I., HAZU, Zagreb 2017.

  • Martina Kramarić: Staročeské Zrcadlo člověčieho spasenie ve starochorvatské literatuře 15. stoleti, u: Kateřina Kubínová et al.: Karel IV. a Emazy, Liturgie, Text, Obrazy, Praha 2017, str. 40-53
  • Ivan Kukuljević Sakcinski: Acta croatica, Zagreb 1863.
  • Josip Lisac i Eduard Hercigonja: Stjepan Ivšić, Hrvatski biografski leksikon, Zagreb 2005.
  • Ivan Mance i Darko Žubrinić: Glagoljicom pisana bilježnica iz Državnog arhiva u Beču o obrani Sigeta od Turaka 1566. godine i pogibiji Nikole Zrinskog, Dometi br. I. – IV., Rijeka 2021., str. 131–213.
  • Anica Nazor: Ivšićevo zanimanje za hrvatske glagoljske tekstove, u: Stjepan Damjanović (ur.): Prvi hrvatski slavistički kongres, zbornik radova, Zagreb 1997., str. 35-46.
  • Anica Nazor: Akademija i glagolitika, u: 150 godina HAZU, 1861.–2011., HAZU, Zagreb 2011., str. 160-165.
  • Petrisov zbornik iz 1468.
  • Krunoslav Pranjić: Učenjak s vertebralnim stupom – profesor Stjepan Ivšić
  • Vjekoslav Štefanić: Ljetopis JAZU, Zagreb 2011., str. 160-165.
  • Darko Žubrinić: Hrvatski glagoljički brzopisni rukopisi zbirke RARA u Gradskoj knjižnici u Zagrebu, Zagreb 2010.,
  • Darko Žubrinić: Dvanaesti primjerak prvotiska iz 1483., Slovo rogovsko 8, Zadar 2020., str. 4–5.
  • Darko Žubrinić: Tri češke publikacije o samostanu Na Slovanech u Pragu, Bašćina 25 (prihvaćeno za tisak), Zagreb 2024.




Mala enciklopedija hrvatske glagoljice