Jozo Kljaković

Teodora Kljaković Bakota i Darko Žubrinić, 2014.

Jozo Kljaković oko 1942. g., kada je bio u zatvoru u NDH. Umro je 1969. u dobi od 80 g.

Rim, Venecija, Barcelona, Lyon, Pariz, Ženeva, Beč, Saarbücken, Mainz, London, Bratislava, Philadelphia i New York.

Mislim da moramo prikazivanje tog filma, u zapadnom svijetu, ako ikako možemo spriječiti.

Jozo Kljaković: The baptism of Croats (mosaic), which took place in 7th century. The Croats were the first among the Slavs who converted to Christianity. Kept in the Pontifical Croatian St. Jerome Institute in Rome. Photo by Valentino Radman.

Jozo Kljaković: Coronation of Croatian King Zvonimir, 11th century (mosaic).
Kept in the Pontifical Croatian St. Jerome Institute in Rome. Photo by Valentino Radman.



Jozo Kljaković: Croats bow to the Prince of Peace, mosaic.
Kept in the Pontifical Croatian St. Jerome Institute in Rome. Photo by Valentino Radman.

Jozo Kljaković (1889-1969), distinguished Croatian painter: Uskrsnuće Krista - The Resurection of Christ, oil on canvas, 147,5x138 cm, kept in the Pontifical Croatian st. Jerome Institute in Rome (Papinski hrvatski insitut Sv. Jeronima u Rimu).
Many thanks to prof. Željak Zdelar, curator of the Memorial Collection "Jozo Kljaković" in Zagreb, for sending us this photo.

Jozo Kljaković: Uskrsnuće Krista - The Resurection of Christ, charcoal drawing, 171x142 cm, kept in the Memorial Collection "Jozo Kljaković", Zagreb. Many thanks to prof. Željak Zdelar, curator of the Memorial Collection "Jozo Kljaković" in Zagreb, for sending us this photo.

Crtež Joze Kljakovića, Uskrsnuće Krista, ugljen na pakpapiru, 171x142 cm djelo je iz sakralnog opusa autora koje se čuva u Memorijalnoj zbirci „Jozo Kljaković“ u Zagrebu. Crtež nije signirian, niti mu je precizno određena datacija, no 1945. godine Kljaković je u vrijeme svojeg boravka u Rimu istu kompoziciju ostvario u tehnici ulja na platnu naslova: Kristovo uskrsnuće, 147,5x138 cm. Za razliku od crteža iz Zbirke Kljaković na ovom „rimskom“ djelu Kljaković je signaturu smjestio u donji lijevi kut: J. Kljaković Rim 45. Djelo se i danas nalazi u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu. Jozo Kljaković Na oba rada vidljivo je kako je voluminoznost likova građena na način talijanskih renesansnih majstora koji su ostavili dubok dojam na našeg umjetnika i čijim se dosezima u ostvarenju klasične ljepote divio i likovno ih slijedio, možemo kazati, gotovo u svojem cjelokupnom likovnom stvaralaštvu. Željka Zdelar, prof. kustosica Memorijalne zbirke Jozo Kljaković, Zagreb

---

Jozo Kljaković (oko 1940.) bio je član Umjetničke redakcije
 znamenite Hrvatske enciklopedije dr. Mate Ujevića


Naslovnica raskošnog probnog otiska Hrvatske Enciklopedije iz 1940., s hrvatskim grbom.
Gornja fotografija J. Kljakovića objavljena je u probnom otisku Hrvatske Enciklopedije iz 1940. g.,
kojom je najavljeno to djelo u 12 svezaka i upućen poziv na pretplatu na Enciklopediju.
Od veljače 1941. do godine 1945. objavljeno je pet svezaka, od A do Elektrika.


Navještenje, 1938., djelo Joze Kljakovića objavljeno u probnom otisku Hrvatske Enciklopedije.
Ovo ulje na platnu nalazi se u Modernoj galeriji na Zrinjevcu u Zagrebu.

Zadnji list probnog otiska Hrvatske Enciklopedije



Ovi podatci nalaze se na početnim stranicama Hrvatske Enciklopedije:



HIBZ - Hrvatski Izdavalački Bibliografski Zavod



Treći svezak Hrvatske Enciklopedije




Pojedinost s hrbta Hrvatske Enciklopedije.

Objavljeno je pet svezaka Hrvatske Enciklopedije od planiranih dvanaest.
Peti svezak je iznimno rijedak, jer su komunističke vlasti taj svezak, tek objavljen 1945., uništavale.

Mate Ujević o svojem uredničkom radu u HIBZ-u godine 1943. piše sljedeće:

---

---

Jozo Kljaković: Otmica Europe

Jozo Kljaković: Moj otac, 1935.

Jozo Kljaković: Domagojevi strijelci, 1942.

Jozo Kljaković: Povratak ribara, 1945.

Jozo Kljaković: Maske, 1949.

Jozo Kljaković: Istezanje mreže, 1956.

Jozo Kljaković: Vezilje (100 x 80 cm), oko 1920. (prema Valentinu Radmanu)

Jozo Kljaković: Anđel, oko 1920.

Jozo Kljaković ispred svojih djela 1930tih

Jozo Kljaković: Tri gracije, oko 1917/1918., ulje na platnu 147,5 x 128 cm, privatno vlasništvo

Jozo Kljaković: Soba, 32 x 40 cm

Jozo Kljaković: Kamenita vrata u Zagrebu

Jozo Kljaković: Isusovo polaganje u grob; detalj s freske na gradskom groblju Mirogoj u Zagrebu.
Fotografirao g. Nikola Piasevoli, Zagreb.


Jozo Kljaković: Pod Isusovim nogama.
Gradski muzej u Novom Vinodolskom.


Jozo Kljaković: Sv. Jeronim

---

Autobiografija Joze Kljakovića, objavljena u Zagrebu 1992., tj. 23 godina nakon njegove smrti.
Prvo izdanje objavljeno je 1952. u Buenos Airesu.

Kratki opis

Jozo Kljaković: Libar mog života, Dom kulture "Zvonimir", Solin 2012.

Jozo Kljaković: Dalmatinske teme, ur. dr. don Josip Dukić, Dom kulture "Zvonimir", Solin 2012.

Jozo Kljaković: Čovjek bez maske, ur. dr. don Josip Dukić, Dom kulture "Zvonimir", Solin 2014.

Katalog umjetničkih djela Joze Kljakovića tiskan 1947. u Rimu, s predgovorom
koji je napisao istaknuti talijanski slikar Giorgio de Chirico (na talijanskom i kastiljanskom).
Katalog sadrži 50 crno-bijelih fotografija.

Memorijalna zbirka u Zagrebu

Memorijalna zbirka Jozo Kljaković

Kustosica Memorijalna zbirke Jozo Kljaković je Željka Zdelar, prof.

Zbirka Joze Kljakovića

U kući Joze Kljakovića djeluje i Centar za likovni odgoj grada Zagreba.


"al colega Jozo Kliakovich Recuerdo de Quinquela Martin Abril 1948"
"Kolegi Jozi Kljakoviću, uspomena od Quinquela Martina, travnja 1948."
Benito Quinquela Martin jedan je od najvećih argentinskih slikara u povijesti.

Posveta koju je Joži Kljakoviću uputio Ivan Meštrović:
"Svom starom prijatelju Joži / Meštar / o Božiću 1950"

Najteže je govoriti o sebi ili o bliskome prijatelju. Takav je slučaj sa mnom i Kljakovićem. Potječemo iz istoga kraja, obojica smo sinovi hrvatskih seljaka, koji već više od tisuću godina obitavaju na Mediteranu, na istočnoj obali Jadranskog mora. Oni žive patrijarhalnim životom, u kojem se miješaju i isprepliću tragovi starih helenskih i istočnjačkih kultura, koje su, preko naše zemlje, išle na zapad, praćene ostacima ilirskog primitivizma i upornosti i onime što su donijeli sa sobom, prelazeći preko Karpata, gdje se hrvatsko pleme odvojilo od velike košnice Slavena. Iz te simbioze nastao je hrvatski narod sa svim svojim fizičkim i psihičkim karateristikama. Sa Slavenima ga spaja jezik i porijeklo, s Ilirima dijelom krv i zemlja u kojoj obitavaju, a sa starim Helenima i Latinima dijele priroden instinkt za jasnu i lijepu viziju. Dionizijsko se tu proželo s kršćanskim, homersko herojstvo s kršćanskim mučeništvom. Naši preci bijahu vođe slavenskih plemena i učeni ljudi, kao Sveti Jeronim koji je propovijedao priču božanskog učitelja iz Nazareta. U Kljakovićevom selu nalaze se ostaci poganskih hramova pretvorenih u kršćanske bazilike, torza statua Baka i grobnice prvih kršćanskih mučenika; s druge strane, u nedalekom Splitu, u hramu Baka koji datira iz vremena rimskog cara Dioklecijana, krstionica je hrvatskog kralja Tomislava. Zbog toga, na tom je mjestu ugravirana povijesna panorama događaja iz tog doba i ljudskih sudbina.

Postoji velika sličnost između simbioze iz koje je proizašao Kljaković i one na iberskom poluotoku, gdje se isto miješala krv i gdje je, paralelno sa jednostavnim i primitivnim životom, nastala velika kultura stvaralačkog duha koja je iznjedrila čuvene slikare. Uvjeren sam, stoga, da ce Kljakovićeva platna naići na široko razumijevanje i toplo prihvaćanje u Južnoj Americi, koja je prvenstveno formirana od imigranata sa iberskog i italskog poluotoka, gdje su, kao i u Hrvatskoj, ljudi orali zemlju, gradili, klesali, slikali, živjeli u skromnim kućama gradeći veličanstvene crkve, znojili se za kruh svagdanji, no s vjerom da se ne živi same od kruha nego i od duše.

Nijedan «izam» nije privlačio Kljakovića, nikakva vanjska forma ili verbalizam, njemu nedostaju konvencionalne apstrakcije i neiskreno umjetničko vjerovanje. Njega zanimaju i zaokupljaju same provjerene istine, koje su stoljećima privlačile pažnju najsjajnijih duhova naše ljudske civilizacije, od Helena, preko kršćana pa sve do naših dana, stvarajući one novo koje se organski integriralo sa starim. Žensko, uzdignuto do veličanstva u majčinstvu, i muško herojstvo uzdignuto do «prometejskog» u duhovnim borcima. Plastični stil njegov je način i pripovijedanja o tim stvarima, a kist i forma njegov su izričaj. Od fizičkog, povijesnog i legendarnog herojstva on prelazi u duhovno herojstvo, koje se nalazi u kršćanskim etičkim figurama i konceptima, i integralnom metafizičkom zivotu. Uz sarno oblikovanje, Kljaković kao i svi istinski umjetnici kroz povijest - osjeća potrebu za adekvatnim oblikom: naglašavajući u svojim figurama ono osnovno, ali i ono što najbolje ističe sto slikar želi izraziti, kao što su umjetnici to činili od davnine, jos od neobičnih i primitivnih slika u špiljama Francuske i Španjolske.

Potaknut svojim sklonostima, Kljaković je - zbog cjelovite forme i točnosti u crtežu - blizi renesansi, budući da - prema njegovom vjerovanju - ni tonovi ni nijanse ne mogu zamijeniti formu. Koliko god cijeni boju i čisti piktoreskni moment u slici, ono najvažnije i transcendentalno za njega ljudsko je tijelo, čiju formu ne želi žrtvovati efektima, kakvi god oni bili. Ponekad se stoga u svojim djelima pokazuje grub i neobrađen, kao kipar koji crta figure.

Taj način gledanja, svojstven umjetniku, potaknuo je nadahnuće i kompozicija njegove male domovine, Dalmacije, hrvatske provincije gdje se sve crta i profilira oštro i jasno; nedostupne i ogoljele planine uz plavo nebo, stakla i ljudi ispred plavosivog kamenja, gdje je zrak tako čist i proziran da se ljudske figure naziru u daljini, i gdje, kada se popnu na kamenit brežuljak, izgledaju kao spomenici.

Trenutna Kljakoviceva izložba predstavlja samo djelić njegova stvaralaštva; značajna jer sadrži sve prethodno navedene karakteristike njegovih umjetničkih sposobnosti, ali usredotočen i na druge teme. I dok su veličanstvene freske na crkvi Svetog Marka u Zagrebu i drugim mjestima patetične, praćene hijerarhijskim ritmom i obojane klasičnim formama, druge njegove teme, ribari i vinogradi iz rodnog sela, izražavaju mnogo intimnije osjećaje, osjećaje koji izviru tjeskobno i tužno kao krik oneraspoloženog djeteta na kojeg viče majka. Iako je ovdje isto prisutna jedna vrsta patetičnosti i tvrdoće u izrazu tjelesnih formi i crtežu figura, sve je drugačije od freski, sadržajnije i ublaženije, i u podsvjesti se čini puno daljim od svetaca sa freski. Sveci se bore protiv zla u ljudskom zivotu, dok se ovi ljudi bore protiv samog života. Oni ne otkrivaju zamišljene fizionomije, ali se primjećuje da u svojim svakodnevnim teškim poslovima imaju, premda mračan i sakriven, osjećaj da postoji viša pravda i savršeniji red od onog kojeg ljudi obično imaju. Pa ipak, isto kao i sveci, oni predano i marljivo ispunjavaju svoju dužnost i funkciju koju im je sudbina dodijelila. U svim se slikama, makar u nagovještaju, uvida nostalgija, «saudade» za malom domovinom, čežnja za ljudima, okolinom. Na slikama koje predstavljaju njegovo selo i Klis, koji je gledao izvirujući kroz prozor, raspršena je ista nostalgija, ista bol i ljubav. Obrise na nekima od njegovih platana, koje je kasnije izveo na «Roma Eterna», osmislio je i napravio u zatvoru, gdje nas je neprijatelj zajedno zatvorio, u našoj domovini. Dokaz je to da svatko nosi beskonačnost u sebi, odijevajući je svojom odjećom, odjećom svoje domovine, koja za njega postaje sastavni dio besmrtnosti.

El Greco je isto beskonačno čeznuo za svojom Kretom, iako je kao mladić otišao sa svog otoka, no on je u svojim vječnim djelima pronašao simbiozu izmedu grčke i španjolske duše. Pronašao ju je jer je duša jedna i nedjeljiva, kao što je to i čovječanstvo. Uvjeren sam, stoga, da će Južna Amerika biti naklonjena Kljakoviću, i da će otkriti kako slikar govori o poznatim stvarima: o istoj duhovnoj tradiciji.

Kljaković ce, prije svega, naići na razumijevanje onih koji znaju da su nosioci čistih duhovnih vrijednosti gotovo uvijek bili brodolomci, no da one sto su nosili nikada nije propalo.

Ivan Meštrović, Syracuse, N.Y.

Više podataka možete pronaći u članku prof. Željke Zdelar.

Omer, Kršo i Joža (tj. Omer Mujadžić, Fran Kršinić i Jozo Kljaković)

Jozo Kljaković: D'aprés Picasso (Prema Picassu)

Najveća karikatura u hrvatskoj povijesti, a predstavlja rijetkost i u svijetu, jest Umjetnost i ljepota (Bakanal umjetnika) koju je Jozo Kljaković naslikao 1922. g. (širina 8 m, visina 4 m), s dvadesetak muških likova i slonom. Čuva se u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu. Izvor [Dulibić, Creži..., str. 48].
 

Malo poznata karikatura mladog Borisa Papandopula (1906.-1991.), istaknutog hrvatskog skladatelja i dirigenta,
koju je Jozo Kljaković nacrtao godine 1925. Čuva se u Gradskoj knjižnici u Zagrebu.

Hrvatski dramski pisci, 101,7 x 128,7 cm, ulje na platnu naslikano u Buenos Airesu oko godine 1955.
(Petar Petrović Pecija, Josip Kosor, Ivo Vojnović, Miroslav Krleža, Milan Begović, Joza Ivakić, Gustav Krklec.)
Ovom se karikaturom Kljaković izruguje kubizmu kao umjetnočkom smjeru, kojega je prezirao.
Opširnije vidi u [Dulibić, str. 50].

Kljakovićeve freske u Meštrovićevoj galeriji na Gornjem gradu u Zagrebu.
Dolje desno gđa. Teodora Kljaković-Bakota, unuka Joze Kljakovića.
U toj je kući Ivan Meštrović stanovao sa suprugom Olgom i svojom djecom
dok i oni nisu otišli u emigraciju  godine 1943.



Palača Svetozara Rittiga, Opatička 27, Gornji grad, Zagreb. Sada je u tom prostoru odvjetnički ured
g. Petra Badovinca. Kljakovićeve vrlo lijepe freske, koje čekaju restauraciju, nalaze se na stropu.

Zahvaljujem g. Petru Badovincu na dopuštenju za fotografiranje.






 
Jozo Kljaković, freska s hrvatskim grbom u Zagrebu (Opatička 27)

Jozo Kljaković je rođen u Solinu, visoka je rasta i kad hoda gleda u daljinu. On smatra da je život lijep i, pokraj svih nedaća i muka, dostojan da se živi, vršeći misiju, koja je svakom pojedincu dana, optimizmom i neumornim radom.

Međutim Jozo ja sam cijelog života išao ravnim putem i borio se i borio za pravice i za slobodu čovječje osobe. Možda je u meni neki reinkarnirani Don Kihot, ali drugačiji nisam mogao biti, i neću Jozo sad pod starost demantirati svoj život. Ja ne mogu živjeti medju onima koji nemaju ništa ljudskoga ni kršćanskoga u sebi.

Poznato je, da domovine redovito postupaju maćehinski sa svojim najvrjednijim sinovima. Kljakovićeva su djela negdje u podrumima njegove malene domovine Hrvatske, ali ona će jednoga dana dobiti svoje dostojno mjesto u galerijama, medju prvorazrednim  hrvatskim likovnim ostvarenjima. Njegovo se ime danas rijetko i samo stidljivo spominje, ali i ono će jednoga dana blistati u sjaju naših prvih imena. To je, eto, sudbina dragovoljnog prognanika Kljakovića, koji toliko voli svoju zemlju, da u njoj neslobodnoj ne želi provoditi ni svoju starost, a tako bi mu bio mio onaj dragi zavičaj nedaleko carskoga Splita. Mi, stoga, prognanici kao i Kljaković iz svoje domovine, umjesto domovine odajemo skromnu počast ovom velikom majstoru!

... Sva ova umjetnička zbivanja i duhovna previranja stvarala su u meni neki nemir, neki protest i uvlačili me u borbu protiv nečesa, što je izgledalo prolazno, prema tome nevažno. Kraj svega toga, ja sam osjetio, da se treba boriti. Osjećao sam, da je ova umjetnost vjesnik zla što dolazi i da ona utire put tome zlu.

... Mislio sam, da sve što ljudi u životu rade, treba biti na bazi morala i pravednosti urađeno. Vjerovao sam, da je život jednostavan, ako ga ljudi ne kompliciraju. Da je lijep i da je sama radost, ako ljudi gadostima svojim ne stvore žalost i ružnoću. Vjerovao sam, da ima mnogo dobrih ljudi i da ima mnogo pametnih ljudi. Nisam vjerovao u nad-ljude, još manje sam vjerovao u izabrane narode. Učio sam još u pučkoj školi, da je Bog zadnji dan napravio čovjeka i da je čovjek maksimum savršenstva, što ga jedno živo biće može imati. Istina, čovjek ima mnogo prednosti pred životinjama, ali ima i nekih manjaka, koje ga čine po neki put gorim od životinja. Čovjek ima više mudrosti, više pameti nego životinja, ali kada se analizira, u što tu svoju pamet, svoj razum čovjek upotrebljava, onda se jasno vidi i ispoljava njegova zloba, njegova mržnja, njegova podlost i svakojaki gadaluk, kojeg životinje skoro nemaju. Ispada čovjek gori od životinje. Životinja kolje, uglavnom, kada je gladna. Čovjek kolje da može na prijestolju biti, da može robove imati i tuđa lovišta prisvojiti, da bude slavan u historiji. Kolje da se može u automobilu voziti, da može ženki nakite kupiti. Iz tih razloga su svi dosadašnji ratovi bili, sva dosadašnja klanja bila. I pobjednik je bio u triumfu nošen obično od onih, koji nisu i ne će ništa imati od njegove pobjede. ...

Kad stignem u nebo, kanim provesti znatan dio mog prvog milijuna godina u slikanju.

Ribarenje na jezeru zadnje sam slikao. Na slici sam prikazao Isusa s apostolima, koji izvlače iz mora mrežu punu riba. U pozadini freske druge ribare bez riba i panoramu Vranjica. Mrežu s ribama zadnju sam slikao i te večeri kad sam ribe slikao, bila je puna crkva ribe. Svakojake je ribe bilo, bilo je i rijetkih riba koje su ribari prije ulovili i za taj dan u ledu čuvali. Svaki je ribar donio svoju ribu i čekao, dok tu njegovu ribu ne uslikam u Isusovu mrežu.

Otišao sam doma u Solin. Taj kratki boravak u SOlinu bio je zadnji, koji me je podsjećao na moje djetinjstvo. Još je stara vinova loza živjela, još su smokve i msaline resile vinograde.

Svaki umjetnik nosi u sebi naslage strasti i ljubavi svoje zemlje, svoga kraja i svoga naroda.

Ivo Kerdić, istaknuti hrvatski kipar i medaljar, i Jozo Kljaković, profesori na
Akademiji likovnih umjetnosti (ALU) u Zagrebu između dva svjetska rata.

Bista Joze Kljakovića u rodnom Solinu kraj rijeke Jadro, koju je izradio splitski kipar Jozo Vrdoljak.

---

Jozo Kljaković (1889-1969) is distinguished Croatian painter and illustrator. He studied painting in the Prague, Vienna, Geneva and Paris. From 1921 till 1943 he worked at the Academy of Fine Arts in Croatia's capital Zagreb. His paintings and murals are mainly of religious content. Kljaković is best known for his frescos that he painted in the church of St. Mark in Zagreb, in the parish churches of Vranjic (near the city of Split), in Dobrota (in Boka kotorska), and in the memorial church in Biskupija near the town of Knin, as well as for his  mosaics in the Pontifical Croatian St. Jerome Institute in Rome. He left Croatia in 1943, and spent the following 25 years in Rome and Buenos Aires (nine years in Buenos Aires and sixteen years, in two stays, in Rome). His first stay in Rome, in the St. Jerome Institute, was from 1943 till 1947, and the second one following his return from Argentina, from 1956 till 1968, when he returned to Zagreb, to have died there in 1969. He donated his house with his paintings, including furniture and library, to the city of Zagreb, which is is now the Memorial Collection of Jozo Kljaković. His authbiography U suvremenom kaosu (In Contemporary Chaos), published in 1952 in Buenos Aires, in which he described his artistic credo and strong antifascist and anticommunist views, has been reedited in his homeland only in 1992. More information: Biography of Jozo Kljaković and Jozo Kljaković Collection.