Branko Tkalčević

Nedostaje: godina i mjesto rođenja, smrti, školovanje, zaposlenja, napredovanje u struci, fotografija, obiteljski podatci, najznačajniji projekti, je li što publicirao, jezici



Branko Tkalčević


IN MEMORIAM Branku Tkalčeviću

napisao Mirko Kuljiš, mr.sc.

Branko Tkalčević dugogodišnji direktor Tvornice odašiljača je, pored braće Torbarine, najjače obilježio razdoblje rađanja i razvoja radiotehnike u bivšoj državi, u RIZ-u pa i u Hrvatskoj. Njegov rad i doprinos u RIZ-u svakom je bio poznat, jer on je jedan od prvih konstruktora radio difuznih odašiljača u RIZ-u. Nije međutim imao karijeru koja počinjef od fakulteta, već je vrlo rano pokazao svoju nadarenost kao radio tehničar.



Da malo olakšam ovaj tekst evo priče koju mi je ispričao kolega iz RIZ-a gospodin Faust Smokvina. Naime u Beogradu gdje je Branko služio vojni rok u jedinici veze dobili su zadatak da naprave mali radio odašiljač. Ali i na malim stvarima može se puno pokazati. Tako je Branko kad je napravio odašiljač da bi ga profesionalno našminkao izašao preko ograde iz kruga kasarne i otišao u grad da nabavi natpise i lijepu dugmad za prednju ploču s kojima je podešavao odašiljač na odgovarajuću frekvenciju. Kad je trebalo pokazati radove nastalo je opće čuđenje otkud njemu dugmad i natpisi s kojima je odašiljač dobio tako lijepi izgled. Dakako, morao je priznati smrtni grijeh, da je bez dozvole pobjegao u grad i pronašao dugmad. Za svoju snalažljivost i konstrukciju dobio je pohvalu, a za bijeg u grad bez dozvole dobio je kraću zatvorsku kaznu. U Armiji red je bio iznad svega pa i kreativnosti!

Iz ovog malog zadatka moglo bi se iščitati kakav je duh, karakter i kreativni tehničar konstruktor bio Branko Tkalčević.

Kako ja nisam RIZ-ovac od 1950. godine već od 1970. o Branku Tkalčeviću u tom razdoblju naslušao sam se raznih priča, ali i činjenica o njegovom ranom razvojnom putu. Tako znam da je sudbina povezala braću Torbarine i Branka Tkalčevića već u Beogradu i da je Mladen Torbarina Branka Tkalčevića povukao u Zagreb, gdje će neko vrijeme biti tehničar na odašiljaču u Deanovcu, koji je kupljen od poznate francuske firme Thomson. Uskoro će Tkalčević postati  honorarni konstruktor odašiljača u RIZ-u, gdje će Mladen Torbarina biti jedan od glavnih tehničkih rukovodilaca. Supruga B. Tkalčevića u jednom kraćem razgovoru tvrdila mi je, da je bila obrnuta situacija i da je Branko dovukao Mladena Torbarinu u Zagreb.

Tako Branko nakon nekoliko godina prelazi iz Radio Zagreba u RIZ i preuzima konstrukciju radio difuznih odašiljača. On se tada uključuje u "hard core" RIZ-a kojeg formiraju izvrsni inženjeri Mladen Torbarina, Vinko Arambašin, Tugomir Šurina, Aleks Kononenko, Vukasović, Bricko, Richnovski, P. Volkov i niz drugih.

Već u samom početku rada u RIZ-u njegov status, koliko sam slušao, bio je poseban jer je bio i na Radio Zagrebu i konstruktor odašiljača u RIZ-u. Nažalost nema živih svjedoka koji bi mi opisali kako je izgledao njegov postepeni prijelaz u RIZ i preuzimanje Tvornice odašiljača.



Postoji, međutim, jedan poseban događaj kad je Branko Tkalčević postao u RIZ-u konstruktor br. 1., a to se desilo kad se B. Tkalčević odvažio izgraditi radio difuzni odašiljač SV (srednji val) od 2 x 500 kW za Indijski radio. Usput treba napomenuti da je to bilo 1965. (?) godine. Ali i da nikad više nije izgrađen odašiljač veće snage. Dakle trebalo je mnogo smjelosti znanja ali i traženja rješenja koje u samom RIZ-u nisu postojala. Raditi tako jake odašiljače prvenstveno je trebalo uspostaviti vrlo jaku vezu i suport proizvođača tih mega elektronskih radio cijevi. U tako velikim odašiljačima koji su praktički stalno u pogonu radio cijevi su potrošni materijal pa svaki prodani odašiljač stvara trajnog potrošača za proizvođača elektronki. Takvih proizvođača u Europi bilo je samo par, a B. Tkalčević se odlučio za Siemens, koji je također imao i proizvodnju radio difuznih odašiljača za srednji val. Sjećam se da je bilo priča o tom konkurentskom odnosu, ali Tkalčević nije previše pričao. Kad sam ja postao gen. direktor RIZ-a Tkalčević je već bio riješio te probleme sa Siemensom, koji se povukao iz proizvodnje odašiljača i prepustio RIZ-ovoj tvornici odašiljača. Siemens je asistirao Tvornicu odašiljača svojim marketingom i kreditnim linijama kojima se prodavalo odašiljače nesvrstanim zemljama. Zbog geografskih okolnosti kao i politike tih novih država radio odašiljači su postali vrlo tražena pa i politička roba. Nesvrstana politika bivše države i Tito kao brand bili su glavne poluge za djelovanje na tom tržištu. Međutim nesvrstane zemlje su osim nekoliko bogatih naftom bile siromašne i onda je Siemens preko beogradskih uvozno izvoznih firmi djelovao i pomagao u financiranju tih investicija, jer Siemens je ne samo jedna od najvećih njemačkih korporacija, on je i banka umrežena u njemački bankarski sustav. Kako su radio difuzni odašiljači često bili izvan naseljenih mjesta i gdje nije bilo struje, takvi poslovi su uključivali izgradnju raznih infrastrukturnih objekata pa i ogromnih dizel agregata za napajanje. Tako se proizvodnja odašiljača počela "ženiti" s inženjeringom. D. Tkalčević je shvatio te promjene na tržištu pa se počeo sve jače oslanjati na Invest–Import u Beogradu, TCI u Kaliforniji i Siemens. Za vojne isporuke asistirao nas je Vojni servis Armije, kao što su bile isporuke mobilnih kratkovalnih odašiljača, radio ometača i opremu koja se montirala pod zemljom.






Tkalčević je pomalo, osim tehničkih poslova i znanja koje je stjecao u kontaktima u Njemačkoj, a govorio je dobro njemački jezik, počeo ovladavati tržištem nesvrstanih zemalja i biti Siemensov "pivot". Često je odlazio u Siemens i uvijek je bio pun svakakvih novih informacija. Uglavnom malo pomalo položaj tvornice odašiljača postajao je sve bolji i bolji, ali ti koraci nisu bili odmah spektakularno veliki. Tako prve tri godine kad sam došao na čelo RIZ-a Tvornica je imala skroman ukupni dohodak, kao i dobit koja je jednu godinu čak izostala. Pravi rezultat poslovanja Tvornice odašiljača ja nisam mogao pratiti, jer sam naslijedio stanje da značajnije ugovore tvornica ne supotpisuje direktor RIZ-a obzirom da nije bilo ni supsidijarne ni solidarne odgovornosti između OOUR-a. Kad se počelo graditi Radnu organizaciju RIZ nakon donošenja zakona o udruženom radu OOUR-i nisu htjeli prihvatiti nikakve međusobne odnose koji bi automatski pokrivali gubitke neke tvornice i slično. Na taj način Tvornica odašiljača je većinu ugovara imala preko Invest Importa iz Beograda preko kojeg se radilo nabavke za velike investicione objekte pa bi u RIZ-u bili prikazani samo odašiljači koje je isporučivala Tvornica. Slično je bilo i s ugovorima preko Vojnog servisa kad su bili radovi koji su išli preko Armije. Značajni poslovi su se obavljali i s američkom firmom TCI iz Stanforda USA, koji su mislim najčešće financijski prikazivani u investicijama objekata u kojima je Tvornica posredno učestvovala.

Moja pozicija u odnosu na druge tvornice RIZ-a bila je znatno jednostavnija, jer se radilo o ugovorima malih ili većih serija proizvoda koji su imali regularne financijske tokove i svi podaci vodili su se uredno u Zajedničkom knjigovodstvu kojeg je vrlo profesionalno vodio direktor Marijan Živković (kasnije će magistrirati i doktorirati). Međutim pratiti djelovanje i poslovanje Tvornice odašiljača za mene je bilo jako teško i frustrirajuće. Naime Branko Tkalčević je stalno odlazio na duga i daleka službena putovanja, a njegovi zamjenici koji su ga predstavljali na kolegijima nisu imali ovlasti da prihvate bilo kakvu značajniju odluku. To je rušilo moj autoritet i često stvaralo loše odnose, jer se tumačilo da B. Tkalčević dobiva privilegirani status i da zapravo podcjenjuje djelovanje u RIZ-u kao cjelini. Na ovu temu mogao bi pričati i pričati.


Branko Tkalčević

Ja sam međutim morao prihvatiti činjenice da Branko Tkalčević autoritativno vodi Tvornicu odašiljača da poslovno postiže sve bolje uspjehe, da odlično surađuje sa Simensom od kojega dobiva i tehničku i kreditnu pomoć. Da preuzima na sebe puštanje u pogon svih značajnih odašiljača po svijetu. Odlične kontakte je imao s Invest Importom. Vrlo brzo je počeo ulaziti u inženjering poslove s ambicijom da radi na principu ključ u ruke. U Libiji koja će postati naš najbolji kupac uspostavlja odlične odnose s Ministarstvom informiranja s kojima sam jednom razgovarao na ručku u Zagrebu. Prije mog odlaska iz RIZ-a počinje ulazak u  mega "Projekt 001". Isto je bilo s raznovrsnim objektima u Iraku gdje će angažirati mr. sc. Branka Bigu za voditelja projekata, što je naprijed detaljno opisano.

A sad mala digresija, ako u obitelji živite s članom obitelji koji može biti akademik ili genijalac vi ga počnete doživljavati kao običnog čovjeka i izgubit će te distancu prema njegovoj stručnoj znanstvenoj ili genijalnoj osobnosti (to se može doživjeti svaki dan, ako idete podučavati unuke, matematiku, ili kad s elektronikom nešto nije u redu, moje "kompetencije" to je izraz kojeg vole Teslaši, kreću se do nivoa izmjene baterija...) pa će te mu čak i mnogo bolje gledati na mane nego na ono što on objektivno jest. To se događalo u RIZ-u za vrijeme mog doba, u odnosu na Branka Tkalčevića, a pokušat ću pokazati kako je to krenulo i malo dalje.

Ako bi postavili pitanje na Elektrotehničkom fakultetu "što mislite kojih je pet znanstvenika, profesora, inženjera, direktora najviše zadužilo ovu zemlju Hrvatsku svojim graditeljskim znanjem i djelom, koje je obilježilo epohu najvećih uspjeha i pobjeda radio – elektronike, nisam uvjeren da bi se sjetilo Branka Tkalčevića. Njega su uvijek pratili nekakve primjedbe, kao on nije završio fakultet, on radi za Siemens, samovoljan je diktator i slično. Danas se to često u medijima radi s jednom riječi "kontroverzan". Zaista oko Branka Tkalčevića uvijek se usput naglašavala ta kontroverznost, da bi se umanjilo njegovo djelo. Ipak vrijeme je radilo svoje i Branko Tkalčević je sve više imao neusporedivo najveću karizmu kao tehničar, direktor i poslovno najuspješniji čovjek u RIZ-u. Ne znam tko bi u Hrvatskoj mogao pokazati osobno realizirane projekte u zemlji i u svijetu kao Branko Tkalčević. Prilazeći ovoj knjizi kao istraživačkoj avanturi, a manje kao šetnji kroz memoriju i prepričavanje onog što sam ranije znao, došao sam do razine kad sam mogao pročistiti vidike i shvatiti tko su bili istinski velikani radioelektronike u Hrvatskoj. Nisam arbitar, ali mogu braniti zaključke do kojih sam došao.




Opisujući taksativno odašiljače koje je RIZ posijao po svijetu u ranijim poglavljima, mogao sam pored svakog odašiljača napisati: konstrukciju, razvoj u tvornici, instalaciju na terenu kao i puštanje u pogon izveo Branko Tkalčević. Naime tako se to radi kad sudjelujete u znanstvenim projektima. Ali to nije ni izdaleka cijela priča. Branko Tkalčević je prije realizacije "gola" djelovao, organizacijski, tehnički, poslovno od Europe, Afrike, SAD-a, Arabije, Indije putujući stalno avionima prelazio je desetine tisuća kilometara. Pored svega i "svačega" Branko Tklčević je bio neumoran. Njemu otići u Kaliforniju je bilo kao da ide do Ljubljane.

Velike zasluge da se u cijeloj bivšoj državi nametne kao stručnjak i konstruktor radio difuznih odašiljača stekao je i vrlo rafiniranim njegovanjem odnosa prema Republičkim RTV kućama od Ljubljane, Sarajeva i Beograda. pa i Zagreba (napokon). Ulagao je mnogo u stvaranje dobrog imidža o sposobnostima Tvornice odašiljača. To mu se i vraćalo, jer je u svim tim RTV kućama imao dobrih prijatelja i poznanika, što je stvaralo i dobre poslovne odnose.

Još dok sam  bio direktor SOUR-a započeli smo pregovore s Kineskom RTV, pa nas je posjetila jedna jaka delegacija s kojom se pregovaralo o isporuci odašiljača. Ne znam kako je tekla daljnja realizacija, ali znam da je Tvornica odašiljača sklopila ugovore za isporuku odašiljača Kini.

Inače RIZ je posjetio i sam predsjednik NR Kine Hua Guofeng s velikom delegacijom kojeg sam primio u RIZ-u. Tom prilikom mi je darovao dvije lijepe male vaze, koje su moji unuci s "guštom" sredili.

Gledajući doprinos Branka Tkalčevića u pogledu razvoja same Tvornice odašiljača moglo se dati najviše ocjene. On je znao srediti tvornicu gledajući iznutra tehnički, proizvodno i kadrovski, a i politički je znao razmišljati i nije dozvoljavao da se u tvornici prave nekakve političke špekulacije. Tako je četvoricu najaktivnijih partijskih funkcionara u RIZ-u iz vremena "OOUR-ske revolucije" zbrinuo u Tvornicu odašiljača. Isto tako, slično kao Petar Kovač u N. Tesli, nije htio prihvatiti nikakvo OUR-sko udruživanje i izborio se da se Tvornica odašiljača organizira kao samostalna radna organizacija. Tako je i u SOUR-u RIZ zadržao punu samostalnost.

Radničko samoupravljanje bilo je pod punom njegovom kontrolom, što nije bilo teško postići, jer su ga radnici poštovali i podržavali zbog dobrih plaća i dnevnica za službena putovanja u inozemstvo. Dakako bilo je i gunđanja u vezi njegovog apsolutističkog načina rukovođenja, ali i dosta tvrdoglavosti, koja je proizlazila iz njegovih tvrdih stavova, što se najviše očitovalo u vođenju razvoja i proizvodnje odašiljača. To je vjerojatno sputavalo mlađe stručnjake da rade uz više inicijative.



Branko Tkalčević ipak nije postao tehnokrat koji je izgubio ljudskost za račun preferiranja struke. Dapače on je uživao da na godišnjim zajedničkim ručkovima osjeti kako je radnicima u njegovoj tvornici dobro i da ga poštuju. Zapravo to su bila i jedina priznanja koja je dobivao. Kad se inženjer Josip-Pepi Moretti, jedan od njegovih miljenika, predsjednik Radničkog savjeta i pomoćnik teško razbolio, on se jako angažirao u nabavci lijekova iz Njemačke i brizi da mu se spasi život.

Uvijek sam imao osjećaj da iza autoritativnog direktora Branka stoji onaj tehničar kojeg najviše veseli kad se može dokazati kao tehničar i vrhunski inženjer.

U tom smislu njegovao je odnose i s profesorima na fakultetu od kojih je neke vodio u TCI – u Stanford Kalifornija. Tako sam s prof. Romanom Galićem s kojim sam jednom prije oko 5 godina putovao autobusom u Opatiju evocirao uspomene o posjetu TCI u Kaliforniji gdje ga je odveo Branko Tkalčević.

Njegova najomiljenija tema je bio odnos s papa Gerino–om konstruktorom u Thomsonu u Francuskoj s kojim se upoznao kad je bio u Parizu na instrukcijama prije isporuke odašilača za Radio Zagreb koji je lociran u Dejanovcu. Već kad su se upoznali Tkalčević mu je rekao da će on izgraditi takav odašiljač – Dakako da je dočekan s podsmjehom - Ta priča je mnogo dulja, a za Tkalčevića je papa Gerino ostao trajna markacija. Odlazio mu je u posjet iako su bili u konkurentnom odnosu.

Kod Branka Tkalčevića prirodno je bilo za očekivati da će u tom silnom angažmanu u poslovnoj sferi prevladati direktorska komponenta i da će njegova stručno tehnička aktivnost ipak otići u pozadinu. Međutim to se nikako nije dešavalo. Branko Tkalčević kao nekada engleski kraljevi u srednjem vijeku, nije vodio bitke iz pozadine. On je bio stalno na čelu prisutan u svi bitnim fazama, kako u razvoju, tako i u završnim radnjama, kad je trebalo stavljati u pogon te velike komplekse.

Branka Tkalčevića najbolje sam upoznao u tom njegovom ambijentu kad sam posjetio radio difuzni centar snage 1000 kW Sepha u Libiji, koji je bi izgrađen u pustinji 1000 km udaljen od Tripolija. Taj doživljaj me je jako podsjećao kad sam sudjelovao u izgradnji elektronskog kompleksa na renoviranim razaračima koje je JRM kupila od Engleske mornarice. Sjetio sam se jednog izvrsnog majstora tehničara Roka Štambuka koji je vodio instaliranje svih elektronskih uređaja na brodu od agregata za napajanje do uređaja, antena i raznih prostorija s internim instalacijama kao što je B. O. C - Borbeni obavještajni centar, radio kabina, sonarska kabina itd.

Uglavnom htio samo reći da mi je posao kojeg je obavljao Tkalčević na desetinama takvih objekata bio tehnički razumljiv, ali koliko je žara on ulagao od početka u tvornici do realizacije na terenu to je bilo razumljivo samo onima koji su godinama radili s njime. Bio je beskrajno uporan i radišan, a takvi ljudi su uvijek i tvrdoglavi. On je bio autokrat, ali s debelim pokrićem. A po nekom nedokazanom pravilu takve ljude kao B. Tkalčević prati i sreća, što i nije nevažan faktor.

Nisam održavao veze sa Siemensom, jer to je išlo preko njega, međutim uvjeren sam da je bio visoko cijenjen. Pričalo se, ali to je Tkalčević tajio, da je pri razvoju novog odašiljača snage 2 x 1000 kW prilikom instalacije na terenu mislim u Libiji spržio dvije elektronke novog tipa. Pravu istinu ne znam, ali nešto se tome slično desilo. I tko bi mogao priuštiti sebi takvu slobodu eksperimentiranja osim B. Tkalčevića da ge Siemens nije pratio.

Kao predsjednik SOUR-a prirodno je da sam gledao šire i vidio da mogućnosti koje pružaju rezultati Tvornice odašiljača i posebno devizni potencijal nisu iskorišteni za proširenje našeg programa na profitabilna područja kao što je medicinska elektronika i kompjuterski program. Tadašnji sustav nije dozvoljavao da Tvornica odašiljača ulaže sredstva i devize u neku drugu organizacijsku jedinicu i da participira u dobiti. Holding - kapitalistička tvorevina tada nije postojao, pa sam se osobno angažirao da B. Tkalčević prihvati spomenute programe i organizira odjel medicinske elektronike i kompjuterski software centar u suradnji s Nixdorfom. Sve je to brzo napravljeno i postignuti su lijepi rezultati i u vrlo kratkom vremenu. B. Tkalčević je s vlasnikom - Nixdorfom uspostavio dobre odnose, mr. sc. Vanda Jurišić i njen brat inženjer Baldo Jurišić koje sam doveo u RIZ podigli su lijepi Software centar kod Robne kuće Roma, medicinski aparati kao kardiograf i neki drugi ubrzo su počeli puniti naše bolnice, ali B. Tkalčević nije jednostavno ništa volio osim radio odašiljače.

Nakon 1983. kad sam ja već bio u mirovini nije bilo ambicije da se osmisli dobre programe na području medicinske elektronike i kompjutera, mada je Tvornica odašiljača u idućih pet godina u Libiji i Iraku postizala ogromne uspjehe i dobila inženjering poslove od preko sto milijuna dolara, što je detaljno opisao ranije mr. sc. Branko Biga koji je rukovodio izgradnjom.

Branko Tkalčević vodio je tvornicu odašiljača do 1986. i onda je predao Miliću Bijeliću. Branko Tkalčević nastavio je djelovati radeći za strane firme, ali ostao je u dobrim odnosima s Tvornicom djelujući kao savjetnik posebno na poslovima Projekta 001 gdje je bilo nekakvih problema oko dovršavanja tog mega projekta.

Nakon samostalnosti Hrvatske dolazi do privatizacije Tvornice odašiljača. Prema mojim podacima ponuda B. Tkalčevića da kupi Tvornicu odašiljača nije prošla i Tvornicu je preuzeo inženjer Darko Cvijetko s još nekoliko partnera, dakako uz podršku mladih političkih  jastrebova. Novi hrvatski kapitalizam pokazao se i ovom slučaju kao predatorski, te njemu ni legende ni stvaraoci kao Branko Tkalčeviću nisu bili sveti.

Branko Tkalčević je imao sina Slobodana koji je završio elektrotehniku na Stanfordu gdje je doktorirao iz područja antena. Zaposlio se u firmi TCI i postao vice president firme, gdje je i danas vice president. Prema podacima sa interneta vidi se da je nastavio očevim putovima i danas je poslovni čovjek priznati stručnjak u području antena, vjerovatno za vojne instalacije.

Završiti priču o Branku Tkalčeviću na ovaj način bilo bi totalno promašeno, kao kad bi neku sliku Leonarda da Vincija htjeli dočarati reprodukcijom pojedinačnih komadića slike.

U stvari djelo i život tog vrhunskog tehničara najvećeg inženjerskog dometa i mudrog poslovnjaka, koji je bio utopljen u široku RIZ-ovu organizaciju gubilo se kao vrhunsko vino ako mu dodaješ vodu. Okolnosti koje su pratile njegove realizacije projekata po raznim kontinentima nisu bile često poznate ni u njegovoj užoj sredini u Tvornici odašiljača, još mnogo manje u RIZ-u, a bogme i ja sam teško povezivao sve konce koje je on pleo od Afrike, Arabije do Njemačke i USA. Za takvo stanje i on sam je dosta odgovoran, jer on je sigurno imao dosta svojih računica i svakakvih dogovora tko zna s kime. Djelovati na svjetskom nivou između Libije – Gadafija i strogo povjerljivih projekata, Iraka gdje se gradilo radio ometače smještene pod zemljom s teleskopskim antenama, Siemensa i TCI-a koji je radio za Američku vojsku to je bio krajnje kompleksan pa i opasan posao kojeg su pratile mnoge tajne službe i dakako jugoslavenska DB (Državna bezbjednost). B. Tkalčević je velemajstorski rješavao te simultanke i nikad ama baš nikad nije mi se požalio da ima bilo kakav problem. Malo smješka malo ozbiljnosti malo "kvazi" ljutnje i Branko se kotrljao između Tvornice i RIZ-a i Siemensa, nekog projekta u Jemenu, pa u Siemensu, pa u Libiji, dakle on je bio vrhunac od struke do biznisa do vođenja Tvornice. Nemoguće je bilo opisati kakav je on bio realizator. Sve je prepreke znao preskočiti i zaraditi desetine milijuna dolara, koji su se ispušili kroz privatizaciju, novu poslovnu i programsku koncepciju itd.

Postavlja se opravdano pitanje na kraju kako su se u ovoj zemlji valorizirali djela i uspjesi ljudi kao Branko Tkalčević. Izvan RIZ-a ni na nivou grada ni republike nikad nije dobio nikakvo značajno priznanje. Bukvalno ništa! Tko je kriv? Komparativne metode u istraživanju ovakvih pojava mislim mogu dosta toga otkriti. Ja bih samo dao nekoliko natuknica, jer bi me elaboriranje odvelo daleko, a sumnjam da bi mnogo otkrio. Na primjer sjetimo se nagrada koje je dobio direktor N. Tesle Petar Kovač o čemu je napisano u ovoj knjzi . Vrlo kratko se može ocijeniti: Veliko djelo velike nagrade! - Branko Tkalčević vrhunsko djelo – u svjetskim razmjerima: NIKAKVE NAGRADE, ni bilo kakvo društveno priznanje.

Kad bih ovdje završio, moglo bi se reći Branko Tkalčević je bio kontroverzna osoba, nije bio član Partije, a stručnost nikad nije bila posebno cijenjena kod direktora. Ima međutim, teška "kvaka": ime Branka Tkalčevića u današnjoj Tvornici odašiljača je praktički izbrisano iz dokumenata koji opisuju nastanak tvornice, da i ne spominjem da mu je trebala biti postavljena bista ili makar počasna ploča.

Kad analitičar tog vremena utvrdi ove gorke istine o podcjenjivanju najvećih ljudi u našoj struci, onda se ne mora čuditi ni generalnoj čistki koju je doživio cijeli RIZ.

Skoro suludo je razmišljati da je ETF, koji je imao profesore, koji su predavali predmete radiotehnike i razumjeli bar donekle dostignuća Tvornice odašiljača i posebnog čovjeka kao što je bio Branko Tkalčević mogao pokrenuti dodjelu počasnog doktorata i preskočiti nešto birokratskih ograda i dati doprinos da se nadoknadi teška nepravda i podcjenjivanje graditeljskih znanja, bezobrazno ih degradirajući jer nisu prošli stupnjeve fakultetskih diploma. Nažalost naši fakulteti nisu spremni za takve iskorake, jer ne djeluju kao institucije već "hrpa" zavoda kao nekada njemačke kneževine. Kad već jedna institucija ne može prepoznati najveće rezultate svoje struke onda se nije ni za čuditi da za tehnocid nad RIZ -om i R. Končarom ETF / FER nije ni glas savjesti pustio i protestirao snagom najveće institucije u struci elektrotehnike i elektronike. Netko bi se trebao teško sramiti! Ali tko? Mi nismo izgradili institucije. FER jednako kao FSB pa i cijelo Sveučilište nemaju društvenu težinu od kojih se političke instance moraju bojati a ne obrnuto. Od komunizma ostalo je da je jedan sekretar Gradskog komiteta partije bio jači od cijelog fakulteta, a danas? Fakulteti se pitaju gdje će raditi njihovi inženjeri, a dok se rušilo cijelu elektro i radio elektroniku u Hrvatskoj nitko na FER-u nije dignuo glas ili pokrenuo akciju da se zaustavi bestijalno rušenje. Konstatiram: Hrvatska nema institucija ni Sveučilište ni fakulteti nemaju nikakvu društvenu težinu ni društvenu odgovornost dalje od svojeg dvorišta. To politici onoj prije i ovoj sada odgovara, a rekao bih da to odgovara i mnogim profesorima. Nažalost društvo je osiromašeno pa nam politika radi što je volja, a struka i nauka svedene su na sluškinje i drugorazredne svirače. Ja ne vidim da je bilo koja partija digla glas i nešto rekla o tragediji, koju se sakrilo pod tepihom rata, da se ne bi istraživalo prave uzroke i imenovalo one koji su nam nanijeli silno zlo i ogromnu nacionalnu štetu. Pitam se kome je pogodovala ta ležernost u uništavanju radioelektronike pa i elektrotehnike i posebno nacionalni muk na tu temu.

U takvoj stvarnosti naše današnje Hrvatske koga je briga za vrhunska ostvarenja Branka Tkalčevića pa na kraju i za dostignuća i katastrofalni pad cijele radioelektronike u Hrvatskoj.

Na kraju, sigurno nakon najboljeg uvida u djelo Branka Talčevića, mogu argumentirano tvrditi da njemu pripada počasno mjesto uz prof. Josipa Lončara i inženjera Šimu Torbarinu, ljude posebnog kova i najbolje radiotehničare koje je dala ova naša zemlja, a kad je u pitanju afirmacija naše radiotehnike i radioindustrije, on je sigurno na vrhu bez konkurencije, a i u svjetskim razmjerima jedan je od najvećih. Zašto se u ovoj Hrvatskoj zatire sjećanje na djelo ljudi kao Branko Tkalčević i Šime Torbarina? Tragedija počinje već u samoj našoj struci, jer profesor Vladimir Muljević u svojoj knjižici «Elektrotehnika« ne da nije njih spomenuo, već je za cijelu našu radiotehniku i elektrotehniku potrošio manje od pola stranice !

I mali dodatak koji sam otkrio pri samom završetku knjige. - U mirovini , bio je kod sina u Kaliforniji već i prilično bolestan, kad ga je Tvornica odašiljača zamolila da pomogne riješiti jedan problem u Kini, dakako odletio je i riješio problem.

Branko Tkalčević nije trčao za novcem. Htio je biti najbolji radiotehničar i bio je sigurno jedan od najboljih na svijetu, stručnjaka za radio difuzne odašiljače, ali bio je i fenomenalni poslovnjak.



Ovaj članak objavljen je u sljedećem vrlo opsežnom djelu od preko 600 str. (vidi str. str. 422-434):

  • Mirko Kuljiš: Na valovima sudbine radioelektronike u Hrvatskoj 1942.-2014., Kiklos, Zagreb 2014. (626 str.), ISBN 978-953-7992-03-3 (knjiga se može naručiti na kiklos.hr@hotmail.com )


G. Mirko Kuljiš tijekom predstavljanja svoje knjige na FER-u svibnja 2015.

Zahvaljujem autoru g. Mirko Kuljiš na ljubeznom dopuštenju da gornji tekst iz njegove knjige bude  prenesen na ovom portalu. Također zahvaljujem i prof.dr. Zvonku Benčiću (predsjedniku izdavačkog poduzeća Kiklos) na dopuštenju da za Internetsko objavljivanje ovog teksta na ovom portalu. Zahvaljujem i g. Marijanu Ožaniću na susretljivosti. Darko Žubrinić.






Ispitivanje televizora u boji proizvedenih u RIZ-u.


Dr. Slobodan (Misho) Tkalčević, sin g. Branka Tkalčevića

Dr. Slobodan Tkalčević rođen je godine 1947. Diplomirao je i magistrirao na Elektrotehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.


G. Slobodan (Misho) Tkalčević doktorirao je na Stanford University

Doktorsku disertaciju obranio je godine 1982. na prestižnom  Stanford University u SADu, s temom

  • Slobodan Tkalcevic: Nonlinear longitudinal resonance interaction of energetic charged particles and VLF waves in the magnetosphere

Disertacija ima xi+192 str., formata 28 cm., a vodi se na Sveučlištu u Stanfordu pod OCLC Number: 38636961.

Evo nekih osnovnih informacija o njemu:

Employment History
    Vice President of TCI
    TCI International Inc
    Vice President of Advanced Development
    TCI International Inc
    Company's Chief Technical Officer    

Education
    Ph.D.. Stanford University
    M.S., Stanford University
    B.S., degree University of Zagreb

Slobodan Tkalcevic, Ph.D.
Dr. Tkalcevic is Vice President of Advanced Development at TCI and serves as the Company's Chief Technical Officer.Dr. Tkalcevic's responsibilities include the design and definition of system requirements for complex communications and intercept systems.Dr. Tkalcevic is the inventor of the Company's DF product line; he holds two patents covering his inventions. Dr. Tkalcevic is an executive officer of the Corporation and has served as a director on the company's board of directors since 1996. Dr. Tkalcevic received a B.S. degree from the University of Zagreb and a M.S. and Ph.D. from Stanford University.
Izvor: www.tcibr.com

Još jedan izvor daje sljedeće podatke:

Misho Tkalcevic, Ph.D.
Chief Technical Officer

Dr. Slobodan (Misho) Tkalcevic has been applying his profound understanding of complex signal processing systems to make instrumental contributions to TCI’s systems engineering group since 1978.

His extensive involvement in TCI innovations includes designing and defining requirements for complex customer systems, determining system specifications and working parameters for hardware/software compatibility, coordinating the design of subsystems and integration of total systems.

Dr. Tkalcevic has overseen the development of TCI’s DF antenna line, Scorpio software, 737 Spectrum Monitoring and 803E COMINT systems. His work has been honored by a 2012 SPX Innovation Award for contributions that reduced the size, weight and power requirements of critical TCI products.

A member of TCI’s board of directors, Dr. Tkalcevic holds Ph.D. and M.S. degrees in Electrical Engineering from Stanford University and M.S. and B.S. degrees in Electrical Engineering from the University of Zagreb, Croatia.

The Blackbird legacy becomes a path to the future

Building on the proven Blackbird/Surveyor capability and TCI’s world-leading geolocation technology, the TCI Model 350 Radio Monitoring and Model 850 Signals Intelligence systems combine precision RF hardware with the next generation of the original Blackbird/Surveyor software. These systems deliver fully integrated, COTS radio monitoring and signals intelligence capabilities that provide unparalleled signal survey, detection, visualization, wideband recording, geolocation, analysis and reporting — redesigned with a modern, easy-to-use interface. It’s the best of the proven, classic Blackbird, modernized with new technology and point-and-shoot simplicity.

Izvor: http://www.spx.com/en/blackbird/blackbird-team/misho-tkalcevic/

Vlasnik je sljedećeg patenta:

Patent 05056051 - Signal direction finding processor using fast Fourier transforms for receiver matching 

US Patent
Patent No. US 05056051
Published on Oct 8, 1991
Application No. 7/361877
Filed on Jun 6, 1989
Tkalcevic, Slobodan - Fremont, CA

Abstract
The present invention is an improved direction finding (DF) processing system using digitally implemented spectral analysis. Both phase and amplitude responses are calibrated by comparing each spectrum "bin", or portion of the frequency bandwidth, to the other receiver or receivers output. A random noise source is used, with a large number of noise waveforms being measured and averaged. The average responses are then compared. The difference for each spectrum bin is stored in a passband calibration table. When the direction of origin of a signal of interest is later calculated using the difference in spectra for each bin, the value in the calibration table is first subtracted out.

Prilažemo nekoliko osnovnih podataka o  američkoj kompaniji TCI iz Stanforda u SADu, u kojoj je Dr. Slobodan Tkalčević bio dopredsjednik:

TCI International, Inc.
3541 Gateway Blvd,
Fremont,
CA
94538

(510) 687-6100

TCI International, Inc. was founded in 2001, and is located at 3541 Gateway Blvd in Fremont. It employs 103 employees and is generating approximately $20,100,000.00 in annual revenue. Additional information is available by contacting this business at (510) 687-6100.





Knjižnica RIZa

Komisija Bavarskog radija preuzima Srednjovalni radiodifuzni odašiljač




Pogledajte i odgovarajući zemljovid na internetskim stranicama RIZ-a.


Iz intervjua Milić Bijelića, dipl.oec. člana Uprave RIZ-Odašiljači d.d.

... Započeo sam raditi u tadašnjem Pogonu odašiljača, jednom od desetak pogona RIZ-a koji je brojio svega pedesetak radnika i to nekoliko inzenjera, a ostalo su bili kvalificirani bravari i mehaničari. Na čelu proizvodnje je bio Branko Tkalčević, čovjek u naponu snage koga s pravom smatra jednim od pionira odašiljačke tehnike i to u svjetskim razmjerima.

... Od 1986. g. do kraja 1990. g. bio sam i direktor tvrtke RIZ-Tvornice odašiljača tada na vrhuncu moći, 330 zaposlenih, još nekoliko puta više zaposlenih radnika kod stalnih kooperanata. S prometom između 400-500 milijuna tadašnjih DEM i to isključivo u izvozu. Sačuvan je zapisnik o primopredaji funkcije direktora iz početka 1991. kad sam novom direktoru ostavio na računima 25 milijuna dolara i još nekoliko desetaka milijuna njemačkih maraka na računima projekata. Ja čak 1986. g. nisam bio podnio prijavu na natječaj za direktora RIZ-Tvornice odašiljača, molbu na natječaj umjesto mene su drugi napisali. Gotovo da sam zbog toga stradao i tek na ponovljeni pritisak Branka Tkalčevića (danas pokojnog) i Siemensa bio sam prisiljen tu funkciju prihvatiti. Od 1991. pa sve do 2011. iako sam ostao raditi u RIZ-u, nisam bio u prilici da na bilo koji način utječem na poslovanje i sudbinu RIZ-a. Sredinom 2011. prihvatio sam  iz obaveze da pomognem i na pritisak  radnika koji me poznaju članstvo u novoj Upravi kako bi se RIZ izvukao iz krize. Meni, zaista nije do bilo kakvog publiciteta niti mi je on potreban nekoliko mjeseci prije završetka radne karijere. Da li sebi pripisujem nekakve posebne zasluge? Nipošto. Od tada zaposlenih 330 radnika bar njih tristo je bilo spremno danonoćno raditi na dobrobit tvornice. I to je bila formula uspjeha.

... Nekadašnji SOUR RIZ imao trinaest OUR-a. Ti OUR-i su proizvodili poluvodiče, transformatore, televizore i sl., a Odašiljači su uvijek bili samostalna jedinica. Pokojni g. Branko Tkalčević je stvorio RIZ od kojeg je tada jedna Pliva mogla posuđivati novac.

Objavljeno u Večernjem listu od 26. kolovoza 2012. Izvor





RIZ je prvi u ex-Jugoslaviji započeo s proizvodnjom:

  • 1949. - razglasnih uređaja i zvučnika
  • 1951. - električnih gramofona s jednom brzirnom
  • 1953. - radioprijemnika
  • 1957. - električnih gramofona s tri brzine
  • 1958. - crno-bijelih televizijskih prijemnika
  • 1959. - koncertnih radio prijemnika
  • 1960. - razglasnih stanica i tonskih stupova
  • 1961. - muzičkih ormara
  • 1962. - električnih gramofona s četiri brzine
  • 1963. - gramopojačala mono i stereo
  • 1965. - tračnih magnetofona
  • 1969. - kazetnih magnetofona
  • 1970. - stereo HI-FI kobinacija
  • 1971. - radio kazetnih magentofona
  • 1972. - radio prijemnika u boji
  • 1970. - stereo HI-FI pojačala
  • 1974. - HI-FI zvučničkih kutija
  • 1979. - visoko i srednje tonskih kalotnih zvučnika

Iz RIZove publikacije o razvoju od 1948. do 1979.



Izvor za većinu ovdje objavljenih fotografija su RIZ-ove reklamne publikacije iz 1968. i 1978. Zahvaljujem Jadranki Lisek iz Knjižnice FER-a na ljubaznoj pomoći.



Povijest Radio-kluba Zagreb

Mladen Torbarina: Razvoj radioamaterizma u bivšoj Jugoslaviji [PDF]

Hrvatski radioamaterski savez

RIZ

www.radiomuseum-croatia.com



History of Croatian Science

Croatia, An Overview of Its History, Culture and Science