Prof. Boris Belin, dipl.inž. (1913.-1974.)

Kratki životopis[1]

 

 

Boris Belin, rođen je 12. svibnja 1913. godine u Zagrebu. Umro je 8. ožujka 1974., u Zagrebu.

Osnovnu školu i realnu gimnaziju polazio je u Varaždinu, gdje je maturirao 1931. godine.

Na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, elektrotehnički smjer diplomirao je 1937. godine , s vrlo dobrim uspjehom. Od stranih jezika govorio je njemački, talijanski i francuski, a služio se engleskim i ruskim.

Od siječnja 1938. do kolovoza 1941. inženjer Belin radio je kao projektant i konstruktor u poduzeću NORIS[2] u Zagrebu, uz prekid od 9 mjeseci zbog odlaska u vojsku.

Boris i Herta Belin (1916.-2011.) u Varaždinu su 1946. dobili kćer Tanju (1946.-2013.), kasnije, 1970., udatu Slade, koja je diplomirala na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu. Tanja i Josip Slade dobili su dva sina, Danka i Marina.

 

Boris i Herta Belin, Ljubljana 3. svibnja 1968. godina (Iz obiteljske arhive, Lit 2)

 

Drugu svjetski rat

Za vrijeme njemačkog napada na Jugoslaviju u ravnju 1941. sudjelovao je u protuavionskoj obrani Varaždina i Zagreba. U rujnu iste godine zbog ustaškog terora prebacio se u Ljubljanu, odakle su ga okupatori početkom 1942. internirali u sjevernu Italiju.  Godine 1943. prešao je ilegalno u srednju Italiju, gdje se u lipnju 1944, probio na saveznički teritorij. Neposredno nakon toga stupio je u mjestu Bariju, u Italiji u redove NOVJ[3]. U partizanima, do ožujka 1945. godine radio je kao tehnički stručnjak u Štabu Baze.

 

Poslije rata – Lozovac

Preko ZAVNOH[4]-a (Šibenik) upućen je 1945. kao pogonski inženjer u Tvornicu aluminija Lozovac (TAL)[5], u Šibeniku, gdje je rukovodio obnovom elektrostrojarskog postrojenja. Od većih radova može se spomenuti obnova pogonskih uređaja i instalacija te izrada principijelnih i detaljnih spojnih shema cjelokupnog električnog postrojenja.

Sačuvani su rukopisi, upute, ručno izrađene skice i električne sheme koje je inženjer Belin crtao i pisao kao podloge i kao tehničku dokumentaciju za obnovu postrojenja u Lozovcu.

 

Lozovac, 17. lipnja 1945.,

Ilustracija uz tekst objavljen u „Slobodnoj Dalmaciji“, Split, 1. srpnja 1945.

(Iz obiteljske arhive, Lit.2)

 

Početak u Končaru

U siječnju 1946. inženjer Belin bio je premješten u Pogon Rade Končar[6] koji je bio dio Elektroindustrije Hrvatske ELIH, u Zagrebu. Glavni direktor Pogona „Rade Končar“, u to vrijeme,  od 11. veljače 1946. do 15.10. 1946., bio je Tomo Bosanac[7].

Dugogodišnji upravitelj „Siemensa“, Anton Delenc[8] , 1946. je postavljen je za redovitog profesora Tehničkog fakulteta u Zagrebu. Time je otvoren put suradnje „Rade Končara“ i fakulteta.

Sredinom 1946. osnovan je u Končaru „Konstrukcioni ured“ koji je održavao i tečajeve za crtače, konstruktore, radnike i poslovođe.

Prvih nekoliko mjeseci u Končaru inženjer Belin bavio se konstrukcijom transformatora.

Ministarstvo industrije FNRJ 31. prosinca 1946. donosi rješenje kojim ELIH prestaje radom, a formiraju se samostalna poduzeća Rade Končar, Elka, Croatia i Munja. Tada počinje intenzivna izgradnja tvorničkih kapaciteta Rade Končara.

Slike pokazuju kako je izgledao KONČAR, kada je mladi Boris Belin počeo raditi.

 

Izgradnja proizvodnih kapaciteta na Trešnjevci, Fallerovo šetalište. Prvi radovi započeli su u listopadu 1945. (Slika iz Lit. 4)

Početkom 1947. inženjer Belin poslan je u Beograd u Glavnu direkciju Savezne elektroindustrije u Saveznom ministarstvu industrije[9]. Tamo je proveo  deset mjeseci na dužnosti planera elektroindustrije. Uz njega su iz Končara u Glavni direkciju u Beograd  poslani i inženjer Radenko Wolf[10] na dužnost planera i ing. Tomo Bosanac na dužnost glavnog inženjera. Kasnije im se pridružio i inženjer Vojislav Narančić (1920.-nepoznato) koji je diplomirao 1946. na Tehničkom fakultetu u Beogradu i boravio u ČSSR-u na specijalizaciji za aparate visokog napona.

Iz Glavne direkcije, krajem 1947. inženjeri Bosanac, Wolf, Belin i Narančić vraćeni su u Zagreb, u tvornicu RADE KONČAR.  Inženjeri Tomo Bosanac i Radenko Wolf postali su prvi doktori znanosti u Končaru. Na Sveučilištu u Zagrebu Tomo Bosanac doktorirao je u ožujku 1955., a Radenko Wof, u travnju 1956.

 

Povećanjem proizvodnje i novim razvojem proizvodnoga programa rastao je broj zaposlenika tako da je od 850 krajem 1945. broj zaposlenika narastao na 3560 krajem 1955. Vrlo je zanimljiva organizacijska shema iz 1965. godine koja govori ne samo o organizaciji poduzeća nego i o složenosti poduzeća, proizvodnim programima, tržištima i infrastrukturi.( Lit.3).

 

NAPOMENA - Ustrojstvo Končara se stalno mijenjalo, a uz to i nazivi. Od 1961. Tvornica „Rade Končar“ postaje Poduzeće „Rade Končar“, a 1976. mijenja se u  Složenu organizaciju udruženog rada „Rade Končar“. To traje do 1989., kada postaje Složeno poduzeće „Rade Končar“. S demokratskim promjenama 1990. mijenja se i Končar i postaje KONČAR – Elektroindustrija d.d.

 

Po povratku iz Beograda 1947. godine do svibnja 1962. godine inženjer Belin vodio je konstrukciju sklopnih aparata u Rade Končaru.

 

Konstrukcijski ured 1946. (Slika iz Lit.5)

Od 1947. u Končaru se izmijenilo više direktora (Franjo Šafarik, Bora Petrov, Vinko Vrbka). Tada je za generalnog direktora došao inženjer Filip Knežević (1905.-1988.). On je postao direktor 1. srpnja 1954. i ostao do 26. siječnja 1961.

Polovicom 1950. uvedeno je u Jugoslaviji tzv. „radničko samoupravljanje[11]“ s Radničkim savjetom i Upravnim odborom.

Prva sjednica Radničkog savjeta tvornice Rade Končar  5.8.1950. (Lit. 5)

„Pobuna“konstruktora

U arhivi profesora Belina nalaze se podaci o jednom zanimljivom događaju iz tog vremena. Riječ je o „pobuni“ konstruktora iz „Konstrukcionog ureda“ (Ureda konstrukcije) Rade Končara u veljači 1957. godine. Pobunu je vodio Boris Belin kao zamjenik upravitelja „Konstrukcionog ureda“, u vrijeme kada je upravitelj, inženjer Velimir Cihlar bio odsutan. Inženjer Belin je potpisao pismo od 1.veljače 1957. što su ga  „pobunjenici“ poslali Upravnom odboru poduzeća. To pismo je „Izvještaj o savjetovanju šefova odjela, održanom 16.1.1957.“  Uz šefove odjela savjetovanju su prisustvovali i predstavnici pogonskog radničkog savjeta, sindikata i Saveza komunista. Svrha savjetovanja bila je da se „razmotre osnovni problemi ovog ureda, kako bi pogonski radnički savjet prije svog najavljenog sastanka bio obaviješten o stavu stručnih rukovodilaca ovog ureda“.

Pismo na kraju, uz potpis i datum ima i četiri riječi S.F.-S.N.[12] kojima su završavali svi službeni dopisi u to vrijeme.

Pismo ima četiri stranice, a ovdje ćemo prikazati samo prvu i zadnju.

NAPOMENA - I pismo i pjesma su iz obiteljske arhive, Lit.2.

O toj „pobuni“ brujalo je cijelo poduzeće, ali o stanju u Končaru u to vrijeme slikovito govori činjenica da su o pobuni ispjevali pjesmu (potpisnik „Narodni guslar“). Prikazujemo dio te dugačke pjesme objavljene na stranicu i pol:

 

Izgleda da je autor pjesme s pseudonimom „Narodni guslar“ bio Berislav Jurković[13], a suautor je bio Zvonimir Sirotić[14]. Zanimljivo je da su tu pjesmu recitirali na kostimiranoj zabavi kod profesora Antona Dolenca 2. ožujka 1957. I da je ta pjesma objavljena u Vjesniku[15], tada službenom listu tvornice Rade Končar, u broju 2, iz travnja 1957.

Dolenčeva „škola“ – Zvonimir Sirotić, Tomo Bosanac, Anton Dolenc, Berislav Jurković i Božidar Frančić[16] (slijeva na desno) – Slika iz Lit.3

Da bi se pjesma mogla u potpunosti  razumjeti trebalo bi više znati o odnosima u Končaru, ali je zanimljivo da se u njoj spominju gotovo sve osobe značajne za razvoj Končara. Iz pjesme vidimo da je „Konstrukcioni ured“ imao osam odjela i osam „ljutih glavnih konstruktera“. Nažalost ne znam koji su bili ti odjeli, ali spominju se svih osam šefova odjela. Neke osobe sam upoznao, neke su bili i moji profesori i šefovi (Sirotić) i direktori (Marković i Frančić), a za neke sam samo čuo, ali ih, nažalost, nisam ih upoznao.

U pjesmi se spominje Belin-paša, „tata aparata“, Šamec „aga“ i Kani „Bimbaša“, spominju i „junaka malog, Frank se zove, treba biti Frančić. Spominje se i Marković Ante[17], koji je par godina nakon pobune, 1961., postao dugogodišnji glavni direktor Končara. U pjesmi su i Zavadlav „vezire“, Sirotić džulaga i „atomski seiz“ Bosanac.

Ne znam točno kako je pobuna završila, ali se iz završetka pjesme može  naslutiti da je bila burna, da vrhunski končarevi stručnjaci nisu bili previše poslušni i da su se puna četiri sata borili za svoje stavove u uredu direktora (Sultana). Posebno je istaknut Belin jer on „Neće slušat svijetlog padišaha, a nekmoli velikog vezira“. Na kraju su se izgleda pobunjenici povukli i povukli svoje pismo. Ali su se „osvetili“ kroz ovu šaljivu pjesmicu. (Ne znam tko su bili Sultan i Veliki vezir u toj priči. Vjerojatno direktor poduzeća Filip Knežević i upravitelj Ureda Velimir Cihlar).

 

………. Tu upade veliki vezire: „Kome bih ja komandirat mogo, Belin paša, vezirom kad bude? Neće slušat svijetlog padišaha A nekmoli velikog vezira“.   Kad je sultan malo odahnuo Ovako zborit nastavio: „Povucite sitnu knjigu ovu I na njome sve zahtjeve vaše! Ako li je nećete povući, Zakukat će vaše vjerne ljube I haremi koji ih imadu.

…………….. Traje gužva dobra četri sata Sve bez nekoga stvarnog rezultata. Al ne haje svijetli padišahu, A ni njegov veliki vezire. Gluhi oni na trista razloga. Tek ne vide mogućnosti prave Da pokore age konstrukterske Pa se tako oni rastadoše.   Odu age kući pjevajući Osta sultan nogom kopkajući Velik vezir u tom mu pomaže Malne nisu razbili parkete U saraju dvoru sultanovu.

Pobunjenicima se izgleda nije ništa dogodilo, jer su o tome ispjevali i pjesmu. Veliki dio tih „pobunjenika“ uskoro je prešao na Elektrotehnički fakultet u Zagrebu gdje su ostvarili značajne znanstvene i profesorske karijere.

Zanimljivo je analizirati sadržaj pobunjeničkog pisma i same prijedloge iz današnje perspektive. Teme o kojima raspravljaju aktualne su i danas:

 

a)  Pitanje stručnog kadra

U pismu ističu veliku fluktuaciju stručnog kadra koja dovodi do premalog broja stručnjaka u konstrukciji. A uz to ističu da zbog slabe organizacije stručnjaci previše vremena troše na razne administrativne i rutinske poslove, a ne mogu se dovoljno posvetiti stručnim kreativnim poslovima.

Končar je uvijek ima problema s plaćama koje su često bile niže od plaća u drugim poduzećima u Zagrebu i zbog toga su kroz cijelu povijest poduzeća ljudi odlazili iz KONČAR-a. U Vjesniku (Končarevom)  iz travnja 1957. može se pročitati da su od siječnja do ožujka zaposlili 2 radnika (kovinotokara i el. mehaničara), a da su u to vrijeme iz poduzeća otišla 72 radnika. U istom razdoblju zaposlili su 10 službenika i službenica (od skladištara do strojarskih inženjera), a iz poduzeća su otišla 55 službenika i službenica. Dio onih koji su otišli, otišli su u JNA. U isto vrijeme bilo je 14 vjenčanih parova

b)  Pitanje mjesta tehničkog ureda u organizaciji poduzeća

Status konstruktora u poduzeću i njihovo mjesto u hijerarhiji i samoj organizaciji poduzeća je isto tako vječna tema.  Treba uočiti činjenicu da konstruktori žele biti zajedno s prodajom što ističe njihovu povezanost s tržištem. (S vremenom se ta veza  s tržištem i  s prodajom pomalo i gubila). Treba istaknuti da oni traže da se „djelatnost konstrukcionog ureda u prvom redu orijentira na pitanje razvoja i tehničko-ekonomskih istraživanja te da u tom cilju što uže surađuju s prodajnim sektorom“. Taj njihov zahtjev napisan prije 58 godina,  u doba komunizma  aktualan je i danas i potpuno je u skladu s tržišnim načinom razmišljanja.

 

U Elektrotehničkom institutu

(Iz obiteljske arhive, Lit2)

U svibnju 1962. godine inženjer Boris Belin preuzeo je dužnost upravitelja Zavoda za električne aparate u novoosnovanom Elektrotehničkom institutu[18] poduzeća Rade Končar. Direktor Instituta u to vrijeme bio je prof. ing. Zlatko Plenković[19]. Profesor Plenković bio je prvi direktor Instituta u razdoblju od 25. ožujka 1961. do 6. listopada 1972.

Sjedište Elektrotehničkog instituta (zgrada i unutrašnjost), izgrađena 1960. za Konstrukcijski ured poduzeća RADE KONČAR. (Slika iz Lit.3) Končarevci ju zovu „žuta zgrada“ ili „podmornica“.

Od lipnja 1971. do prosinca 1973. Boris Belin bio je savjetnik u Institutu., kada odlazi iz Končara na ETF-Elektrotehnički fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

(Priča se da je jedan od razloga odlaska profesora Belina iz KONČAR-a na Fakultet stalna opstrukcija koju je doživljavao od skupine ambicioznih „mladih lavova“ iz Instituta.)

 

Prilikom odlaska prof. Borisa Belina (sjedi u sredini) iz Instituta na Fakultet u prosincu 1973. (Slika iz Lit 3)

Razvoj novih proizvoda i objavljivanje stručnih radova

U Elektrotehničkom institutu prema smjernicama inženjera Belina razvijen je novi niz rastavljača do 38 kV i rastavnih sklopki do 24 kV s lučnim komorama od plinotvorne materije i priborom za upravljanje i zaštitu. Pri tom je primijenjena tehnika autokompenzacije elektrodinamičkih sila kratkog spoja, a keramičke su izolacije zamijenjene masom na bazi epoksidnih smola.

Od 1965. godine vodio je radove na razvoju malouljnih prekidača. Niz ovih aparata za napone 7.2 – 28 kV ispitan je u istraživačkom centru VUSE, te se serijski proizvodio u Končaru.

Tijekom 1970. stekao je znanja o programiranju i studira primjenu elektronskih računalnih strojeva na probleme sklopnih aparata. Izradio je prve FORTAN programe za računala IBM 1130 i IBM 380 (gašenje i termičko ponovno paljenje luka).

Elektronički računski centar s IBM opremo osnovan je 1959., a počeci rada u poduzeću datiraju još iz 1956. godine.

Računski centar poduzeća Rade Končar iz 1959. godine. (slika iz Lit 3)

Na temelju svog razvojno istraživačkog rada Boris Belin je objavio  veliki broj (41) znanstvenih i stručnih radova.

Bavio se i stručnom terminologijom i bio je suradnik Vlatka Dapca na Tehničkom rječniku[20], za termine sklopne tehnike. 

Bio je i suradnik na području sklopnih aparata u Enciklopediji Leksikografskog zavoda[21] i u Tehničkoj enciklopediji[22].

 

 

Specijalizacije u inozemstvu, licenčna suradnja i kooperacija

Osim direktnih radova na projektiranju, razvoju i konstrukciji električne opreme inženjer Belin sudjelovao je u pregovorima sa stranim partnerima o kupnji licence, suradnji i proizvodnoj kooperaciji. Kroz realizaciju tih zadataka i upoznavanja strane tehnike proveo je određeno vrijeme u inozemnim tvornicama i znanstveno-istraživačkim ustanovama.

Od prosinca 1947. do veljače 1949. posjetio je 19 tvornica, 5 elektrana i 2 visoke škole u inozemstvu.

Krajem četrdesetih godina uvidjelo se da ne će biti moguće sve proizvode elektroenergetike samostalno razviti i da bi bilo korisno nova tehničko-tehnološka znanja stjecati i putem licencija.

Među prvim licencama koje je poduzeće RADE KONČAR kupilo su licence:  

·      1948. za proizvodnju pneumatskih prekidača do 140 kV, od Merlin&Gerin, iz

          Grenobla , Francuska

·         1952. za proizvodnju hidromatske sklopke , od Siemens–Schuckertwerke, iz

          Berlina, BRD

·         1956. za proizvodnju pneumatskih prekidača za 220 kV, od Merlin&Gerin, iz

          Grenobla , Francuska

Kada je donesena odluka u Končaru da se pokrene proizvodnja učinskih sklopki veoma važnog elementa elektroenergetske mreže koja se počeka graditi, kupljena je licenca za proizvodnju pneumatskih sklopki od francuskog poduzeća Merlin Gerin[23] iz Grenobla. Ta je bila sklopka za vanjsku montažu, 110 kV, rasklopne snage 1800 MVA i nominalne pogonske struje 600 A.

Inženjer Belin bio je na specijalizaciji Melin-Gerinu u nekoliko navrata – u srpnju i kolovozu 1948., od veljače do svibnja 1949., u lipnju 1952. i u listopadu i studenom 1957. godine, rujnu 1965., ožujku 1968. i svibnju 1971.

 

U tvornici Merlin&Gerin, u Grenoblu, 6.2.1948. Belin – Gorjup – Cihlar – Narančić-Miller (Slika iz obiteljske arhive, Lit 2

Inženjer Boris Belin u Merlin&Gerin, u Grenoblu 2. svibnja 1949. godine (Slika iz obiteljske arhive, Lit 2)

Inženjer Belin i suradnici u Zagrebu, u ožujku 1951. (slika iz obiteljske arhive, Lit 2)

U Zagrebu, u ožujku 1951. (slika iz obiteljske arhive, Lit 2)

Prototip je ispitan 1951. godine u Francuskoj.

Inženjer Belin sa suradnicima na ispitivanju prototipa PN4 u Merline&Gerin, 20.7.1951. (Slika iz obiteljske arhive, Lit 2)

Pneumatska sklopka za 30 kV, Zagreb, 1951. (Iz obiteljske arhive, Lit. 2)

Izlaganje na Zagrebačkom velesajmu, 1955. godine. (Iz obiteljske arhive, Lit. 2)

Montaža prekidača od 110 kV, 1957. Godine. (Slika iz Lit. 5)

Pneumatske sklopke ispitivane se 1957. u poznatoj ispitnoj stanici Fontenay kraj Pariza i zadovoljile  su vrlo stroge propise. Takvi odlični rezultati ispitivanja omogućili su plasman sklopki u inozemstvo.

Proizvodnja je usvojena i u prosincu 1959. godine u Končaru je održana proslava isporuke stotog pneumatskog prekidača 110 kV.

Dobri rezultati ispitivanja potaknuli su razvoj novog tipa pneumatskih sklopki za napon električne mreže od 220 kV. Prototip te sklopke je 1959. poslan na ispitivanje u Fontenay.

NAPOMENA -  Sada se umjesto sklopke koristi naziv prekidač).

Prototip pneumatskog prekidača 220 kV prije isporuke na ispitivanje u ispitnu stanicu u Fontanay u Francusku (Slika iz Lit. 3)

Osim pneumatskih prekidača proizvodili su se i hidromatski prekidači po licenci Siemensa za napon od 35 kV.

Inženjer Belin vodio je nadzor na ispitivanjima u poznatim europskim ispitnim stanicama velikih snaga. To su:

·         Laboratorij Merlin Gerin - lipnja i srpanj 1951., srpanj 1953., listopad 1953.

·         Electricity de France (Fontenay) -  prosinac 1959., lipanj 1967.

·         Institut IPH (Berlin) -  siječanj-veljača 1962.

·         Eksperimentalni centar CESI (Milano) – listopad 1963.

·         Istraživački zavod VUSE (Prag – Bechovice) – lipanj-srpanj 1964., rujan 1964., srpanj 1966., veljača 1967.

·         Laboratorij ACEC (Bruxelles, Liege, Charleroi) – siječanj-veljača  1967.

·          VTJSE, Prag, Bechovice – srpanj 1970.

 

Pored specijalizacije u Merlin Gerinu u Grenoblu, inženjer Belin je od 1957. do 1972. posjetio Siemens u Erlangenu i Berlinu, Elektroapparat u Lenjingradu i Institut VEI u Moskvi, Belle ( Lyon, St. Quentin, Macon i Chalon s/S), Scarpa & Magnano u Savoni, Galileo (Battaglia Terme), razne tvornice i institute u DDR – Hazemeyer (Hengelo), Sveučilište Delft i razvodna postrojenja R.W.E u Essenu, Magrini i Sace (Bergamo), Institut VUBP (Brno), Elektroporcelaine (St. Vallier), tvornicu ZWAR (Varšava).

 

Puštanje u pogon LSV, 8.ožujka 1963. (Iz obiteljske arhive, Lit. 2)

Bio je i ekspert ETF-a za preuzimanje uvozne opreme Tvornice dušićnih gnojiva u Kutini.

 

Godine 1963. KONČAR je preuzeo hangare na bivšoj zračnoj luci Borongaj u Zagrebu i tamo premjestio proizvodnju niskonaponskih i visokonaponskih prekidača.

Na lokaciji Borongaj preuzete hangare trebalo je prilagoditi potrebama proizvodnje (Slika iz Lit. 7)

Profesor Boris Belin ima velike zasluge za razvoj te tvornice (Iz obiteljske arhive, Lit. 2 )

 

Sveučilišna nastava i knjige

Veoma rano, 1955/1956, inženjer Belin počeo je kao honorarni nastavnik surađivati s Elektrotehničkim fakultetom u Zagrebu. Predavao je izborni predmet osmog semestra „Konstrukcija električnih aparata“.

U međuvremenu je s dva honorarna  asistenta počeo uređivati laboratorij za sklopne aparate u prostorijama Zavoda za elektrostrojarstvo na fakultetu.

Zbog povećanih potreba gospodarstva za odgovarajućim stručnjacima ovo se područje studija postepeno proširuje, pa prema novom nastavnom programu  inženjer Belin  na drugom stupnju  studija predaje izborni predmet 4818 „Električni aparati“  u 8. semestru „Elektrostrojarstva i automatizacije“ i dio obveznog predmeta 3107 „Rasklopna postrojenja i aparati“ (4+1+3+1) u 6. semestru „Elektroenergetike“.

Na studiju trećeg stupnja predaje kolegije 3112 „Teorija električnih aparata“ i 3125 „Visokonaponski aparati“.

Za svaki od četiri navedena predmeta profesor Belin izradio je kao nastavno pomagalo komplet slika i tabela. U vlastitoj nakladi izdao je 1972. knjigu „Slike iz aparata“. Separati članaka „Električni sklopni aparati“ u četvrtom svesku Tehničke enciklopedije (Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1973., str.115-153) pokrivaju materiju električnih aparata iz obveznog predmeta 3107 i nadomještaju odgovarajuća skripta, a povrh toga sadrže i dijelove gradiva i za ostale premete.

Nakon smrti profesora Borisa Belina objavljena je 1978. njegova knjiga „Uvod u teoriju električnih sklopnih aparata“, Školska knjiga, Zagreb.

 

 
Odlukom fakultetskog savjeta od 10. prosinca 1965. izabran je za honorarnog višeg predavača, a na 52. (132.) redovnoj sjednici, 22. travnja 1971. izabran je za izvanrednog profesora s nepunim radnim vremenom.

     Izvanredni profesor postaje 1973. godine.

   U prosincu 1973. profesor Boris Belin odlazi iz Končara i prelazi na Elektrotehnički fakultet u Zagrebu na mjesto izvanrednog profesora.

Nastavnom djelatnošću bavio se i na Višoj tehničkoj školi poduzeća Rade Končar, gdje je od 25. listopada 1961. šef katedre za električne proizvode (33. Sjednica Uprave VTŠ). Na toj školi predaje predmet Teorija električnih aparata u svojstvu profesora VTŠ. To zvanje mu je dodijeljeno 27. svibnja 1963. godine odlukom Fakultetskog savjeta Elektrotehničkog fakulteta Zagreb.

 

Nagrade

Godine 1968. Savjet za naučni rad SRH dodijelio mu je nagradu „Nikola Tesla“ za rad na polju visokonaponskih aparata (posebno za razvoj malouljnih prekidača).

U dva navrata bio je odlikovan – Ordenom zasluge za narod III reda (ukaz 20.9.1949.) i Ordenom rada sa srebrnim vijencem (ukaz 25.11.1966.).

Od poduzeća i instituta Rade Končar primio je veći broj nagrada i priznanja za postignute rezultate.

 

Djelovanje u stručnim organizacijama

Na području svoje struke Boris Belin je surađivao s nekoliko stručnih i međunarodnih organizacija koje se bave problemima velikih energetskih sustava (CIGRE) i standardizacijom (JEK, IEC). Bio je tajnik Tehničkog odbora 17 (električni sklopni aparati) i pododbora 17A (visokonaponski prekidači) u Jugoslavenskom tehničkom komitetu JEK-a. U tom svojstvu sudjelovao je na mnogim međunarodnim zasjedanjima organizacije IEC (Opatija 1953., London 1955., Moskva 1957., Madrid 1959., Bukurešt 1962., Bergamo 1963., Pariz 1964., Prag 1964., Zagreb 1965., Varšava 1966., Pariz 1967., Baden-Baden 1967., Kopenhagen 1968., Arahem 1968., Stockholm 1969., Bruxelles 1971., Grenoble 1973.

Do listopada 1971. bio je stručni izvjestitelj grupe aparata u Jugoslavenskom nacionalnom komitetu CIGRE, a od tada je predsjednik njegovog Studijskog komiteta br.13 za sklopne aparate. Na mnogim savjetovanjima elektroenergetičara koja je ta organizacija održala objavio je referate (popis u priloženom popisu radova). U više navrata (1956., 1960., 1964., 1970.) učestvovao je na konferenciji CIGRE-a u Parizu. A 1964. U diskusiji grupe 13 dao je svoj prilog na temu prekidanja kratkog spoja  na kritične udaljenosti („defaut kilometrique“), tiskan u zborniku XX. zasjedanja (Tome I, str.407-440).

 

Predavanja na stručnim skupovima u zemlji i inozemstvu (Pariz, Lenjingrad, Moskva, Havana):

·      „O ispitivanju prvih naših sklopki za visoki napon u Francuskoj“, Društvo inženjera i tehničara NRH, Zagreb, 19. siječnja 1954.

·      „Teoretski osnovi uklapanja i prekidanja strujnih krugova“, Seminar pod nazivom „Elektroindustrijska problematika velikih elektrana“, predavanje 6.1., u organizaciji ETF/EDH, Zagreb, 15.-24. travnja 1957.

·      „O karakteristikama visokonaponskih prekidača“, Seminar pod nazivom „Elektroindustrijska problematika velikih elektrana“, predavanje 6.1., u organizaciji ETF/EDH, Zagreb, 15.-24. travnja 1957.

·      „Elektroindustrija Jugoslavije s posebnim osvrtom na gradnju visokonaponskih aparata“, Tvornica „Elektroaparat“, Lenjingrad, SSSR, 3. Studenog 1957.

·      „Da li se novija naučna otkrića protive principu kauzaliteta“, Elektrotehničko društvo Hrvatske, Zagreb, 23. travnja 1959.

·      „Primjena fizike ioniziranog plina u elektroenergetici i lučni prekidači“, Savezna komisija za nuklearnu energiju, „Simpozij o fizici ionizovanog gasa“, ref. F-1, Beograd 24.-26. listopada 1962.

·      „O močnostnih stikalih za srednje in visoke napetosti“, koreferent V. Narančić, Elektrotehničko društvo Ljubljana, kinodvorana ELES, 22. siječnja 1964.

·      „Contribution a l'etude du defaut kilometrique“, CIGRE, 20^th  session, Group 13., Pariz, 3. lipnja 1964.

·      „Razvitije i proizvodstvo visokovoltnih komutacionih aparatov“, Jugoslavenska industrijska izložba, Moskva (Sokolniki), 13. srpnja 1967.

·      „Use and behaviour of air-blast circuit-breakers above 100 kV“, Emprasa electrica, La Habana, Kuba, 13. rujna 1972.

·      „On application and characteristics of small-oil-volume circuit-breakers for voltage 6-36 kV, Emprasa electrica, La Habana, Kuba, 13. rujna 1972.

·      „O tehnici prekidanja izmjenične struje visokog napona“, Elektrotehničko društvo Zagreb, 29. ožujka 1973.

·      „O tehnici prekidanja izmjenične struje visokog napona“, Društvo inženjera i tehničara Sisak, 24. travnja 1973.

 

Stručna mišljenja, lektoriranje i recenziranje

U više slučajeva inženjera Belina angažirale su razne znanstvene i izdavačke ustanove ili sami autori za davanje stručnog mišljenja, recenziranje i lektoriranje.

·      Član odbora za ocjenu prijedloga sedmogodišnjeg plana rada u fizici plazme u Institutu „Ruđer Bošković“, u Zagrebu, 1963. godine (na prijedlog direktora Instituta)

·      Pregled dijelova rukopisa za knjigu prof.dr.sci. Hrvoje Požara „Visokonaponska rasklopna postrojenja“, Tehnička knjiga Zagreb, 1967. (na zahtjev autora).

·      Recenzija članka Z. Šternberga, ing., „Električna pražnjenja u plinovima“, Tehnička enciklopedija. 3. Svezak, str. 672-689.

·      Ocjena prijedloga istraživačkog projekta „Teorijsko i eksperimentalno izučavanje električnog luka sa gledišta njegovog efikasnog gašenja u električnim aparatima niskog napona“. Predlagač Istraživačko-razvojni centar „Energoinvesta“ iz Sarajeva (Na zahtjev Odbora za tehničke nauke pri Saveznom savetu za koordinaciju naučnih delatnosti, Beograd, 1969.

·      Ocjena prijedloga istraživačkog rada „Raziskava sintetskih preskuševalnih metoda stikalnih naprav“. Predlagač Fakulteta za elektroniku Ljubljana (na zahtjev Raziskovalne skupnosti Slovenije, Sklad Borisa Kidriča, Ljubljana, 1972.)

 

Društvene aktivnosti

Boris Belin bio je i društveno aktivan, bio je član Saveza boraca NOR-a i Saveza vojnih starješina, član Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije i počasni član Elektrotehničkog društva Zagreb.

Sudjelovao je u raznim organima upravljanja u okviru gospodarskih i znanstveno-istraživačkih organizacija.

Od društvenih funkcija mogu se izdvojiti sljedeće – predsjednik Sindikalnog odbora konstrukcijskog ureda tvornice „Rade Končar“, član Upravnog odbora i Radničkog savjeta poduzeća Rade Končar (1953/1954.), predsjednik Školskog odbora Tehničke škole u Zagrebu (1954/1956), od 1955. do 1958, član republičkih komisija i odbora Savjeta za prosvjetu, nauku i kulturu Narodne republike Hrvatske (Komisija za proučavanje sistema i strukture srednjih stručnih škola, Odbor za stručno školstvo), te član Upravnog odbora Elektrotehničkog instituta Rade Končar., Od 1962 do 1963. Član je Savjeta Elektrotehničkog instituta Rade Končar i 1964. do 1965. član je Izdavačkog savjeta časopisa „Elektrotehnika. Član je Upravnog odbora Jugoslavenskog nacionalnog komiteta CUGRE (1970.)

Od 1957. godine inženjer Boris Belin bio je glavni i odgovorni urednik stručnog časopisa „Informacije Rade Končar[24]“.

 

Inženjer Viktor Plavec, osnivač i prvi urednik časopisa Informacije RADE KONČAR iz 1954. Koji je od 1976. izlazio pod naslovom KONČAR – Stručne informacije. (Slika iz Lit. 3)

Literatura

 

1.    Tekst o profesoru Belinu napisan je na temelju  kratkog  teksta koji je sam profesor Belin napisao o svom životu i radu  22.10.1973. godine.

2.    Fotografije, rukopise i razne dokumente dobio sam od gospodina Josipa Slade, supruga gospođe Tanje, kćerke profesora Belina.

3.    Car, Stjepan (2011), KONČAR – Institut za elektrotehniku, 50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na područje elektrotehnike, KONČAR-Institut za elektrotehniku, Zagreb

4.    Skupina autora, urednik Burić, Đorđe, (1986), RADE KONČAR, 1946.-1986, SOUR-Rade Končar industrija električnih proizvoda, opreme i postrojenja, Zagreb

5.    Skupina autora, urednici Škrgatić, Dragutin i Mandić, Zlatko (1960), RADE KONČAR – petnaest godina poduzeća  i deset godina radničkog upravljanja, 1945–1950-1960, Tvornica električnih strojeva RADE KONČAR

6.    Havliček, Milena (2008), Ime trajnog sjaja, Prilog povijesti elektroenergetske industrije Hrvatske, Binoza Press d.o.o., Zagreb

7.    Časopis KONČAREVAC (2001), KONČAR – 80 godina, broj posvećen 80-toj godišnjici KONČARA, KONČAR-Elektroindustrija d.d.d, siječanj 2001., godište XXXVII, broj 1263

8.    Časopis KONČAREVAC (2006), KONČAR – 85 godina, broj posvećen 85-toj godišnjici KONČARA, KONČAR-Elektroindustrija d.d.d, siječanj 2006., godište XLII, broj 1313