Prof.dr. Zlatko Plenković - osnivač Instituta

„Rođen sam  1917. godine u Podgori, gdje je moj otac imao uljaru. Tamo sam živio do 8. godine kada smo se preselili u Zagreb. Vrlo smo skromno živjeli i stanovali u potkrovlju, iako je obitelj moje majke imala kuću u Zagrebu. Tehnički fakultet, elektrotehnički smjer završio sam 1942. S mojom diplomskom radnjom je Dolenc bio jako zadovoljan i time sam stekao veliko povjerenje kod njega. Odmah nakon diplomiranja zaposlio sam se kod Dolenca u tvornici Hrvatsko Siemens d.d. kao projektant rotacionih motora. Moj šef je bio Leskovar koji sada živi u Švicarskoj. Šef računovodstva bio je Sklevicki.  On je, nažalost, umro pred mjesec dana.

Prije rata, 1930.  AEG je počeo proizvoditi lagane motore s aluminijskim kućištem i aluminijskim namotom rotora. To je bila bitna konkurencija Siemensu i trebalo je naći odgovor. Dolenc se snašao i motore je, umjesto sa žicom izoliranom pamukom, namotao s lakiranom žicom koju je nabavio iz Siemensove  tvornice kabela u Austriji. Kasnije je počeo proizvoditi i lak žicu. Ti su motori proizvedeni u Zagrebu i ispitani u Njemačkoj kod Siemensa. Siemensovi stručnjaci su bili impresionirani, kad su ti motori mogli nekoliko sati raditi  pod vodom. Ti su motori za istu veličinu, imali veću snagu. Zato su uz svoju tipnu oznaku dobili i oznaku Z, što je značilo da je to zagrebačka proizvodnja motora s većom snagom. Nažalost, ti motori se više ne mogu naći, iako ih je proizvedeno nekoliko tisuća.

U to vrijeme je Dolenc izmislio i centrifugalno lijevanje aluminijskih kaveza motora. Napravili smo centrifuge koje su vrtile s 9000 okretaja, pa se aluminij pod pritiskom utiskivao u utore. To je dosta dobro funkcioniralo desetak godina dok nisu kupljene mašine za tlačni lijev.

 Moja težnja da se bavim samo slabom strujom završila je s time da mi je prof. Dolenc prepustio da se bavim ispravljačima  koji su imali veze sa slabom strujom. U to ratno doba nedostajalo je izvora električne  energije i koristili su se dizelski agregati iz starih automobilskih motora i generatori koje nije bilo problem u Siemensu napraviti, ali je bio problem relativno komplicirani istosmjerni uzbudnik za taj generator. Tada je Dolenc našao rješenje u mehaničkom ispravljaču koji je  pretvarao izmjeničnu struju u istosmjernu struju. Za to su mu trebali suhi ispravljač koji se nisu mogli dobiti u Europi. Počeo sam na tome raditi. Međutim karakteristike koje sam dobio nisu bile tako kvalitetne kao što su bili originalni Siemensovi ispravljači. Kasnije sam saznao da je to bilo zato, jer je bio potreban veoma čisti bakar iz Čilea, koji se u ratno doba nije mogao dobiti. Tada sam napravio bakrenooksidulane ispravljače iz bakra od pokvarenih Siemensovih ispravljača. I karakteristike su bile dobre. Nakon savršetka rata mogli su se kupiti ispravljači, pogotovo selenski, pa smo obustavili proizvodnju.

Ja sam pred kraj rata, makar sam bio slab na očima, ipak mobiliziran i vlakom sam išao u Varaždin. Na putu su partizani napali vlak, ali smo dobro prošli. Pošto sam se bavio radioamaterstvom, otišao sam u Dojavnu bojnu i tamo sam brzo počeo popravljati radioaparate. Jednog dana je za jedan radioaparat  trebalo nabaviti radio cijev. Otputovao sam u Zagreb i kupio sam cijev. U međuvremenu je varaždinska pruga razrušena, pa sam se trebao vratiti avionom. Ja sam se prepao vožnje avionom, nakapao sam si oči  i pobjegao u Vojnu bolnicu i ostao sam tamo.

Nakon bolnice više se nisam vratio u vojsku, već sam se skrivao u Siemensu. Dolenc je mene zadužio da se brinem oko prehrane ljudi i čuvanja oružja. Kad su partizani ušli u Zagreb, moj kolega s fakulteta inž. Zdenko Vernić izvadio je crveni rupčić i kazao je: „Zlatko sada ja preuzimam komandu.“

Ja sam mu rekao: „Hvala ti lijepa, izvoli “.

Nakon rata,(16.10.1945.) je Uredbom Vlade Hrvatske formiran ELIH (Elektro-industrija Hrvatske) i prof. Dolenc je povučen u direkciju ELIHA, a meni je prepusto da ga zamjenjujem i vodim pogon KONČAR koji je tada bio u osnivanju. To je trajalo nekih pet mjeseci i tada je došao tadašnji šef kadrova, nekadašnji tokar Marinić koji mi je rekao: ‘Druže Plenkoviću, mi ti se zahvaljujemo na vašim dužnostima. Mi sad imamo svojega. Tvoje  poslove će preuzeti inž. Bosanac'.

Tomo Bosanac 1946.

Rekao sam: ‘Hvala lijepa‘. I otišao sam u konstrukcioni ured na  projektiranje motora.

(Inženjer Zlatko Plenković bio je upravitelj pogona, sadašnjeg Končara, od 6.9.1945. do 11.2.1946. Rade Končar je rješenjem Vlade FNRJ 3.12.1946. postao samostalno poduzeće, a do tada je bio pogon u okviru ELIH-a koji je objedinjavao poduzeća-pogone Elku, Croatiu, Munju, Elektrotehnu i Rade Končar. Rade Končar je nastao od poduzeća Hrvatsko Siemens d..d.)

Nakon svršetka rata u KONČARU je bilo dosta njemačkih ratnih zarobljenika. Jedan od njih je bio upućen u proizvodnju selenskih ispravljača i ja sam ga nagovorio da izradimo projekte o tome da se ti ispravljači proizvode u KONČARU.  Kad su ti projekti bili gotovi, ministar Kidrič donio je odluku da se proizvodnja ispravljača preseli u ISKRU Kranj, kao što je otišla i proizvodnja telefona.

U početku sam razvio samostalno živine ispravljače s mojim suradnicima. Zaobišli smo sve patente i napravili originalno rješenje. O živinim ispravljačima smo naučili 1945.  popravljajući stare ispravljače koje je imao električni tramvaj i koje smo dobili kao reparacije. Tu smo stekli iskustvo, pa smo ušli u proizvodnju. Moj suradnik bio je inž. Bobetić. U ono vrijeme nismo imali dovoljno tehnoloških ispitnih metoda za ispitivanje vakuuma, varova i slično. U posudu ispravljača smo utisnuli amonijak i lakmus papirom koji reagira na amonijak ispitivali smo propusnost. To su bili bespumpni ispravljači.  Imao sam prilično straha kada smo prve ispravljače prodali na električne željeznice. Ja sam imao povjerenje u naše radnike i tvrdio sam željezničarima da garantiram da će raditi 10 godina. Ti ispravljači su radili na svim željeznicama, valjaonicama u Sloveniji, Makedoniji. Danas su, naravno, ti ispravljači zastarjeli i više ih nitko ne radi. Zadnji trzaji živinih ispravljača bili su u doba Đerdapa (Hidroelektrana Đerdap iz 1970.). Bile su dvije varijante, jedna je bila da se uzbudni sistem napravi sa živinim, a druga tiristorima. Prevladala je ova druga metoda kao modernija i bolja. Ispravljački sklop smo napravili u Institutu, ali smo tiristore kupili kod ASEA-e. Mi smo dosta raspravljali o proizvodnji silicijskih ispravljača. U Institutu smo  laboratorijski napravili silicijsku diodu, prototip silicijskih ispravljača. Kolega Benčić je i doktorirao na tome, ali ići u investicije i uvađanje nove proizvodnje tiristora bez osiguranog tržišta nije imalo smisla. Zato se stalo s proizvodnjom ispravljačkih elemenata.

Nakon rata došlo je razdoblje razvoja industrije i Kidričevog planiranja. Nagovorili su me da preuzmem dužnost direktora plana u KONČARU. S Dolencom sam surađivao na projektiranju Končarevih pogona. Tad je (1948.), ne znam po kojoj potrebi i po čijim nalogu, došao u KONČAR za direktora Bora Petrov. Jednog dana mi je kazao: 'Dobit ćeš novog namještenika, smjesti ga da nešto radi'. Ja sam to izvršio, ali nakon dva tri dana je došao Petrov i rekao mi je: 'Slušaj, ti bi ga morao bolje smjestiti. Trebao bi mu dati bolji pisaći stol.' Ja nisam razumio zašto, jer je taj tek počeo raditi i nisam to učinio. Nakon par dana došao mi je jedan radnik, član Partije i rekao mi je: 'Druže Plenkoviću čuvaj se, jučer su te na komitetu optužili.’ Ja sam otišao partijskom sekretaru inž. Neseku i pitao sam ga: ‘Kažite mi zašto sam optužen’. Rekao je da to nije istina. Par dana nakon toga održao je Bora Petrov govor pred radnicima u kojem me optužio da sam bio suradnik Andrije Hebranga. Ja sam se u to vrijeme oženio u crkvi i o tome je brujao cijeli KONČAR., pa je i to vjerojatno izazvalo bijes Petrova. (U tvorničkom listu Svjetlost, od 6.rujna 1948., tiskan je jedan govor Bore Petrova s II. Radne konferencije u kojem je vatreno galamio: „Duh koji vlada u konstrukcionim uredima potpuno je nezdrav i stran duhu Nove Jugoslavije... Mi hoćemo, drugovi i drugarice da prekinemo, jednom za svagda s takovim nezdravim odnosima i shvatanjima i da kažemo svim našim drugovima koji nisu u stanju da shvate  što se zbilo u Jugoslaviji od 1941. godine do danas, da shvate, jer je to njihova građanska i otadžbinska dužnost prema narodu i državi “).

Ja u to vrijeme nisam znao, tko je Andrija Hebrang i što je skrivio da je bilo opasno biti njegov suradnik, ali nakon toga su me pozvali na saslušanje, na Zrinjevac br.7, tamo sam dolazio jedno 10-15 puta. O KONČARU me nisu ništa pitali, već o nekim Komunističkim manifestima o kojima ja nisam imao pojma. U to doba bio je uhapšen i inž. Jurica Škreb koji je u zatvoru po službenom tumačenju u to doba počinio samoubojstvo. Ja nažalost nikada nisam saznao što se to dogodilo i zašto sam bio optužen. To me prilično pogodilo, jer se 1949. rodio moj sin, a ja nisam bio siguran što će se sa mnom dogoditi. Interesantno je, da to udbaško ispitivanje nije imalo utjecaja na moj rad u KONČARU. Ja sam popodne išao na razgovore i ispitivao me jedan  udbaš koji je bio zadužen za KONČAR. Ja sam njega poznavao, jer je on svaki puta kada se nešto zasmudilo u radionici, došao k meni i pitao: ‘Da li je to netko pripalio, hotimično ili nehotično.’ On je na kraju napisao neki zapisnik, bez veze, ništa.

Nekome se izgleda ipak prosvijetlila pamet i Petrov je otišao natrag u Novi Sad. On je postao predstavnik KONČARA u Mađarskoj, a ja sam kasnije kao tehnički direktor morao službeno putovati u Ganz i s njime se susresti. On me je dočekao i izljubio kao najboljeg prijatelja, što mi je bilo krajnje neugodno.

Poslije sam postao šef konstrukcije, pod koju je potpadala i prototipna. Šef prototipne je bio partijac koji nije znao napraviti reda i organizirati posao, ali ja nisam mogao smijeniti člana Partije. Međutim u to doba mi je dodijeljen na rad inž. Ante Marković. Ja sam odmah vidio da on diže ruke na sastancima, da je nadobudan i svjestan omladinac i odlučio sam da njemu ponudim mjesto šefa protipne radionice. On je rekao da će promisliti. Nakon dva dana, valjda se savjetovao sa svojima, rekao mi je da pristaje. On je stvarno u prototipnoj uveo reda. Nakon odlaska Kundića u “Ruđer Bošković”, ja sam postao tehnički direktor. Najprije su mi postavili za partjskog anđela čuvara inž.Zdenka Richtera, a kasnije Antu Markovića, koji je postao moj pomoćnik.

KONČAR je rastao, bujao, i vidjeli smo da je organizacija suviše centralno organizirana i 1961. zajednički smo donijeli odluku da se KONČAR decentralizira u pogone sa svojim vlastitim konstrukcijskim uredima, vlastitim tehničkim ispitivanjima, a da jedan dio ljudi iz tehničke kontole i konstrukcije uđe u novo formirani centralni razvoj - Institut s nekoliko zavoda. Marković, koji je u međuvremenu (1961.) postao direktor KONČARA, tražio je od mene da tu dužnost preuzmem.  Direktor Instituta bio sam od 1961. do 1972. I sve velike svjetske firme imaju vrhunski, teoretski razvoj izdvojen u institutima. Kada se tamo nađe neko teoretsko rješenja, odlučuje se u kojoj tvornici će se proizvoditi i usavršavati. Mi naravno nismo u KONČARU imali snage za fundamentalni razvoj.

Dobar primjer primijenjenog razvoja je malouljna sklopka kada se razvila u Institutu pod prof. Belinom. Kad je prototip ispitan, konstrukcija se radila zajedno s  konstrukterima iz tvornice. To je u ono vrijeme dosta dobro funkcioniralo. Za razvoj grebenastih sklopki rekao sam Jurjeviću: „Kopiraj najboljeg proizvođača, nešto malo promijeni, a ja ću  odgovarati, ako će nas tužiti, za povredu patenata”. To je ispalo dobro, a sada grebenaste sklopke nešto znače. Međutim s vremenom je na Institut vršen pritisak da mora imati određeni broj doktora nauka. Pa se težište počelo stavljati na teoretske i znanstvene radove, a ne na ono što se može korisno upotrijebiti u proizvodnji.

prof.dr. Zlatko Plenković

Razvili  smo uzbudu generatora, automatsku regulaciju generatora, besprekidne sustave napajanja i uzbudne sisteme za razne akceleratore u nuklearnim institutima. Veliki tehnički problem koji je trebalo riješiti bio je paralelni rad jugoslavenskog energetskog sistema, koji se s 400 KV dalekovodima trebao povezati s Italijom i Austrijom. Došlo je do oscilacija, pa smo za postizanje stabilnosti razvili posebnu vrstu automatskog regulatora uzbude. Značajnu ulogu u tome su imali Černelč i Vučetić. Jedan od značajnih zadatak bio je dispečerski sustav za cijelu Hrvatsku, za sve gradove. Projektirali smo ga samostalno, a u nekim područjima s  Francuzima.

Ja sam u tom Institutu forsirao elektroniku i u prvim godinama bio sam i upravitelj Zavoda za energetsku elektroniku. Ljude za elektroniku našli smo na fakultetu, jer sam kao  nastavnik na fakultetu mogao pravovremeno uočiti najbolje studente i dovući ih u KONČAR. Skupljali smo entuzijaste koji su imali ideje. Kasnije se taj Zavod razvio, u njemu se  razmahala proizvodnja živinih ispravljača. A kad je i drugi dio elektronike narastao i kada se formirala digitalna elektronika, to je postalo tako veliko da je Marković tražio da se taj dio izdvoji iz Instituta i osnuje (1973.) INEM. U INEMU sam imao poteškoća, jer su mi se partija i radnički savjet petljali u posao. Meni nisu bili problem pojedini partijci, jer sam među njima imao i dobrih suradnika, problem je bila partjska organizacija koja je donosila zaključke na jednom mjestu i ostali su to morali provoditi. Teško mi je bilo takve zaključke promijeniti. Zato sam u INEMU uveo da se svaki tjedan sastanu svi predstavnici političkih organizacija, Partije, sindikata, omladine i ja i da prodiskutiramo određene probleme. Gotovo uvijek je u takvom sastavu prihvaćen moj prijedlog rješenja. U INEMU sam bio od 1972. do 20.7.1977. kada mi se dogodila ablacija na oku (nešto sam kopao i naprezao se i najednom sam vidio duplu sliku), izgubio sam jedno oko i ja sam smatrao da više ne mogu vršIti dužnost direktora i tražio sam da idem na smanjeno radno vrijeme. Postao sam savjetnik za razvoj. Nisam više htio prihvatiti vođenje INEMA. Imao sam povjerenja u svoje nasljednike.

Međutim, kada je uočeno da elektronika uspijeva, počeli su je vući na sve strane, odvukli su ju u Inženjering koji je hipertrofirao, što je dovelo do kraha.

Na osnovu mojih radova, profesor na ETF-u (Elektrotehničkom fakultetu)  postao sam 1948. Dolenc me poslije nagovarao da doktoriram, pošto poto, pa makar i u Ljubljani. Ja to nisam prihvatio, jer kada nešto radim želim da to bude pošteno. Od početka KONČARA, od Dolenca, koji je postao redovni profesor 1946. bila je veoma uska veza između Elektrotehničkog fakulteta i tvornice. Ta suradnja između prakse i fakulteta najznačajnija je karika za daljnji razvoj elektroindustrije u Hrvatskoj. Ta je praksa, nažalost prekinuta, jer se sada generiraju novi nastavnici na fakultetu od onih s fakulteta, bez veze i prakse u tvornicama.
I to nije dobro.

1990., kada su u KONČAR počeli štrajkovi, ja sam bio  na Plješivici i jednog dana su mi došli kolege iz KONČARA i rekli su mi da im se ne sviđa, kako su se počele stvari razvijati u KONČARU i da bi oni najradije otišli. Ja sam im rekao: „Ne odlazite, jedva sam vas sakupio, dajte da se dogovorimo i napišemo što nije u redu, ja ću naći načina da se povežemo s Vladom i da predložimo rješenje za KONČAR.”

Sakupilo nas se sedam-osam, pokrili smo sva područja i došli smo do zaključka da u ovoj situaciji treba smanjiti broj radnika, da se pravi ljudi zadrže, a kada se situacija smiri, da ponovno počnu raditi. Ja sam se dogovorio s tadašnjim ministrom Mršićem da organizira da moju ekipu primi predsjednik Vlade Josip Manolić. I nakon dugo vremena bili smo pozvani u Banske dvore na razgovor. Primila nas je sekretarica, rekla da sačekamo, a tada je rekla da je predsjednik zauzet i da će nas umjesto njega primiti Bernardo Jurlina. Jurlina je došao i počeo riječima: „Što vi, končarevci, pa kakva je to megalomanska firma, to su samo Stojčevići, samo političari.” Ja sam mu rekao:  „Kolega, vi ste završili istu školu kao i Stojčević, drugo niti jedan od ovih ovdje nije član Partije i vi nemate pravo tako razgovarati. Nitko ne želi razgovarati o problemima KONČARA, već samo gledaju kako da ga sliste”. Prije toga  bio sam kod ministra energetike, mog učenika dr. Bože Udovičića da mu objasnim problem, da se ne smije dozvoliti da se KONČAR rastepe. On mi je rekao da bi bilo dobro da porazgovaramo s Hrenom, koji je pretendirao da bude direktor KONČARA. Na žalost, ja sam rekao da s Hrenom nemam što razgovarati, jer ga ne smatram  podobnim za takve razgovore.

Zadnjih nekoliko godina (oko 1995.), zajedno s Petrovićem, Jurjevićem, Milišom i  Gavranovićem radio sam na Muzeju KONČARA. Napravili smo kompletnu koncepciju teksta, prikupljeni su uzorci, ja sam osobno išao po staretinarnama i pronašao sam stari končarev telefon. Na žalost nismo mogli pronaći motor sa Z oznakom. Najveći problem je u tome, što se nije moglo dovoljno toga prikupiti.
Nadam se, da će se Muzej jedanput ipak dovršiti.

Gimnaziju završio u Zagrebu 1936. g., a Tehnički fakultet (Elektrostrojarski odsjek) 1942. g. Završetkom studija zaposlio se u tvornici SIEMENS A.G., sada koncern KONČAR. Radi kao pogonski inženjer, zatim kao konstruktor i projektant rotacijskih strojeva. Godine 1946. postavljen je za upravitelja novofromirane tvornice "Rade Končar", 1952. g. za upravitelja Konstrukcijskog ureda, a 1956. za tehničkog direktora tvornice "Rade Končar". Godine 1961. postaje direktor novoformiranog Elektrotehničkog instituta "Rade Končar", 1972. direktor tvornice KONČAR - Industrijska elektronika, a u periodu 1977.-1982., iz zdrastvenih razloga, je savjetnik za koordinaciju razvoja, licencije i kooperaciju tvornice KONČAR - Industrijska elektronika, i zatim odlazi u mirovinu. Od 1948. g. je honorarni nastavnik na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu iz predmeta Električki usmjerivači, a od 1958. g. izvanredni profesor iz predemta Energetska elektronika. Bavio se tehnologijom proizvodnje živinih ispravljača, te je postavio proizvodnju bezpumpnih živinih ispravljača u tvornici "Rade Končar" iz koje se razvila tvornica KONČAR - Industrijska elektronika. Bio je na specijalizaciji u Sovjetskom Savezu glede tehnologije živinih ispravljača (1962.). Koautor je udžebnika Energetska elektronika I. (1978.), dvoja skripta i deset radova u časopisima. Vodio je veliki broj diplomskih radova. Bio je član Upravnog odbora tvornice "Rade Končar" i Društva inženjera i tehničara, podpredsjednik Jugoslavenskog elektrotehničkog komiteta, te član stručnog savjeta Savezne komisije za nukleranu energiju, Savjeta instituta "Ruđer Bošković" i savjeta JUREMA-e.