Rudolf Strohal: Hrvatska glagolska knjiga

Jedan od središnjih interesa Rudolfa Strohala (Lokve 1856. - Zagreb 1936.) bila je hrvatska glagoljska baština. Njegova Hrvatska glagolska knjiga, objavljena u Zagrebu godine 1915. u vlastitoj nakladi („troškom piščevim“), spada među prve pokušaje cjelovitog, pristupačno pisanog prikaza povijesti hrvatske glagoljske baštine, a koji nije samo kompilacija suhoparnih podataka. Po mojim saznanjima, nakon njegove knjige slični su se popularno pisani prikazi o povijesti i značenju hrvatske glagoljske kulture počeli pojavljivati tek sredinom 1990ih godina, tj. osamdesetak godina nakon Strohalove knjige. Nema sumnje, to je posljedak duhovne i političke klime u Hrvatskoj u tom veoma dugom razdoblju. Duboki tragovi te klime traju i dalje, s obzirom na činjenicu da niti do danas, tj. do godine 2006.,

1. nisu objavljena ACTA CROATICA (točnije, još od prvih dvaju izdanja iz 1863. Ivana Kukuljevića Sakcinskog i iz 1899. Ðure Šurmina, koja obuhvacaju blizu polovice do danas poznate građe; danas znamo za oko 800 listina, uglavnom glagoljskih, pisanih u razdoblju od godine 1100. do konca 16. st.),
2. nije objavljena cjelovita, enciklopedijska sinteza hrvatske glagoljske baštine, u rasponu od jedanaest stoljeća razmjerno bogato evidentirane povijesti,
3. nije objavljena cjelovita likovno-paleografska monografska studija hrvatskoga glagoljskog pisma.

Razumije se, golema količina rezultata istraživanja nalazi se u raznim znanstvenim i popularnim časopisima, te u nekoliko znanstvenih monografija. Ipak, u posljednjih petnaestak godina (od 1991. do 2006.) ucinjeno ja na širem poznavanju i popularizaciji hrvatske glagoljske baštine veoma mnogo, rekao bih daleko više nego u prethodnih osamdeset godina. Presudan je u tome bio doprinos naših vodećih suvremenih stručnjaka. Pogledajte na pr. popis više od sto trideset predavanja održanih na mjesečnoj tribini Društva prijatelja glagoljice od 1993. do 2006., dostupan na adresi www.hr/darko/glagoljica/predav.html, a održanih u dvorani Matice hrvatske u Zagrebu.

S obzirom na važnost i citiranost Strohalove knjige sve do današnjih dana, ona vjerojatno predstavlja i njegovo životno djelo. Knjiga ima 243 stranice, a na naslovnoj stranici citamo:

Ova dva retka govore o Strohalovu borbenom i zauzetom duhu. Najveća vrijednost knjige je u mnoštvu podataka, koji su vrlo pažljivo, gotovo inženjerski razvrstani u vrlo preglednom obliku, te obilno komentirani. Knjiga je pravi rudnik kojim se znanstvenici i danas koriste. Šteta je da „inženjerska metodologija“ te knjige nije danas u vecem obimu nazočna u prikazima suvremenih autora. Za ilustraciju, u knjizi se nalazi čak pet ovećih tablica, koje Strohal zove „skrižaljke“, a u kojima je vrlo pregledno sistematizirano veliko obilje podataka.

Zanimanje Strohala prema glagoljici potječe još od studentskih dana, što sam doznao ljubaznošcu g. Ðure Deželića. Doista, u polemičkom članku "Bašćanska ploča i g. Fancev", Hrvatska, 1913., br. 410 od 15. ožujka 1913., str. 1-2, Strohal piše: "Prof. dr. Geitler pokazao je meni već god. 1876. možda prvom svoje bilježke o bašćanskoj ploči, tumačio mi ih i čitao, te me je upravo on najviše potaknuo, da sam se naučio cieniti hrv. glagolsku knjigu onako, kako ona zaslužuje. Osim toga slao mi je na dar redovno sve svoje, pa i najsitnije radnje i djela sve do svoje smrti. Ja sam ta djela već iz poštovanja prema darovatelju redovno i pročitao." Leopold Geitler bio je prvi profesor slavistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a Strohal njegov student.

Poteškoće u pripremi knjige

Na str. 225 svoje Hrvatske glagolske knjige Strohal piše: „Ne mislim, da sam ovom knjigom sav predmet iscrpio, dapače nadam se, da će upravo ova knjiga izazvati do sada mlohave ljude na našu stranu, da iznesu na svjetlost spomenike, koji se kriju po raznim knjižnicama i arhivima, do kojih nijesu mogli obični ljudi.“

Cijela je knjiga veoma zgusnuto pisana, nema bjelina na stranicama, svaki pedalj je iskorišten. Na pr. radi štednje prostora, pojedina poglavlja ne započinju na novoj stranici kao što je uobičajeno, nego teku neprekinuto odmah jedno iza drugog. Objašnjenje za to daje nam sam Strohal na str. 225: „Mnogi ne će biti zadovoljan ni sa opremom ove knjige. Dakako da bi knjiga sasma drukčije bila opremljena, da ju je izdao koji naučni zavod ili književno društvo ili vlada, ali to joj nije bilo suđeno. Ja sam je svigdje nudio, pripravan sam bio dati svoj mnogogodišnji rad oko glagolske knjige sasma badava, što više nijesam je ni htio pod svojim imenom štampati, ali nijesam uspio. Da hrv. narod i učeni svijet ipak nešto pouzdano i istinita o hrv. glagolskoj knjizi doznade, štampao sam ovu knjigu sasma o svom trošku i opremi, kakovoj sam najbolje mogao. Mnogo toga morao sam ispustiti baš radi toga kao cijeli clanak o dosadanjoj literaturi, koje je radilo o hrv. glagolskoj knjizi, košto i kartu o mjestima, iz kojih imademo glagolske spomenike. Takove knjige uopće pojedinci ne štampaju, ali mene je na to prisilila prijeka potreba ove knjige košto i neumoljive prilike.“

Velika je šteta da u knjizi nije naveden popis vrela koja je Strohal rabio. O tome problemu i o poteškoćama s objavljivanjem knjige on sam govori u citiranim redcima na str. 225. Razumije se da je za pripremu svoje knjige Strohal crpio podatke ne samo iz svojih istraživanja, nego i iz postojece literature, osobito iz knjige Ivana Milčetica Hrvatska glagolska bibliografija, Zagreb 1911., zatim iz ACTA CROATICA Ivana Kukuljevića Sakcinskog (prvo izdanje 1863.) i Ðure Šurmina (drugo izdanje 1889.). Pri kraju ovog članka stavio sam popis raznih Strohalovih radova koji se spominju u njegovoj knjizi, kao i radova citiranih do danas u mnogobrojnim knjigama i člancima. Strohalovih radova (članaka i knjiga) objavljenih samo na temu glagoljaštva, ima po mojim sadašnjim saznanjima osamdesetak.

Vrlo je vjerojatno Branko Fučić (1920.-1999.) našao poticaj za pisanje svoje znamenite knjige Glagoljski natpisi (1982.) i u Strohalovoj knjizi, osobito za zemljovide koji prikazuju rasprostranjenost hrvatskih glagoljskih natpisa tijekom stoljeća ("morao sam ispustiti... kartu o mjestima, iz kojih imademo glagolske spomenike", str. 225). Branko Fučić citira Strohala i njegovu knjigu barem sedam puta (na str. 255, 332, 339 dvaput, 342, 345, 351). Fučićeva knjiga posvećena je evidentiranju glagoljskih natpisa, tj. samo onih na kamenim spomenicima i tzv. glagoljskih grafitija. Cijela knjiga može se shvatiti kao proširenje Strohalove skrižaljke br. 1 na str. 61-65. U njoj nam Strohal daje popis 134 tada poznata glagoljska natpisa iz 72 mjesta (uglavnom iz Istre), za koje je imao priredene karte, ali ih na žalost nije mogao objaviti. Sedamdesetak godina kasnije, tj. 1982., Fučić nam u svojoj monografiji daje popis 1200 glagoljskih natpisa na 219 mjesta.

Prema informaciji koju sam dobio dobrotom g. Ðure Deželica, Rudolf Strohal je jedan svoj “zemljovid hrvatskog glagoljskog pismenstva” objavio u clanku “Nekoliko rijeci o hrvatskom glagolskom pismu i knjizi” Pobratim, 21/1911, 13, 205-207; 14, 221-223. O tom zemljovidu [JPG] on piše “Moja otisnuta geografska karta pokazuje nam ona mjesta, za koja sam ja na temelju svjetskih isprava (listina), napisa i bilježaka nedvojbeno ustanovio, da se je u tim mjestima glagolica upotrebljavala. Znadem vrlo dobro, da cu tečajem vremena novih mjesta naći, kuda se je glagolsko pismo upotrebljavalo. Onda ću prirediti potpuniju kartu.” Isti je zemljovid objavljen je i u njegovu članku “Narodni blagdan i hrvatska glagolska knjiga,” Pučka prosvjeta, 7, 1911., 97-99. Evo njegova kratkog opisa iz tog članka: “...Kako su se mnogi glagolski hrvatski spomenici izgubili [pod spomenicima Strohal vjerojatno podrazumijeva i razne glagoljske knjige i rukopise] i kako mnogi leže još neproučeni, pokušao sam ja na priloženoj karti ustanoviti ona mjesta, za koja sam se na temelju sačuvanih i do sada proucenih hrvatskih glagolskih spomenika osvjedočio, da se je u njima glagolsko pismo upotrebljavalo... Dakako da je broj tih mjesta za sada po meni ustanovljenih vrlo malen, ali sam uvjeren, da ce se taj broj sve više i više umnažati, čim marljivije budemo proučavali hrvatsku glagolsku knjigu. Dapače, ja sam i sam već neka nova mjesta našao poslije ovoga moga prvoga izratka rečene karte...” Zemljovid možete pogledate na internetskoj adresi www.hr/darko/etf/stroh, gdje je dostupna i cijela Strohalova knjiga. Može se pretpostaviti da je upravo taj Strohalov zemljovid inspirirao Fučića da izradi slične karate rasprostranjenosti glagoljskih natpisa za svoju spomenutu monografiju.

U zadnjih oko dvadeset pet godina, od objavljivanja Fučićeve monografije 1982., broj novootkrivenih glagoljskih natpisa porastao je po mojoj slobodnoj procjeni za još osamdesetak, najviše na zadarskom podrucju, uključujući i otoke (uglavnom zahvaljujući istraživanjima Nede Grbina, pogledajte njegov rad “Glagoljski spomenici na zadarskom području”, u Iskoni bê slovo, Zbornik radova o glagoljici i glagoljaštvu zadarskog kraja i crkvi sv. Ivana Krstitelja, Zagreb 2001.), a neki i u Slavoniji (pogledajte članak na adresi www.hr/darko/etf/dren.html), pa cak i u Konavlima. Na žalost, vecina tih novootkrivenih glagoljskih natpisa nije nigdje cjelovito evidentirana. Moj skromni poticaj iz 1996. da se izda novo, dopunjeno izdanje Fučićeve monografije nije uspio. Branko Fučić je imao dobru volju za rad na novom izdanju, i to pod naslovom Hrvatski glagoljski natpisi koji nije bio dopušten godine 1982. u izdanju JAZU. Prema osobnoj informaciji Branka Fučića, bila je čak ideja da se knjiga iz 1982. objavi pod naslovom „Jugoslavenski glagoljski natpisi“! Ova raritetna i veoma tražena knjiga objavljena je u maloj nakladi od samo 1200 primjeraka, mada je Fučićeva sugestija upravi JAZU bila naklada od 3000 primjeraka.

O nakladi svoje Hrvatske glagolske knjige govori i Strohal na zadnjim koricama: „Ova knjiga se poradi malene naklade ne prodaje u nijednoj knjižarnici. Dobiti se može samo kod pisca u Zagrebu u Fijanovoj ulici br. 5., ako se unapred novac pošalje. Kod istoga pisca može se dobiti njegova knjiga Kratki osvrt na hrvatsku glagolsku knjigu za 80 filira. Doskora ce izaći njegova knjiga Moja borba za hrvatsku glagolsku knjigu.“ Čini se da Strohalovo djelo Moja borba za hrvatsku glagolsku knjigu nije nikada bila objavljena. Bilo bi od interesa doznati je li sačuvan barem rukopis te knjige. Naslov planirane knjige je po mojem mišljenju nadahnut djelom don Ive Prodana vrlo sličnog naslova, Borba za glagolicu, Zadar 1900.

S obzirom da je Strohalova knjiga već u njegovo vrijeme bila velika rijetkost, autor ovih redaka potrudio se 2006. godine, unatoč primijećenih pogrješaka, pripremiti njeno cjelovito internetsko izdanje. Ono je dostupno na adresi www.hr/darko/etf/stroh, a vjerujem da će zajedno s mnoštvom drugih sadržaja dostupnih putem Interneta doprinijeti još boljem poznavanju hrvatske glagoljske baštine.

Sadržaj knjige

Prijeđimo sada na kratak prikaz sadržaja knjige (brojke označuju odgovarajuće stranice):

I. Pristup: O slavenskom bogoslužju kod Hrvata, 3
II. O životu i naobrazbi naših popova glagoljaša, 18
III. O jeziku, pismu i pravopisu, 29
IV. Crkvene knjige, 35

1. Misali, 36
2. Brevijari, 40
3. Psaltiri, 44
4. Djela apoštolska ili u kratko apostolar, 45
5. Evanđelistari, 46
6. Obrednici ili rituali, 47
7. Oficij ili službe za svetkovine raznih svetaca, 53
8. Razna zaklinjanja i blagoslivljanja, 55
9. Molitvenici, 58

1. Napisi, 60
2. Isprave ili listine, 66
3. Notarske knjige, 78
4. Kvadirnice ili knjižice, 91
5. Zakoni ili statuti, 91
6. Odredenje međa u Istri, 95
7. Sudbeni zapisnici, 96
8. Bravarski zakon, 101
9. Pravila bratovština, 102
10. Pravila ili uredbe raznih redova, 103
11. Kvadirne ili protokoli, zapisnici racuni raznih samostana, crkvi i bratovština, 104
12. Papinske bule, 112
13. Neke pripomoćne knjige raznih crkvi, 114
14. Razne bilješke, 116

A. Zabavna ili pjesnicka knjiga, 122
B. Poučna ili bogoslovna knjiga, 139
C. Neka manje poznata ili manja bogoslovna ćudoredna djela, 193
D. Ðački udžbenici ili đačke školske bilježnice, 199
E. Zbirke propovjedi, 206
F. Počeci historiografije, 220

VII. Hrvatske glagolske tiskare, str. 222
VIII. Dodaci i neki ispravci, 224
IX. Imenik ljudi, koji se u ovoj knjizi spominju, 226
X. Imenik mjesta, iz kojih su nam se sačuvali hrv. glagolski spomenici ili za koja imademo dokaza, da se je u njima pisalo glagolskim pismom, 240

Kao što vidimo, najveće je poglavlje VI. o umjetnoj knjizi (tj. o umjetničkoj neliturgijskoj knjizi), na više od 100 stranica, o raznim glagoljskim književnim tekstovima, a unutar njega odjeljak o poučnoj ili bogoslovnoj knjizi zauzimlje 44 stranice. Na kraju knjige je detaljan imenik ljudi, na čak 14 str.! Imenik mjesta zauzimlje 3 str. Samo priprema kazala golem je posao za ono vrijeme kad još nema računala.

Vrlo dragocjen „inženjerski“ pristup Strohala ocituje se u pripremljenim popisima, sistematizacijama, i tablicama, tj. skrižaljkama. U knjizi nalazimo pet skrižaljka s golemom količinom podataka:

U tako obimnom poslu što ga je Strohal sam morao obaviti bez ikakve potpore, teško je bilo izbjeći pogrješke. Na pr. u prvoj skrižaljci na str. 62 (pod rednim brojem 25), za Kosinj gornji u Lici Strohal navodi da su tri glagoljska natpisa iz tog mjesta iz godine 1503., dok Branko Fučić u svom djelu Glagoljski natpisi iz 1982. to ispravlja u godinu 1517. S fotografije koju nam prilaže Fučić u svojem djelu jasan je i razlog Strohalove pogrješke.

Druga skrižaljka je iznimno vrijedna. Ona nam daje popis glagoljskih listina, njih 405 tada poznatih, pisanih na 137 različitih mjesta. Najstarija izvorna listina je iz godine 1309., dočim je u kasnijem prijepisu poznata još starija, dobrinjska listina (tzv. Darovnica slavnoga Dragoslava) pisana 1. sijecnja 1100. (tisuću stote godine!). Tih 405 listina čini znamenitu zbirku ACTA CROATICA, koju su s nešto manjim brojem listina prije Strohala detaljno opisali Ivan Kukuljević Sakcinski (Acta Croatica, 1863., otisnuta glagoljicom!) i Ðuro Šurmin (Hrvatski spomenici, 1899., tiskana ćirilicom!). Danas je poznato oko 800 hrvatskih listina nastalih u vremenskom razdoblju od godine 1100. do konca 16. st. (osobna informacija Eduarda Hercigonje). Zanimljivo je da od 1899. do danas (2006.), dakle u razdoblju od više od sto godina, nije objavljeno niti jedno novo izdanje ove prevažne zbirke. Još je čudnije da Hrvatski leksikografski zavod niti u kojem svojem izdanju, pa niti u Hrvatskoj enciklopediji, ne daje natuknicu ACTA CROATICA, što držim da zaslužuje najoštriju osudu.

Među navedenih 137 mjesta odakle potječu glagoljske isprave u Strohalovoj knjizi su i neka mjesta iz šire okolice Karlovca (vidi str. 66-77):

Draganić (9: 1433., 1437., 1436., 1459., 1507., 1513., 1519., 1519., 1533., 1550.),

i vjerojatno još neka na popisu. U svezi s ovim vrijedi spomenuti Strohalov članak "Jedan prilog za povijest svećenstva arcidakonata goričkoga iz god. 1596.", objavljen godine 1928. u Vjesniku kr. državnog arkiva u Zagrebu, gdje se navodi mnoštvo imena glagoljaša iz Karlovca i okolice, koja je pronašao u starim glagoljskim ispravama:

Strohal je po mojim saznanjima prvi koji je kao metodološko sredstvo u prikazu obima hrvatske glagoljske baštine rabio skrižaljke. Nije mi poznato da je do danas itko tako nešto radio. Vjerujem da bi imalo smisla, slijedeći Strohalovu vrlo jednostavnu i efikasnu metodologiju, nadograditi njegove skrižaljke od prije blizu jednog stoljeca s novim spoznajama, da bi današnji mladi naraštaji, osobito učenici i studenti, stekli uvid u značenje i razmjere hrvatske glagoljske kulture. Velika je šteta da ovu vrlo jednostavnu metodologiju ne rabi baš nitko od suvremenih autora, niti u znanosti niti u naobrazbi.

Prvo poglavlje knjige bavi se ranom poviješću glagoljaštva kod Hrvata. Početke hrvatske književnosti (umjetne knjige) Strohal veže uz benediktince glagoljaše. Kolijevkom hrvatske umjetne glagoljske knjige drži otok Krk i krčku biskupiju, a ne Dalmaciju. Temeljem istraživanja Marije s. Agnezije Pantelić, danas prevladava obratno mišljenje, da su upravo Zadar i zadarsko podrucje, ukljucujuci i ličko-krbavsko područje, glavna jezgra hrvatskoga glagoljaštva. Strohal obrađuje i poznato pismo pismo pape Inocenta IV. iz 1252. upućeno senjskome biskupu Filipu, o dopuštenju uporabe glagoljske mise u liturgiji.

Od polovice 15. st. nalazimo tragove glagoljskog bogoslužja i u raznim naseljima Zagrebačke biskupije, razumije se, dobrim dijelom i kao rezultat rasapa Hrvata uslijed prodora Turaka. Na str. 8-12 Strohal nabraja abecednim poretkom čak 63 takva naselja:

Bednja, Belec, Bosiljevo, Brckovljani, Brezovica, Dragalin, Dubovac, Gojmerje, Granešina, Hrnetić, Hrtkovci kod Steničnjaka, Hutina, Jakuševec, Jamnica, Jaska, Kamenica, Karlovac, Krašić, Kravarsko, Kupčina, Kupinec, Lipnik (Ribnik), Lovrečina, Mahično, Maruševec, Mekušje, Moravce, Nart, Novi Grad na Dobri, Odra, Ozalj, Pešćenica, Petrijanec, Petrovina, Pleševica, Pribić, Prilipje, Prigorje, Radoboj, Rečica, Resnik, Samobor, Stari Čić, Sv. Ivan Žabno, Sv. Martin pod Okićem, Svi Sveti kod Ozlja, Šipek, Trg kod Ozlja, Veliki Bukovac, Velika Gorica, Velika Mlaka, Visoko, Vrbovec, Vrhovec, Vukmanić, Vukovina, Zapruđe (Sv. Klara), Završje (Sv. Križ), Zelina, Zlat (Zlatna gora). Spominje da su glagoljski misali, brevijari, matice krštenih, vjenačnih i umrlih pronađeni u mnogim mjestima, kao što su Odra, Stubica gornja, Velika Gorica, Pešćenica, Brckovljani, Šćitarjevo, Sv. Marija ispod Okića, Trg, Dubovec, Vrhovec, Mrežnica, Hrnetić, itd.

U knjizi je na str. 13 vrlo lijepo opisano kako je pučanstvo u Rijeci prisilio puljskoga biskupa Klaudija Sozomena da opozove svoju odluku iz 1593. o zabrani glagoljskog bogoslužja u Rijeci iz godine 1593. Rijeka je u to vrijeme jaka urbana glagoljaška sredina. Znanstvenim istraživanjima na planu glagoljice i glagoljanja u gradu Rijeci bavi se vrlo uspješno Darko Deković, koji je Strohalove spoznaje znatno produbio i proširio u svojoj opsežnoj monografiji Zapisnik misni kaptola riječkoga: istraživanja o riječkome glagoljaškome krugu, Matica hrvatska Rijeka, 2005.

Na str. 16 Strohal spominje biskupski sabor održan u Splitu godine 1686. pod nadbiskupom Stjepanom Kozmom, gdje je ustanovljeno da je od 36 župa samo njih osam latinskih, a ostale su s glagoljaškim bogoslužjem (uključujući i hrvatsko-ćirilskim, kao na pr. u Poljicima i u zaleđu Makarske). Među glavne nositelje hrvatskoga glagoljaštva Strohal svrstava benediktince, pavline i franjevce trećeg reda.

Na str. 18, u iznimno zanimljivom poglavlju o životu i naobrazbi naših popova glagoljaša, Strohal tvrdi da su "popovi glagoljaši bili malone jedini hrvatski glagoljski književnici." Na str. 27 opisuje razloge zašto su hrvatski glagoljaši od tolike važnosti u povijesti Hrvata: „Ja ne poznam iz historije većih rodoljuba, koji bi bili više za hrvatski narod učinili nego baš popovi glagolaši. Dok su junaci hrvatski na bojnim poljanama branili hrvatski narod od Turaka i drugih neprijatelja, odgajali su popovi glagolaši hrvatski narod najsavjesnije. Oni su učinili svojim odgojem hrvatski narod pitomim i krotkim, premda ga je divljačtvo, koje mu je prijetilo od neprijatelja nekoliko vijekova, sililo, da i on podivlja i da se uz neprijateljsko divljačtvo poživinči.“ Spomenimo ovdje monografiju fra Petra Runje, Školovanje glagoljaša, Matica hrvatska Ogulin, 2003., koja se bavi upravo ovom problematikom.

Na str. 28 Strohal govori nešto podrobnije o pregnućima glagoljaša: „Da uzmognu probuditi u narodu jaka vjerska čuvstva, pratili su popovi glagolaši razvoj crkvene latinske i talijanske literature, te prevodili ili prerađivali znamenita latinska i talijanska crvena djela na hrvatski jezik, da se ovakvim prijevodima i preradbama posluže i ona njihova braća svećenici, koji nijesu bili vješti latinskomu ili talijanskomu jeziku. Oboružani teološkim znanjem, koliko se u ono vrijeme tražilo, pratili su popovi glagolaši hrvatski narod od kolijevke do groba. Oni su se približili duši narodnoj i narodu samomu kao nijedna druga vrsta hrvatske inteligencije. Nikli su u narodu i živjeli su u narodu sa narodom podjednako. Dijelili su s njime sve dobro i zlo.“

Na str. 29, u poglavlju o jeziku, pismu i pravopisu, Strohal ističe da su “strogo crkvene knjige, kao misali, brevijari, psaltiri, katkada lekcionari i rituali, napisani starim slovenskim jezikom, dotjeranim prema hrvatskomu izgovoru, dočim su ostali proizvodi hrvatske glagolske knjige napisani sa dosta rijetkim izuzecima hrvatskim jezikom.” Što se tiče problema preslovljavanja (tzv. transliteracije) i objavljivanja glagoljskih tekstova, na str. 34 i 35 spominje da bi se za brzopisnu glagoljicu trebala lijevati slova, te predlaže se za tisak odaberu brzopisna glagoljska slova kao iz Vinodolskog zakona. Strohal naime drži da je ona nekako u sredini među vrlo raznovrsnim brzopisnim glagoljskim tekstovima koji su se sačuvali. Za tisak glagoljskih tekstova svjetovnog sadržaja preporučuje latinicu. Što se tiče lijevanja brzopisnih glagoljskih slova koje spominje Strohal, ta je zadaća ostvarena tek godine 2002. Naime, te je godine Eugen Divjak, tada još pučkoškolac (!), napravio izvrstan brzopisni glagoljski računalni font prema Vinodolskom zakonu, dostupan na adresi www.hr/darko/etf/gl-font.html, a izradio je i krcku kurzivu. Očekujem da ce u idućih nekoliko godina i vrlo obimna brzopisna glagoljska baština zadarskoga podrucja biti pokrivena s jednim ili više tipičnih fontova. O problematici brzopisne glagoljice mnogo više podataka dostupno je na internetskoj adresi www.hr/darko/etf/kurziv.html, gdje je moguce vidjeti i mnogobrojne faksimile.

Govoreći o crkvenim knjigama, Strohal na str. 36 nabraja i ukratko opisuje 12 razmjerno cjelovito sačuvanih glagoljskih misala (prenosi podatak od Milčetića). Danas je poznato 16 cjelovito sačuvanih hrvatskih glagoljskih misala, prema popisu koji daje američki stručnjak za hrvatsku glagoljicu Andrew Corin (sada prevoditelj na Tribunalu u Haagu) u svojoj doktorskoj disertaciji The New York Missal: A Palaeographic and Phonetic Analysis, 272 str., Slavica Publishers, 1991, UCLA, Los Angeles, SAD. Njujorški misal je hrvatskoglagoljski misal s pocetka 15. st., pisan u Lici ili okolici Zadra, a cuva se u The Pierpont Morgan Library, najvećoj knjižnici u New Yorku; pretisak je objavljen 1977. u Münchenu. Bolje sačuvanih glagoljskih brevijara Strohal nabraja ukupno 23 (citirajući Milčetića), dok ih je danas poznato neznatno više. S druge strane, računajuci i odlomke, ukupan broj poznatih glagoljskih misala i brevijara je znatno veći. Na pr. samo znamenita Berčićeva zbirka, koja se danas čuva u Ruskoj nacionalnoj knjižnici u Petrovgradu, sadrži ostatke čak 55 hrvatskoglagoljskih misala i 77 brevijara. Za više pojedinosti o Berčićevoj zbirci i golemoj hrvatskoglagoljskoj baštini izvan domovine (prema mojoj osobnoj, višegodišnjoj evidenciji, u 25 zemalja, u šezdesetak gradova, uglavnom u nacionalnim knjižnicama i državnim muzejima, pogledajte www.hr/darko/etf/novih.html). Spomenuti Njujorški misal nije bio poznat u Strohalovo vrijeme, kada se nalazio u privatnom vlasništvu u Velikoj Britaniji kao vrhunska bibliofilska dragocjenost svjetskih razmjera. Sir Thomas Phillips iz 19. st., najveći kolekcionar starih knjiga i rukopisa u povijesti, držao ju je u svojoj palači u posebnom staklenom ormariću "za divljenje gostiju" - "for admiration of visitors". Knjiga je sadašnjem vlasniku u New Yorku prodana godine 1966. na jednoj dražbi u Londonu, a u Hrvatskoj, gdje je nastala prije blizu šest stoljeca, i danas je skoro sasvim nepoznata.

Zanimljiva je Strohalova primjedba da je iz opisa pisca rukopisnog Brevijara Vida Omišljanina iz godine 1396. (čuva se u Nacionalnoj knjižnici u Beču u Austriji), vidljivo da je Vid pisao svojom rukom tu golemu knjigu pune tri godine, vidi str. 40. Na str. 44 nabraja mnogobrojne odlomke raznih, nesačuvanih glagoljskih brevijara, završavajući riječima „itd., itd.“

Ne propušta navesti i zanimljivosti iz povijesti pojedinih hrvatskih glagoljskih knjiga, na pr. znamenitog Reimskog evanđelistara pisanog 1395. u Pragu, koji se danas nalazi u Reimsu u Francuskoj. U nekadašnjem benediktinskom samostanu Sazava pored Praga, danas spomeniku nulte kategorije, četvrta prostorija po redu posvecena je iskljucivo djelatnosti hrvatskih glagoljaša u Pragu, pocevši od 1437. g. na poziv češkoga kralja Karla IV. Pored jedne od reprodukcija iz Reimskog evanđelistara (ili Krunidbene knjige) u spomenutom samostanu Sazava, češki su stručnjaci uz nju priložili ovakvo pojašnjenje posjetiteljima: "Na tu su knjigu francuski kraljevi prisezali prilikom krundibe". Među tih pet kraljeva bio je navodno i Luj XIV.

Na str. 53 (i na mnogim drugim mjestima) Strohal navodi se kovanica "slaveno-hrvatski jezik" za koju se danas rabi naziv "crkveno-slavenski jezik hrvatske redakcije". Čini se da kovanica "slaveno-hrvatski" jezik potjeće upravo od Strahala. Očevidno je da nije bila prihvaćena, mada je vrlo prirodna. Strohal spominje i malo poznati podatak o 17 pergamentnih listova koji se čuvaju u Čertkovskoj knjižnici u Moskvi (str. 53). Danas se ti fragmenti hrvatskoglagoljskog misala iz 15. st., pisanog na podrucju Senja, nalaze u Državnom povijesnom muzeju u Moskvi (zbirka A.D. Čertkova br. 387).

Na str. 80 u iznimno vrijednom odjeljku o glagoljskim notarskim (bilježničkim) knjigama, citirajmo jedan odjeljak: "Notarske knjige bile su za hrvatski narod tim znamenitije, što mi nijesmo imali do 19. vijeka uredenih gruntovnih knjiga i što su pojedinci mogli dokazati pravo vlasništva samo na temelju notarskih knjiga ili na tememlju isprava, što su ih notari narodu izdavali, i to opet iz svojih knjiga." Isti ovaj pasus nalazimo i u Strohalovu ranijem djelu Glagolska notarska knjiga vrbnickoga notara Ivana Stašica iz 1911., na str. 5.

Na str. 102., u odjeljku o pravilima bratovština, kratko se spominju Pravila Bratovštine sv. Duha u Baški, za koju kaže da se „čuvaju kod župnika Vinka Premude na Vrhu na otoku Krku“. Čini se da Strohal nije znao za članak Ivana Milčetića: Prilozi za literaturu hrvatskih glagoljskih spomenika: II. Zakon brašcine svetoga duha u Baški, Starine XXV (1892.), 138-151, gdje je opisano pet od ukupno sedam listova pergamene tih pravila. Naziv "Brašćine sv. Duha" spominje se u samim pravilima. U međuvremenu, u zadnjih osamdeset godina, rukopis je nestao zbog nebrige za nacionalnu baštinu. Vrijednost tih pravila je među inim u tome što su njeni članovi bile obitelji Krčkih knezova (od godine 1432. uzeli su naziv Frankapani). Te su obitelji spadale među hrvatsku političku elitu u to vrijeme, i u pravilima se poimenice spominju među mnogim članovima bratovštine. Među njima je na pr. knez Mikula, nešto kasnije hrvatski ban, i žena njegova "gospa kneginja Dorotija". Knez Mikula je "kneza Anža sin", a spominju se i knez Ivan, "bana Mikule sin", i "kneginja gospa Elizabeta". Spomenuti knez Ivan, "bana Mikule sin", čije ime je zapisano u ovim glagoljskim listovima, boravio je na dvoru Švedskoga kralja Erica, s kojim je bio osobni prijatelj. Knez Ivan (Frankapan) bio je i visoki službenik na dvoru Erika VII. Pomeranskog (od 1427? do 1433), kralja Danske, Švedske i Norveške. U Norveškoj toga kralja zovu Erik III., što sam doznao prigodom susreta u Jurandvoru s Njegovom Ekselencijom dr. Knutom Torasenom, veleposlanikom Kraljevine Norveške u Hrvatskoj. U prekrasnoj knjigi Ingrid Žic, U potrazi za frankopanskim kaštelima, Krčki zbornik sv. 36, Rijeka, 1996., nalaze se podatci iz kojih mi se najprije učinilo da ovi listovi pripadaju Bratovštini sv. Marije od Gorice (Batomalj kod Jurandvora) na otoku Krku. Naime, ban Mikula i njegova kneginja Dorotija, te njegov sin knez Ivan i kneginja Elizabeta, bili su prema spomenutoj knjizi Ingrid Žic članovi spomenute bratovštine. To je bio prvi trag o izvoru ovih glagoljskih listova na koji sam naišao. Nije mi međutim poznato je li Bratovština sv. Marije od Gorice isto što i Bratovština sv. Duha u Baški. U to vrijeme opstoji velik broj bratovština, pa je moguće da se ne radi o istim bratovštinama.

Moj zanimanje za spomenuta pravila brašćine sv. Duha iz Baške započelo je u svibnju 2002., kada sam putem Interneta otkrio da Nacionalna knjižnica u Oslu među svojom reprezentativnom gradom nudi kratak opis i vrlo lijepu fotografiju jednog hrvatskoglagoljskog lista pergamene koji se čuva u zbirci Martina Schoyena u Norveškoj pod signaturom MS 1391. U odgovoru na moj pismeni dopisu koji sam iste 2002. godine poslao Nacionalnoj knjižnici u Oslu doznao sam da se radi o dva glagoljska lista iz fonda tzv. Schoyenove zbirke, pisana pocetkom XV. stoljeća na otoku Krku, negdje prije godine 1424.. Točnije, radi se upravo o spomenutim pravilima naše svjetovne Bratovštine sv. Duha, pisanim prije skoro 600 godina mješavinom hrvatskog čakavskog i hrvatskog crkvenoslavenskog jezika, s prekrasnim glagoljskim slovima i divnim inicijalima. Spomenuti Norvežanin Martin Schoyen u svojoj golemoj zbirci, vrijednost koje se procjenjuje na oko 105 milijuna dolara, a to je ujedno i najveća privatna zbirka starih rukopisa u svijetu, posjeduje i dva glagoljska lista koja su iz Hrvatske otišli nebrigom. Prije stotinjak godina, koncem 19. st., pet listova te bratovštine bilo je još sačuvano kao dio izvorne cjeline od ukupno sedam listova. Barem jedan od preostalih listova je danas kod privatnog kolekcionara u Beogradu, ukoliko i on nije u međuvremenu prodan na dražbama u Zapadnoj Europi, kao i spomenuta dva lista prije petnaestak godina. Za više pojedinosti pogledajte moj prikaz na adresi www.hr/darko/etf/norway.html na Internetu. Važna bi zadaća bila istražiti i objaviti gdje se danas nalaze svi poznati od sedam listova. Ponovimo: dva su u Oslu, a još barem jedan je u Beogradu, kod kolekcionara Predraga Milovanovića, koji samo jedan glagoljski list nudi na prodaju po cijeni od šest i pol tisuća Eura.

Na str. 114 za Kvadernu kapitula lovranskoga Strohal kaže da je "spomenik zanimiv ne samo radi jezika već i za kanonsko pravo, pa bi zaslužio da se izbliže prouči." Knjigu je pod naslovom Quaderna caputilu lovranensis s popratnom studijom priredio Damir Viškanić iz Rijeke, a objavljena je nakon njegove prerane smrti, u izdanju poduzeća Adamić i Katedre Čakavskog sabora Opatija, godine 2002. Imao sam čast prigodom njena izdavanja biti jednim od sudionika na predstavljanju te važne i vrlo zanimljive knjige u Lovranu, s predavanjem o hrvatskoj glagoljskoj baštini. Glagoljska kvaderna je u vrijeme izdavanja Strohalove knjige 1915. bila još u arhivu župnog ureda u Lovranu, da bi ju uskoro nakon toga, u vrijeme talijanske okupacije, spasio lovranski svećenik, Slovenac, koji ju je odnio u Ljubljanu. Naime, na taj je nacin ova vrijedna hrvatskoglagoljska knjiga spašena od sigurnog uništenja, a u Nacionalnoj i sveucilišnoj knjižnici (NUK) u Ljubljani čuva se i danas.

Na str. 120 Strohalove knjige nalazimo podatak za koji mi se čini da je čak i danas novost: postojanje posve privatnih glagoljskih bilježnica. Meni osobno novost je i podatak na str. 130, o Jurju Barakoviću kao autoru glagoljskog rukopisa Jarule iz 17. st. Bilo bi od interesa objaviti barem nekoliko stranica tog rukopisa, ukoliko je ostao sačuvan.

Govoreći o umjetničkoj ("umjetnoj") glagoljskoj knjizi, na str. 120 Strohal piše da "pored strogo crkvenih knjiga (misla, brevijara, psaltira, evanđelistara, raznih molitvenika itd.), koje su prepisivali naši revni popovi glagolaši za crkvenu ili obrednu porabu, bavili su se oni i lijepom kao što i poučnom knjigom. ... Knjige namijenjene široj publici poceli su već dosta rano pisati narodnim hrvatskim jezikom i time udarili temelj ne samo lijepoj i poučnoj hrvatskoj knjizi već i hrvatskoj prosvjeti."

U Strohalovoj knjizi velika je pažnja posvećena glagoljicom pisanim legendama, mirakulima (čudesima), ežemplima (primjerima), pričama i pripovjetkama, vidi str. 131. Oni po Strohalu zamjenjuju ono što su danas novela i roman. Zainteresiranom čitatelju preporucujemo predivnu knjigu o književnim pregnućima hrvatskih glagoljaša u Srednjem vijeku, autorice Marice Čunčić (sada ravnateljice Staroslavenskog instituta u Zagrebu), Oči od slnca, misal od oblaka: izvori hrvatske pisane riječi, Školska knjiga Zagreb, 2003.

Na str. 138 Strohalove knjige započinje veliki odjeljak o poučnim i bogoslovnim glagoljskim knjigama. Na prvo mjesto stavljeno je djelo Cvêt vsake mudrosti iz barem 14. st., za koje Strohal navodi da je najstarije njemu poznato hrvatsko književno (ili kako Strohal kaže - "umjetno") djelo, a opisuje ga na ukupno šest stranica. Za rukopisni prijepis tog djela iz druge polovice 15. st., koji je pisan u okolici Karlovca (u Crikvenom selu ili Pod Novim gradom na Dobri), kaže da se nalazi u Ljubljani u Studijskoj biblioteci pod signaturom "Slavische Sammlung", futrola 3, br. 368, listovi 5-10.

Osobito je za ranu povijest hrvatske književnosti važan Petrisov zbornik, opisan vrlo kratko na str. 155. Pisan je najvjerojatnije u Ozaljskom književnom krugu (pavlinski samostan Svetice kod Ozlja) godine 1468. na cak 698 str. Tu je glagoljsku knjiu, pisanu lijepom kurzivnom (brzopisnom) glagoljicom, detaljno proučio Eduard Hercigonja u svojoj doktorskoj disertaciji, koja će, nadam se, biti objavljena kao monografska knjiga. Godine 2001., prigodom Izložbe hrvatske glagoljice u Trinity Collegeu u Dublinu, bilo je za Irce veliko iznenađenje da se njihova vrlo stara legenda, tzv. Tundalova vizija nastala u 12. st., pojavljuje u Hrvatskoj, na drugom kraju Europe, objavljena glagoljicom. Objavljena je upravo u spomenutom Petrisovu zborniku. Tekst Tundalove vizije iz Petrisova zbornika uglazbila je Katarina Livljanić, profesorica na pariškoj Sorboni, i voditeljica medunarodnog ženskog okteta Dialogos, specijaliziranog za srednjovjekovnu crvkenu glazbu. Petrisov zbornik je nazvan po krčkom kanoniku Petru Petrisu, jednom od vlasnika knjige. Na str. 172 i 173 Strohal je za Petrisov zbornik predviđao "da će spadati u najzanimivije hrv. glagolske spomenike", što su kasnija istraživanja Eudarda Hercigonje i potvrdila.

Na str. 160 Strohalove knjige raspravljen je ukratko i poznati fenomen usporedne uporabe rijeci Ča, Kaj i Što kod nekih hrvatskih glagoljaša, kao što je na pr. Matija Zadranin, kojega Strohal drži jednim od prvih glagoljskih književnika (umro je 1525. na otoku Rabu navršivši preko sto godina). Današnja znanost smatra da je takva uporaba rijeci Ča, Kaj i Što posljedak svjesnog pokušaju jezičnog zbližavanja Hrvata, u prvom redu kroz djelatnost Ozaljskoga književnog kruga. O tome piše Eduard Hercigonja na pr. u svojoj Tropismenoj i trojezičnoj kulturi hrvatskoga srednjovjekovlja, Zagreb 2006. (2. izd.). Taj pokušaj nije uspio, ali njegovi su tragovi i danas živi u govoru Gradišćanskih Hrvata.

Na str. 166 i 167 Strohal opisuje golemi Grdovićev glagoljski zbornik, težak skoro 20 kg. (točnije, 19 kg. i 95 dkg.), pisan u 17. st. na ukupno 1569 str. Imao sam čast vidjeti tu ogromnu knjigu u Arhivu HAZU u Zagrebu.

Na str. 180 nalazimo na ovu Strohalovu misao: "Uopće, vidimo usku duševnu vezu između bosanskih franjevaca i naših popova glagolaša napose franjevaca glagolaša. Književni rad bosanskih franjevaca bio je samo posebni ogranak hrv. glagolske knjige."

Na str. 193-206 Strohal opisuje razne glagoljske bilježnice. Na str. 195 opisana je bilježnica koja se danas nalazi u Pragu (knjižnica Narodnog muzeja, najvećeg i najvažnijeg u Češkoj, smještenom na središnjem Vaclavskome trgu), pisana kurzivnom glagoljicom u 17. i 18. st. Dosta je oštećena, a sadrži bilješke, molitve, zaklinjanja, blagoslov broda itd. Ovu sam bilježnicu imao u rukama tijekom mog boravka u Pragu godine 2001., i opisao sam ju u članku D.Ž.: O jednoj kurzivnoj glagoljskoj bilježnici u Pragu, objavljenom u zborniku Muka kao nepresušno nadahnuce kulture 3, Vrbnik- Krk, udruga Pasionska Baština, Zagreb 2003., 211-218. Žao mi je što u to vrijeme nisam znao da je i Strohal tu bilježnicu opisao u svojoj knjizi.

Za Bukvar, tj. glagoljsku početnicu tiskanu godine 1527. u Veneciji, a to je ujedno i najstarija poznata hrvatska početnica za djecu, Strohal na str. 199 u zanimljivom odjeljku o đačkim udžbenicima i dačkim školskim bilježnicama pogrešno navodi 1528. kao godinu njena tiska. Poznata su ukupno četiri primjerka te knjige, a niti jedan nije u domovini. Tijekom 2006. doznao sam putem Interneta i za postojanje petog primjerka, koji se pojavio na jednoj dražbi u SADu.

U Strohalovo vrijeme još nije bila poznata glagoljska početnica Jurja iz Slavonije (ili Jurja Slovinca, u Francuskoj poznatog kao Georges d'Esclavonie), glagoljaša i profesora na pariškoj Sorboni prije nešto više od 600 godina (od 1400. do 1404.). Početnica je pisana u Parizu koncem 14. st., a danas se cuva u Gradskoj knjižnici u Toursu u Francuskoj. Nedavno je Kršćanska sadašnjost u Zagrebu izdala knjigu Juraj Slovinac: Tvrđava djevičanstva, s kojom je Juraj ušao i u povijest francuske književnosti, a u kojem izdanju je objavljena i ta glagoljska pocetnica.

Lika je, što se glagoljice tice, do dolaska Turaka bila iznenađujuće jaka kulturna sredina. Pogledajte moj prikaz na Internetu na adresi www.hr/darko/etf/likka.html, a u Strohalovoj knjizi na pr. str. 207, 210 i 211, te njegove skrižaljke. Na str. 211 Strohal na pr. opisuje Kolunićev zbornik iz 1468., te iz njega citira ovu molbu ličkog glagoljaša Broza Kolunića čitatelju: "...i jošće vas molim, gospodo redovnici i žakni, da se spomente na pritču ovu, da je knjigam teško priti, i gdo knjige počtuje, da je knjigami počtovan..."

Na str. 212 doznajemo za jednu rukopisnu glagoljsku knjigu koja se nalazi u Portu u Portugalu. Na str. 224 Strohal navodi neke ispravke. Spominje i primjerak rukopisnog hrvatskoglagoljskog brevijara iz godine 1493. koji se čuva u Moskvi. Vjerojatno se misli na Moskovski brevijar (u dva dijela) iz 1442-1443. Na istoj stranici navodi da je najstarija hrvatska tiskana knjiga iz godine 1483., a ne iz 1482., kao što je naveo ranije u svojoj knjizi. Takočer spominje da je propustio spomenuti Baromićev brevijar tiskan 1493. u Veneciji, kao i Senjski misal tiskan godine 1509. (medutim godina 1509. je pogrešna, treba biti 1494.).

Strohalovi radovi, objavljeni i neki tek najavljeni, spomenuti su na raznim mjestima u njegovoj knjizi. Budući da je Strohal za mnoge od njih naveo samo godinu publiciranja i časopis, a ne i naslov (mada se tema članka može naslutiti iz konteksta), na takva sam mjesta stavio upitnik (?). Niže dajemo popis svih tih radova, koji zainteresiranom čitatelju mogu biti putokaz za daljnja istraživanja Strohalovih pregnuća oko hrvatske glagoljske baštine. Neki od naslova su razriješeni i u popisu Strohalovih radova na temu glagoljice pri kraju ovog članka.

1. Rudolf Strohal: Mirakuli ili čuda (?), Školski vjesnik, Sarajevo, 1910. (vidi Strohalovu knjigu na str. 135)

2. Rudolf Strohal: Anali ili kronika boljunskoga plovana Frljanica (?), Kršćanska škola, 1910./11., br. 1. i 2. (vidi Strohalovu knjigu na str. 106)

3. Rudolf Strohal: Kronika popa Vincenca Frljanića i popa Ivana Križmanića (?), Kršćanska škola, 1911., 23-28 (vidi Strohalovu knjigu na str. 222)

4. Rudolf Strohal: Glagoljski napis u crkvi sv. Lucije kod Baške na otoku Krku, Vjesnik hrv.-arheol. društva N. S., 12, Zagreb 1912, 8-12.

5. Rudolf Strohal: Konstitucioni fratrov tretoga reda iz 1734... preneseni na hervaski po ocu fra. Ivan Grižostomu Krešicu Cresaninu (?), Serafinski Perivoj, Sarajevo 1913. (vidi Strohalovu knjigu na str. 104)

6. Bojničić Kninski, Rudolf Strohal: Hrvatske glagoljske listine (?), Vjesnik kr. zemaljskoga arkiva, 1914. (vidi Strohalovu knjigu na str. 78 i 119)

7. Rudolf Strohal: Glagoljska isprava iz Hrnetica kraj Karlovca iz 1563. (?), Vjesnik kr. zemljaskog arhiva, najkasnije 1915. (vidi Strohalovu knjigu na str. 143)

8. Rudolf Strohal: Stativsko narječje (?), Izvještaji rakovačke realne gimnazije, najkasnije 1915. (vidi Strohalovu knjigu na str. 143)

9. Rudolf Strohal: Glagoljski dramski moraliteti (?), priredeno za tisak (vidi Strohalovu knjigu na str. 143)

10. Rudolf Strohal: Cvêt vsake mudrosti, rukopis predan za tisak Jugosl. akademiji (vidi Strohalovu knjigu na str. 139), izdan u Zagrebu 1916.

11. Rudolf Strohal u svojoj knjizi na str. 78 kaže da je za tisak priredio svu silu glagoljskih listina iz 17. i 18. vijeka s otoka Krka, iz sj. Dalmacije i ponešto iz Istre, na koje se malo osvrtao u svojoj knjizi.

12. Rudolf Strohal: Popis mrtvačkih misa kaptola riječkoga od 1545 do 1555, Starine br. 34 (izdaje Jugosl. Akademija, vidi Strohalovu knjigu na str. 114)

13. Rudolf Strohal: Glagoljske šekvencije (?), Pučka prosvjeta (vidi Strohalovu knjigu na str. 129)

14. Rudolf Strohal: Narodne legende i pripovjetke (?), Narodne Novine (vidi Strohalovu knjigu na str. 136)

15. Rudolf Strohal: Narodne legende i pripovjetke (?), Südslavische Revue (vidi Strohalovu knjigu na str. 136)

16. Rudolf Strohal: Narodne legende i pripovjetke (?), Hrvatska Prosvjeta (vidi Strohalovu knjigu na str. 136)

17. Rudolf Strohal: Blagdanar popa Filipa (?), priredeno za tisak (vidi Strohalovu knjigu na str. 134)

18. Rudolf Strohal: Kronika fra Šimuna Klimantovića (?), Vjesnik zem. Arhiva god. XIII, str. 211-219 (vidi Strohalovu knjigu, str. 221)

19. Rudolf Strohal: Hrvatska glagoljska lijepa knjiga u primjerima, predao Jugosl. akademiji za tisak (vidi Strohalovu knjigu na str. 123)

Poznati glagoljaški književnik fra Šimun Klimantović, rodom iz Lukorana na otoku Ugljanu oko 1460. (umro je na nepoznatom mjestu oko 1520.) spominje se u Strohalovoj knjizi na str. 49, 103, 112, 113, 129, 221. Autor spominje na str. 49 jedan od Klimantovićevih obrednika koji je proučavao u Zadru. Danas se oni nalaze u glagoljaškome samostanu Sv. Ksavera u Zagrebu. Preneseni su u Zagreb u vrijeme surove talijanske okupacije otoka Krka, u kojem se nemilosrdno uništavala hrvatska kulturna baština, osobito glagoljaška, a krčki biskup Josip Mahnić bio je kidnapiran i silom odveden u Italiju. Ovaj primjer pokazuje da su i Strohalovi podatci o smještaju pojedinih rukopisa i knjiga zastarijeli. To ne iznenaduje, jer od vremena nastanka njegove knjige godine 1915. do danas, mnogi su glagoljski rukopisi i knjige premješteni ili nestali.

Knjižnica Filozofskog fakulteta u Zagrebu je jedna od naših institucija koje posjeduju oveći broj Strohalovih radova (neke i u više primjeraka, ukupno 38), a dostupni su na internetskoj adresi:

Navedimo najprije Strohalove knjige u tom popisu, koje se ticu hrvatske glagoljice, a objavljene prije 1915. Prva knjižica, nema sumnje, predstavlja skicu za njegovu kasniju Hrvatsku glagolsku knjigu:

Rudolf Strohal: Kratki osvrt na hrvatsku glagolsku knjigu, Zagreb, 1912. (55 str.)

Naime, na samom kraju te knjige Strohal kaže: „Ovaj kratki osvrt je podjedno prospekt moje historije hrvatske glagolske knjige, koju ću izdati god. 1912., ako nakladnika nadjem.“ Kao što vidimo, potraga za nakladnikom njegove Hrvatske glagolske knjige trajala je pune tri godine, da bi ju na koncu izdao sam, u vlastitoj nakladi.

Evo što nam Strohal kaže na posljednjoj stranici ove knjižice: „Ovaj sam krati osvrt napisao, da upozorim hrvatski narod na hrvatsku glagolsku knjigu, koja je bila dosele prikazivana ne samo posve manjkavo, vec i pogrješno i neistinito. Ja sam lanjske godine (1910.) pokazao u „Kršćanskoj školi“, kako su dr. Bosnac i dr. Šurmin prikazali hrvatsku glagolsku knjigu u školskoj knjizi „Čitanci iz književnosti starina starih slovenskih, hrvatskih i srpskih“, nu nisam na taj prikaz dobio nikakva odgovora. Ova se knjiga još uviek upotrebljava kao školska knjiga u istom nevaljanom pogrješnom i neistinitom obliku, pa se stoga usudjujem javno preporučiti kr. Zemaljskoj vladi, da tu knjigu odmah povuče iz školske porabe, jer je po mom mnienju bolje da se hrvatska glagolska knjiga nikako ne uči, nego li onako manjkavo, pogrješno i neistinito, kako je prikazana u rečenoj knjizi dra. Bosanca i dra. Šurmina.“

Na prvoj stranici spomenute knjižice Strohal piše: „Nema naroda na svietu, koji se ne bi ponosio sa svojim starinama i koji ne bi nalazio u svojim starinama poticaja za današnji svoj rad, samo mi Hrvati odnemarili smo našu staru hrvatsku glagolsku knjigu. Ona je bila sve do danas [1911.] nekako kisela jabuka, u koju nijesu nikako htjeli naši naučenjaci zagristi. I kada su zagrizli, zagrizli su sa slabim i nikakvim uspjehom. Pa ipak je ta stara hrvatska glagolska knjiga znameniti dio naše hrvatske prosvjete, što više držim, da onaj, koji ne poznaje hrvatske glagolske knjige, ne može nikako razumjeti starije hrvatske literature, osobito dubrovačko – dalmatinske ni bosanske, jer su se ta dva ogranka hrvatske knjige upravo razvila iz stare hrvatske glagolske knjige.“ Još jedna knjiga u posjedu Filozofskog fakulteta u Zagrebu, objavljena prije 1915., jest ova:

Rudolf Strohal: Glagolska notarska knjiga vrbnickoga notara Ivana Stašica / priredio za štampu i s uvodom i potrebitim bilješkama popratio Rudolf Strohal, izdanje Staroslavenske akademije na Krku, Zagreb, 1911. (211 str.) [u ovoj su knjizi primijećene su i neke pogrešake u Strohalovu preslovljavanju (transliteraciji) s brzopisne glagoljice u latinicu; autor daje vrlo vrijednu raspravu "o životu, upravi i pravnim obicajima naroda hrvatskoga u Vrbniku u prvoj polovici 17. vijeka"]

Evo naslova Strohalovih knjiga sa spomenutog popisa Knjižnice Filozofskog fakulteta u Zagrebu, objavljenih nakon 1915., kada je Strohal već prevalio šezdesetu godina života:

Rudolf Strohal: Cvêt vsake mudrosti : najstarije hrvatsko umjetno sačuvano književno djelo iz 14. vijeka / na svijet izdao Rudolf Strohal, Zagreb, 1916. (48 str.)

Rudolf Strohal: Zbirka starih hrvatskih crkvenih pjesama / sabrao iz starih hrvatskih glagolskih rukopisa od 14-18. vijeka Rudolf Strohal, Zagreb, 1916. (64 str.)

Rudolf Strohal: Mirakuli ili čudesa : svezak 1. / sabrao iz hrvatskih glagolskih spomenika od 14-18 vijeka Rudolf Strohal, Zagreb 1917. (91 str.)

Rudolf Strohal: Stare hrvatske apokrifne priče i legende / sabrao iz starih hrv. glagol. rukopisa od 14.-18. vijeka ,Rudolf Strohal, Bjelovar, 1917. (120 str.)

Prema tome, zaključujemo da je samo tijekom dvije godine nakon 1915. Strohal u svezi s glagoljskom problematikom objavio još četiri knjige na ukupno više od 300 str.! Dodajmo tome i knjigu koja sadrži i primjere iz hrvatske glagoljske baštine:

Rudolf Strohal: Čitanka iz književnih djela starih bugarskih, hrvatskih, srpskih i slovenačkih u I. periodu / sa književnim uvodom priredio R. Strohal, Zagreb, Kralj. Zemaljska tiskara, 1921. (256 str.)

Citiranost Strohalovih knjiga i drugih radova

Strohalova Hrvatska glagolska knjiga je vrlo citirana, jedna od najcitiranijih kad je riječ o povijesti hrvatskoga glagoljaštva. Pokušajmo to ilustrirati s nekoliko primjera.

U opsežnoj monografiji Vjekoslava Štefanića Glagoljski rukopisi otoka Krka, JAZU, Zagreb, 1960., Strohalovi radovi, kao i njegova knjiga o kojoj govorimo, citiraju se na str. 20, 67, 94,145, 147, 156, 246, 250, 268, 269, 283, 361, 382, 391, 393, 397, 404, 433 (prema kazalu na kraju Štefanićeve knjige). Prema tome, Strohalovi radovi predstavljaju za Štefanića važne reference.

U još jednom monumentalnom, vrlo opsežnom i važnom djelu Vjekoslava Štefanica, pod naslovom Glagoljski rukopisi JAZU, I i II, JAZU, Zagreb 1970., Strohalova se knjiga vjerojatno najviše citira, kao i njegovi mnogobrojni radovi na temu glagoljaštva. U prvom dijelu, prema priloženom kazalu imena, Štefanić citira Strohala na str. 8, 9, 24, 48, 51, 70, 152, 153, 155, 158, 159, 161, 164, 168-171, 177, 179, 180, 183, 184, 188, 189, 193, 195, 198, 206, 218, 219, 223-238, 241, 244, 246, 248, 253, 260-262, 267, 270, 277-280, 290, 293, 294, 297, 298, a u drugom dijelu na str. 5, 8-10, 15, 18-23, 26-37, 40, 46-48, 53-59, 62, 65, 69, 76-79, 90, 93, 95, 99, 102, 105, 107, 109, 111, 118, 122-124, 128, 170, 176, 180, 181, 191, 201, 202, 204. Doista impresivno, čak i kad se uzme u obzir da na pojedinim mjestima Štefanić zapravo samo ispravlja neka Strohalova pogrješna čitanja ili tumačenja.

Ivanka Petrović u svojem opsežnom radu, Bogorodicina cudesa u Ivancicevu zborniku, hrvatskoglagoljskom spomeniku 14/15. st., Radovi Staroslavenskog instituta 7, Zagreb 1972, 123-210, citira Strohala na str. 133, 134 (triput), 142, 206 (cetiri puta), meču njima dakako i njegovu Hrvatsku glagolsku knjigu. Ista znanstvenica u svojoj knjizi Marijini Mirakuli i zapadnoevropski Srednji vijek, Radovi Staroslavenskog instituta 8, Zagreb 1977, navodi četiri Strohalove reference na str. 151, a iste četiri reference i u popisu literature na str. 210-211. Među njima je i Hrvatsa glagolska knjiga.

U sada već klasičnoj monografiji Eduarda Hercigonje, Povijest hrvatske književnosti II, Zagreb 1977., Strohalova Hrvatska glagolska knjiga i njegovi drugi radovi na temu glagoljice citiraju se na str. 211, 277, 415, 435, a u popisu literature njegovi se radovi nalaze na str. 439, 445, 446, 447 (dva rada), 455 (dva rada), 457 (dva rada) i 462.

U djelu Baščanska ploča, I i II, JAZU, 1988. (ur. Andre Mohorovičić i Petar Strčić), koja predstavlja čudnu kompilaciju fotokopija velikog broja članaka i člančića o Bašćanskoj ploči objavljenih do 1988., nalazi se na str. 104-108 i fotokopija vec prije spomenutog članka Rudolfa Strohala, “Glagolski napis u crkvi sv. Lucije kod Baške na otoku Krku”, P.O. Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva. N.S. sv. 12, Zagreb, 1912, 1-4.

U knjizi poznatog istraživača Leonarda Tandarića, Hrvatski glagolizam, liturgija i književnost, Zagreb 1993., Strohal je citiran triput na str. 295.

Rudolf Strohal: Zakon vinodolski. Uvod, tekst i tumač. Preštampano iz “Mjesečnika Pravničkog društva u Zagrebu”, Zagreb 1912, str. 1-23.

Pogledajmo opširniji pasus o tom Strohalovu radu iz pera Josipa Bratulica, objavljenom 1988. u monografiji Vinodolski zakon 1288. u povodou 700. obljetnice Zakona (priredio Josip Bratulić, vidi str. 15):

[početak citata] ... U središnjem pravnom časopisu Hrvatske, "Mjesečniku pravničkog društva", izdao je 1912. Rudolf Strohal Vinodolski zakon, latinicom. Tekst je izašao i kao posebno izdanje. U kraćem uvodu Strohal piše da je "izdanje priredio za hrvatske pravnike i sve prijatelje hrvatske starine", a to zato da zainteresira "hrvatske pravnike za ovaj svakako zanimljivi spomenik iz starijeg pravnog života hrvatskoga naroda". Nakon samog teksta, koji je prepisan s originala, Strohal donosi Tumač u kojem iznosi i svoje mišljenje o kurzivnom pismu, tj. "da imade svako selo svoj posebni način u pisanju glagolskih isprava", što je teško prihvatiti kao znanstveno pouzdanu tvrdnju. On je prijepis Vinodolskog zakona datirao godinom 1565. ustvrdivši da je rukopis Zakona najsličniji glagoljskoj ispravi iz Arhiva JAZU (II c 77) koju je pisao Juraj Arbanasić. On, doduše, ne inzistira previše na toj tvrdnji, te nastavlja o prepisivaču: "Bio tko mu drago tko je taj sačuvani primjerak Vinodolskog zakona prepisao, to stoji da prepisivatelj nije bio ni točan ni savjestan u svom poslu." Slijedi 150 bilježaka uz tekst, u kojima je Strohal pokušao dati neka nova tumačenja tamnih mjesta u Zakonu. Vratio se na Mažuranićevu dataciju Vinodolskog zakona, tj . na godinu 1280. Nakon Strohalova objavljivanja Vinodolskog zakona razvila se polemika oko izdanja izmedu Rudolfa Strohala i Marka Kostrenčića...
[kraj citata]

Strohal se na str. 17. svoje Hrvatske glagolske knjige osvrce na Vatroslava Jagića, u svezi njegova negiranja tvrdnje I. Tkalčića o glagoljašima u Zagrebačkoj biskupij (Jagić to navodi u Vodnikovoj Povijesti hrvatske književnosti na str. 24). Strohal tvrdi da su glagoljaši ipak imali u Zagrebačkoj biskupiji svoje žakne ili dijake, i to potkrjepljuje sljedećim podatcima: žakan Luka spominje se 1456. u Trgu kod Ozlja i 1459. u Ozlju, dijak Klarić pod Novim gradom na Dobri kod Karlovca, Perica Migal u Vrhovcu kraj Krašića godine 1679., a više takovih dijaka naveo je Radoslav Lopašić, koji spominje da je u Črnomlju u Kranjskoj namješten u 16. st. posebni učitelj za glagoljsko pismo, latinsko i ćirilicu, imenom Bartol Mavrin, kojega je namjestio knez Nikola Frankapan. Kao što smo vidjeli, Strohal na početku svoje knjige navodi i popis od cak 63 mjesta Zagrebačke biskupije gdje su počevši od polovice 15. st. evidentirani glagoljaši.

Na str. 77 svoje knjige, pri kraju odjeljka o ispravama ili listinama, Strohal piše ovo: „V. Jagic napisao je na str 33. Vodnikove Povijesti hrv. književnosti i ovu neispravnu tvrdnju o hrvatskim glagolskim listinama: „Glagolske listine nemaju dakako onog značenja za hrvatsku historiju, kao ćirilske za srpsku ili bosansku, jer se ponajviše tiču malih stvari, kao darova crkvama ili manastirima, kupoprodajnih ustanova, sudskih presuda, oporuka i razvoda međa“. O čemu radi onaj manji dio hrv. glagolskih listina, toga Jagić nije naveo. Odatle bi mogao citatelj zaključiti, a čini se, da je toga mnijenja zaista i V. Jagić, da hrv. glagolske listine imaju vrlo malog ili nikakvog značenja za hrvatsku historiju. Ali tomu nije tako. Da je V. Jagić pogledao Lopašićevu knjigu Bihacć bihaćka krajina, Dodatak str. 295., 301., 305. i 306., ne bi toga napisao, a po gotovo ne bi toga napisao, da je poznavao hrv. glagolske listine, koje se čuvaju u studijskoj biblioteci u Ljubljani pod signaturom „Slavische Sammlung futorl 2. br. 368.“ i koje se čuvaju u zemaljskom kranjskom muzeju Rudolphinumu u Ljubljani. Ove sam listine sa Drom Bojničićem Kninskim izdao u Vjesniku kr. Zemaljskog arkiva za god. 1914. U ostalom nije V. Jagić iscrpio ni svojih riječi, „jer se tiču ponajviše malih stvari“, jer imade i hrv. glagolskih listina, koje govore o darovima vlastele (Frankopana) privatnicima, o uzvisivanju pojedinih ljudi na čast vlastele po hrv. odličnicima itd. Moram istaknuti jošte, da su [se] i hrv. protestanti dopisivali glagolskim pismenima, pa da su nekoje takove listine i štampom već izdane.“

Kao što smo već vidjeli, Strohal je sedam puta citiran u kapitalnom djelu Branka Fučića, Glagoljski natpisi, 1982. U opsežnom katalogu izložbe „Sakralna tiskana knjiga“ održane 1995. u Pinakoteci Gospe od Zdravlja u Splitu, održane u čast Bernardinu Splicaninu, nalazi se jedan pasus, dostupan i putem Interneta na adresi www.svkst.hr/izlozba15.htm, koji glasi:

[početak citata] Premda je naša najstarija "hrvatska knjiga zastrta još uvijek tamnom koprenom" neki naši jezikoznanci drže da su Hrvati već u XIV. i XV. st. imali svoju umjetnu knjigu "i svoj književni jezik - čakavsko narjecje" *(24. Rudolf Strohal, u: E. Hercigonja, Povijest hrvatske književnosti, knjiga 2., Liber, Mladost, Zagreb l975., str. l07.) [kraj citata]

Strohalovo djelo je i danas aktualno. O tome govori sljedeći znanstveni rad, objavljen godine 2000. u jednom medicinskom časopisu, a prilažemo i sažetak rada (preneseno s interenetskih stranica bibliografije znanstvenih radova, bib.irb.hr):

Marija-Ana Dürrigl (Staroslavenski institut), Stella Fatović-Ferenčić (HAZU): Rudolf Strohal kao istraživac glagoljskih medicinskih tekstova, Acta Facultatis Medicae Fluminensis (0065-1206) 25 (2000), 1-2; 51-55

Sažetak: R. Strohal (1856-1936) posvetio je dio svog znanstvenog interesa proučavanju hrvatske glagoljske baštine. U ovom radu dan je osvrt na njegovo izdanje hrvatskoglagoljske ljekaruše iz 15. stoljeca. Mladi naraštaji znanstvenika nadovezuju se na Strohalove rezultate, produbljujući ih ili ispravljajući vlastitim spoznajama.

Spomenuti znanstveni rad vjerojatno je prvi do sada u čijem naslovu nalazimo ime Rudolfa Strohala. Zanimljivo je da je rad interdisciplinarnog karaktera, na dodiru filologije i medicine. To su naime odgovarajuće uže struke dviju uglednih znanstvenica.

Povjesničar književnost akademik Nikica Kolumbić spominje Rudolfa Strohala u svojem članku “Konstitucije franjevaca trećoredaca kao književnojezični hrvatski spomenik”, str. 194-198, u Iskoni bê slovo, Zbornik radova o glagoljici i glagoljašima zadarskog kraja i crkvi sv. Ivana Krstitelja, Zagreb 2001.

Popis Strohalovih radova o hrvatskom glagoljaštvu (pored gore spomenutih)

Kao što smo vidjeli, Strohalove radove citiraju i suvremene znanstvene monografije i studije. Na taj je način nastao sljedeći kronološki popis nema pretenzija na potpunost, ali dovoljno sam za sebe govori o erudiciji i radnoj energiji autora. Naknadno sam dodao još i radove na temu glagoljice iz Bibliografije Strohalovih rasprava i clanaka, koju sam dobio ljubaznošću g. Ðure Deželića i oznacio oznakom (B) u popisu koji slijedi.

Rudolf Strohal: Blagdanar popa Andrija iz Novoga, Kršćanska škola XVI, Zagreb 1906., 124-127

Rudolf Strohal: Nekoliko starih listina iz Karlovačkog kotara, Vjesnik kr. hrv.-slav.-dalm. arhiva, 1907.

Rudolf Strohal: Različiti zapisi i caranja, Zbornik za narodni život i običaje, knj. XV, Zagreb 1910., 120-132

Rudolf Strohal: Exorcismi contra aeris tempestates, Zbornik za narodni život i običaje, XV, Zagreb 1910., 140-153

Rudolf Strohal: Zaklinjanja i zapisi popa Antona Barsa (?), Zbornik za narodni život i običaje, XV, Zagreb 1910.?, 154-160

Rudolf Strohal: Zapisnici notara dobrinjskih od god. 1603-1641, Vjesnik Zemaljskog arhiva XII, Zagreb 1910., 107-121

Rudolf Strohal: Zapisnici vrbnicčoga notara iz godine 1644. i 1645., Vjesnik Hrv. dalm. Zem. Arkiva 1910., 147-162

Rudolf Strohal: Sudovanje u Veprincu u 16. vijeku, Mjescnik Pravničkog društva, Zagreb 1910., str. ?

Rudolf Strohal: Nekoliko neštampanih glagoljskih listina, Vjesnik kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemaljskoga arkiva, urednik dr. Ivan Bojničić pl. Kninski, Godina XII., Zagreb 1910., str. ?

Rudolf Strohal: Glagolski spomenici u kralj. zemaljskom arhivu u Zagrebu, Vjesnik kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemaljskoga arkiva, urednik dr. Ivan Bojničić pl. Kninski, Godina XII., Zagreb 1910., str. ?

Rudolf Strohal: Nekoliko riječi o hrvatskom glagolskom pismu i knjizi. Pobratim, 21/1910., 11, 13, 205-207; 14, 221-223 (B)

Rudolf Strohal: Jedna bilježnica ili kvadirnica žakna glagoljaša, Kršćanska škola, Zagreb, 1910.-1911., str. ?

Rudolf Strohal: Anali ili kronika boljunskoga plovana Vincenca Frlanića i njegova nastavljača Ivana Križmanića, Kršćanska škola, Zagreb 1910/11., 23-28

Rudolf Strohal: Starohrvatska glagolska crkvena prikazanja. Nastavni vjesnik, 19/1910-11., 5, 348-352. Prijevod: Agramer Zeitung, 86/1911, 9, 2-4 (got) Obzor, 52/1911., 10, II (B)
* U Agramer Zeitungu odlomak pod naslovom Alt-kroatische geistliche Schauspiele - U Obzoru naslov: Starohrvatska glagolska prikazivanja.

Rudolf Strohal: Hrv. glagolski književnik Rafael Levaković. Hrvatska, 1911, 45, Pr. II (B)

Rudolf Strohal: Jedna potpuna hrvatska glagolska postila. Katolički list, 62/1911., 21, 162-164 (B) *O glagoljičkom rukopisu iz godine 1637.

Rudolf Strohal: Dvije glagolske knjige tako zvanih "dialoga svetoga Grgura pape". Katolički list, 62/1911., 46, 362-365 (B)

Rudolf Strohal: Knjige sv. Bernardina u hrv. glagolskoj literaturi. Kršćanska škola, 14/15/1911., 22, 344-346; 23, 261-265; 24, 283-388 (B)

Rudolf Strohal: Hrvatska glagolska knjiga (Neki rezultati moga proucavanja), Narodne novine, 77/1911., 242-243 (B)

Rudolf Strohal: Hrvatski glagolski književnik fra Petar Milutinić. Obzor, 52/1911., 306, I (B)

Rudolf Strohal: Jedan glagolski misal. Prosvjeta (Zagreb), 19/1911., 12, 391 (B)

Rudolf Strohal: Tri glagolske hrvatske notarske knjige. Prosvjeta (Zagreb), 19/1911., 12, 391. (B) *O glagoljičkim knjigama Gržana Valjkovića, Ivana Sormilića st. i Ivana Sormilića ml.

Rudolf Strohal: Hrvatski glagolski književnik fra Šimun Klimantović. Prosvjeta (Zagreb), 9/1911., 22, 711-712 (B)

Rudolf Strohal: Hrvatski glagolski književnik fra Antun Juranić. Prosvjeta (Zagreb), 19/1911, 23, 743 (B)

Rudolf Strohal: Jedna malena glagolska kronika popa Andrije iz Kožlaka u Istri. Prosvjeta (Zagreb), 19/1911, 24, 775-776 (B)

Rudolf Strohal: Još jedan glagolski rukopis knjige "Dialozi svetoga Grgura pape", Prosvjeta (Zagreb), 19/1911, 24, 776 (B)

Rudolf Strohal: Narodni blagdan i hrvatska glagolska knjiga, Pučka prosvjeta, 7, Zagreb 1911., 97-99 (B)

Rudolf Strohal: U kakvoj bi se formi imali izdavati glagolski spomenici?, Obzor br. 279, 1911. (B)

Rudolf Strohal: Dujam Grego, hrvatski glagolski književnik. Vienac, 2/1911, I 22-23 (B)

Rudolf Strohal: Najstarija hrvatska umjetna proza. Vienac, 2/1911. 9, 277-280, 10, 314.
*O glagoljičkom rukopisu iz XIII. ili XIV. st. kome je kasnije dan naslov: Explicatio liturgiae romani vitus ac quidam morales articuli S. XV - Uz to dva odlomka iz djela pod naslovom: Priča o kralju i kraljici; Ot mudrosti kapitul.

Rudolf Strohal: Rajska ptica u istarskog popa glagolaša Mihovila Burića, Prosvjeta XIX, Zagreb 1911., str. ?

Rudolf Strohal: Starohrvatska glagolska crkvena prikazanja, Nastavni vjesnik XIX, Zagreb 1911., str. ?

Rudolf Strohal: Notarske isprave Petra Zazarića u Mošćenicama g. 1621.-1641., Mjesečnik za g. 1911., 782-784 (1 isprava)

Rudolf Strohal: Nešto o pravnom životu hrv. naroda u austrij. Istri u 16. i 17. vijeku, Mjesečnik pravničkog društva, Zagreb 1911., str. ?

Rudolf Strohal: Dvije glagolske hrvatske knjige o ranim papinskim bulama, Prosvjeta XIX, Zagreb 1911., str. ?

Rudolf Strohal: Stare hrvatske apokrifne priče i legende, nije jasno gdje i kada je objavljeno (citira Štefanić u u svojim Glagoljskim rukopisima Arhiva JAZU, Zagreb 1960.)

Rudolf Strohal, Jedna glagolska knjiga o raskolu istočne i zapadne crkve, Prosvjeta, XIX, 1911., 84-85.

Rudolf Strohal: Notarski protokol Gržana Valkovića (?), Vjesnik Drž. Arhiva u Zagrebu, XIV, Zagreb 1912., 178-185

Rudolf Strohal: Najstariji hrvatski pisac. Prosvjeta (Zagreb), 20/1912., 1/2, 20-28 (B)
*O Matiji Zadraninu.

Rudolf Strohal: Fra Dumenigo Zec, hrv. glagolski pisac. Prosvjeta (Zagreb), 20/1912., 11/12, 477-480 *Uz to od D. Zeca: Biografske crtice o sv. Spiridonu (B)

Rudolf Strohal: Einiges über die kroatische glagolitische Literatur, Südslawische Revue 1/1912, 31, 803-807 (B)

Rudolf Strohal: Nekoliko općenitih rijeci o poeziji u hrvatskoj glagolskoj knjizi. Vienac, 3/ 1912., 2, 47-48 (B)

Rudolf Strohal: Hrvatski glagolski književnik fra Simun Glavić. Vienac, 3/1912., 4, 123 (B)

Rudolf Strohal: Hrvatski glagolski književnik Benedikt Koščić. Vienac, 3/1912., 9, 278-279 (B)

Rudolf Strohal: Hrvatski glagolski književnik pop Filip iz Novoga u Vinodolu. Nastavni vjesnik, 21/1912., 13, 3, 234-236 (B)

Rudolf Strohal: Hrvatski glagolski književnik pop Ivan Vranić Bakranin. Prosvjeta (Zagreb). 21/1913., 7, 520-523 (B)

Rudolf Strohal: Popovi glagolaši odgojitelji i prosvjetitelji hrv. naroda. Obzor, 53/1912. 47, 3.

Rudolf Strohal: Bilješke kaptola riječkoga iz 16. vijeka, Starine 1913., 379-409 (B)

Rudolf Strohal: Konstitucije franjevaca III reda (?), Serafinski perivoj, Sarajevo 1913., str. ?

Rudolf Strohal: O životu i naobrazbi naših popova glagolaša. Prosvjeta (Zagreb), 21/1913., 10, 31 (703)-36 (708); II, 5 (741)-9(745) (B)

Rudolf Strohal: Kad su bili t.z. „Dialozi pape Grgura“ prvi put u hrv. jeziku napisani, Nastavni vjesnik XXII, Zagreb 1914., 60-62

Rudolf Strohal: Odluke veprinačkog suda od god. 1586-1591, Vjesnik zemaljskog arkiva XVI, Zagreb 1914., 117-154

Rudolf Strohal: Hrvatska glagolska umjetna knjiga. Hrvatska prosvjeta, 1/1914., 6/7, 332- 337 (B)

Rudolf Strohal: Kada su bili tzv. "Dialozi pape Grgura" prvi put u hrv. jeziku napisani? Nastavni vjesnik, 23/1914-15., 1, 60-62 (B)

Rudolf Strohal: Gdje se njegovala hrvatska umjetna knjiga? Vjerni drug, 19/1915., 16, 7/8, 117-119 (B)

Rudolf Strohal: Patareni i hrvatska glagolska knjiga, Vjesnik Zemaljskog arhiva XVII, Zagreb 1915., str. ?

Rudolf Strohal: Grad Senj, prvo kulturno ognjište hrv. naroda. Hrvatska prosvjeta, 2/1915. I/4, 116-117 (B)

Rudolf Strohal: Istina o hrv. glagolskom pismu u Zagrebačkoj biskupiji. Nastavni vjesnik, 24/1915-16. 396-399 (B)

Rudolf Strohal: Mjesto Boljun u Istri, Zbornik za narodni život XIII, Zagreb 1918., 215-231

Rudolf Strohal: „Prilike“ iz stare hrvatske glagolske knjige, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, XXI-XXIII, Zagreb 1917.-1918., 64-124

Rudolf Strohal: Iz starine. Roc., Zbornik za narodni život i običaje 24, Zagreb 1919., 295-307

Rudolf Strohal: Nekoliko riječi o našim popovima glagolašima. Katolički list, 61/1919. 24, 187-191 (B)

Rudolf Strohal: Pregled tiskara u kojima su se štampale hrvatske knjige od najstarijih vremena do osnutka Jugosl. akademije. Nastavni vjesnik, 30/1921-22., 19-26 (B)

Rudolf Strohal: Slavensko bogoslužje kod Hrvata. Kalendar Srca Isusova i Marijina, 20/1925, 20/1925., 86-89 (B)

Rudolf Strohal: Neka djela stare hrvatske glagolske knjige. Kalendar Srca lsusova i Marijina, 20/1925., 89-92 (B)

Rudolf Strohal: Notarske isprave Petra Zazarića u Mošćenicama g. 1621-1641, Vjesnik Kr. Drž. Arkiva u Zagrebu II, 1926., 188-191 (6 isprava)

Rudolf Strohal: Zasluge hrvatskog svećenstva za hrvatski narod. Omladina, II/1927-28. VII, 148/149 (B)

Rudolf Strohal: Mali prilog k crkvenoj starohrvatskoj knjizi. Nastavni vjesnik, 36/1927-28., 386,387 (B)

Rudolf Strohal: Priručna knjiga „Duhovna obrana“ u hrv. glagoljskoj knjizi, Zbornik za nar. Život i običaje, knj XXVI, Zagreb 1928., str. ?

Rudolf Strohal: Jedan odlomak iz matice vjenčanih iz grada Rijeke, Vjesnik kr. državnog arkiva, Zagreb 1928., 195-196

Rudolf Strohal: Jedan prilog za povijest svećenstva arcigjakonata goričkog iz god. 1592., Vjesnik kr. državnog arkiva, Zagreb 1928., 196-198

Rudolf Strohal: Veprinac u XVI vijeku, Zbornik za narodni život i običaje, XXII, Zagreb1930., 137-150

Rudolf Strohal: Mošćenica (Bilješka iz XV, XVI i XVII vijeka), Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, 1934., XXIX/2, 148-160 (B)

Ovaj popis vrlo vjerojatno nije potpun. Najstariji Strohalov rad koji sam našao na temu glagoljaštva je iz godine 1906., kad je Strohal imao već 50 godina. Pisan je dakle prije točno 100 godina. Kao što vidimo iz popisa, Strohalova pregnuća su doista golema. Strohal je upravo u to vrijeme, godine 1908., prisilno penzioniran iz političkih razloga, te sa svojom brojnom obitelji živi u teškim prilikama (pogledajte članak Ðure Deželića: “Život Rudolfa Strohala - obitelj i djelovanje”). Nakon četiri godine priprema, tj. četiri godine nakon prvog članka, godine 1910. objavio je na temu glagoljaštva desetak radova, a godine 1911. dolazi do prave eksplozije - više od dvadeset radova! Nisam stigao detaljnije pregledati članke objavljene u znanstvenom časopisu SLOVO koji izdaje Staroslavenski institut, među kojima vjerujem da ima onih koji se oslanjaju na Strohala. Jedan od njih je znanstveni rad Josipa Kolanovića: “Glagoljski rukopisi i isprave u Arhivu Hrvatske” (sada Hrvatski državni arhiv), SLOVO, 32-33 (1982.-1983.), 131-187. Već u prvoj rečenici ovog rada autor ističe: "Prvi je R. Strohal u radu Glagolski spomenici u kr. zemaljskom arhivu u Zagrebu [Vjesnik kr. Zemaljskog arhiva, XII (1910), 197-204] donio popis glagoljskih rukopisa i isprava što se čuvaju u Arhivu Hrvatske u Zagrebu." Strohalova Hrvatska glagolska knjiga citira se na str. 133, gdje je riječ o popisima glagoljskih rukopisa.

Na temelju gornjega popisa možemo reći da je Rudolf Strohal samo na temu hrvatske glagoljske baštine objavio barem osamdesetak bibliografskih jedinica (članaka i knjiga), te da u vezi s tom problematikom spada medu najcitiranije autore uopće.

U ovom članku nismo se upuštali u polemike glede pojedinih pitanja oko hrvatske glagoljske baštine, jer to prelazi okvire ovoga članka. Ipak, uputio bih citatelja na pr. na vrlo sadržajan i akribično pisan clanak fra Stjepana Ivančića (Franjevc trećoredac glagolaš): “Nešto o hrvatsko-glagolskim piscima samostanskih Trećoredaca”, Zadar 1911., 1-18 (preštampano iz Hrv. Krune brzotiskom “Katoličke hrvatske tiskarne”), o raznim zaključcima “veleučenog gospodina R. Strohala glede starih hrvatskoglagolskih rukopisa, koji se odnašaju na pisce samostanskih Trećoredaca, a jedino da se u predmetu zadosta zanemarene glagolice, sve više pojmovi razbistre.”

Upisavši ime „Rudolf Strohal“ u tražilicu Google na Internetu, dobit cete popis od 473 dokumenta koji spominju ovo ime. Neki podatci su za ovaj clanak pronađeni upravo na taj način. Njegova Hrvatska slovnica, Bjelovar 1893., spominje se i na internetskim stranicama izvan domovine, medu temeljnim gramatikatma u povijesti hrvatskoga jezika.

Na koncu, jedna zanimljivost: jeste li znali da u naselju Utrine u Novom Zagrebu postoji ulica koja se zove Strohalov prilaz, u čast Rudolfu Strohalu?

Zahvala. Ovim putem zahvaljujem gg. Ðuri Deželiću i Alojzu Jembrihu na ljubaznom pozivu za sudjelovanjem na konferenciji posvećenoj djelu Rudolfa Strohala, u organizaciji Zmajskoga stola i Matice hrvatske u Karlovcu. Njegovu Hrvatsku glagolsku knjigu prvi sam puta citao godine 1993., pa me je veoma zanimalo kako ću tu knjigu doživjeti nakon ponovnog čitanja trinaest godina kasnije, tj. 2006. U međuvremenu sam se naime dosta bavio popularizacijom glagoljske baštine unutar Društva prijatelja glagoljice iz Zagreba, održavši medu inim i stotinjak javnih predavanja širom Hrvatske. Dojam je sljedeći: osjecaj posramljenosti pred količinom podataka u Strohalovoj knjizi koji mi još nisu „sjeli“. Naravno, zapremina mnogih drugih, iznimno važnih podataka o hrvatskoj glagoljskoj baštini koje sam u međuvremenu prikupio, a kojih nema u Strohalovoj knjizi, višestruko je veća od zapremine njegove knjige. U tom smislu osjećam se zapravo učenikom Rudolfa Strohala i na svoj način nastavljačem njegova djela. Njegova Hrvatska glagolska knjiga leži na samim početcima mojega zanimanja za glagoljicu, a u poteškoćama koje je on sam imao oko njena objavljivanja i zauzetosti za popularizacijom naše goleme glagoljske bašćine, prepoznao sam i samoga sebe. Stoga i njemu osobno, sedamdeset godina nakon njegove smrti, izražavam svoju nadublju zahvalnost za sve dobro što je učinio.

Literatura (pored referenca spomenutih u tekstu)

Sažetak. Rudolf Strohal (1856.-1936.) jedan je od pionira u istraživanju hrvatske glagoljske baštine u ranijem razdoblju. Njegova Hrvatska glagolska knjiga, objavljena godine 1915. u Zagrebu u vlastitoj nakladi, uz velike materijalne poteškoće i nerazumijevanje institucija, predstavlja jedan od prvih ambicioznijih pokušaja cjelovite sistematizacije goleme kulturno-povijesne građe u obliku zaokružene, pristupačno pisane monografije o hrvatskoj glagoljskoj kulturi. Velik dio te građe i do danas je ostao nepoznat i teško dostupan široj javnosti, pa i znanstvenoj. Zajedno s pozamašnim brojem od barem osamdesetak drugih objavljenih radova na temu glagoljaštva, Strohalov opus ostaje, unatoč primijećenim nedostatcima, od trajne vrijednosti. Njegovi radovi spadaju među najcitiranije u povijesti istraživanja hrvatske glagoljske baštine uopće, a citiraju se, uz ispravke i nadopune, i danas. Strohalova knjiga dostupna je svakome putem Interneta na adresi www.hr/darko/etf/stroh, kao i mnoštvo drugih podataka temeljenih na novijim istraživanjima.

Rudolf Strohal i njegova „Hrvatska glagolska knjiga“

Uvod

Poteškoće u pripremi knjige

Sadržaj knjige

Citiranost Strohalovih knjiga i drugih radova

Popis Strohalovih radova o hrvatskom glagoljaštvu (pored gore spomenutih)

Literatura (pored referenca spomenutih u tekstu)