MAJKA
BOŽJA
GORIČKA Bašćanskom
dolinom
Vozeći se automobilom napuštamo Puntarsku dragu obrubljenu maslinama, makijom, kišom osvježenom i urešenom bijelim vitkim jarbolima brodica. Penjemo se cestom što se provlači kamenjarom gdje je nekada svaka šaka zemlje bila obrađena i obrasla vinovom lozom. Divimo se predivnome pogledu koji doseže i dalje od Puntarske drage i Košljuna, sve tamo u daljinu do visoke Osorčice na Osorskom otoku, tj. Lošinju ponad staroga Osora stisnuta na krajnjem rubu Cresa. Nastavljamo vožnju u pravcu najjužnijega krčkoga naselja Baške cestom preko prijevoja Treskavac, na čijem sedlu se nebu pod oblake uzdiže veliko glagoljsko slovo Az, početno slovo glagoljske azbuke izgledom poput prsta koji pokazuje božansko podrijetlo ovoga starohrvatskoga pisma. Spuštamo se zavojitom cestom niz strminu Treskavca i ovaj kao i svaki puta, iako ovuda prolazimo često, ostajemo još jednom zadivljeni surovom i divljom ljepotom krajolika - kanjona što se sramežljivo otvara poput školjke s biserom i postupno pretvara u pitomu dolinu koju hrvatski puk od svoga doseljenja nazva Dragabaška. Draga, kraška dolina obrubljena obroncima, liticama brijega najčešće obraslim niskom makijom i nerijetko visokom hrastovom šumom lepezasto se širi i spušta sve tamo do mora očito namjeravajući dodirnuti crvenkasto – ljubičasto - sivu kamenu gromadu otoka Prvića usidrenoga tu u plavetnilu mora, koji već tisućljećima odoljeva žestokim naletima bure što se ponekad nestašno, a najčešće hirovito i olujno spušta s planinskih visova ponosnoga, za zimskih dana namrgođena i najveći dio godine po vrhovima osniježenoga Velebita. Ta goropadnica, nikad ukročena u čas nabere, uznemiri i zabijeli plavetnilo mora, stvori valove, te bijele ljupke ovčice, sabere ih u stado, a potom hirovito razgoni. U tren uzvitla slanu prašinu na širokoj morskoj prašnjavoj cesti. Zamah stvori zavjesu od te slane i vlažne morske prašine. I stado snježno bijelih ovčica u čas podivlja, uznemireno tjerano mahnitošću i silinom vike i biča svoje nemirne i razigrane pastirice - bure, u simfonijskome suzvučju njezina orkanskoga fijuka i objesnoga urlika, šumova mora i krika galeba udara nadnaravnom silinom u kamenu ogradu svoga velikoga tora, o izlokane kamene litice, te čvrste i okomite bokove što zatvaraju i zaštitnički čuvaju Bašćansku zavalu i život u njoj od iskona do danas. A drugi dio toga pomahnitala stada, uvijek mi se čini da je to samo njegov manji dio, nalazi svoje trenutno smirenje na pješćanoj obali velike vale, suprotive zavičaju samovoljne pastirice, goropadnice - bure koja tako često zna pobjeći svome ocu, starcu Velebitu iz njihove visinske planinske kuće. Tu na plićini široko rastegnute pješćane obale hirovita vezilja – silovita bura začas stvori bijeli čipkasto pjenasti prekrivač, taj mrežasti ukras velike postelje na kojoj potom nježno ziba uzvitlali pjesak i školjke, poput najdražega čeda što ih zaljubljeno iznjedri iz plavetno – zelenih morskih dubina. Sitne morske kapi u isti čas skupi i uobliči u oblake predajući ih potom njihovome usudu. Poput razmaženoga djeteta okružena mnoštvom igračaka neznajući u svojoj obijesti što će s njima, bura načas te oblake morskih kapi ostavi na obali, zatim ih furiozno odnese tamo daleko duboko u polje i ponekad još dalje darivajući njima trave i svekoliko raslinje, a uzgojene jedre plodove nekada izuzetno rodnoga polja okrsti, blagoslovi i oplemeni posebnim okusom o čemu danas sa sjetom znaju pripovijedati još samo malobrojni žitelji Baškadrage, Jurandvora i stariji u obližnjem kamenitu Senju, koji se i danas s nostalgijom sjećaju bogate ponude ukusnih plodova zemlje iz bašćanskoga polja, što su ih Bašćanke donosile «vaporom» u Senj.U radionici kod sv. Josipa, svetište M. B. Goričke. Sve fotografije je snimio autor Juraj Lokmer. Među tim ženama posebno se je isticala Dumica, vrlo sposobna i poduzetna žena stabilne tjelesne građe u širokoj crnoj nabranoj kiklji, fuštanju, bijeloj košulji sa spletenom kosom na tjemenu glave, lica opaljena suncem, koja je pedesetih i početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća bila Senjanima najdraža osoba na njihovoj «placi», ako ne i u gradu. Osvojila je Senjane ne samo zelenilom salate i okusom »pomidora, balancana i kumara», slatkim grožđem i opojnim mirisom crnoga vina, već i svojim ljudskim i duhovnim kvalitetama. Neustrašiva je bila Dumica, poput Dumice iz Šenoine «Čuvaj se senjske ruke». Ona je svoju ljubav prema Bogu svjedočila javno u vrijeme kada su mnogi od toga sa strahom zazirali, u duhu tradicijske pobožnosti i zahvalnosti Bogu za sve dobro primljeno i na svoj način javno iskazivala. Na blagdan Majke Božje Škapulere, Majke Božje Karmelske, Dumica je kao svoj iskaz zahvale i odanosti Bogu i Njegovoj Majci svake godine na radost Senjana, darovala svome Kralju, Djetetu Isusu što ga je u naručju držala njezina Kraljica, a Njegova Majka Marija tek netom sazreli grozd, a kojega su Senjani ovjesili na Njegov prstić kojim je blagoslivljao svoj puk. Senjani su taj kip Majke Božje Karmelske u procesiji na najsvečaniji i pobožni način nosili rukama još tada živućih profesionalnih, tradicionalnih ribara svojim gradom pjevajući Mariji i njezinome Sinu. I Dumica je svake godine s brojnim hodočasnicima iz Baške, Jurandvora i Baškadrage i sa svim vjernim Senjanima ponosno pjevajući i moleći sudjelovala u ovoj gradskoj proslavi Boga, u proslavi koja je često održavana u neizvjesnosti nagle promjene inače za to razdoblje godine nestabilnih vremenskih prilika, ali i u strahu od nepredvidivih promjena raspoloženja vlastodržaca koji su zadržavali pravo da odobrenje za tu procesiju zadrže ili daju u zadnji čas, kao i u strahu od prismotre neprijateljski raspoloženih lokalnih znanih i neznanih doušnika. Time je Dumica osvojila Senjane u potpunosti, štoviše postala je aktivni član neformalne, ali čvrste i uporne senjske «katoličke oporbe», koja se je kod Dumice stalno opskrbljivala i s Dumicom rado prijateljevala. Iako Dumice i većine tih Senjana više nema među živima, spomen na Dumicu je sačuvan kod mnogih nas koji su tada bili djeca i koji su danas ušli već u zrelost svoga življenja, kojima je taj Dumičin grozd bio znak ne samo dolazeće slasti slatkoga grožđa već izraz svojevrsnoga senjskoga «dešpeta» aktualnoj vlasti, vlastite originalnosti i posebnosti. Često mi znaju reći da im, a moram priznati i meni, na prstiću Gospodinovu i danas u procesiji koja slobodno ide gradom, i uz more što tada nije bilo dopušteno, nedostaje Dumičin grozd. Cesta nastavlja Bašćanskom dolinom i mirno prolazi mimo velikoga slapa za kišnih dana raskošno bogata vodom, prolazi uz veliki kameni križ i malenu kapelicu, čas slijedi, a čas presijeca uskim mostom divlju bujicu – potok Suhu Ričinu, nemirno ulazi u razbacano naselje, u selo Bašćanska draga, provlači se kroz redove kuća očešavši se o baroknu zavjetnu crkvicu Svetoga Roka, nebeskoga zaštinika od kuge, koja poput starice - pastirice u širokoj kotigi, koja okružena svojim malenim stadom – kamenim kućama stoji na cesti što hita dalje dolinom uz napuštene vinograde na prisoju žuto - crvenkaste pjeskulje koji već skoro pola stoljeća pusto i beztrsno lješkare na osunčanoj padini brijega sve tamo prema Jurandvoru i kraljevskoj Svetoj Luciji. I tu, prije nego što će dotaći Jurandvor, ubavo naselje starih senjskih i jurandvorskih plemenitaša još ovdje živućih Čubranića, sada već široka cesta rastaje se od dobro ukroćenoga, izreguliranoga potoka – bujice koji ovdje mijenjajući tok i ritam mijenja i svoje ime. Proširena i obzidana korita, velika i ozbiljna Suha Ričina nastavlja tromo prema moru kao Vela Rika krivudavim ritmom «tanca» kroz prostrano polje danas već dijelom zaraslo u šumarke podivljalih akacija, topola i niskoga grmlja. Nadomak Jurandvora na suprotnoj strani doline iznad polja na vrhu zelenoga brijega ponosno stoji pred pozadinom satkanom od vrletnih stijena, sivih kamenih sipina ispresijecanih borovom šumom i obrubljenim planinskim strmim pašnjacima ograđenim brojnim suhozidima povelika bijela crkva s ponosnim zvonikom – preslicom nakićenom nevelikim zvonima. To je crkva, svetište Majke Božje Goričke starosti skoro tisućljetnje koje je pred skoro šest stoljeća od znatno niže i od morem dohodećih opasnosti manje sigurne Goričice nedaleko kraljevske Svete Lucije u Jurandvoru prenijeto na za život daleko sigurniji Grad(ac) gdje život teće još od pretpovijesnih vremena. Svetište Majke Božje Goričke Uz brijeg Marijina svetišta I na
izlazu iz Jurandvora, nasuprot kolskoga prilaza nekadašnjoj
Zvonimirovoj benediktinskoj
opatiji sv. Lucije, a neposredno uz višekatne novosagrađene
zgrade s kojima je
započela apartmanizacija Bašćanske doline skrećemo desno
kako nas upućuju
putokazi, prema selu Batomalj i Svetištu Majke Božje
Goričke. I opet se
susrećemo i istovremeno rastajemo s Velom Rikom prelaskom preko
betonskoga mosta
i ulazimo u tihi idilični arkadijski krajolik, kojem bi se, siguran
sam, divili
i slikari pastoralnih veduta minulih stoljeća. U ograđenim poljima
pretvorenim
u pašnjake pasu mala stada ovaca, janjaca i pokoji konj.
Idila na žalost ne
traje dugo jer već kod sljedećega račvanja sada sve uže ceste upada u
oči osim
nekoliko nonšalatno složenih kontejnera za smeće preveliko i
ovom idiličnome
krajoliku sasvim strano tek izgrađeno zdanje od nekoliko katova,
najvjerojatnije
apartmanskoga tipa, drečavo obojeno naviještajući
zastrašujuću budućnost
staroga i originalne arhitekture naselja Batomalj, koje još
od 1972. godine ima
zakonski «povlašteni», ali bez ikakva
pravnoga učinka, status zaštićene ruralne
sredine. Uz Lovački dom i niz novogradnji, najvjerojatnije kuća za
odmor što su
izgrađene preblizu cesti na premalim, skučenim okućnicama, nastavljamo
uz brdo
prema Svetištu sasvim uskom cesticom probijenom pred
dvadesetak godina. Usrdno
molimo Majku da nam nitko ne dođe u susret, jer je mimoilaženje moguće
samo na
nekim mjestima. Tu na račvanju ceste nasuprot Lovačkoga doma je i
teško
uočljivi putokaz za Svetište. Putokaz zapravo upućuje
namjernika na stari i
nekada jedini pristup Svetištu, na dio pješačke
staze – šetnice, koji vodi
preko staroga kamena mostića ispod kojega i za vrijeme ljetnjih žega
žubori
potok, uz staru kapelu kroz šumoviti obronak brda uz rub
polja preko 237
stepenice. Uz to stepenište su 2000. godine podignute kapele
križnoga puta sa
reljefima, čiji autor je kipar Tomislav Kršnjavi iz Zagreba.
Ta skalinada je
izgrađena od klesana sivo - zelena kamena, zvanoga i brus,
što su ga Bašćani
brodovima donosili iz Dalmacije krajem XIX. i početkom XX. stoljeća.
Bio je to
svojevrsni izraz zahvalnosti i pobožnosti krčkoga, posebno puka
bašćanske
doline prema Mariji, Majci Božjoj. Ta bašćanska
«Scala santa» dobrano je
izlizana i vodi k crkvi, svetištu Majke Božje Goričke. U
njezino stepenište
ugrađene su brojne molitve bašćanskoga težačkoga puka,
vapaji mornara u
olujama, žarke molitve njihovih žena i mnogobrojne djece, suze udovica,
ustrajne molitve brojnih ožalošćenih majki za povratak u
ratu izgubljenih i
nestalih sinova, tihe molitve usahlih usana osamljenih starica, suze
onih koji
su napuštali rodni kraj i odlazili s nadom u bolji život
preko mora u daleke
krajeve Novoga svijeta, zavjeti hodočasnika iz cijeloga otoka, iskreni
i
jednostavni zazivi gorštaka s Velebita i Podgorja i
prošnje žitelja sa
susjednoga otoka Raba. Tim stubama i danas kada se u duhu bolje osluhne
odzvanja oporo pjevanje lauretanskih litanija popova
glagoljaša, napjevi i
pobožne molitve puka na «bascanskoj
scakavici» tom prastarom «veyskom»
posebnom izričaju svojstvenom samo ovom dijelu Krka, odzvanja molitva
puka koji
se stoljećima utječe svojoj nebeskoj Majci. I stoga nije ni čudo
što se naše
poznanice, a sada već i prijateljice Ruža i Paula, iako su u zrelim
godinama,
živahne i čvrsta duha, teško odlučuju poći s nama autom do
Svetišta. One poput
Dumice – ali nisu obučene u tradicijsku crnu odjeću i nemaju
na tjemenu spletenu
kosu - svjedoče na svoj originalni i jednostavni način svoju
privrženost Bogu i
Mariji. Svaki utorak, bilo da je kiša ili bura, sunce ili
rani zimski mrak one
kreću u popodnevnim satima iz Baške u Svetište
Majke Božje Goričke moleći
krunicu, odlaze na zajedničku molitvu sve brojnije grupe ljudi koji
dolaze iz
cijeloga otoka, iz Crikvenice i Rijeke, a često i iz
unutrašnjosti Hrvatske i
Slovenije, koji u ovome domu Marijinu traže mir, duhovnu okrijepu,
milost Njezina
božanskoga Sina i izvor snage za življenje i kršćansko
svjedočenje. Svjedoče
nam ove dvije žustre i živahne Bodulke otvorena srca, odmjerena, reklo
bi se
diplomatskoga govora, kako im je ugodno penjati se tim
stubištem i moliti. Ja
znam da govore istinu, jer sam i sam nekoliko puta išao tim
putem moleći i
uvjerio se da je to, posebno danju, izuzetan duhovni doživljaj kada se
iz sjene
stabala čovjek može u molitvi diviti odsjaju Božje ljepote i
savršenosti u
predivnom krajoliku Bašćanske doline. A ushit se doživi tek
kada se penjući
stepenicama poraste u milosti Božjoj i dovine vrha, dođe do Marijina
doma –
svetišta. Tu
čovjek uistinu progleda i
srcem i dušom, otvore mu se do tada nepoznati horizonti, sve
mu je ono što
život svakodnevni znači sada pod nogama, sve vidi sasvim jasno iz druge
manje
prizemne i manje zemaljske perspektive. Sve vidi, sve promatra sa
uzvišenoga
motrišta u što je uključena zasigurno naznaka i
blizine božanskoga Stvoritelja.
Ipak je to samo blijeda slika onoga što će ljudska
duša vidjeti kada uziđe na
kraju svoga zemaljskoga života svome vječnome utočištu,
svome Stvoritelju -
Bogu. ![]() Svetište i bašćanska dolina Legende
i povijesni zapisi
Stara legenda još živa u puku Bašćanske kotline govori o čudu koje se tu dogodilo početkom XV. stoljeća – neki to datiraju u 1415. godinu - u vrijeme opće nesigurnosti nakon što su Mlečani 1380. godine želeći se osvetiti knezovima Krčkim za njihovu vjernost hrvatskome i ugarskome kralju Ljudevitu Velikome zapalili njihov kaštel Bašku čiji ostaci i bašćansko groblje na kojem se odmara draga Dumica radosno čekajući dolazak Gospodinov, uz staru bašćansku župnu crkvu sv. Ivana Krstitelja s ponosnim zvonikom i danas štite ulaz u dolinu s mora poput uzdignute Božje ruke, Gospodinova prstića o kojem visi cijeli ovaj svijet, poput Dumićina grozda na senjskome Marijinom kipu. Život blizu obale je tada postao nesiguran zbog stalne opasnosti s mora. I stari kraljevski benediktinski samostan u sv. Luciji počeo je venuti, pomalo pustjeti, sve manje je bilo redovnika. Svetište Majke Božje na Goričici koje je podignuto u XII. stoljeću, tj. u istome stoljeću u kojem je podignuta crkva sv. Lucije kako govori Bašćanska ploča, postalo je sve ugroženije. A Marija je stoga objavila svoju želju. Tri puta su nevina djeca – pastiri koji su čuvali stada ovaca na padinama planine nalazili Marijin kip iz svetišta na Goričici i to na brdu Grad(ac) podno kojega su bila naselja od kojih su danas ostali samo tragovi koje narod naziva «Merine», a iznad kojih je bilo staro predpovijesno naselje liburnskih starosjedilaca zvano «Grad» i njihovo podgrađe «Selo» sa kamenim torovima: mergarima, mošunama i znatno više gore smještenim «katunima». Obližnji izvor vode «Lipica» bio je dovoljan za veći broj stanovnika. Svaki puta su Marijin kip upravitelji Svetišta vratili na Goričicu. Marija je tada odlučno pokazala jasni znak: zemljište na kojem je Marijin kip stajao treći puta usred trnja i grmlja bilo je prekriveno snijegom. Pozvala je pastiricu da Ju ta nevina duša iznese iz grmlja obećavši joj da je trnje i grmlje neće izderati. Tako se je i dogodilo. Tada su svi razumjeli da na tom mjestu treba sagraditi novi Marijin dom. I uskoro je na tom mjestu sagrađena crkva, posvećena Mariji, Majci Božjoj koja i danas u proširenom opsegu i obliku štiti bašćansku dolinu s planinske strane zajedno sa sv. Mihovilom Arhanđelom čija se crkva s predivnim poliptihom iz početka XVI. stoljeća nalazi u njezinom podnožju. Svetište na Goričici je napušteno, a i danas se tamo mogu vidjeti samo tragovi nekadašnjega zdanja. Gospodar Krka, slavni knez Mikula IV. vjerni Marijin štovatelj, pobožni hodočasnik u Svetu Zemlju koji žaleći zbog zapuštenosti Marijine crkve na ušću potoka Dubračine u more podno brda Kotora u današnjoj Crikvenici popravlja starodrevnu Marijinu crkvu, gradi samostan i daruje ga 1412. godine redovnicima – pavlinima, podupire preseljenje ovoga Marijina svetišta. Ubrzo zatim, već 1425. godine osnovana je bratovština Majke Božje na Gorici, čiji su najčasniji članovi upravo gospodar Krka, Vinodola, Senja, Modruša knez Mikula «kneza Anža sin» i njegova supruga kneginja «gospa Dorotija». Pismeno svjedočanstvo toga treba potražiti u Oslu u Nacionalnoj knjižnici gdje se danas čuva Matrikula ove bratovštine napisana uglatom glagoljicom, mješavinom čakavice i hrvatskostaroslavenskoga jezika. Ta matrikula napisana je po uzoru na «Zakonik...» starije bašćanske Bratovštine Duha Svetoga. Time je knez Mikula svojim autoritetom uzdignuo ovu bratovštinu i svetište Majke Božje na Gorici na razinu kneževskoga svetišta, njegove krčke prapostojbine. Knez i ban Mikula IV. najčasniji i najugledniji knez iz roda krčkih, Frankapana je samo mudro slijedio staru tradiciju ovoga Gospina svetišta koje je s opatijom sv. Lucije baštinilo, uživalo kraljevski ugled još od vremena kralja hrvatskoga, «dobroga i pravednoga» i pobožnoga Zvonimira, uz kojega se na njegovoj «skryli» u sv. Luciji spominje i župan «Jakov na otoku» i knez Kosmat za vrijeme kojega je sagrađena crkva sv. Lucije, a u to isto vrijeme i Marijino svetište na obližnjoj Goričici. Da li je u to vrijeme tu bio i Dujam praotac roda knezova Krčkih, predak kneza Mikule to se iz zapisa na ovoj «skryli» ne vidi. Vjerojatno to nećemo nikada doznati, jer je to možda bilo zapisano na «skryli» koja je nalazila na drugoj strani pregrade pred oltarom u crkvi sv. Lucije. Od te «skryle» na žalost su ostali samo mali komadići, s dijelovima zapisa koje se ne da povezati i iz toga razumjeti cjelinu. Ostaci su to isto tako velike ploče koji su danas skoro pa izgubljeni. Najvjerojatnije je tamo bio uklesan zapis koji je iza 1480. godine smetao novim gospodarima Krka - Mlečanima, a koji se je odnosio na knezove Krčke i kojega su uklonili kada su na prijevaru oteli nesretnoga kneza Ivana VII. Frankapana i kada je njemu i rodu Frankapana zauvijek oteta njihova postojbina - otok Krk. Knez Ivan VII. Frankapan, «bana Mikule sin» koji je nakon očeve smrti diobom, sporovima i borbom s braćom dobio otok Krk i njegova supruga, mlečanka po rođenju i odgoju, kneginja «gospa Elizabetja» također su članovi ove bratovštine, a u matrikuli su dopisani odmah nakon kneza Mikule i kneginje Dorotije. Time ovo Marijino svetište najizravnije čuva spomen na najslavnije iz obitelji knezova krčkih: Mikulu IV. i njegova sina kneza Ivana zadnjega gospodara Krka iz obitelji Frankapan, ali i na kralja Zvonimira, župana krčkoga Jakova i kneza Kosmata, koji je upravljao svim Primorjem, Krkom, Vinodolom i Senjom a možda i šire stotinu godina nakon smrti Zvonimirove, kao što Frankapani – Krčki knezovi vladaše tim krajevima u Mikulino i Ivanovo vrijeme. A spomen na Frankapane, zadnje narodne i Bogu vjerne, nadasve pobožne gospodare otoka Krka čuvala je i svjedočila Dumica kao i većina žena na otoku Krku, posebno u Bašćanskoj dolini do sredine XX. stoljeća noseći crnu robu, na narodnu ušivenu, jednostavno urešenu, spletene kose kao znak svoje tradicijom prenijete tuge za dragim i dobrim gospodarima, Frankapanima. Je su li Dumica i sve krčke žene bile toga svjesne ne bih znao danas potvrditi, ali mislim da je to bilo unijeto u kod njihove duše, u kod njihova načina življenja, njihova osmijeha, u svaku njihovu riječ i gestu. Kao što je nesretni knez Ivan VII. na prijevaru uklonjen i tugujući skončao svoj život u tuđini tako je i ovaj glagoljski rukopis, matrikula ove bratovštine na prijevaru odnijeta iz Domovine, ostala zauvijek izvan Krka, izvan Hrvatske. Jedan dio te matrikule je najvjerojatnije zauvijek izgubljen, jedan dio se nalazi u Zbirci Schoyen, kolekciji rijetkih rukopisa u Norveškoj nacionalnoj knjižnici u Oslu, a treći dio je privatno vlasništvo u jednoj od Hrvatskoj susjednih zemalja i možda je još uvijek na prodaju za nemali novac, poput mnogih drugih hrvatskih dobara. Čitajući te svijetom rasute listine doznaje se da su uz časne knezove i njihove supruge članovi ove bratovštine bili i obični mali ljudi, žene i muškarci različitih zanimanja i društvenoga položaja s otoka Krka, iz Grobnika, Bribira, Senja, iz Like i Gacke sve do rijeke Une, iz cijele frankapanske državine. Uistinu zadivljuje ovaj svojevrstan i demokratski, zaista šareni sastav ove bratovštine koja je pravi kaleidoskop srednjovjekovnoga društva što odražava sastav hrvatskoga Božjega naroda okupljena oko svoje nebeske Majke predvođena svojim knezovima narodne krvi koji za života svoga hodaše putem Božjim i Marijinim poput «dobroga, pravednoga i pobožnoga kralja Zvonimira». Stoga sam ponosan na činjenicu da bogata i daleka Norveška, sudeći po mnogočemu najbogatija europska država s posebnom pažnjom kao veliku vrijednost čuva zapis, svjedočanstvo hrvatske vjerske, političke i kulturne povijesti, pisan hrvatskim pismom, uglatom glagoljicom i hrvatskim staroslavenskim jezikom, pisan rukom nepoznatoga bašćanskoga pisara najvjerojatnije za sasvim malu materijalnu nagradu, a ponajviše za spas duša braće i sestara članova ove bratovštine i na slavu Marije, nebeske cesarice, koju hrvatski puk i danas štuje i zaziva Rajskom djevom, svojom kraljicom, najvjernijom odvjetnicom i nebeskom zagovornicom. Dumica je Mariju tako shvaćala, tako životom priznavala i nije se dala smesti usprkos ludosti svakodnevice, zamkama trgovine kojom se je uspješno bavila, učestalih ljudskih razmirica i nepredvidivih životnih teškoća, nije posustala u svojoj odanosti i predanosti Mariji i Njezinome Sinu. I kao da je u Dumičinu ponašanju, a to se i danas može vidjeti, iščitati sa lica naših prijateljica Paule i Ruže i većine starijih krčkih žena, da su one baštinile sve duhovne blagodati, taj veliki duhovni kapital ove Marijine bratovštine. Svaka od njih ima po neku kneževsku gestu, ali i skromnost, poniznost koja ih približava Mariji. Kao da su sve one članice, da su duhovne baštinice ove frankapanske i Marijine bratovštine, baštinice nepropadljivoga kapitala molitve i bogoljublja. Senjska bura u Baški Snoviđenja prošlosti S vrha Marijina brijega puca pogled na bašćansku dolinu, posebno prema moru gdje se pogled neizbježno sudara s kamenom masom otoka Prvića, koji je ovdje sasvim druga izgleda od onoga što ga zadržah u sjećanju iz djetinjstva kada sam ga s ushitom satima promatrao za vrijeme olujnih bura sva okružena bijelinom uskipjela mora, okupana morskom pjenom i prašinom, iz zavjetrine ili s prozora kuće na kamenitoj obali staroga Senja. Ponekad kada sam sjetno raspoložen i u vrijeme kada more uljevito miruje kameniti Prvić mi se čini poput trome bizantske kondure, romjeske sagene koja je u vremenu opće nesigurnosti nakon propasti Zapadnoga carstva zastala na putu iz Ravene i Aquileje tražeći zaklon i zaštitu Korinthije, obližnje utvrde - grada u kojoj na čas spas nađoše izbjegli građani Senie sa susjedne obale koju poharaše poludivlji barbari spustivši se iz unutrašnjosti k moru dobro održavanom nekada carskom cestom što je preko Senie vodila do Siscie i još tamo dalje prema Andautonii, Sarmatiji i Vindoboni, sve do Cibalae i carskoga Sirmiuma. Na trenutak je lađa zastala u zaljeva na putu prema Jaderi - Zadru, sjedištu stratega – bizantskoga vojnog upravitelja teme Dalmacije, gdje se još uvijek brižno i nježno čuva žar uljudbe staroga, antičkoga, rimskoga svijeta oplemenjena krvlju kršćanskih mučenika, žar koji na ovim prostorima svakim danom sve slabije tinja. Pred Sv. Lucijom u Jurandvoru
Za zimskih, malo burnih dana učini mi se često da Prvić i nije suri, kameniti otok već je to zapravo jedna od onih lađa iz «Noavje Harvatje», da je to kraljevska, štoviše Zvonimirova lađa. To je lađa što su je netom kraljevi mornari odsukali sa pijeska bašćanske vale nakon što je s njezine palube sišao na krčko tlo uz zvuke sopila i mišnica i klicanje puka okružen «zi šubanen, jezdakyren tar marjakyren» (županima, vojskovođama i admiralima) «dobri i pravedni» kralj hrvatski Dmitar Zvonimir, kako o tome i danas još svjedoči legenda «Poveda ud kruola Zminivera tar Zarjah Harvatjeh» (Legenda o kralju Zvonimiru i hrvatskome grbu) jedna od 10 legendi iz sačuvanoga u bašćanskoj kotlini epskoga ciklusa «Veyske Povede» (Krčke legende). S njim je i njegova supruga kraljica Lijepa - Ilona (Jelena), Mađarica, sestra sv. Ladislava, u čijim žilama teće krv sv. Stjepana ugarskoga kralja, ali i Atile bića Božjega. Posjetio je tada pobožni kralj Zvonimir časnu braću – djecu oca Benedikta u obližnjoj opatiji sv. Lucije poklonivši im ledinu na svome «mitranen bihaću» (krunskom veleposjedu) za novu «ćrikvu Šte Lucye» (crkvu sv. Lucije), kako je to ostalo zabilježeno na «Zminiverove škryli» postavljenih uz oltar u crkvi sv. Lucije. A pred ulazom «va stalbi» (na dovratniku) ove crkve ostao je kraljevski trag, za spomen na tu prigodu uklesan vladarski znak: «Zarje Harvatje» (hrvatske kocke), kao spomen na kraljev boravak na otoku i položaj u časti ove kraljevske zadužbine. Kako i ne bi takvu čast i uslugu učinio sinovima sv. oca Benedikta kada su 8. listopada 1075. godine Zvonimir i Lijepa primili kraljevske krune na najsvečaniji način iz ruku papinoga legata opata Gebizona u velikoj bazilici benediktinskoga samostana sv. Mojsija i sv. Petra, zadužbini hrvatskih kraljeva iz roda Trpimirova nedaleko Salone i Splita. A i posljednji iz roda Trpimirova, skromni i boležljivi Stjepan II. prepusti Zvonimiru prijestolje svojih otaca, povukavši se u mir zidina opatije sv. Stipana (Sustipana) pod borovima na klisurastome poluotoku što zatvara zaljev – luku nedalekoga Splita, gdje nađe i svoj zemaljski počinak. I sada Zvonimirova lađa čeka tu pred Baškom usidrena. Čeka svoga velikoga kralja. Usidrena je tu već devet stoljeća. Nije nasukana na pijesku i prepuštena zubu vremena i zaborava poput one Nazorove. Odoljeva burama i neverama povijesti, održavana je silinom i snagom čežnje i ljubavi, molitve, muke i žrtve, suza i radosti hrvatskoga puka, prošlih i sadašnjih naraštaja njezinih vječnih mornara – malih ljudi hrvatskoga puka koji su stoljećima spremno čekali u svakome trenutku svoga života na zapovijed svoga kralja da razviju jedra, da njome zaplove na pučinu mora, na valove života, ususret povijesnome usudu pod okriljem Božje providnosti. I bura što se njome poigrava, pa je na trenutke želi i uništiti nije joj neprijatelj, nije joj protivnik. Ona ju hrani, ona joj prenosi svu silinu života, predaje neukrotivost svoje volje, jača i učvršćuje snagu njezine kamene ustrajnosti, prenosi joj vjeru i zavjet hrvatskoga puka: Zvonimira kralja lađa ne može i neće istrunuti u pijesku zaborava, u zaboravu povijesti. Da, Zvonimirova lađa nije više hrvatski vjekovni san, nije ona ni viđenje pojedinaca u burnim danima života, ni kolektivna čežnja i opsjednuće naroda. Ona je stvarnost koja danas živi. Ona plovi u stavrnosti života, u realnosti povijesti i projekciji budućnosti i to Božjom i narodnom voljom. Ona živi u srcu hrvatskoga puka. Nikada neće potonuti, plovit će dok bude za nju kucalo srce, radila mišica i mislio um njezinih mornara - njezina naroda. Ona je uskrsla stvarnost - ona je država Hrvatska. Pred Sv. Lucijom u Jurnadvoru Prvić mi se katkada, za sutona ili pak u predolujno kišno vrijeme učini galijom što ju Uskoci načas svrnuše u bašćansku valu, tu pod nosom mletačkoga Providura da bi s nje oslobodili okova sve one koje su gospodari laguna i Jadranskoga mora «prikovali za zlizani ovi daski», ali potom naplatili i mletačku nevjeru i šurovanje s Turcima. Ali kada bolje pogledam, to je dubrovačka karaka, galijun s bogatim teretom. Svejedno. I jedni i drugi često su poradi praktičnosti, dnevne politike i trgovačke zarade zamijenili općeljudske principe i kršćanske vrijednosti za materijalnu korist, a na štetu onih najmanjih i najjadnijih istjeranih sa svojih ognjišta i prognanih zbog vjernosti križu i krstu, koji uskočiše na kršćanski teritorij okupivši se u sigurnome zaklonu zidina obližnjega burom i njihovom hrabrošću branjena Senja. Krik galeba koji nosi poruku i tugu galijota, jad i čemer ucviljenih majki i mladih žena s brojnom dječicom – u taj govor me je uputila moja dobra stara učiteljica Anka pred pedeset godina - trgne me iz toga sna. Ali pred očima mi zaosta slika trabakula, velikoga i čvrstoga broda, čiji se obrisi pretapaju u široku i «štanjih bokova» braceru kojom su dalmatinski vinari, a i boduli – Bašćani prednjačili u trgovini prenosivši plodove mučnoga rada ponajviše otočana, njihovo vino i ulje na trgove obližnjih gradova: Senja, Bakra, Rijeke, Pule, Trsta. Pred Sv. Lucijom u Jurandvoru Tu sliku
na čas mi pred očima zamijeni prikaza bijeloga poput anđela željeznih
bokova
parobroda tjerana burom sa Velebita koji napustivši Senj
ulazi u bašćanski
porat nagnut poput hodočasnika željnoga da se pokloni Mariji - Zvijezdi
mora
čija crkva je tamo gore na Gorici ponad Baške, moćnoj
zaštitnici mornara i
putnika, koji joj se molitvom utječu. I dalje
bih uživao u svojim snoviđenjima, materijaliziranim vibracijama
događaja i
ljudi prošlih vremena da me zvon sa zvonika Marijine crkve
ne trgne, potpuno me
razbudi i vrati u stvarnost. To je zvon zvona što ga rektor
Svetišta s pobožnim
pukom postavi na blagdan Bezgriješne 2003. godine u spomen
dolaska hrvatskoga
najvećega prijatelja, svetoga života Ivana Pavla II., rimskoga pape na
otok
Krk. To zvono kao i ono staro i slabašno ostalo iza
barbarskoga otimanja crkvenih
zvona pri kraju I. svjetskoga rata širom crno –
žute Monarhije za potrebe
ubijanja i ratovanja, danas poziva nekoliko puta dnevno puk ove doline
na
pozdravljenje, na susret s Bogom i Marijom, na molitvu i pokoru. Poziva
na
ljubav i opraštanje, na sveopće zajedništvo i
mir. Stoga se čovjek dobre volje
ne može oglušiti njegovome zovu i radosno će krenuti poput
hrvatskoga najvećega
prijatelja i Marijina sina, Božjega sveca Ivana Pavla II., u
«Dom Marijin» kako
je to napisao pred više od stotinu godina na kamenoj ploči
desno od ulaza u
crkvu i postavio pobožni pop glagoljaš prigodom obnove
Svetišta. Pred Sv. Lucijom u Jurandvoru Ulaz u crkvu skriva prostrana lopica, nadstrešnica, koja je na sjeveroistoku položena na kameni zid što prostor lopice štiti od bure koja tako često navraća ovamo sa susjedna kopna. Na sredini pročelja crkve lopica se oslanja na tri volte od tesana kamena koje joj daju svečani izgled, poput monumentalnoga trijema, ulaza u carsku palaču. S treće jugoistočne strane je otvorena prema starom groblju i počiva samo na jednome danas drvenome stupu koji je od nedavno zamijenio stari kameni stup, kasnogotičke profilacije s kamenim kapitelom u podnožju što je očito kasnije upotrebljenom na tom mjestu. Na tom kapitelu urezana je godina: 156? – ostatak toga dijela stupa je izjeo zub vremena, posolica i nepažnja ljudska - a što je vjerojatno godina završetka jedne od brojnih dogradnji i pregradnji crkve. Kameni pod lopice naglašava ulazak u sakralni prostor i u ljetnjim mjesecima osvježuje posjetitelja svojom hladnoćom. Monumentalne, masivne drvene vratnice portala crkve su danas trajno otvorene, a obnovom 2005. godine je na ulazu postavljen ostakljeni predprostor iz kojega se može razgledati unutrašnjost crkve. Razgledavanje unutrašnjosti crkve je moguće i kroz dva prozora okovana čvrstim željeznim rešetkama uglavljenim u prozorsko kamenje. Vratnice iz početka XX. stoljeća nose snažni okovi rustične izrade, očito domaćih majstora kovača i prilježu uz divovske šarke – po domaći «kanjole» - uglavljene u kamene ovratnike i zalivene olovom. Ti okovi izgledaju na trenutak kao nabrekle žile snažne ruke divovskih težaka, kao napete mišice mornara kod podizanja jedara na divovskome jedrenjaku. I masivne, poput težačka prsta debele prozorske rešetke su također u kamen zalivene olovom. Druga bočna vrata na jugozapadnom platnu crkve okrenuta su prema nekadašnjoj staroj bratovštinskoj kući, otvorom su veća od ovih glavnih, dojmljivih su dimenzija i kao da skrivaju tajnu da su građena prema nekim vrlo zahtjevnim standardima sigurnosti primjerene zaista velikome broju posjetitelja crkve. Pa tako je i bilo, jer su se ovdje stoljećima okupljali mnogobrojni hodočasnici čija je brojnost na glavne blagdane: Duhove, Veliku i Malu Gospu bila višestruko veća od prostornih mogućnosti crkvenoga zdanja. Zbog toga je i pred crkvom prostrano ograđeno dvorište – vidikovac – esplanada, podzidana čvrstim kamenim zidom poput velikoga bastiona, koji nosi crkvu što već stoljećima bdije nad dolinom u podnožju. I kvrgava, reklo bi se dva prastara stabla lipa – sada je ostale samo njih nekoliko - pogotovo kada su uredno pošišana daju crkvi svečani i pomalo neobičan izgled. Njihovo krvrgavo korijenje izbija iz plitkoga tla, smeta u prolazu ljudskoj nozi, a svojom šarmantnom starošću i ukorijenjenošću u kamenito tlo odaje vjernu sliku ovdašnjih žitelja, svijeta koji je u mnogočemu živi muzej, koji pomalo ali zasigurno nestaje sa svojim prastarim i od iskona sačuvanim običajima i «užancama». Možete li zamisliti kako je izgledao ovaj prostor kada bi se na njemu pod krošnjama brojnih stabala okupilo mnoštvo svijeta uz stolove gostioničara i uz «banke» trgovaca na dane velikih hodočašća? I sada čujem zvuk sopila i otegnutu popijevku veselih mladića smještenih u hladovini koji se poslije mise odmaraju prije nego će poći svojim kućama. Veselio se je taj svijet i nije mu smetalo obližnje groblje uz čiji su zid sjedili i odmarali se. Staro batomaljsko groblje samo nadopunjuje raznolikost sadržaja ovoga prostora i daje mu dimenziju vječnosti. Ono povezuje živu sadašnjost s okamenjenom prošlošću nagovještavajući ozračje neke za naša tjelesna osjetila neizvjesne budućnosti. Poput krune razvedenoga vijenca završetci kamenih nadgrobnih spomenika ne mlađi od stotinu godina što vire iznad grobljanskoga zida ukrašavaju poput čipke na djevojčinu vratu vizuru što se otvara prema vrletnim bijelim stijenama Velog Hl(a)ma. Tu počivaju uglavnom brojni žitelji nedalekog Batomlja: Mihalići i Tomašići u višekatnim grobnicama, plemeniti (de) Desantići, Seršići, Krstulje, Derenćinovići, Juranići, Vasilići i drugi. Sretni su jer su se smjestili tako blizu, skoro u krilo svoje nebeske Majke. Taj mali batomaljski «cimiter» ponosno kontrapunktira daleko nastananjenijem bašćanskome groblju kod crkve sv. Ivana Krstitelja - to je svetac zaštitnik kneza Ivana, zadnjega Frankapana gospodara Krka - na dijametralno suprotnoj strani Bašćanske kotline, na krajnjem izdanku padine Hl(a)ma poviše današnjega naselja Baške. I ovdje kao i kod sv. Ivana u porušenom kaštelu Baška dogodila se zamjena: građani staroga srednjovjekovnoga kaštela su se spustili na morsku obalu, na «Pri mori» u današnju Bašku, često do I. svjetskoga rata nazivanu Nova Baška, a Bašćani, kao i Batomaljci, svoje mrtve i sada nose gore u svoje staro obitavalište, gdje mrtvi ostaju na vječnoj straži nad živima. Ta naselja rastu brojem kuća, brojem novonadošlih žitelja, ali u njima je sve manje dječjega plača i smijeha. Izgleda kao da je smrt prevladala, zavladala životom današnjih naraštaja. Poseban ugođaj na ovome groblju kod Majke Božje na Gorici je noću u dane blagdana i sjećanja na mrtve ili pak za puna mjeseca koji predivno osvjetlava bijelinu stijena okolnoih brda i kamene spomenike. Svjetlo svijeća tada rasvjetlava grobno kamenje i stapa se s bjelinom stijena koje okružuju svetište, šapuće jezikom onostranosti o nadi i vjeri u život vječni. Poput slabog i nestalnog svjetla svijeća tako je i naš razum slab i nemoćan spoznati tajnu vjere koju tako duboko nosimo u duši i često tu tajnu samo na trenutak spoznamo kao odbljesak njezine munje, kao trenutak božanskog prosvjetljenja duha. Pred Sv. Lucijom u Jurandvoru Pred prozorom crkve nalazim na starom «banku»
košaricu sa sviječicama. Palim jednu, dvije. Pozdravljam
Isusa u svetohraništu
pred kojim titra malo svjetlo. Molim Zdravo Marijo ubacujući
nešto sitnih kuna
za sviječice u kamenu rupu prastaroga milodarnika na zidu crkve. Dobri
stari
običaj paljenja svijeće prispodobljuje mi stanje nas ljudi: slabih i
prolaznih
kao što su to drhtavi plamičci ovih sviječica, ali jakih i
vječnih ako svjetlo
svoje duše ujedinimo, predamo, u molitvama sjedinimo s
plamenom Božanske
ljubavi našega Spasitelja, čija je Majka i naša
majka, «ka je odvetnica
krstenska», kako to navodi notar i plovan
bašćanski
Ivan Mantaković u jednoj glagoljskoj oporuci, «tištamentu»,
iz početka XVI. stoljeća što ga napisa «poli
crikvu Svete Marije na
Gorici» i završi
ga «V Ime Isuhrstovo.
Amen». Bodulska «Sv. MarijaVelika» Ovaj «Dom Marijin» je zaista velika crkva (oko 20 m x 8 m) kojom bi se mogla podićiti i veća gradska naselja. Prema zapisu bašćanskoga župnika Seršića iz 1811. godine «predaja kaže da je crkva na Gradu sagrađena 1415. godine». Čini se da je njezina gradnja trajala dugo. Ovo očito nije ona crkva koju je 1550. godine posvetio krčki biskup Albert Dujam de Gliricis. Kroz povijest ova je crkva doživljavala mnoge dogradnje i pregradnje, a svoj konačni oblik dobila je temeljitom obnovom 1902. godine za vrijeme biskupa Antona Mahnića, onoga biskupa kojega su krčki svećenici i narod dočekali s dužnim poštovanjem, ali kao stranca, da bi ubrzo postao otac svih potrebnih i ugroženih, zaštitnik crkvenih, narodnih i nacionalnih svetinja, posebno glagoljice i staroslavenskoga bogoslužnoga jezika, prognanik i zatočenik, mučenik i svjedok Kristov. Taj Slovenac, s hrvatskim korijenima bio je neustrašivi nositelj Kristova stijega u hrvatskome društvu svoga vremena, koji je svojim životom navijestio dolazak strašnoga scenarija punoga patnji i stradanja Kristove crkve na ovim prostorima, onaj scenario kojega je samo dvadesetak godina kasnije proživio njegov u biskupskoj službi mlađi brat, danas hrvatski blaženik Alojzije Stepinac. Pred Sv. Lucijom u Jurandvoru Sama crkva je ipak u cjelosti kasnobarokno zdanje
u kojem je danas teško
prepoznati njezin najstariji dio. Prostrana je to jednobrodna građevina
s
kasetiranim stropom, gipsanim medaljonima i stropnom slikom krunjenja
Marijina
što je 1932. godine izradio na otoku Krku svenazočni Ivan
Volarić samouki slikar
iz Vrbnika. Taj strop iako je rustične izrade ipak je u kontrastu s
rustičnim
kamenim podom složenim na karo od domaćeg crno – bijeloga
kamena čiju
ujednačenost prekidaju veliki otvori podnih grobnica zatvorenih kamenim
monolitima u koje su uglavljene velike metalne alke. Kasetirani i
oslikani
strop daje dojam simpatičnoga pokušaja provincijskoga
oponašanja stropa
renesansne monumentalnosti u velebnoj rimskoj bazilici Santa Maria
Maggiore s
kojom je veže legenda sličnoga detalja sa snijegom. Stropna slikarija
je slaba
imitacija klasičnih djela istoga motiva što ga slikar
ponavlja u nekoliko
crkava na otoku Krku. Taj strop je svojom pomalo naivnom željom za
velebnošću
toplo sjedočanstvo duha vremena i težnji za što
veličanstvenijim sakralnim
prostorom posvećenim Mariji, koji na svoj način ovime postaje
svojevrsna
bodulska bazilika Svete Marije Velike. Na sredini stropa danas se koči
veliki,
štoviše i predimenzioniranoga volumena mjedeni
luster iz 2005. godine koji je
zamijenio, jačinom svjetlila i daleko nadmašio, stari
stakleni neobarokni
luster, za kojega mnogi držaše da je bio kristalni. Ovaj
luster i nije tako
nametljiv sve dok se ne upale na njemu svjetlila. Tada se izgubi ugođaj
sakralne osjenčanosti crkvene unutrašnjosti, a prostor
dobiva dimenziju
svečane, reprezentativne dvorane nesakralne namjene. Na gornjem dijelu
zida na
koji naliježe glavni oltar koji dominira prostorom crkve nalaze se
dvije slike,
zamašnih dimenzija, mladoga akad. slikara Ivice Blažića,
koje kao cijelina
prikazuju Navještenje Marijino. Glavni oltar od bijeloga
kararskoga mramora
postavljen je 1870. godine na mjesto staroga drvenoga oltara, o kojem
nažalost
nema sačuvanih podataka. To je rad creskoga majstora Josipa Bregata,
što ga je
do Baške prevezao brodom Juraj Hrabrić. To je rad prosječne
zanatske
vrijednosti, smješten je u plitkoj niši na zidu
crkve čime se nastojalo dati
dojam prave apside koju sa svake strane prate nižih lukova otvori
prolaza za
ophod oko oltara odnosno ulaza u sakristiju – kapelu. Plitka
niša oltara je u
donjem dijelu je proširena i u nju su nespretno
smješteni kameni kipovi sv. Franje Asiškoga i sv.
Ignacija Lojolskog, koji kao da ne pripadaju ovome oltaru. Sredinu
retabla
mramornoga oltara, u prostoru naglašenom sa svake strane s
dva monumentalna
kamena stupa, zauzima velika niša u kojoj je
smješten kip Bogorodice s
Djetetom. Niša je zatvorena staklenim prozorom s pozlaćenim
i ornamentima
urešenim okvirom. Na monumentalnoj atici oltara nalazi se u
zlatnom sunčevom
kolutu s raskošnim zrakama golubica, simbol Duha Svetoga.
Blagdan Duha Svetoga
se posebno svečano slavi u ovoj crkvi, iako je najstarija krčka
bratovština
Duha Svetoga iz XIII. stoljeća nakon napuštanja istoimene
crkve u kaštelu Baška
imala svoje sjedište u crkvici sv. Antuna Opata u
Baški i to sve do 1945.
godine kada je zamro njezin rad. O štovanju Duha Svetoga u
povezanosti s
Marijom govori i veliki uljani triptih na zabatu lađe ove crkve. Slike,
ulje na
platnu, što ih je tijekom 1953. i 1954. godine naslikao
slovenski slikar Matija
Bradaško prikazuju Isusovo uzašašće,
silazak Duha Svetoga i Marijino uznesenje,
teološki dopunjuju, ali umjetnički kontrapunktiraju slikama
Navještenja i
glavnome oltaru s Marijinim kipom. Pred Sv. Lucijom u Jurandvoru Oltar je smješten na podiju od tri stepenice od crvenoga veroneškog kamena kontrastirajući se bjelini kamena retabla i menze oltara. Sam oltar odaje stilsku karakteristiku neobaroka, ali i provincijsku fakturu radionice u kojoj je nastao. Ljupka, mladolika Djevica, Bogorodica je drvena polikromna skulptura. To je Madona u sjedećem položaju i s Djetetom Isusom koje leži u njezinome krilu. Madona – kraljica, okrunjena je masivnom i za njezinu staturu preteškom zlatnom i šarenim „draguljima“ optočenom krunom, naravne je ljudske veličine, glave pod težinom same krune izrazito nagnute udesno, s diskretnim smiješkom na licu koja se sklopljenih ruku klanja svome Sinu – kralju. Njezin Sin - Dijete gol golcat, također okrunjen prozračnom baroknom krunom, bezbrižno s jednom rukom na trbušćiću, a drugom nestašno nalakćen leži na njezinim koljenima naslonivši glavu na jastučić. Upravo to realistično, prirodno i životno prikazivanje Djeteta Isusa u krilu Madone (Gospe) koja Mu se klanja, adorira, je tako česta i omiljena tema mletačkoga umjetničkoga kruga kraja XIV. i početka XV. st., posebice kod braće Vivarini, čije se utjecaje može prepoznati u Istri i na kvarnerskim otocima. Pravilno i ukočeno nabrani zlatni plašt karakterična nabora pokriva Marijino krilo, ali diskretno otkriva njezinu lijevu papuču iznad koje se stidljivo vidi dijelić duge haljine. Iza njezinih leđa nema naslona. Bogorodica sjedi na jednostavno profiliranoj klupici koja je smještena na posebnom isto tako profiliranom podnožju. Impostacijom ruku Marija stvara nad svojim u krilu ležećim Sinom baldahin, stvara nišu, svetište gotičke, ali sasvim meke profilacije. Ona je u tom položaju živa pokaznica koja nam donosi na štovanje svoga Sina, Spasitelja svijeta. Njezino ljupko lice izražava ne samo, ljubav, divljenje, pobožnost i klanjanje Djetetu – Bogu što ga izlaže na svojim koljenima, već pokazuje i posebnu zainteresiranost za sve one koji pred Njima mole. Samilosnim i punim ljubavi pogledom usmjerena je prema svima onima koji su pred Njom i Njezinim Sinom. A Njezin Sin, malo, bucmasto Djetešce, zadovoljan pažnjom svoje Majke daje do znanja da je On i Bog i čovjek ovdje u liku maloga i nejakoga, poput sve male i nejake dječice koja dolaze na ovaj svijet, koja se rađaju na ovome otoku, u Bašćanskoj dolini, na ovome svijetu. Stoga ne čudi što se pogled gotovo svih nas koji pred Njima molimo gotovo uvijek tako radosno zadržava na liku debeljuškastoga okrunjenoga Djeteta, da naše molitve teku poput radosnoga tepanja malome djetetu, koje će potom gugutanjem poništiti, ukloniti sve naše boli, muke, patnje i žalosti. A Marija nijemo za naše zemaljske uši, samo očima i izrazom lica govori ono što naša duša u molitvi osjeća:„Ovo je vaš jedini Bog, to je Spasitelj svijeta. On je vaš brat, vaš najbolji prijatelj! Njega ljubite, Njega štujte, Njemu se utječite!“ Ljupki lik okrunjena Djeteta upravo plijeni nježnošću i toplinom koju svatko želi imati u svome domu, posebno u danima božične radosti. Replike ovoga lika Djeteta Isusa su načinjene u gipsu i mnogima kojima je ovo svetište drago su poslužile kao simbol potpunoga božičnoga ugođaja. Za mnoge je to postalo goričko, bašćansko „Dijetešce Isus“, pravi hrvatski „Il Gesu bambino“. Za razliku od praškoga „Ježulatka“ odjevena u raskošne haljine ovo je samo golo i bespomoćno Dijete poput mnoge u svijetu gole, patnjama i u utrobi svojih majki životnoj opasnosti izložene djece. Pogled u vječnost - Svetište M.B. Goričke Prema uočenim stilskim detaljima nastanak ovoga Bogorodičina kipa može se smjestiti na kraj XV. odnosno najkasnije na početak XVI. stoljeća. Autor je nepoznat. Vjerojatno je to rad neke venecijanske radionice, jedne od mnogih radionica iz kojih su dolazili tijekom XIV. i daljnjih stoljeća slični radovi u Istru i naše sjevernojadranske otoke. Poznato je da je početkom XVI. stoljeća za crkvu sv. Mihovila u Baški venecijanski majstor Paolo Campsa de Boboti izradio predivan polikromni i oslikani poliptih, koji se danas može razgledati – ako imate smisla i volje za istraživanje - s lijeve strane glavnoga oltara u župnoj crkvi sv. Trojstva u Baški na kojem je prikazana Madona s Djetetom i svecima: sv. Mihovilom, sv. Bartolom, sv. Rokom i sv. Jeronimom. Ta Madona, kojoj na koljenima leži zaspalo Dijete Isus mnogo čime podsjeća na Majku Božju na Gorici, osim što su Madona i Dijete prikazani u ipak nešto izmjenjenoj impostaciji, zaobljenijega su i punašnijega izgleda, što Campsinu Madonu čini puno sličnijom domaćim ženama i djeci ovdje u Bašćanskoj dolini. Listajući knjigu V. Ekl „Gotičko kiparstvo u Istri“ zapazio sam Madonu iz crkve Marije Milosrdnice u Bujama iz kraja XV. stoljeća, koja u mnogočemu liči Madoni na Gorici. Ova bujska Madona pokazuje s jedne strane utjecaje Vivarinijeva kruga, kako to tvrdi autorica knjige i bila je središnji lik poliptiha što su ga izradili braća Campsa, od kojih je jedan izradio i bašćanski poliptih iz crkve sv. Mihovila. Na našoj goričkoj Madoni je izgleda pozlatom što ju je 1877. godine izveo Kušlan prekrivena originalna polikromija, i to ne samo na liku Bogorodice već i na liku Djeteta – Isusa što se jasno uočava na tijelu Djeteta i jastučiću u porama nastalim pucanjem bijeloga premaza. Ostaje i treća mogućnost da je ova gorička skulptura stilski zakašnjeli rad neke provincijske radionice iz kasnijega vremena (XVII. stoljeće), možda one pavlinske ili franjevačke što su djelovale u obližnjemu Senju, a kojima je kao predložak djelomično poslužila upravo Campsina Madona iz sv. Mihovila u Baški. Svakako bi se temeljitim pregledom skulpture primjenom suvremenih restauratorkih i tehnoloških postupaka dobili podatci koji bi dali smjernice za daljnje istraživanje podrijetla i vremena nastanka ove ljupke Bogorodičine skulpture. Dva potpuno gola i dobro sačuvane polikromije puta, više barokne, ali ipak previše izdužene profilacije što lebde iznad Marijina lika u niši glavnoga oltara ukazuju na ovu posljednju mogućnost koja je sasvim realna s obzirom na stoljetne veze Baške i Senja, na višestoljetnu nazočnost senjskih pavlina iz samostana sv. Spasa u Baški, koji su tu imali hospicij sv. Kuzme i Damjana, kao i brojnih senjskih obitelji: De Ponte, Bedričići, Desantići, Vukasovići, Domazetovići u samoj Baški („Pri mori“) usprkos činjenici što su Senj i Baška stoljećima pripadali dvjema često suprostavljenim državnim zajednicama. Povezivala ih je i pobožnost prema Majci Božjoj kojoj su hodočastili stanovnici Baške, susjednih naselja, cijeloga otoka, te Senjani, Podgorci, Rabljani o čemu govore u crkvi Majke Božje Goričke brojni zavjetni darovi: ex vota. Pogled u vječnost - Svetište M.B. Goričke Ex - voto Kvirina pl. Desantića U sakristiji crkve Majke Božje na Gorici čuva se
i jedna ex – voto slika, akvarel na papiru. Na slici je
prikazan u donjem
lijevom uglu muškarac čvrste, jake tjelesne građe, crne
kose, dugih i širokih
zalisaka, crnih velikih brkova, u baroknom odijelu (crvene hlače i
vojnički u
gornjem dijelu uski i dolje preko bokova rašireni modro
– zeleni haljetak, na
prsima zakopčan zlatnim gajtanima i pucetima), ruku i nogu vezanih
lancem, a
drugim dugim lancem okovan oko vrata i privezan za poluotvorena vrata
kamene,
dobro utvrđene tvrđave - kule. Uznik sjedi pred tvrđavom na
brežuljkastom
terenu, koji bojom i valovitošću terena više
sliči valovitosti morske površine,
nego planinskome krajoliku. Na kartuši iza lika
uznika je tekst: QUIRINUS de DESANTIČ EX VOTO. Desantić je sklopljenih i uzdignutih ruku,
usmjerio
svoj pogled prema nebu zazivajući, moleći Mariju, Majku Božju riječima
sv. Bernarda: R E S P I C E S T E L L A
M
V O C A M A R I A M !
S. Bernard
koja mu se ukazuje
na nebu u gornjem desnom uglu slike lebdeći u sivo - plavom oblaku i
noseći u
naručju Dijete – Isusa. Nesretnoga uznika, Kvirina Desantića
ovaj velikim
slovima ispisani tekst povezuje s Blaženom Djevicom Marijom koja ga
uslišava,
obasjava zlatnom zrakom, zrakom svoje milosti. Ispod Marijina lika
duboko u
desnom donjem uglu slike prikazana je monumentalna građevina,
jednostavna
skladna dvokatna kuća s nizom velikih prozora na pročelju i
mnoštvom dimnjaka
na krovu, reklo bi se izgledom palača, koja je na ovoj slici dijelom
zakrita
šumom vitkih čempresa. Ispod slike teče tekst velikim slovima (kapitala)
na
talijanskome jeziku podijeljen u tri cjeline, koji u prijevodu glasi: HRABRO POD CAREM
RUDOLFOM II. 1587. GODINE PROTIV TURAKA ZAPADE
U ZAROBLJENIŠTVO, NO
UČINIVŠI ZAVJET
DA ĆE HODOČASTITI U OVO// SVETIŠTE
BUDE ČUDESNO ODRIJEŠEN I OSLOBOĐEN LANACA. Ispod ovoga teksta su dva odvojena teksta na
talijanskom
jeziku pisana kurzivom. Na lijevoj strani je tekst : Preslikano iz jedne stare slike koja se nalazila u ovom svetištu na kojoj je naslikano// dotično čudo Pietro Ferrari Delatus nacrta 1. srpnja 1861. Na
desnoj strani je također tekst: Ovime se potvrđuje i potkrepljuje sjećanje još// živućih
(ljudi) da su ovdje postojale verige, koje su zbog nemara nestale.// Iz
Župnoga ureda Baškanova,
16. srpnja
1861.// Bartolomeo Toić, uprav.
župe. Na
desnoj strani ovoga zadnjega teksta je i pečat Župnoga ureda u
Baški. Ovim
ex -votom je i na ovaj način zapisan događaj iz života Kvirina (Luke)
Desantića, senjskoga patricija, koji je opjevala i narodna pjesma u
nekoliko
inačica, a što je uvršteno u mnoge rukopisne i
tiskane zbirke narodne poezije.
U lokalnoj bašćanskoj usmenoj predaji i danas živi legenda o
Luki Desantiću i
njegovom čudesnom oslobođenju iz okova i turskoga ropstva. Slika, ex -
voto koja
je u dosta lošem stanju, nalazila se je nekada u crkvi, a
danas, da bi se
sačuvala od krađe, čuva se u sakristiji crkve koju upravitelj
Svetišta
namjerava urediti kao izložbeni prostor zavjetnih darova, liturgijskih
i drugih
umjetničkih predmeta iz ovoga Svetišta.
Narodna
predaja i povijesna zbilja Desantići su senjska obitelj kojoj
je rodočelnik «Vincenzo de Santich,
senjski patricij» kako kaže i ovaj ex –
voto. Vincenco je i najbogatiji
senjski trgovac svoga vremena, koga spominje u svojim sjećanjima i
Anonim,
Giovanni iz Ferma (Firence), također trgovac. Donoseći svjedočanstva o
uskocima, njihovom životu i ratnim okolnostima, Anonim je posebno
fasciniran
Desantićima kao dijelom šarena mozaika
stanovništva i života u gradu Senju
pretvorenom u veliki vojni logor i s Turcima u najbližem zaleđu.
Opisujući
Vincencovo poslovanje Giovanni govori o Vincencu kao čovjeku koji je
počeo
trgovati a da nije znao ni pisati ni čitati – možda samo nije
znao talijanski -
kao čovjeku izvanrednoga pamćenja i posebnih trgovačkih sposobnosti,
koje se
zasnivaju na tom pamćenju, te ga naziva «ocem
ove zemlje, jer imade ulja, vina i druge robe dopremljene brodovima iz
Apulije,
i koji pomaže siromašnima kada im pomoć treba,
pobrinuvši se da u svojim rukama
ima njihove zaloge....». Nadalje donosi informaciju
da je vrijednost zaloga
koje je Vincenco sakupio nadmašila 30.000 dukata i da je na
njima ostvario
golemu dobit. O bogatstvu Vincenca Desantića najbolje svjedoči njegova
kuća u
središtu Senja, nedaleko katedrale, sasvim blizu Staroga
trga, srednjovjekovnog
trgovačkog središta uz žilu kucavicu grada. Ta dvokatnica i
danas stoji u Ulici
Petra Preradovića br. 2. U prizemlju kuće s nutarnje strane sačuvano je
u
originalnom izgledu unutarnje dvorište, tzv. «Lavlji
dvor» s bunarom. Na grlu bunara nalazi se
Desantićev grb, čija
se nešto starija, tipično renesansna izvedba nalazi i na
kući u Baški u Ulici
kralja Zvonimira br. 20, a koja je prema bašćanskoj
tradiciji bila vlasništvo
obitelji Desantić. O Desantićima, Vincencu i njegovim sinovima, govore
različiti izvori. Neki autori spominju i mogućnost da je «Vinzenzo
de Santich» došao sa otoka Krka kao i
mnogi drugi
stanovnici Senja toga vremena i ranije, pa da je i u srodstvu s Ivanom
VII.,
zadnjim Frankapanom - gospodarom otoka Krka. Način pisanja obiteljskoga
imena «Santich»
ili «de Santich»
može se razumjeti i kao (de) Santis (de Santiš), tj.
od Santisa (Santiša), a Santiš (Santis) i
Podsantiš (Podsantis) su stari
toponimi u Bašćanskoj dragi na predjelu Slape i vjerojatno
su romanskoga
(antičkoga) podrijetla. Santiš je naziv za vrelo pitke vode
iz kojega su se
okolna naselja, posebno ono na obali od antičkih vremena napajala
vodom, a
napaja se i današnja Baška. Vicencovi sinovi Luka
Kvirin (Quirinus, Guerrino),
Franjo i Juraj su 1579. dobili od cara Rudolfa II. plemićki naslov.
Kada je
1580. godine vojska od tri tisuće ličkih muslimana došla
iznenada pod Senj
uskoci su se pod vodstvom Jurja Daničića rasporedili u zasjede da bi
obranili
grad što ga je netom prije napustila malobrojna njemačka
plaćenička vojska.
Najvjerojatnije je Kvirin sukladno svome položaju u gradu i bogatstvu
obitelji
Desantić bio časnik u gradskoj vojnoj postrojbi poput mnogih članova
drugih
senjskih patricijskih i uglednijih uskočkih obitelji. Malobrojni
Senjani i
uskoci su upali u tursku zasjedu nedaleko tvrđave Nehaj, u dolini sv.
Vida
ispod Trbušnjaka. U borbi s nadmoćnijim Turcima mnogi su
izginuli, a Kvirin
Desantić, koji se je hrabro borio, bio je ranjen i zarobljen. Otac je
odmah,
čim je doznao da mu je sin zarobljen, ponudio Turcima otkupninu. Turci
su
znajući za Kvirinovo podrijetlo, položaj, ugled i bogatstvo obitelji
utamničili
Kvirina u Tominja kuli kod Sanskoga mosta (u narodnoj pjesmi to je
Udbina).
Zatražili su za njega znatnu otkupninu (15.000 talira) koju je njegov
otac bio
voljan platiti. Narodna pjesma govori da je Kvirinova
«ljuba» molila uskoke,
poglavito Jurja Daničića da oslobodi Kvirina koji je već tada bio sedam
godina
zatočen i o kojemu nema vijesti. Juraj Daničić je s Kvirinovim
prijateljima
potom odlučio osloboditi Kvirina (u narodnoj pjesmi: Gojko, Juro, Luka,
Mihovil, Vid Desančić) iz turskoga ropstva. To su malobrojni Senjani -
uskoci
uspješno učinili u tajnoj akciji. Preodjenuli su se u tursku
odjeću i
predstavili se kao Turci iz Ravnih Kotara, te su ne mogavši
potkopati kulu, posluživši
se lukavstvom na prepad noću izvukli iznemogla Kvirina iz tamnice, koji
se zbog
teških okova nije mogao kretati. Zazvavši u pomoć
Blaženu Djevicu Mariju i
zavjetovavši se hodočastiti u svetište Majke
Božje (prema ex
– votu: u svetište Majke Božje na Gorici),
čudesno bi oslobođen teških okova, odnosno uskoci su čudesno
«studenim kamenom komaj Luku tužna
raskovali».
Tada se je Kvirin uz pomoć ostalih, vidno iznemogao, ipak uskoro
domogao
slobode i došao u Senj. Anonim ne štedi rijeći
opisujući slavlje u Senju
prigodom Kvirinova povratka: topovi su gruvali sa tvrđave Nehaj i
gradskih
zidina, Kvirinov otac i obitelj su nekoliko večeri gostili Senjane,
posebno one
siromašne. Potom, svega nekoliko dana nakon toga, Kvirin,
Daničić i uskoci koji
su sudjelovali u Kvirinovu oslobađanju, krenuli u Rijeku, te se
bosonogi uspeli
na Trsat i tu se poklonili čudotvornom Marijinom liku. I lik Bogorodice
s
Djetetom koji je u Desantićevom ex – votu sasvim je sličan
liku Majke Božje
Trsatske, tj. uopće nema sličnosti s likom (kipom) Majke Božje na
Gorici. Ipak
na spomen ovoga događaja, ako vjerujemo tvrdnji ovjerovitelja preslike
ovoga ex
– vota iz 1861. godine, u svetištu Majke Božje na
Gorici dugo vremena su se
nalazili okovi koji su tamo kao spomen na zavjet i uslišanu
molbu, kao izraz
zahvale i svjedočanstvo bili postavljeni. Ti su okovi bili u
Svetištu sve dok
se nisu izgubili, kako kaže zapis na sadašnjem ex -votu,
odnosno dok ih nisu
prekovali u nosače (kanjole) crkvenih vrata kroz koja se ulazi u ovaj
«dom Marijin»
kako o tome govori narodna predaja.
Marijini
mirakuli u stvarnosti života Iako ovaj ex - voto odstupa u detaljima od u pučkoj tradiciji, narodnoj pjesmi i u nekim povijesnim izvorima opisanoga događaja, to mu ne umanjuje vjerodostojnost njegova povijesnoga svjedočanstva. Ovaj ex - voto daje samo još jedan, s drugoga gledišta pogled na ta događanja. Time je naglašena duhovna strana tih događanja, koja je rezultat proživljene i doživljene Božje milosti oslobođenja iz turske tamnice i okova nakon duga vremena od sedam godina. Taj neočekivani obrat životne situacije, taj događaj oslobođenja su Kvirin Desantić i njegova obitelj držali čudom i zaslugom Blažene Djevice Marije, kojoj su se Kvirin, a zasigurno i njegova obitelj utjecali. To se može i razumijeti, jer je sam pothvat bio više nego čudesan i sam Kvirin tako nešto nije više očekivao, nije planirao, a to ni Turci nisu očekivali. To je čudesnije i time što većina uskoka koji su inače bili vični svakovrsnoj borbi i naporu nisu bili spremni na žrtvu i očekivane posljedice neuspjeha toga poduhvata kada im je Juraj Daničić to zorno predočio, kako je to prikazano u narodnoj pjesmi, deranjem živoga jarca. Zasigurno je da se je Kvirin Desantić, kršćanin - vjernik sigurno žarkom molitvom utjecao Bogu, posebno Mariji u toj uistinu teškoj i nakon duga vremena tamnovanja sasvim beznadnoj životnoj situaciji. Takva brojna svjedočanstva iz prošlosti ali i naših dana postoje i danas gotovo u svim Marijinim svetištima i crkvama diljem naše Domovine. Poznato je da su mnoge majke molile i utjecale se upravo Majci Božjoj na Gorici za povratak sinova iz II. svjetskoga rata i poratnih neizvjesnosti, a mnogi čudesni događaji u Domovinskome ratu su također najnovija potvrda tome. Također i danas još uvijek više stotina majki utječe se Mariji moleći za povratak svojih najbližih nestalih u Domovinskom ratu. Očito je da Desantića nije napuštala nada u oslobođenje, da ga je čvrsta vjera i pouzdanje u Boga i Mariju hrabrila i održala na životu u teškim uvjetima turske tamnice. Ta molitva, posebno Mariji, dala mu je nadu u oslobođenje i snagu za bijeg što su mu čudom omogućili njegovi hrabri suborci. Činjenica je da Kvirin Desantić u životnoj opasnosti zaziva Blaženu Djevicu Mariju i daje zavjet Majci Božjoj na Gorici nedaleko Baške, kako kaže ex – voto a potvrđuje i bašćanska pučka predaja. Najvjerojatnije Kvirinovi nasljednici nastanjeni u Baški kasnije postavljaju ovaj ex – voto u starom svetištu Majke Božje na Gorici. To, ipak govori o jakoj povezanosti obitelji Desantić s Baškom i otokom Krkom gdje su Desantići, poput drugih bogatih Senjana, posebno krajem XV. i početkom XVI. stoljeća imali svoje posjede, održavali gospodarske (trgovačke) veze i tu imali sigurnost zaklona u vremenima velike turske opasnosti. Da li je Kvirin nakon oslobođenja iz turskih uza prešao odmah u Bašku i postao praotac bašćanske grane Desantića ne zna se. Prema Anonimu Vincencovi sinovi su pomagali ocu, također su se bavili trgovinom, vodili su tada na suvremeni način poslovne knjige i najvjerojatnije nastavili njegov posao. U Senju tijekom XVII. i početkom XVIII. stoljeća spominju se brojni Desantići. Na osnovu teksta ovoga ex – vota može zaključiti da se u Baški u trenutku nastanka ex – vota žive Kvirinovi potomci, koji je «praotac ovdje postojeće obitelji». Iz teksta na postojećoj slici je vidljivo da je to preslika staroga ex – vota. Vodeći se time iz same slike se može također zaključiti da je prvobitni ex - voto mogao nastati najranije krajem XVII., odnosno početkom XVIII. stoljeća na što upućuje kostim na slici prikazanoga Kvirina, sam tekst koji govori o Kvirinu kao pretku obitelji. Tada je možda trebalo samo pojasniti činjenicu postojanja okova u Svetištu Majke Božje na Gorici, odnosno dokumentirati usmenu predaju o obitelji koja je potjecala od uglednoga pretka proslavljenoga u Senju, gradu s daleko većim političkim i gospodarskim ugledom i značenjem od Baške, ali na teritoriju druge države. U ovom ex – votu dolazi do izražaja i duh vremena njegova nastanka, tj. duh katoličke obnove nastao kao reakcija na protestantski veliki raskol početkom XVI. stoljeća, na reduciranu protestantsku vjersku praksu i kontemplativnu hladnoću, ali i ukazuje na kontinuitet pučke pobožnosti i glagoljaške tradicije njegovanja, čitanja i prenošenja Marijinih mirakula, omiljene pobožnosti i literature senjskoga, riječkoga i krčkoga glagoljaškoga kulturnoga kruga kojemu su zacijelo Desantići pripadali i bili njegovi nositelji obnašajući brojne i utjecajne crkvene funkcije u Senju i u Baški. Zaziv sv. Bernarda, iz Clairvauxa, benediktinca - cistercita i intenziviranje Marijanske pobožnosti je vraćanje korijenima Crkve, povratak bogatoj riznici klasične katoličke duhovnosti, izraz svojevrsne globalizacije ovoga glagoljaškoga duhovnoga kruga kojega nije zahvatio val protestantizma, iako je bilo i u toj sredini protestantskih izdanja na glagoljici koja su dolazila preko Senja, Bribira i Rijeke. Tu je nastavila živjeti tradicionalna katolička duhovnost u oblicima koje je njegovala glagoljaška konzervativna tradicija, ali se je prakticirala i duhovnost koju je preferirala katolička obnova. Tekst ex –vota na talijanskome jeziku je primjeren potpunom ucjepljenju bašćanskih Desantića u venecijansku, a potom i u talijansku kulturu i jezik već početkom XVIII. stoljeća, kada u Baški djeluje Juraj Desantić, javni bilježnik – talijanski notar, a što će kulminirati krajnjim radikalanim talijanaštvom i autonomaštvom Dominika Desanticha sredinom, odnosno krajem XIX. stoljeća, upravo u vrijeme nastajanja ove preslike. Ako se može na osnovu ove kopije suditi o umjetničkoj vrijednosti originalnoga ex – vota onda ni ona kao ni njezina preslika nema skoro nikakve umjetničke vrijednosti. Najimpresivnije i likovno najbolje je dat prikaz Bogorodice s Djetetom, a sve ostalo dano je u maniri naivnoga i amaterskoga rada. Sukladno svome uratku, autor originala je vjerojatno bio amater, vrlo skromnih umjetničkih sposobnosti. Najveća vrijednost ovoga ex – vota je njegova funkcija dokumenta prohujala vremena. Već nekoliko stoljeća u Senju nema Desantića. Potomci, vjerojatno Kvirinovi, žive i danas u Baški i sigurno imaju dosta dokumentacije koja bi bolje osvjietlila polumilenijski hod toga slavnoga i staroga hrvatskoga roda, koji je stoljećima povezivao, kao što i ovaj ex – voto, odnosno ovo Marijino svetište povezuju starodrevni grad Senj s Baškom i Bašćanskom zavalom, čineći time još od antičkih vremena pa sve do naših dana nerazdvojnu duhovnu, kulturnu i gospodarsku cjelinu. Ovaj Desantićev ex - voto je svojevrstan povijesni dokument i svjedočanstvo žive kršćanske vjere hrvatskoga puka ovih krajeva i u tradiciji utemeljenoga i duboko proživljavanoga štovanja Blažene Djevice Marije kroz minula stoljeća. Marija i sveta Ana - Svetište M. B. Goričke Svetište
sv. Obitelji U svetištu crkve sa bočne strane smještene su masivne i rezbarene klupe iz početka XX. stoljeća koje Svetištu daju ugođaj zborne crkve gdje posebnu važnost imaju sjedala kanonika. Svjetlost prodire kroz čvrstim željeznim rešetkama osigurani prozori - lunete na bočnim zidovima. Pred starim oltarom smješten je, ne baš najsretnije, novi kameni oltar – stol prema suvremenim liturgijskim propisima. Na kasnobaroknoj monumentalnoj i od kamena krčke breće izrađenoj oltarnoj pregradi, pričestnoj klupici, radu vjerojatno neke domaće klesarske radionice iz XIX. stoljeća, postavljen je i novi ambon. Bočni zidovi crkvene lađe razdijeljeni su na svakoj strani sa tri monumentalna slijepa luka tvoreći time plitke niše, dajući osjećaj trobrodnosti cijelom prostoru crkve. U prve dvije niše sa svake strane nalazi se po jedan kameni, od krčke breče izrađeni neobarokni oltar. Ti oltari kao da su izgrađeni prije obnove u 1902. godini i čine sa glavnim oltarom skladnu cijelinu. Pomalo izblijedjeli kamen - krčka breča, taj crvenkasti mandorlat, koji se je vadio u Baški na području zvanom Zarok odaje svoju ćud i podrijetlo. Napukline često svojstvene većim površinama toga kamena pod utjecajem vlage u zidovima i u zraku crkve aktiviraju sol kojom je taj kamen impregnirala morska prašina i dovodi do «cvjetanja», oštećenja kamena. Na oba oltara su velike pale, rad hrvatskoga slikara – svećenika, bivšeg franjevca Celestina Mate Medovića iz vremena nastanka oltara (oko 1900. godine). U blagim i reklo bi se nježnim tonovima Medović je dao prikaze iz života Isusa i Marije iz njihove dječje dobi. Na pali lijevoga oltara prikazana je radionica Josipa iz Nazareta, prikazan je Josip stolar kojemu pomaže dječak Isus u svakodnevnom radu, kojim prehranjuju, od kojega živi sv. Obitelj. Na pali drugoga oltara dat je prikaz trenutka u kojem sv. Ana – nju narod naziva i Božja baba - podučava djevojčicu Mariju. Idilični prikazi tako bliski sredini kojoj su namijenjeni, tako razumljivi i teološko – društveno jasni. Dijetešce - Isus na glavnom oltaru, potom Isus - dječak sa svojim hraniteljem i Marija – djevojčica, buduća majka i žena. Prizori koji razgaljuju srce i ostavljaju duboki dojam o ovom ne samo Marijinom svetištu, već i svetištu sv. Obitelji, svetištu ljudske obitelji, svetištu Boga - maloga Djeteta, svetištu sasvim blizu malim i jednostavnim ljudima. Ovime je ovo Svetište suvremeno i danas kada su naše obitelji, posebno u našem narodu u svakovrsnoj krizi od koje je najteža ona duhovne naravi, jer smo potuno zaboravili da se Bog nije rodio u ugodnosti bogatoga i situiranoga doma već u staji – pećini, da nije odrastao u neradu i lagodnosti ladnjske vile ili luksuzne rezidencije u otmjenoj gradskoj četvrti, već u siromašnoj, jednostavnoj nazaretskoj kućici pomažući svome zemaljskome ocu u svakodnevnome, često fizički ne baš laganom, dugotrajnom, štoviše i iscrpljujućem radu. Marija nije pripremana za život u mudrosti ljudskoj i božanskoj u posebnom koledžu i specijaliziranim i elitnim inozemnim odgojnim i obrazovnim zavodima, već u svojoj bogobojaznoj obitelji, gdje su životnu mudrost i bogoljubnost prenosili roditelji svojoj djeci riječju, djelom i primjerom. Jaka je to poruka koja govori da je obitelj najbolja i jedino uspješna životna škola koju se ne smije ni u kojem slučaju preskakati, da je ljubav koju dijete dobije u roditeljskoj kući neuništivi temelj sretnoga življenja i uspješnog društvenog djelovanja, da je to čvrsti temelj ljudskoga roda i društva u kojem se je utjelovio i živio Božji Sin. Slike su ne samo estetski tople već i duhovno drage, pa me pomalo čudi da ih se ne može dobiti kao «svete sličice» s molitvama maloj Mariji i Isusu – dječaku, ili kao lijepu razglednicu ili uspomenu na ovo uistinu svetište sv. Obitelji, svetište Djeteta Isusa, svetište Majke Božje na Gorici. Na ova dva oltara poseban kontrast ispucanom blijedocrvenom kamenu - mandorlatu stvaraju stari ponosna držanja drveni srebrnosivi i pozlatom okićeni kasanobarokni, provincijske izrade svječnjaci i dahom starine oplemenjuju, zagrijavaju, tope kamenu hladnoću oltara. Kamena Zvonimirova lađa (otočić Prvić između Baške i Velebita), pogled sa Svetišta M.B. Goričke
Na zidu suprotnom velikim bočnim
vratima crkve nalazi se od tamne hrastovine izrađena školjka
propovijedaonice s
drvenim stubama. I sada čujem glas svećenika koji s tog mjesta prestade
propovijedati onda kada je prestao i govoriti misu na staroslavenskome
jeziku,
kada se je služeći misu okrenuo puku, kada je na kraju mise prestao čitati molitvu
zaštite sv. Mihovilu
Arhanđelu. Bilo je to sredinom šezdesetih godina
prošloga stoljeća kada su se
oduševljeno više ili manje počele provoditi
liturgijske smjernice II.
vatikanskog koncila. To je bilo vrijeme velikih promjena kojima je
započelo
jedno vrijeme koje i danas traje, ali i pokazuje svoje naličje. Nakon
toga u
crkvu je počeo ulaziti duh ovoga svijeta pod izlikom suvremenosti. Tako
je ušao
i razglas, a svećenici su dobrim dijelom počeli hvatati manire
estradnih ljudi,
jer ih je na to počela tjerati i moderna tehnologija, nastale su bitne
promjene, a često ih prate i neodgovarajuće improvizacije. A stara
povezanost
svećenika, posebno glagoljaša s pukom je dobila jedan drugi
oblik, koji se
danas može prepoznati kao opća jednakost u mnogočemu, što
počinje narušavati
temeljne vrijednosti kršćanske duhovnosti. O toj
tradicijskoj povezanosti
svećenika i vjerničkoga puka govore i dvije stare ispovijedaonice iz
početka
XX. stoljeća, koje su vrhunski drvorezbarski rad svoga vremena. I zato
žalim za
njima. Iz praktičnih razloga i ljudskoga komoditeta zamjenjene su
novim, reklo
bi se ispovjednim boksovima, kontejnerima koji su nešto
prostraniji, ali se u
njima ne vidi ni svećenik ni onaj koji se ispovjeda. Stare
ispovijedaonice,
iako čvrste i u dobrom stanju odložene, su u lopicu pred crkvom i tamo
su
dočekale svoju konačnu sudbinu. Iako te ispovijedaonice čine komplet s
korskim
sjedalima i propovijedaonicom ipak su nepovratno izišle iz
crkve i nestale
zauvijek. Groblje u okrilju Svetišta M.B. Goričke Bogatstvo
Svetišta Oba bočna zida krase slike križnoga puta što ih je u tehnici ulja na platnu izradio Slovak – Hrvat Adam Muchtin, svećenik i župnik župe sv. Terezije od Djeteta Isusa na Vežici u Rijeci. Muchtin je osim što je bio nadareni člankopisac i jedan od izdavača katoličkih novina «Istina» u Sušaku (1936-1941.), graditelj istoimene crkve na Dolnjoj Vežici ovdje se predstavlja kao dosta uspješan slikar. Scene križnoga puta Muchtin donosi sasvim reducirano i fokusirano na lice Kristovo, odnosno na lica drugih sudionika. Iako s dosta slabosti u likovnoj naraciji, fakturi, tehnici a i psihološkom ocrtavanju likova uspio je ipak odraziti svu dramatiku Kristove muke i smrti na križu. Zelenkasto – smeđim tonovima i ispaćenim izrazom lica svih aktera muke i smrti Kristove izrazio je svu dramu toga događaja, ostao je povezan s tradicijom, ali je dao svoj moderni izričaj ne narušivši ili ne opterećujući time ugođaj i konzistentnost prostora i njegova duha. I kada se bude govorilo o Muchtinu, a to je neophodno čim prije učiniti ne samo poradi Muchtina već i hrvatsko – slovačke povezanosti i ljubavi, svakako će ti radovi govoriti o Muchtinu kao dobrom i hrabrom slikaru – amateru, ali ponajviše o Muchtinu svećeniku i vjerniku koji je nadasve ljubio Krista i bio uronjen u otajstvo Njegove muke. Te slike nastale u vrijeme ratnih strahota odražavaju svu zlokobnost slutnje dolazeće apokaliptičke zvijeri – diktature komunističkoga ateizma. Glavni oltar s čudotvornim likom M.B. Goričke Ostadoh na časak u tišini i udobnoj ljetnjoj hladnoći crkve, uronjen u molitvu Mariji i Njenom Sinu moleći u svojoj sebičnosti za rješenje množine svojih životnih problema, a potom za drage mi ljudi u potrebi, za mnoge moje drage i prijatelje, a nadasve neprijatelje, dragi moj Isuse, za sve ljude u potrebi. Za Domovinu, za ovu divnu bašćansku kotlinu i plavo more, za cijeli svijet Gospodine. Marijo i Ti svojim zagovorom pomozi! I
ja bih molio još dugo da me iz molitve ne trgne vlč. Marinko
Barbiš, koji je
ovdje rektor Svetišta već dugo vremena. On je samo jedan u
nizu mnogih
upravitelja svetišta, u nizu koji se nastavlja na opate iz
benediktinske
opatije sv. Lucije. Povijest je u raznim dokumentima koji se odnose
uglavnom na
materijalne sporove zabilježila i rektore svetišta: 1540.
godine je bio fratar
Milutanić, 1565. godine pop Matej Kirijačić, 1603. godine pustinjak i
sveta
života domaći svećenik Juraj Dorčić, koji je vjerojatno sahranjen u
samoj
crkvi. Vlč. Marinko me pozva u sakristiju da vidim «zlato i
srebro» svetišta.
Pokazao mi je nekoliko procesijskih križeva (XVIII. i XIX. st.),
predivnu malu
pokaznicu (XVIII:/XIX.
st.) vjerojatno
rad neke radionice iz jednoga od mnogih srednjoeuropskih zlatarskih
središta,
nekoliko kasnobaroknih venecijansih kaleža, te množinu
naušnica, ogrlica,
lančića i zavjetnih ex – voto srebrnih darova domaće ili
venecijanske izrade,
koje je vjerni puk u znak za primljene milosti ostavio Majci Božjoj
Goričkoj.
Taj nakit procjenjen na vrijednost metala i izrade nije spomena
vrijedan poput
udovičina novčića, ali kao svjedočanstvo iskrene ljubavi i zahvalnosti
Nebeskoj
Majci, kao svjedočanstvo vjere i vjerničke zahvalnosti njegova
vrijednost
postaje neizmjerljiva i predstavlja zaista vrijedno blago ovoga
svetišta. Tu
sam u rukama mogao držati i stare glagoljske misale i obrednike iz XVII., XVIII. i XIX.
stoljeća kojima su se u
svetištu služili svećenici kako o tome svjedoči Priolova
vizitacija iz 1603.
godine. Tim knjigama, iako na Krku glagoljske tiskane knjige nisu neka
rijetkost ipak treba kao dragoj baštini posvetiti puno
više pažnje, jer je to
posebno vrijedan dio najugroženije nacionalne baštine. Ali
iznenadio sam se
kada sam doznao da je većina ovdje sabranih knjiga - najvećim brojem su
to
knjige tiskane latinskim, ali i hrvatskim jezikom - pripadala o.
Bartulu
Pajaliću, rođenom u Baški 1791. godine, redemptoristu koji
je umro u Rimu 1850.
godine na glasu svetosti i pokopan je s ostalim redovnicima sveta
života u
kripti crkve sv. Alfonza u Rimu (Via Merulana). Svoje najdraže i
najveće blago:
knjige je ostavio ovome svetištu. O njegovu životu
nešto informacija donosi
Alojzije Ragužin u knjižici «Stotina Kristovih radnika iz
krčke dijaceze», ali
su njega, kao i Jurja Dorčića, ne samo krčki vjernički puk već i
svećenici
zaboravili, tako da je danas teško pronaći njegov grob, a o
njegovu vrednovanju
ili pak beatifikaciji nitko ne govori i ne mari. Takav smo narod koji
kako
izgleda ne voli svoje najveće bogatstvo, svoje ljude svetoga života.
Ali me je
ipak u svemu tome razveselila ideja, namjera koju mi je iznio rektor
Svetišta kako
namjerava urediti u jednom dijelu sakristije nad kojom je kapelica sv.
Leopolda
Mandića stalnu izložbu «bogatstva» riznice, tj.
umjetničke, sakralne i votivne
ostavštine bez koje ovo Svetište gubi svoj
identitet i svoju kulturnu i duhovnu
poruku. Naravno da to neće biti lako, jer za to ne samo da nedostaje
novca već
treba i dosta stručnoga rada bez čega se neće moći ni ovaj projekt
ostvariti.
Međutim, sudeći po živosti u Svetištu, punoj kući različite
čeljadi i duhovnim
okupljanjem kroz cijelu godinu to ipak neće biti baš tako
nemoguće ni teško. Ex Voto Kvirina Desantića u crkvi M.B. Goričke Živo
vrelo Božje Milosti i Milosrđa U ovo Svetište su tijekom prošlosti hodočastili mnogi o čemu govore brojna zapisana svjedočanstva i zahvale. Biskup krčki David 1590. godine piše da je ovo glavno svetište na otoku Krku, a bašćanski župnik je zabilježio 1673. godine kako je u svetištu misa svakoga blagdana i nedjelje, te da „vsako leto Gospoji gremo s prošišionom petnaest volat.“ Papa Leon XIII. dao je 1896. godine vjernicima - hodočasnicima mogućnost da dobiju potpuni oprost na blagdane Velike i Male Gospe, na Duhove i Duhovski ponedjeljak, a Sveti zbor obreda je dopustio 1899. godine slavlje zavjetne mise Blažene Djevice Marije u ovome Svetištu. Okupljanja u Svetištu su nastavljena i u naše vrijeme i to susretima mladih 1971., 1992. i 1993. godine, biskupijskim Euharistijskim kongresom 1983. godine. Na mjestu stare bratimske kuće vlč. Marinko je izgradio suvremeno oblikovanu kuću, ugradivši u nju i staru «štirnu» iz 1891. godine koja i danas služi svojoj svrsi. Kuću je 1993. godine blagoslovio tadašnji krčki biskup, današnji zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić. Tu je deset godina djelovala terapijska zajednica («Savez») za muškarce – ovisnike o drogi koja je dala značajne rezultate i mnogima pomogla da se vrate ne samo svakodnevnom životu bez droge već i životu s Bogom. Sada se tu održavaju dvotjedni terapijski susreti s ljudima koji boluju od PTSP-a, uglavnom su to branitelji iz unutrašnjosti Hrvatske. Isus preko Marije uz veliki trud vlč. Marinka, rektora Svetišta, njegovih suradnika i pomoćnike djeluje uspješno i na ovu svoju djecu i braću. U zimskim mjesecima kada je teško zbog studeni biti u ovoj velikoj i prostranoj crkvi sve se događa u grijanoj dvorani – kapeli koja svakoga utorka okuplja na molitvu brojnu, ponekad i prebrojnu zajednicu satavljenu od onih što dolaze ne samo iz bašćanske kotline već iz svih mjesta na otoku, iz Opatije, Rijeke i Crikvenice, a po ljeti se nađu i mnogobrojni turisti kao i mnogi prijatelji iz Zagreba, Slovenije i Italije. Crkva M.B. Goričke Što ti ljudi tu rade? Ništa
posebno,
a opet posebno. Mole, pjevaju, vape i zazivaju, utječu se i predaju
svoje
probleme Onome koji je došao oduzeti nam sve naše
brige, grijehe, probleme i
teškoće, koji nas je došao spasiti. Ti ljudi
često zatraže da se nad njima i za
njih moli, da ih se uputi na pravi put, da ih se razriješi
različitih problema
i teškoća. Mnogo je onih koji su nakon takvih molitvi i
spoznaja svojih
teškoća, ali i velikih prednosti prijateljstva i
zajedništva s Isusom
razriješili mnogo toga neurednoga, neriješenoga
ili nejasnoga u svome životu i
zadobili: od mira i sigurnosti do rješenja svojih
zdrastvenih, duhovnih i
drugih poteškoća. Stoga i nije čudo da je u većini utoraka
dvorana premala, a
ljeti se to dogodi i u crkvi u koju može stati i više
stotina ljudi. Očito je
da Bog i Njegova Majka obilno nagrađuju svoj vjerni narod koji im se
utječe
otvorena, iskrena srca i duše. Pa tako je bilo i u
prošlim vremenima o čemu
svjedoče brojni zavjetni darovi, ex – vota, kao i veličina
ovoga svetišta na
brijegu do kojega do nedavno nije bilo kolskoga prilaza. Mi
današnji ljudi smo
na to zaboravili, držimo da su to naivne i nestvarne priče, a kada nas
teškoće
pritisnu i sva suvremena tehnologija, medicina i ostala znanost ostane
nemoćne
tada ostajemo sami sa svojim bolom, teškoćama, problemima
pred Bogom koji nam
tada nešto jačim glasom ili preko drugih ljudi nudi svoju
ljubav, svoj zagrljaj
kojega često mi ljudi otvrdnula, kamena srca teško čujemo,
nerijetko ne
prepoznajemo, a ponajviše ne razumijemo. I kada Mu otvorimo
svoje srce, kada Mu
se predamo događaju se uistinu čudesa: kameno srce postaje meko, od
mesa, a
naša duša, naš duh nalaze smirenje u
Bogu svome i tada počinjemo dosta lako
rješavati svoje probleme i nesporazume kojima smo uzrok mi
sami, naši grijesi.
To mogu potvrditi mnogi koji se u znak zahvalnosti i odanosti tako
često ovdje
okupljaju da se može uistinu govoriti o zajednici trajnoga karaktera
koja se je
nazvala «Totus Tuus» i imenom Ivana Pavla II. Pa
što to govorim i trošim vam
vrijeme! Dođite i uvjerite se, molite i tražite. Sigurno je jedno, a to
je da će
te se smireni i s Bogom pomireni, duhom i tijelom obnovljeni vratiti
svojem
domu. A prespavati u kući kraj Svetišta je poseban doživljaj
bilo zimi kada
bura svojim fijukom uspavljuje i daje osjećaj sigurnosti u Majčinom
zagrljaju,
bilo u proljeće kada nam Bog govori cvrkutom ptica kojih je ovdje
mnogo, jer je
to svojevrsni ornitološki rezervat smješten u
šumarcima što
se penju sve do okomitih bokova vrletnih
stijena pod kojima se je smjestilo Svetište.
Šetnjom laka koraka uz zidiće od
naslagana kamena ubrzo se uđe u čaroban svijet krčkih mrgara, tih
drevnih
prethistorijskih tvorevina ljudskih ruku, svijet ilirskih kamenih
torova u koje
i danas Batomaljci i Jurandvorci smještaju svoje ovce kod
prebiranja,
striženja, odnosno za vrijeme čuvanja na brdskim prostorima gdje se
stada ovaca
slobodno kreću. To su pravi labirinti, arhitektura puna duha i
praktičnosti
koja gledana sa visine orla postaje prava i unikatna kamena čipka. To
je
hvalospjev ljudskome trudu i domišljatosti, to je oda
ljudskoj praktičnosti i racionalnosti,
to je spomenik prošlosti živ i danas. Idilu kamena i
zelenila dopunjuje zvon
ovna i blejanje ovaca što bezbrižno pasu na obroncima
planinskoga boka koji se
na trenutak zaustavlja pred Svetištem, a potom
spušta u dolinu i hrli prema
moru. Za botaničara i zoologa, za ljubitelja prirode i čistoga
okoliša,
planinara i lovca, za estetu i mirisna sladokusca to je raj koji
obiluje
raznolikim raslinjem i životinjskim svijetom, a svojom divljom
konfiguracijom i
raznolikošću sadržaja to je jedinstveno ruralno okruženja,
djevičanski krajolik
kojega valja uživati i sačuvati u srcu, u sjećanju i u svakom udisaju
zraka
oplemenjena aromom mediteranskoga bilja kojega je ovdje u izobilju. To
je
prirodni rezervat koji zaslužuje trajnu zaštitu, posebne
pred puzajućom urbanizacijom
u vidu aparmanizacije, to je raj na zemlji kojega u ime i za Boga treba
trajno
čuvati i za buduća pokoljenja sačuvati. I vraćajući se automobilom niz
strmu i
zavojitu cesticu prema Batomlju često molimo za njegovo očuvanje, za
održanje njegove
izvorne prirodnosti, za njegovu posvećenost Bogu i Mariji. Molimo da
ovaj
Marijin zemaljski vrt, Marijin perivoj ostane i dalje raj za ljude i
mjesto
njihova susreta s Bogom, gdje će se ljudi lječiti Božjom
nazočnošću, gdje će
znati i moći prepoznati Božji rukopis, Božji glas. Stoga me čudi da
ovaj svijet
ovdje prihvaća u ime lažne avangardnosti, dopušta da im neki
stranci i njihovi
domaći nasljedovatelji slabovidna srca i slijepe duše
nametnu neka lažna
božanstva, maglovite spoznaje i duhovne nedorečenosti nejasnih
horizonata, neke
čudne projekte poput svjetlosnih instalacija, novogradnji kamenih
spoznajnih
labirinata, te označavanje točaka i postavljanje oznaka („sinjala“)
za iscjeljenje
planete Zemlje. Ti novi i samozvani
«proroci i iscijeljitelji» pritom ne vode računa o
Stvoritelju i jedinom
liječniku ove planete, cijeloga Svemira i svega stvorenoga ukljućujući
i nas
ljude, ne vode računa o Bogu koji je žarko ljubeći nas ljude poslao na
Zemlju
svoga Sina Isusa Krista koji je po svemu postao nama sličan osim u
grijehu i
koji je mukom i smrću na križu otkupio sve naše grijehe, sve
nas. Štoviše time
Ga žele na tihi i diplomatski način ukloniti iz javnoga, a potom i
našega
osobnoga života, žele Ga zamijeniti lažnim božanstvom, najvjerojatnije
i sami
stati na Njegovo mjesto. Marija nam u ovom Svetištu
– a to je jedna od brojnih
iscjeliteljskih točaka ove planete - sasvim besplatno nudi najboljega
liječnika
ljudske duše, duha i tijela, cijeloga Svemira, nudi Svoga
nebeskoga Sina.
Trebamo samo otvoriti svoje srce i dušu i predati se u
cjelosti Njezinome Sinu,
našemu bratu i prijatelju Isusu Kristu, pustiti da Duh
Božanske Ljubavi, Duh
Sveti koji povezuje Oca i Sina ozrači svojom božanskom ljubavi i nas.
Oni nas
očekuju, oni za nama žude. Ne propustimo tu mogućnost još
danas. Jedina reklama
za ovo čudesno lječilište ljudske duše i srca,
duha i tijela, naše planete
Zemlje i cijeloga Svemira koja ne bliješti varavim
šarenilom svjetla svjetlosne
instalacije, koja nije ni spoznajni kameni labirint, koja se ne vrti
stvarajući
privid nestvarnosti, koja ne trešti glazbom poludjela
tonaliteta, koja nije
nasilna i uznemirujuća, već je samo i jedino tiho i ustrajno
svjedočenje, puko
iznošenje brojnih činjenica iz prošlih stoljeća
kao i svjedočenje danas
izliječenih i oslobođenih, onih koji su tu iskusili blagodati ljubavi
susreta s
Kristom, s Bogom. Jedino što trebamo učiniti je, posebno u
tamnim trenucima
svoga življenja, povjerovati i iskrena srca i otvorene duše
doći k Njemu, svome
Milosrdnome, jedinome Bogu i Spasitelju. A Marija nas na ovome brijegu
ponad
Baške već stoljećima čeka. Stoga pođimo Majci Božjoj
Goričkoj kako nas to
poziva starodrevna pučka bašćanska pjesma «Čudo Majke Božje na Gorici»:
Pa vi pojte Gospi
na Goricu, skrušeno se ondi pomolite Majku
Božju za milost prosite. Doviđenja
kod Majke Božje na Gorici!
Juraj
Lokmer Popis radova Jurja Lokmera iz područja hrvatske glagoljske baštine
Zahvaljujem g. Jurju Lokmeru na poslanom članku. D.Ž. Hrvatska glagoljica u Norveškoj Bašćanska ploča Hrvatski prvotisak iz godine 1483. Mala enciklopedija hrvatske glagoljice Croatia, its History, Culture and Science |