Hrvatska i Sveta Stolica

s osvrtom na glagoljaše

prof. Ive Livljanić, predavanje održano na redovitoj mjesečnoj tribini Društva prijatelja glagoljice listopada 2008. u Matici hrvatskoj, Zagreb

O odnosima između Hrvatske i Svete Stolice ne namjeravam govoriti kao povjesničar, jer to nisam. Isto tako niti kao poznavatelj naše glagoljaške baštine, jer se time nisam nikada ozbiljnije bavio. I zato ću o tome biti vrlo kratak koristeći se uglavnom istraživanjima naših vrsnih poznavatelja tih područja, kao što su prof.dr. Franjo Šanjek, prof.dr. Eduard Peričić. Mr.sc. fra Petar Runje, svjetski poznati filolog prof.dr. Radoslav Katičić, pk. don Amos-Rube Filipi, svećenik zadarske nadbiskupije...

Nešto više usudit ću se progovoriti o odnosima između Hrvatske i Svete Stolice, kada bude riječ o najnovijem razdoblju u kojem sam dijelom i sam aktivno sudjelovao kao prvi veleposlanik Hrvatske pri Svetoj Stolici - od 1992. do 1998. Za te najnovije podatke, budući da sam bio svjedokom i sudionikom mnogih vrlo značajnih događaja, u svom ću izlaganju iznijeti i svoja osobna sjećanja i razmišljanja. Dakako, koristio sam i različite dokumente Državnoga tajništva Svete Stolice, posebno one koji govore o aktivnostima Vatikana u vremenu takozvane "jugoslavenske krize" , poimence knjige: "La crisi jugoslava (1991-1992)" te "L'attivitá della Santa Sede 1992".

U prvom ću dijelu iznijeti tek neke zanimljive podatke koji rječito govore o tome koliko su naša nacionalna povijest i naša kultura, od dolaska na ovo sadašnje hrvatsko tlo pa do današnjih dana obilježene stalnim i čvrstim vezama s rimskim papama, Kristovim namjesnicima. Koristeći se upravo podacima spomenutih stručnjaka ja ću vrlo kratko iznijeti samo one datume i događaje koji su i po mom skromnom sudu najznačajniji.

Papa Ivan IV. - Dalmatinac, po nekim autorima rođen u Solinu, a prema povjesničaru Bianchiu te zadarskoj na kamenu zapisanoj predaji - Zadranin (Dalmata, patria Jadrensis), 641. šalje opata Martina u Istru i Dalmaciju, a mi smo, kako tvrde neki povjesničari, već tamo. Opat je Martin došao skupljati kosti mučenika i otkupljivati zasužnjene kršćane.

Samo 40-ak godina kasnije, točno 680., za pape Agatona, Hrvati sklapaju s Rimskim prvosvećenikom pismeni ugovor kojim su se, kako to navodi Konstantin VII. Porfirogenet, bizantski car, "Svetom Petru apostolu, tvrdom stalnom vjerom zavjerili da ne će nikada u tuđe zemlje oružani provaljivati...", a papa im obećava da će "u ratu biti uz Hrvate Bog i pomagati im, a pobjedu će im pribaviti učenik Kristov Petar". Nema dvojbe da smo dakle, odmah po dolasku u 7. stoljeću pa onda u 8. stoljeću pokršteni. Prvi među slavenskim narodima!

U pismu 7. lipnja 879., na dan Spasova, papa Ivan VIII. blagoslivlja kneza Branimira i narod Hrvata. Papa piše da je na oltaru Svetoga Petra, 21. svibnja iste te godine, slavio svetu misu i "blagoslovio njega i njegov narod kao i cijelu zemlju da bi njome sretno i sigurno vladao". Rekao bih da je to prvi pisani dokument (slijedilo ih je još nekoliko) kojim je de facto Hrvatska bila međunarodno priznata. S pravom je taj nadnevak uzet za Dan hrvatske diplomacije!

Kada govorimo o Ivanu VIII., koji je u stanovitom smislu prvi priznao državu Hrvatsku, valja svakako istaknuti da je bio i prvi papa koji je u svom pismu godinu dana kasnije (880.) odobrio bogoslužje na staroslavenskom, ili kako dr. Peričić kaže, na starohrvatskom jeziku. Ivan je VIII. nedvojbeno ustvrdio da se bogoslužje na tom jeziku ne protivi crkvenom nauku. Neka je to slavljenje samo na slavu Gospodina!

Takvu blagonaklonost nisu pak iskazivali njegovi nasljednici papa Stjepan V. a još manje Ivan X. koji izrijekom u pismu splitskom nadbiskupu određuje da "...vrše žrtvenu službu prema običajima svete Rimske crkve na latinskom, a ne na stranom."

No, mi ćemo Ivana X. radije pamtiti po njegovom pismu iz 925. (kojim odobrava sazivanje crkvenoga sabora u Splitu) "...ljubljenom sinu Tomislavu, kralju Hrvata", dakle priznaje mu kraljevski naslov.

Godine 1062. papa Aleksandar II. dopušta ređenje svećenika glagoljaša, uz samo jedan uvjet - da poznaju i latinski jezik. Taj isti papa naziva i priznaje Petra Krešimira IV. kraljem "Hrvatske i Dalmacije".

Prvi hrvatski kralj, ujedno i prvi među slavenskim vladarima, kojemu papa udjeljuje vladarsko znamenje - krunu, žezlo, mač i zastavu 1075. je Dmitar Zvonimir, koji pak papi tada priseže vjernost, a njegovim poslanicima ustupa gostinjac i posjed u Vrani kod Zadra.

Godine 1177., 13. ožujka, papa Aleksandar III. dočekan je od naroda predvođena klerom, u Zadru "cum canticis illiricis, in eorum sclavica lingua" - hrvatskim pjesmama na svom hrvatskom jeziku. Taj je podatak vrlo znakovit i jasno govori tko je živio u to vrijeme u Zadru te kojim se jezikom pjevalo.

Papa Inocent IV. 1248. dopušta senjskom biskupu Filipu, a time posredno i svim ostalim hrvatskim krajevima gdje se glagoljalo, nesmetanu uporabu hrvatskoga jezika u bogoslužju. Tu su, dakle, povlasticu Hrvati dobili 7 stoljeća prije ostalih naroda, koji su to pravo stekli tek na II. Vatikanskom saboru (1960-ih godina). I od tada više nema baš nikakvih, barem ne službenih ograničenja za obavljanje službe Božje na narodnom, hrvatskom jeziku.

U ratu protiv Turaka pape nas zdušno pomažu. Papu Eugena IV (1431-1447), ćemo pamtiti ne samo kao organizatora križarske vojne protiv osmanlijskih zavojevača već i kao papu koji je, kako piše njegov pisar Blondo, također odobrio uporabu slavenske liturgije u našim krajevima.

Leon X. godine 1517., također zauzet za oslobađanje od turskoga jarma, dodjeljuje nam časni naslov "Scudum saldissimum et antemurale cristianitatis" - najčvršći štit i predziđe kršćanstva.

Jedan nama, zbog posebnih razloga, blizak papa Siksto V., kažu daljim podrijetlom iz Hrvatske (Peretti - Kruškić) 1591. podiže u Rimu crkvu sv. Jeronima, kojom se i danas dičimo, i daje joj jedinstvenu povlasticu, a to je da njezini kanonici smiju biti samo Hrvati "rodom i jezikom".

Na tragu potpore rimskih papa uporabi hrvatskoga jezika u liturgiji valjalo bi svakako još spomenuti i papu Urbana VIII. (1623-1644), pa i njegova nasljednika Inocenta X. koji su naredili tiskanje glagoljicom misala u Rimu, nakon usporedbe i ispravaka koje je odredila Kongregacija za obrede.

Papa Klement XIII. (1758-1769) dopušta u Veneciji 1763. tiskanje "Bukvara slovenskij pismeni veličajšago učitelja bl.Jeronima Stridonskoga". Pio VII. (1800-1823) omogućuje izdanje u Rimu novoga glagoljskog brevijara - časoslova, a Pio X. (1846-1878) pak izdanje glagoljskoga psaltira.

O Lavu XIII., nedvojbenom prijatelju Hrvata, spomenimo samo to da je uz uređenje "Zavoda za hrvatski narod" (Collegium Hieronymianum pro Croatica gente), uz već postojeću Sikstovu crkvu, naložio Kongregaciji za širenje vjere da tiska novi prerađeni staroslavenski glagolski misal kao i novi Rimski hrvatski obrednik. Pio X. (1903-1914) izdaje novi misal i obrednik na hrvatskom jeziku.

I u najnovijoj povijesti, točnije neposredno poslije II. Svjetskog rata Pio XII (1939-1958), najprije 1949. dopušta uporabu hrvatskoga obrednika u zadarskoj nadbiskupiji, a taj isti papa na područjima koja su bila pod talijanskom okupacijom od 1920. - Istra, Rijeka, Zadar, dopušta svećenicima slavljenje mise na staroslavenskom jeziku.

Tu bih završio ovim kratkim ali vrlo važnim povijesnim podacima, iako ih ima još puno. Oni vrlo jasno ocrtavaju položaj i značenje Hrvatske u tim vremenima. Valjalo bi se osvrnuti i na jedno posebno teško razdoblje naše ne tako davne povijesti, na ono što je ta kršćanska Hrvatska proživljavala u prošlom stoljeću, mislim poglavito na vrijeme jugo-komunističke diktature, vrijeme progona, tortura i fizičkih likvidacija svih nepoćudnih. Nije li dovoljno spomenuti kardinala bl. Alojzija Stepinca koji se nije htio pokoriti Josipu Brozu, osnovati Hrvatsku katoličku crkvu i time prekinuti odnose s rimskim papom te je, ostavši dosljedan svojim vjerskim i nacionalnim načelima, radije izabrao put mučeništva koji ga je uzdigao na čast oltara.

O svemu tome je, barem u ovo posljednje vrijeme, dosta kazano. Ne i sve! Za one koji žele nešto više znati o tome što se na diplomatskoj razini poduzimalo posljednjih 40-ak godine komunističke vladavine, preporučujem knjigu kardinala A. Casarolija "Mučeništvo strpljenja" (Il martirio della pazienza - prevedena i izdana kod nas 2001), u kojoj vrlo obazrivim diplomatskim jezikom govori o odnosima Svete Stolice i komunističkih zemalja od 1963. do 1989. Hrvatskoj - Jugoslaviji je posvetio oko 70 stranica.

Uza svu neizmjernu zahvalnost tim brojnim rimskim prvosvećenicima i njihovom zauzimanju za Hrvatsku kroz stoljeća valja nam posebno izdvojiti divovsku figuru velikoga pape i prijatelja hrvatskoga naroda, Ivana Pavla II čija je domovina Poljska naša pradomovina, preciznije Krakowsko vojvodstvo iz kojega dolazi, a koje se u stara vremena nazivalo "Bijela Hrvatska". On će nedvojbeno biti zapisan krupnim slovima u povijesti Katoličke Crkve, ali on je isto tako duboko ušao i u našu povijest.

Ivan Pavao II. prvi je papa koji je služio svetu misu na hrvatskom jeziku 1979. u bazilici sv. Petra prigodom proslave 1100. obljetnice obnovljene vjernosti Svetoj Stolici i svojevrsnoga priznanja državne samostalnosti od strane njegova dalekog predšasnika pape Ivana VIII.

Godinu dana kasnije, točno 12. studenoga 1980. svojom je rukom, na hrvatskom jeziku napisao sljedeće riječi:

"Dragi moji Hrvati, uspomena na slavlje Branimirove godine neka vam bude poticaj na vjernost Isusu Kristu, Gospi i Crkvi. Sjećajući se prošlosti budite zauzeti graditelji vedre kršćanske budućnosti, kao pojedinac, tako obitelji i sav Božji narod. S apostolskim blagoslovom Papa Ivan Pavao II. - Vatikanski grad, 12. studenoga 1980."

Sveta je Stolica, posebno u pontifikatu pape Ivana Pavla II., vrlo angažirana na svjetskoj političkoj pozornici. I to u dvostrukoj ulozi - onoj duhovnoj, kao središnja uprava Katoličke Crkve - oko 1 milijarde katoličkih vjernika - koja je kao takva nazočna u čitavom svijetu, na svim kontinentima, njegujući uspješnu suradnju s ostalim vjerskim zajednicama, no isto tako i u onoj drugoj, svjetovnoj ulozi, surađujući bilateralno s oko 170 država s kojima ima diplomatske odnose, kao i u međunarodnim organizacijama u kojima je cijenjena kao vrlo značajan moralni čimbenik.

Kao takva ona se energično suprotstavlja ratu kao načinu rješavanja različitih međudržavnih, međunacionalnih, plemenskih, ideoloških ili sličnih sukoba. U skladu pak s kršćanskim naukom obrana je čovjeka, njegove obitelji, domovine, vjere, dužnost svakoga čovjeka. Papa Ivan Pavao II. je u tom smislu, upravo u slučaju rata na našim prostorima, nedvosmisleno više puta izjavio da agresora treba pod svaku cijenu zaustaviti, pa ako nema nikakva druga rješenja, i vojnim sredstvima. To je stvar moralne dužnosti (ingerenza morale).

Kada je započela agresija udruženih srpsko-crnogorskih snaga na Hrvatsku, Sveta je Stolica, u skladu sa svojim poslanjem, neprestano pozivala na mirno rješenje sukoba. Ivan Pavao II. se, bilo osobno, bilo preko svojih najbližih suradnika, obraćao svim relevantnim međunarodnim čimbenicima kako bi se zaustavilo krvoproliće i zaštitilo napadnute. Svetoj je Stolici bilo jasno da ona i onakva Jugoslavija više ne može potrajati te da su "pravne, ustavne reforme, s čvrstim jamstvom ljudskih prava, kulturnih, vjerskih, jezičnih osobitosti, potrebite i hitne" (L'Osservatore Romano, Acta Diurna, 28. VIII.1991). Papa je dva mjeseca prije toga (29. VI.1991) okupljenim hodočasnicima na Trgu sv. Petra za molitve Angelusa rekao:"..još jednom ponavljam da se silom ne mogu gušiti prava i zakonite težnje naroda..." Istina, Vatikan još tada i vjeruje u nekakvo mirno dogovorno rješenje u Jugoslaviji. Tadašnji tajnik za odnose s državama Sv. Stolice Mons. Jean Louis Tauran, 29. srpnja iste godine saziva veleposlanike zemalja Europske ekonomske zajednice i kaže im da Sv. Stolica cijeni njihove napore u cilju rješavanja krize u Jugoslaviji i daje inicijativu da se žurno pošalju promatrači neutralnih zemalja kako bi se uspostavio i poštivao prekid vatre. Mons. J.L. Tauran odlazi početkom kolovoza 1991. (5-7.) u Zagreb i Beograd. Susreće se s hrvatskim biskupima, s patrijarhom SPC-e Pavlom i s tadašnjim ministrom vanjskih poslova Jugoslavije Budimirom Lončarom. Uvjerava vjerske poglavare u potrebu ekumenske akcije za mir, a Lončara moli da Savezna vlada u Beogradu stvori uvjete za konstruktivne pregovore među republikama. No, već je tada sve više postajalo jasno da nema ništa od ekumenizma i "jedinstva" te da tzv. federalna vlada više ne kontrolira situaciju. Dobro se prisjećam onoga što mi je Mons. Tauran, danas kardinal, u nekim kasnijim razgovorima o tom svom putu govorio. Informirajući papu o svojim susretima i o onome što je vidio i doživio, jasno i glasno mu je rekao otprilike sljedeće: "Sveti Oče, Jugoslavija više ne postoji! Drugim riječima, teško je tu nešto više postići na očuvanju bilo kakve zajedničke države...".


U Vatikanu, barem u određenim krugovima, je ipak još tinjala nada za nekakvo mirno rješenje pregovorima. Papa 26. kolovoza 1991. šalje brzojav tadašnjem predsjedniku Predsjedništva Jugoslavije, Stipi Mesiću i uvjerava ga kako Sveta Stolica i dalje podupire sve inicijative koje idu za pronalaženjem rješenja "teških postojećih problema". Državni pak tajnik, kardinal Angelo Sodano, tih dana u susretu s tadašnjim predsjednikom Savjeta ministara Europske zajednice, g. Hansom van Den Broekom, traži da se zaustavi sila i da se još jednom pokuša "političkim dijalogom među svim republikama Jugoslavije" i izražava povjerenje u akciju kojom bi se "ubrzao proces reorganizacije zemlje", poštujući načela završnoga Helsinškog akta o "jednakosti prava i samoodređenju naroda". Rekao bih da su to bili posljednji pokušaji i napori za stvaranje nekakve konfederacije.

Kada je u listopadu 1991. i onim najvatrenijim zagovaračima nekakvoga "jedinstva" postalo jasno da je raspad Jugoslavije neminovan i nepovratan proces i u Vatikanu postaje sve jasnije da više nema govora o pregovorima među zaraćenim stranama u smislu očuvanja Jugoslavije. Papa u svojim javnim obraćanjima sve rijeđe govori o pregovorima, a sve su češći njegovi apeli za mir, za prekid rata, jer rat je već nemilice bjesnio. Tako na pr. 6. listopada 1991., za molitve Angelusa, kaže: "Pozdravljam od sveg srca sve vas iz Hrvatske. U ovim tako tragičnim danima posebno sam blizak nemoćnome pučanstvu vaše domovine i svim žrtvama apsurdnoga rata".

Šalje pismo uzoritom kardinalu Franji Kuhariću i svim hrvatskim biskupima hrabreći ih da skupa s njime mole za mir. Hrvatskim se hodočasnicima u nekoliko navrata obraća iskazujući svoju brigu, razumijevanje za "težnje za pravdom i slobodom" a prognanicima iz mučeničkoga grada Vukovara kaže: "...poznato vam je da je papa uz vas svojom molitvom i ljubavlju; da je isto tako uza sve one koji pate zbog toga besmislena rata u vašoj ljubljenoj zemlji".


Posve je sigurno da posebno poglavlje u obostranim diplomatskim aktivnostima prije službenoga priznanja Hrvatske zavrjeđuju i dva posjeta hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana Svetome Ocu, u svibnju i listopadu 1991. te brojna pisma koja su u tom vremenu razmijenili.

Što je ratno stanje bivalo sve nepodnošljivije i teže, sa sve više žrtava, tim je više sazrijevalo uvjerenje da međunarodno priznanje Hrvatske može biti bitno jamstvo mira. Zato 26. studenoga 1991. kardinal državni tajnik, Angelo Sodano uručuje veleposlanicima pri Svetoj Stolici iz zemalja članica KESS-a (OESS) memorandum u kojem se poziva na načela međunarodnoga prava kao i na odredbe jugoslavenskoga Ustava iz 1974. po kojemu je evidentno pravo pojedinih republika da se odvoje od federacije, pa se preporuča da se ide na zajedničko "usuglašeno i uvjetovano" priznanje neovisnosti Hrvatske i Slovenije kao i ostalih republika koje bi postavile takav zahtjev. Ono "uvjetovano" značilo je da te nove države trebaju prihvatiti formalnu obvezu da će poštivati načela različitih dokumenata KESS-a, poglavito što se tiče ljudskih prava, demokracije i zaštite nacionalnih manjina.

Ne treba posebno naglašavati kakvu je težinu i značenje imao takav dokument Svete Stolice.

Nepuni mjesec dana kasnije, točno 20. prosinca 1991. priopćenjem Vatikanske Dvorane za tisak Sveta Stolica pojašnjava svoje stajalište i notama upućenim ministarstvima vanjskih poslova Hrvatske i Slovenije izvješćuje o svojoj nakani da prizna njihovu suverenost i neovisnost, a što će biti i javno objavljeno kao čin priznanja 13. siječnja 1992. Za vatikanske pojmove neuobičajeno brzo, već 8. veljače 1992. uspostavljaju se, što je drugi korak, diplomatski odnosi između Hrvatske i Svete Stolice.

Vrhunac pak u uspostavi diplomatskih odnosa slijedi 11. svibnja 1992. kada papin nuncij Mons. Giulio Einaudi predaje vjerodajnice Predsjedniku Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu (imenovan je 29. veljače iste godine), a ja kao hrvatski veleposlanik, imenovan 11. ožujka, predajem vjerodajnice Svetome Ocu Ivanu Pavlu II. 3. srpnja iste godine.

Profesor Ive Livljanić, desno od pape Ivana Pavla II., u pratnji obitelji, nakon predaje vjerodajnica Sv. Ocu dne 3. srpnja 1992. Pored prof. Livljanića je njegova kći Katarina Livljanić, istaknuti hrvatski muzikolog.

Sveti je Otac u svom odgovoru na moj govor naglasio kako taj čin predaje vjerodajnica "predstavlja povijesnu odrednicu" i nastavio kako su "veze hrvatskoga naroda s Rimskom crkvom vrlo stare", a sada, nakon što je "Hrvatska opet dobila svoju nezavisnost, te veze postaju još tješnje". I onda nastavlja:

"I htio bih odmah ocrtati duh te povezanosti, počevši od poštovanja što ga pobuđuju vaša povijest i vaša kultura, te osjećaja prijateljstva i poštovanja koje gajim prema Vašem narodu, do zajedništva u katoličkoj vjeri kojoj pripada većina vaših sunarodnjaka."

Sveti je Otac također podsjetio kako su "teški događaji koji su pratili proglašenje i priznanje Hrvatske zadržali...svu pozornost Svete Stolice koja nije prestala dizati glas tražeći da umukne oružje i da se uspostavi dijalog". A glede poziva da posjeti Hrvatsku papa je odgovorio:

"Pastiri, kao i predstavnici državne vlasti, pozvali su me da dođem u pastoralni pohod Crkvi u Hrvatskoj. Vi ste ponovili taj poziv koji dotiče dragu mi želju. Kada okolnosti to dopuste, nadam se da ću moći ostvariti to hodočašće i doći učvrstiti u vjeri moju braću i sestre hrvatske katolike i susresti se s cijelim Vašim narodom na njegovoj toliko dragoj zemlji."

Bogu hvala, ne samo jednom, već tri puta nas je posjetio u Hrvatskoj! I još dva puta u Bosni i Hercegovini (1997. i 2003).

Namjerno sam se zadržao nešto malo duže na ovim posljednjim događanjima u odnosima između Hrvatske i Svete Stolice pa i na osobnom susretu i razgovoru sa Svetim Ocem, i neka mi to nitko ne zamjeri, jer to je bez ikakve dvojbe, najznačajniji trenutak u mome životu, tim više što me Božja Providnost nagradila da nakon proganjanja te svih ponižavanja i šikaniranja budem prvim veleposlanikom Hrvatske pri Svetoj Stolici i to u vrlo dramatičnom i burnom trenutku stvaranja hrvatske države. Držao sam potrebitim iznijeti neke pojedinosti, jer se u medijima, poglavito onim "socijalističke inernacionale" i sličnih orijentacija moglo naći puno optužbi na račun vatikanske politike u pogledu "preranoga" priznanja Hrvatske. Istina je da je Sveta Stolica među prvima priznala Hrvatsku, a to je, usuđujem se reći, jedinstven slučaj u povijesti vatikanske diplomacije. Tko je pozorno pratio sve napore, izjave i dokumente Svete Stolice u svezi s "jugoslavenskom krizom", lako će uočiti da je do priznanja došlo:

  • prvo - jer je hrvatski narod i po najstrožim međunarodno-pravnim kriterijima pa čak i po Ustavu države u kojoj se nalazio, imao pravo na samoodređenje, tj. na stvaranje vlastite neovisne i suverene države, a
  • drugo - da bi se zaustavio rat i njegove strahovite posljedice.

Isticanje ovoga posljednjeg razloga puno sam puta čuo u razgovorima s visokim dužnosnicima državnoga tajništva Svete Stolice. Tim priznanjem htjelo se oduzeti svaki legitimitet za argument o tzv. "pravednom ratu" za očuvanje Jugoslavije, zapravo postupno stvaranje "Velike Srbije", čime je svoju agresiju Srbija pokušavala opravdati pred svijetom. Međunarodnim priznanjem Hrvatska je postala ravnopravnom članicom Međunarodne zajednice i rat protiv nje je najčišći oblik agresije na suverenu državu, a ne više "unutarnja stvar" Jugoslavije. Priznavši neovisnost napadnutoga naroda Sveta je Stolica dala Hrvatskoj međunarodnu političko-diplomatsku zaštitu. Polazeći od te svoje odluke, a poznavajući dobro narav i uzroke toga rata, Vatikan ni jednoga trenutka nije dovodio u pitanje teritorijalnu cjelovitost Hrvatske i eo ipso oslobađanje tada okupiranoga područja.
Iz svega navedenoga puno je lakše shvatiti zašto se Sveta Stolica odlučila, posebno tako brzo, priznati Hrvatsku kao neovisnu, slobodnu i suverenu državu.

Kako su se dalje razvijali ti odnosi? Sa zadovoljstvom mogu reći da su se stalno intenzivirali i da su neprekidno bili obilježeni obostranim poštovanjem i prijateljstvom.

Vrhunac je tih prijateljskih odnosa bio toliko očekivani posjet pape Ivana Pavla II. našoj domovini Hrvatskoj 10. i 11. rujna 1994. Imajmo na umu: gotovo trećina Hrvatske je tada još okupirana. Tim je svojim dolaskom papa htio ohrabriti hrvatski narod da ustraje u svojoj pradjedovskoj vjeri i da ostane vjeran onim moralnim načelima koja su nas održala na našoj grudi punih 13 stoljeća.

Pope John Paul II in Croatia

Papa Ivan Pavao II. u Hrvatskoj 2003.

Imao sam iznimnu povlasticu i osobno kratko u zrakoplovu sjesti uz Svetoga Oca, zahvaliti mu još jednom i iskazati mu svoje uzbuđenje i ponos što pri Njegovoj Svetosti predstavljam hrvatski narod koji ga je primio s toliko ljubavi i iskazao mu svoju posvemašnju privrženost. Papa se preko razglasa kratko obratio pratnji, svim novinarima i tom prigodom između ostaloga rekao:

"Ovaj je dan znamenit, é un giorno memorabile - dan za pamćenje. Moja je davna želja bila doći u Hrvatsku, a sada sam vidio kolika je to bila želja hrvatskoga naroda".

Slijedio je, samo 4 godine poslije, i drugi posjet Hrvatskoj: Zagreb, Marija Bistrica, Split : 2.-4. X.1998., kojom prigodom je Ivan Pavao II. u poznatom Marijanskom svetištu, u Mariji Bistrici, uzdigao na čast oltara kardinala Alojzija Stepinca, mučenika vjere, o čijoj je duhovnoj snazi i veličini papa rado i često govorio.

Papa Ivan Pavao II. u Đakovu 2003., sa slavonskim šeširom.
Izvor Glas Koncila

Prigodom pak trećega dolaska u Hrvatsku, a to je bilo 100. jubilarno papino putovanje izvan Italije, od 5. do 9. lipnja 2003. Ivan Pavao II. je, iako u veoma teškom zdravstvenm stanju, posjetio Rijeku, Osijek, Đakovo, Dubrovnik i Zadar i tom prigodom proglasio blaženom Mariju Propetoga Isusa Petković. Čini mi se kao da se prije preseljenja u vječnost, u nebeski Jeruzalem, htio oprostiti od, kako je često znao reći, ljubljenoga hrvatskog naroda. Veći dokaz ljubavi prema hrvatskom narodu doista je teško i zamisliti! Zar to najizričitije ne pokazuju i papine posljednje riječi, posljednje koje nam je uputio na našem tlu, a koje je uputio okupljenim Zadranima, a preko njih i čitavom hrvatskom narodu, na Rimskom forumu 9. lipnja 2003., kada je između ostaloga kazao:

"Posebna hvala tebi ljubljeni puče hrvatski, koji si me dočekivao raširene ruke i srca otvorena po ulicama Dalmacije, Slavonije i Kvarnera. Sjećam se tvojih patnji uzrokovanih ratom, što su još uvijek vidljive na tvojemu licu i što se odrazuju na tvome životu i blizu sam svima koji podnose tragične posljedice toga rata. Poznata mi je, međutim, tvoja snaga, tvoja hrabrost i tvoje ufanje i siguran sam da će ti ustrajno zalaganje omogućiti da jednom i ti ugledaš bolje dane.
Hvala i tebi, mladeži hrvatska. Neka te Bog blagoslovi!
Zemljo Hrvatska Bog te blagoslovio!"

Papa Ivan Pavao II. u Zadru 2003., pred Višeslavovom krstionicom.
Izvor Glas Koncila


Na općoj audijenciji, dva dana poslije, na Trgu Svetoga Petra, govoreći o svom putovanju u "plemenitu hrvatsku zemlju", papa je na kraju rekao:

"Neka Bog nastavi blagoslivljati i štititi Hrvatsku! Ona će uvijek imati povlašteno mjesto u mojoj ljubavi i u mojoj molitvi".

Ruski je disident Solženjicin prigodom izbora kardinala Wojtyle za papu lijepo rekao: "Ovaj je papa dar Božji". On je doista bio i jest veliki dar Božji za čitavu Katoličku Crkvu, on je bio najveći svjetski moralni autoritet u vremenu svoga pontifikata što su pak rekli mnogi drugi, a mi Hrvati možemo reći skupa s pok. kardinalom Kuharićem, da je taj papa "Božje iznenađenje puno ljubavi", a ja bih još dodao i da nam je Bog poslao papu Ivana Pavla II., Poljaka i Bijeloga Hrvata, onda kada nam je najviše trebao. U znak neizmjerne zahvalnosti mi smo ga uvijek dočekivali dostojanstveno, ne krijući svoj zanos, s uzvraćenom ljubavlju. Dočekivali smo ga uvijek, što je i sam papa osjetio, "raširenih ruku i otvorena srca".


Povijest takvih vrlo uspješnih i prijateljskih odnosa u stanovitom je smislu sankcionirana potpisivanjem svih četiriju ugovora (konkordat) između Hrvatske i Svete Stolice:

  1. o pravnim pitanjima,
  2. o suradnji na području odgoja i kulture,
  3. o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi RH i to dana 19. prosinca 1996. te posljednji,
  4. ugovor o gospodarskim pitanjima 9. listopada 1998.

Po ocjenama mnogih stručnjaka koji se bave tom problematikom ocijenjeni su kao uzor ugovori, poglavito za zemlje u tranziciji. Kardinal Vincenzo Fagiolo, tada predsjednik disciplinarne komisije Rimske kurije, inače poznati stručnjak kanonskoga prava u jednom mi je razgovoru istaknuo kako je bit tih ugovora što se temelje na međunarodno priznatim načelima o vjerskoj slobodi te da svojim sadržajima potvrđuju neovisnost, samostalnost i slobodu obiju strana. Slobodna Crkva u slobodnoj Državi. I kao takvi ti ugovori predstavljaju pozitivnu novost u odnosu na mnoge druge ugovore, ranije potpisane.

Ive Livljanić
veleposlanik Republike Hrvatske pri Sv. Stolici
(1992.-1998.)


Najljepše zahvaljujem prof. Ivi Livljaniću na poslanom članku. D.Ž.


Ive Livljanić: Moji susreti s papom Ivanom Pavlom II. (1992.-1998.)

Ive Livljanić: Republika Hrvatska i Sveta Stolica, sažetak - [AUDIO]. Predavanje održano 2007. u Hrvatskom veleposlanstvu pri Svetoj stolici u povodu 15. obljetnice uspostve diplomatskih odnosa. Izvor: Radio Vatikan

Ive Livljanić: Popovi glagoljaši na visini svoga poziva (Amos-Rube Filipi)

Ive Livljanić

 

Croatia - its History, Culture and Science