Predstavljanje "Zbornika o žrtvama u ratu i miru" s posebnim osvrtom na ŠkabrnjuStari su Rimljani govorili: "Verba volant, scripta manent" - Riječi lete, napisano ostaje. Zahvaljujući u prvome redu prof. dr. Zvonimiru Šeparoviću, predsjedniku Hrvatskoga žrtvoslovnoga društva pa potom njegovim vrijednim suradnicima, sponzorima, dakako i vrsnim stručnjacima koji su održali zapažena izlaganja na 4. hrvatskom žrtvoslovnom kongresu 15. i 16. lipnja u Zagrebu i 17. lipnja u Škabrnji pred sobom imamo ovaj izvrsno napravljeni zbornik. Svima njima zahvaljujući povijesne činjenice o brojnim hrvatskim žrtvama u 20. stoljeću ostaju zabilježene, a na ovaj će način biti i dostupne širokom krugu čitatelja. Na štošta imamo pravo ali ne i na zaborav onih koji su svoje živote položili u temelje Domovine Hrvatske. Istina, neki su pali kao žrtve samo zato što su bili dio hrvatskoga nacionalnog bića. Pomahnitali zločinci, Kainovi potomci nisu birali svoje žrtve. Ja ću se u svom kratkom izlaganju posebno osvrnuti na krvava zbivanja u Škabrnji i Nadinu te na sve ono što se činilo da svijet dozna za taj nezapamćeni zločin. Kao što se zna ja sam tada bio predsjednik Skupštine općine Zadar, a Škabrnja i Nadin su bili dio te općine. Ne, ne ću govoriti o pojedinostima toga masakra. O tome je tada naš tisak dosta pisao, a o tome ćete nešto više pročitati u vrlo lijepo i nadahnuto sročenom tekstu doc. Dr. sc. Josipa Faričića koje je objavljeno u Zborniku. Nažalost, svjesno ili nesvjesno neki se gotovo trude kako bi se to prepustilo zaboravu. U ime ne znam čijih interesa i po čijim naputcima. Vijest o tom masakru zgrozila me. Pa zar su, o Gospode, i ta barbarstva u stanju činiti - ubijati nedužne i nemoćne civile, žene i starce?! Prolistao sam ovih dana novinske članke iz toga vremena i osvježujem sjećanje. Beogradska je tv taj četnički masakr prikazivala kao nedjelo "ustaških bojovnika". Snimke su uz lažne komentare prikazane i na australskoj TV. Shvatio sam da se istoga trena treba uhvatiti posla, odmah žurno reagirati i da mi je činiti ono što sam umio, znao i mogao. Poslao sam preko prijatelja i uspješnog poslovnog čovjeka u Belgiji, g. Ante Vunića prosvjede u Belgiju i Nizozemsku, ne samo novinskim redakcijama, već i uglednim političkim ličnostima. Bio je kod mene i predstavnik CNN-a, a za koji dan, vrlo brzo istina je o tom zlodjelu otišla i u Australiju i u Italiju. U izravnom radijskom intervjuu, a taj tekst i danas čuvam u svojoj osobnoj pismohrani, rimskoj radio postaji drhtava sam glasa govorio o Zadru, Škabrnji, Nadinu i čitavoj okolici koja je zavijena u crninu, koja oplakuje svoje mrtve izmasakrirane 18. i 19. studenoga te da su to nedjelo, taj u nebo vapijući zločin, izvršili četnički zločinci s crvenom zvijezdom na kapi (po koji samo put!!) pod izravnim naredbama visokih nečasnika JA. Upozorio sam da ti krvnici do toga trenutka (23.XI) čak nisu omogućili pokop ubijenih. I završio sam taj intervju vapajem upućenim čitavoj Europi:
Isti sam taj tekst o Škabrnji i Nadinu poslao prijateljima u Njemačku i za koji je dan objavljen u "Badische Zeitung-u" O tome sam dao intervju i talijanskom listu "L' Indipendente", govoreći i o ostalim događanjima na našem području, vapijući uvijek za tim da je neophodno da nas Italija što prije prizna kao suverenu državu. Tadašnji generalni konzul Italije u Zagrebu, g. Salvatore Cilente, koji je tih dana posjetio Zadar bio je šokiran svim onim što je čuo o spomenutim zločinima kao i podatkom da je Jugo-armija čak granatirala i biskupijski kompleks. Član pak europske promatračke misije, Belgijanac Gyville, koji je pribivao predaji 35 masakriranih civila iz Škabrnje na patološkom odjelu Medicinskoga centra u Zadru mi je doslovce rekao sljedeće:
Dragi moj prijatelj, naš, po rođenju, sugrađanin liječnik dr. Giovanni Minak, iz Riminija o svemu je tome upoznao i Talijansku sindikalnu federaciju zdravstvenih djelatnika, čiji je ogranak u Riminiju već 26. studenoga izdao priopćenje (koje posjedujem), u kojem najsnažnijim riječima osuđuje taj zločin u Škabrnji. Znakovito, to priopćenje započinje riječima:
a završava:
U prosincu iste 1991. imao sam čast i povlasticu govoriti, kao pozvani gost, na Gradskom vijeću u Osimu i iskoristio sam i tu prigodu da bih uz ostalo, podsjetio na zločin izvršen nad nedužnim pučanstvom sela Škabrnje i Nadina.
Bol Škabrnje i Nadina, i čitave Hrvatske, sam nosio u srcu i kada sam napustio dužnost predsjednika SO-e Zadar. Nosim je i danas. Kao hrvatski veleposlanik pri Svetoj Stolici, u prigodi predaje vjerodajnica (3. srpnja 1992) i osobnoga razgovora sa Svetim Ocem, bez obzira na svečanost trenutka, nisam mogao prešutjeti zločine nad svojim narodom u Vukovaru i u Škabrnji. I dok sam kao vjernik, kao kršćanin, prihvatio papinu uputu i poruku da nam srca ne smiju biti ispunjena mržnjom, jer, kako On reče, ona razara sve oko sebe, nikada ne ću moći shvatiti one koji, iako svjesni užasa počinjenih zločina, do danas nisu našli riječi isprike, pokajanja i osude. Mislim pri tome na one koji posve sigurno znaju barem neke od počinitelja tih stravičnih zlodjela. Oni očito samo čekaju na naš oprost! Na kraju bih rekao kako je prevažno da naši povjesničari kao i svi svjedoci zbivanja u ovoj našoj nedavnoj prošlosti učine sve kako bi se otkrila, čula i napisala istina o patnjama i stradanjima hrvatskoga naroda. Nadati se, da se tada ne bi slavili i takvi nadnevci, kao 27. srpnja, dan kada je, na pravdi Boga, od strane srpskih četnika, potpomognutih talijanskim okupatorima fašistima, likvidirano hrvatsko pučanstvo u nekoliko sela u Lici. Na veliku žalost neke hrvatske medije, pojedine novinare pa čak i neke
hrvatske političare zanimaju samo eventualni zločini počinjeni od strane
hrvatskih pojedinaca. Ive Livljanić Najljepše zahvaljujem prof. Ivi Livljaniću na poslanom članku. D.Ž. Ive Livljanić: Moji susreti s papom Ivanom Pavlom II. (1992.-1998.) Croatia - its History, Culture and Science
|