ŠKABRNJA

Prenosimo svjedočanstvo dano neposredno nakon tragičnih zbivanja u Škabrnji 1991. Tekst je objavljen zajedno s ostalom opsežnom građom u knjizi Ante Milkovića Naša Škabrnja. Sav prihod od prodaje namijenjen je kao pomoć za obnovu (zapravo izgradnju) potpuno porušene crkve Velike Gospe u Škabrnji. Tekst je dobiven posredstvom AMAC-a.

PERO JURIĆ - GARE

Narodni list, 7. ožujka 1992.

Uhvatili su me 18. studenog oko pet i pol navečer u Škabrnji. Toga sam jutra otišao u grad, vozio sestru kod onoga vidara Katića da joj "popravi" nogu. Kad sam čuo za napad na Škabrnju, krenuo sam odmah nazad i pokušao se nekako probiti do sela da se uključim u obranu. Navečer su me uhvatli, a selo je bilo puno "martićevaca", četnika i rezervista. Uhvatli me bili četnici, stavili nož pod grlo da će me klati, kad uto naišao jedan kapetan prve klase i izvikao se na četnike da me puste. - Ovi su po selu čudo napravili, kazao mi je kapetan, - možeš Bogu zahvaliti što sam naišao.

Odvezli su nas onda svezane u Biljane gdje su bili već žene, djeca i starci iz Škabrnje, a odatle su nas vozili u Benkovac, po putu nas tukli, meni su po rukama palili vatru. Oteli mi novčanik s 500 švicarskih franaka i dokumente. Čim smo došli u Benkovac počela su ispitivanja. Strpali su nas u malu prostoriju, a rezervisti su razvalili željezna vrata da bi nas došli tući. Dovodili su i neku djecu, od kojih 10-12 godina, da nas kao prepoznaju da smo mi te ustaše iz Škabrnje, tjerali da pišaju po nama, a djeca to nisu htjela, samo su nam roge pokazivali. I stalno govorili da smo mi te ustaše iz Škabrnje koji ih "teraju s očevine i djedovine". Neki "martićevac", zvali su ga Reks, tukao nas je svime čime je stigao.

A onda je došao Davor Škorić, mislim da je bio vozač nekog generala, a inače mu je mati iz Škabrnje. On se kao zanimao da li nas tuku, govorio da nas ne treba tući, a iznenadio se kad je među nama vidio Luku Brkića, autoprijevoznika, inače njegovog tetka. Kod njega se raspitivao gdje su mu žena djeca, di mu je sin, da nije možda u gardi. A Luka mu odgovara da je mali (14 godina ima) kod rodbine u Njemačkoj. Kad je taj Škorić otišao, ovi rezervisti i "martićevci" opet su navalili na nas i tako sve do kasno u noć. U dan noću jedan je pijani rezervist otvarao vrata i pitao nas onako izubijane - Ustaše, je l' spavate, i onda opet udri po nama. Ujutro drugo ispitivanje pa na kamion i pravac - Knin. Tamo su nas odveli u takozvani Južni logor - vojni zatvor na ulazu u Knin. U zatvoru su već bili ljudi iz drugih naših sela, s Promine, iz Oklaja, gardisti iz Murvice, Zadra.

Tri dana ni kapi vode nismo dobili, a kad bi netko zatražio vodu, dali bi mu samo da okusi, a potom bi dobio trisku i svaki pogrde. Onda su nam počeli donositi nekakvu hranu, ono što bi njima ostalo, pa bi to sve pomiješali. Šiptar koji nam je hranu donosio, rekao je da jedemo bilo šta jer ćemo inače umrijeti od gladi, da nam oni drugo neće dati. Bili smo najprije u jednoj manjoj prostoriji pa u većoj, spavali na onim vojnim spužvama. Svaki od nas je imao jednu i pol deku, bilo je hladno da se voda u prostoriji ledila. Poslije dosta vremena prvi put su došli iz Međunarodnog crvenog križa da vide kako nam je. Zoran Galić, naš gardist, inače u Zadru je studirao engleski, bio im je prevodilac. A uz njega je uvijek bio i jedan njihov koji je znao engleski tako da im Zoran nije ništa smio reći. Vidjeli su ovi iz Crvenog križa kako nam je, da smo plavi ispod očiju, da smo žuti od udaraca, da nam je hladno, ali nisu puno mogli pomoći. Liječnica tog Crvenog križa nam je lijekove propisivala, a medicinski tehničar iz kninske bolnice je obvezno na svaki lijek ucrtavao onaj srpski grb s četiri C.

Dolazio nam je i general Mladić u posjete i govorio da bi nas on rado razmijenio ali da nas Hrvatska ne želi, da nas je odbacila jer se nismo htjeli boriti. Jedan put je rekao - Vidite kako ste sad postali mekani kad vam general Mladić čizmom stane za vrat. Vratiću vas ja ko čovek kućama pa da znate kome imate zahvaliti što ste živi. Ali ne znam kud ću s vama kad vas Hrvatska ne želi.

S tim hoće li biti ili neće razmjene mnogo su nas puta isprobavali. Jednom su natrpali grupu od deset-dvanaest naših u neki kombi i odvezli ih kao na razmjenu i poslije nekoliko sati ih vratili s obrazloženjem da nas Hrvatska više ne želi. Osim što su nas tukli nastojali su da što više u nama ubiju volju za životom. Govorili su nam da je eto Franjo Tuđman uhapšen, da kakva nam je to država, da će za tri dana propasti i tome slično. Od tih udaraca bilo je mnogo posljedica. Mnogima su još i sad napukla rebra. Inženjera Antu Mujana, našeg čovika koji je također radio na željeznici, tako su izmlatili i kasnije ga bacili na goli beton da je prozeba i dobio upalu pluća. Odveli su ga u bolnicu i rekli nam da je brzo ozdravio i da je razmijenjen, a tek smo mnogo kasnije saznali od onih iz Međunarodnog crvenog križa da je umro. U zatvoru su s nama držali i starca Jeru od 82 godine. Govorili su da im je i on opasan i da i on može zaklati srpsko dijete. A stari je imao povrijeđenu nogu, sva mu se bila ugnojila, grozno je sve to smrdilo, a oni mu je ni previti nisu htjeli.

Radili smo svakakve stvari od cijepanja drva do istovarivanja ugljena. Kako Knin dobro poznam, željezničar sam, imao sam prilike sresti neke ljude koje dobro poznajem. Mnogi su izbjegavali pogled, da ih ne zazovem po imenu, da ne vidim da su u uniformi. U posljednje vrijeme počeli su nam i dolaziti u posjete. Donosili cigarete, majice da se presvučemo. Nismo se kupali nego dva puta i to hladnom vodom bez sapuna za cijela 103 dana zarobljeništva. Ni kad smo ugljen iskrcavali. I tako su nam počeli donositi neke sitnice, valjda traže način kako bi se izbavili. Dolazio je tako Čedo Jašević, koji je inače prije rata bio u auto-školi, pa još neki. I nisam se uopće nadao da će doći do razmjene. Do toga je došlo nekako iznenada. Ujutro nas je upravnik zatvora Boško Sinobad postrojio kao svako jutro, prozvao određeni broj ljudi i samo rekao da idemo u razmjenu. Nismo se pošteno ni oprostili od onih koji su ostali. Iz Škabrnje su još tamo: Luka Brkić, Stanko Glavić, Miro Jurić, Mile Rogić i Neno Gurlica, iz Zadra - Zoran Galić, Miraž Babović, Ivica Čvrljak i Marin Zurak, Ivica Sijerić iz Poličnika, te inženjer Željko Blašković i Ante Sinovčić iz Novigrada. Oni i dalje čekaju zajedno s ljudima iz drugih sela da odu u razmjenu, da se vrate u slobodu.

Na naš Božić Kninom su odjeknule detonacije. Bila je označena uzbuna. Sutradan su nam govorili da su to napale "zenge" iz Pakova Sela, pokazivali nam neke rupe na nogometnom igralištu "Dinare". Ali nas nisu mogli prevariti, ako su već prevarili promatrače EZ-a. To je bila obično insceniranje napada, jer smo iz zatvora lijepo mogli čuti kako minobacač opaljuje, kako granata leti i kako pada. A minobacačem se ipak iz Pakova Sela ne može pogoditi Knin i to tako da sve granate padnu na nogometno igralište.


Croatia - its History, Culture and Science