Fra Antun Badurina

Propovjed na spomen-misi 
za o. Antuna Dragutina Parčića

Izvadak iz Zadarske smotre 3 (Zbornik D. Parčić), Zadar 1993., str. 18-20

latinicom

Hrvatska i njezina javnost bile su prisiljene 50 godina živjeti u zaboravu svoje baštine. Nesnalaženje, pa i površnost, u činjenicama hrvatstva to nam dnevice pokazuju (...) Narodu kojim se želi vladati najprije se ispire sjećanje, a oslabjelost memorije znači gubljenje identiteta i neraspoznavanje vlastite cjeline, punine i posebnosti. Od tuda je samo jedan korak do omalovažavanja samoga sebe i osjećaja manje vrijednosti i nemoći. Zato će jedni tražiti savoju samobitnost u tuđoj, razglašenije tradicije, drugi će kazati da je naša baština suviše razmrvljena, razroka i nejasna da bi njome ovladali, treći da je mala i provincijska da bi se njome ponosili. Neznanje i olakost uvijek će naći ispriku. No mi druge baštine nemamo i ona je dovoljno bogata i specifična da obnovi naše jedinstvene crte, i dovoljno europska, svjetska i ljudska da bude most i prinos zajedništvu.

Nama se dogodila povlastica da smo opet postali zakoniti nasljednici vlastite baštine, a to znači da ćemo je štititi od pljačkaša izvana i od nemara i nepoštivanja iznutra. Posve sam siguran da nas još mnoga otkrića, iznenađenja, važne i drage osobe naših predaka čekaju na putu narodnog samospoznanja.

Obnova memorije nije samo stidljivo iskazivanje počasti zaboravljenim vrijednostima, već nastavak tih istih vrijednosti danas. Vrednovanje i istraživanje prošlosti često su potrebna iskra za istinsku obnovu duha i samosvijesti. Ljudi, događaji, djela, "sveta mjesta", i "zidovi plača", uspjesi i tragike, smijeh i lelek stvaraju jedinstvo narodne obitelji, umnažaju samosvojne geste i povijesne motive prepoznavanja po kojima se oblikuju osobe, zajednice, narodi i kulture. (...) Ono je samo naše (...), a istovremeno nas čini dijelom europske kulture i skladno povezuje sa svijetom. (...)


Za Hrvate glagoljizam nije rubna pojava povijesti, rezervat neukih provincijalaca i jedna tek usputna sastavnica hrvatskog iskustva postojanja. Glagoljaštvo je Hrvatu obrazac postojanja, u neku ruku ono što je Židovu Petoknjižje i Talmud - svjetonazor nastao u osvitu susreta s Riječju Božjom na hrvatski način. Ono nije tek jezik bogoslužja koji je već izvan upotrebe i čudna zaboravljena slova. Ono je mnogo više i šire: mentalitet, običaji, arhitektura, ekologija, ili vrednovanje prirode i život s njom (dovoljno se sjetiti Aleje glagoljaša od Huma do Roča kao znaka), društveno uređenje (Istarski razvod, Vinodolski zakonik, Poljički statuti,...) ili pučka demokracija koja, misle neki, nadahnjuje i jednu Utopiju Thomasa Morusa. Ono je skromno i skladno postojanje slobodnih ljudi usidrenih u prirodnoj ravnoteži odnosa s Bogom, s prirodom, bližnjima, susjedima, pa i neprijateljima. Glagoljaštvo je žilavost nepokorenog života koji uvijek iznova niče, nastavlja tamo gdje je nasilno prekinut, slavi Boga i slobodu i kad živi tuđim ili nasilnim granicama, ono je "zavičaj duha".

Teolog bi rekao da je to jedna od rijetko sretnih i prirodnih inkulturacija svetoga u pučko - u same korijene narodnog bivstva. Futurolog bi rekao da ta matrica nije potrošena, naprotiv da je tip života budućnosti jer malo je lijepo ("Small if Beautiful"), piše F. Schumacher koji predviđa slom velikoga i neobuzdanoga, počevši od proizvodnje i potrošnje do duhovne megalomanije, a zalaže se za razvoj malih pogona, za štedljivost prema prirodi, za kvalitetu i skromnost.

Valja nam se prisjetiti da kult i kultura izlaze iz istog korijena. Vjerojatno su to zaboravili oni majstori raznih pravaca kulture čija djela opčinjavaju formalnim umijećem i poražavaju bezsadržajnošću. Ne pokreću li živu kulturu: čuđenje, divljenje, klanjanje, znatiželja srca, duboki osjećaj za misterij, strahopoštovanje pred svetim, plemenita naivnost i bezazlenost, priznanje granica, odnosno potreba katarze i ljubav za istinu, žrtvovanje poradi vrednota i osoba. Nije li sve to upravo sadržaj bogoslužja? I opet, teolog bi rekao: Vjera, ufanje i ljubav - pretpostavka su i ozračje autentične humanističke kulture.

Isusova škola ljubavi, koju slavimo u Euharistiji, uvodi u čudo života, otkriva najdublje motive zalaganja, pokreće kreativnost Vječnosti.

Iz Liturgijskog vodiča za mladu misu don Slavka Ivoša, Kali, otok Ugljan.

Priredio Darko Žubrinić 2011., hvala Dariu Tikulinu na darovanom Liturgijskom vodiču za mladu misu don Slavka. 

Glagoljički font izradio Nenad Hančić


Hrvatska glagoljička bašćina u Zadru i zadarskom području

Odabrano štivo pisano hrvatskom glagoljicom

Mali leksikon hrvatske glagoljice