VJESNIK, 18. ožujka 2004.
Stajališta

S »Olujom« je počelo intenzivno humanitarno djelovanje s kojim Hrvatska ni svijet nisu dovoljno upoznati

Nema pravednog rata! Zločin je nerazdvojan od ratovanja, i agresije i obrane. Nije točno da u obrani nema zločina, nažalost, obrana bez zločina niti nije moguća. Vlastiti zločin se može potpuno izbjeći samo ako se ne brani, ako se preda. Hrvatska je bila napadnuta, i mi smo je branili i obranili. Nismo se predali. Cijena je bila visoka, ali vrijedila je jer smo u temelje naše zemlje i njene slobode ugradili dostojanstvo / Na novooslobođenim područjima nakon poraza pobunjeničke vojske i tragičnog odvođenja srpskog stanovništva došlo je do potpunoga socijalnog sloma. Započelo je vrlo teško, dugotrajno i intenzivno humanitarno djelovanje, koje spada među važnije stranice stvaranja i dostojanstva Hrvatske, a može pomoći u pomaganju ljudima u nevolji bilo gdje.

SLOBODAN LANG

Ocjena oslobađanja Hrvatske kao zločinačkog pothvata iznesena u novim optužnicama iz Haaga (ICTY) neprihvatljiva je, ali istodobno otvara važnu mogućnost Hrvatskoj. Vjerujem da će se optužbu moći pravno srušiti pred sudom, no to i ne smatram najvažnijim, nego to što takvu ocjenu dijeli velik dio političara, intelektualca, medija i građana u zapadnoj Europi i SAD-u.

Mislim da smo i u Hrvatskoj daleko od odgovarajuće rasprave i stavova. To je posebno važno, jer »Oluja« spada u temelje stvaranja hrvatske države, pa je tako i samo stvaranje i oslobađanje Hrvatske optuženo kao »zločinački pothvat«.

Nažalost, u velikoj smo mjeri prepustili Haaškom sudu ne suđenje, što smo obvezni, nego i pisanje povijesti stvaranja Hrvatske na što nas nitko ne sili. Sud neka dovrši svoj posao kako zna, a ocjenu o njegovoj pravednosti, kvaliteti, djelotvornosti, poštivanju ljudskih prava osumnjičenih i ulozi u stvaranju svjetskog suđenja zločinima rata dat će povijest.

Smatram da će ocjena biti loša, ali ocjenjivat ćemo kasnije. No ne smijemo se odreći i prepustiti mu pisanje povijesti Domovinskog rata i stvaranja Hrvatske.
Obveza nam je napisati vlastitu povijest i prikazati je svijetu. To je obveza našeg samopoštovanja i dostojanstva. To je obveza, prema stradalima, prema još nerođenima, ali i prema cijelom svijetu. Narod i država koji ne poštuju sami sebe i ne zaslužuju poštovanje.

U ratu sam sudjelovao kao liječnik i humanitarac još od kraja osamdesetih godina, nastojeći najprije da ga se spriječi, a u vremenu ratovanja da se spasi i pomogne što većem broju ljudi na nekim od najtežih ratišta i stradanja. »Oluja« me zatekla pripremljenog i iskustvom i znanjem.

Da bismo razumjeli »Oluju« moramo se vratiti barem godinu dana ranije, u ljeto 1994. U to vrijeme Hrvatska je bila zemlja prognanika. Broj prognanika iz same Hrvatske dosegao je u jednom trenutku više od pola milijuna. Ljudi su željeli kući, a diplomatski pregovori i međunarodna zajednica nisu pokazivali učinkovitost u zadovoljavanju temeljnoga ljudskog prava – prava na dom. Zajednica prognanika je zbog toga odlučila od 1. srpnja započeti ljudsku blokadu okupiranih područja Hrvatske (UNPA područja). Prognani ljudi su četrdeset šest dana na dvadeset šest prijelaza čekali dolazak predstavnika međunarodne zajednice ili još bolje – srpskog stanovništva, kako bi im pružili ruku i pozvali ih da se vrate kući.

Ta prigoda mirna rješavanja sukoba, nažalost, nije iskorištena. Pri svršetku blokade 16. kolovoza, tadašnji predsjednik prognanika, gospodin Mate Šimić je rekao: »Na kraju blokade željeli bismo poručiti svima koji su ostali na okupiranim područjima Republike Hrvatske, srpskom i nesrpskom pučanstvu, da počnu razmišljati o protjerivanju ekstrema iz svoje okoline, jer je povratak prognanika neizbježan, bilo mirnom ili vojnom opcijom. Stoga je onima koji su ostali najbolje pokazati dobru volju, jer ako se mi ne vratimo, ni oni nikada više neće vidjeti svoja ognjišta.«

Drugi događaj i mjesto na koje se također moramo osvrnuti ako želimo razumjeti »Oluju« dogodio se u drugoj državi. To je Srebrenica u Bosni i Hercegovini. UN-ov Savjet sigurnosti proglasio je Srebrenicu Rezolucijom 819 (travanj 1994.), zonom sigurnosti, a Rezolucijom 836 »garantirao« njenu zaštitu »svim potrebnim sredstvima, uključivši vojnu silu«.

No 11. srpnja 1995. srpska vojska napala je Srebrenicu i za četiri dana počinila masakr nad osam tisuća bošnjačkih mladića i muškaraca. To je bio najveći masakr u Europi nakon Trećeg Reicha.

Gospodin Tadeusz Mazowiecki, predstavnik UN-a za ljudska prava (bivši predsjednik poljske vlade) podnio je zbog toga ostavku, u kojoj je iznio: »Ne može se steći i imati povjerenje kada govorimo o ljudskim pravima dok se suočavamo s nedostatkom principijelnosti i hrabrosti međunarodne zajednice i njenih lidera... Zločini su počinjeni brzo i brutalno, za razliku od međunarodne zajednice čije je reagiranje bilo sporo i nedjelotvorno«.

Približimo se vremenu i mjestu »Oluje«. Potkraj srpnja 1995. svijet je u šoku zbog zločina srpske vojske i vlastitog zločina propusta u Srebrenici. International Herald Tribune 1. kolovoza 1995., prenosi izjavu Mazowieckog da će se stanje u Bosni i Hercegovini još pogoršati ako se ne poduzmu vojne mjere protiv Srba.

Istodobno srpska vojska iz »republike srpske« i »republike srpske krajine« opkoljava i napada Bihać. Svijet je zaprepašten. Hoće li se dogoditi još jedna Srebrenica? General Philippe Morillon izjavljuje za njemački tjednik Stern da će uskoro biti potrebna vojna akcija poput »Pustinjske oluje« protiv Saddama Husseina. Neki od vodećih ljudi Zapada, nadaju se da bi hrvatska vojska mogla ostvariti potrebnu »Oluju«.

U samoj Hrvatskoj nema straha za moguće stradanje Hrvata na tim područjima, jer njih jednostavno tada nema, pošto ih je oko sto tisuća prije gotovo četiri godine prognano iz njihovih domova. Temeljna je ljudska odgovornost Hrvatske bila je spriječiti masakr Bošnjaka u Bihaću.

U zadnjem pokušaju izbjegavanja sukoba, 1. kolovoza 1995. je održan diplomatski sastanak suprotstavljenih strana. Sastanak nije uspio.

Ministar vanjskih poslova Hrvatske, dr. Mate Granić uputio je 4. kolovoza 1995., pismo UN-ovu Vijeću sigurnosti i nekim ministrima vanjskih poslova, u kojem ih je informirao »da su hrvatske vojne i policijske snage …započele odlučne operacije kako bi ponovno uspostavile ustavno-pravni poredak i sigurnost na okupiranim područjima Republike Hrvatske... te kako bi pomogle obrani Bihaća…« Vojni dio operacije trajao je svega dva dana.

Za vrijeme UNPA mandata na ovom području, međunarodna zajednica nije uspjela. Ona nije razoružala pobunjenike, nije osigurala povratak sto tisuća 1991. prognanih Hrvata, nije zaustavila, ni izvještavala o teroru nad preostalim nesrpskim ali i srpskim stanovništvom, nije podržala mirovne inicijative hrvatskih prognanika, nije spriječila agresiju iz UN-ove zone u jednoj na UN-ovu zonu u drugoj državi, nije spriječila odvođenje srpskog stanovništva i doista nije ostvarila bilo koji djelotvorni korak prema mirnom rješenju.

Na novooslobođenim područjima nakon poraza pobunjeničke vojske i tragičnog odvođenja srpskog stanovništva došlo je do potpunog socijalnog sloma.

Započelo je vrlo teško, dugotrajno i intenzivno humanitarno djelovanje, s kojim do danas ni Hrvatska ni svijet nisu dovoljno upoznati, koje spada među važnije stranice stvaranja i dostojanstva Hrvatske, a može i značajno pomoći u pomaganju ljudima u nevolji bilo gdje.

Najvažnije su bile sljedeće humanitarne akcije.

Provjera sigurnosti stanovništva u Bihaću, zaštite ključnih humanitarnih mjesta i zaustavljanje daljnjeg odlaska srpskog stanovništva. Najprije smo posjetili bolnicu u Kninu, zaštitili zatečene srpske vojnike i pružili sigurnost srpskim liječnicima (ne smije se ponoviti Vukovar).

Tadašnji ministar zdravstva posjetio je bolnicu i za ravnatelja postavio dr. Antu Viskovića. S generalom Ivanom Čermakom otišli smo u izbjeglički kamp u vojarni UNCRO, gdje se sklonilo oko osamsto civila. Tamo smo zatekli žene pred porodom, ali i pacijente kojim je bila hitno potrebna dijaliza. Odmah smo ih prevezli u Šibensku bolnicu. Rodila se prekrasna djevojčica koja je danas đak u Kninu.
 
Proveo sam tada više sati, moleći Srbe da ostanu. Rekao sam im otprilike: »Ostanite ovdje, ovo je vaša zemlja i ovdje je vaš dom. Došlo je do tragičnog sukoba, i nećemo ga lako ni zaboraviti ni preboljeti. Ali s vremenom pobijedit će dobro, pružit ćemo ruke jedni drugima, opet ćemo obrađivati zemlju, graditi kuće, brinuti o zdravlju, radovati se našoj zemlji. Ako pak odete, odvest će vas da progonite Hrvate i Bošnjake, a neke i Albance. Nemojte te to činiti, ostanite u svom domu i zemlji.«
Mnogo je ljudi dugo i bolno plakalo dok su slušali. Molio sam međunarodne predstavnike da to snimimo. Nisu dopustili. Neki Srbi su ostali ali većina je, nažalost, otišla. Nakon Knina otišli smo u Bihać i kad smo se uvjerili da su ljudi sigurni produžili smo za Cazin i Veliku Kladušu. Tamo smo se suočili s novom dramom.

Odlazak i povratak Bošnjaka iz Velike Kladuše. Oko dvadeset pet tisuća sljedbenika g. Fikreta Abdića napustilo je Veliku Kladušu i prešlo u Hrvatsku. Zaustavili smo ih i vratili u izbjeglički kamp u Kuplenskom.

Iduću godinu odlazio sam tamo iz dana u dan. Imajući na umu bolno hrvatsko iskustvo, želio sam da se bošnjački narod ne razdvoji, da ne nastanu nove izbjeglice i desetljećima duga mržnja među ljudima istog naroda i vjere.

U našem nastojanju da provedemo povratak pomogli su nam mnogi vodeći Bošnjaci iz Hrvatske. Hvala im. Danas možemo ocijeniti da smo uspjeli. Proveden je prvi uspješni povratak u Europi, a u jednom narodu je spriječena podjela i mržnja.
Odmah nakon »Oluje« došlo je do progona Hrvata iz Vojvodine i Banje Luke. Prihvatili smo ih u Davoru. Tom su prigodom tamošnji Hrvati priredili nezaboravnu dobrodošlicu.

Uskoro je u prvi plan izbila briga za napušteno, većinom srpsko i staračko stanovništvo u više od šeststo naselja, koji su ostali bez dovoljne sigurnosti, razbijenih obitelji, bez zdravstvene zaštite, često u srušenim kućama, bez struje, vode, grijanja, transporta, opskrba, informacija, socijalno izoliranih i u velikoj mjeri bez znanja Hrvatske da ti ljudi uopće i postoje. Stigla je jesen, započeli smo veliku akciju »Spasimo život«, u kojoj smo povezali sve dobre ljude, državnoga, civilnoga i međunarodnog sektora bez razlike. Važilo je samo jedno mjerilo – pomoći ljudima.

Od prvog dana upozorili smo i izvještavali i o zločinima i rušenju. Nemilosrdno smo iznosili punu istinu, ali ipak, na prvom mjestu nam je bilo činiti dobro. Poštujemo i vojno djelovanje i kažnjavanje svakog zločina, ali istina traži punu istinu, a ona uključuje i prikaz akcije dobra, neuspjeha djelotvornosti međunarodne zajednice i nedovoljnog poznavanja pune istine i u Hrvatskoj i u svijetu.
Nažalost u dosadašnjoj raspravi i prikazu »Oluje« dominira prikaz zla i suđenje u Haagu.

Zločine treba kazniti, neka Haag djeluje ma kakav bio – ali to ni blizu nije dovoljno.

Stvaranje, obrana i oslobađanje Hrvatske bili su bolni, puni patnje, stradanja i smrti. Bilo je i zločina.

Evo, zbog ljubavi za Hrvatsku i današnje mlade u njoj ali i zbog potreba cijelog svijeta reći ću Vam temeljnu istinu o ratu. Nema pravednog rata! Zločin je nerazdvojan od ratovanja, i agresije i obrane. Nije točno da u obrani nema zločina, nažalost, obrana bez zločina niti nije moguća. Vlastiti zločin se može potpuno izbjeći samo ako se ne brani, ako se preda. Hrvatska je bila napadnuta, i mi smo je branili i obranili. Nismo se predali. Cijena je bila visoka, ali vrijedila je jer smo u temelje naše zemlje i njene slobode ugradili dostojanstvo.

Ima još toliko toga, ali ovdje samo želim iskazati svoju podršku optuženima, olakšati bol i ojačati samopoštovanje naroda i pozvati Hrvatsku da zabilježi povijest, koju je sama stvarala.

Na kraju i poruka međunarodnom sudu i zajednici. Optužbama koje ste iznijeli i predrasude prema Hrvatskoj od kojih ne odustajete, pokazujete ili da nas smatrate manje vrijednim ljudima, ili da sebe smatrate nadljudima. Nemojte to činiti, cijena je preskupa, za sve. Prihvatite najveću istinu – nema manje vrijednih ljudi.

Autor je predsjednik Glavnog odbora Demokratskog centra.



Zahvaljujem dr. Slobodanu Langu na dopuštenju za objavljivanjem ovog priloga.
D. Žubrinić

Slobodan Lang

Croatia - Overview of History, Culture, and Science