| VJESNIK,
19.
ožujka 2003. STAJALIŠTA Bol i stid zbog napuštanja bolnica i pacijenata u IrakuSlobodan LangLjudi u Iraku ostaju napušteni i sami. Bolnice i pacijenti su napušteni! Bolnice imaju pravo na zaštićeni status, prema međunarodnom humanitarnom pravu. Ali više od toga, bolnice imaju posebno moralno značenje, jer bolnice su središte naše civilizacije. U njima iskazujemo iznad svega čovječnost – odgovornost da pomognemo i ne napustimo ljude kada im je najteže Predsjednik Bush mora znati da se naše stoljeće ne može izgraditi s pomoću ultimatuma i ratovanja. Svi trebamo pamtiti i činiti dobro, pomagati ljudima u nevolji. Ne smijemo napuštati one koji nas najviše trebaju. Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država George W. Bush u dva je sata ujutro (po našem vremenu) 18. ožujka uputio javni ultimatum – »Saddam Hussein i njegovi sinovi moraju napustiti Irak za 48 sati. Odbijanje da to učine izazvat æe vojni sukob koji će započeti kada mi tako odlučimo«. Nekoliko sati potom objavljeno je da većina diplomata i humanitaraca napušta Irak. Te su me vijesti vratile dvanaest godina unatrag, u studeni 1991., kada su međunarodni predstavnici napuštali Dubrovnik. Napuštenost je bolnija od napada U to su vrijeme po Dubrovniku padale topovske granate, mitraljez je sa Žarkovice pucao po Stradunu, ratni brodovi su prijeteći kružili, nedostajalo je vode… U gradu je bilo više međunarodnih predstavnika. Zvali smo ih sladoledarima (bili su odjeveni u bijelo) i davali su izvjestan osjećaj sigurnosti ljudima – nismo bili napušteni. Nakon što je JNA uputila ultimatum Dubrovniku, međunarodni predstavnici odlučili su napustiti Dubrovnik. S njima je odlazilo i mnogo trudnica, djece, staraca, bolesnika... Odlazilo se velikim brodom, trajektom. Vrijeme je bilo hladno i burno. Na moru su bili golemi valovi. Ispratili smo brod iz Gruža i kad je isplovio i ja sam bio na njemu. Nikada neću zaboraviti zaprepaštene poglede mojih prijatelja na obali – nisu mogli vjerovati da odlazim, da ih napuštam. Makar nisam mogao učiniti ništa da prestane napad, ipak, napuštenost je bolnija od napada. Napada se bojimo, ali ga provode neprijatelji, a napuštanje je razočaranje, bol duše, jer to čine oni od kojih očekujemo pomoć, prijateljstvo i ljubav. Brod je najprije plovio u Crnu Goru na kontrolni pregled. Ta plovidba spada u legendarne događaje bez kojih nije moguće razumjeti noviju hrvatsku povijest. Tu plovidbu ne samo što treba opisati, nego bi o njoj trebalo snimiti dokumentarni i igrani film. Moralno opravdavanje rata Nakon što smo prenoćili, krenuli smo natrag prema Rijeci. U Gružu, a još je vladala Oluja, spustio sam se umali čamac i vratio u Grad. Nisam napustio Dubrovnik. Jeste li vi ikada bili napušteni? Jeste li ikada napustili druge? Jeste li odluèili ostati kada su drugi odlazili ili napuštali ugrožene? Predsjednik Bush pri kraju svojega govora još ističe: »Mir traži od svih slobodoljubivih nacija da prepoznaju novu i neporecivu realnost. U dvadesetom stoljeću, neki su se odlučili smirivati diktatore ubojice i dopustili da opasnost od njih preraste u genocid i globalni rat. U ovom stoljeću, kada zli ljudi planiraju kemijski, biološki i nuklearni teror, politika smirivanja može dovesti do razaranja kakvo nikada nije viđeno na zemlji.« Tim se stavom moralno opravdava rat. Središta naše civilizacije Nigdje, međutim, u govoru nisam našao moralnu obvezu da u slučaju rata treba ma koga zaštiti, pomoæi – da ima itko u Iraku koga se ne smije napustiti. U skladu s tim stavom stotine tisuća vojnika, ratnih brodova, tenkova, aviona i još nekorištenoga »novoga i misterioznog” oružja ćeka da bude uporabljeno. Istodobno malo još preostalih humanitaraca napušta Irak. Ljudi u Iraku ostaju napušteni i sami. Bolnice i pacijenti su napušteni! Bolnice imaju pravo na zaštićeni status, prema međunarodnom humanitarnom pravu. Ali više od toga, bolnice imaju posebno moralno znaćenje, jer bolnice su središte naše civilizacije. U njima iskazujemo najviše za što smo sposobni u znanosti, tehnologiji, obrazovanju, ljudskim pravima i iznad svega čovječnost – odgovornost da pomognemo i ne napustimo ljude kada im je najteže. Središte smisla Bolnice su važnije od bogomolja i objekata kulture. One su središte smisla nas samih. Kad napustimo bolnice napustili smo sami sebe. Tijekom dvadesetoga stoljeća korišteno je znanje za stvaranje svih oblika razornog oružja. Znanje je korišteno i za razvoj bolnica u miru– ali ne i u ratu. Danas su bolnice i pacijenti u Iraku napušteni. Zbog toga osjećam i bol i stid. Međunarodni komitet Crvenog križa nije smio napuštati bolnice. Svjetska zdravstvena organizacija, bolnice i zdravstveni radnici svijeta, trebali su pokazati više solidarnosti s ugroženim pacijentima. Predsjednik Bush mora znati da se naše stoljeće ne može izgraditi s pomoću ultimatuma i ratovanja. Svi trebamo pamtiti i činiti dobro, pomagati ljudima u nevolji. Ne smijemo napuštati one koji nas najviše trebaju. Autor je liječnik, član Nacionalnog vijeća i bioetičkog savjeta Hrvatske, počasni savjetnik Medacta u praćenju zdravlja u Iraku za vrijeme i poslije nastupajućeg rata. Zahvaljujem
dr. Slobodanu Langu na dopuštenju za objavljivanjem ovog
priloga.
D. Žubrinić Slobodan Lang Croatia - Overview of History, Culture, and Science |