Blokada

Slobodan Lang, Branko Čulo, Branko Pek i Andro Vlahušić


Značenje Blokade prognanika

Blokada  koju su proveli hrvatski prognanici nad pobunjenim, okupiranim i UN kontroliranim područjima Hrvatske u kojima je početkom devedesetih proveden potpuni etnički progon Hrvata i niz drugih najtežih zločina, spada među najvrednije humanitarne akcije u ratu u Hrvatskoj i Evropi u dvadesetom stoljeću.

Ona je gotovo nepoznata, nije analizirana i uopće nije shvaćena.

Istina o ratu

Da bi se odgovorno i cjelovito upoznalo ma koji rat potrebno je sagledati:

  1. Ratne zločine. Njih se utvrđuje pred sudovima od nacionalnih do međunarodnih, stalnih i privremenih.
  2. Humanitarno djelovanje. Humanitarno djelovanje je temeljna odgovornost i vodeća obavezu od pojedinca do svjetske zajednice u modernom ratovanju. Sagledavanje humanitarnog rada i iskustva, omogućava donošenje novih međunarodnih propisa, unapređenje rada u budućnosti i korištenje drugima. Hrvatska je predložila da se nakon svakog rata održi Međunarodna konferencija Crvenog križa koja bi nova iskustva povezala sa postojećim znanjem. Za sada nema usvojenog oblika analize, sagledavanja rada i razvoja znanja  humanitarnog rada u ratu.
  3. Povijesnu istinu. Cjelovito i istinito sagledavanje rata spada danas među značajna ljudska prava i potrebe. Ono je neposredna potreba, prije, u toku i nakon sukoba i značajno doprinosi sprečavanju rata, smanjivanju zločina u toku, bržoj obnovi i održanju mira.
U svim ratovima u Evropi tokom dvadesetog stoljeća učinjeni su nezaboravljivi zločini ubijanja, mučenja, zlostavljanja, progona, razaranja i pljačke.

II. Svjetski rat

Evropa je i II svjetski rat sagledala prije svega kroz pobjedu saveznika i suđenje poraženima, uglavnom bez sudjelovanja evropskih država (osim nešto Velike Britanije i Francuske).

Humanitarni rad nije provođen ni dovoljno ni cjelovito. Štoviše nije korišteno već postojeće niti je zadovoljavajuće prenošeno bolno stečeno iskustvo. Nažalost i vodeće humanitarne organizacije su učinile niz propusta, grešaka, pa i zločina.

Jasne poruke da će u svim budućim ratovima doći prije svega do strašnih stradanja civila nije prepoznato. Što više moralno se zadovoljilo ocjenom o neponovljivosti Holokausta i tako praktično onemogućilo svaki preventivni rad kao nepotreban. Zlo je poraženo ali dobro nije pobijedilo.

Rad i značenje dobrih ljudi prepoznato je tek 1963 godine kada je Izrael uveo priznanje nežidovima koji su uz rizik vlastitog života spašavali Židove.

Sama Evropa do danas nije prepoznala dobro.

Istina o obrani Hrvatske

Svjesni ovih činjenica od početku obrane Hrvatske oslonili smo se na snagu dobrih ljudi i učinili što je god moguće u sprečavanju svih zločina, a posebno genocida. Ovako se djelovalo osobno, civilno, stručno, znanstveno, politički i državno; informirajući i mobilizirajući javnost putem medija i prenoseći stečeno iskustvo i znanje u svijet.

Sagledavanje obrane Hrvatske ograničeno samo na ratne zločine, nedopustivo sužava i čovječnost i istinu. Propuštanje sagledavanja humanitarne odgovornosti, djelovanja i stečenog iskustva, oduzima dostojanstvo i pojedincima i narodu, otežava pa i sprečava pomirenje i onemogućuje prijenos i korištenje drugima. To nije istina o ratu.

Oduzimanje doma, etnički progon i genocid – temeljni ratni zločini

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu je 12. 6. 2007. osudio Milana Martića, bivšeg političkog vođu hrvatskih Srba, zbog zločina, ubojstva, razaranja, pljačke, zatvaranja, mučenja i okrutnog postupanja, počinjenih ranih devedesetih protiv Hrvata i drugih ne-Srba u Hrvatskoj. Večina zločina počinjena je nad starim ljudima, zatočenima i civilima. Praktično su svi Hrvati i ne-Srbi protjerani iz područja pod Martićevom vlasti. Dokazi su jasni da je vodstvo SAO Krajine i RSK, uključivši Milana Martića, usvojilo viziju Slobodana Miloševića o stvaranju države sa srpskim dominacijom.

Međunarodni sud pravde (ICJ), temeljni sud Ujedinjenih Naroda vodio je proces Bosna i Hercegovina v. Srbije i Crne 13 godina, 11 mjeseci i 16 dana, ukupno 5091 dan, od 20 travnja 1993 do 26 veljače 2007. Na temelju Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, presudio je da su države obavezne sprečavati genocid prema Članu I Konvencije te da je Srbija prekršila obavezu da sprijeći genicid koji je izvršen u Srebrenici u srpnju 1995. Obrazložio je da je obaveza sprečavanja genocida u postupanju a ne rezultatu, te da je država odgovorna ako propusti poduzeti sve mjere sprečavanja genocida koje je mogla, a koje su mogle doprinijeti sprečavanju genocida.

Ovom presudom je Međunarodni sud pravde obavezao sve države na preventivu genocida.

Koja je u tome uloga dobrih ljudi i humanitarnog rada?

Etnički progon i obrana

Presuđeno je da je vojna agresija na Hrvatsku imala za cilj provesti etnički progon Hrvata u dijelovima gdje se željelo stvoriti državu sa srpskim dominacijom. U to vrijeme tek stvorena Hrvatska država, još nije imala vojsku koja bi mogla obraniti progonjeni narod. Tada je došlo do "etničke" obrane, nije država branila narod, već je narod branio državu. Ova obrana ključna je bitka srpskog agresora i hrvatskih prognanika.

Etnički progon Hrvata je počeo u ljeto 1990. Prvih 67 iz Knina prognanih Hrvata došli su u Zagreb 17. 8. 1990 godine. U rujnu 1990, nekoliko intelektualaca je otputovalo u Knin i bezuspješno se založili za sprečavanje sukoba i rata. Tom prilikom je obnovljena Radićeva mirotvorna strategija "Prvo čovjek onda Hrvat" i "Ja sam Srbin, živjela Hrvatska".

Uslijedili su etnički progoni iz Tompojevaca, Bokšića i drugdje.

1. svibnja 1991. godine ujutro Hrvati, stanovnici Potkonja, rubnog dijela Knina, održali su praktično prvu konferenciju o pravu na dom. Tom prilikom su iskazali da žele ostati u svojim kućama, ali traže sigurnost za sebe i svoju djecu, pravo na vjeru, korištenje hrvatskog jezika, ravnopravnost u školi i sprečavanje etničkog progona Hrvata. Popodne u 16.30 istog dana Milan Martić i njegovi milicajci izveli su koordinirani napad na naselja Vrpolje i Potkonje. Nekoliko Hrvata je bilo ranjeno, 20-tak ih je završilo u zatvoru, a većina je prognana iz svojih domova. Bili su to prvi prognanici u Republici Hrvatskoj.

U kolovozu je proveden etnički progon Hrvata iz slavonskog sela Dalj. Tadašnji pod predsjednik hrvatske vlade Dražen Budiša je vodio delegaciju koja je obišla selo i uspostavila kontakt sa preostalom grupom hrvatskih žena i djece na obali Dunava. I ovdje je održan razgovor o pravu na dom ali sada već i suprotstavljanju logorima, mučenju, zlostavljanju i progonu.

U rujnu je etnički progon Hrvata, ali i drugih, kao Madžara u Laslovu, dosegao masovne razmjere. Iz dana u dan oni su stizali i bili prihvaćani diljem Hrvatske. U tom trenutku glavni cilj je bilo prihvatiti ih i pokazati da je Hrvatska svima dom. Već u listopadu bilo je 300.000 prognanika.

Bitka za Dubrovnik

U jesen 1991. godine je počela bitka za Dubrovnik. JNA je okupirala Konavle, Župu, Rijeku dubrovačku i Primorje. Uz vlastite stanovnike Grad pod opsadom, bombardiran i granatiran sa kopna, mora, i zraka odbio je poziv na predaju. Građani su prestali bježati iz Grada, i primili tisuće prognanih u hotele, domove, samostane i vlastite kuće. U srijedu, 6. listopada, u Domu sindikata održana je "konferencija o izbjeglicama", a 25. studenog "o kvaliteti života i ljudskim pravi­ma." Podnesen je izvještaj: "Od prve konferencije učinjeno je dosta. Osnovan je odbor za ljud­ska prava u kojemu su pred­stavnici svih vjera i nacional­nosti. Organiziran je povratak stanovnika u Mokošicu i uspos­tavljena je svakodnevna brod­ska linija Između Gruža i Cavta­ta.

Predstavnici odbora sudjelovali su s vojnim vlastima u pregovorima u Cavtatu, a u or­ganizaciji Hrvatske mornarice posjetili Šipan i Lopud gdje su stanovnicima uručili pomoć u lijekovima i hrani. U međuvremenu je osnovan i odbor Bokelja i Crnogoraca koji je svojim apelom pokušao utjecati na svoje sunarodnjake i crnogorsku vladu. Okončano je istraživanje o izbjeglicama. Osno­vani su i odbori za Rijeku dubro­vačku i Mokošicu, Dubrovačko primorje, Elafite i Mljet, Župu, Konavle, Cavtat i Pelješac. Usvojena je orijentacija i program ostajanja na ognjištima, i da bijeg nije rješenje u ovakvim situacijama".

Međunarodna zajednica je poslala vrlo ugledne političare, filozofe i liječnike predvođene Dr Bernardom Kouchneru da dođu u Dubrovnik i brodovima odvedu žene i djecu. Žene su masovno odbile otići i poručile "Preci su nas odredili za svoje nasljednike pa to i budimo! Ponosno i gordo čuvajmo svoje domove za naša nova pokoljenja. Povijest ne prašta i nikada nam neće zaboraviti budemo li bježali, šutjeli i čekali da netko drugi riješi našu sudbinu. Ne postoji još jedan Dubrovnik. I ako dopustimo da on nestane, nestat će zauvijek. Nigdje čemin, mrča i gličina ne vonjaju kao u Dubrovniku. Nigdje nema ovakog sklada valova, čiopa i hridi. Ne odlazite! Zajedno smo jači. Budimo uz naše muževe, sinove i očeve... ". Dr Kouchner je prihvatio "Pravo na dom" i bitku protiv etničkog progona i sam posjetio okupirane Mokošice i Cavtat da bi razgovarao sa Hrvatima koji su odbili napustiti svoje domove. Strani brod je otišao prazan – Dubrovnik je branio Dom.

Prognani i izbjegli – Progon Hrvata i Bošnjaka

U siječnju 1992. godine u Hrvatskoj je bilo 324.238 prognanika i 872 izbjeglica. U travnju je počeo etnički progon Bošnjaka i Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Njihovo prelaženje Save je nezaboravno. U ožujku je bilo 193.415 izbjeglica. Na kraju 1992. godine bilo je 402.768 izbjeglica i 260.705 prognanih, zajedno 663.493.

Zajednica Prognanika Hrvatske

U proljeće (19.ožujka) osnovana je Zajednica Prognanika Hrvatske koja je kao glavni cilj istakla "okupili smo se da vratimo dom". Prvi pokušaj je bio povratak u Antunovac u jesen 1993.

Iste godine predstavnici Hrvatske su upoznali svjetsku javnost sa neposrednom opasnošću od genocida i tražili stvaranje programa sprečavanja genocida. Krajem godine provedena je akcija "Bijeli Put" a početkom 1994. godine "Putevi Mira i Ljubavi" za pomoć, opstanak i međusobni mir Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.

Početkom travnja 1994. godine započeo je genocid u Rwandi, u kojem je ubijeno između 800 000 i 1 074 000 ljudi. Ujedinjeni Narodi i svijet uopće nisu znali reagirati. Predsjednik SAD Clinton se došao 1999. godine ispričati za propust sprečavanja genocida.

Blokada

Težeći oslobađanju okupirane Hrvatske i ostvarivanje prava na povratak u vlastiti dom, Zajednica prognanika Hrvatske je odlučila u ljeto 1994. godine (1. srpnja)  da izvrši pritisak mirnim putem. Provedena je blokada 31 prijelaza iz slobodnog dijela Hrvatske u UNPA zone. Tražili su da se odmah počnu stvarati uvjeti za povratak prognanika, prekid vojne povezanosti i snabdijevanja pobunjenih Srba sa SR Jugoslavijom i utvrđivanje sudbine nestalih i zatočenih hrvatskih branitelja.

Blokada je provođena uz stalno prisustvo nekoliko desetaka prognanika na svakom prijelazu. Ukupno je sudjelovalo 150 000 ljudi. Blokada je postala svehrvatski pokret i trajala je 17 do 46 dana. Predsjednik ZPH Mato Šimić je zaključio i poručio: "Na kraju blokade željeli bismo poručiti svima koji su ostali na okupiranim područjima Republike Hrvatske, srpskom i nesrpskom pučanstvu, da počnu razmišljati o protjerivanju ekstrema iz svoje okoline jer je povratak prognanika neizbježan, bilo mirnom ili vojnom opcijom. Stoga je onima koji su ostali najbolje pokazati dobru volju, jer ako se mi ne vratimo, ni oni nikada više neće vidjeti svoja ognjišta".

Prognanici nisu tražili nikoga da ode već samo da se oni nakon tri godine smiju vratiti kući. Nažalost pružena ruka prognanika nije prihvaćena. Blokada je pokazala potpunu neučinkovitost međunarodne zajednice u provođenju preuzetih obaveza i donesenih odluka (Rezolucija 769 i 871) putem UNPROFOR-a, pod čijom upravom je ubijeno 600 ljudi za što nitko nije odgovarao Pokazala se neučinkovitost, neznanje, zastarjelost i nečovječnost humanitarnog djelovanja međunarodne zajednice. Ovakva shvaćanja i djelovanje nisu mogli spriječiti genocid i stradanje koje je dolazilo.

Nužnost "Oluje"

Kroz cijelu 1995 smjenjivali su se u Bosni i Hercegovini zločini i neuspjeh međunarodne zajednice da ostvari prekid sukoba. U proljeće je na sastanku na vrhu u Kopenhagenu pozvano na zaštitu Srebrenice ("Najtragičniji Evropljani")  i isto ponovljeno prilikom zločina u Tuzli 25. svibnja 1995. godine. Ništa nije pomoglo - 11. srpnja 1995 izvršen je genocid u Srebrenici. Deset godina kasnije na pitanje da li se mogao izbjeći genocid u Srebrenici, g Yasushi Akashi je odgovorio: "Tragični događaji su se dogodili u Srebrenici. Ona je bila jedna od šest 'sigurnih područja' Ujedinjenih Naroda. Ni Srebrenica ni druga 'sigurna područja' nisu bili odgovarajuće zaštićene". Nakon Srebrenice počeo je napad na Bihać, također 'sigurno područje'. U napadu su sudjelovali i pobunjeni Srbi iz Hrvatske, iz UNPA zone. Tada je samo Hrvatska vojska mogla zaštiti Bihać i spriječiti sudbinu Srebrenice njegovim stanovnicima. Pokrenuta je vojnoredarstvena akcija "Oluja", kojom je spriječen je genocid u Bihaću.

Hrvatsko pravo na dom, suprotstavljanje etničkom progonu i sprečavanje genocida

Kroz cijelo razdoblje obrane u Hrvatskoj se branio dom, borilo protiv etničkih progona i sprečavalo genocid. Od 1994. godine Hrvatska država je postala prva država na svijetu koja je provodila politiku sprečavanja genocida, što je  Međunarodni sud pravde 26 veljače 2007. proglasio obavezom svih država.

Vodeća snaga u ostvarivanju ove politike su bili hrvatski prognanici. Akcija "Blokada" vrhunac je akcije nenasilja koja je uz potrebno razumijevanje međunarodnih snaga mogla potaći i spriječiti genocid u Srebrenici, omogućiti mirni povratak Hrvata, spriječiti napad na Bihać, učiniti vojno-redarstvenu akciju "Oluja" nepotrebnom, očuvati zajednički život Hrvata i Srba, izbjeći razaranja, pljačku i zločine. Cijeli svijet je mogao upotrijebiti ovo iskustvo  u Darfuru, Keniji...

Na žalost Ujedinjeni Narodi nisu ni prepoznali ni podržali nenasilne metode "Blokade" hrvatskih prognanika. Postoje trenuci kada su odluke neizbježne. U Rwandi, odlučilo se ne upotrijebiti silu u sprečavanju genocida – genocid je izvršen u kojem je ubijeno 1000 000 ljudi; u Srebrenici odlučilo se ne upotrijebiti silu u sprečavanju genocida – genocid je izvršen u kojem je ubijeno 8 000 ljudi; u "Oluji" odlučilo se upotrijebiti silu u sprečavanju genocida – genocid je spriječen, ubijeno je nekoliko stotina ljudi, došlo je do neželjenog razaranja i pljačke.

Humanitarno iskustvo je jasno – pravo na dom, odbacivanje etničkog progona i sprečavanje genocida je ljudsko pravo, odgovornost država i obaveza svjetske zajednice. Najbolje je da ih se potpuno spriječi, bolje je da se pobijedi nenasilno kao "Blokadom" ali obavezno upotrijebiti silu kao "Olujom", ako drugo nije uspjelo. Zločin je i provoditi i dozvoliti izvođenje genocida kao u Rwandi, Srebrenici, Darfuru ...

"Blokada" evropska bitka protiv etničkog progona

Krajem kolovoza 1991. godine g. Henry Kissinger na molbu da se zaustavi agresija na Hrvatsku, ocijenio je da međunarodna zajednica nije ni voljna ni sposobna zaštiti od agresije sada, kao što nije bila ni u slučaju Židova u Varšavskom getu. Smještajući akciju "Blokada" u evropske i povijesne bitke protiv etničkih progona u XX stoljeću, ključna je usporedba sa obranom-pobunom Židova u Varšavskom getu od 19. travnja do 16. svibnja 1943. Kroz 27 dana ubijeno je 13 000 židovskih branitelja i 16 njemačkih agresora. Nakon sloma obrane u koncentracioni logor Treblinka je odvedeno 50 000 preostalih Židova.

 
Odvođenje Židova uhvaćenih nakon ustanka u Varšavskom getu.  Photo credit: Poland National Archives Isprika u tišini Willy Brandta  7.12.1970 pred spomenikom u Waršavskom getu

Pobjeda povratnika

Hrvatski prognanici su pobjednici povratka  – 99.5% se vratilo kući.  "Blokada" je jedna od najznačajnijih pobjeda u obrani Hrvatske.


Zahvaljujem dr. Slobodanu Langu na dopuštenju za objavljivanjem ovog priloga.
D. Žubrinić

Slobodan Lang

Croatia - Overview of History, Culture, and Science