Kristian Kreković, crtice

Darko Žubrinić, 2003.

Es uno de los más grandes pintores de todos los tiempos.
Camille Mauclair, vidi [Gaspar Sabater, str. 45-46]

Sina Kreković, portretirao  K. Kreković 1950.
Kristian Kreković, autoportret

Sina i Kristian Kreković

K. Kreković, sljubljeni hrvatski i peruanski grb

Krekovićeva autograf sa sljubljenim hrvatskim i peruanskim grbom

Krekovićev atelier u Parizu, 1934.

Kristian Kreković sa suprugom Sinom ispred svog ateliera u Parizu, 1934.

Krekovićev atelier u Parizu, 1934., desno kralj Zvonimir

Unutrašnjost ateliera u Parizu, s desna portret Kralja Zvonimira, lijevo Kralj Tomislav, u sredini uskok Ante Marjanović, gore lijevo Hrvatica u narodnoj nošnji

Kristian Kreković

Kristian Kreković

Od 1928., nakon što sam svršio Akademiju umjetnosti u Beču u Ecole des Beaux Arts u Parizu, posvetio sam sav moj umjetnički rad za tri velika ciklusa, za koje kažem, da sam imao tri velike "ljubavi". Jedan ciklus posvećen mojoj domovini Hrvatskoj, jedan posvećen općem čovječanstvu i jedan posvećen kulturama Indiosa Južne Amerike u prošlosti i sadašnjosti. Tako sam sam studirao i slikao po raznim zemljama, skupljajući materijal za te moje cikluse. Hrvatski projekti bili su mi posebno na srcu, Na njima sam radio kroz više godina te naslikao veliku kolekciju hrvatskih motiva, pa je ta moja zbirka imala 143 slike velikog formata (između 2 i 4 m.). Ti su radovi predstavljali: 63 hrvatska narodna vladara, 40 posebno zaslužnih Hrvata i 40 velikih kompozicija iz hrvatske povijesti.

Hrvatska Revija, ožujak 1971, str. 19

 

Krekovićev portret Mahatma Gandhia, Pariz 1931.

Portret Mahatma Gandhija, nastao tijekom njegova boravka u Parizu 1931.

Mahatma Gandhi, koji je bio osobni prijatelja Kristana Krekovića (vidi [Gaspar Sabater, str. 38 i 54]), napisao je sljedeće:

El sentimiento de Kristian Krekovic hacia el mundo es único. Impregna todo su arte e impregna con extraordinario creatividad y constructivo carácter.

Naslikao sam njegov (Gandhijev) portret i crvenom kredom izradio jednu studiju u naravnoj veličini za vrijeme njegovih meditacija. Portret sam izradio 1931. u Parizu, gdje je on bio na prolazu u London u borbi za oslobođenje Indije od britanskog Imperija. Gandhi je pokazivao veliko razumijevanje za moje ideje i za moje umjetničko stvaranje. On je posebno volio moj projekt "Akademija Titana", jednu novu visoku školu, posvećenu novom odgoju i pripremanju mladeži sa svih pet kontinenata za ideju svjetske renesanse, svjetske federacije i konačnog mira; a posebno je prihvatio moj prijedlog za tu akademiju, da se u njoj obligatno govori i podučava samo na usavršenom "esperanto" jeziku. Zbog toga bi majke, kao i sve početne škole cijeloga svijeta, morale podučavati djecu u dva jezika, jedan materinski, a drugi internacionalni jezik, jednak za cijeli svijet. Taj jezik bi se morao još mnogo obogatiti novim riječima i pisati fonetski sa 40 latinsko-grčkih slova, tako da se u cijelom svijetu ta slova izgovaraju i pišu na isti način. Isto bi vrijedilo za pisanje brojeva.

Prilikom svojih posjeta atelijeru u Parizu Gandhi bi govorio svojim pratiocima: "Isto kao što postoje akademije za vojnu obuku, isto tako treba osnovati akademije s obukom za mir. Istom tako pripremljena mladež moći će započeti vijek nove renesanse i sporazumijevanje bez prolijevanja krvi". Mi smo se obojica zanosili istim idejama, zato je prihvaćao moje velike projekte.

Hrvatska Revija, ožujak 1971, str. 19

 

Govor na Gori, K. Kreković

Govor na Gori

... S Božjom pomoću nadam se da će moj idealistički i ogroman rad ostaviti zdravu, snažnu i jedinstvenu uspomenu na moj život i rad u Peru i Španjolskoj, a postepeno i u cijelom kulturnom svijetu. Ali najveća radost i kruna svih naših napora i samoodricanja mojih i moje supruge kroz cijeli naš život će mi biti, da to djelo doprinese samosvijesti i vjeri u stvaralački hrvatski duh kod novih pokoljenja hrvatske mladeži, a naročito kod hrvatskih boraca za slobodu i nezavisnost slobodne Hrvatske. Ta zgrada će uvijek biti "svoj dom" za svakog hrvatskog borca i oslonac u svakom pogledu.

Kristian Kreković, ulomak iz pisma, 1965.

 

Mojsije i 10 zapovjedi Božjih

Mojsije (Ženeva, izrađeno nakon 1945.)

Peruanski rudari

Peruanski rudari (1960.)

Peruanski rudari

Glavna dvorana Muzeja Kreković u Palma de Mallorki, 1969.

Kristofor Kolumbo

Kristofor Kolumbo (Kristobal Colon) i slikar

Roko, otac K. Krekovića

portret oca Kristiana Krekovića (Roko K.), ličkog šumara

Borba

U borbi protiv okupatora domovine (El Cid)

 

El Cid

 

Gradnja tvrđave Sacsahuaman,
carstvo Inka
Gradnja tvrđave Sacsahuaman,
carstvo Inka

Gradnja tvrđave Sacsahuaman u prijestolnici Inka
Cuzco, Peru

Hrvatsko-peruanski slikar Kristian Kreković

Manuel Vegas Castillo

Direktor za Kulturu, povijest i arheologiju Ministarstva odgoja, Lima, Peru

Kristian Kreković, veliki hrvatsko-peruanski slikar ide po svijetu odišući staloženost duha i kroz izražaj svog nazarenskog lica, stvaralac slikarstva boja i vrijednosti, koje proizlaze iz kista čarobnjaka indijanske heraldike, zaslužuje zahvalnost Perua zbog tri značajne zasluge i radi čega će njegovo ime morati biti upisano u skorašnjoj budućnosti zlatnim slovima na pročelju, gdje se nalaze ostali velikani.

U prvom redu, zbog svoje ljubavi svega peruanskoga, što nam otkriva u impresionatnim i veličanstvenim slikama Indijanaca naših planinskih lanaca i obala, sa svom surovošću i bogatstvom, koju posjedovaše plemići Tahuantinsuyo; i radi njegove naklonosti prema našoj domovini, koju je prigrlio kao svoju, toliko da mu je nadoknadila njegovu nezaboravnu Hrvatsku; i zbog njegove gospodske velikodušnosti, koja nije tražila nagrade, ni materijalne pomoći u ostvarenju svoga poziva.

Na taj način ostvario je tri zadivljujuća postignuća: našim slikarima otvorio je i ukazao put izbora i obrade peruanskih motiva, čiji su sadržaji dovoljni da izazovu zanimanje u svijetu; dao nam je pouku o rodoljublju, koja budući da dolazi od slikara rođenog u drugoj zemlji, mora biti prihvaćena od onih, koji su rođeni na ovom tlu; i uspio je ostvariti ono bitno, što označuje pravog umjetnika, koji ne traži samo osobnu slavu.

Upoznao sam Kristiana Krekovića 1954. godine, kada je nakon mnogih godina naporna rada, ostvario svoju veličanstvenu izložbu u prostranim dvoranama Općine u Limi, kojom zgodom je bio odlikovan s "Orden al Merito por Servicios Distinguidos" i naslovom Comendadora, kao nagradu za njegove umjetničke radov "Pasado i Present de Peru" (Prošlost i sadašnjost Perua).

Nakon što je završio veći dio radova, izlaže u najvažnijim muzejima USA i Europi, gdje doživljuje udivljenje i zanos posjetioca, i, konačno, priznanje kritike, koja ga uspoređuje s velikim učiteljima svjetskog slikarstva. Nakon povratka u Peru s namjerom, da nastavi posao, imao sam priliku biti neposredni svjedok zavidne radinosti ovog Izabranika Milosti. Kao i prije, obišao je sva brdska sela Perua i Bolivije, gdje je tražio klasične tipove i čiste rasne uzore, kako bi ih ovjekovječio u svojim platnima, radio je u arheološkim i etnografskim muzejima i po privatnim kolekcijama, gdje je slikao sukna, nakite i ostalo, da bi mogao označiti svoje likove na način, koji odgovara onom vremenu.

Za promatrača, koji je imao samo mogućnost diviti se njegovim slikama, ostaje nepoznata i skrivena neopisiva odiseja, koju je morao prebroditi, da nam ih s toliko autentičnosti predstavi. Svjedok sam njegova umjetničkog nemira; vidio sam ga kako pješači po brdima Perua i Bolivije i odvažnoj samoprijegornoj i herojskoj zajednici sa svojom izvanrednom ženom, koja s njim dijeli život i koja je uz njega kao vila dobrotvorka, nadahnuće ozbiljnosti i okrjepljenja. Vidio sam kako prkosi teškoj klimi, kako se suočava s bezgraničnim poteškoćama živeći kao nomadi između različitih socijalnih grupa, u primitivnim i neprohodnim krajevima, dijeleći s njima na primjeran način tešku sudbinu. Upoznao sam kako živi pod šatorima u brdima visokih andskih Cordillera, kako boluje daleko od ikakve pomoći, oslanjajući se jedino na svoju vjeru u svoj uzvišeni poziv i na uvjerenje, da ispunja jednu značajnu povijesnu misiju u prilog jedne posebne ljudske rase, čija tisućgodišnja kultura se nalazi u arheološkim spomenicima, u keramici, u krasnim tkaninama i u raznima zlatarskim umijećima i arhitekturi.

Krekovićevo slikarstvo obnavlja u slikarskoj kontemplaciji sjaj Imperija Inca i produbljuje uspomenu na prijašnje kulture.

Nisam pozvan ocijeniti Krekovićeve radove sa slikarskog i umjetničkog gledišta, što su kritičari svjetskog glasa već učinili s izrazima bezgraničnog priznanja. Činjenica, da su njegove slike u muzejima Philadelphije, New Yorka i Syracuse, označava koliku vrijednost i sadržaj sačinjavaju.

Jose Prados Lopez, jedan od uglednih španjolskih kritičara umjetnosti, profesor Škole lijepih umjetnosti i tajnik Udruženja slikara i kipara u Madridu, ovako se je izrazio u dnevniku "Madrid":

"Krekovićeva izložba je simbol volje, znak vječnog kucaja jednog srca i jednog mozga, koji jedino gledaju u visine, odakle dolaze velike ideje i veliki snovi. Njegova vlastita tehnika može se reći da je nebeska, putnik dalekih svjetova, prilagođen veličini zvijezda i Danice, koji žive milijune stoljeća kao svjedoci vrhovne Ljepote. Ova Krekovićeva platna nastaju pod udarcem titana, kao što se kaže, da su stvarali legendarni bogovi, kao što su radili jučer i rade danas divovski kipari.

Čitav rad nadahnut je na Peru, republici s toliko španjolske povijesti, utonule u misteriozne kulture prošlosti i koje Kreković ostavlja za jednu nedovršenu i vječnu budućnost. Krekovićev rad donosi nam gorki miris izgubljena raja, koji se gubi nestajući u boli naše civilizacije. Možda je baš u tom najveća zasluga slikara, koji u platnima ostavlja svoja vlastita beznađa i svoje vlastito razočaranje. Teško je reći, je li bolje ono, što posjedujemo trpeći, ili ono, što je Kreković uskrsnuo iz peruanske šutnje s toliko nečuvene ljepote za osjećajnog čovjeka. Sve je to prava umjetnost, istina, volja, ushićenje, i Kristian Kreković je iskoristio svoj život, učinio ga plodnim inteligencijom i otmjenošću osjećaja, koji krune njegovo ljudsko hodočašće. S pozitivnim svjetlom puta, koji obasjava njega i sve one, koji ga okružuju i koji mu se dive. Ali ne kao one beznačajne krijesnice, koje uspoređuju svoje svjetlo sa zvijezdama vječne noći koja ne traje više od nekoliko sati u našem nesigurnom i siromašnom kalendaru, dok druga Božja Svjetla osvjetljuju prostore kroz stoljeća i stoljeća..."

Veliki Krekovićev uspjeh nalazi se također i u činjenici, što je u jednom zahvatu reinkarnacije oživio slavnu prošlost peruanske povijesti, potvrdivši, da je bila predvoditelj pretolumbijanske civilizacije novog svijeta.

Hrvatske Revija, ožujak 1986., str. 11-13

 

Raseljene osobe

Raseljene osobe

Slikar Kristian Kreković i njegov muzej-zaklada

Manuel Alvarez de Sotomayor,

ugledni knjižvenik i poznavatelj likovne umjetnosti

objavljeno u Hoya de Lunes, 28. kolovoza 1978. (posebno izdanje ponedjeljkom)

Kada se sretne nekog od onih ljudi krepka, uspravna i intenzivna života; kada se naiđe na jednoga od onih neukroćene volje i nepromjenljiva poziva, osjeća se ogromno poštovanje, kakvo je pjesnik osjećao pred gorostasom. Čovjek takve građe već dugo živi među nama, nu, uza sve to malo je poznat od Majorkinaca i, štoviše, ponekad je krivo shvaćen.

Kristian Kreković je hrvatski slikar, rodoljub iz jednog potlačenog naroda, čovjek iz puka, koji je sam sebe educirao, koji je već od svoga djetinjstva zacrtao sebi pravu liniju ozarenosti, studija, neumornog rada, i koji još uvijek, i nakon mnogo godina stradanja, uspjeha, razočarenja i borba, bez predaha slijedi k svome cilju, koji je sebi postavio: Svjetski Mir i Novi Preporod.

Kreković je rođen pred mnogo godina u Hrvatskoj, kada je njegova domovina tvorila dio Austro-Ugarskog carstva. Rođen je u skromnoj obitelji, usred gustih šuma i romantičnih planina. S neslomljivom voljom, bez novca, bez zaštitnika, mladi Kreković smjestio se u Beču zadnjih valcera, da se osamljen bori u Akademiji lijepih umjetnosti, koju su već onda bili poplavili valovi kubizma, ekspresionizma i dadaizma... Kreković se osjeća klasikom, nastavljačem talijanskog Preporada i španjoslkog realizma, i nije se pomirio s lakoćom i zabludom onog slikarstva koje je zaboravilo crtež i strogost znanja.

Otputuje u Pariz, gdje je triumfirao kao portretist i gdje grozničvo radi na ideji Novog Preporoda, stvorivši preko 300 velikih slika i na stotine studija za svoj fabulozni "Panageion", s likovima najvećih genija čovječanstva. Kreković, bogat, slavan, s divnim ateljeom, nu, uza sve to, on osjeća jezu svoga vremena: rat se svakoga dana sve više grozi. Europa strepi, a istovremeno se baca u bratoublački rat. Po savjetu svojih prijatelja, slikara, da spasi svoja djela, preseljava u Beograd. I tamo ga je čekao njegov udes: 6. ožujka 1941. Nijemci su razorili Beograd i cjelokupno Krekovićevo djelo nestaje u plamenu i dimu. Sve, apsolutno sve, što je ostvareno kroz dvadeset godina njegovih nadahnuća, nestaje pod prijelazom zrakoplova i borbenih kola.

Bez ičega, Kreković, kada završi rat, pojavljuje se u Veneciji; nema ništa, osim dobrih oprijatelja. Jedan od njih predstavi ga švedskom kralju Gustavu V., koji mu povjeri svoje portretiranje, i tako mu ponovno otvori vrata k slavi i novcu. Ali, što je bila ondašnja Europa? Ruševine gradova, ruševine duša, ruševine umjetnosti. I slikar se ponovno ukrcava u Novi Svijet. I u Peruu nastavlja svoj veliki motiv, svoje veliko nadahnuće. Kreković, hrvatski slikar, postaje slikar antiknog Perua, Perua Sinova Sunca, fabuloznog Imperija Tahuntinsuyo. Pod njegovim kistom pojavljuje se zablještajući svijet Inka, Kechua, Mochika, Azmara... Njegove slike daju život onom sjaju keramike Nazka, blještavost zlatnome nakitu svećenika Lambayeke, tajnovitost prinčevskim Djevicama Sunca, mnogobojnost tkanju od pamuka i vune... I njegovi modeli isti su Indiosi, potomci podanika Inka, koji još uvijek žive na visoravnima i uvalama Anda, gdje je Kreković imao svoj stan i svoj atelje.

Bio je gost predsjednika Republike, koji se oduševljavao njegovim slikama, i njegove su slike bile reproducirane u enciklopedijama i povijesnim knjigama. Kreković je navjerniji ilustrator one čarobne južnoameričke kulture Sinova Sunca.

I jednog lijepog dana Kristian Kreković, nakon što je završio ciklus južnoameričkih Indiosa, prelazi Ocean i nastanjuje se među nama. Dolazi okružen svojim slikama, koje su bile izložene u mnogim muzejima svijeta, povodom njegove svjetske turneje s izložbama od 1955-1958. Također svojim crtežima i umjetničkim djelima koja je uspio sabrati i spasiti. Nastanjuje se u Palmi, gdje otvara svoj muzej. Tu, u Son Fusteret-u, usred Sredozemlja, nalazimo zablještujući svijet, koji je zadivio Pizarro-a i Almagro-a, svijet Atahualpa i Manko Kapak-a. Na tisuće turista posjećuju ga kroz čitavu godinu.

Međutim, Kreković, u znak zahvalnosti za mir, koji uživa na našem otoku, zamišlja stvoriti i nama darovati čitavo blago slika, crteža, namještaja, platna i umjetničkih predmeta, koje je sabrao. Sve će to ostati ovdje, i pripadat će svima nama. I on povećava svoju namisao, pa mu nije dovoljno ono, što je bila civilizacija Inka; sada on misli, da njegovo slikarstvo duguje posebnu počast Španjolskoj, i posvećuje jednu veliku dvoranu slika najpoznatijima i najvećim ljudima u povijesti naše domovine: fray Bartolme de las Casas, Cristobal Colon (Kristofor Kolumbo), Elcano, El Cid, Jaime I., Ramon Llull... I zajedno s njima, španjolski narod, ljudi i žene raznih predjela naše domovine.

Sve ovo, zajedno s nacrtima i crtežima svoje stare zamisli hrama Univerzalnog Mira, sabrat će u svome muzeju-zakladi u tri velike dvorane, prepune povijesti, evkoacija i umjetnosti. I sve ovo bit će predano gradu, otoku, narodu.

Ovo je u glavnim crtama, život i djelo jednog čovjeka, koji živi u Palmi i kruži usamljen među nama.

Hrvatska Revija, ožujak 1979, str. 131-132


Pripis prof. Vinka Nikolića, glavnog urednika Hrvatske Revije, na kraju ovog članka:

Ljubomorni na Španjolsku i grad Palma, prevodimo ovo, da mladi Hrvati ne zaborave na hrvatskog slikara Kristiana Krekovića, koji uvijek ostaje Hrvat, i kojemu, i nakon Perua i Španjolske, njegova Hrvatska ostaje jedinom domovinom, pa smo sigurni, da će i u ovom njegovom muzeju-zakladi biti dostojno predstavljena i vidno prisutna njegova i naša nezaboravna Hrvatska.

 

Slike na gornjem dijelu web stranice objavljene su uglavnom u znamenitoj Hrvatskoj Reviji prof. Vinka Nikolića godina 1971., 1979. i 1986., pogledajte ovdje. Srdačno zahvaljujem Milici Mikolčić na velikodušnoj pomoći.

Niže slijedi izbor iz prekrasne monografije o Krekoviću koju je napisao Gaspar Sabater. Zahvaljujem g. Climentu Romagueri, voditelju Muzeja Kreković u Palma de Mallorki, na materijalima poslanim 2003.

Krekovic with his Three Balear Girls
(Mallorca, Menorca and Eivissa)
Les tres Baleariques:
Mallorqua, Menorca i Eivissa
Les tres Baleariques:
Mallorca, Menorca i Eivissa

Kreković sa svoje Tri balearske djevojke
(Mallorca, Menorca i Eivissa)

 

With Dr. Schaerf, president of Austria, 1957

S predsjednikom Austrije dr. Adolfom Schaerfom, 1958. na izložbi u Beču (Neue Hofburg)

 

Krekovic's with Queen Sophia of Spain, 1981

Sina i Kristian Kreković s kraljicom Sofijom, 1981.

 

With Pope Paul VI during private audience, 1972

S papom Pavlom VI. tijekom privatne audijencije

 

Krekovic in 1980

Kristian Kreković, 1980.

 

Krekovic's in Palma de Mallorca, 1961

Sina i Kristian Kreković u Palma de Mallorki, 1961.

 

"Hrvatska smrt", Kristian Kreković, 1945.
(zahvaljujem g. Vlatku Biliću na skaniranoj slici)

 

Hombres de Paracas

Hombres de Paracas

 

Jaime I, King of Catalonia,
13th century

Jaime I., prvi kralj Katalonije (13. st.)

 

Indico con alpaca

Indico con alpaca

 

El tocador de Quena

El tocador de Quena

 

La constructión de Sacsahuaman, Cuzco, Perú
Gradnja tvrđave Sacsahuaman,
carstvo Inka

La constructión de Sacsahuaman, Cuzco, Perú

 

Carnaval de Puno
(detalj)

Carnaval de Puno (detalj)

 

El tocador de Quena

Kristian Krekovic "Djevojcica s jaganjcima", 1927
(gimnazija Mesa Selimovic,Tuzla, www.gms.inet.ba/radovi1.php)

 

El tocador de Quena

Mala Zamba

 

El tocador de Quena

Jaume I, prvi kralj Katalonije

 

El tocador de Quena

Conquered Conquistador

 

El tocador de Quena

Djeca s ljamom

Vinko Nikolić godine 1981. u svojoj Hrvatskoj Reviji (sv. 2, str. 206-211) objavljuje članak istaknutog španjolskog likovnog kritičara Luis de Fillola, vlasnika umjetničke galerije Eureka u Madridu. U uvodnoj critici Nikolić citira dio Krekovićeva pisma upućenog iste godine:

Iako živim u periodu lahke moderne dekadentnosti i umjetničke impotentnosti, nikad se nisam pokolebao u mom mišljenju o umjetnosti, niti napravio koncesije prolaznoj modi. Od najranije mladosti su bili moji ideali Grci Fidias i Praksiteles, zatim Leonardo i Michelangelo u crtežu, a Tizian i Rembrandt u koloritu.

Govoreći o Muzeju Kreković, Nikolić na str. 207 piše ovo:

... Ovaj Muzej, zajedno sa svim djelima, Kreković i njegova gospođa Sina poklanjaju gradu Mallorca. Radi političkih prilika u našoj domovini nije, nažalost, bilo moguće ovaj Muzej smjestiti negdje u Hrvatskoj, pa će tako ovdje, u jednoj nama prijateljskoj i blizoj zemlji, u kojoj Krekovićevi borave već dvadeset godina, ostati trajan spomenik i živo svjedočanstvo jednog novog, velikodušnog i značajnog hrvatskog prinosa velikome Svijetu. Muzej Kreković bit će jedan lijepi spomen na Hrvatsku, pa će Hrvati, na svojim lutanjima po svijetu, onamo navraćati, da ondje potraže živi dio same Hrvatske.

Pogledajmo samo kratke izvatke iz Fillolovog eseja o Krekoviću u prijevodu Veljka Deura iz Argentine.

Krisitan Kreković i njegovo djelo

Louis Gil Fillol

... Da pretci i daleki obredi ožive čarom kista, svojstvo je i privilegij vlastite Umjetnosti. Da je i pokretač Kristian Kreković, jedan hrvatski slikar iz planinske, mile i hrabre Bosne, može više iznenaditi. Bez sumnje, postoji jedna providencijalna nit, koja vuče, kao kod marioneta, da bi naravnala uzajamnosti svijeta. Jedna nit povukla je El Greca u veselom i trivijalnom otočiću Kandiji, dok ga nije postavila u mistični i strogi Toledo. Druga nit vodi Krekovića, Hrvata, iz junačkog pjesništva njegove rodne zemlje k epskoj i pradjedovskoj instrumentaciji Perua. Ni monotoni i gospodski Beč, gdje on studira, sa svojom finom estetskom sensibilnošću; ni Pariz, heterogen i smion, gdje kasnije boravi, sa svojim kozmopolitiskim umjetničkim provokacijama ne uspijeva ga privući. Peru, naprotiv, njemu odgovara, tako kao Toledo Theotokopulosu. ...

... Uvijek sam se divio slikarima prema njihovoj umjetničkoj moći. .... Michelangelu, Tintorettou, Riberai, Goyi...

Nakon Šveđanina Zorna i Valencijanca Joaquina Sorollae, nisam poznavao slikara s tolikom snagom kao kod Krekovića. Mislim naravno ne na moć da napravi neku stvar, nego na sposobnost, da je učini stvaralačkom energijom i zanosom izvođenja na jedan snažni i iznenađujući način.

Kao što pjevaču nije ndovoljno da ima glas, uključivo ugodan, bez jakosti, obujma i intenzivnosti, tako su i slikaru potrebne energija, snaga, jačina, da bi njegovo stvaranje postiglo svojstvo genija, izvanredne stvari i čuda, prema tome kako ga želimo vidjeti. Kristian Kreković, kao Michelangelo i u našem stoljeću Zorn i Sorolla, posjeduje taj divovski dar Snage, kao jedinstveno svojstvo Umjetnosti, i to s velikim slovom i bez prezimena. Hoću reći Umjetnost, kojoj ne treba nadodati "slikarstva", "kiparstva" ili "graditeljstva". ...

Zaključujem, ali ne po onome, što kaže njegov životopis, nego po veličanstvenosti njegova djela, da Ande, Peru i njegove urođeničke kulture nisu bile zavodljive slučajnosti njegova temperamenta. Već u prvim, dječjim potezima kista u Hrvatskoj morali su se predosjećati unutrašnji trzaji, spremni da buknu kao vulkan na obali Pacifika. Vatru i sjaj Kreković je već nosio u sebi, kada je stupio na peruansko tlo. Nema vćee kompenetracije između teme i namjere, između sredine i njezina tumača. ...

Kada tolika i tolika umjetnička djela nastaju, poticana, jedna po vladajućoj uznemirenosti u svijetu, druga po nezadovoljenim ambicijama; mnoga, po profesionalnoj staroj rutini; ne malo njih, iz ekonomskih razloga; neka, uključvo, iz duhovne potrebe umjetnika, da produbi svoje osjećaje.... Djela, izložbe, izdanja, koja prolaze bez traga, bez i najmanjeg znaka emocije, zanimanja i znatiželje.... Kada u međunarodnom neredu sve, Znanost, Umjetnost, Kultura, Čovjek, jesu sumnje, problemi i konfuzije; kada tako malo trajnih stvari ostaju, jer skoro sve je nestalno, prolazno i promjenljivo, kontemplacija ovog bajoslovnog djela, kojemu je njegov autor posvetio čitav svoj život s apsolutnim predanjem poziva i oduševljenja, uzbuđuje nas i u isto doba plaši.

Plaši svakako one, naviknute da vide a da ne osjećaju, novajlije, uklopljene u "drugo" slikarstvo, lijenčine i mentalno zaostale, koji još nisu izišli iz "limba" umjetnosti; "duše u muci", napokon, koje ispaštaju svoje umjetničke grijehe, izgarajući u plamenu ravnodušnosti i zaborava.
Za strah ili osvježenje slike Krekovića ostaju... One su nepremjestive. Ostaju kao planine. Postojat će, kao sve no, što je Priroda izabrala za model i Povijest poštiva kao nauku.

Unaprijed ćemo morati rezonirati ovako: "Kada promatramo energičnog Mojsija od Michelangela", "Kada se zanosimo venecijanskom Gloriom Paola Veronesea"; "Kada se 'kupamo' na suncu mediteranskih plaža Sorollae",... "Kada su nas uzbudili peruanski Indijanci Kristiana Krekovića".
Bez pretjerivanja, čemu teži udivljenje; bez fanatizma, kojemu često vodi oduševljenje, iskreno, pošteno moram potvrditi, da ovaj izvanredni umjetnik hrvatskog porijekla, formiran u Beču, konsakriran u Pariza, definitivno nanovo učinjen, jer je "pronašao sama sebe" u Peruu hispanskog duha i dnevne senzibilnosti, jedna je od najistaknutijih suvremenih umjetničkih ličnosti.

Kristiana Krekovića, barem u ovom golemom djelu Inka, ne može se okvalificirati isključivo kao slikara. Njegove umjetničke sposobnosti prelaze dimenzije Slikarstva, Kiparstva, Fraditeljstva... Moramo to ponoviti, jer osjećaj veličine, koji iz ovog slikarstva proizlazi, ne ulazi u vlastite dimenzije svake lijepe umjetnosti odvojeno. I ja želim da to ostane fiksirano u duši čitatelja, kao što ostaje u gledaoca. ...
Druga lijepa umjetnost nadodaje se, napokon, emociji, koju nam ostavlja Krekovićevo djelo: Pjesništvo. Nanovo stvoriti bajoslovno Carstvo, u čijem se stvaranju grle Povijest i Mit, pravo je poimanje pjesnika... Junačkog pjesnika epopeje, nove Ilijade, na primjer...

To je, uglavnom, ogromno slikarsko djelo Kristiana Krekovića: jedan svečani epski spjev, s monumentalnim opsegom hrama; jedan važni i duboko homerski spjev, isklesan u stijenama Anda.

 

El tocador de Quena

Majka i dijete

 

Krekovićev autoportret sa suprugom Sinom

 

Balearski bacač kamena

 

El tocador de Quena

Kupačice Inka

One of Krekovic's works of art exhibited in 1954 in the City Hall in Lima, now in Palma de Mallorca (this is a postcard). Note a Croatian coat of arms on the top right, together with Bosnian lilly left of it and Peruvian coat of arms below them, which constitute Krekovic's personal coat of arms.

Grof von Thurn und Taxis, Njemačka (1946.) i Indios s kapom (1960.)
Knezovi Thurn und Taxis bili su vlasnici kaštela u Grobniku
u razdoblju 1872. - 1945.
Izvor: Hrvatska matica iseljenika, Zagreb
dobrotom Ljerke Galic i Domagoja Petrića, HMI;
donacija Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka,
ravnatelj Branko Francheschi