Hrvoje
Kačić: Hrvatska Prevlaka
Dr. sc. Stijepo Mijović
Kočan
Recenzentske zabilješke
O knjizi Hrvatska Prevlaka
prof. dr. sc. Hrvoja Kačića *
1. Osoban odnos
Ovo što pišem namjerno ne naslovljujem recenzijom. Kačićeva knjiga je,
izvan svake sumnje, povijesno i pravno utemeljena, korisna i
dobrodošla, recenzija joj i nije potrebna, nego sričem stanovite
zabilješke nad rukopisom koji me se i više nego tiče – i osobno.
Naime, za razliku od recenzija koje sam pisao o drugim temama, vezanim
uz druga mjesta, ja more pred Prevlakom i ulaz u bokokotorski zaljev
gledam s praga pradjedovske kuće u Đurinićima, vidim ga takoreći s
postelje na kojoj sam rođen i s prozora kroz koji sam ugledao svijet, a
kao dječačić i mladić s ribarima iz Molunta (koji spada u katastarsku
općinu Đurinići!) išao sam „pod Prevlaku“ na svjećaricu, tamo je sjajna
„posta sa sardele“, koje smo kasnije barkama znali ići prodavati u
Herceg-Novi ili u Tivat...

Knjigu je objavila Matica hrvatska Zadar, 2015.
Ovaj osobni osjećajni trenutak zaokupljao me i kada sam – tijekom
Domovinskoga rata - pisao i dao prevesti na engleski te odašiljao
u svijet zazive o Prevlaci na koju je, kao i na cijelu Hrvatsku, bio
nasrnuo srbo-crnogorski okupator, o čemu Kačić u ovoj knjizi iznimno
dobro obaviješteno piše. Jednako i kada sam kasnije snimao za HRT
filmove s temom Prevlakā (i one pod Tivtom!), a na Prevlaci započinjem
i dokumentarni film „Moja priča o Hrvatskoj“; Konavoska Prevlaka i ne
može biti ničija nego hrvatska, tako da je Kačićev naslov točan, još
točnije – ona je vitaljska (katastarski!), vlasništvo seljaka
Vitaljine, a oni su odreda i bez ijedne iznimke Hrvati, bez obzira na
to što su im je vojske više država, počevši od Austrougarske, sve jedna
za drugom, otimale da bi na strateški i zemljopisno iznimno pogodnu
poluotoku Oštro imale vojarnu.
Koliko sam u ratu i neposrednu poraću bio silno zaokupljen Prevlakom,
da ne dopustimo da je bezočni okupator ugrabi i prisvoji, toliko sam
zadnjih godina stanovito posustao, smućen i malodušan. Ova Kačićeva
knjiga vraća stanovito nadu da će ipak biti bolje, njezin završetak je
opravdanim razlozima optimističan: “I Dubrovnik i Boka već doživljavaju
svoj oporavak i posjetima brojnih inozemnih gostiju. Toga su svjesni
svi građani sadašnjih generacija.“(str. 138). Znači, zajednički
prihodovni probitci natjerat će nas na miran i
dobrosusjedski suživot (i njih, Crnogorce i Srbe u susjedstvu, a ne
samo Bokelje i naše sunarodnjake, inače domicilne Hrvate u Boki!).
Međutim, toga je (zajedničkoga dohodovnoga probitka) i prije bilo pa se
svejedno dogodilo što se dogodilo: divljački nasrtaj na Hrvatsku.
Osobito ovdje na njezinu krajnjemu jugoistoku, gdje je bila i
najranjivija i najnezaštićenija. (To je tu i danas!) Napala je dotada
zajednička vojska pod izlikom bezočno izmišljenih nekakvih „ustaša i
Kurda u Konavlima“ (vlastitim sam ušima 1990./91. slušao Radio
Herceg-Novi), čega li svega nije bilo u promičbenim bezobrazlucima i
lažima ispiranja mozga vlastitu narodu. Čak su oni koji su prije
Domovinskoga rata u konavoske kuće kao turistički vodiči dovodili
inozemne goste koristili poznavanje tih kuća da bi ih kasnije
temeljitije opljačkali pa zapalili, kao što je to npr. slučaj s kućom
Glavić na Poljicu. Jesam li stoga stanovito bezvoljan i sumnjičav
kad se optimistično govori o budućnosti Prevlake pred poluotočićem
Oštra, najjugoistočnijem koji Hrvatska ima(?). Samo sam oprezan.
2. Osvajačka posezanja
nisu prestala
Na Prevlaci je s hrvatske strane „od gotovine napravljana veresija“,
kako i sam Kačić znade reći, kada je res
iudicata
(presuđena stvar o granici na moru, ovdje se ta izreka spominje, „ne de
iure, nego de facto“, str. 107) na Prevlaci vraćena na „neriješeno
pitanje“ koje je kao međudržavni spor upućeno pred međunarodni sud. To
se zbilo onoga trenutka kada je hrvatska vlast iz pregovaračke grupe o
Prevlaci maknula dr. Kačića (stručnjaka za međunarodno pomorsko pravo!)
i druge stručnjake, a postavila stranačke poslušnike bez osnovne
orijentacije o Prevlaci koje je kao tako neuke lako preveslati u
svakome pogledu. Tako sada dakle imamo „otvoreno pitanje“ morske
granice uz Prevlaku pred međunarodnim sudom. Ovdje je napomenuti da je
puni naziv latinske pravne izreke koju Kačić u ovoj svojoj knjizi i
više nego s razlogom ističe, Res
iudicata est cauza decisa,
dakle - kad je stvar presuđena, spor je okončan. I, zašto se onda
i dalje vodi?! Ovdje, na hrvatskoj Prevlaci, istina,
odnosno pravna činjenica za političke spletke i spletkare očito ne
valja puno, ili „ne valja ništa“!
Hrvatske su vlasti, uistinu i nažalost, i suviše često protuhrvatske.
Ni jedan okupator ne može upropastiti hrvatske narodne interese onoliko
koliko to mogu hrvatske vlasti! One – baveći se dosljedno sobom i
svojim osvajanjem vladalačkih fotelja ili ostajanjem na njima više nego
državom i njezinim jačanjem, više nego narodom i njegovim dobrom -
ustrajno uništavaju i narod i državu, s neznatnim pojedinačnim
iznimkama. Ako mjestna, općinska ili kako se obično kaže lokalna vlast
želi i hoće dobro, u što ne sumnjam, to joj u općoj strukturi vlasti
često – nije omogućeno, „odozgo“. (Osobno sam izvan svake vlasti i to
mi pogoduje da o njoj govorim kako hoću!)
Kačić na početku knjige navodi riječi Mirka Kovača, književnika, koji
je, prije Istre, živio u Beogradu, da je tamo 1991. vladala „histerija
(…) glad i žeđ za uništenjem Hrvatske.“ Ta histerija, ne tako napadna
ni toliko glasna kao onda, ali jednako dobro organizirana, sustavna i
uporna nije ni danas prestala.
Ovih je dana, osobito prošle 2011. godine, posvuda brujalo od krađe i
svojatanja hrvatskih književnika i znanstvenika Dubrovčana i njihova
uvrštavanja u srpsku književnost; to je samo nastavak rabote tijekom
čitava razdoblja socijalističke Jugoslavije, stručnjaci to znaju,
ali se šutjelo jer se nikome nije gubilo posao, a uludo, jer ništa se
nije dalo promijeniti – moralo se iseliti pa tek onda slobodno
govoriti, i to znamo.
„Otvoreno pitanje“ Prevlake tim je opasnije imati kada imamo i dokaze
da je ona Kovačeva rečenica o „gladi“ za uništenjem Hrvatske i danas na
djelu, dapače, niti malo nije popustila. Oglašava se i s vrha
srbijanske države: njezin predsjednik predsjedniku Hrvatske tu nedavno
daruje šovinističku i punu mržnje prema Hrvatima i Hrvatskoj neku
barbarogenijsku nazovi-knjigu, još davnašnju zadriglu netrpeljivost
punu ružnih laži i izmišljotina, a ovaj to prima sa smiješkom, ne
ironičnim, nego dobrostivim, i inače pun dobrih namjera, ali
očito neobaviješten ili od strane svojih savjetnika namjerno pogrešno
obaviješten (za što imam i više nego uvjerljiva dokaza!).
Smrad spaljenih kuća, istrulih narodnih nošnji pobacanih u blato i na
kišu, ukratko četnički smrad u Konavlima još nije bio ishlapio (na
žalost, ne samo četnički, bilo je i domaćeg!), a posvuda po
zidovima spaljenih kuća i po cestama još nisu bili posve uklonjeni
krečom ispisani srpski grbovi i „natpisi“ „ovo je Srbija“, a Srpska
akademija nauka i umetnosti je, 1995. godine, tiskala “Srpski
dijalektološki zbornik XLI“,a u njemu „Govor Konavala“ autorice Zorke
Kašić, njezinu doktorsku radnju nastalu nakon terenskih ispitivanja i o
trošku srpske države i njezinih poreznih obveznika. Hrvatska država se
na to nije ni oglasila; ili savjetnika njezini državnici nemaju ili ne
znaju ili neće… Jer, ako je „govor Konavala“ srpski posao i ako o njemu
brine srpska najviša znanstvena ustanova, jasno je da i Konavle
drži srpskim, što nikada nije ni krila. Postoji slična tiskovina i o
govoru Dubrovnika! Zamislite da Hrvatska akademija znanosti i
umjetnosti (bivša svjesno i namjerno u nazivu jugoslavenska, ali ne
samo u nazivu, nego i u djelovanju!), da HAZU dakle obavi znanstveno
istraživanje hrvatskoga jezika u Petrovaradinu npr., u Vojvodini, koja
i nije Srbija, nego je „preko“, da neki znanstvenik o trošku hrvatske
države istraži tamo domaću hrvatsku ikavicu, gdje su domicilni Hrvati i
odakle je rodom ban Jelačić, bi li to popratio opći muk u Srbiji, ma
koliko da HAZU na to ima posve legitimno i ustavno pravo, dapače
- i obvezu, brinuti o Hrvatima izvan Hrvatske!? Srbi prema
Konavlima ni prava ni obveze nikakve nemaju, a ipak rade što rade!
(Istina je da su u srednjem vijeku, navlas isto kao i nedavne 1991.,
srpski osvajači, nakon Duklje ili Zete, danas Crne Gore, bili osvojili
i Konavle, i dalje još, te - dok se tadašnje srpsko carstvo nije
raspalo - uvodili pravoslavlje prema tadašnjim načelu cuius regio, eius religio
– čija je zemlja, njegova je i vjera; isto je načelo vrijedilo i
kasnije, kada su Konavlima vladali bogumilski sitni bosanski vladari pa
su Konavle pune stećaka, što je način pokapanja, ne tek u jednoj vjeri,
a na jednome je natpis na bosančici ili na hrvatskoj ćirilici, inače
pismu bosanskih franjevaca i njihovih knjiga, kao i Poljičke Republike
u zaleđu Splita i Omiša, a isto je načelo vrijedilo i kad je Dubrovačka
Republika 1419. od Sandalja Hranića kupila istočne Konavle, dakle
i Prevlaku… U tadašnjim uvjetima, i Boškovići su u Dubrovnik, kao i
mnogi drugi, došli iz zaleđa i iz tamo tada važeće vjere, za koju
ozbiljni povjesnici tvrde da je bila katolička, no to je zapravo
nevažno, jedino u pravoslavljima su vjera i nacija jedno te isto, a u
Dubrovniku je najvažniji od njih, Ruđer, bio isusovac. To nije nikakav
razlog za današnja srpska svojatanja, za „srbo-katolike“, kojih
je kasnije, za kraljevsko-jugoslavenske države, ponešto i bilo,
posrbica – ako su ovisili o Beogradu. No srpskim šovinistima, i onima u
vrhovima njihove vlasti (vidi se da je tako!), praktično sve može biti
razlog za podvale i podgrijavanje vječne im težnje – da izbiju na
hrvatski Jadran! Svi srpski šovinisti uporno „jašu“ na tomu i pucaju
negiranjem postojanja Hrvatske i Hrvata i drugim lažima iz svih svojih
knjiga, u okolnostima kada ne mogu pucati iz čega drugoga! U jednome
pismu bratu Baru, Ruđer Bošković piše:“Živio Hadik i naši Hrvati“
(vidi: Đivo Bašić: Nepotrebno pitanje, u podnaslovu: Pohvala domovini
Hrvatskoj očita je u Boškovićevoj korespondenciji, Glas Grada,358,
27.1. 2012, str. 5). No – i usuprot tomu - nasrtaji, vidimo, ne
prestaju, opet s vrhova srbijanske vlasti; sve je „srpsko“ što se njima
hoće ugrabiti, ma čije inače da jest! Grabe i Vojvodinu.)
U te nasrtaje treba ubrojiti i izrazito šovinistički pamflet „Srpski
Konavli i hrvatska kultura“, pun ružne mržnje, koji je u Herceg- Novom
2003. tiskalo Srpsko veće Boke
Kotorske:
Konavljani su tu - u želji pisca šovinista - također Srbi, ali, kažu
tako tamo priložene karikature, nikako da se osvijeste i to shvate jer
ih Vatikan drži u neznanju (?!), sve je puno prozirnih podvaljivanja i
jeftinih bezobrazluka! Itd.
Dakle, onaj bijes i ona histerija koju je na svoje oči vidio i na
vlastite uši čuo te o tomu svjedočio Mirko Kovač u Beogradu 1991., a
naveden je na početku Kačićeve knjige, čujemo i vidimo i svi mi danas,
u Zagrebu ili od kuda kod da gledamo; svim mogućim smicalicama i
podvalama onemogućiti postojanje hrvatske države, a svoje sunarodnjake
Srbe odgajati u mržnji prema svemu hrvatskom (kako se na suvremenim
javnim zbivanjima tamo i vidi da je tako, ništa hrvatsko ne mogu
smisliti!).
Znači: Hrvatska Prevlaka. Kačić je u pravu kada to ističe u svom
naslovu, premda u smirenim okolnostima i s miroljubivim susjedima to ne
bi bilo nužno posebno isticati, ako se to ne spominje kao naziv
mjesta ili područja (toponim), zna se čija je. Međutim, u postojećim i
ovdje upravo pokazanim okolnostima, nikada se to ne smije ni sekunde
zaboraviti niti smetnuti s uma, usprkos i velikosrpskim posezanjima i
usprkos jadu i čemeru nekih vodećih hrvatskih državnih dužnosnika! Kad
grabe cijele Konavle i Dubrovnik te, ako ga nisu uspjeli ugrabiti u
ratu, upravo ga prisvajaju u miru, treba li uopće napomenuti da je
Prevlaka u svemu tomu prva „na udaru“!? Ako se odpusti i pedalj
Prevlake, na kopnu ili na moru, ugrožena je čitava Hrvatska, to je i
više nego očito.
3. Što (po)kazuje ova Kačićeva
knjiga
Nakon Uvoda te prikaza zemljopisno-povijesnih činjenica te
povijesnih i današnjih (jednakih kao i onda!) granica na hrvatskomu
dijelu bokokotorskoga zaljeva, Kačić piše o „naporima da Prevlaka ne
bude uzrok oružanih sukoba“. Sve je to podkrijepljeno dokumentiranim
izjavama, stvarnim imenima iz nedavne prošlosti, iz tiska, iz
političkih zbivanja… U „srpsko-crnogorskim izazovima“ Kačić nabraja
brojne od njih, a temeljni je onaj da je tobože jadni hrvatski narod
1991. podpao pod „fašistički režim“, da ga od takva režima treba
osloboditi, pa se kreće „oslobađati Konavle od ustaša“, „u rat za mir“
i kojekakve su još huškačke smicalice koje trebaju biti zabilježene, ne
samo da ih ne zaboravimo, nego i da se zna kakve su, da se od njih
možemo obraniti. U tim se smicalicama barata ponekada i autorovim,
Kačićevim imenom, on je bio neposredni sudionik tadašnjih zbivanja;
svjedoči o svemu iz prve ruke i iz dokumenata koje u toj ruci drži, to
je temeljno reći. Istinit je!
Dalje nam odkriva ratna zbivanja: “uvjeti za dijalog“,“međunarodna
konstelacija“, „predstavnici diplomatskog zbora u posjetu Dubrovniku“,
„deklaracija o Dubrovniku“, a slijedi „narušavanje hrvatskih interesa“
gdje smo obaviješteni o odgovornosti glavnog zapovjednika tada još
jugoslavenske tobože „narodne armije“, a već zapravo samo
velikosrpske vojske te posebno o pogreškama Haškoga suda, na temeljima
lažnih i huškačkih dojava. Uputit ću čitatelja na Kačićevo
suprostavljanje sramnim riječima jugoslovenko-narodno-armijskoga
admirala da je riječ o „oslobađanju Dubrovnika“, a bila je riječ
jedino o okupaciji, okupator ni međunarodnim promatračima tada nije
dopuštao ulaz u popaljene Konavle; sve je to bilo zapravo jučer;
Kačićevu knjigu bi trebala imati svaka kuća na dubrovačkome području,
svaki dan se podsjećati toga što u njoj piše. I u okolnostima nečuvenih
i neshvatljivih laži srpskih vlasti, Kačić smáže snage da za crnogorsku
televiziju, na vrhuncu nasrtaja na Hrvatsku, kao predstavnik hrvatske
državne vlasti, već tada kaže „da nas rt Oštro, to jest Prevlaka, treba
spajati, a ne razdvajati“,str. 34; to je ono čime se Kačić i pred nama
i pred njima i pred svijetom može ponositi i mi skupa s njim. Time je
ova knjiga još vrjednija jer pokazuje visok moral i civiliziranu
političku svijest svojega autora, ujedno i protagonista ove knjige!
Dalje, u njoj piše da su nedavni oružani sukobi na jugoistoku Europe
„međunarodnoga karaktera“, a ne nekakvo unutarnje pitanje države koje
već onda više nije bilo.
Naredna poglavlja daju nam pregled mučnih i teških godina obsade i
razaranja Dubrovnika, kada je trebalo razbiti mit o plaćenicima
„fašističkim mudžahedinima“ i kojekako još, koji su tobože došli ovamo.
Sumanute izmišljotine toliko su bile nevjerojatne, ne tek sulude, ne ni
luđački neshvatljiva i nasilnička mašta, nego svjesna podvala!
Kačić međutim o svemu tomu govori mirnim tonom razložna i
nepokolebljiva svjedoka i sudionika. Starijima je još u pamćenu epizoda
s pokušajem oživljavanja Dubrovačke Republike, tada kao velikosrpskoga
projekta, da se otme Hrvatskoj, uz pomoć nekoga Aleksandra
Apolonija, „s kojim će se Dubrovčani sami obračunati“, kako kaže Kačić.
Nisu izostavljene i činjenice o „oružanim prijetnjama Titograda“ (kako
se tada Podgorica još zvala) te o tomu kako su te „osvajačke pretenzije
agresora blokirane“. Razumljivo, Kačić zagovara stav da se „o promjeni
granice ne smije pregovarati“ (što su hrvatske vlasti, kada su se
promijenile, smjesta zaboravile pa se još i danas zapravo „pregovara“,
iako pred međunarodnim sudom, svejedno je neshvatljivo!).
Autor piše i o tadašnjim „aktivnostima Europske zajednice i Ujedinjenih
naroda“ u vezi nasrtaja velikosrba na hrvatski jugoistok, ali
„zahvalnost za slobodu domovine“ ne zaslužuju stranci, nego branitelji
na Srđu i u njegovim rovovima iznad Grada.
Osobno, sjećam se kada sam, nakon što se okupator morao povući, 1992.
sa snimateljskom ekipom HRT-a, pokazivao propusnicu nekim crncima
pod šljemovima UN-a da bih došao do svojega rodnoga sela, prvi put
nakon rata vidio rodnu kuću - ne znajući još ima li je - te
dospio do Prevlake, gdje je tada bila „komanda UN-a“. Sve nas
koji smo to vrijeme preživjeli, Kačić na nj podsjeća. Pouzdan je
svjedok, ponavljam - dokumentira sve što kaže.
Postoji rezolucija UN-a o granicama na moru, a Kačić podsjeća: „tko ima
titulus na obali, ima ga i na moru“, međutim i upozorava
(str.99): “iracionalni ekstremizam u odnosu na razgraničenje morske
granice od strane naših susjeda na zapadu i na jugoistoku ne smijemo
podcjenjivati“. Jednako su opasne i podvale s oduzimanjem Prevlake
njezinim stvarnim katastarskim vlasnicima – Vitaljanima. Oni se vuku po
sudovima, a države, uračunavši i vlastitu – nastoje im oteti
djedovinu!**
Međutim, i u Kačićevoj knjizi i u stvarnosti najvažnije su još
nerazriješene granice na moru. Stoga je važno da se Kačićeva
knjiga što prije pojavi u javnosti i da ima što stručnije i što
dobronamjernije odjeke, ne samo u našoj stručnoj i političkoj javnosti,
nego i u međunarodnim suodnosima.
4. Nije riječ tek o knjizi – ona je mogući poticaj!
Kada pišem ove riječi, svjestan sam njihova ograničenja, a i njihove
slabe moći, bolje reći nemoći, međutim riječi su mi jedino i oruđe i
oružje za obranu. Djela i odluke su, žalibože, u rukama drugih, ne
uvijek sklonih hrvatskim probitcima ili blagostanju. To je izvana, od
obično naopako obaviještenih stranaca (Kačić nas na gotovo svakoj
stranici svoje knjige neposredno ili posredno podsjeća na to!) te
od naših susjeda i očekivano, ali nije očekivano od
vlastitih državničkih dužnosnika, a toga se zapravo najviše
trebamo bojati, reklo bi se „samih sebe“!
Podsjetit ću čitatelja na 111. stranicu Kačićeve knjige (odnosno
rukopisa) gdje on govori o granicama na moru, koristeći stručno
nazivlje „ravne polazne crte“, „klinovi“ i slično, a sve skupa govori o
tomu da su nam susjedi dosta toga, blago rečeno, prisvojili te o tomu
da je svojevremeno „bila osnovana pri hrvatskoj vladi posebna komisija
za izradu novih i za Hrvatsku povoljnijih polaznih linija“, a
„Hrvatski hidrografski zavod je nakon izvršenih studija bio
izradio novi cjeloviti sustav ravnih crta (…), odnosno
„povoljniji prostor hrvatskih unutrašnjih voda…“ I, što je bilo s tim?
„Rezultati su izostali“, kaže uobičajena fraza kad se nešto neće, a u
ovomu slučaju hrvatska vlast ne prihvaća i ne provodi u djelo odluke
komisije koju je sam dala osnovati i nadležne znanstvene ustanove
vlastite države. Tu – izvan svake struke i izvan svake znanosti -
pamet staje, kao što je već stala i onda kada je jedan takav stručnjak
i jedan toliki domoljub, ovdje je to nevažno – ali k tome još i
jedan svojevremeni sportaš, vaterpolist svjetske klase i ugleda, i
jedan toliko uvažen, razložan i moralan čovjek kao što je to profesor
Kačić – maknut u stranu pri odlukama o hrvatskim granicama na moru.
Međutim, upravo se Konavljanima pripisuje poslovica „nije svako zlo za
zlo“, pa je tako i ovo zlo za dobro – mogućnosti pisanja i
objavljivanja ove knjige.
Ova knjiga je prije svega:
- dokument iz prve ruke o jednomu (nedavnomu) vremenu, o
godinama porobljavanja Konavala i obsade Dubrovnika;
- prisjećanje i podsjećanje na brojne – danas i
zaboravljene - sudionike tih zbivanja, važne i manje
važne, s kojima se Kačić susretao i čije je riječi i čine oteo
zaboravu;
- podsjećanje da je sukob bio međunarodnoga karaktera i da je
to bio nasrtaj istočnih susjeda na hrvatsku zemlju i na hrvatski narod
te da taj nasrtaj, na žalost – ni danas ne prestaje, ali na druge
i drugačije načine;
- sve u knjizi napisano je memoaristika - kao
novinarsko-književna vrsta - ali ne radi se o pukom sjećanju,
nego o dokumentiranju gotovo svake izgovorene riječi, što djelu daje i
znanstveno obilježje i čime je ono dragocjeno za buduće pisce povijesti
o narodima i odnosima među njima na ovim prostorima gdje jesmo;
- u „završnom razmatranju“ autor ističe hrvatsku
„privrženost mirnoj suradnji sa svim susjedima“ te „s ohrabrujućim
optimizmom“, završava svoju knjigu.
Ta, ne samo Kačićeva suradnja i taj optimizam ne mogu se međutim
graditi, a osobito ne njegovati i učvršćivati, ako računi među
susjedima nisu čisti, a granice pravno utemeljene i pravične te ako smo
neprestano izloženi podbadanju i zadjevicama, podkradanju i laganju.
Ova je knjiga, dakle, ujedno i poticaj da „ova vlast“, i svaka „ova
vlast“, ne prebacuje krivicu za vlastite neuspjehe na „onu vlast“ ili
na strance i tobožnje „objektivne okolnosti“ (kojih nikada i nema!),
nego da suživot sa susjedima i sa svijetom konačno gradimo – ne
na ulizničkom i ovisničkom dodvoravanju, jer to stvara sukobe, i
vanjske i unutarnje, nezadovoljstva te konačno i bijedu, moralnu i
materijalnu, nego na poštivanju sebe i svojega - kao i Kačić u ovoj
knjizi. To je jedini zalog da nas i drugi poštuju, uvaže i
prihvate našu želju za napredkom i suživotom sa svima.
U Zagrebu, siječnja 2012.
*Knjiga je trebala biti tiskana 2012., međutim Matica hrvatska se
zatekla u nevoljama; kako je 2003. godine tadašnja vlast maknula Kačića
iz pregovora o hrvatskim granicama, tako je – ista ta vlast i iste te
boje – najnovije - otkazala najam za jedno od svojih
ministarstava u Matičinoj palači Zagrebu, a i inače zagarantirani dotok
sredstava za tiskanje knjiga je umanjen – tako da je normalan rad
Matice hrvatske bitno otežan, zapravo svim mogućim načinima podkapan, a
Kačićeva knjiga još uvijek nije tiskana; ovo je jedna od njezinih
recenzija.
** Najnovije, sudskom odlukom zemlja na Prevlaci vraćena je njihovim
vlasnicima, no more uz tu zemlju, s unutarnje strane poluotoka,
onaj dio u bokokotorskomu zaljevu - nije određeno čije je; čeka se
odluka međunarodnoga suda!
Naknadna opaska.
Kačićeva knjiga je konačno tiskana (2015.), predstavljena je javnosti,
u Matici hrvatskoj u Zagrebu, no u njoj nema ni ove moje recenzije – za
koju me autor, prof. Kačić, svojevremeno osobno bio zamolio
- niti spomena o njoj, to jest mojega imena nema među
recenzentima. Zašto, ne znam. Moguće je da se dogodio nekakav
nesporazum, ali kakav - ni to ne znam?!
Najljepše zahvaljujem dr. Stijepi Mijoviću Kočan na dopuštenju da
njegova recenzija Kačićeve monografije Hrvatska Prevlaka bude objavljena na
ovom portalu. D.Ž.
Hrvoje Kačić: "Dubrovačke žrtve",
Jugokomunistički teror na hrvatskom jugu 1944. i portanim godinama
(početak Bleiburga)
Kathy Wilkes
Hrvoje Kačić: The Hague Tribunal does not
meet the obligations for which it was established, in Croatian
and English
Dr.
Hrvoje Kacic: The Hague Tribunal omits establishment of the truth
Dubrovnik
Croatia,
Overview of History, Culture, and Science
|