HAŠKI
TRIBUNAL NE IZVRŠAVA OBVEZE RADI KOJIH JE OSNOVAN
Prof. Dr. Hrvoje Kačić
Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN 827, koja je donesena 25. svibnja
1993. u skladu sa Poveljom Ujedinjenih naroda ustanovljen je
Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju sa
sjedištem u Hagu, (u daljnjem tekstu Haški
tribunal). Ustroj toga Tribunala sa svim svojim organima
normiran je posebnim Statutom. Bilo je predviđeno da je temeljna svrha
Haškog tribunala primjena efikasnih sredstava radi
zaštite humanitarnog prava, primjene pravde i utvrđivanje
istine.
Već uvodno je potrebno objasniti da ustroj Haškog
tribunala, uz potrebne postupovne odredbe ustanovljuje uz sam sud i
tužilaštvo za koje se precizira da je u svojem djelovanju
potpuno nezavisno od Haškog tribunala, te da
tužilaštvo nije dužno primati, a ni tražiti upute ni od
vlada pojedinih država, a ni od bilo koga drugoga.
Prema tome, u ocjeni funkcioniranja ovog ad hoc ustanovljenog tribunala
treba cijeniti samostalnost tužiteljstva u odnosu na Haški
tribunal. Međutim, s obzirom što je nominalno i samo
tužiteljstvo obuhvaćeno da spada u okvir Haškog
tribunala, takve distinkcije će biti navedene samo
kada je to nužno. Takav pristup je opravdan jer i Haški
tribunal, kao i svaki drugi sud iznošenjem razloga i
objašnjenja, a i donošenjem presuda,
ima mogućnost utjecanja i na rad i postupanje tužilaštva. U
suprotnom, kada se i tacite odnosno šutnjom toleriraju i
podnose greške i propuste tužilaštva, takove
posljedice neizbježno opterećuju ugled i ocjene i samog suda.
Sasvim je bilo opravdano očekivati da će Haški tribunal u
izvršenju preuzetih obveza, kao osnovnu dužnost slijediti
obvezu utvrđivanja istine i temeljem stvarnih činjenica i primjenom
prava postići ostvarivanje pravde, pogotovo u slučajevima
ponašanja vojnih snaga, gdje su osnovna ljudska prava,
uključujući tu i pravo na život civilnog stanovništva bila
ne samo ugrožena nego i užasno (krajnje) narušena,
Obzirom na okolnosti i prilike, koje su uzrok osnivanja
Haškog tribunala počinjene su velike greške, jer
se ignoriraju bitne činjenice kojima se dokazuju patnje stanovnika i
tragična rušenja gradova i nanošenje velikog
broja podnesenih gubitaka ljudskih života predstavljaju
stvarno greške i propuste, a to neizbježno utječe
na ocjenu dosadašnjeg rada i narušavanja ugleda
Haškog tribunala.
U velikom broju slučajeva u dosadašnjim postupcima
Haškog tribunala u samim optužnicama, ali i presudama
položaj zapovjednika odnosno pojedinih dužnosnika, koji su obavljali
funkcije zapovijedanja i kvalifikacija zapovjedne odgovornosti potrebno
je ovo pitanje posebno razmatrati.
Institut zapovjedne odgovornosti se odnosi na ratno stanje i sadržava
elemente vertikalne odnosno apsolutne odgovornosti, a subjektivnost
odnosno krivnja se označava i definira s obilježjima propusta
prevencije odnosno grešaka u sprječavanju
izvršenja kaznenih djela svojih podčinjenih. Takva krivnja
odnosno kaznena odgovornost se odnosi i na slučajeve zbog
nepoduzimanja ili propusta u poduzimanju potrebnih radnji radi
pokretanja kaznenih postupaka protiv počinitelja ratnih zločina,
dakle kojima je zapovjednik bio nadređen.
Kada se raspravlja o institutu zapovjedne odnosno vertikalne
odgovornosti, načela objektivnosti i svrsishodnost zahtijevaju primarnu
primjenu prema fizičkim osobama, koje su na vrhovnim položajima
zapovijedanja, jer su oni istodobno glavni čimbenici poduzimanja napada
u ratnim pothvatima i agresivnim operacijama, a istodobno i
protagonisti izazivanja krvoprolića, a time i odgovorni za počinjena
kaznena djela i ratne zločine. To ne proističe samo iz dužnog
respektiranja struke i zbog leksikalnog značenja nomenklature ovog
instituta kaznenog prava, nego to zahtjeva načelo pravednosti
i poštenja, pod uvjetom da se osude za takova djela mogu
donositi samo na temelju utvrđenih činjenica i valjanih dokaza, a ne
konstrukcijom pretpostavki i pojedinih zaključaka.
Uz učestalu i opetovanu primjenu instituta kaznenog prava tzv.
zapovjedne odgovornosti, zaista je neshvatljivo da
zapovjednik glavnog štaba tzv. JNA, nije do sada
procesuiran tj. nije do sada obuhvaćen optužnicom pred
Haškim Tribunalom. Osim izbjegavanja njegove prosekucije ni
jedan general iz tzv. štaba JNA, koja je imala
cjelovitu zapovjednu ingerenciju i nad kopnenim, i nad zračnim i nad
pomorskim snagama jugoslavenske vojske nije optužen pred
Haškim tribunalom.
Zaista je teško shvatljivo, da se ovaj jasan propust
Haškog Tribunala u prvom redu odnosi na zločinačka djela
generala Blagoja Adžića, koji je bio načelnik general- štaba
JNA sa sjedištem u Beogradu od početka agresije na Hrvatsku
do sredine svibnja 1992.
General Adžić je manifestirao svoju ratnohuškačku i
agresivnu inspiraciju prema 150 sebi podčinjenih pukovnika i
majora njegovim govorom održanim 5.srpnja 1991. na Vojnoj akademiji u
Beogradu pod naslovom „Izgubili smo bitku ali ne i
rat“ i taj govor je bio objavljen u medijima.
To je bilo neposredno nakon neuspjele vojne operacije JNA protiv
Slovenije, koja je uslijedila odmah nakon što je Slovenski
parlament donio Deklaraciju o samostalnosti Slovenije, dakle istog dana
kada je istovjetnu Deklaraciju donio i Hrvatski Sabor. Prema
oštrini upotrebljenih izraza upućenih nasilničkih direktiva
i mržnji Adžićev govor zaista predstavlja
žalosnu epizodu tijekom cijelog dvadesetog stoljeća diljem Europe. Iz
ove ratno-agresivne direktive niže se navode samo neke
konstatacije i zapovijedi, kako slijedi:
"Višestranačje
je dovelo narode u sukobe...
Preti spoljna intervencija Nemačke, Austrije Mađarske i
Čehoslovačke........
Izdajice
treba ubiti na licu mesta bez milosti i razmišljanja ...
Strahom
moramo prinuditi neprijatelja na kapitulaciju, i od sada
upotrebite sve svoje snage i otvorite vatru na svakoga koji se protivi
našim akcijama...
Konačno
drugovi oficiri.. i zahtevam da u izvršenju ovih
zadača u celosti upotrebite sve svoje znanje i umeće u bitkama za
ostvarenje ideala Oktobarske revolucije i u borbi za Jugoslaviju." [1]
General Adžić je bio direktno involviran u agresiji i
rušenju i Vukovara i Dubrovnika. Njegova aktivnost je
neprijeporna i u intervencijama MIG-ova sa aerodroma u Bihaću na uže
gradsko područje Zagreba dana 7. listopada 1991. godine.
Potrebno je uzeti u obzir i slučaj rušenja helikoptera EZ od
strane dva mlazna MIG-a početkom siječnja 1992. godine kojom prilikom
su poginula četvorica Talijana i jedan Francuz iz sastava
tadašnje promatračke misije Europske Zajednice..
Emir Šišić, koji je pilotirao MIG 21 zrakoplovom,
procesuiran je pred sudom u Rimu. (Kazna zatvora od 15. godina).
Nesporno je da je taj pilot izvršitelj ovog zločinačkog
rušenja i ubojstava petero predstavnika EZ - promatrača, ali
zbog čega se zanemarivala i ignorirala krivnja onih zločinaca
koji su dali nalog za poduzimanje te operacije? Nalog za uzlijetanje
tog MIG-a dan je iz Beograda i to upravo iz samog vrha vojne komande
tadašnje JNA. Obzirom na vrlo oštro reagiranje
svjetske javnosti zbog ovog zločinačkog djela, tadašnji
sekretar Narodne obrane u Vladi SFRJ general Veljko Kadijević, javno
izjavljuje da će pokrenuti istragu radi ustanovljenja krivnje za
rušenje helikoptera EZ. Međutim, zbog te izjave
dolazi do smjene ministra Kadijevića, koji formalno 7. siječnja 1992.
podnosi pismenu ostavku, a glavni protagonista te smjene je upravo
Blagoje Adžić, koji nadalje ostaje glavna i najodgovornija osoba u
komandnoj strukturi JNA.
U kaznenom postupku koji se vodi pred sudom u Rimu, optužba je
proširena za rušenje EU helikoptera nakon
donošenja prvostepene presude, i to zbog
izdane zapovijedi, dakle zapovjedne odgovornosti i na bivšeg
generala Adžića. Dakle Adžić se procesuira pred sudom u Italiji, iako
je i ovo zločinačko djelo počinjeno na teritoriju Hrvatske i to iznad
Novog Marofa u Hrvatskom Zagorju.
Ovo je samo dodatni primjer da ostaje mnogima teško
shvatljivo kako ovakav zločinac na položaju glavnog zapovjednika
oružanih snaga tadašnje Jugoslavije nije obuhvaćen za
najveće počinjene zločine, tijekom jeseni 1991., i po opsegu i po
težini na teritoriju Hrvatske.
Ovi nesporno počinjeni zločini spadaju u nadležnost
Haškog tribunala, a kao jedino objašnjenje za
izostanak imputacije jest namjeran propust sa svrhom da se izbjegne
zauzimanje stava i donošenje odluke
Haškog tribunala da je tadašnja Jugoslavija
odnosno Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku.
U kaznenom postupku pred Haškim sudom, u svojoj obrani i
admiral Miodrag Jokić izjavljuje da je u operacijama na području
Dubrovnika zapovjedi davao general Adžić.
RAM
PROJEKT
Kao primjer propusta Haškog tribunala o izbjegavanju da se
pred sudom iznose dokazi o izvršenoj agresiji Srbije na
Hrvatsku, može nam poslužiti i način tretiranja t.zv.
„RAM“ – projekta kako je primjenjen u
dokaznom postupku koji se vodio protiv Slobodana Miloševića.
Uvodničar tjednika „Vreme“ navodi da taj plan nije
bio fikcija nego se radilo o povlačenju zapadnih granica Srbije.
Zaista je potresna spoznaja da se "RAM" projekt (Prilog 1), koji je bio
objavljen u beogradskom časopisu "Vreme" u rujnu mjesecu 1991. u
dokaznom postupku protiv Slobodana Miloševića evidentira da
taj operativni projekt nema veze sa Hrvatskim teritorijem, nego da se
odnosi na pripremu agresivnog napada Srbije na BiH, iako iz priložene
fotokopije u kojoj je evidentiran telefonski razgovor između
Miloševića i Karadžića, proizlazi očito da se razgovori vode
u vezi sa bombardiranjima hrvatskog teritorija.
Naime, u snimljenom telefonskom razgovoru Milošević
izvještava Karadžića da će sve potrebno oružje
dati Uzelac, koji je u to vrijeme bio komandant banjalučke vojne
oblasti.
Međutim, Karadžić doslovno traži „bombardovanje“,
ali na to mu Milošević doslovno odgovara "danas nije zgodno
za avijaciju jer zaseda EZ“(!) Taj se razgovor
vodio sredinom rujna 1991. g., dakle u vrijeme vojnih ratnih operacija
na Hrvatsku, jer je agresija Srbije na Bosnu i Hercegovinu započela tek
na proljeće 1992. Međutim, dvoje svjedoka i to Vojislav Jovanović, koji
je tijekom 1991. bio na položaju ministra vanjskih poslova Srbije i
Smilja Avramov, savjetnica istog srpskog ministarstva, lažno svjedoće
pred Haškim tribunalom, što je evidentirano u
zapisnicima Tribunala, da je RAM – projekt bio priprema
napada na Bosnu i Hercegovinu. Takav lažni iskaz pred Haškim
tribunalom daje i jedan svjedok tzv. hrvatski kadar.(!)
U uvodnom dijelu novinarskog komentara u odnosu na taj dokumenat,
upotrebljen od Haškog tribunala, citira se sljedeća napomena:
„Pouzdani
izvori „Vremena“ otkrivaju da RAM nije nikakva
fikcija. Konkretno, RAM je povlačenje zapadnih granica Srbije.
Stvaranje okvira za neku novu Jugoslaviju u kojoj bi svi Srbi, sa
svojim teritorijama živeli u istoj državi. Izvori tvrde, da je
dr.Karadžić u redovnim konsultacijama sa generalima (direktne komande
za upotrebu avijacije u Hrvatskoj i rubnim područjima BiH daje general
Simić iz Beograda, održavaju se bliski kontakti čelnika Krajina,
Bosanske i Kninske i armijskog vrha, koji im ispunjava sve želje)
.....JNA se apsolutno stavila na srpsku stranu, da se oficirima govori
što treba osvojiti.“
Osjećam se dužnim i ovom prilikom izvijestiti da sam osobno fotokopiju
beogradskog tjednika „Vreme“ predao na plenarnoj
sjednici Konferencije o Jugoslaviji u Hagu, dana 26. rujna 1991., kojeg
sam dobio prilikom slijetanja na aerodrom u Nizozemskoj i to od
prijatelja koji me je dočekao u dolasku. Ocjenjujući važnost ove
evidencije objavljene u Beogradu, ja sam taj (odgovarajući) tekst noću
preveo na engleski jezik, radi iznošenja na konferenciji
slijedećeg dana. U mojem izlaganju slijedećeg dana na zasjedanju sam
naglasio da je RAM projekt očiti dokaz o sudjelovanju Armije
i Srbije u agresiji na područje Hrvatske. Tom zasjedanju su
sudjelovali i brojni predstavnici tadašnje savezne vlade i
republike Srbije, a među njima i Vladislav Jovanović i Smilja Avramov,
ali nitko od njih nije oponirao mojem izlaganju da se RAM
– projekt odnosi na organiziranju oružanih napada na Hrvatsku.
Zbog toga, je zaista zabrinjavajuće, da se ovakovi ispadi i lažna
svjedočenja u dokaznim postupcima pred Haškim tribunalom,
toleriraju bez protivljenja, nego se sa aklamacijom kasnije prihvaćaju
neistine i laži da se radi o projektu usmjerenom protiv Bosne i
Hercegovine, a ne protiv Hrvatske. Ovo je primjer namjernog
ekskulpiranja Srbije i blokiranja Haškog tribunala na
utvrđivanju pravde i štovanja istine.
U odnosu na dokaze o ovom „RAM projektu potrebno je navesti
iskustvo koje je stekao Đelo Jusić, koji je bio saslušavan
kao svjedok u dokaznom postupku u odnosu na optužene za
rušenje Dubrovnika. Ja sam pred odlazak za Haag osobno
predao Đelu, fotokopiju spomenutog broja tjednika
„Vreme“ s preporukom, da ga upotrebi prilikom
saslušanja. Za vrijeme preliminarnog saslušavanja
u Haag-u, kojem je prisustvovala i Carla del Ponte, kada je Jusić
pokazao fotokopiju ovog tjednika „Vreme“,
ona reagira i kaže. „To nije važno. Mi to imamo“,
te ustaje sa stola i prilazi stelaži uzima i pokazuje moju
knjigu na engleskom jeziku pod naslovom „Serving my
Country“ u kojoj je fotokopija ovog dukumenta bila objavljena.
Ovo je također jedan od eklatantnih primjera kako
dugogodišnja glavna tužiteljica nije željela da se ovaj
dokaz upotrebljava pred Tribunalom od svjedoka koji bi svjedočili, da
se u to vrijeme tj. o tome da se upotreba avijacije JNA sredinom rujna
1991. odnosila na zračne napade na Hrvatsku i na bombardiranje
hrvatskog teritorija. Za vrijeme saslušanja Jusića pred
sudskim vijećem nije mu bilo postavljeno pitanje o RAM projektu, iako
je to zaista bila dužnost tužiteljstva. To je dokaz da se
Tužilaštvo Haškog tribunala ponašalo
sa očitom namjerom da se spriječi iznošenje dokaza o
agresiji Srbije na Hrvatsku.
AGRESIJA
Obzirom da je u procesu dezintegracije bivše Jugoslavije, i
za čitavo vrijeme ratnih operacija JNA, te Srbije i Crne Gore na
teritoriju Hrvatske vrlo često se ne samo u javnosti, nego i u
dokumentima Hrvatskog Sabora i Vlade, ali i vrhovnih predstavnika
hrvatske vlasti, isticalo da se radi o agresiji JNA i Srpsko
- Crnogorskih snaga na Hrvatsku. To je bio osnovni pristup i potpuno u
skladu s odredbama Konvencije UN 3314, kojom se definira Agresija. Ova
je Konvencija, a koja je bila usvojena od strane Generalne
skupštine UN 14. prosina 1974. Članak 3 Konvencije
definira sedam primjera čina agresije, od kojih su svi ti primjeri
agresije bili vršeni u praksi tijekom jeseni 1991. Odredbom
čl.5 ove Konvencije izričito se normira da „nikakav razlog
bilo koje prirode, političke, ekonomske, vojne ili neke druge ne može
opravdati agresiju.“
U brojnim Rezolucijama koje je donosilo Vijeće sigurnosti UN bila je
upotrebljavana vrlo stroga nomenklatura usmjerena prema Srbiji i Crnoj
Gori, kojima su od svibnja 1992. bile nametnute i sankcije.
Međutim, kvalifikacija upotrebe tih oružanih sila u napadu na Hrvatsku
nikada nije bila izvršena upotrebom pojma agresije. To je
bilo ostavljeno da se primjeni od strane pravosudnih organa,
što je nažalost izostalo od strane Haškog
tribunala i to iz razloga što su stanoviti motivi utjecali
na Tužilaštvo Haškog tribunala ne samo da
izbjegava takovu kvalifikaciju, nego ne želi dopustiti da se takovi
dokazi iznose u postupcima pred Haškim tribunalom. Jedino
objašnjenje kojim se može obrazložiti takovo
ponašanje jest u stavu da se izjegne utvrđivanje koja država
je bila agresor, a koja je bila žrtva, sa svrhom
izjednačavanja krivnje za sve patnje, gubitke života i
rušenja.
Badinterova arbitražna komisija, koja je bila utemeljena od strane
Europske zajednice, a sa ustrojem kojeg je bila prihvatila i
tadašnja savezna vlada i svih tadašnjih
šest republika, nakon što se očituje da je
diplomatsko priznanje neke države samo deklaratornog karaktera,
utvrđuje da su
Hrvatska
i Slovenije stekle državni subjektivitet 7.
rujna 1991. i sa tim datumom
su po međunarodnom pravu Hrvatska i Slovenija nezavisne i samostalne
države.
Hrvatski Sabor je na zajedničkoj sjednici svih vijeća održanoj 8.
listopada 1991. donio zaključke kojima se u točki 1 i 2 utvrđuje
sljedeće:
1.)
Na Republiku Hrvatsku izvršena je oružana agresija od strane
Republike Srbije i takozvane JNA: Republika Hrvatska prisiljena je
braniti se od agresije svim raspoloživim sredstvima.
2.) Takozvana JNA se proglašava agresorskom i okupatorskom
vojskom i mora bez odlaganja napustiti teritorij Republike Hrvatske
koji je privremeno zaposjela.
Ova odluka Hrvatskom Sabora je bila objavljena u Narodnim Novinama
br.53 od 8. listopada 1991. i dostupna svim tijelima svih republika u
susjedstvu Republike Hrvatske i budući nije usljedio nikakav protest ni
od Republike Srbije u skladu s odredbama međunarodnog prava
proglašenje Republike Srbije o izvršenoj
agresiji, osnovano je zaključiti da je opravdano ovo kvalificirati
pravnim institutom agresije.
Kao nesporni primjer agresivnog poteza Srbije na Hrvatsku jest odluka
odnosno zaključak kojeg je donijela Vlada Srbije na sjednici održanoj
4. X. 1991. Službena notifikacija sa navodima donesene odluke bila je
upućena dana 5. listopada 1991. telefaxom na Hrvatsku vladu. U
fotokopiji izvornog dopisa koji je bio napisan čiriličnim pismom
(prilog 2) stavak 2 glasi:
„Vaša
odluka da u gradu od neprocenjive istorijske i kulturne vrednosti
smestite vaše paravojne formacije, crne legije i mnogobrojne
strane plaćenike i da sa tog prostora započnete oružane napade na
naseljena mesta u Hercegovini i Boki Kotorskoj predstavlja krajnje
necivilizovan, nehuman i nedostojan čin.“
Potrebno je skrenuti pozornost i na postupak, protiv admirala Miodraga
Jokića, komandanta južne pomorske oblasti, pred Haškim
tribunalom. Propusti i nedostatak objektivnog postupanja u
podnošenju optužnice protiv ovog Admirala je nemoguće
objasniti, a niti opravdati.
Pred ukrcavanje na krstaricu JRM radi posjete Dubrovniku, koji je već
bio pod opsadom vojske i mornarice, kojima je zapovijedao admiral
Jokić, dana 29. listopada 1991. godine prekinuo sam izlaganje ovog
Admirala u domu JRM u Tivtu, u prisustvu petorice ambasadora
akreditiranih u Beogradu, i brojnih stranih vojnih atašea,
jer je admiral iznosio užasne neistine kao na primjer da se je sa
hrvatskog teritorija napadala vojarna na Prevlaci (rtu
Oštro), pa da su zbog toga jedinice pod njegovom komandom
morale krenuti u "oslobađanje" Dubrovnika.
Od admirala Jokića sam tražio očitovanje pred uglednicima diplomatskog
zbora da prizna kardinalnu laž, koju je u službenom dopisu (od
5.10.1991.) u ime vlade R. Srbije potpisao Dragutin Zelenović,
tadašnji predsjednik vlade Srbije upućen vladi R. Hrvatske,
sa navodom:
Citat:
"Na
svojoj sednici od 4. oktobra 1991. Vlada R. Srbije upoznala se sa
opasnostima kojima je izloženo stanovništvo i grad
Dubrovnik, koji predstavlja deo istorije srpskog i hrvatskog naroda,
kao i veličanstveni spomenik svetske kulturne baštine."
(st.2 vidi naprijed str.10). [2]
Ovaj dokumenat predstavlja očiti
dokaz da je agresija
na hrvatski teritorij bila poduzeta sa odobrenjem i u ime Vlade
Republike Srbije. Nema
evidencije da je ovaj dokazni materijal upotrijebljen u krivičnom
postupku protiv Slobodana Miloševića(!), a optužba protiv
predsjednika Vlade Srbije nije podnesena.
Admiral Jokić se dobrovoljno pojavio pred sudom, te je u "bargaining"
pregovorima sužena optužba, s obzirom da je priznao krivnju i dao
izjavu o iskrenom žaljenju zbog granatiranja i rušenja
Dubrovnika.
U obrazloženju odluke Haškog tribunala navodi se "iskreno
žaljenje" i priznanje krivnje optuženog Jokića, s tim da se u sudskim
spisima ponavlja na mnogim mjestima da su toga dana smrtno stradale
dvije osobe (two wictims) i da je bilo troje ranjenih. Međutim, toga
dana je uslijed napada od strane JNA na dubrovačkom području ubijeno 19
osoba i bilo je više od 60 ranjenih, a u razdoblju kada je
Miodrag Jokić obavljao položaj zapovjednika komandantnog područja tzv.
južne vojne oblasti u koju je spadao Dubrovnik, prouzročenih
djelovanjem jedinica JNA bilo je više od 250 žrtava na tom
području.
Svjedok obrane Marjan Pogačnik, admiral u mirovini, pred
Haškim tribunalom u postupku protiv admirala Jokića, je
svjedočio "da se je Miodrag Jokić uvijek zauzimao za punu jednakost
svih naroda i etničkih skupina, te da je to bio njegov temeljni
pristup, te da on nije nikada izrazio nikakve nacionalističke poglede".
(Prilog 3).
Sud prihvaća istinitost ovog svjedočenja, iako je u titogradskom
dnevnom listu "Pobjeda" objavljena u studenom 1991.
godine velika fotografija admirala Miodraga Jokića, (a to je posebno
otisnuto i u mjesečnom izdanju tada vodećeg dnevnika u Crnoj
Gori pod parolaškim naslovom "RAT ZA MIR" (Prilog 4) ispod
koje se fotografije ćiriličnim pismom doslovno navodi sljedeće:
"Nije
daleko pretpostavka da će ustaše, kojima nije stalo ni do
kakvih vrijednosti, osim do vlastite kože, same razoriti stari
Dubrovnik, kako bi to nedjelo pripisale jedinicama JNA." Ni
ovaj dokument nije upotrijebljen u postupku protiv admirala Jokića, i
mnogi izneseni zaključci su u suprotnosti sa stvarnim činjenicama. "
Tadašnji gradonačelnik Dubrovnika Petar Poljanić u svojstvu
svjedoka u postupku protiv Slobodana Miloševića izjavio je
dana 18. XII. 2002. da sa punom sigurnošću (quite certainly)
da je admiral Đurović bio ubijen od strane predstavnika jugoslavenske
vojske. Zaista se ne može opravdati zbog čega tijela Haškog
suda nisu utvrdila uzroke ovog zločina. Tužilaštvo
propušta postaviti svjedoku Poljaniću dodatna pitanja, iako
se sa velikom vjerojatnošću moglo zaključiti da je
i optuženi Milošević bio u to uključen.
Ja sam osobno bio informiran od Nikole Samardžića, tadašnjeg
ministra vanjskih poslova Crne Gore, koji je također porijeklom i rodom
iz Boke kotorske, kao i pokojni admiral Đurović, da su pripadnici JNA
likvidirali admirala Đurovića, ali me je upozorio da u javnosti ne
smijemo to spominjati jer da su neki koji su bili neposredni svjedoci
tog događaja, već nasilno ubijeni.
Ipak sam na sastanku u Hagu 18. listopada 1991. u zgradi gdje se
održavala Konferencija o bivšoj Jugoslaviji imao dijalog sa
Bulatovićem i Samardžićem, koji je Samardžić započeo izjavom
„Sramota nas je što se događa u
Konavlima“, jer da nemaju utjecaja na Jokića i da ne mogu sa
njim razgovarati na što sam ja imao primjedbu o ubojstvu
zapovjednika Đurovića. Nitko službeno nije objavio okolnosti u kojima
je Krsto Đurović bio ubijen. On je kao komandant južnog
pomorskogsektora „Boka“ – kapetan bojnog
broda dobio zadatak da iz strateških i sigurnosnih razloga
treba staviti pod punu kontrolu cestu od Trebinja preko Graba i Mrcina
(Dubravka) do Boke Kotorske. On je kao zapovjednik svih postrojbi na
jugo-istočno područje Dubrovnika poduzeo taj zadatak i krenuo u tu
operaciju 1. listopada 1991. Te su jedinice već 5. listopada zauzele
područje gdje ta cesta prolazi kroz Konavle i izvijestio je komandu u
Beogradu da je izvršen dobiven zadatak, ali on dobiva nalog
da mora nastaviti napredovati sve do Plata jer da se od tamo vodom i
elektrikom snabdjeva kasarna na Prevlaci.
Međutim, komandant vojno- pomorskog sektora Đurović odbija
izvršenje tog daljnjeg zadatka jer je bio protivnik napada
na Dubrovnik i to je bio razlog njegova ubojstva.
Vodstvo u vojnom vrhu odbilo je izvršiti bilo kakve istražne
radnje, ali i vodstvo tadašnje SFRJ i Crne Gore želi
prikriti okolnosti ovog zločina. Sasvim su jasni razlozi takovog
postupanja Srbije i Crne Gore, ali ne vidim nikakvog razloga kojom
nadležna tijela Haškog tribunala ovakvu šutnju
mogu objasniti.
Kada sam 29. listopada 1991. na sastanku u domu Jugoslavenske ratne
mornarice u Tivtu u prisustvu uglednih diplomata iz Italije, Francuske,
Nizozemske, Velike Britanije i Grčke, prekinuo monolog admirala Jokića
jer je iznosio neistine o početku operacije na Dubrovnik budući je on
preuzeo zapovjedništvo tek 7. listopada 1991. jasno sam
istakao da je raniji zapovjednik Đurović bio ubijen pod izvanrednim
okolnostima „was killed under extraordinary
circumstances“.
APSURDNOST
OBJEDE ZA ZLOČINAČKI POTHVAT
O tragediji koja je svijetu poznata pod pojmom Srebrenica nije korektno
raspravljati ako se ne ocijene uvjeti, obveze i odgovornosti koje su u
tim presudnim trenucima nametnute mnogim čimbenicima i vodećim
članicama Vijeća sigurnosti UN–a, u tim presudnim trenucima.
Operacija "Oluja" ne može biti i neće biti korektno vrednovana ako se
ignoriraju uzroci i stanje koje je prevladavalo na ovim prostorima,
osobito tijekom prvog polugodišta 1995. godine, koji su za
posljedicu imali tragediju civilnog stanovništva Srebrenice
i Žepe i užasne patnje stanovnicima Tuzle, Sarajeva, Goražda i Bihaća.
Radi zaštite ugroženog stanovništva Vijeće
Sigurnosti Ujedinjenih Naroda 1992. godine odlučilo je osnovati UNPA
područja u Hrvatskoj i BiH. S obzirom na iskustva zbog eskalacije
nasilja, koje je započelo na Kosovu osamdesetih godina
prošlog stoljeća, to se provelo osnivanjem tzv.
„Protected Area“ (zaštićena područja).
Predstavnici međunarodne zajednice, temeljem stečenih iskustava
ocijenili su da određena područja ili gradovi zbog veće ugroženosti
zaslužuju veći stupanj zaštite, a ne samo "Protected Area".
U tu je svrhu Vijeće sigurnosti UN–a posebnim odlukama
odredilo tzv. ťZone sigurnostiŤ (Safety Zones). Tako je rezolucijom VS
UN–a br. 819, donesenom 16. travnja 1993.,
zaštićenom zonom proglašena Srebrenica.
Ocjenjujući tu odluku korisnom i potrebnom osobito radi
zaštite civilnog stanovništva, nakon nekoliko
tjedana Rezolucijom VS UN–a br. 824 (donesenom 6. svibnja
1993.) zonama sigurnosti Ujedinjenih naroda proglašeni su i
Bihać, Sarajevo, Žepa, Goražde i Tuzla. Zaštitu su tim
ustanovljenim zonama sigurnosti bile dužne pružiti vojne snage
UN–a. Kao što je poznato u mandatu vojnih snaga UN
prilikom dolaska u Hrvatsku i kasnije u Bosnu i Hercegovinu Ujedinjeni
Narodi su kao preduvjet zahtijevali sporazum svih
suprotstavljenih stranaka o prekidu vatre t.j. Peace keeping, dakle
održavanje već dogovorenog mira[3].
Naprotiv u odnosu na režim zaštite i stupanj obveza koje su
preuzele snage Ujedinjenih Naroda u odnosu na tzv. Zone sigurnosti
njihove jedinice su imale obvezu "Peace implementing" (Peace
enforcement), dakle uspostavljanja odnosno nametanja mira upotrebom
svih raspoloživih vojnih snaga. Ta zaštita nije donesena iz
deklaratornih pobuda, nego radi zaštite ugroženog
stanovništva i to je bila utvrđena obveza vojnih snaga UN na
terenu da upotrebe sva raspoloživa sredstva za zaštitu
utvrđenih Zona sigurnosti.
Francuski general Morillon ugroženom stanovništvu javno
poručuje da nikada neće biti napušteni od strane
Ujedinjenih naroda. Unatoč tome, i nakon
proglašenja "Zona Sigurnosti" žestokim napadajima izloženo
je Sarajevo, a osobito Bihać, gdje je stanovništvo
doživljavalo užasne patnje, ostavljeno bez hrane i lijekova, a mnogi su
po masovnim logorima proživljavali posljednje dane egzistencije. J.
Akashi, u svojstvu posebnog izaslanika glavnog tajnika UN–a,
neuspješno je pokušavao zaustaviti eskalaciju
nasilja srpskih paravojnih snaga nad stanovništvom Bihaćke i
Cazinske krajine.
Srpske vojne snage na teritoriju BiH tijekom
proljeća 1995. godine, započimaju zarobljavati
brojne pripadnike UNPROFOR-a, te ih zadržavaju kao taoce, uz mnoga
zlostavljanja. U takvim okolnostima se uspostavljaju pregovarački
kontakti između predstavnika UN i srpskih vojnih snaga. Dana 4. lipnja
1995., u zvorničkom hotelu "Vidikovac" sastaju se Bertrand Janvier,
tadašnji glavni vojni zapovjednik snaga UN u
bivšoj Jugoslaviji sa Ratkom Mladićem, zapovjednikom vojske
bosanskih Srba[4].
Jedan od bitnih uvjeta usuglašenog sporazuma bila je obveza
srpskih snaga da će pustiti na slobodu sve pripadnike UNPROFORA, koje
kao taoce drže u zatočeništvu, ali uz uvjet da snage
UNPROFORA odustanu od upotrebe zrakoplova u vojnim operacijama na
područjima pod kontrolom srpskih snaga. Taj je sporazum bio odobren i
od strane posebnog izaslanika gen. tajnika UN. U takovim okolnostima
uslijedio je agresivni napad srpskih snaga na Srebrenicu, te su u vrlo
kratkom roku osvojene Srebrenica i Žepa, a vojne snage UNROFORA na
području tih dvaju proglašenih "zona sigurnosti", nisu bile
sposobne upotrebom oružja obraniti lokalno stanovništvo bez
zaštite od strane zrakoplovnih snaga UN.
Stanovništvo tzv. zona sigurnosti imalo je pravo očekivati
da će svi ljudi osobito djeca, starci i žene biti doista
zaštićeni od strane snaga UN. Međutim, primjena brutalne
sile nastavljala se, a predstavnici međunarodne zajednice, unatoč
preuzetih obveza da to spriječe, otkrivali su svoju nesposobnost i
nemoć. Utvrdivši nesposobnost i nedostatke u funkcioniranju
UNPROFOR–a, Karadžić i Mladić, sa svojim beogradskim
protagonistima i zaštitnicima, krenuli su u ofenzivne
operacije već početkom srpnja 1995. Srebrenica svoju apokalipsu
doživljava pred cijelim svijetom od 8. do 15. srpnja, s genocidnim
pokoljima u kojima je stradalo više od 8600 ljudi, pretežno
muškaraca, dok su žene i djeca bili protjerani, čime je
izvršen zločin etničkog istrebljenja. Nakon desetak dana
sličnim nasiljima i zločinima obrušili su se srpski osvajači
na Žepu, čijem stanovništvu je bila garantirana sigurnost od
strane Vijeće sigurnosti Ujedinjenih Naroda. U tom dramatičnom stanju i
prilikama Tadeusz Mazowietski, specijalni izaslanik EZ i UN-a za
ljudska prava na području bivše Jugoslavije, koji je proveo
dvije godine i jedanaest mjeseci na teritoriju Bosne i Hercegovine, ali
i na područjima Hrvatske, Makedonije i Srbije, poštujući
vlastita moralna načela, dao je upravo 27. srpnja 1995. ostavku, sa
objašnjenjem da to čini zbog nedjelotvornosti UNPROFOR-a i
licemjerja međunarodne zajednice.
Ovdje se citiraju samo kratki izvadci iz dopisa gosp. Mazowieckog,
kojeg je dana 27. srpnja 1995. uputio Predsjedniku Komisije UN za
ljudska prava.
Navod:
"Događaji
posljednjih tjedana u Bosni i Hercegovini, i prije svega činjenica da
su Ujedinjeni narodi dopustili pad Srebrnice i Žepe, a time i beskrajnu
tragediju pučanstva, koje je potražilo zaštitu u tim, prema
međunarodnim sporazumima, sigurnim zakloništima ("ports")
prisilili su me da ustvrdim kako ne vidim nikakvih mogućnosti da i
dalje obnašam mandat......... Formiranje "Zona sigurnosti"
od početka je bio jedan od glavnih prijedloga u mojim
izvješćima. Nedavna odluka Londonske konferencije, kojom se
prihvaća pad Srebrenice i prepušta Žepa, za mene je
neprihvatljiva. Takvim odlukama se ne stvaraju uvjeti koji su nužni za
obranu "zona sigurnosti".
Snage UN–a demonstriraju svoju neodlučnost i zbunjenost, a
istodobno i zabrinjavajući stupanj neorganiziranosti. Te kvalifikacije
su dali ugledni izvori međunarodne zajednice. U tome srpske snage
prepoznaju dodatni poticaj da nastave ostvarivati svoje zločinačke
planove, što se može provjeriti iz naknadno objavljenih
fonograma i telefonskih razgovora vođenih između Mladića i Karadžića.
Oni se dogovaraju kako će ofenzivu nastaviti radi osvajanja Goražda i
Bihaća. U međuvremenu u SAD i Velikoj Britaniji, a osobito Francuskoj i
Nizozemskoj, prikupljeni su opsežni i neprijeporni dokazi temeljem
kojih su i visoki krugovi vlasti tih država priznali da su Unproforci
izvršili mnoge greške. Međutim, za
izvršene propuste i greške u skladu sa institutom
zapovjedne odgovornosti nisu pokrenuti nikakvi postupci.
Također treba uzeti u obzir i stavove koji su zauzeti u dokumentu
specijalizirane institucije UN, tj. pod naslovom Report of the Economic
and Social Council UN, od 22 Aug. 1995. u kojem se izvješću
pod točkom 93 navodi kako slijedi:
"The
fall of Srebrenica and Žepa brought tragedy, loss of life and serious
human rights violations to those areas. At the same time, it seriously
undermined the credibility of the Security Council, the Secretary
General and the whole United Nations system.", ( Prilog
5), što u prijevodu
glasi: Pad Srebrenice i Žepe doveo je do tragedije, gubitka života i
ozbiljnog ugrožavanja ljudskih prava. Istodobno, to je ozbiljno
potkopalo (undermined) vjerodostojnost Vijeća sigurnosti, Generalnog
tajnika i cijelog sistema Ujedinjenih Naroda.
U skladu s odredbom čl. 51 Povelje UN–a, Hrvatska je imala
pravo poduzeti vojno–redarstvenu operaciju "Oluja".
Izvršavajući svoje ustavne obveze, uz odlučnu
podršku cjelokupnog naroda u zaštiti suvereniteta
i teritorijalnog integriteta svoje države da se konačno oslobode
okupirani dijelovi Banovine, Like i sjeverne Dalmacije, Hrvatska je
preuzela obvezu sprječavanja daljnje tragedije stanovnika Cazinske
krajine i Bihaća.
Naime, treba konstatirati da u takvim okolnostima Hrvatska i Bosna i
Hercegovina zaključuju tzv. Splitski
sporazum, dana 22. srpnja 1995., kojim susjedna država potvrđuje da
Hrvatska svojim oružanim snagama može djelovati i na teritoriju BiH
radi zaustavljanja nasilja koje provode srpske paravojne postrojbe.
Hrvatska je doista spasila i Bihać i Cazin i Goražde. Obveze koje su
preuzele postrojbe UNPROFOR–a faktički je izvršila
Hrvatska i tako onemogućila još tragičnije posljedice od
onih koje su se već bile prouzročene.
Akcijom Hrvatske vojske dokinute su patnje izmučenog
stanovništva tzv. sigurnosnih zona Bihaća i Goražda, a u tom
je dijelu popravljen narušen ugled UN–a i pozicija
mnogih tadašnjih dužnosnika UN–a.
U tzv. Brahimi izviješću UN–a, tragedija
Srebrenice pripisuje se greškama, krivim procjenama i
nesposobnosti da se pravilno ocijene rizici kojima je
stanovništvo bilo izloženo. Ali nitko u tim sredinama odakle
su dolazili predstavnici UN-a, gdje su nastali i gdje su se afirmirali
instituti zapovjedne kaznene odgovornosti se ne zalaže da se kriteriji
tog pravnog instituta vertikalne odgovornosti primjene i za tako
počinjene greške. To otvara pitanje zbog čega se onim
aktivnim sudionicima operacije "Oluja" čije su zasluge u
spašavanju nedužnog stanovništva neprijeporno
goleme, nameću inkriminacije o zapovjednoj ili vertikalnoj
odgovornosti. Svaki je rat tužan realitet, pa nam se i ovom prigodom
valja prisjetiti poruke velikog dum Marina Držića da je rat "poguba
ljudske naravi". Prema tome svi koji su izazivali rat i poticali
nasilje zaslužuju da se suoče i s kriterijima i kaznene odgovornosti, a
oni koji su se branili i osobno nisu neposredno umiješani ni
u jedno kazneno djelo, nego su, dapače, izlažući opasnosti i vlastite
živote pridonijeli spašavanju velikog broja civila i
uspostavljanja mira, ne zaslužuju inkriminiranje individualne
odgovornosti bez osobne krivnje. Konačno, ako uz jurističke argumente
uzmemo u obzir i humanističke, moralne i etičke kriterije, onda
određenim sudionicima treba na pravedan način uzeti u obzir sve
činjenice i okolnosti u kojima su djelovali da bismo udovoljili
zahtjevima objektivnosti. Suprotno postupanje zapravo je očitovanje
neobjektivnog ponašanja, a to je za odgovorne dužnosnike
očita greška i nedopustiv propust.
Kako se može primijeniti institut zapovjedne odnosno
vertikalne odgovornosti onima koji su spasili stanovništvo
Goražda i Bihaća? Njihovim je zalaganjem spriječeno da mnogi ljudi,
kojima su bila ugrožena ne samo građanska prava i ljudska prava nego
doslovce i pravo na život, ne dožive stradanja stanovnika Srebrenice.
Istodobno, mnogo je veći broj onih koji su svojim
neizvršavanjem preuzetih obveza počinili očite
greške u vezi sa tragedijom stanovnika Srebrenice i Žepe, a
koje ni subjektivni propusti i krivnja ne upućuju ni na kakav oblik
odgovornosti.
I dok se stručnom svijetu koji se formirao u odrednicama
krivnje temeljene na propustima odnosno zapovjedne kaznene odgovornosti
za očito počinjene greške u zaustavljanju krvoprolića ne
impliciraju posljedice koje iz toga proizlaze, zaista se ne može
očekivati da naši branitelji, koji su branili svoju rodnu
grudu od agresora i time spriječili nastavljanje užasnih krvoprolića u
vlastitoj domovini, te pridonijeli da se prekinu i masovni ratni
zločini u našem susjedstvu, shvate opravdanost optužba s
naslova zapovjedne odgovornosti ili vertikalne krivnje.
Konačno, predugo su promotori nasilja, oružane sile protiv civilnog
stanovništva uz uporabu i zloporabu profesionalne vojske i
oružja, tj. i zrakoplova i tenkova, a u nekim slučajevima i ratnih
brodova, što su bili primjenjivani na stambena područja
Vukovara, Županje, Karlovca, Gospića, Zadra, Šibenika,
Dubrovnika, pa potom i Bjeljine, Sarajeva, Bihaća, Bugojna, Travnika,
Mostara, Srebrenice, Žepe, Kosova itd. bili prihvaćeni kao mirotvorci i
u Hagu, Ženevi, Londonu, Parizu, Daytonu i Ramboilletu. Kaznenu
odgovornost za ratne zločine u prvom redu treba primijeniti na režisere
i podstrekače (potpaljivače – accomplice) i glavne
zapovjednike ratnog nasilja, za brojne povrede ratnog prava i osobito
za počinitelje ratnih zločina.
Povodom pogreba prvih šest stotina mrtvih tijela na groblju
u Srebrenici početkom travnja 2003. godine, generalni tajnik Kofi Annan
UN-a javno je priznao da je tragedija Srebrenice mrlja na obrazu UN-a.
Zaista je opravdano postaviti pitanje tko zaslužuje priznanje da tih
mrlja na obrazu Ujedinjenih naroda nije bilo i mnogo više
zbog neposredno prijeteće tragedije Goraždu, Bihaću i cijeloj Cazinskoj
krajini?
U to vrijeme strani diplomati su procjenjivali da je Hrvatska
zaštitom Bihaća spasila desetke tisuća ljudi od masakra.
Zbog čega se u kaznenim postupcima pred Međunarodnim kaznenim sudom za
područje bivše Jugoslavije ne pozove kao svjedok i Tadeusz
Mazowietski, ili od njegovih osamnaest podnesenih izvještaja
barem posljednja 3 ili 4 ne podnesu sudu kao dokazni materijal? Ti bi
dokazi sigurno doprinijeli, ali i mnogi drugi, da se ne smije
prihvatiti da se vojno-redarstvena operacija "OLUJA" kvalificira
"zločinačkim pothvatom“. Konačno svi predstavnici Hrvatske
trebali bi shvatiti svojom dužnošću da pred svijetom, a
osobito i pred svim članicama Europske Unije pokažemo i dokažemo da je
upravo HRVATSKA VOJNO-REDARSTVENOM OPERACIJOM "OLUJA" U ODNOSU NA
STANOVNIŠTVO BIHAĆA I CIJELE CAZINSKE KRAJINE
IZVRŠILA OBVEZE KOJE JE PRETHODNO PREUZELO VIJEĆE SIGURNOSTI
UN-a.
Hrvatska je dužna konstruktivno surađivati sa Haškim
tribunalom, ali to ne znači da se smije tolerirati propustiti da se
iznose činjenice i dokazi odnosno argumenti kojima raspolažemo i koji
nam idu u prilog da se u institucijama međunarodne zajednice opovrgnu
kvalifikacije i stavovi koji su u suprotnosti s istinom i pravdom.
Predstavnici Hrvatske u institucijama međunarodne zajednice su
se dužni suprotstaviti svakom i svim
pokušajima u odnosu na kvalificiranje "Oluje" zločinačkim
pothvatom. To je eklatantan primjer paušalne
kriminalizacije, a što može biti aplicirano temeljem
instituta zapovjedne odgovornosti za sudjelovanje u pothvatu
„Oluje“ na mnoge pojedince. Toleriranje
šutnjom (qui tacet consetire videtur) iznesenih
kvalifikacija, omogućuje se da pojedini subjekti zauzmu stav da bez
poduzimanja određenih postupaka Hrvatska nedostatno surađuje sa
Haškim sudom. To bi moglo biti upotrijebljeno za dodatno
nametanje neravnopravnog položaja Hrvatske u pregovaračkom položaju.
Kao što izjavljuje Tadeusz Mazowiecki predstavnik UN-a, koji
je savjesno i stručno obavljao službu za koju je bio imenovan da:
Navod:
„Ovi
su događaji prekretnica u razvoju situacije u Bosni: istodobno je to
bila borba jedne države, članice Ujedinjenih naroda, da preživi i
zadrži svoje višenacionalno obilježje, nastojanje da se
održe na životu načela međunarodnog poretka. Nemože se uvjerljivo
govoriti o zaštiti ljudskih prava, ako međunarodna zajednica
i njezini vođe ne pokazuju postojanost i hrabrost. Tragedija ljudi u
Srebrenici i Žepi je pokazala kakvo je stanje u odnosu na ljudska
prava, koja vape u nebo. Nadalje ima kršenja ljudskih prava
koja vape u nebo. Stalno se ometa dostava humanitarne pomoći, a umiru i
"plave kacige" i predstavnici humanitarnih organizacija. Počinjeni su
užasni zločini, a međunarodna zajednica je na to reagirala mlako i
neučinkovito..... sadašnje kritično stanje
prisiljava da se ustanovi pravi značaj tih zločina i
nesposobnosti Europe i međunarodne zajednice, zato što ih
nisu spriječili" (U prilogu cijeli tekst ostavke T.M. na
engl.jez.)“
Završetak navoda.
Nije osnovano, a ni korektno suglasiti se da je Dayton doveo do prekida
ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini. Ne smije se tolerirati da pred
svijetom predstavnici Hrvatske izjavljuju da je Dayton
odnosno "Daytonski sporazum" doveo do mira u BiH, te da se pri tome
izostavlja spomenuti doprinos "OLUJE". Uspješno provedenom
vojno-redarstvenom operacijom "OLUJA" (u roku od 82 sata) zaustavilo se
krvoproliće i tragični sukob i na teritoriju susjedne države tj. na
teritoriju BiH. Konačno je pobjeđen je mit koji je prevladavao o
nepobjedivosti Srbije. Svjetsku javnost trebamo upoznati da je i
akademik SANU Dobrica Čosić svoju javnost kontaminirao i srpsku mladost
trovao javnim istupanjima inspirirajući agresivno ratovanje izjavama da
"Srbija gubi u miru ono što dobije u ratu". (I. svjetski rat
– Verssaillski sporazum ili II. svjetski rat –
Potsdamski sporazum) .
Joop Scheffers (veleposlanik Nizozemske u Zagrebu 1994. –
1998.) u svojoj knjizi[5]
doslovno navodi:
„Za
dobro razumijevanje situacije nastale nakon pada Srebrenice treba
držati na umu činjenicu da se bosanki Srbi nisu više ni od
koga i ni od čega mogli nagovoriti da ne zauzmu i ostale
zaštićene zone… Ista je sudbina čekala i
Bihać“.
Očito je da mnoge važne isprave nisu podnesene u dokaznim postupcima
protiv okrivljenih osoba pred sudom u Haagu.
Tako na pr. Na plenarnoj sjednici Konferencije o Jugoslaviji, koja je
održana u Hagu 18. X. 1991., pod predsjedanjem Lorda Carringtona bio je
predložen nacrt teksta „Sporazuma o prekidu vatre bez
odlaganja“, uvjete kojeg su predsjednici Tuđman i
Milošević trebali bez odlaganja uputiti svim oružanim
snagama. Nacrt je sadržavao tri stavke (vidi u prilogu pod 6.), na koji
nitko nije imao primjedaba osim dr.Tuđmana, koji je na toj plenarnoj
sjednici, kojoj su prisustvovali i predsjednici svih republika i
predsjednik Sav. Vlade, predložio da se u tekst prve stavke,
koja je glasila „Bezuvjetan i bez odlaganja prekid
vatre“ da se doda odredba „da se sve jedinice od
svih strana uzdrže od napredovanja sa sadašnjih
položaja“.
Lord Carrington stavlja taj prijedlog na raspravu, međutim nitko od
prisutnih predstavnika ne podržava ovaj prijedlog, pa čak ni
predsjednik B i H Izetbegović, tako da Lord Carrington odbacuje ovaj
prijedlog i to sa obrazloženjem da je izostala podrška bilo
kojeg drugog predstavnika. I ovaj dokaz postoji u evidenciji rada
Konferencije u Hagu. Da je bio prihvaćen ovaj prijedlog hrvatskog
predsjednika bilo bi izostalo osvajanje Vukovara, Škabrnje i
mnogih drugih područja teritorija države Hrvatske. Činjenica je da su
brojni zaključeni sporazumi o
„primirjima“ ostali bez očekivanih
pozitivnih rezultata, ali je isto također činjenica, da je u sporazumu
o primirju, kojeg je bio predložio Cyrus Vance, na sastanku u
Sarajevu 2. siječnja 1992., bio ugrađen i prihvaćen i ovaj
uvjet odnosno obveza od odustajanja od napredovanja i istina
je da je tim sporazumom i uslijedio prekid osvajanja i razaranja na
području Hrvatske.
Međutim, kako se mogu pripisivati optužbe o „zajedničkom
zločinačkom pothvatu“ i nasilnoj podjeli teritorija susjednih
država, kada se blokiraju upotrebe ovakovih činjenica, a time se
dodatno sprječava utvrđivanje istine.
Zbog brojnih propusta dosadašnje postupanje u mnogim
slučajevima ukazuje i dokazuje da se PRED SUDOM U HAGU
PROPUŠTA UTVRĐIVANJE ISTINE. TO ZNAČI NE POSTIŽU SE OSNOVNI
CILJEVI (FUNDAMENTAL GOALS) RADI KOJIH OSTVARENJA JE TAJ SUD BIO
UTEMELJEN.
Postupci koji su pokrenuti, a osobito osobe protiv kojih je izostala
optužba, kao i kvalifikacija krivnje, uz namjerno izbjegavanje
Tužilaštva, da se koriste i upotrijebe određeni nesporni
dokumenti u dokaznim postupcima, kao i nekima koji su još
uvijek u tijeku. Takvu kvalifikaciju krivnje snosi i "Karlica od
mosta", jer je na položaju glavne tužiteljica prikupila najduži staž.
Naime, dosadašnji postupci upućuju da je glavnim režiserima
inkriminacija, ili izbjegavanja privođenja sudu glavni cilj
(glavna svrha), da se pod "parolom ostvarenja pomirenja
suprotstavljenih stranaka na ovim prostorima", izjednači krivnja ili
odgovornost Srbije odnosno Jugoslavije sa Hrvatskom. Pri tome se
namjerno izbjegava upotrijebiti nesporne dokaze, a neki se namjerno
koriste sa pogrešnim učinkom i krivim kvalifikacijama. Takvo
postupanje ukazuje da se ne želi utvrditi da je Srbija na vrhu svoje
vlasti donosila odluke o vojnim operacijama (i sa kopna i zraka i mora)
protiv Hrvatske i na nesporno hrvatskom teritoriju, čime se i
stvarno i pravno (faktično i juristički) izbjegava utvrditi da je
izvršena agresija na Hrvatsku.
Istodobno se, prikrivanjem činjenica, fabriciranjem ciljeva
određenih operacija i događaja, falsificiranjem (krajnje svrhe)
određenih izjava, s kojima se onda konstruiraju neistiniti određeni
zaključci, i time želi nametnuti stavove da protiv Bosne i Hercegovine,
agresiju nije počinila samo Srbija odnosno Jugoslavija, nego
i
Hrvatska.
Problematiziranje „topničkih dnevnika“ i praćenje
ovog pitanja je zaista zabrinjavajuće. Brojne su izjave i svjedočenja
je li Knin topovskom paljbom bombardiran 1 ili 2 sata dulje i uslijed
čega je 1 (jedan) građanin izgubio život, a bez dvojbe je i to nevina
žrtva. Tako su građani Vukovara, Vinkovaca, Osijeka, Siska, Gospića i
Dubrovnika (Osojnik), te stanovnici tih područja, bili
izloženi kontinuiranim izvješćima u javnosti o navedenom
slučaju, uz činjenice da su podnosili patnje uslijed granatiranja i
bombardiranja tjednima i mjesecima od agresora sa istoka uslijed čega
je pobijeno na stotine i tisuće žrtava. Međutim, Haški
tribunal je odšutio, a domaće institucije slijede politiku
„oprosta“, koji je donesen u vrijeme kada se je
očekivala objektivnost u postupcima Haškog
tribunala.
Ova farsa već predugo traje, a i posljedice mogu biti zabrinjavajuće i
bolne.
[1]
Radi upoznavanja svjetske javnosti o ponašanju vrhovnog
komandanta JNA osobno sam cjelokupni tekst ovog Adžićevog
govora u prijevodu na engleski jezik, koji sadržava preko dvije kartice
teksta, već od 10. srpnja 1991. predavao mnogim diplomatima
stranih država. Neke njegove navode sam citirao u mojim javnim
istupanjima. Tako na pr. Prilikom izlaganja na plenarnoj sjednici
Konferencije o Jugoslaviji u Haagu (25. rujna 1991.), zasjedanju
parlamentaraca članica NATO država u Bruxelessu (12. veljače 1992.), i
na plenarnoj sjednici Parlamenta Vijeća Europe u Strasbougu (4. svibnja
1992).Poznato mi je da se i tekst toga dokumenta nalazi na raspolaganju
Haškog tribunala.
[2]
Prilog 2: Preslika dopisa predsjednika vlade R. Srbije Dragutina
Zelenovića upućen vladi R. Hrvatske od dana 05. listopada 1991. g. Prvu
obavijest o ovoj krajnje nemoralnoj odluci Vlade Srbije sam dobio
od tadašnjeg ministra vanjskih poslova u vladi Crne Gore
krajem listopada 1991. Svjedočenja N.S. pred Haškim
Tribunalom u postupku protiv S.Miloševića, iako su bila
krajnje nepovoljna za ulogu Srbije i C.G. o agresiji na Hrvatsku nisu
korištena, ali ni objavljivanja u javnosti, iako su ovi
opsežni zapisnici H.Triunala. dostupni i putem interneta.
[3]
U vrijeme priprema za dolazak "plavih kaciga" na prostore Hrvatske i
susjedne BiH, sudjelovao sam neposredno u mnogim aktivnostima prilikom
donošenja Vanceova plana. Posebno su važna bila dostignuća
tzv. Konferencije o bivšoj Jugoslaviji pod predsjedanjem
Petera Carringtona i Arbitražne komisije pod predsjedanjem Roberta
Badintera, a i priprema UN–ovih predstavnika i njihovom
doprinosu pri donošenju rezolucija Vijeća sigurnosti
UN–a.
[4]
"Podaci objavljeni u US Newsday, NRC Handelsblad Rotterdam,
Algemaine Zeitung, Frankfurt, Courier International, Paris, br.292
6/12.o6.1996, "Globus" Zagreb, 7.06.1996., a u nekim od tih je navedeno
da je bilo zatočeno tri stotine i sedamdeset (370) taoca."
Richard Holbrooke u svojoj knjizi „To end the War“
navodi da je bilo lišeno slobode više od 350
predstavnika UN snaga.
[5]
Knjiga Joopa Scheffersa: Ambassadeur
in Zagreb
1994-1998 u izvorniku je
objavljena od izdavača SDU-Uitgevers Den Haag na
nizozemskom jeziku, dok je od izdavača „CERES“
– Zagreb izdana već 2000., ali podaci objavljeni u ovoj
knjizi u Hagu, od ovoga uglednoga nizozemskog diplomata, koji je svoj
životni put nastavio u nizozemskom predstavništvu u New
Yorku pri
UN-u, (izgleda) se ne koriste
od nizozemskih uglednika angažiranih u
okrugu Haškog Tribunala.
|
THE
HAGUE TRIBUNAL DOES NOT MEET THE OBLIGATIONS FOR WHICH IT WAS
ESTABLISHED
Prof. dr. Hrvoje Kačić
Pursuant to the UN Charter, the UN
Security Council passed Resolution 827 of 25 May 1993, establishing the
International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia (ICTY),
located in the Hague, the Netherlands (hereinafter the Hague Tribunal).
The structure of this Tribunal with all its bodies is regulated by a
special Statute. The basic objective of the Tribunal was to implement
effective means for the protection of humanitarian law, implementation
of justice and establishment of truth.
It should be clarified at the very beginning that the composition of
the Hague Tribunal, together with some procedural regulations is
established (together with the court) by the Office of the Prosecutor
(OTP) which is explicitly said to be independent from the Hague
Tribunal in its activities, and that the OTP is not obliged to receive
or request instructions either from the governments of individual
states or from any other body.
Accordingly, in the evaluation of the work of this ad hoc established
Tribunal, one should assess the independence of the OTP in relation to
the Hague Tribunal. However, since, nominally, the very OTP is within
the framework of the Hague Tribunal, such distinctions will be listed
only when necessary. Such an approach is justifiable because the Hague
Tribunal, like any other court – by presenting the reasons
and clarifications and bringing verdicts – has the
possibility of influencing the work and actions of the OTP. If the case
is the reverse, when tacitly, i.e. by silence, the mistakes and
oversights of the OTP are tolerated, such consequences inevitably
burden the respect and the evaluation of the court itself.
It could rightly be expected that in performing its obligations, the
Hague Tribunal would have the basic duty of determining the truth, and
based on real evidence and implementing the law, achieve the
realization of justice, especially in the case of the conduct of the
armed forces, where the basic human rights, including the civilian
right to life, were not only threatened but also violated. With regard
to the circumstances and conditions which are the reason for the
establishment of the Hague Tribunal, grave mistakes have been made
because it ignored basic facts testifying to the suffering of the
population, tragic destruction of towns, loss of human lives.
In a great number of causes in the work of the Hague Tribunal so far,
in the indictments, but also in the verdicts, one should specially
consider the position of the commander, but also of individual officers
who were in charge of commanding, and the qualification of commanding
responsibility.
The institute of commanding responsibility relates to the state of war
and contains elements of vertical or absolute responsibility, and the
subjectivity or guilt is denoted and defined by omission in the
prevention, or failure in the prevention of the subordinates from
committing criminal acts. Such guilt or criminal responsibility also
relates to the cases of not undertaking or failure to undertake
necessary actions to start criminal procedures against those who had
committed war crimes where the commander was in charge of his
subordinates.
With respect to the institute of commanding responsibility or vertical
responsibility, the principles of objectivity and appropriateness
demand primary application to physical persons who are on top
commanding positions, because they are the main factors of undertaking
attacks in war operations and aggressive operations, and they are also
protagonists of causing bloodshed, thus being responsible for the
committed criminal actions and war crimes. Such a requirement is not
only the consequence of the due respect for the profession and lexical
meaning of the nomenclature of this institute of criminal law, but it
is required by the principle of equity and honesty, on condition the
verdicts for such acts can be passed only on the basis of proven facts
and valid evidence, and not by construed presumptions and individual
conclusions.
With frequent and repeated application of the institute of criminal
law, the so-called commanding responsibility, it is incomprehensible
that the commander-in-chief of the so-called Yugoslav
People’s Army has not yet been processed, i. e. has not been
involved in the
indictment of the Hague tribunal. Beside avoiding his prosecution, not
a single general from the co-called Yugoslav Army headquarters, which
had complete supreme competence over the army, the navy and the air
force of the Yugoslav army – has not been indicted by the
Hague Tribunal.
It is really hard to understand that this indisputable omission of the
Tribunal primarily relates to the criminal acts of General Blagoje
Adžić, who was Chief of Staff of the Yugoslav People’s Army
in Belgrade from the onset of the aggression on Croatia to mid-May 1992.
General Adžić displayed his war-mongering and aggressive inspiration to
150 subordinate colonels and majors in the speech held 5 July 1991 at
the Military Academy in Belgrade, under the title “We have
lost the battle but not the war”, and the speech was
published in the media.
This was immediately following the failed military operation against
Slovenia after the Slovenian Parliament passed the Declaration of
Independence of Slovenia, i.e. on the same day when an identical
declaration was passed by the Croatian Parliament. According to the
severity of expression, the offensive directives and hatred,
Adžić’s speech is a sad episode in the whole twentieth
century in Europe. I will just quote several statements and commands:
The
multi-party system has brought the peoples into clashes...
A foreign intervention of Germany, Austria, Hungary and Czechoslovakia
is impending...
“Traitors
should be killed outright, without mercy or premeditation...
We have to use fear to
make the enemy capitulate, and henceforth use all your forces and open
fire at anyone opposing our actions…
Finally,
comrade officers, I demand complete use of all your knowledge and
skills in the battles to realize the ideals of the October Revolution
and in the struggle for Yugoslavia.”[1]
General Adžić was directly involved in the aggression and destruction
of both Vukovar and Dubrovnik. His activity is unquestionable in the
interventions of MIGs from the Bihać airport on the Zagreb city centre
on 7 October 1991.
We should also consider the case of the EU helicopter which was
destroyed by two jet MIG airplanes at the beginning of January 1992,
when four Italian and one French observers - members of the EU mission
were killed.
Emir Šišić, the pilot of MIG21 was
prosecuted in Rome (convicted to 15 years). It is beyond doubt that he
is responsible for performing the shelling and for killing the five EU
representatives – observers, but why was the guilt of those
criminals who ordered the operation disregarded? The command for the
operation was given from Belgrade, from the very top of the military
command of the then Yugoslav People’s Army. Following the
violent reaction of the world public, the then National Defence
secretary in the Yugoslav Government general Veljko Kadijević publicly
declared that he would start investigation to establish the liability
for shelling the EU helicopter. This declaration initiated the
deposition of Minister Kadijević who formally handed in his written
resignation on 7 January 1992, and the main protagonist of this
deposition was just Blagoje Adžić who remains to be the main and the
most responsible person in the commanding structure of the Yugoslav
People’s Army.
In the criminal proceedings in the court in Rome the indictment was
extended to the ex-general Blagoje Adžić. So, Adžić is being prosecuted
in the Court in Italy, although this criminal act was committed on the
territory of Croatia near Novi Marof.
This is just another example why many people cannot understand how such
a criminal who was the Commander-in-chief of the armed forces of what
was then Yugoslavia is not included in the indictment for the greatest
crimes committed on the territory of Croatia in the autumn of 1991.
Such crimes also fall within the jurisdiction of the Hague Tribunal,
and the only explanation for the absence of imputation is a deliberate
omission with the intention of the Tribunal to pass a verdict saying
that the then Yugoslavia, i.e. Serbia, has committed an aggression on
Croatia.
In the criminal proceedings before the Hague Tribunal, in his defence
admiral Jokić says that in the operations on the Dubrovnik territory
were commanded by general Adžić
RAM
PROJECT
An example of the Hague Tribunal’s omission to present
evidence on Serbia’s aggression upon Croatia is the way of
treating what is known as the RAM project as implemented in the hearing
of evidence for Slobodan Milošević. The author of the
leading article in the “Vreme” weekly says that the
plan was not a fiction but rather the intention to redefine
Serbia’s western borders.
It is shocking to realize that in the hearing of evidence for Slobodan
Milošević, the “RAM” project, published
in the Belgrade magazine “Vreme” in September 1991,
is treated as if it had nothing to do with Croatian territory, but
rather as the preparation for Serbia’s aggression of
Bosnia-Herzegovina, although the attached photocopy represents clear
evidence The telephone conversation between Milošević and
Karadžić shows that the talks are about shelling the Croatian territory.
Namely, in the recorded telephone conversation, Milošević
informs Karadžić that all the weapons necessary will be provided by
Uzelac who was the commander of the Banja Luka military district at the
time.
Karadžić explicitly demands shelling, but Milošević answers,
”it is not opportune for the aviation today because the
European Community is in session….”! This talk was
held in mid-September 1991, i.e. at the time of war operations in
Croatia, because Serbia’s aggression of Bosnia-Herzegovina
started only in the spring of 1992. Two witnesses, however, Vladislav
Jovanović who was the foreign minister of Serbia in 1991, and Smilja
Avramov, the counsellor of the same ministry, gave false evidence
before the Hague Tribunal that the RAM project was the preparation of
the attack on Bosnia-Herzegovina. Such false evidence was also given to
the Tribunal by a Croatian witness.
The introductory part of the journalist’s comment about the
document contains the following remark:
“Reliable
sources of “Vreme” reveal that the RAM is no
fiction at all. Specifically, RAM is a project to draw the western
borders of Serbia, making a framework for a new Yugoslavia where all
Serbs with their territories would live in the same state. The sources
claim that Karadžić is consulting the generals. Direct commands for the
use of the air force in Croatia and the border regions of Bosnia and
Herzegovina are given by General Simić from Belgrade. There are
constant close contacts of the leaders of Krajina, both Bosnian and
Knin krajinas, with the top-ranking military officers, who meet all
their wishes. The JNA (Yugoslav People’s Army) has completely
taken the Serbian side, and the officers are told what is to be
conquered.”
I feel it my duty to report that I have personally handed out the
photocopy of the Belgrade weekly “Vreme” at the
plenary session of the Conference on Yugoslavia in the Hague, 26
September 1991. I got the copy from a friend who met me at the airport
in the Netherlands. Seeing the importance of this evidence, I
personally translated it into English on the same night, to present it
at the conference the next day. In my presentation at the conference, I
stressed that the RAM project was clear evidence of the participation
of the Army and Serbia in the aggression on the territory of Croatia.
At that conference there were numerous representatives of the then
federal government and of Serbia, among them Vladislav Jovanović and
Smilja Avramov, but not one of them opposed my presentation that the
RAM project referred to the organization of armed attacks on Croatia.
This is why it is really worrying that such outrages and false
witnessing in the hearing of evidence before the Hague Tribunal are
tolerated without objections, but the falsehoods and lies are later
accepted with acclamation, as a project directed against
Bosnia-Herzegovina, and not against Croatia. This is an example of
intentionally exculpating Serbia and blocking the Hague tribunal whose
duty is to establish the truth and respect justice.
Relating to the evidence on the RAM project, it would be necessary to
mention the experience of Đelo Jusić who testified as a witness in the
hearing of evidence about the persons indicted for the destruction of
Dubrovnik. I had personally given Đelo a photocopy of the issue of the
“Vreme” weekly, with a recommendation to use it
during his evidence. During his preliminary examination in the Hague,
with Mrs Del Ponte present, when Jusić presented the photocopy of the
“Vreme”, she reacts and says, “This is
not important. We have it”, rises from the table, goes to the
shelf, takes and shows my book “Serving My Country”
where the respective wording was published.
This is another striking example showing that the long-term main
prosecutor did not want the evidence to be used before the Tribunal by
witnesses who would testify that at that time, i.e. in mid-September
1991, the air force was used to attack Croatia and shell Croatian
territory. During the hearing, Jusić was not asked any questions about
the RAM project, although this was the prosecutors’ duty.
This shows that the prosecutors of the Hague tribunal wanted to avoid
evidence which would prove Serbia’s aggression on Croatia.
AGGRESSION
In the process of the break-up of the former Yugoslavia and all the
time during the war operations of the Yugoslav Army, Serbia and
Montenegro of the territory of Croatia, it was often pointed out, both
in the public and in the documents of the Croatian Parliament and the
Government, and by the representatives of Croatian authorities, that
the operations were the aggression of the Yugoslav Army and the Serbian
and Montenegrin forces on Croatia. This was the basic approach and it
was completely in conformity with the provisions of the UN Convention
3314, defining aggression. This Convention was adopted by the UN
General Assembly on 14 December 1974. Article 3 of the Convention
defines seven examples of the acts of aggression, and all those
examples were done in practice during the autumn 1991. Article 5 of
this Convention explicitly says that “no consideration of
whatever nature, whether political, economic, military or otherwise,
may serve as a justification for aggression.”
The numerous resolutions passed by the UN Security Council used very
powerful rhetoric directed at Serbia and Montenegro, upon which
sanctions were imposed from May 1992. However, the qualification of
using their armed forces in the attack on Croatia was never qualified
as aggression. The same was done by the Hague Tribunal. The only
explanation for this behaviour is in the attitude to avoid defining
which country was the aggressor and which country was the victim, with
the purpose to equalize the guilt for all suffering, loss of lives, and
destruction.
Badinter’s arbitration commission, established by the
European Community (and whose composition was agreed on by the then
federal Government and all the six republics) states that Croatia and Slovenia
acquired their sovereignty on 7
September 1991, and from that
date Croatia and Slovenia are independent and sovereign states.
At the joint meeting of all its houses, held 8 October 1991, the
Croatian Parliament passed conclusions where Articles 1 and 2 state the
following:
1.
The Republic of Croatia has been subject to aggression by the Republic
of Serbia and the so-called JNA: the Republic of Croatia is forced to
defend itself from the aggression with all available means.
2. The so-called JNA is declared aggressor and occupying forces and is
obliged without delay to leave the territory of the Republic of Croatia
which it has taken.
This ruling of the Croatian Parliament was published in the Official
Gazette (“Narodne Novine”) No. 53 of 8 October 1991
and was available to all bodies of all republics in the neighbourhood
of the Republic of Croatia. Since there was no protest from the
Republic of Serbia, in conformity with the international law
provisions, it is justifiable to qualify this as what is legally
defined as aggression.
An inarguable example of Serbia’s aggression on Croatia is
the conclusion brought by the Government of Serbia at its meeting held
4 October 1991. The official notification of the decision was sent by
fax to the Croatian Government. A photocopy of attached at the end.
Paragraph 2 reads:
“Your
decision to use this city of priceless historical and cultural value to
deploy your paramilitary formations, black legions and numerous foreign
mercenaries, and from that area to start armed attacks on inhabited
places in Herzegovina and Boka Kotorska, is an extremely uncivilized,
inhuman and ignoble act.”
We should also draw attention to the proceedings against Admiral
Miodrag Jokić, commander of the Southern naval district, in the Hague
tribunal. Omissions and lack of objective treatment in issuing the
indictment against this admiral are impossible to explain or justify.
During the conference in the Yugoslav Navy building at Tivat, and
before boarding the Yugoslav Navy cruiser to visit Dubrovnik which was
already under the siege of the army and the navy commanded by admiral
Jokić, on 29 October 1991, I stopped the admiral’s
presentation, in the presence of five ambassadors accredited in
Belgrade and numerous military attaches, because the admiral was saying
terrible lies, like that the army barracks on Prevlaka (Cape
Oštro) were being attacked from the Croatian territory and
that was the reason why the units under his command had to start
“liberating” Dubrovnik.
I asked Admiral Jokić to state to the diplomatic dignitaries and admit
the terrible lie which was recorded in the official letter and signed
by Dragutin Zelenović, the then Prime Minister of Serbia on behalf of
the Government of the Republic of Serbia in an official communication
(5 October 1991) to the Government of Croatia, stating:
“At
its session of 4 October 1991, the Government of the Republic of Serbia
was informed about the danger posed to the population and the city of
Dubrovnik, which is a part of history of Serbian and Croatian nation,
and the magnificent monument of the world cultural heritage.” [2]
This document represents clear
evidence that the
aggression on the Croatian territory was undertaken with the approval
of and on behalf of the Government of the Republic of Serbia.
There is no proof that this material was used in the criminal
proceedings against Slobodan Milošević (!), and the
indictment against the President of the Government of Serbia has never
been implemented.
Admiral Jokić appeared before the court voluntarily, and in the
“bargaining” negotiations the indictment was
narrowed, since he pleaded guilty and expressed his sincere regret for
the shelling and destruction of Dubrovnik.
The justification of the Hague tribunal’s ruling lists the
“sincere regret” and pleading guilty, and
repeatedly stated that there had been two victims and three wounded on
6 December 1991. However, following the JNA attacks, on that day there
were 19 victims and over 60 wounded. At the time when Miodrag Jokić was
commander of the military district including Dubrovnik, there were over
250 victims.
In the proceedings against admiral Jokić at the Hague tribunal, witness
for the defence Marjan Pogačnik, retired admiral, testifies that
“Miodrag Jokić always supported the full equality of all
nations and ethnic groups. That was his basic approach, and he had
never expressed any nationalistic views” (Annex 3)
The Court accepted the truth of this testimony, although the November
1991 issue of the Titograd daily “Pobjeda”
published a big photograph of admiral Jokić (and this is separately
printed in the monthly issue of the then leading daily in Montenegro,
under the slogan “WAR FOR PEACE”), stating
literally the following:
“It
is not far from assuming that the ustashe, who do not care about any
values except their own skin, will destroy the old Dubrovnik
themselves, to attribute this atrocity to the JNA units”.
This document was also not used in the proceedings against admiral
Jokić, and many accepted conclusions were contrary to the real evidence.
Mr Petar Poljanić, Mayor of Dubrovnik at the time, standing as witness
in the procedure against Slobodan Milošević, said, on 18
December 2002, that he was quite certain that Krsto Đurović had been
killed by representatives of the Yugoslav Army. It is impossible to
justify why the Hague tribunal bodies neglected asking witness Poljanić
additional questions, although it is quite possible to conclude that
Milošević had also been involved in it.
I had personally been informed by Nikola Samardžić, the Montenegrin
Foreign Minister at the time, who was also a native of Boka kotorska
like the late Đurović, that members of JNA had liquidated the Boka
commander Đurović, but he warned me not to mention it in public because
some people who had witnessed the event had also been assassinated.
Still, at the Hague meeting, 28 October 1991, in the building where the
Conference on Yugoslavia was held, I had a dialogue with Bulatović and
Samardžić, which Samardžić started saying “We are ashamed at
what is happening in Konavli”, because they allegedly had no
influence over Jokić, and could not talk wih him, to which I had a
remark about commander Đurović’s assassination. Nobody
officially published the circumstances in which captain Krsto Đurović
had been assassinated. As the commander of the Boka navy sector, he was
assigned the task to fully control the Trebinje –Boka
kotorska road via Grab and Mrcine (Dubravka). As the commander of all
units in the area south-east of Dubrovnik, he launched the operation on
1 October 1991. Already on 5 October his units too the area where the
road goes through Konavle and informed the command in Belgrade about
it, but then he received the order to advance as far as Plat, which
supplies the barracks on Prevlaka with electricity and water.
However, Đurović, the commander of the sector, refused to do this
because he opposed the attack on Dubrovnik, and this was the reason for
his assassination.
The top army leaders refused to carry out investigation, and the
leaders of what was then Yugoslavia and Montenegro also wanted to
conceal the circumstances of this crime. The reasons for such conduct
of Serbia and Montenegro are quite clear, but I cannot see any reason
why the relevant bodies of the Hague tribunal can justify and explain
this silence.
At the meeting at the Yugoslav Navy building at Tivat, 29 October 1991,
where distinguished diplomats from Italy, the Netherlands, Great
Britain and Greece were present, I interrupted admiral
Jokić’s monologue, because he was telling lies about the
beginning of the operation on Dubrovnik, because he had taken command
only on 7 October 1991, I clearly pointed out that the former commander
Đurović “was killed under extraordinary
circumstances”.
ABSURDITY
OF THE IMPUTATION FOR THE CRIMINAL ENTERPRIZE
It is not fair to discuss the tragedy known to the world as Srebrenica
without assessing the conditions, circumstances, commitments and
responsibilities imposed on many factors and leading members of the UN
Security Council, especially in those crucial moments. Operation
“Storm” cannot be and will never be fairly
evaluated, if the causes and the situation in this area are ignored,
especially in the first half of 1995, and the consequence of which is
the tragedy of the civilian population in Srebrenica and Žepa.
In order to protect the endangered population, in 1992, the UN Security
Council decided to establish UNPA areas in Croatia and
Bosnia-Herzegovina. Remembering the experience with the escalation of
violence, starting in Kosovo in 1980ies, this decision was implemented
by establishing what is known as “Protected areas”.
Based on previous experience, representatives of the international
community estimated that due to increasing danger, specific areas or
towns, and not only the “protected areas” deserve a
greater degree of safety. For this purpose, the UN Security Council
made special decisions to establish what is known as “Safety
Zones”. Thus the UN Security Council’s Resolution
819, passed 16 April 1993, proclaimed Srebrenica a safety zone.
Considering the decision useful and necessary, especially for the
protection of the civilian population, several weeks later, UN Security
Council Resolution 824, (passed 6 May 1993) extended the UN Safety
zones to Bihać, Sarajevo, Žepa, Goražde and Tuzla. UN military forces
were obliged to provide protection in those safety zones. As known, the
UN military forces’ mandate when coming to Croatia, and,
later, to Bosnia-Herzegovina, the UN prerequisite was for all warring
parties to agree on ceasefire and peace-keeping, i.e. maintenance of
the already agreed peace.[3]
Relating to the system of protection and the degree of obligations
taken by the UN forces, their units had the obligation of peace
implementing and peace enforcement. This protection was not brought for
declaratory motives but rather to protect the endangered population,
and this was the established obligation of the UN forces on the ground
to use all available means for protect the established safety zones.
French general Morillon publicly announces to the endangered population
that they will never be abandoned by the UN. In spite of this, even
after the proclamation of the “safety zones”, there
were violent attacks on Sarajevo and Tuzla, and especially Bihać, where
the population was exposed to terrible suffering, left without food and
medicines, and many saw their last days in prison camps.
Y. Akashi, as special envoy of the UN Secretary General, unsuccessfully
tried to stop the escalation of Serbian paramilitary forces on the
population of the Bihać and Cazin area.
At the end of May 1995, on the territory of Bosnia-Herzegovina, Serbian
military forces started capturing numerous UNPROFOR members, keeping
them as hostage, with much cruelty. In such circumstances negotiations
started between the representatives of the UN and of Serbian military
forces. On 4 June 1995, in the Zvornik hotel
“Vidikovac” is a meeting of Bertrand Janvier, the
then commander-in-chief of the UN forces in ex-Yugoslavia and Ratko
Mladić, the commander of the Bosnian Serbian army forces.[4]
One of the essential conditions of the coordinated agreement was the
obligation of the Serb forces to release all UNPROFOR hostages, on
condition UNPROFOR forces stop using aircraft in military operations on
the territory controlled by Serbian forces. This agreement was approved
by the UN Secretary General’s special envoy. In such
circumstances, what followed was the aggressive attack of Serbian
forces on Srebrenica, and in a very short time Srebrenica and Žepa were
conquered, because the UNPROFOR forces in the two proclaimed
“safety areas” were unable to defend the local
population without the protection of the UN air forces.
The population in the “safety zones” were right to
expect that everybody, especially the children, old people and women
would indeed be protected by the UN forces. However, the brutal force
continued, while the representatives of the international community
revealed their incompetence and powerlessness. Karadžić and Mladić,
with their Belgrade protagonists and protectors, launched offensive
operations in early July 1995. Srebrenica experienced apocalypse faced
by the entire world from 8 to 15 July, with genocidal massacres where
over 8600 people, mainly men, were killed, while women and children
were expelled, thus causing the crime of extermination. Several days
later, Serbian conquerors repeated similar outrages and crimes in Žepa,
whose population had been guaranteed safety by the UN Security Council.
The UN forces demonstrate their indecisiveness and confusion, at the
same a worrying degree of lack of organization. These qualifications
were given by respectable sources of the international community. The
Serbian forces see this as additional incentive to continue realizing
their criminal plans, which can be checked from subsequently published
phonograms and telephone conversations between Mladić and Karadžić.
They arrange details how to continue the offensive to conquer Goražde
and Bihać. In the meantime, in the USA and the UK, and especially in
France and the Netherlands, extensive and incontestable evidence has
been collected, on the basis of which even the high circles in the
governments of those countries admitted that UNPROFOR people had made a
lot of mistakes. However, there were no proceedings for such negligence.
We should also consider standpoints taken in the document of the
specialized UN institution, Report of the UN Economic and Social
Council of 22 August 1995, where item 93 reads as follows:
“The
fall of Srebrenica and Žepa brought tragedy, loss of life and serious
human rights violations to those areas. At the same time, it seriously
undermined the credibility of the security Council, the Secretary
General and the whole United Nations system.” (Annex 5).
Pursuant to Art. 51 of the UN Charter, Croatia had the right to launch
the military-police operation “Storm”. Complying
with its constitutional obligations, supported by all people in the
protection of the sovereignty and territorial integrity of the country
to finally liberate the occupied parts of Banovina, Lika and northern
Dalmatia, Croatia undertook the commitment to prevent further tragedies
of the population in Cazinska krajina and Bihać.
Namely, it should be noted that in such circumstances Croatia and
Bosnia-Herzegovina made the
so-called
Split agreement on 22 July 1995, whereby the neighbouring country
agrees that Croatian armed forces can also act on the territory of
Bosnia-Herzegovina to stop the violence caused by Serbian paramilitary
units.
Croatia was did save Bihać, and Cazin, and Goražde. The commitments
undertaken by the units of UNPROFOR were actually done by Croatia, thus
preventing consequences even more tragic than those that occurred.
The action of the Croatian army put an end to the suffering of the
tormented population of the so-called safety areas of Bihać and
Goražde, which improved the disturbed reputation of the UN and the
position of many UN official of the time.
The UN Brahimi report attributes the Srebrenica tragedy to wrong
assessment and incompetence to correctly assess the risks to which the
population was exposed. But nobody in the environment from which the UN
representatives came and where the institutes of commanding criminal
responsibility were established, pleads for the same criteria of the
legal institute of vertical responsibility to be applied for the
mistakes thus made.
This opens up the question why the active participants of operation
“Storm” whose merits in saving the innocent
population are indisputably enormous, are subjected to incriminations
on the commanding or vertical responsibility. Each war is a sad
reality, and on this occasion we should remember the message of the
great Croatian Renaissance dramatist Marin Držić that war is
“the bane of human nature”.
Accordingly, all those who have provoked war and incited violence
deserve to be faced both the criteria and the criminal responsibility,
while those who have defended themselves and are personally not
involved in any criminal action, but rather, putting their own lives at
stake, have contributed to saving a great number of civilians and
bringing about peace, do not deserve to be incriminated on the grounds
of individual responsibility without their personal guilt. Finally,
taking into account not only juridical criteria, but also humanistic,
moral and ethical criteria, then we should also take into account all
facts and circumstances in which certain participants have taken part
to meet the requirements of impartiality. Any activity to the contrary
is just a manifestation of unobjective and biased behaviour, which is
an intolerable omission for responsible officials.
How can one apply the institute of commanding or vertical
responsibility to those who saved the population of Goražde and Bihać?
Their efforts prevented many people whose rights, not only civil and
human rights, but also the right to life, were threatened from
experiencing the fate of the population of Srebrenica and Žepa. At the
same time, there is a much greater number of those whose failure to
comply with the obligations they had undertaken made obvious mistakes
in the tragedy of the population of Srebrenica and Žepa and have never
been called to account for it.
Finally, too long have the promoters of violence, of armed power
against civilian population with the use of professional army and arms,
i.e. both airplanes and tanks, and in some cases also war ships been
accepted as peace-makers in the Hague, Geneva, London, Paris, Dayton
and Ramboillet. The criminal liability fro war crimes should primarily
be applied to the directors and accomplices and commanders-in-chief of
the war violence, for numerous breaches of the war law and especially
to those who committed war crimes.
When the first six hundred bodies were buried on the Srebrenica
cemetery early in April 2003, Kofi Annan, the UN Secretary General
publicly admitted that the tragedy of Srebrenica is a stain on the face
of UN. It is really justifiable to ask the question who should be
praised that there were not many more such stains on the UN face
because of the impending tragedy in Goražde, Bihać and the complete
Cazinska krajina?
At that time foreign diplomats estimated that by protecting Bihać,
Croatia saved tens of thousands of people from massacre. Why is Tadeusz
Mazowietski not called as a witness at the International Criminal for
the territory of the former Yugoslavia, or why are at least three of
four of his eighteen reports not handed to the court as evidence? This
evidence would definitely contribute to not accepting the qualification
of the “Storm” as a “criminal
enterprise”. Finally all the representatives of Croatia
should realize it their duty to show, and to prove to the world, and
especially to all the members of the European Union that it was just
the Croatian military-police operation “Storm”
that, regarding the population of Bihać and the complete Cazinska
krajina, fulfilled the obligations which were previously undertaken by
the UN Security Council.
It is Croatia’s duty to constructively cooperate with the
Hague tribunal, but this does not mean that one can tolerate omissions
to present facts and evidence in our favour in order to establish the
truth.
The representatives of Croatia in the international community
institutions are obliged to oppose any attempt to qualify the
“Stom” as a criminal enterprise, because this is a
clear example of blanket criminalization, which can be applied to many
individuals by using the institute of commanding responsibility for
their participation in the operation “Storm”.
Tolerating this by silence (qui tacet consentire videtur) makes it
possible for individual subjects to take the position that without
using specific procedures Croatia inadequately cooperates with the
Hague tribunal. This could be used for additional imposition of unequal
status of Croatia in the negotiating procedure.
Namely, it is our duty to state that in such circumstances Croatia and
Bosnia-Herzegovina signed the so-called Split accord, 22 July 1995, by
which the neighbouring state agrees that the Croatian armed forces can
act on the territory of Bosnia-Herzegovina to stop the violence
committed by Serbian paramilitary units. In those dramatic conditions
and circumstances, Tadeusz Mazowiecki, the special representative
(Rapporteur) of the European Community and the UN for human rights on
the territory of the former Yugoslavia, who had spent two years and
eleven months on the territory of Bosnia-Herzegovina, but also in
Croatia, Macedonia and Serbia, handed in his resignation on 27 July
1995, explaining he was doing this because of inefficiency of UNPROFOR
and the hypocrisy of the international community.
Here are just short quotes from Mr Mazowiecki’s letter
addressed to the Chairman of the Commission on Human Rights:
“Events
in recent weeks in Bosnia and Herzegovina, and above al the fact that
the United Nations has allowed Srebrenica and Zepa to fall, along with
the horrendous tragedy which has beset the population of those
“safe havens” guaranteed by international
agreements, oblige me to state that I do not see any possibility of
continuing the mandate of Special Rapporteur….The creating
of “safe havens” was from the very beginning a
central recommendation in my reports. The recent decisions of the
London conference which accepted the fall of Srebrenica and resigned
itself to the fall of Zepa are unacceptable to me. Those decisions did
not create the conditions necessary for the defence of all
“safe havens”.
These events constitute a turning point in the development of the
situation in Bosnia. At one and the same time, we are dealing with the
struggle of a State, a member of the United Nations, for its survival
and multi-ethnic character, and with the endeavour to protect
principles of international order. One cannot speak about the
protection of human rights with credibility when one is confronted with
the lack of consistency and courage displayed by the international
community and its leaders. The reality of the human rights situation is
illustrated by the tragedy of the people of Srebrenica and Zepa.
Human rights violations continue blatantly. There are constant
blockades of the delivery of the humanitarian aid. …. And
the “blue helmets” and representatives of
humanitarian organizations are dying. Crimes have been committed with
swiftness and brutality and by contrast the response of the
international community has been slow and ineffectual…..But
the present critical moment forces us to realize the true character of
those crimes and the responsibility of Europe and the international
community for their own helplessness in addressing them.”
It is not justified or right to agree that Dayton brought about the end
of war operations in Bosnia-Herzegovina. It is regrettable that
Croatian representatives speak to the world saying that Dayton, or
rather the “Dayton accord” provided peace to
Bosnia-Herzegovina, without mentioning the above-mentioned contribution
of the “Storm”. The successful military-police
operation “Storm” (within 82 hours) stopped the
bloodshed and tragic clash also on the territory of the neighbouring
state, Bosnia-Herzegovina. The myth on the invincible Serbia has
finally been finished. We should inform the world public that even
Dobrica Ćosić, member of the Serbian Academy of Sciences and Arts,
contaminated his public and poisoned the Serbian young people with his
public speeches where her inspired them to aggressive warfare saying
that “Serbia loses in peace what it has won in war”
(World War One, the Treaty of Versailles, World War Two, the Treaty of
Potsdam).
Joop Scheffer (the ambassador of the Netherlands in Zagreb in 1994-1998
and after that the representative of the Netherlands with the UN in New
York) puts on record explicitly:
”In
order to understand the situation after the fall of Srebrenica one
should keep in mind the fact that Bosnian Serbs can no longer be
persuaded not to take other protected zones….. The same
destiny awaited Bihać”. [5]
It is obvious that many important documents were not presented in the
hearing of evidence against the persons indicted in the Hague court.
Thus, for example, at the plenary meeting of the Conference on
Yugoslavia, held in the Hague 18 October 1991, chaired by Lord
Carrington, a draft “Agreement on Ceasefire without
Delay” was proposed. The conditions of this draft agreement
were to be sent by the presidents Tuđman and Milošević to
all armed forces. The draft contained three paragraphs (see Annex 6)
The meeting was attended by the presidents of all republics and the
president of the federal government. There were no objections to the
draft except by Dr Tuđman who proposed that the text of paragraph one
reading “unconditional ceasefire without delay”
should be amended to read with additional provision “that all
units should refrain from advancing from their present
positions”.
Lord Carrington puts this proposal for debate, but the proposal was not
supported by anyone, not even by President Izetbegović of
Bosnia-Herzegovina, so Lord Carrington rejects the proposal explaining
that it is not seconded or supported by any other party, This evidence
is also in the files of the Hague Conference. If the proposal had been
accepted there would have been no shelling and conquest of Vukovar,
Škabrnja and many other territories of the Republic of
Croatia. It is a fact that numerous “ceasefire”
agreements have remained without the expected positive results, but it
is also a fact that the ceasefire agreement proposed by Cyrus Vance at
the meeting in Sarajevo 2 January 1992 incorporated and accepted this
condition, i.e. commitment to refrain from advancement, and it is true
that this agreement was followed by a stop in the conquest and
destruction on the territory of Croatia.
However, how can one make accusations on the “joint criminal
enterprise” and the forcible division of the territory of
neighbouring countries when the use of such facts and thus establishing
the truth are blocked.
Due to the numerous omissions in many cases we point and prove that THE
HAGUE TRIBUNAL OMITS ESTABLISHMENT OF THE TRUTH. THIS MEANS THAT IT
DOES NOT ACHIEVE THE FUNDAMENTAL GOALS FOR WHICH THE TRIBUNAL WAS
ESTABLISHED.
Such treatment indicates that there is no wish to establish that
Serbia decided to undertake military operations (from land,
air and sea) against Croatia on indisputably Croatian territory, by
which really and juridically the court avoids to determine that
aggression on Croatia has been made.
At the same time, by concealing the facts, evidence and proofs,
fabricating the objectives of definite operations and events,
falsifying the final reason of definite statements by which definite
conclusions are construed, there is a wish to impose the view that the
aggression on Bosnia-Herzegovina was not done by Serbia, i.e.
Yugoslavia, but also by Croatia.
Namely, the procedure so far indicates that main objective left for the
main directors is the incrimination or avoiding to bring culprits to
court under the slogan of “reconciliation of the parties in
this area” to equalize the guilt or the responsibility of
Serbia, or Yugoslavia with that of Croatia.
The problem of “artillery logs” and the follow up
of this issue is really worrying. There are numerous declarations and
witnesses whether the shelling of Knin lasted one or two hours longer
and resulted in the loss of one citizen, and this is without doubt an
innocent victim. At the same time there is no word of Vukovar,
Vinkovci, Osijek, Sisak, Gospić and Dubrovnik (in particular the
village of Osojnik), resulting in thousands of victims. The Hague
tribunal was silent, and the institutions at home follow the policy of
“forgiveness” which was brought at the time when
one expected the Hague tribunal to be objective. This farce has been
going on too long, and the consequences can be worrying and painful.
[1]
In order to inform the world public about the behaviour of the Yugoslav
Army’s Commander-in-chief, I personally handed the total
transcript of Adžić’s speech, translated into English,
containing over two pages of text, to numerous foreign diplomats, from
10 July 1991. I quoted some of his statements in my public appearances,
e.g. at the Plenary session of the Conference on Yugoslavia in the
Hague (25 September 1991), the conference of PMs of NATO
states in Brussels (12 February 1992), the plenary session of the
Council of Europe in Strasbourg (4 May 1992).
[2]
I first received this information about this utterly immoral decision
of the Government of Serbia from the then foreign minister in the
government of Montenegro at the end of October 1991. The evidence of
N.S. before the Hague tribunal in the proceedings against S.
Milošević, although utterly unfavourable for the role of
Serbia and Montenegro about the aggression on Croatia was not used or
published in public, although the extensive minutes of the Hague
tribunal are available on the Internet.
[3]
During the preparation for the arrival of the “blue
helmets” to Croatia and the neighbouring Bosnia-Herzegovina,
I was directly involved in numerous activities on adopting the Vance
plan. In this, of special importance were the achievements of the
so-called Conference on the former Yugoslavia, chaired by Peter
Carrington, and the Arbitration Commission chaired by Robert Badinter,
as well as the preparation of UN representatives and their contribution
in passing the resolutions of the UN Security Council.
[4]
Data published in US Newsday, NRC Handelsblad Rotterdam, Algemeine
Zeitung, Frankfurt, Courier International, Paris No. 292 6/12.061996,
“Globus“ Zagreb, 7.06.1996, and some of them state
that 370 hostages were taken. In his book “To end the
War” Richard Holbrooke says that over 350 representatives of
the UN forces were detained.
[5]
The book by Joop Scheffers: Ambassadeur
in Zagreb
1994-1998 was originally published by the SDU-Uitgevers
publishers, Den Haag, in 1999 in Dutch, and the Croatian translation
was published
by „CERES“ – Zagreb, in 2000. However, the data that
appeared in this book published in
the Hague, written by a renowned diplomat of the Netherlands,
who continued his career at the UN in New York, do not seem to have
been used
by the notables engaged within the Hague Tribunal.
|