Priručnik hrvatske glagoljice za ruske studente u Sankt Peterburgu

T. I. Afansjeva, V. V. Kozak i A. N. Soboljev

Prikaz o knjizi napisao Darko Žubrinić, Zagreb
(objavljeno u časopisu Bašćina br. 20, 2019.)


Objavljivanje svake nove knjige s temama iz hrvatske kulture na nekom od svjetskih jezike predstavlja za Republiku Hrvatsku značajan događaj, osobito ako je riječ o stranim auktorima. Takav je slučaj s knjigom zbunjujućeg naslova Glagoljička pismenost Zapadnog Balkana od 10. do 16. st. (u ruskom izvorniku: Глаголическая писменность Западных Балкан Х-ХVI веков) čiji auktori su T. I. Afansjeva, V. V. Kozak i A. N. Soboljev, namijenjena studentima filologije na Sankt-Peterburgskom državnom sveučilištu. Naime, svaki će ruski student, čim otvori tu knjigu, odmah primijetiti da se ona bavi pretežito hrvatskom glagoljicom. Izdavači su Ruska akademija znanosti (i njegov Institut za lingvistička istražavanja), zajedno sa spomenutim Sankt-Peterburškim državnim sveučilištem (i njegov Filološki fakultet). Već na unutarnjoj naslovnoj stranici, knjiga je opisana kao priručnik za učenje i metodiku nastave (hrvatske glagoljice), a na str. 72 i kao znanstveno izdanje. Objavila ju je ugledna izdavačka kuća “Nauka” u Sankt Peterburgu.

Ova za Hrvatsku značajna knjiga tiskana je godine 2016. u mekanom uvezu na 70 stranica, s dodatnih dvadeset stranica slikovnog materijala (uglavnom raskošnih faksimila u boji iz izvornih hrvatskih glagoljičkih dokumenata i knjiga), tj. na ukupno 90 stranica formata A4, u maloj nakladi od 300 primjeraka. Sastoji se od osam poglavlja, a svako poglavlje ima zaseban popis literature (koji uključuje i elektroničke izvore). Na kraju knjige je naveden popis ilustracija: pet se nalazi unutar štiva, a dvadeset nenumeriranih stranica sadrži uglavnom odabrane primjere iz goleme hrvatske glagoljičke kulture.

Kao recenzenti knjige označeni su S. O. Vjalova, dr. povijesnih znanosti (u Ruskoj nacionalnoj knjižnici u Petrogradu, preminula 2015.), i M. B. Popov, dr. filoloških znanosti (na Petrogradskom državnom sveučilištu). Na naslovnu stranicu stavljena je vrlo vrlo lijepa minijatura iz glagoljičkog Misala hrvatskog kneza Novaka (iz 1368. g., koji se čuva u Austrijskoj nacionalnoj knjižnici) i iz Beramskog brevijara (iz 15. st.) pisanog hrvatskom glagoljicom u Istri.

Nekoliko riječi o auktorima. Tatiana I. Afanasjeva je dr. filoloških znanosti, docentica na katedri ruskog jezika pri Filološkom fakultetu Sveučilišta u Sankt Peterburgu. Viačeslav V. Kozak je mladi znanstvenik pri Institutu za lingvistička istraživanja Ruske akademije znanosti, te suradnik Knjižnice iste Akademije. Andrey N. Soboljev je dr. filoloških znanosti, glavni znanstveni suradnik već navedenog Instituta Ruske akademije znanosti, profesor na katedri opće lingvistike i na katedri slavenske filologije pri Filološkom fakultetu Sveučilišta u Sankt Peterburgu, te naslovni profesor Sveučilišta u Marburgu u Njemačkoj. Profesor Soboljev izvrsno govori hrvatski jezik.

Veliko je zadovoljstvo u ovom vrlo zgusnutom, ali tečno pisanom i pristupačnom priručniku, vidjeti nazive hrvatskih institucija, kao i imena hrvatskih stručnjaka za glagoljicu. Već u Uvodu se auktori poimenice zahvaljuju za pomoć Marici Čunčić (tadašnjoj ravnateljici Staroslavenskog instituta u Zagrebu), Ivanu Kosiću (voditelju Rukopisnog odjela pri NSK), Ivanu Botici (suradniku Staroslavenskog instituta), Željku Joziću (ravnatelju Instituta za hrvatski jezik u Zagrebu), kao i jednom zaljubljeniku u glagoljicu (auktoru ovog članka).

Ugodno je iznenađenje na kraju Uvodu vidjeti preporučene časopise Slovo (koji izdaje Staroslavenski institut), te časopis Bašćina (Društva prijatelja glagoljice iz Zagreba) i Slovo rogovsko (Udruge glagoljaša Zadar). Navedena su i tri mrežna izvora, od kojih su dva posvećena isključivo hrvatskoj glagoljici.

Prvo poglavlje nosi naslov Okrugla (Bugarska) glagoljica, a obasiže 6 stranica. U popisu literature navedenom na kraju poglavlja se među 19 referenca nalaze i tri članka i studije velikog hrvatskog znanstvenika Vatroslava Jagića.

Drugo poglavlje nosi naslov Uglasta (hrvatska) glagoljica, a ima 7 stranica. Auktori na str. 14 navode pojam `dalmatinsko bogoslužje’, u značenju hrvatske glagoljaške liturgije. Citirajući Eduarda Hercigonju, navode periodizaciju glagoljičke pismenosti. U odjeljku pod naslovom `Hrvatska redakcija crkvenoslavenskog jezika', nalazimo pojam `hrvatski crkvenoslavenski jezik'. U bilješki br. 3 na str. 17 naći ćemo tvrdnju da je `u Senju godine 1483. tiskana prva tiskana glagoljička knjiga’. Godina 1483. se doista odnosi na hrvatski glagoljički prvotisak, ali nije izvjesno da je on tiskan u Senju. Na str. 18 auktori rabe lijepi hrvatski glagoljički font Nenada Hančića (iz Duesseldorffa), ali u knjizi ne navode njegovo ime. (Istine radi, treba naglasiti da to nije slučaj niti u hrvatskim knjigama i časopisima, s izuzetkom časopisa Bašćina i Slovo rogovsko.) U popisu literature ćemo na kraju tog poglavlja naći radove i knjige hrvatskih znanstvenika Ivana Berčića, Josipa Bratulića, Josipa Hamma, Eduarda Hercigonje, Milana Mihaljevića, Ane Kovačević, Sandre Požar, Marinke Šimić, Jasne Vince, Anice Nazor, Ivanke Petrović, Josipa Tandarića i Vatroslava Jagića.

Treće poglavlje nosi naslov Pregled spomenika glagoljičke pismenosti Zapadnog Balkana i obasiže 8 stranica. Zanimljivo je da se već u prvoj rečenici naglašava da je riječ hrvatskoj srednjovjekovnoj glagoljičkoj pismenosti, koja uključuje područja Istarskog poluotoka, Kvarnerski zaljev, područja Like i Krbave, a također i Dalmaciju s gradovima Zadrom, Trogirom, Splitom, Dubrovnikom i pripadajućom dalmatinskom obalom i otocima. Auktori na str. 21 navode da najstariji hrvatski glagoljički natpisi potječu iz 10. st. Odmah nakon toga dolazi tvrdnja da `najstariji glagoljički tekstovi na pergameni potječu iz 12. st.’ Čini se da auktorima nije poznat vrlo opsežan rad Marije s. Agnezije Pantelić, objavljen u časopisu Slovo (1985., br. 5), u kojem je dokazala da je prvi od Kijevskih listića pisan na dubrovačkom području koncem 11. ili početkom 12. st. Osim toga, u Istarskom razvodu se spominju vrlo stari glagoljički dokumenti, na žalost izgubljeni: Goćanska listina iz 1025., Rakaljska listina iz 1027. i Barbanska listina iz 1058, koji dakle svi spadaju u 11. st. Na str. 23 auktori u svojoj knjizi spominju da se (hrvatski) glagoljički rukopisi i knjige nalaze izvan granica Hrvatske u Austriji (Austrijska nacionalna knjižnica), Velikoj Britaniji (The British Library u Londonu, Oxford – trebalo bi ovdje spomenuti Bodleien Library), Italiji (Gradska knjižnica u Trstu), Sloveniji (Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Ljubljani), Mađarskoj (Nacionalna knjižnica Szeczenyi u Budimpešti), Vatikanu (Apostolska knjižnica), Češkoj Republici (Sveučilišna knjižnica u Pragu), u Francuskoj (Nacionalna knjižnica u Parizu) te u Rusiji (Ruska nacionlana knjižnica u Sankt Peterburgu). Zapravo je taj broj puno veći. Hrvatske glagoljičke knjige i rukopisi se po mojoj evidenciji nalaze u čak 27 zemalja, u više od 80 gradova! Skoro da nema zemlje u Europskoj Uniji, u kojoj se ne bi nalazilo barem nešto od hrvatske glagoljičke baštine. Na str. 23 auktori osobitu pozornost daju znamenitoj Berčićevoj zbirci, zahvaljujući kojoj je Sankt Peterburg u posjedu najbogatije zbirke hrvatskih glagoljičkih dokumenata i knjiga izvan granica Hrvatske. Osobite zasluge za istraživanje Berčićeve zbirke ima Svjetlana Olegovna Vjalova (1929.-2015.), koja je tijekom mnogih godina radila u Ruskoj nacionalnoj knjižnici, gdje se ta zbirka čuva, a na temi Berčićeve zbirke je i doktorirala. (Mogu posvjedočiti da mi je dr. S. O. Vjalova, prigodom jednog od više susreta s njom u Zagrebu, rekla sljedeće: `Znate, ja sam svoje najbolje znanstvene godine – preko 20 godina rada, posvetila upravo hrvatskoj glagoljici’.) U tom ćemo poglavlju naći i iznenađujuće bogat popis žanrova hrvatske glagoljičke literarne tradicije, kao i palegrafske i tekstološke etape u proučavanju hrvatskih glagoljičkih spomenika. U bilješkama je za ruske studente vrlo sažeto i lijepo objašnjeno što znače pojmovi kao što su Proprium de tempore, lekcionar, epistolar, evanđelijar, gradual, ritual, ordo, pontifikal itd. U popisu literature ćemo naći reference većeg broja hrvatskih auktora, kao što su Eduard Hercigonja, Mihaljević Milan, Jasna Vince, Ivan Milčetić, Mateo Žagar, kao i Hrvatsku književnu enciklopediju te Rječnik crkvenoslavenskog jezika hrvatske redakcije, tiskane u Zagrebu.

Nakon ovog poglavlja slijede kolor stranice s nekoliko zemljovida i većim brojem faksimila glagoljičkih rukopisa i knjiga, na čak 20 nenumeriranih stranica. Tu ćemo preko cijele stranice vidjeti fotografiju znamenite Bašćanske ploče (oko 1100. g.), Assemanijeva evanđelistara (11. st.), natpisa iz Župe Dubrovačke (11. st.), Vatikanskog misala Illyrico 4 iz 14. st. (pisanog hrvatskom glagoljicom), misala iz 15. st. koji se nalazi u Berčićevoj zbirci u Sankt Peterburgu, znamenitog Reimskog evanđelistara (čiji glagoljički dio je pisan godine 1395. u Pragu), Hrvatskoga glagoljičkog prvotiska iz 1483 ., zbornika iz 15. st. koji se nalazi u Berčićevoj zbirci, još jedna stranica istog zbornika, Ivančićeva zbornika iz 14.-15. st., Kolunićeva zbornika iz 1486., Vinodolskog zakonika iz 1288. (na istoj stranici je prenesena i tablica kurzivne glagoljice koju je izradio Svetko Ušalj, počasni član Društva prijatelja glagoljice), Krčkog statuta iz 1388. (a ne iz 1526., kao što je navedeno u knjizi), Regule sv. Benedikta pisane glagoljicom iz 14. st. (čuva se u NSK u Zagrebu), te najveće iznenađenje – Bulu pape Grgura  11. pavlinima pisana vrlo kultiviranom glagoljicom u 14. st., objavljena na dvolistu (sic!; čuva se u NSK). Naglašavamo da su dokumenti otisnuti preko cijelih listova knjige formata A4, tako da ruski student može bez ikakvih problema razaznati sva slova. U priručniku su auktori naveli mnoštvo pitanja za studij pojedinih dokumenata i knjiga. Drugim riječima, fotografije nemaju samo ulogu ukrasa u knjizi, nego služe potrebama ozbiljnog i svestranog studija sadržaja hrvatskih glagoljičkih rukopisa i knjiga.

Četvrto poglavlje nosi naslov Najstariji glagoljički natpisi Zapadnog Balkana i obasiže 8 stranica. Auktori na str. 31 spominju da `zemljopisna rasprostranjenost glagoljičkih natpisa Zapadnog Balkana, prema današnjim saznanjima, obuhvaća područja istočne i središnje Istre, otoke kvarnerskog arhipelaga, hrvatsko primorje, Slavoniju, južnu Dalmaciju.’ Mislimo da bi tu trebalo dodati i zapadnu Bosnu (tzv. Tursku Hrvatsku), kao i Hercegovinu. Na str. 32-34 nalazi se odjeljak posvećen Bašćanskoj ploči. Nakon Fučićeve transliteracije teksta ploče, koji se sastoji od stotinjak riječi, navedena je tablica glagoljičkih slova s Bašćanske ploče (prenesena iz moje knjige Hrvatska glagoljica objavljene 1996., u izdanju HKD Sv. Jeronima i poduzeća Element). Slijedi zatim vrlo pedantan prijepis trinaest redaka Bašćanske ploče na ruski jezik (redak po redak!). Ruski studenti zatim (kao i u svakom drugom poglavlju) dobivaju grupu od devet pitanja o Bašćanskoj ploči. Za ilustraciju, navodimo šesto i deveto pitanje, koja su najkraća: `6. Ispišite toponime koji se nalaze u tekstu (Bašćanske ploče). Odredite genetske slojeve hrvatskog toponomastikona.’, `9. Dajte povijesno-fonetički i gramatički komenatar uz tekst (Bašćanske ploče). Odredite jezičnu i stilističku pripadnost natpisa.’ Slijedi zatim još i osam pitanja o Natpisu iz Župe Dubrovačke. U literature navedenoj na kraju tog poglavlja naći ćemo imena sljedećih hrvatskih auktora: Marica Čunčić, Marta Perkić, Branko Fučić (4 reference), Eduard Hercigonja, Niko Kaptenaić, Mateo Žagar, Radoslav Katičić, Martina Valec-Rebić, Marko Vego, Josip Vrana. Navedena je i dopunska literatura, gdje ćemo vidjeti među inim i ova imena: Neven Budak, Marica Čunčić, Ivo Frangeš, Nada Klaić, Dragica Malić, Milan Paun, Mateo Žagar, Josip Vrana, Benedikta Zelić Bučan.

Peto poglavlje, pod naslovom Bogoslužna kršćanska literatura, ima 4 stranice. Na str. 37 je spomenuto da najstariji rukopis pisan hrvatskom glagoljicom predstavljaju Bečki listići, pisani s prijelaza iz 11. u 12. st. Diskutiraju se Splitski fragmenti, Kukuljevićev i Brbinjski misal iz 14. st., Novakov misal iz 1368. i Hrvojev misal iz 1404. Na str. 38 naglašeno je da najstariji hrvatski glagoljički brevijari potječu iz 13. st., a to su Londonski fragment i Ljubljanski homilijar. Danas je poznato 28 hrvatskih glagoljičkih brevijara, od kojih polovica nije sačuvani u cjelosti. Spomenut je također i Reimski evanđelistar, čiji glagoljički dio je pisan hrvatskom glagoljicom 1395. g. u Pragu. On je povezan s djelovanjem hrvatskih glagoljaša benediktinaca u praškom samostanu Emaus (ili Na Slovanech). U literaturi uz to poglavlje spominju se radovi ovih hrvatskih znanstvenika: Josipa Hamma, Marinke Šimić, Josipa Tandarića, Josipa Vajsa (podrijetlom iz Češke) i Josipa Vrane, a navedeni su i pretisci Hrvojeva misala pisanog 1404. i Misala po zakonu Rimskoga dvora (hrvatskog glagoljičkog prvotiska) iz 1483.

Šesto poglavalje pod naslovom Vanbogoslužna kršćanska literatura ima osam stranica. Tu spada sljedećih sedam glagoljičkih zbornika pisanih hrvatskim jezikom: Ivančićev zbornik iz 14.-15. st., Vinodolski zbornik s početka 15. st., znameniti Petrisov zbornik iz 1468., Oxfordski zbornik iz 15. st., Berčićev zbornik iz 15 st., Kolunićev zbornik iz 1486. i Sienski zbornik iz 15. st. (čuva se u Sieni u Italiji). Dan je pregled djela vanbogoslužne kršćanske literature, a u posebnom su odjeljku na temelju istraživanja Stjepana Damjanovića izložene njihove jezične značajke. U popisu literature nalazimo na imena hrvatskih znanstvenika Stjepana Damjanovića, Eduarda Hercigonje, Milana Mihaljevića i Jasne Vince. Zatim se navodi devet najvažnijih fragmenata od 11. do 14. st.

Sedmo poglavlje pod naslovom Spomenici građanskog prava je vjerojatno najzanimljivije u cijeloj knjizi, a obasiže čak 14 stranica. Najprije je dana klasifikacija hrvatskih glagoljičkih pravnih spomenika, zatim su navedeni neki od najvažnijh takvih spomenika iz 12. do 16. st.: Vinodolski zakonik iz 1288., Krčki (ili Vrbnički) statut iz 1388., Veprinački zakon iz 1507. (iz Veprinca kod Opatije), Grižanski urbar iz 1544., Istarski razvod iz 1275.-1395., Regula Rogovskog samostana sv. Benedikta iz 14. st., Bula pape Grgura XI pavlinima iz 14. st. Vrlo temeljito su obrađeni Vinodolski zakonik (na čak 6 stranica), te Istarski razvod  (također na 6 stranica). Predzadnje od čak 17 pitanja uz Vinodolski zakonik glasi ovako: `Prevedite na ruski knjiženi jezik članak (iz Vinodolskog zakonika): Iošće: ako bi ki učinil silu ženi...'. Trinaesto pitanje glasi `Prokomentirajte starohrvatske pravne termine (u Vinodolskom zakoniku): arsal, busović, gračik, odgovornik, odvjetnik, podknežin, porotnik, posal, pozovnik, pristav, pudar, suprotivnik.’ Posljednje, deseto pitanje uz Istarski razvod glasi ovako: `Pročitajte i prevedite (na ruski jezik): ... i ondi g(ospo)d(i)n Menart sluga naprid sta i pokaza listi prave v keh se udržahu zapisani razvodi i kunfini meju Soinakom z Vrhom i Plzetom (Buzetom) ki bihu pisani na let Božih 1195., ke listi prid nas trih nodari postaviše keh ta gospoda izibra ednoga latinskoga a drugoga nimškoga a tretoga hrvackoga da imamo vsaki na svoi oriinal pisat po imeno od mesta do mesta kako se niže udrži po vsoi deželi i tako mi imenovani nodari preda vsu tu gospodu pročtesmo kako se udrži i tako onde obe strane se sjediniše i kuntentaše i kordaše i razvodi svoimi zlameni postaviše i ednoi i drugoi strani pisaše listi ezikom latinskim i hrvackim, a gospoda sebe shraniše ezikom nemškim...' Taj je tekst popraćen i glagoljičkim faksimilom otisnutim preko cijele stranice u knjizi, koji ruski student treba pročitati. U popisu literature su navedena imena sljedećih hrvatskih znanstvenika: Vesna Badurine-Stipčević, Marija-Ana Duerrigl, Vjekoslav Bajsić, Miroslav Bertoša, Robert Matijašić, Josip Bratulić (4 reference), Stjepan Damjanović, Anđela Frančić, Eduard Hercigonja, Radoslav Katičić, Ivan Kukuljević Sakcinski, Boris Kuzmić, Josip Lisac (2 reference), Lujo Margetić (2 reference), Milan Moguš, Željko Bujas, Anica Nazor, Krešimir Nemec, Ivan Ostojić, Mateo Žagar i Vatroslav Jagić. Navedeni su i elektronički izvori Staroslavenskog instituta, NSK i HAZU. Među hrvatske znanstvenike trebali bismo uvrstiti i Johannesa Reinhardta iz Beča, istaknutog stručnjaka za hrvatsku glagoljicu, čije ime nalazim na više mjesta u knjizi.

Posljednje, osmo poglavlje nosi naslov Spomenici crkvenog i kanonskog prava, a obasiže 7 stranica. U njemu su s osobitom pažnjom obrađeni Regula sv. Benedikta Rogovskog samostana i Bula pape Grgura XI pavlinima, oba iz 14. st. Uz prvi glagoljički dokument dolazi 9 pitanja, a uz drugi 8. Na str. 66 i 68 nailazimo na još jedan hrvatski glagoljički font, koji je kao student FER-a izradio Zoran Raić iz Zagreba (on je izradio i font oble glagoljice, koji se rabi na mnogim mjestima u knjizi). Imalo bi smisla uporabu hrvatskih glagoljičkih fontova ujednačiti. (Isti problem smo primijetili i u nekim od knjiga domaćih auktora.) U popisu literature nalazimo na radove sljedećih hrvatskih znanstvenika: Vesna Badurina-Stipčević, Marija Ana Duerrigl, Vjekoslav Bajsić, Josip Bratulić, Marica Čunčić, Stjepan Damjanović, Tomislav Galović, Eduard Hercigonja, Boris Kuzmić, Josip Lisac (2 reference), Casparus Mallechich, Ivan Milčetić, Anica Nazor, Ivan Ostojić, a navedeni su i elektronički izvori Staroslavenskog instituta, NSK i HAZU.

Knjiga je nastala na temelju studentskog kursa "Balkanoslavenska dijalektologija: čakavski jezik", s predavanjima i vježbama, koji je godine 2013. utemeljio A. N. Soboljev zajedno sa T. I. Afanasjevom i V. V. Kozakom. Kurs je u drugačijem obliku utemeljen još 2009., a sama je knjiga nastala na temelju prijedloga T. I. Afanasjeve, u razdoblju od 2013. do 2016. T. I. Afanasjeva je napisala prva tri poglavlja, V. V. Kozak sljedeća tri, a A. N. Soboljev zadnja dva poglavlja knjige. Prema informaciji koju sam dobio od profesora Soboljeva, hrvatski jezik je jedan od sto pedeset jezika (sic!) koji se proučavaju na Filološkom fakultetu Sveučilišta u Sankt Peterburgu. Za svaki od tih jezika postoji zasebna studijska grupa profesora i studenata.

Za knjigu prikazanu ovim člankom, auktorima T. I. Afansjevoj, V. V. Kozaku i A. N. Soboljevu dugujemo veliku zahvalnost. Iznenađuje da je na tako malom broju stranica (oko 90) bilo moguće prikupiti i sistematizirati takvo obilje podataka. Zahvaljujući upotrijebljenim faksimilima, knjiga je veoma ugodna za oko. Možemo žaliti što sličnu knjigu o hrvatskoj glagoljici nemaju i hrvatski studenti. Budući da se taj priručnik, kao što je jasno iz ovog prikaza, bavi najviše hrvatskom glagoljicom, za nadati se da bi u nekom od budućih izdanja ta okolnost mogla naći odraza i u naslovu knjige. S obzirom na izvrsnu obaviještenost ruskih auktora, moguće je da će u budućnosti knjiga doživjeti i odgovarajuća proširenja. Sami auktori o tome govore pri kraju svojeg uvoda, na str. 7: "Bez obzira na već sada dosegnutu cjelovitost i zaokruženost priručnika, posve dovoljnog za sveučilišni kurs, sadašnje izdanje ne bi trebalo biti posljednjim: svoje izučavanje čekaju takvi glagoljički tekstovi, kao što su srednjovjekovni roman, poezija, notarski zapisi i pripisi pisaca. U daljnjem se planira uključiti također i priručnik s temama iz suvremene čakavske dijalektologije."






Mala enciklopedija hrvatske glagoljice

Croatia, its History, Culture and Science