ARHITEKTURA U HRVATSKOJ
PRIRODOSLOVLJE U HRVATA - ZNANOST U ARHITEKTURI

Odnos arhitekture i znanosti je specifièan. Arhitektura kao struka istodobno je umjetnost i tehnika. Arhitektonsko ostvarenje autorsko je djelo u prvom redu po svojoj stvaralaèkoj umjetnièkoj sastavnici, a znanstveno-istraživaèka i tehnièko-kreativna sastavnica elementi su koji omoguæuju kreaciju. Premda te komponente nisu primarni elementi arhitektonskog stvaralaštva, samo integracijom svih triju aspekata arhitekture djelo dobiva svoju punu arhitektonsku kvalitetu.

Znanstveni aspekti arhitekture u novijoj se arhitekturi u nas pojavljuju tek u posljednje vrijeme, ali od antike do renesanse znanstveni pristup bio je bitna podloga arhitektonskog projektiranja - naravno, u okvirima tadašnjeg shvaæanja znanosti. Tu se veæ razabiru tri osnovne komponente znanosti u arhitekturi. Prije svega tehnièko-konstruktivne komponente. Kupole Panteona, Aja Sofije i Sv. Petra u Rimu ili pak prostorna mreža gotièke katedrale vrhunski su povijesni primjeri prostornih rezultata postignutih analitièkim pristupom konstrukciji i tehnici gradnje. Firentinska kupola rezultat je Brunelleschijeve genijalne tehnološke inventivnosti. Sumerski izum opeke, grèko modularno projektiranje od Pitijeva hrama Atene u Prijeni ili pak rimska izrada stupova standardnih dimenzija za tržište primjeri su masovne proizvodnje prefabriciranih arhitektonskih elemenata.

Drugi oblik je povijesno-istraživaèki. Zapoèeo je u renesansi, kad je veliki dio napora kreativnih arhitekata uložen u to da se razumije i ponovo oživi velièina i kvaliteta antièke arhitekture prouèavanjem tada postojeæih primjera i analizom antièke literature, u prvom redu Vitruvijeve knjige o arhitekturi.

Napokon, treæi znanstveni aspekt arhitekture u povijesti je ono što je nama danas najmanje prihvatljivo kao znanost, ali za arhitekte prošlosti bilo je najvažnije, a to je prouèavanje proporcija. Usklaðivanje svih dimenzija arhitektonskog djela u jedan sustav bio je primarni zadatak arhitekata od egipatske arhitekture, preko grèke, rimske i srednjovjekovne arhitekture sve do danas. U 20. stoljeæu to je problem kompozicije i estetike, ali u prošlosti je to znaèilo ozbiljno znanstveno istraživanje. Povezano s metafizikom brojeva i s traženjem kozmièkog jedinstva u skladnim proporcijama ili zlatnom rezu, ta su istraživanja imala privid najozbiljnije znanosti. Izreka "Ars sine scientia nihil est" odnosila se upravo na važnost istraživanja proporcija. Od renesanse nadalje znanost dostiže veæu ozbiljnost. Specijalna podruèja istraživanja su povijest i opæa naèela arhitekture, konstrukcijski problemi, usavršavanja obrambene arhitekture.

Hrvatska se, meðutim, kao granièno podruèje izmeðu Europe i Otomanskog carstva, bori za opstanak a ne za napredak. Jedina izrazita suvremena arhitektonska dostignuæa su neprekidne gradnje i modernizacije utvrðenja na granici. U Hrvatskoj je od 15. do 18. stoljeæa izgraðena cijela antologija najsuvremenijih tvrðava i mediteranskoga i srednjoeuropskog tipa. Od kraja 18. stoljeæa tijekom cijelog 19. stoljeæa korjenita preobrazba društva, industrijalizacija i urbanizacija postavili su mnogo novih urbanistièkih i arhitektonskih problema koje se nije moglo rješavati tradicionalnim metodama. Te su promjene omoguæile i bitno nov pristup rješavanju problema i nova rješenja. Nagla urbanizacija zapadnog svijeta otvorila je niz problema u gradovima - spomenimo samo promet i zdravstvene poteškoæe - koje se moglo rješavati samo novim metodama. Pojavljuju se novi industrijski materijali, lijevano željezo, zatim se èelik i beton poèinju upotrebljavati najprije u industrijskoj arhitekturi, a postupno i za proizvodnju arhitektonskih i konstruktivnih elemenata reprezentativne arhitekture. Mnoštvo novih funkcija zahtijevalo je projektiranje novih specijaliziranih graðevina, pa su se razvile metode projektiranja što su omoguæavale standardno rješavanje i najsloženijih zadataka i rezultirale su pojavom novih arhitektonskih oblika.

U poèetku 19. stoljeæa Hrvatska je zaostajala prema Zapadnoj Europi. Podijeljena na više dijelova, bila je poljoprivredna zemlja, gotovo bez industrije i s nerazvijenim gradovima, što se jasno ogledalo i u tradicionalnom cehovskom pristupu arhitekturi. Na kraju stoljeæa, meðutim, Hrvatska je imala školovane arhitekte sposobne da rješavaju suvremene urbanistièke i arhitektonske probleme na suvremeni naèin.

Hrvatski narodni preporod dao je viziju nacionalnoga gospodarskog, kulturnog i znanstvenog programa pa je druga polovica 19. stoljeæa bila posveæena ostvarivanju te vizije. Za ostvarenje velikih arhitektonskih zadataka pozivani su ponajbolji arhitekti iz razvijenih dijelova monarhije. Osnovano je Društvo inžinirah i arhitektah, èije su Viesti uz druge svoje uloge bile i prvi hrvatski arhitektonski èasopis. Osnovana je graditeljska škola, a domaæi arhitekti su studirali u Beèu. Poslije znanstvenog poèelo se uvoditi i hrvatsko tehnièko nazivlje. Takav trud dostizanja te razine okrunjen je poslije Prvoga svjetskog rata s jedne strane osnutkom Tehnièke visoke škole (od 1926. Tehnièki fakultet Sveuèilišta) s arhitektonskim odjelom kao središtem za arhitektonska istraživanja, a s druge visokom kvalitetom hrvatske arhitekture izmeðu dva rata.

Današnja znanstvena istraživanja u arhitekturi vrlo su razlièitoga znaèaja i premda u osnovi pripadaju tehnièkim znanostima, povezana su i s humanistièkim, društvenim i prirodnim znanostima. Kao što se vidi iz pojedinih znanstvenih grana arhitekture i urbanizma, pojedini aspekti istraživanja u arhitekturi usko su povezani s graðevinarstvom, poviješæu umjetnosti, sociologijom, geografijom.

U arhitektonskom projektiranju glavna se istraživanja provode u metodologiji planiranja i projektiranja. Arhitektonska kvaliteta djela ovisit æe o umjetnièkoj kreativnosti autora, ali zahtjevi modernog društva za visokospecijaliziranom arhitekturom glede pojedinih funkcija s jedne strane, a za humanizacijom života u gradu s druge strane, postavljaju niz problema u projektiranju koji se ne mogu riješiti intuitivno, ni umjetnièkom kreacijom veæ zahtijevaju analitièki i znanstveni pristup.

U urbanistièkom i prostornom planiranju nezaobilazno je znanstveno istraživanje. Ureðenje prostora, smještaj industrije, planiranje gradova koji funkcioniraju, a ujedno su humani prostori ugodni za život, sve je to osnovano na znanstvenom pristupu i podrobnim istraživanjima. Istraživanja arhitektonskih konstrukcija, fizike zgrada, materijala i tehnologije graðenja prate i unapreðuju suvremene tehnološke promjene i pridonose kvalitetnijoj i jeftinijoj gradnji.

Istraživanja povijesne arhitekture i urbanizma vezana su i s istraživanjima povijesti hrvatske umjetnosti od poèetaka do suvremene arhitekture i s istraživanjima u arhitektonskom i urbanistièkom projektiranju. Ta su istraživanja ujedno osnova za zaštitu i obnovu graditeljskog nasljeða kao bitnog elementa nacionalnog identiteta. Glavni problemi su oèuvanje povijesne arhitekture i kvalitete i karaktera povijesnih gradova i moguænost njihova suvremenog korištenja, osuvremenjivanja i preobrazbe.

Sva ova istraživanja nije, nažalost, moguæe pokazati na izložbi. Ona su integrirana u suvremenu hrvatsku arhitekturu i u naše gradove. Vidljivi su i mogli bi se pokazati ipak arhitektonska kreacija, umjetnièko djelo, a znanstveni je rezultat u njega ugraðen. Znanost u arhitekturi danas je sve oèiglednija. Sustavna istraživanja donekle su novog datuma, ali sve više èine podlogu za cjelokupno arhitektonsko stvaralaštvo. Ono osnovno ipak što predstavlja velièinu arhitekture nije znanost veæ prostorna i umjetnièka kvaliteta, rezultat umjetnièke kreativnosti autora.

POPIS
KATALOŠKIH
JEDINICA

MARTIN PILAR, JANKO HOLJAC, HRVATSKI GRAÐEVNI OBLICI, Zagreb, 1904-1909. god., Nacionalna i sveuèilišna knjižnica, Zagreb

IGNJAT FISCHER, SANATORIJ U ZAGREBU, Zagreb, 1908. god., Arhiv, Djeèja kirurška bolnica, Zagreb

TEKTONIKA I ARMIRANOBETONSKA SKELETNA KONSTRUKCIJA, Zagreb, 1906-1932. god., Sušak, 1936. god., Zbirka A. Laslo; Povijesni arhiv, Zagreb; Arhitektonski fakultet, Zagreb; Fotoarhiv D. Fabijaniæ, Zagreb

ZLATKO NEUMANN, PROSTORNI PLAN, Zagreb, 1928. i 1931. god., Varaždin, 1934. god., privatna zbirka

IVAN ZEMLJAK, ŠKOLA JORDANOVAC, Zagreb, 1930. god., Povijesni arhiv, Zagreb; privatna zbirka

ERNEST WEISSMANN, VILA PODVINEC, Zagreb, 1936. god., Povijesni arhiv, Zagreb; Fotoarhiv D. Fabijaniæ, Zagreb

DOM LIKOVNIH UMJETNOSTI U ZAGREBU, Zagreb, 1936. god., Povijesni arhiv, Zagreb; Arhiv, Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, Zagreb

UMJETNIÈKI PAVILJON U ZAGREBU, Zagreb, 1896-1897. god., Povijesni arhiv Zagreb; Muzej grada Zagreba

VIKTOR KOVAÈIÆ, CRKVA SV. BLAŽA, Zagreb, 1909. god., Državna uprava za zaštitu prirodne i kulturne baštine, Zagreb

RUDOLF LUBYNSKI, SVEUÈILIŠNA KNJIŽNICA, Zagreb, 1910. god., Povijesni arhiv, Zagreb

VITRUVIJE: O ARHITEKTURI, prijevod Karla Gentzkowa, San Vito /Sardinija 1915. god., Arhitektonski fakultet, Zagreb

DETALJAN OPIS KATALOŠKIH JEDINICA

MARTIN PILAR, JANKO HOLJAC
HRVATSKI GRAÐEVNI OBLICI

Zagreb, 1904-1909. god.

litografska mapa u pet svezaka

crno-bijeli i višebojni tisak, 35 cm x 50 cm

Nacionalna i sveuèilišna knjižnica, Zagreb

Djelo je nastalo u kontekstu aktualnih promišljanja vlastita kulturnog identiteta u multikulturnoj zajednici srednjoeuropskog prostora i Dunavske monarhije na prijelomu stoljeæa, takoðer u kontekstu suvremenih poimanja naèela sveukupnoga graditeljskog nasljeða, napose tradicijskoga graditeljstva. Edicijom su obuhvaæeni reprezentativni primjeri narodnog graditeljstva iz svih hrvatskih krajeva, od Srijema do Primorja i Istre, èime je stvorena osobito vrijedna dokumentacijska podloga za arhitekturna i etnografska izuèavanja nacionalne arhitekture. Edicija je prireðena na osnovi terenskih snimanja arhitekta Martina Pilara, zapoèetih potkraj 1880-tih godina, a kasnije provoðenih zajedno s arhitektom Jankom Holjcem, te uz suradnju veæeg broja njihovih mlaðih kolega (I. Kos, J. Dryak, M. Pollak i dr.). U zajednièkoj nakladi s tvrtkom G. Kuhtmann iz Dresdena Hrvatsko društvo inžinira i arhitekta do 1911. godine izdalo je i njemaèki prijevod djela pod nazivom Das Bauernhaus in Kroatien.

Lit.

1. M. Pilar, J. Holjac, Hrvatski graðevni oblici, Hrvatsko društvo inžinirah i arhitektah, Zagreb, 1904.
2. D. Galiæ (ur.), Martin Pilar, Arhitekti èlanovi JAZU, Rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, knjiga 437, Zagreb, 1991, str. 20-25.
   

A.L.

IGNJAT FISCHER
SANATORIJ U ZAGREBU

Zagreb, 1908. god.

fotografije

Arhiv, Djeèja kirurška bolnica, Zagreb

Zgrada je rezultat uspješnoga studijskog istraživanja i suradnje arhitekta Ignjata Fischera i specijalista za suvremenu medicinsku tehnologiju Roka Jokoviæa (inaèe buduæeg ravnatelja Sanatorija), te je po kvaliteti opæe dispozicije, prostornih rješenja i medicinske opreme, prvi takav zavod u južnoj Europi i svojevremeno jedan od najmodernijih u cijeloj Austrougarskoj monarhiji. Izolirani položaj zgrade u blokovskom gradskom tkivu, najpovoljnija južna orijentacija svih bolesnièkih jedinica s kontroliranom insolacijom i prirodnim provjetravanjem, te najsuvremenija oprema terapijskih prostora i kompletni ureðaj specifiènih bolnièkih instalacija, opskrbe i prijevoza, glavne su znaèajke ovog ostvarenja. Zagrebaèki se sanatorij ujedno ubraja meðu najbolje naše primjere cjelovito provedenih naèela Gesamtkunstwerka - jedinstva u oblikovanju arhitekture, unutarnjeg ureðenja i mobilijara. Prikazane su fotografije izvornoga izgleda zgrade i izvornih interijera medicinskih terapijskih prostora.

Lit.

1. E. Laszowski, Sanatorij u Zagrebu, Prosvjeta, Zagreb, XVII: 22 (1909) 709-711.
   

A.L.

TEKTONIKA I ARMIRANOBETONSKA SKELETNA KONSTRUKCIJA

konstrukcijske inovacije u arhitekturi V. Bastla, O. Goldscheidera, Benedika i Baranyaija, J. Denzlera i A. Albinija

Zagreb, 1906-1932. god.

Sušak, 1936. god.

fotografije (a - e)

Zbirka A. Laslo (a); Povijesni arhiv, Zagreb (b,c); Arhitektonski fakultet, Zagreb (d,e); Fotoarhiv D. Fabijaniæ, Zagreb (d)

Tektonièko naèelo oblikovanja graðevnog tijela u modernoj arhitekturi donosi niz pokusa s novim graðevnim materijalima i novim konstruktivnim sustavima. U našoj arhitekturi prvu znaèajniju konstrukcijsku inovaciju uvodi Vjekoslav Bastl primjenom okvirnih armiranobetonskih nosaèa pri premoštenju velikoformatnog prostora Kavane Corso u Zagrebu 1906. godine. Arhitekt Otto Goldscheider, uz suradnju inženjera Jaroslava Alberta, u poslovnom prostoru prizemlja i mezanina trgovaèko-stambene kuæe u Zagrebu 1912. godine primijenio je skeletnu armiranobetonsku konstrukciju, a prvi cjeloviti armiranobetonski skelet iste godine izveli su Benedik i Baranyai na 4-katnoj zgradi tvrtke Sochar u Zagrebu. Juraj Denzler je upravnom zgradom Gradskih komunalnih poduzeæa u Zagrebu 1932. godine ostvario antologijsku interpretaciju djelotvorne skeletne konstrukcije fleksibilnim prostornim rješenjem moderne uredske zgrade i moduliranom ritmizacijom arhitektonske artikulacije. Na 15-katnom neboderu Narodnog doma na Sušaku 1936. godine, tada najvišoj mnogokatnici u državi, Alfred Albini prvi put je u nas primijenio tada suvremena konstruktivna rješenja za stabilnost skeletne strukture pri dinamièkim optereæenjima potiskom vjetra i seizmièkim silama. Prikazane su fotografije a) izvornog interijera Kavane Corso; b), nacrta kuæe Vasiæ; c) nacrta skladišta tvrtke Sochar; d) izvornog izgleda šalterske dvorane i današnjeg izgleda zgrade Gradskih poduzeæa; e) gradnje i dovršene zgrade Narodnog doma na Sušaku.

Lit.

1. N. Molnar, Armiranobetonske konstrukcije u arhitekturi. Inženjer, Zagreb, 1: XXII (1940) 72-74.
2. S. Sekuliæ-Gvozdanoviæ, Tri istaknuta djela iz opusa arhitekta Jurja Denzlera. Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, knjiga 381, Zagreb, 1978, str. 7-16.
3. A. Laslo, Arhitektura modernog graðanskog Zagreba. Život umjetnosti, Zagreb, XXX: 56-57 (1996) 58-71.
   

A.L.

ZLATKO NEUMANN
PROSTORNI PLAN

volumetrijska metoda projektiranja u arhitekturi

Zagreb, 1928. i 1931. god.

Varaždin, 1934. god.

fotografije

privatna zbirka (ostavština arhitekta Z. Neumanna)

Arhitekt Zlatko Neumann, zagrebaèki uèenik, suradnik i prijatelj Adolfa Loosa, obogatio je našu arhitekturu specifiènom projektantskom metodom - takozvanim "prostornim planom" (izvorno: Raumplan), lucidnom invencijom Loosova modernistièkog laboratorija. Prostorni je plan volumetrijska manipulacija prostornim jedinicama zgrade, gdje su visine prostorija skladno prilagoðene pojedinaènoj tlocrtnoj površini, a kompozicija cjeline trodimenzionalna, s naglašenom vertikalnom tendencijom grupiranja povezujuæih elemenata. U krajnjoj konsekvenciji, ovakvo ekonomiziranje geometrijom prostornih sklopova rezultira sažimanjem cjeline arhitektonskog tijela na platonski solid: "kuæu-kocku". Neumann je prvi prostorni plan ostvario na vestibulu stambene zgrade Deutsch u Zagrebu 1928. godine, cjelovito proveo na projektu terasaste vile Klaiæ u Zagrebu 1931. godine, a postupak sažimanja - minimiziranja oplošja uz maksimalnu pripadajuæu zapreminu zgrade - dokazao na vili Oblath u Varaždinu 1934. godine. Prikazane su fotografije vestibula kuæe Deutsch, eksterijera vile Klaiæ te tlocrta i eksterijera vile Oblath.

Lit.

1. Z. Neumann, O problemu prostora u arhitekturi, Tehnièki list, Zagreb, XXI: 11-12 (1939) 135-137.
2. A. Laslo, Raumplan, plan libre ili .., Arhitektura, Zagreb, XL: 200-203, (1987) 35-40.
   

A.L.

IVAN ZEMLJAK
ŠKOLA JORDANOVAC

Zagreb, 1930. god.

fotografije

Povijesni arhiv, Zagreb; privatna zbirka (ostavština arhitekta Ivana Zemljaka)

Gradska osnovna škola Jordanovac u Zagrebu prva je u nizu Zemljakovih školskih zgrada utemeljenih na naèelima suvremene pedologije, sociologije i higijene, te oblikovanih arhitektonikom modernizma meðunarodnoga stila. Kompaktno prostorno rješenje ove zgrade primjereno je našim klimatskim prilikama; razredne jedinice smještene su obostrano uz središnji prostor višenamjenske dvorane za priredbe, tjelovježbu i službu Božju; fenestracija uèionica dimenzionirana je prema uvjetima insolacije i provjetravanja; nad zenitno osvijetljenom dvoranom ostvarena je terasa za odmor i nastavu na otvorenom; prateæe pomoæne prostorije smještene su diskretno, s pristupom na poluetažama odnosno u zaèelju zgrade. Školska oprema i namještaj projektirani su kako to odgovara prilagodljivosti korisniku i za održavanje. Ovo vrijedno ostvarenje uvršteno je u mnoge ugledne meðunarodne selekcije funkcionalistièke arhitekture, kao naš znaèajan doprinos razvitku moderne arhitekture. Prikazane su fotografije nacrta, te izvornog izgleda eksterijera i interijera zgrade

Lit.

1. I. Zemljak, Osnovna škola na Jordanovcu u Zagrebu, Graðevinski vjesnik, Zagreb, I: 6 (1932) 88-91.
2. I. Zemljak, Uz nove zagrebaèke škole, Arhitektura, Ljubljana, III: 12 (1933) 184-190.
   

A.L.

ERNEST WEISSMANN
VILA PODVINEC

Zagreb, 1936. god.

fotografija nacrta i današnjeg izgleda eksterijera

Povijesni arhiv, Zagreb; Fotoarhiv D. Fabijaniæ, Zagreb

Vila Podvinec u Zagrebu prostorno je ozbiljenje programatske maksime "Suvremena graðevinska tehnika - nova arhitektura" Ernesta Weissmanna, jednog od naših najznaèajnijih stvaralaca i teoretièara moderne arhitekture. Weissmannova krilatica poèiva na postavci da u sklopu odreðenih topografskih prilika, gospodarskih i proizvodnih uvjeta, suvremeni arhitektonski oblici proizlaze iz promišljene uporabe materijala s lokalnog tržišta; suvremena graðevinska tehnika (s njom i nova arhitektura) poèivaju na novim znanstveno ispitanim gradivima i novim racionalnim metodama gradnje. U rješavanju graðevnih sastava pri gradnji vile Podvinec primijenjene su suvremene spoznaje s podruèja graðevne fizike. Tehnièki problemi kompozitne, nehomogene graðe obodnih graðevnih konstrukcija, razriješeni su primjenom stabilnih tradicionalnih gradiva, ali i suvremenim azbest-cementnim oblogama kod specijalno izoliranih graðevnih sastava proèelja i krova. Ujedno je modernom metodom korbizijanskog "slobodnog plana" (izvorno: plan libre) u prostornom rješenju ove obiteljske kuæe ostvaren ideal protoènoga, fluidnoga prostornog sklopa. Napose, u nizu ugraðenih suvremenih instalacijskih ureðaja, posebno je zanimljiv sustav grijanja i provjetravanja putem "uvjetovanja uzduha" (air conditioning), prvi put u nas uspješno primijenjen u stambenoj kuæi.

Lit.

1. E. Weissmann, Vila Dr. S.P. u Zagrebu (1936-1937), Tehnièki list, Zagreb, XXI: 11-12 (1939) 141-143.
2. N. Šegviæ, Harlemski egzodus Ernesta Weissmanna, Èovjek i prostor, Zagreb, XXXVIII: 1-2 (1991) 16-19.
   

A.L.

DOM LIKOVNIH UMJETNOSTI U ZAGREBU

Zagreb, 1936. god.

fotografije

Povijesni arhiv, Zagreb; Arhiv, Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, Zagreb

Meštroviæev Dom likovnih umjetnosti organska je sinteza lapidarne i pregnantne skulpturalne monumentalnosti i virtuozne graðevne tehnologije. Naoko jednostavan cilindrièni prostorni oblik izložbenog paviljona ostvaren je nizom vrlo ozbiljnih tehnièkih rješenja, od inženjerije specijalnog temeljenja na okruglim pilotima, s premoštenjem velikoga komunalnoga odvodnoga kolektora, preko sustava grijanja i hlaðenja prostora kroz obodno ziðe s posebnim skrivenim kanalima, do natkrivanja središnjega okrugloga i obodnoga prstenastoga izložbenog prostora armiranobetonskim ljuskama sa staklenim "kupolux" ulošcima. U doba nastanka, zenitno osvijetljena kupola središnjeg prostora, namijenjenog izlaganju skulptorskih djela, najveæa je te vrste u svijetu, s duhovitim rješenjem vodenog hlaðenja za sluèaj pregrijane vanjske površine. Dom likovnih umjetnosti u Zagrebu prostorna je zamisao Ivana Meštroviæa u tehnièkom ostvarenju arhitekata H. Biliniæa, L. Horvata, Zv. Kavuriæa i N. Molnara. Prikazane su fotografije nacrta, gradnje kupole te izvornih eksterijera i interijera zgrade.

Lit.

1. I. Zemljak, Dom likovnih umjetnosti u Zagrebu, Graðevinski vjesnik, Zagreb, VII: 2 (1939) 17-23.
2. N. Molnar, Armiranobetonske konstrukcije u arhitekturi, Inženjer, Zagreb, 1: XXII (1940) 72-74.
3. A. Deanoviæ, Meštroviæevi prostori. Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, knjiga 423, Zagreb, 1986, str. 7-23.
4. T. Hruškovec, Dokumenti-argumenti, Meštroviæev Dom likovnih umjetnosti 1930-1990, Zagreb, 1990.
   

A.L.

UMJETNIÈKI PAVILJON U ZAGREBU

prva montažna konstrukcija u hrvatskoj reprezentativnoj arhitekturi

Zagreb, 1896-1897. god.

nacrti

fotografija gradnje

Povijesni arhiv Zagreb (nacrti); Muzej grada Zagreba(fotografije)

U razvoju novih arhitektonskih konstrukcija u 19. stoljeæu osobitu ulogu imaju svjetske izložbe u Londonu i Parizu. Gospodarske izložbe u Hrvatskoj usredotoèuju se na tadašnje moguænosti zemlje, na potencijal poljoprivrede i šumarstva, pa je i arhitektura paviljona uglavnom drvena. Za Milenijsku izložbu u Budimpešti - samo sudjelovanje izazvalo je oštre politièke rasprave u Hrvatskoj - projekt i izvedba naruèeni su izvan Hrvatske. Hrvatski paviljon na Milenijskoj izložbi prva je montažna konstrukcija u hrvatskoj reprezentativnoj arhitekturi. Projektanti konstrukcije su maðarski inženjeri Korb i Giergl, konstrukciju je izveo "Danubius", dionièarsko društvo za gradnju brodova i strojeva u Budimpešti. Poslije izložbe vlada je poklonila konstrukciju paviljona gradu Zagrebu za gradnju umjetnièkog paviljona. Idejni projektanti bili su beèki arhitekti Fellner i Helmer, projektanti varaždinskoga, rijeèkoga i zagrebaèkoga kazališta i nekoliko poslovnih zgrada u Zagrebu i Rijeci. Razrada projekta povjerena je zagrebaèkim arhitektima Hönigsbergu i Deutschu. Metoda projektiranja tipièna je za razdoblje historicizma. U dvije inaèice projekta, u Zagrebu i u Budimpešti, ista je konstrukcija, podjednak je prostor, slièna je ali ne i identièna kompozicija volumena, a arhitektonska razrada i arhitektonska i skulptorska dekoracija bitno su razlièite.

Lit.:

1. Ð. Cvitanoviæ, Arhitektura monumentalnog historicizma u urbanizmu Zagreba, Život umjetnosti, 26-27 (1978) 145-146.
   

V.B.

VIKTOR KOVAÈIÆ
CRKVA SV. BLAŽA

armiranobetonska kupola

Zagreb, 1909. god.

nacrti

statièki raèun

fotografija

Državna uprava za zaštitu prirodne i kulturne baštine, Zagreb

Viktor Kovaèiæ (1874-1924) bio je najznaèajniji hrvatski arhitekt prve èetvrtine 20. st. Školovao se u Grazu na Graditeljskoj školi i na Akademiji u Beèu kod Otta Wagnera. Prije samoga kraja 19. stoljeæa vraæa se u Zagreb i 1900. g. izdaje esej Moderna arhitektura, u kojem izmeðu ostalog naglašava da arhitektura mora odgovarati materijalu, potrebama i sredini. Kao profesor na Arhitektonskom odjelu Tehnièkog fakulteta u Zagrebu znatno je utjecao na razvoj nove hrvatske arhitekture od dvadesetih godina nadalje. Projektirao je više stambenih kuæa i vila, unoseæi najnovija arhitektonska strujanja ranog moderniteta u hrvatsku sredinu. Izvanredno dostignuæe su mu crkva Sv. Blaža i Burza u Zagrebu. Crkva Sv. Blaža planirana je prilièno dugo, a Viktor Kovaèiæ je projekt dobio na natjeèaju. Crkva je remek-djelo arhitekture, a tehnièki je istièe armiranobetonska ljuska kupole, jedna od prvih u Srednjoj Europi. Kupola je središnji motiv crkve, odreðuje njenu unutrašnjost i zakljuèuje njen dostojanstveni "jednostavni soliditet" u urbanom prostoru.

Lit.:

1. E. Šen, Viktor Kovaèiæ, Zagreb, 1927.
   

V.B.

RUDOLF LUBYNSKI
SVEUÈILIŠNA KNJIŽNICA

naša prva armiranobetonska zgrada

Zagreb, 1910. god.

nacrti

fotografija

Povijesni arhiv, Zagreb

Hrvatski nacionalni program od kraja apsolutizma do I. svjetskog rata dobrim je dijelom izražen u arhitekturi Zagreba. Potkova perivoja od poèetka se oblikuje gradnjom monumentalnih zgrada posveæenih nacionalnim, kulturnim, znanstvenim i gospodarskim institucijama. Gradnja je poèela zgradom Akademije, slijedile su zgrade Kola i Sokola, kazališta, gimnazije, a uoèi Prvoga svjetskog rata završila je gradnjom Sveuèilišne knjižnice.

Rudolf Lubynski (1873-1935) roðen je u Zagrebu, studij arhitekture završio je u Karlsruheu, a nakon rada u Karlsruheu i Zürichu vratio se 1907. god. u Zagreb i ovdje otvorio arhitektonski atelje. Projektirao je mnogo stambenih zgrada, a glavno djelo mu je zgrada Sveuèilišne knjižnice. Lubinsky je dobio prvu nagradu na natjeèaju za Knjižnicu 1909. godine, glavni projekt je iz 1910, a zgradu je dovršio 1913. god. Zgrada Sveuèilišne knjižnice je reprezentativna secesijska graðevina sa snažnom kompozicijom volumena i bogatom unutarnjom prostornošæu. U ureðenju unutrašnjosti sudjelovali su ponajbolji hrvatski slikari (Raèki, Tišov, Crnèiæ, Ivekoviæ, Bukovac i drugi) i kipari (Frangeš, Valdec). Nova konstrukcija omoguæuje i novu prostornost graðevine, velike prostore dvorana i izvrsno osvjetljenje. Osim konstrukcije zgrada se odlikuje i drugom suvremenom tehnikom, kao što je tada najmodernija protupožarna zaštita i izvanredno dobra organizacija spremišta za knjige.

Lit.:

1. Vijesti hrvatskog društva inžinira i arhitekata u Zagrebu, 1 (1910) 2.
2. B. Jakac, Sveuèilišna biblioteka u Zagrebu, Peristil, 5 (1962) 118-125.
3. R. Lubynski, Arhitektura, 189-195 (1984-85) 159-217.
   

V.B.

VITRUVIJE: O ARHITEKTURI

prijevod Karla Gentzkowa

San Vito /Sardinija 1915. god.

rukopis prijevoda

Arhitektonski fakultet, Zagreb

Ponovna integracija Hrvatske u svjetsku znanost teèe od Preporoda, a osobito nakon obnove Sveuèilišta. U tome je posebnu važnost imao i razvoj znanstvene terminologije - spomenimo samo Šulekove rjeènike znanstvenoga i tehnièkog nazivlja - i vezano s time prijevode znanstvene literature i struènih knjiga. Arhitektura je pri tome zaostajala, arhitekti su stjecali sveuèilišnu naobrazbu u inozemstvu i koristili su se stranom literaturom. Sustavno stvaranje arhitektonskog nazivlja poèelo je u struènim propisima, a do pravog zamaha došlo je tek osnivanjem Tehnièkog fakulteta. Vitruvijeva knjiga o arhitekturi bila je bitni izvor za teoriju arhitekture od renesanse do 19. stoljeæa. Knjiga još nije bila prevedena kad je veæ služila kao arhitektonski priruènik. Malobrojna publika koristila se izvornikom, a poslije stranim prijevodima. Knjigu je preveo Karlo Gentzkow dok je još služila tek kao povijesni izvor. Važan je Gentzkowljev pokušaj definiranja hrvatskog nazivlja prema Vitruvijanskim izrazima. Ovaj prijevod nije nikad tiskan i hrvatski prijevod Vitruvija još nije izašao.

Karlo Gentzkow (1875-1928) roðen je u Novoj Gradiški, a arhitektonski studij je završio na Visokoj tehnièkoj školi u Beèu. Od 1908. god. predavao je na Graditeljskoj školi u Zagrebu. U Prvom svjetskom ratu bio je zarobljen, pa je od 1915. do 1918. god. bio u logoru San Vito na Sardiniji. Ondje je prevodio djela Vitruvija i Vasarija i struène arhitektonske knjige. Od 1919. god. radi na novoosnovanom Tehnièkom fakultetu, a od 1920. god. do pred smrt bio je redovni profesor za predmet graðevne konstrukcije.

Lit.:

1. Z. Vrkljan, Sjeæanja, Sveuèilište u Zagrebu, Središnji odbor za obilježavanje 75. obljetnice tehnièkih fakulteta, Zagreb, 1995, str. 111-112.
   

V.B.