Profesor Vladimir Vranić (1896. - 1976.)

Akademik Danilo Blanuša: Prof.dr. Vladimir Vranić, [PDF], Glasnik matematički, Vol. 12 (32), (1977) No 1, 209-213

V. Vranić: Vilim Feller (1906-1970) [PDF], Ljetopis HAZU (ondašnji JAZU) 75 (1971) 347-352; opširnije o Felleru

Ljubaznošću akademika Mladena Vranića iz Toronta, sina Vladimira Vranića, u mogućnosti smo Vam pružiti dodatne podatke iz prve ruke, koji nadopunjuju gore navedeno štivo koje je godine 1977. napisao Danilo Blanuša.

 

Koliko mogu prosuditi našu obiteljsku povijest, moj pra-pradjed došao je iz mjesta Schleiming koje se danas nalazi u Austriji. U Austro-Ugarskoj monarhiji bilo je uobičajeno preseljavanje iz jednog dijela u drugi dio, a Koprivnica, u koju se preselio moj pra-pradjed, bila je prosperitetan trgovački grad. Razlog zbog kojeg je moj pra-pradjed došao u Koprivnicu bio je zakon kojeg je propisao austrougarski car Josef II po kojem židovi imaju jednaka prava kao kršćani, a taj zakon prihvatio je i Hrvatski sabor oko 1880.g. Moj pra-pradjed bio je trgovac, a moj djed Ignac, prije nego što se preselio u Zagreb, bio je direktor banke u Koprivnici.

Profesor Vladimir Vranić, 1970. u Ohridu, Makedonija.
Fotografija ljubaznošću profesora Mladena Vranića iz Toronta.

Moj djed se rastao od moje bake Line, što je u ono vrijeme bilo nečuveno, tako da je mojeg oca i njegovog brata Miru odgojila majka Lina. Majka je spomenula mom ocu i stricu da im je otac umro i tek kad su bili gimnazijske dobi prijatelji su joj rekli da sinovima mora reći istinu, tj. da im je otac živ. Odnos s mojim djedom nije bio blizak, a pogoršao se kad je moj ujak Miro za vrijeme I. svjetskog rata, kao oficir, trebao nabaviti konja za jahanje, a moj mu ga djed nije htio kupiti. Razlog zbog kojeg o ovome pišem je kako bih pokazao da moj otac nije odrastao u stabilnom kućanstvu.

Godine 1918. moj otac i stric promijenili su prezime, a dvije godine kasnije i vjeru. Moj otac je bio hrvatski patriot i osjećao je da kao židov neće biti u cijelosti prihvaćen. Završio je doktorat znanosti iz matematike i fizike na tadašnjem zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a 1924. g. habilitirao se za privatnog docenta na Višoj tehničkoj školi, kasnijem Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Iako je smatran za izuzetno darovitog znanstvenika u polju matematičkih znanosti, bilo mu je rečeno da usprkos tome što je promijenio vjeru nikad neće moći napredovati više od titule privatnog docenta. Navodno je u to doba samo jedan profesor židovskog porijekla postao sveučilišni profesor u Zagrebu.

Profesor Vladimir Vranić (desno) na Baščaršiji u Sarajevu, njemu s desna je profesor Zlatko Janković, u prednjem planu profesor Danilo Blanuša (s kapom), a desno od njega profesor Stanko Bilinski. Otraga lijevo stoji prof. Pavle Papić (treći s lijeva), a drugi s lijeva vjerojatno prof. Ignacije Smolec (ova informacija ljubaznošću prof. Kroacije Kučere). Fotografija ljubaznošću profesora Mladena Vranića iz Toronta.

Dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća ni situacija u Kanadi nije bila bolja, tako da je židovima praktički bio onemogućen ulaz u akademski život. To je znatno oštetilo kanadsku akademsku sredinu. S druge strane, u SAD-u ta ograničenja nisu postojala, te je veliki broj židova iz Europe odigrao ključnu ulogu u svim područjima akademskog života.

Godine 1935. moj je otac bio imenovan za nastavnika Ekonomsko-komercijalne visoke škole, gdje je radio do 1941.g., međutim, kao privatni docent, usprkos tome što je održavao nastavu i ispite, te pisao skripta nije primao plaću od Sveučilišta. Naprotiv, od 1922. go 1942.g. radio je kao prokurist i predstojnik za životno osiguranje, te kao glavni matematičar - aktuar kod Jadranskog osiguravajućeg društva. Rad u osiguravajućem društvu omogućio mu je da radi Ekonomskom fakultetu. Rad u Jadranskom osiguravajućem društvu i intenzivno održavanje nastave na fakultetu ograničili su mu mogućnosti za znanstveni rad. Usprkos tomu publicirao je niz važnih radova i skripta za studente.

Njegov brat, s kojim je bio jako blizak, poginuo je 1939. g. na bračnom putovanju, kada se avion srušio na Velebitu, u jedinoj nesreći te vrste u Hrvatskoj i time se obitelj mog oca znatno smanjila. Do moje 10. godine, sve dok jednog dana nisam došao kući iz škole i pričao mom ocu da smo se igrali proganjanja židova, nisam znao da sam židovskog porijekla. Iako mi je protumačio moje porijeklo, to za mene još ništa nije značilo i gledao sam na tu igru kao vrstu igre "kauboja i Indijanaca". Prvi put kad sam shvatio što se događa bilo je kad su njemačke trupe ušle u Zagreb. Moj je otac bio u kupaonici i tada sam prvi i jedini put čuo mog oca kako plače. To me je, izgleda, toliko pogodilo da nisam mogao plakati tijekom mnogih godina kad sam prolazio kroz teške privatne probleme. Nakon nekoliko dana otišli smo u Operu gledati Carmen. U novinama sam primijetio veliki židovski znak, ali uspio sam samo vidjeti naslove. Moj otac je za vrijeme rata sačuvao te novine koje su se zvale "Hrvatski narod" i "Glasilo hrvatskog ustaškog pokreta". Veliki naslov u crvenoj boji glasio je: "Krv i čast hrvatskog naroda zaštićeni posebnim odredbama". Poglavnik je potpisao i proglasio "zakonsku odredbu o rasnoj pripadnosti i zakonsku odredbu o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda". To su u Zagrebu, 30. travnja 1941.g. potpisali predsjednik Zakonodavnog povjereništva pri poglavniku dr. Milovan Zanić i poglavnik dr. Ante Pavelić. U tom momentu još nisam razumio da je to, zapravo, smrtna osuda za mene i moju obitelj. Zatim je, u istim novinama, 3. svibnja 1941.g. izašao veliki članak pod nazivom "Tumačenje rasnih zakonskih odredbi". Taj članak nije bio potpisan, ali čuo sam da ga je napisao jedan professor biologije koji je, po uzoru na nacističku Njemačku, nastojao prikazati važnost očuvanja arijske krvi i čistoće hrvatskog naroda.

Na nekoliko mjesta u Torontu vidio da još uvijek vise slike Pavelića i da jedan dio hrvatske dijaspore još uvijek slavi 10. travnja kad su ustaše osnovali tkz. NDH i kada su nacisti i fašisti ušli u Zagreb. To me jako zabrinjava i kao Hrvata i kao Kanađanina.

Moja dva ujaka odvedeni su u lipnju 1941. g. na otok Pag, gdje su bili, kako smo kasnije saznali, vrlo brzo ubijeni. Moj djed je bio odveden u Jasenovac, gdje je, kao što smo čuli, vrlo brzo ubijen. U početku smo svi na prsima i leđima nosili velike žute krpe sa slovom Ž. Ubrzo je, međutim, donesen zakon da djeca ispod 14 godina starosti ne moraju nositi židovske oznake, a oznaka je promijenjena u malu, žutu, metalnu ploču koja se nosila samo na prsima. Budući da je moj otac imao namještenje u Jadranskom osiguravajućem društvu, nakon nekog vremena ni on ni majka nisu trebali nositi židovske oznake.

Imali smo sreću da je u našem stanu nakon osnutka tkz. Nezavisne države Hrvatske stanovao jedan talijanski pukovnik, a oni Talijani koji nisu bili fašisti nisu bili ni anti-semiti, tako da smo se moja majka, moja baka i ja posredstvom talijanskog pukovnika, koji se zvao Bonamici, uspjeli prebaciti u Crikvenicu. Moj otac je smatrao da on nije ugrožen jer je bio godinama usko povezan sa Sveučilištem u Zagrebu i jer je imao odlično namještenje u Jadranskom osiguravajućem društvu, koje je bilo u talijanskom vlasništvu. Međutim, prvi udarac dobio je već 24. lipnja kad je primio sljedeći dopis od rektora Zagrebačkog sveučilišta:


"Prema odredbi Ministarstva bogoslovlja i nastave od 10. lipnja 1941.g., moraju se odmah otpustiti nastavnici koji su židovi u smislu zakona. Obzirom na tu odredbu, s današnjim danom prestaje Vaše zaposlenje na ovoj visokoj školi, gdje ste radili od ožujka 1935.g. i koju ste dužnost kroz čitavo vrijeme vršili savjesno, s razumijevanjem i požrtvovno, bez ikakvog honorara za predavanja i ispite. Potpisani ima čast i ovom prilikom u ime profesorskog vijeća izraziti Vam srdačnu zahvalu na Vašoj mnogogodišnjoj suradnji."

Nisam uspio pročitati tko je bio rektor, ali u ono vrijeme pokazao je znatnu hrabrost kad je na ovakav način formulirao svoj dopis .

U siječnju 1942. neki prijatelj savjetovao je mom ocu da je vrijeme da pobjegne iz Zagreba . Talijanski pukovnik mu je ponovno pomogao, tako da smo se svi našli u Crikvenici. Iako je Crikvenica potpadala pod NDH bila je zapravo pod Talijanima, pa smo se osjećali sigurnima i smatrali smo da nema opasnosti. Moj otac je mene i još dva prijatelja podučavao u matematici, budući da sam trebao polagati ispit u Rijeci, koju su Talijani pripojili Italiji. Moj otac je uvijek bio savjestan nastavnik tako da je, kad smo se za vrijeme jednog sata počeli smijati, bio tako bijesan da mi je prvi i jedini put u životu dao pljusku.

U nacističkoj Njemačkoj je u to vrijeme ministar vanjskih poslova bio von Ribertroff. Od Mussolinija je zahtijevao da 3500 židova, koji su bili u Dalmaciji, preda Nijemcima. Ustaška vlast je čak pristala platiti prijevoz. Njemački Ambasador u Rimu je bio Bismarck, daljnji rođak Otta von Bismarcka, ali bez njegove inteligencije, tako da mu je bilo važno nešto korisno napraviti, te je zatražio od Mussolinija da nas odmah izruči njemačkim nacističkim vlastima. Na tom dokumentu Mussolini je napisao "nula osta", što je značilo da se ne protivi tom zahtjevu, te je tako označen dokument poslao u Ministarstvo vanjskih poslova Italije. Međutim, taj dokument nije nikad implementiran, te postoji opširna literatura koja raspravlja o tom pitanju, tj. o činjenici jesu li dužnosnici talijanskog Ministarstva vanjskih poslova znali kakva bi bila naša sudbina nakon izručenja i jesu li su predosjećali da će na kraju fašizam propasti.

Međutim, kako bi smirili pritisak Nijemaca, u ljeto 1942. g. prebacili su nas u logor u Kraljevici. Moj je otac s još dvojicom kolega bio zadužen za organizaciju logora. Ustanovljena je odlična gimnazija, a profesori su bili ili nastavnici iz Hrvatske, ili su sa svojom profesijom mogli pomoći u nastavi. Imali smo i satove gimnastike. Spavao sam s ocem u muškim barakama koje su bile odijeljene od ženskih. Jeli smo iz kazana, a hranu je priređivao otac jednog od mojih prijatelja. Hrana je bila vrlo jednostavna, ali ne sjećam se da sam ikada bio gladan. Pritisak njemačke nacističke vlade nije prestajao, a Kraljevica je još uvijek formalno pripadala NDH. Zato su nas na ljeto 1942. g. prebacili u talijanski logor na Rabu, Kampori. Logorom u Kraljevici upravljala je talijanska vojska, dok je logor na Rabu bio pripojen Italiji i bio je pod fašističkom vlasti. Mi smo, srećom, u tom logoru proveli samo tri mjeseca i to ljeti. Malo podalje bio je logor Slovenaca koji su u tom logoru boravili dvije godine. Dokumentirano je da je 50% Slovenaca umrlo zbog neadekvatne hrane i neadekvatne medicinske njege. Situacija je bila pogotovo loša zimi, koja je bila kišovita i logor je bio pun blata. To pokazuje kako su nas talijanski oficiri spasili od Nijemaca za razliku od talijanskih fašista koji su krajnje okrutno postupali sa Slovencima.

Talijanska Mussolinijeva vlada kapitulirala je početkom rujna 1943.g. Tri su partizana ušli u naš logor, Talijani su predali oružje i bili smo slobodni. Međutim, najveća opasnost je bila mogućnost njemačke okupacije čitave Dalmacije, budući da je prestala talijanska uprava. Jednom smo se prilikom pokušali prebaciti u Senj i priključiti se partizanima, međutim, to nije bilo moguće zbog njemačke ofenzive, te smo se vratili na Rab. Znatan dio ljudi uspio se prebaciti u partizane, ili su se priključili partizanskom zbijegu. Nisam shvaćao, kao moji roditelji, da smo u smrtnoj opasnosti. Konačno, početkom siječnja 1944.g., jedna trabakula koja je pripadala partizanima i koja je vozila ranjene partizane uspjela je primiti ograničeni broj židova s Raba. Mi smo u to vrijeme bili u Sv. Jurju tako da za nas nije bio problem doći na brod. Kad smo stigli na Rab veliki je bio problem tko će doći na brod, a tko ostati na Rabu. Trabakula je mogla primiti tek ograničeni, mali broj ljudi. Prema statistikama koje sam čitao, 150 ljudi nije uspjelo pobjeći. Nijemci su ušli u Rab u siječnju i preostale ljude židovskog podrijetla odveli su u Auschwitz. Čuo sam da su od svih njih preživjele samo dvije žene.

Srećom, general McLean nagovorio je Churchilla da na Visu uspostavi vojnu bazu u kojoj su se nalazili Englezi, Amerikanci i partizani. Koliko znam, Tito je kraće vrijeme boravio na Visu. Putovali smo četiri noći, a po danu smo bili na otocima na putu za Vis. Na većini tih otoka bili su Nijemci, ali bili su na drugom dijelu otoka tako da smo bez smetnji uspjeli doći na Vis. Na Visu smo bili 14 dana i znali smo da je opasno razgovarati s Amerikancima i Englezima, jer bismo mogli biti optuženi da smo špijuni.

Iz Visa nas je jedan engleski brod prebacio u prijemni logor u Bariju, zatim smo se prebacili u Taranto, gdje je moja majka radila u engleskoj kantini, a moj otac je radio kao prevoditelj za Engleze. Taj ga je posao deprimirao, jer mu je bilo vrlo teško usporediti tu vrstu posla s poslom kojeg je radio u Zagrebu. Kad je Rim bio oslobodjen, mom ocu je ponovno ponuđen posao glavnog matematičara u Jadranskom osiguravajućem društvu u Rimu. U to vrijeme moj je otac razgovarao s predstavnicim jugoslavenskih partizana koji su ga uvjerili da može biti od znatne pomoći ako se vrati u Jugoslaviju. U listopadu 1944.g. prebačen je iz Barija, prvo na rad u Odjel financija u ZAVNOH-a. Pričao mi je da se njegove ideje o gospodarstvu nisu slagale s komunističkom gospodarskom ideologijom, te je zbog toga bio prebačen u Povjerenstvo prosvjete, a kasnije na mjesto profesora gimnazije u Drnišu. U srpnju 1945. godine vratio se u Zagreb. Naš stan, koji mu je bio vraćen, je bio potpuno prazan., međutim prijatelji su mu donijeli stvari koje je kod njih pohranio, a mnogi prijatelji su mu rekli gdje se nalaze naše stvari, tako da je u jednom ustaškom stanu našao kompletni najmeštaj naše dnevne sobe. Također je našao nešto naših slika i skulptura u muzejima grada Zagreba.

Profesor Vladimir Vranić u Dubrovniku, predsjeda sjednicom Univerzitet danas, 22. srpnja 1966. Fotografija ljubaznošću profesora Mladena Vranića iz Toronta.

U poslijeratnoj Hrvatskoj mom ocu su akademska vrata bila otvorena, kao što je prikazao prof. Blanuša [PDF]. Bio je redovni profesor Ekonomskog fakulteta, Tehničkog fakulteta i Arhitektonsko-građevinsko-geodetskog fakulteta. Također je bio i dekan na oba fakulteta. Najbliže mu je srcu bila nastava statistike, tako da je bio honorarni nastavnik Prirodoslovno-matematičkog fakulteta sve do 1971.g. Međutim, na Ekonomskom fakultetu pojavio se problem. Mnogi komunisti s vrlo osrednjim kvalifikacijama nastojali su završiti studije na Ekonomskom fakultetu, što bi im otvorilo vrata za visoke pozicije u industriji. Moj otac je, međutim, bio vrlo strog i nepodmitljiv, što me podsjeća na onu pljusku koju sam dobio u Crikvenici. Jednom prilikom su ga proglasili klerofašistom, međutim, kad im je otkrio da je porijeklom židov, odustali su od toga i to je bio jedini put da mu je židovsko porijeklo koristilo.

Profesor Vladimir Vranić kao dekan Ekonomskog fakulteta u Zagrebu 1951.-1952. Izvor: Spomenica Ekonomskog fakulteta, Zagreb, 1995.

U to vrijeme optužba "klerofašist" mogla je biti vrlo opasna. Ja sam studirao medicinu i bio sam član uredništva časopisa studenata medicine. Dobili smo prostorije koje su prije pripadale komunističkoj fakultetskoj ćeliji. Međutim, kako je prostorija bila ispražnjena velikom brzinom, bila je puna raznih dosjea. Na moje veliko čuđenje našao sam karakteristiku mog oca, koja je ležala na podu. Ono što sam pročitao bilo je zastrašujuće. Njegovi komunistički kolege s Ekonomskog fakulteta nastojali su ga se svim silama riješiti. Do danas mi je žao što nisam bio dovoljno hrabar pohraniti taj dosje, kao što je moj otac imao hrabrosti pohraniti novine iz NDH. Nikad nisam ocu rekao da sam vidio njegovu karakteristiku, jer bi mu to zagorčalo život na Ekonomskom fakultetu. Srećom, kad je prešao na Tehnički fakultet, nije više bilo problema, jer taj fakultet nije bio toliko privlačan ambicioznim komunistima.

Moj otac je uvijek volio izraziti svoje mišljenje, što u poslijeratnim godinama nije bilo ni uputno, a niti bez opasnosti. Sretna koincidencija za mog oca bilo je to što mu je u njegovoj ranoj karijeri nastavnika gimnazije jedan od učenika bio Vladimir Bakarić, koji ga je jako cijenio kao profesora matematike. Priča se da je V. Bakarić intervenirao kad god se pojavila neka pritužba protiv mog oca. Mnogi studenti mog oca danas žive u Torontu i od njih sam čuo mnoge priče o njemu. Jedina priča koju sam zapamtio je da je njegova omiljena rečenica kad je ispitivao studente bila: "Molim otvorite prozor tako da sve Vaše gluposti mogu izaći." Ja sam profesor Medicinskog fakulteta u Torontu. Ovdje bi ovakva vrsta primjedbe mogla završiti s neugodnim problemima.

Godine 1956. moj je otac postavljen za direktora Centra za numerička istraživanja JAZU. Vjerovao da će računala (computers) odigrati veliku ulogu u razvoju matematike. Veliki broj njegovih kolega smatrali su računala nekom vrstom matematičke prostitucije. Međutim, moj otac je bio vrlo borben i na kraju je isposlovao prvo računalo za Zagrebačko sveučilište. To je računalo bilo veličine sobe i trebalo ga je neprekidno popravljati. Zbog toga je moj otac, s drugim kolegama, zaslužan za pokretanje modernizacije Zagrebačkog sveučilišta, što je rezultiralo time da Sveučilište ima odličnu, modernu računalnu tehnologiju. Prvo računalo koje je uveo moj otac pohranjeno je, kažu, negdje u Zagrebu. Bilo bi prekrasno kad bi se jedan računski centar nazvao imenom mog oca. Kao što je to prikazao prof. Blanuša, moj otac je dobio niz važnih nagrada i priznanja za svoju akademsku i društvenu aktivnost.

Profesor Vladimir Vranić (desno) 1970., lijevo profesor Zlatko Janković, leđima okrenut profesor Stanko Bilinski, Ohrid, Makedonija. Fotografija ljubaznošću profesora Mladena Vranića iz Toronta.

Moji roditelji su se osjećali osamljenima kad sam s obitelji otišao u Kanadu, ali su me podržali u toj odluci. Moja prva kćerka, koja je imala samo 2 godine kad smo došli u Kanadu, provodila je svako ljeto s djedom i bakom u Hrvatskoj. Moj otac ju je, naravno, htio zainteresirati za matematiku. Poklonio joj je računalo s kuglicama, međutim njegova unuka Iva je isti čas od računala napravila ogrlicu. Nešto matematičkog gena naslijedila je moja druga kćerka, dok je treća kćerka, čini se, dobila matematički antigen.

Moj otac je bio pun života. Svake nedjelje išao je na Sljeme i često planinario po slovenskim Alpama. Bio je gurman za neka jela, dok je druga jela mrzio. Kad je bio 50 godina star, razvio je dijabetes. Bio je to neobičan dijabetes tipa 2, jer je moj otac bio krajnje mršav. S vremenom moj otac je postao ovisan o inzulinu. U društvu matematičara imao je jedan problem. Sastajali su se svaki tjedan u fakultetskom klubu, gdje su volili jesti i piti. Za razliku od mene i većine matematičara, moj otac nije nikad bio zainteresiran za vino. Jedini momenat kad je popio dvije čaše vina bio je kad sam obranio doktorat znanosti, jer se njemu činilo da je to najvažniji događaj u životu. Bio je veoma društven, tako da je naš stan bio pun nastavnika raznih fakulteta i glumaca Hrvatskog narodnog kazališta, tako da sam odrastao u akademskoj sredini. Pod pritiskom života u Kanadi, nikada nisam uspio uspostaviti takvu društvenu sredinu kakvu su imali moji roditelji. Od 1976. do 1977. g. bio sam, za vrijeme slobodne studijske godine, gostujući profesor na Sveučilištu u Ženevi. Moj otac je bio skoro 80 godina star i on i majka spremali su se da nas posjete, jer sam ocu rekao da je to odlična prilika da hodamo po Alpama. Moja majka je bila realnija i znala je da moj otac nije više zdravstveno sposoban za to. Mislim da je imao male, neprimjetne moždane udare. Bio je primljen u Vojnu bolnicu u Zagrebu i imao sam priliku biti s njim tijekom zadnjeg tjedna njegovog života i puno smo razgovarali. Vrlo često bi se po noći pronašao u nekom tuđem krevetu ne znajući gdje se nalazi. Jednu večer otišli smo na balkon na razgovor i rekao mi je: "Hvala što si mi povratio povjerenje u život." Te je noći umro od trbušnog krvarenja uzrokovanog dijabetičkom arterosklerozom.

Mnogi od njegovih kolega bili su na Mirogoju kako bi ga ispratili po zadnji put. Govor je održao dr. Devide koji je bio njegov student, a kasnije kolega i vrlo bliski prijatelj. Dr. Devide je završio svoj govor riječima:

"Prof. Vranić je, kao čovjek, kao prijatelj svih nas koji smo ga poznavali bio čovjek i prijatelj uz visoke kriterije tih kategorija. Nitko tko ga je poznavao neće zaboraviti koliko se on i kako iskreno radovao svakom uspjehu svojih prijatelja, znanaca i učenika. Nitko neće zaboraviti kako se nesebično i požrtvovno zalagao kad je trebalo bilo kome od nas pomoći. Nitko neće zaboraviti s koliko upornosti i optimizma se zalagao za primijenjenu matematiku i kompjutore kod nas, kad su mnogi na to gledali sa skepsom, rezervom ili s ravnodušnošću. Danas mi više ne možemo reći doviđenja, nego samo zbogom. Ali taj zbogom neće biti onaj svakodnevni zbogom, već zbogom u njegovom dubokom etimološkom značenju - da tvoje ime i sjećanje na tebe ostanu među onim vrijednostima koje ne umiru; koji nisu umrli danas i koji neće umrijeti."

Mladen Vranić, Toronto, 2008.

Mladen Vranić: Odissey between Scylla and Charybdis, through Storms of Fascism, Communism, Immigration and Aging, 300 str., neobjavljena autobiografija

 

 


Croatia - its History, Culture and Science