Laičke kolumnice Seada Ivana MuhamedagićaManje je više (Laička kolumnica [89]) Srce ti dajem! Formativnu idiličnost božićnog vremena prvi sam put doživio kao znatiželjan sedamnaestogodišnjak. Unatoč tmurnim oblacima na političkom obzorju uslijed brutalna gašenja onodobne hrvatske „proljećarske“ baklje, u skrovitosti toplog ozračja zagrebačke crkve tada još blaženoga Marka Križevčanina, u kojoj je dušobrižnički i za mnoge očinski djelovao nezaboravni svećenik Franjo Jurak, zbio se moj prvi preobrazbeni Božić. Čuo sam tada i zavolio kanon hrvatskih božićnih popijevaka, a jedna od njih blago mi se urezala u prijemčiv đački um, u kristozovno katekumensko srce. Kad sam godinu dana kasnije u knjižnici škole „Vinko Bek“ prigušeno zasvirao na električnom harmoniju, najprije su odjeknuli taktovi pjesme Djetešce nam se rodilo, a u njezinu pripjevu baš danas otkrivam naslovni usklik novogodišnje kolumnice. Pjevajući tako s narodom Božjim tu djetinjom priprostošću natopljenu pjesmu, nenadano mi se obznanila ćutilna srž njezine konfesorske poruke: Srce ti dajem...! = credo! – Vjerujem! Živa je vjera duhovno blago ustreptala srca koje neumorno i ravnomjerno niže naše životvorne otkucaje. O svagda obnovljivoj kakvoći tih tankih vjeroniti nedvojbeno ovise oštrost i mekoća slamice u jaslicama srca u koje je položeno Djetešce što se o Božiću opetovano rađa u svakom od nas tko to uzmogne dopustiti. Za razliku od krhkim čovjekovim znanjem programiranih ideologija koje ovaj usrdni refren lako mogu preinačiti tako da možebitno glasi: Um svoj ti dajem..., višnji nam Bog to nadasve privlačno prostranstvo inventivna ljudskog uma s punim povjerenjem u našu odgovornost i domišljatost milostivo prepušta kao primjeren prostor maštovita oblikovanja potpuno slobodne volje, po kojoj bez prisile donosimo, preispitujemo i ozbiljujemo sve svoje odluke. Davanje i primanje stamen su temelj kako naših vremenitih međuljudskih odnosa tako i bezvremenske povratne sprege (= lat. religio) između Boga i čovjeka. Neka nas u Novoj godini poput provodnog motiva prate iskrene pripjevne riječi iz ljupke božićne popijevke kao vedro smjerokazno jamstvo postojanosti na putu u bolju budućnost. Sead Ivan Muhamedagić Manje je više (Laička kolumnica [90]) Vjera kao pjesma Poznajem mnoge ljude iz čije se nutrine damonice zrcali nadahnjujuća isprepletenost jezgrovitih imenica koje su se združile u kolumničkom naslovu. Neposredan povod da se njime baš sada poslužim netom je objavljena, formom i sadržajem osebujna monografija posvećena ansamblu koji je stotinama članova, meni i nekolicini naših župljana svojedobno tvorio duhovni okvir cjelovita vjerničkog sazrijevanja. Vjera kao pjesma – Collegium pro musica sacra uz 45 godina djelovanja – naslov je znalački sačinjene knjige koja će javnosti biti predstavljena za nekoliko tjedana. Uz odobrenje autora/priređivača (don Anton Šuljić) i umjetničke voditeljice ansambla (sestra Cecilija Pleša) ushićeno dijelim sa čitateljstvom župnog listića iskrenu radost i golemu zahvalnost dragom Bogu i dobrim ljudima s kojima me uz prisno prijateljstvo povezuju formativne vrednote kojima je prožeta neprolazna musica sacra. Vjera i pjesma ljupke su dvorkinje srca. Grijane njegovom toplinom, međusobno se prožimaju. Što vjera proniknućem dosegne, to pjesma smjerno otpjeva. Dok se promućurni um oko vjere mudrujući dvoumi, posežući za pjesmom radi prolazna užitka i ubrzana opuštanja, srce se onkraj zakučastosti sofisticirane logike i usprkos otužnosti olovnih vremena rado puni vjerom. A čega je puno, srce o tome zbori i s vjerom bogozovno pjeva! Pjesma je, reče Augustin, dvostruka molitva. Molitva je pak svagda nošena vjerom koja se, kako nas poučiše drevni Tertulijan i razboriti Akvinac, ne spotiče ni onda kad je netremice zaskoči nedokazni apsurd iliti besmislica. Tajnoviti koloplet vjere i pjesme duhovno je ozračje o kojemu svjedoči spomenuta knjiga. Vjerujem da će se u tome donekle prepoznati i članovi sličnih ansambala. U tome vjeropjevnom vrtlogu dinamično se odvija i moj vlastiti život. Kad vjera pavlovski premješta brda, pjesma im čudesno oduzima težinu. Tim gotovo posve neistraženim suodnosom ljekovite uzajamnosti pjesme i vjere valja nam se što više baviti, a pjevački zborovi i instrumentalni sastavi kakve imamo i u našoj župi ponajbolja su prilika za to. Sead Ivan Muhamedagić Manje je više (Laička kolumnica [91]) U Božjoj kući Crkveni sam prag prvi put prekoračio u proljeće 1965. godine. Bio sam tada đak četvrtog razreda osnovne škole. Iz sarajevskog Zavoda za slijepu djecu išli smo na izlet u Jajce, a zavjetna crkva sv. Ivana Krstitelja u Podmilačju nekim se čudom našla na rasporedu razgledavanja grada. Nisam tada ni slutio da ću se već za desetak godina krstiti, ali sam u tajnovitoj polutami i svečanoj tišini te po mome djetinjem poimanju Božje kuće oćutio kako me prožimaju vreli srsi blažene miline poput one koja me obuzme kad na pretvorbenom vrhuncu nedjeljne euharistije zgodimice uzmognem vjernički iskusiti živu Kristovu prisutnost u skrovitosti čeznutljive nutrine. Pišem ove retke nošen željom da s vama neusiljeno podijelim osebujnu radost bogozovna boravljenja u Božjoj kući, u „domu Gospodnjem“ koji je stjecajem čudesnih okolnosti smješten u ulici u kojoj stanujem već punih trideset godina. Aktivno molitveno i misaono sudjelovanje u svim dijelovima euharistijskog slavlja omogućuje brz dotok duhovne snage koja pospješuje kolajuće strujanje na svim životnim razbojima. Pa i kad nam katkada bilo zbog rastresene zbrkanosti vlastitih misli ili uslijed neprikladna ometajućeg ponašanja nekolicine nepažljivih pojedinaca ne pođe do kraja za rukom sabrati se na svetoj misi do te mjere da nas prožme spomenuta kristovska milina, ipak ćemo u Božjoj kući doživjeti ugođaj topline koja nas potiče na vedrije misli i suvislije zaključke. Osim euharistijskog susreta sa živim Bogom doživljavamo u domu Gospodnjem zajednicu onih koji se rado odazivaju na poziv što nam ga dragi Bog neprestano upućuje. Svi smo odreda pozvani na svetost osmišljena življenja u suvremenoj hrvatskoj svakodnevici. Po tome smo kao župna zajednica odslik dinamične Crkve koja se pod okriljem stoljetne bazilike okuplja zato da jedni drugima uprisutnjujemo trajno pamtljivo prepoznavanje trojstvenoga Boga u bližnjima iz našeg okružja. Uskliknimo stoga s psalmistom: Obradovah se kad mi rekoše: „Hajdemo u dom Gospodnji!“ (Ps 122). Sead Ivan Muhamedagić Manje je više (Laička kolumnica [100]) Otac! Duhovni oslonac!! Ove se nedjelje, na spomendan sv. Josipa, u našoj župi svetkuje Dan očeva. U nekim ga zemljama obilježavaju prve nedjelje nakon Spasova. Ovogodišnja kalendarska podudarnost duhovni je okvir promišljanja nerasvijetljene značajnosti oca i očinstva što, neraskidivo združeno s majkom i materinstvom, omogućuje uspostavljanje neusporedive, nezamjenjive i nenadomjestive obiteljske ugođajnosti kao prirodnog, zdravog okružja u kojemu se pozemljarsko bivstvovanje odvija u bogozovno osmišljenoj, čovjeka dostojnoj i za boljitak svijeta presudnoj punini. U mojoj dvanaestoj godini nepotkupljiva je sestrica Smrt na koju se ne trebamo srditi neumoljivo okončala život moga čestitog, Bogu odanog oca Ibrahima. Blagodati biološkog sinovstva koje mi katkada nedostaju naučio sam prepoznavati u očinski milostivu djelovanju milosrdnog Boga u svome vlastitom životu. Među ljudima koje poznajem mnogo je samoprijegornih i uzornih očeva. Premda nisam otac, osjećam snažne očinske porive, pa usrdno molim dragog Boga da ih oblikuje i kanalizira. Nedostatak oca u djetinjstvu i mladenaštvu bolno se zrcali u ljudskim životima. Bračne trzavice i krize, brutalna nasilnost samoživih očeva koji uslijed kojekakvih frustracija muče i zlostavljaju svoju djecu i njihove majke samo su dio nevolja koje snalaze ljudsko društvo. Mnogi nezadovoljnici što danas bezidejno izvitoperuju postmodernu sliku svijeta produkt su globalnih obiteljskih (ne)prilika iz kojih su se suludo strmoglavili u život, puni duševnih rana i duhovnih brazgotina. Razmišljanje o eruptivnoj snazi i uravnotežujućoj postojanosti kršnih očeva što svoje ljubavlju i milošću Božjom prožeto očinstvo po uzoru na Isusova samozatajnog poočima Josipa shvaćaju s punom odgovornošću, primjereno je korizmenom vremenu posvješćivanja temeljnih kršćanskih i općeljudskih vrednota. Stihovima iz antologijske pjesme Moj otac i ja zaključak mi nudi najzagrebačkiji pjesnik Vjekoslav Majer (1900-1975): Pa ćutim, ja
i moj otac, mi smo jedno
i ko da nevidljive cijevi toče krv iz njegova tijela u moje i kao da čujem klokotanje naše krvi med zelenilom, gdje se mušice roje. Sead Ivan Muhamedagić Manje je više (Laička kolumnica [105]) Glosa o sreći Premda se imenica sreća često formira na usnama, u Novom se zavjetu izrijekom ne spominje, a ni u starozavjetnim knjigama nije osobito zastupljena. To nipošto ne znači da se o njoj u Riječi Božjoj premalo govori. Nošen radošću što struji vazmenim ozračjem, kolumnički raspredam o sreći, jer je ona svagda tamo gdje je radost. Tragajući za biblijskom srećom, prisjećam se jesenas spomenutoga Rafaela. Knjiga o Tobiji obiluje zbivanjima sretna ishoda. Knjigu o Jobu, naprotiv, prožima turobna tjeskoba koja se netragom izgubi kad naposljetku razaberemo ogromnu sreću kojom Gospodin nagrađuje Joba za nečuvene nevolje što ih je pretrpio. Starozavjetni Propovjednik o sreći pragmatično zaključuje: ...Prava je sreća čovjeku jesti i piti i biti zadovoljan sa svim svojim trudom kojim se muči pod suncem za kratka vijeka koji mu je dao Bog, jer takva mu je sudbina dosuđena (Prop 5,17). U Novi je zavjet sreća filigranski utkana onako kako je ljekovita djelatna tvar ugrađena u neupitno učinkovit, s pokrićem skupocjen farmaceutski pripravak bez sporedna protuučinka. U iskustvenu utemeljenost ove tvrdnje smjesta se može uvjeriti svatko tko se u skrovitosti bogozovne nutrine srčano i bistroumno pozabavi blaženstvima kojima Isus započinje bremenitim sadržajem napučenu Propovijed na gori (Mt 5, 3-12). Rastresita slojevitost biblijske sreće ne da se zbiti u moj laički rječotok. To me pak čini razdragano sretnim, jer ću se njome na nagovor usrećena srca još koji put spisateljski pozabaviti. U pomoć mi hrli njemački književnik Johannes Mario Simmel (1924-2009), i našem čitateljsstvu poznat po svojim opuštajućim, humanom plemenitošću prožetim romanima. On piše: „Kad bi svaki čovjek na svijetu usrećio barem jednog drugog čovjeka, čitav bi svijet bio sretan.“ Sreća je blago koje smo kadri tvoriti i umnažati. Simmelov vapaj odzvanja u mome zvukozovnom slušiku. Bože, blagoslovi nas, kovače svoje sreće! Nauči nas kako da je kujemo i nesebično dijelimo jedni s drugima! Sead Ivan Muhamedagić Manje je više (Laička kolumnica [110]) Čežnja za zvukom Danas vas u laičkoj kolumnici razdragano vodim krajolikom u kojemu se ponajbolje snalazim. To je slušik i obuhvaća ono što čujemo uhom. Ovu pamtljivu novotvorenicu ozvukovječio je prije više od pola stoljeća moj ćudljivi istokobnik, literarni uzor Stanislav Šarić (1922-1996), slijepi intelektualac sui generis, dugogodišnji kontrolor programa na Radio-Zagrebu), čiji postumno objavljeni opus magnum, romansirana kronika Symphonia quasi Eroica (Zagreb, 2000.), nije nažalost doživio doličnu filološku i antropološku valorizaciju. Slušik je od oka skriveni zvukosvijet, a moje ime neka barem danas prigodno bude Zvukoljub! Uz usmjerujuće čeznuće za Svevišnjim oduvijek me prati nadahnjujuća čežnja za zvukom. I kao što se vi, bistrooki pozemljari, kako god ono što gledate katkada izgledalo nezgrapno, neskladno i rogobatno, nikad dosita ne možete nagledati bijeloga svijeta i svekolike njegove šarolikosti, tako se ni ja, radoznali zvukolovac, ne mogu dostatno naslušati svakovrsna zvukovlja, pa stoga neumorno ćulim zvukozovne uši, nimalo se ne obeshrabrujući time što one, pogođene napredujućom nagluhošću, ne obavljaju svoju zvukonosnu službu onako profinjeno kako su to doskora besprijekorno činile. Vrela čežnja za zvukom što dubinski oplemenjuje dušu nipošto se ne gubi u tjeskobnu jadikovanju za visokim i niskim frekvencijama koje je nemilo ugasio naizgled neuviđavni zub vremena. Velikom je Beethovenu nedvojbeno bilo neusporedivo teže, pa je unatoč tome skladao velebna remek-djela bez kojih glazba koju volimo ne bi bila zamisliva. Upornom prilagodbom svagda drukčijim slušnim prilikama naučio sam svrsishodno primjenjivati zlatno načelo Manje je više!, pridružujući mu nepokolebljivo pristajanje uz smjerokaznu Božju volju. U mojoj živopisnoj zvukovnici još uvijek ima dovoljno šuškanja, zujanja, rominjanja, žubora, cvrkuta, fićukanja, krckanja, kreketanja, zveckanja, kloparanja, zvonjave i inih neartikuliranih, artikuliranih, smjehozovnih i glazbotvornih zvukova i dobro ugođenih tonova, a svoj blagotvorni prostor, unatoč nasilnosti razuzdane buke, sve većma nalazi tišina u kojoj odjekuje vjerotvorni bogozvuk što duševnu žudnju za zvukosvijetom usklađuje s duhovnom čežnjom za čujnim Bogom. Sead Ivan Muhamedagić Sead Muhamedagić:
Zahvaljujem Seadu Ivanu Muhamedagiću na ljubaznom dopuštenju da izbor njegovih Laičkih kolumnica bude objavljen na ovoj mrežnoj stranici. D.Ž. Laičke kolumnice Seada Muhamedagića
Jesu, Meine Freude - Isus mi je radost, [DOC] (prepjev Seada Ivana Muhamedagića s njemačkog na hrvatski, 2020.) Zahvaljujem g. Seadu Ivanu Muhamedagiću na poslanim člancima, te na dopuštenju da budu objavljeni ovim putem. Prilozi se objavljuju u župnom listiću župe Presvetog srca Isusova u Zagrebu. Godine 2026. objavljena je u Zagrebu dugo željkovana knjiga: Sead Ivan Muhamedagić: Manje je više / Laičke kolumnice, Zagreb 2026. Nakladnici su
Knjiga je otisnuta na 351 str., s mekim uvezom. Osim samih Kolumnica (njih 280, na 280 stranica), knjiga sadrži nekoliko dodataka:
Sead Muhamedagić bio je član Društva hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP) Sead Muhamedagić – podaci iz arhive Hrvatskoga radija o gostovanjima u emisijama
Prema gđi. Gordani Krpan, moguće je da je bilo i drugih gostovanja Seada Muhamedagića. Podatke smo dobili kolovoza 2026. ljubaznošću gđe. Zdravke Gregov. Opsežna bibliografija objavljenih radova Seada Muhamedagića u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici (NSK) u Zagrebu. Dostavila gđa. Sonja Martinović u ožujku 2026. Sead Muhamedagić, Hrvatska enciklopedija Dodatci. Sead Muhamedagić je predavao na njemačkom jeziku kao vanjski suradnik na Visokoj pedagoškoj školi u Štajerskoj u Grazu, Austrija (Poedagogische Hochschule Steiermark in Graz). Njegovi kolegiji su bili izborni, a zvali su se:
Jelena Lešaja, ravnateljica Hrvatske knjižnice za slijepe u Zagrebu: O Seadu Ivanu Muhamedagiću Sead Ivan Muhamedagić bio je vrstan i nagrađivan prevoditelj, autor, pjesnik, veliki intelektualac ali prije svega izniman čovjek. Osim što je bio član Hrvatske knjižnice za slijepe, bio je i njezin suradnik i prijatelj te je događanja oplemenio izlaganjem, sudjelovanjem ili naprosto svojom prisutnošću. Pamtimo njegov doprinos velikom predavanju o austrijskoj književnosti, zatim sudjelovanjem na događanjima posvećenim slijepim autorima te predavanjem o Vladimiru Nazoru. Djela Schnitzlera, Hofmannstahla, Bernharda, Schwaba i mnogih drugih zahvaljujući njemu čitamo i izvodimo hrvatskim jezikom, a to je tek dio svega vrijednog što nam je Sead za sobom ostavio. U našoj knjižnici primjerice možete pronaći u pristupačnim formatima (zvuk, EPUB i/ili brajica) nagrađivani prijevod romana Thomasa Bernharda „Brisanje. Raspad“, zatim Hotschnigovu „Ludwigovu sobu“ pa sada već kultnu knjigu Konrada Liessmanna „Teorija neobrazovanosti“, "Progovori da te vidim" Nikolausa Fischnallera i Emigrante Winfrieda Georga Sebalda. Osim djela koje je on preveo, u našoj knjižnici možete pronaći i Seadove autorske uratke: duhovno-književne eseje „Miris neba“, zbirku „Sljepćev vir“ i zbirku kolumnica „Manje je više“ koje je Hrvatska knjižnica za slijepe 2023. priredila u zvuku, na brajici i u EPUB formatu. Izbor Seadovih kolumnica napravio je Vojin Perić, a Eva Kirchmayer Bilić je napisala uvodnik. Kolumnice su izlazile u pastoralnom listiću Župe Presvetog srca Isusovog u Palmotićevoj ulici u Zagrebu. Posvećen čitanju, proučavanju, prevođenju i pisanju, nikada nije zanemarivao one oko sebe nego je uvijek bio tu, otvoren za razgovor i nove ideje, spreman dati savjet. Njegov je prilog kulturi bio golem, a trag koji za njim ostaje dugovječan. Hrvatska knjižnica za slijepe mu je 2021. godine postumno dodijelila Priznanje "Antun Lastrić" koje se daje prije svega pojedincima, a onda i udrugama, projektima, ustanovama koje su svojim radom na osobit način doprinijele kulturnom životu, obrazovanju i pismenosti slijepih osoba odnosno korisnika Hrvatske knjižnice za slijepe, te direktno ili indirektno utjecale na djelovanje same Knjižnice. Nagradni natječaj za najbolju kratku priču od 2023. nosi ime „Sead Ivan Muhamedagić“, a proglašenje najboljih priča se održava povodom obilježavanja Dana Hrvatske knjižnice za slijepe, 18. travnja. Na natječaj se mogu javiti slijepi i slabovidni državljani Republike Hrvatske, a teme su slobodne. Seadove knjige (bez njegovih prijevoda) koje se nalaze u fondu Hrvatske knjižnice za slijepe u pristupačnim formatima:
Iz Seadove biografije Sead Muhamedagić (Skokovi kraj Cazina, BiH, 1954. - Zagreb, 2021.) Književni prevoditelj, publicist, pjesnik. Živio je i radio uglavnom u Zagrebu. Studij germanistike i južnoslavenskih jezika i književnosti završio je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prevodilačko težište mu je bila novija austrijska književnost (Schnitzler, Hofmannstahl, Kraus, Horváth, Bernhard, Kappacher, Handke, Turrini, Jonke, Mitterer, Jelinek, Fian, Schwab, Hotschnig, Wogrolly...). Primio je godišnju nagradu DHKp-a (1996.), Austrijsku državnu
nagradu za književno prevođenje "Translatio" (Klagenfurt, 2001.); godišnju prevodilačku
nagradu "Iso Velikanović" (2011.), te godišnju nagradu "Josip Tabak" (2014.). Bio je također i
predavač na Visokoj pedagoškoj školi u Grazu. Dodatno:
Zanimljiv veliki razgovor, iz kojeg se može dobro upoznati sa Seadovim životom i radom, je
objavljen na stranici Modernih vremena: Sead Muhamedagić: Prevodioci su osebujni čitatelji. Lijepe tekstove o Seadu je imao Vojin Perić pa (on sam je priredio izbor iz kolumnica za potrebe naše knjižnice; kazaliste@novizivot.hr). Također, krasan esej je u knjizi Seadova prijatelja i kolege, vrsnog prevoditelja Andyja Jelčića „Trideset Portreta i poneka uvreda“ posvećen upravo njemu i donosi jednu zgodnu životnu crticu. U Glasniku srca Isusova i Marijana objavljen sljedeći zanimljiv intervju Gorana Andrijevića: Sead Ivan Muhamedagić: Islam i kršćanstvo u meni se dodiruju, Glasnik srca Isusova i Marijina, 111(2), veljača 2020. Zahvaljujemo prof. Zrinki Gregov na proslijeđenom materijalu. Vitomir Marof, istaknuti hrvatski operni pjevač - bariton, surađivao je sa Seadom Muhamedagićem radi privatnog učenja njemačkog jezika, s osobitim naglaskom na njemačku dikciju za potrebe opernog pjevanja. O tome nalazimo lijep zapis u biografskom djelu Schopf Davor: Vitomir Marof - od farmaceuta do nacionalnog opernog pjevača, Zagreb 2024. (320 str., 293 fotografije; predstavljanje) Na str. 148 Vitomir Marof se s velikom zahvalnošću prisjeća profesionalne pomoći koju je dobio od vrhunskog germanista. Ne zaboravimo da je Sead Muhamedagić bio također i kvalitetan pjevač - nastupajući u zboru Collegium pro musica sacra. Zahvaljujem g. Marijanu Ožaniću na pomoći u pripremi ovog kratkog prikaza. August Šenoa Branko Benzia Azra Ljumanović, little known Croatian sprituality Ante Sekulić Biserka Draganić Croats in Bosnia and Herzegovina Croatia, its History, Culture and Science |