Dr. Vojmil Rabadan (1909.-1988.)

Iz knjige Luke Perinića Iz moje ladice (HKD sv. Jeronima, 2009.).

Dne 21. XII. 1994. na tribini Društva hrvatskih književnika u Zagrebu predstavljena je gluma [tj. drama] Feniks na brijegu – fantazija o povijesti zagrebačke katedrale – koja je tiskana u povodu 900. obljetnice Zagrebačke biskupije, a još 1976. godine napisao ju je Vojmil Rabadan. Na toj sam tribini iznio kratak referat: "Nastojanja Vojmila Rabadana oko hrvatske društvene pozornice", koji ovdje donosim.

"Feniks na brijegu", fantazijska gluma o povijesti zagrebačke katedrale (napisana prije 18 godina, a prvi put izvedena 7. XII. 1978.), spada među djela i nastojanja Vojmila Rabadana (Split, 31. VII. 1909. – Zagreb, 5. 1. 1988.) oko HRVATSKE DRUŠTVENE POZORNICE. U ideološkom, teoretskom, a i u praktičnom smislu toj je djelatnosti kroz dugi niz godina posvetio vrlo mnogo skrbi i truda – počevši već od svojih gimnazijskih dana.

No ja ću početi ljetom 1929. godine. Imali smo sastanak i tečaj za delegate hrvatskih katoličkih đačkih društava u Makarskoj za muške, a isti takav u Splitu za ženske. Tom su prigodom u Splitu učenice izvele čarobnu operetu u tri čina V. Ignisa PEPELJUGA, a svu je brigu oko toga vodio Vojmil Rabadan, pokazavši već tada svu svoju kazališnu nadarenost.

U XXV. godištu LUČI (glasilu Hrvatskoga katoličkoga narodnoga đaštva), u broju 1/X 29., a u rubrici ĐAČKA POZORNICA, piše da je PEPELJUGU "režirao poznati režiser naših priredaba – domagojac V. Rabadan, stud. phil".

"Priredba je bila na visini, koja se na sličnim diletantskim zabavama rijetko susreće.
Redatelj Rabadan – kao KRALJEVIĆ – trudio se s uspjehom da svojoj blijedoj ulozi dade život, i što se moglo učiniti, učinio je. U PJEVANJU se i on istakao, jednako u solo točkama, kao i u besprijekorno otpjevanim teškim duetima s Pepeljugom i slugom.

OPREMA je također bila bogata, pogotovo ako se uzme u obzir da je redatelj računao na garderobu splitskoga diletantskoga kazališta, koju mu je ovo uskratilo dva dana pred izvedbu, pa su se na vrat na nos morali skalupiti kakvi takvi kostimi. Jednako je šteta, što se na provizornoj bini podignutoj u dvorištu nijesu mogle upotrijebiti bogate dekoracije i efekti svjetla, kojima raspolaže pozornica dvorane Marulić. No i ovako, u skromnoj opremi, ova je priredba pravila odličan dojam, i učesnice tečaja mogle su mnogo toga da iz nje nauče."

Sve što je u toj recenziji spomenuto tipično je za kreativnost, angažiranost, svestranost i snalažljivost Vojmila Rabadana. On je tu redatelj, glumac, pjevač i tvorac opreme i pozornice na otvorenom (u dvorištu!), kostimograf i lektor (a ne bih se zakleo da nije i sam tekst prilagođavao mjesnim potrebama).

Malo se zna o njegovoj djelatnosti na polju pučke, društvene, đačke, i uopće amaterske pozornice, a sigurno je da nema kod nas osobe koja je više i bolje od njega teoretski obrađivala to kulturno područje i borila se za čistoću njegovih principa, te ju zdušno primjenjivala u praksi. Rabadan zna za tzv. PUČKU POZORNICU s predstavama velikoga stila, i s "monumentalnim" priredbama (prije svega religiozne tematike), u kojima sudjeluje i mnoštvo puka. (Primjerice Oberamergau, ili kod nas u ono doba počeci u Koprivnici.) No njega je zaokupljala briga za MALE PUČKE POZORNICE, koje su i kod nas nicale na sve strane: u školama, zavodima, đačkim ili društvenim skupinama i raznim organizacijama. Te su povremene priredbe mnogo značile ili mogle značiti u kulturnom i odgojnom smislu, ali redovito ni repertoar nije zadovoljavao, a i sve drugo bilo je nestručno, pa ponekad i sablažnjivo i neukusno.

I upravo je to zaokupljalo Vojmila Rabadana još u srednjoj školi, i eno ga gdje sa samo 18 i pol godina, tražeći nešto bolje i savršenije, prevodi dramu Lutka Henrija Guesdona (ako je za ženske uloge), odnosno s Vojnik (ako je za muške izvođače) – i prilagođuje ju za naše prilike te izvodi u Splitu na zabavi ženske realne gimnazije 4. II. 1928.

Tu je dramu tiskao iste (1928.) godine u Zagrebu, kod Narodne prosvjete (Pozorišna knjižnica Narodne prosvjete, Kaptol 29), u njezinoj tiskari u Trenkovoj 1. To je PRVA RABADANOVA TISKANA KNJIGA ZA DRUŠTVENE POZORNICE! Tim pothvatom Rabadan svoju djelatnost na tom području kazališne umjetnosti pomalo prebacuje u Zagreb, gdje će se osim kod "Hrvatske prosvjete" uvelike angažirati kod HKD-a sv. Jeronima, koje baš u to vrijeme, o 60. obljetnici postojanja, intenzivira rad oko izdavanja knjiga za široke hrvatske narodne slojeve, poglavito na selu, ali ujedno proširuje svoja nastojanja i na druga područja, pa pokreće i nove serije edicija: Knjižnica dobrih romana, Knjižnica dobre djece, Knjižnica društvene pozornice, Knjižnica općega znanja, te razne časopise, revije, brošure i neka posebna izdanja.

Tada je (baš o 60. godišnjici, 1928.) donesena odluka da Društvo sv. Jeronima svoju tradicionalno pučku djelatnost dopuni svim tim novim težnjama u okviru KUĆE DOBRE ŠTAMPE, pa je 28. X. 1928. za tu proširenu djelatnost kupljeno zemljište na kojemu bi se izgradila vlastita trokatnica. (Temeljni kamen postavljen je 13. V.  1931. na uglu Ulice kraljice Jelene i Tvrtkove. Zgrada je dovršena 20. X. 1932., no uskoro je prodana zbog dugova i nedostatka sredstava.)

U ta se nastojanja sretno uklopio Rabadan sa svojim entuzijazmom oko diletantskoga glumišta, posebice onoga sa skromnim mogućnostima i s jednostavnom pozornicom, TE JE IZRASTAO U GLAVNU LIČNOST NA TOM POLJU KOD NAS. Zapravo je on sam vodio brigu o svim problemima oko toga, i proučavao što i kako na tom polju rade drugi narodi. Uvidio je da se najviše toga pokrenulo u Francuskoj, gdje su nakon rata počela nicati brojna "pučka kazališta", koja se osnivaju na nekoj snažnoj ideji, a bježe od "službenoga kazališta" i diletantizma što imitira "službeno kazalište" – sprečavajući svaki napredak i čišćenje (kako je sam Rabadan napisao). Među Francuzima djelatnima na tom polju prvi je bio Henri Ghéon, koji je u domovini 1924. godine poveo pokret za preporod kršćanskoga kazališta. (Zato ga je Rabadan rado prevodio na hrvatski.) Desna mu je ruka bio Henry Brochet, koji je čak imao svoju glumačku družinu, pa je i sam glumio, a napisao je 26 izvornih kazališnih djela i 15 obrada stranih i srednjovjekovnih gluma. Zanimljivo je da je njegovo djelo Gospa i strijelac, koje je u Francuskoj tiskano 15. I. 1934., Vojmil Rabadan preveo i objavio u Zagrebu 17. VIII. JOŠ ISTE GODINE! Bio je s auktorom trajno povezan, pa mu on iste godine piše:

"Veseli me da sam u Vama našao oduševljena i kompetentna borca za isti ideal: preporod kršćanskoga kazališta! Želim Vam od srca mnogo uspjeha i ne zaboravite da Vam uvijek rado stoji na raspolaganju Vaš odani u Kristu – H. B."

I Ghéonu i Brochetu pripravio je put veliki kazališni reformator, teoretičar, pisac, redatelj, glumac, pedagog i organizator Jacques Copeau (1879. – 1950.). On je tražio pojednostavljenje pozornice, oslobođenje glumca od svih šablona i suvišnosti, isključivanje svega banalnog, besmislenog i plitkog iz repertoara. To je rado prihvatio i H. Brochet u reviji Jeux, tréteaux et personages, koju je pokrenuo 1930. godine i uređivao do smrti (1952.). A i Rabadan je ponešto naučio od Copeaua, s čijim je izdanjima i spisima, kao i s njime osobno, bio u trajnom kontaktu.

Vojmil Rabadan zapravo je SJEDINIO izdavačku djelatnost "Narodne prosvjete" oko scenskih djela, s djelatnošću Društva sv. Jeronima, u kojemu je bio vrstan suradnik i na drugim književnim vrstama, a u cijelosti je dao karakter KNJIŽNICI DRUŠTVENE POZORNICE. U toj je seriji objavio, vrhunski ih obradivši, deset svezaka. Bio je to intenzivan rad, jer je samo 1932. godine uspio objelodaniti 7 knjiga! A zatim, težeći uvijek boljemu, dao se 1934. na daljnje usavršavanje i objavljivanje djela za društvenu pozornicu te, nastavljajući istu seriju, od 11. broja počinje svoju ZBIRKU PELIVANA GENEZIJA (u kojoj je izašlo, do 1939., osam knjiga.) Za tu zbirku Rabadan čak crta i grb na kojemu je lik pelivana (glumca) Genezija s maskom u ruci, a oko njega piše: Oblectat – Arte – Educat (Umjetnošću zabavljamo i odgajamo).

Tim povodom Rabadan je napisao kako su i dosad tu objavljena djela – neosporno najbolje glume što su kod nas izdane za diletante. Njihov uspjeh "najbolje dokazuje rekordan broj izvedaba (…), golemi uspjeh i oduševljena priznanja sa svih strana. Ali uredništvo ne će da ostane kod toga. Obogaćeni dosadašnjim iskustvom i koristeći se vezama i proučavanjem katoličkog kazališta po čitavome svijetu, želimo da naša društva, njihov repertoar i glumu dignemo u sadržajnom i formalnom pogledu na dostojan niveau, kao što je kod ostalih evropskih naroda, pa već i kod braće Slovenaca, premda je njihov pokret na tom polju mlađi od našega. Stoga ćemo i nadalje u Društvenoj pozornici donositi dobre lake glume za naša društva, ali osim toga pokrećemo, unutar tih izdanja, novu seriju pod naslovom Zbirka pelivana Genezija. – Naslov veli, da je stavljamo pod zaštitu svetoga glumca Genezija, kojega je Dioklecijan kao kršćanina dao pogubiti. – U ovoj zbirci, koju uređuje Vojmil Rabadan, uz najužu saradnju poznatih stručnjaka, književnika dr. V. Deželića sina i kritičara dr. Lj. Marakovića, izlazit će samo najbolja od najboljih djela, što su ih dosad stvorili čuveni evropski auktori – kao Francuzi Henri Ghéon i Henri Brochet, Flamanci F. Timmermans i P. Thuysbaert, Nijemac Leopold Hugo, Rudolf Sobotka, D. Blachetta, Talijani Bianca di Ladiolo i Angelo Burlando, neki slavenski auktori itd. itd. Ova imena moraju ispuniti svakoga, tko imalo pozna pokret katoličkog kazališta u svijetu, najvećim zadovoljstvom, što su njihova djela (…) konačno prodrla i k nama, koji smo na tome polju zaostali za nekoliko decenija. Vrijeme je, da to prestane! Zbirka pelivana Genezija ima da doskoči tome! Ponavljamo, ona će donositi samo prvorazredna djela birana po najstrožim kriterijima i popraćena uvijek opsežnim uvodom, uputama, skicama, ukratko svim onim što redateljima i glumcima može biti od koristi. (…) Zbirka pelivana Genezija znači prekid sa mizernim stanjem naše diletantske pozornice, početak novoga smjera i dobe, (...) znači preporod naše diletantske pozornice!"*

Iz navedenoga se točno vidi što je Vojmil Rabadan htio i radio na tom polju. U toj brizi, na jednom mjestu piše:

"Treba energično prorijediti auktore na polju društvene pozornice... Treba reformirati vanjsko lice naših društvenih pozornica, izbjegavati kojekakve šarene kulise, napirlitane nošnje, pretjerivanje u glumi, a propovijedati jednostavnost, dobar ukus, smisao za stil. – Treba utuviti našim društvima da pozornicu treba shvatiti ozbiljno i savjesno se oko nje mučiti, pogotovo u vjerskim društvima gdje je to – apostolat! Površnost, primitivnost i neznanje najteže su rane društvenih priredaba!... Tu Zbirka pelivana Genezija želi pomoći izborom djela i pravilnim uputama."

Poznajući naše prilike i računajući na potrebe škola, zavoda i razne tipove društvenih organizacija, Rabadan sortira izdanja za društvenu pozornicu na serije: 1. ZA DJECU, 2. ZA ODRASLE (SAMO ZA MUŠKA LICA), 3. ZA ODRASLE (SAMO ZA ŽENSKA LICA). Pritom nastoji da u njima ne bude "ni mnogo lica, ni skupih odijela, ni posebne scenerije – kako bi dotični komad i najsiromašnije društvo i u najzabitnijem selu moglo s uspjehom i lako izvesti. I da odgovara svim slojevima i staležima."

Nema sumnje da je Vojmil Rabadan bio odličan teatarski praktičar, koji u vezi s realizacijom drame misli na sve, baš na sve. Osim što je pisac, priređivač ili prevoditelj, još je i crtač, piše uvode, pogovore, upute za izvođače, za režiju, opremu, glumu, kostime, rasvjetu, scensku glazbu, dekoracije, pokućstvo, rekvizite, maske, ZA SCENSKU OBRADU ŽIVOTINJA (kako će, npr., dva glumca glumiti konja), misli ama baš na sve (čak i na sastavljanje praktičnoga priručnika o svemu tome), kako bi olakšao posao angažiranima i pomogao da izvedbe budu što solidnije. K tome ćemo u njegovim izdanjima, naravno, naići i na bitne obavijesti o piscu glume, a predlaže "kako bi bilo korisno da prije izvedbe ovakvih djela (koja za naše pozornice i prilike znače apsolutnu novost) – netko od priređivača održi publici (na temelju ovih podataka) KRATKO PREDAVANJE, koje će ju nesamo upoznati s piscem, već joj razjasniti tendenciju i karakter djela – upozoravajući na razne osobine njegove koje bi bez toga prošle neprimijećene ili neshvaćene.Ne zaboravimo da naše priredbe moraju uvijek imati nesamo religiozno-etičku već i kulturno-estetsku misiju!"

Također nije zaboravio u "Zbirci pelivana Genezija" na francuskome objaviti korisne informacije o dotičnoj hrvatskoj ediciji.

Možemo dakle mirne duše reći da je Vojmil Rabadan neke vrsti suauktor svih izdanja (drugih pisaca) koja je objelodanio u svome repertoaru za hrvatske nestručne, amaterske pozornice.

Za rata uspijeva obilato provesti svoje kazališne principe, ALI KOD VELIKIH NARODNIH (DRŽAVNIH) KAZALIŠTA, zatim u svome glasovitom DRAMSKOM ČETVRTKU na zagrebačkome radiju itd. Nakon drugog svjetskog rata mogao je, dakako, biti samo "nepodoban", jer kako bismo drukčije mogli zamisliti izvornost njegova individualizma u dirigiranoj jednoobraznoj anacionalnoj kolektivnosti. Ipak, uza sve egzistencijalne probleme uspio se prebaciti na neku vrst "neutralna tla", pa je stvorio Zagrebačko kazalište lutaka i s njime muku mučio punih sedam godina – ali uspješno! – kao dramaturg, redatelj i što god još hoćete, pa je za tu ustanovu dramatizirao cijeli niz tekstova i taj sloj društveno-kazališne djelatnosti podigao na doista visoku umjetničku razinu.

No nikad ga nisu napustili briga i oduševljenje za široko shvaćenu društvenu (pučku) pozornicu. I netom je zaključio da bi mogao nekako nastaviti svoju predratnu djelatnost na tom polju, svojski se prihvatio posla. Dakako, ipak je to učinio pod pseudonimom, J. MARINOV (u spomen na pokojnog oca, profesora Marina), kao i pod novim izdavačkim nazivom – MALA SCENA (ali ipak kod starog nakladnika, koji se za komunizma morao "prekrstiti" u Društvo sv. Ćirila i Metoda).

Doista se s poštovanjem mora istaći kako se "nejunačkom vremenu usprkos" usudio tu svoju djelatnost na prikladan način staviti u službu podizanja i afirmacije hrvatske nacionalne svijesti. Hoće da njegove izvedbe budu od koristi i izvođačima i gledateljima, te da LEGENDE I SLIKE IZ PROŠLOSTI (koje uspješno obrađuje) "budu poruka sadašnjosti" – "da ih snažnije doživimo, dublje osjetimo i dulje pamtimo". Te glume on tiskom "poklanja" istomišljenicima! A da ta riječ ne bi izgledala samo kao metafora, ističe "da nitko nije dužan plaćati nikakvih auktorskih pristojbi kad se (te glume) izvode u istom duhu i namjeni kako su i pisane".

Počeo je LEGENDOM O KRALJICI JELENI, koja je kao prva knjiga (1976.) u seriji "Mala scena" donijela dva njegova dramoleta: GOSPIN BUNARIĆ i PORUKA MAJKE JELENE. Napisana je u listopadu 1975., a izveli su je đaci zagrebačkoga Dječačkog sjemeništa 7. i 8. XII. 1975.

KRALJICU JELENU Rabadan je i prije rata iznosio na scenu, tamo od 1935. kao BOŽIĆ KRALJICE JELENE (prvi put izvedeno u HNK u Splitu, prigodom proslave 100. godišnjice "Lijepe naše") pa zatim u sklopu scenske kronike SPLITE-GRADE, kojom je 5. XII. 1940. otvoreno splitsko obnovljeno Hrvatsko narodno kazalište (Jelena u Splitu).

U II. svesku "Male scene", iz 1978., izlaze tri scenska djela za koja Rabadan veli da se "ne shvate kao PUČKI SPEKTAKL, nego kao kulturno i idejno obogaćenje gledalaca". To su ZVONO UTJEHE ŽALOSNIH (opet o kraljici Jeleni), zatim KOB POSLJEDNJE KRALJICE BOSANSKE (o 500. godišnjici smrti Katarine Kosače 1478.) i MLIN MATIJE GUPCA (o seljačkoj buni 1573.).

Sljedeća knjiga "Male scene", ŠEST BOŽIĆNIH GLUMA, DONOSI, UZ BOŽIČNE KOLEDE Velimira Deželića sina (1888. – 1976.) i BOŽIĆ U UBOGOJ MANSARDI Henrija Brocheta (1898. –1952.), još i četiri Rabadanove glume: JABUKE PRVOG BOŽIĆA (prvi put izvele novakinje ss. milosrdnica u Zagrebu 1977.), ČETVRTI KRALJ, BOŽIĆ KRALJICE JELENE (sa stihovima), BOŽIĆ ŠUMSKE KAPELICE.

1981. godine izlaze DUHOVNI IGROKAZI OD MARKA MARULIĆA DO HENRI GHÉONA, tj.: DRVO SPASA, SNAGA ISKUPLJENJA (napisao za novakinje ss. Milosrdnica, a one koje ju izvele 19. II. 1978.), SESTRA VRATARICA (izvele iste novakinje 30. V. 1979.), KRUNICA MALENIH te SUSRET BENEDIKTA I SKOLASTIKE.

U posljednjem (V.) svesku, iz 1981., nalaze se četiri "mala svečana prikaza" u svezi sa značajnim događajima iz povijesti vjere i Crkve: LEGENDA O MARIJI BISTRICI (za 250. godišnjicu); GOSPA I STRIJELAC (izašla već 1934. godine u "Društvenoj pozornici HKD-a sv. Jeronima", a sada su je u novoj verziji izvele pripravnice ss. milosrdnica 20. V.  1977.), SESTRICA DOLORES (o 400. godišnjici rođenja sv. Vinka Paulskog, 1581., a izvele su je također pripravnice i novakinje ss. milosrdnica u Zagrebu 27. V. 1981.), BILA JEDNOM PASTIRICA MALA (izvedeno 12. IX. 1981. kod ss. milosrdnica).

Ne treba se čuditi suradnji sa ss. milosrdnicama iz Frankopanske u Zagrebu, jer njihovi su odgojni zavodi i škole na kazališnoj sceni bili aktivni još i prije rata, te su s posebnim repertoarom nastupale i u Velikom kazalištu. A vrlo dugo nije bilo mogućnosti da se u mnogočemu jasno i slobodno izlazi pred narod.

Spomenut ću još i to da je Rabadan dvije svoje glume objavio 1983. kao priloge reviji KANA (koju izdaje KRŠĆANSKA SADAŠNJOST): KRIŽ – PUTOKAZ NAŠ i SUZA SPASA, a u "Maloj knjižnici Kane" (kao prvi svezak IGROKAZA) dvije scenske slike: OPROŠTAJ JURKA KRIŽANIĆA (1617. – 1683.) i NAŠ OTAC BOGDAN MANDIĆ (prilikom proglašenja svetim 16. X. 1983.).

Možda će jednom biti prigode da se progovori o svakom pojedinom djelu što ga je s ovog područja Rabadan napisao ili dopunio, preradio, preveo, opskrbio mnoštvom podataka i uputa, postavio kao režiser na scenu... Završit ću s dvije-tri riječi o njegovu FENIKSU NA BRIJEGU, što ga danas evo tiskana predajemo hrvatskoj javnosti. Tu glumu Rabadan je počeo pisati 30. X. 1976., a završio 4. XI. iste godine, dakle za samo šest dana. Zamislio ju je za muške izvođače, te su je praizveli na Šalati u Zagrebu učenici Dječačkoga sjemeništa 7. XII. 1978., a na istom mjestu ponovili 10. XII. 1978. Na blagdan Gospe Lurdske prikazali su je u Virju, a konačno je 6. V. 1979., u nedjelju, nakon večernje sv. mise prikazana u ZAGREBAČKOJ KATEDRALI. Šteta je, velika šteta što se nije prikazala i ove jubilarne godine (900.) pri dolasku Sv. Oca i mnoštva naroda u Zagreb! – I na kraju ističem da u 1994. godini to djelo izlazi tiskano pod znakom "pelivana Genezija" što ga je Vojmil Rabadan nacrtao prije punih 60 godina (1934.) za svoju "Zbirku", kojom je svojski započeo temeljitu obnovu i razvoj hrvatske pučke društvene pozornice.




Zahvaljujem Hrvatskom književnom društvu Sv. Jeronima i g. Petru Grgecu iz Zagreba na poslanom članku. Darko Žubrinić, 2012.



Hrvatski književnik Vojmil Rabadan napisao je poemu Carmen Boscovichianum iliti Spomen mali velikom nam Rudi (poema uz 200. obljetnicu smrti Ruđera Josipa Boškovića DI), daktilograf, Zagreb 1987., str. 8. Na taj tekst kantatu je skladao maestro Boris Papandopulo.

Izvor Valentin Pozaić




Croatia - Overview of Its History, Culture and Science