Tiskane glagoljske liturgijske knjige u fondu
Knjižnice biskupija senjske i modruške u Senju

 
Juraj Lokmer

U Senju, biskupskome sjedištu senjske, kasnije senjske i modruške biskupije nakon preseljenja biskupskoga sjedišta u Rijeku ostaju među mnogim vrijednostima i fondovi knjižnica različitih crkvenih ustanova (kaptola, sjemeništa, odgojnih zavoda i drugih) sačuvani stoljećima i preostali nakon razaranja u II. svjetskome ratu i poratnim okolnostima. Sređivanjem tih fondova krajem sedamdesetih i tijekom osamdesetih godina prošloga stoljeća stvoren je jedinstveni knjižnični fond nazvan "Knjižnica biskupija senjske i modruške". U zbirci Liturgijske knjige nalazi se znatan broj knjiga tiskanih glagoljicom na staroslavenskome jeziku u rasponu od 1631. do 1905., odnosno 1920. god.

U ovome radu daje se povijesni pregled hrvatskih glagoljskih izdanja od 1483. god., pa do 1905., odnosno 1920. god. s opisom vremena i uvjeta nastanka liturgijskih knjiga i priručnika, izdanja rimske "Sacra Congregatione de Propaganda Fide". U nastavku su opisani u ovoj knjižnici sačuvani primjerci tiskanih glagoljskih liturgijskih knjiga koje su se rabile na području združenih biskupija senjske i modruške i koje su nastale u XVII., XVIII. st. u tiskari rimske Propagande za potrebe glagoljaša u hrvatskim zemljama, ali i za približavanje Katoličke Crkve pravoslavnim Slavenima na Balkanskom poluotoku, u Vlaškoj, Ukrajini i Rusiji. Zatim su opisani i primjerci izdanja koja je Anton Dragutin Parčić tiskao krajem XIX. st. i Josip Vajs početkom XX. st u istoj tiskari, a koja su namijenjena isključivo hrvatskim glagoljašima. I na kraju daje se i podatak o tiskanju dijelova glagoljskih liturgijskih knjiga na staroslavenskome jeziku u Pragu početkom XX. st., tj. sve do izdanja na latinici Parčićeva misala u redakciji Josipa Vajsa 1927. god.

Senj je još  od vremena kasne antike sjedište biskupije, čija se povijest može pratiti u pisanim dokumentima od 1169. god. pa sve do 1969. godine. Senjska biskupija je u personalnoj uniji s modruškom biskupijom od sredine XVII. st., a nakon 1969. god. kada je osnovana riječko - senjska nadbiskupija biskupsko sjedište prelazi u Rijeku. Najveća posebnost starih, teritorijem velikih i u mnogočemu raznolikih biskupija: senjske i modruške ili krbavske je njihova tisućljetna tradicija bogoslužja na staroslavenskome jeziku i uporaba glagoljice. Papa Inocent IV. potvrđuje 1248. god. dotadašnju praksu glagoljanja u senjskoj biskupiji i daje senjskom biskupu Filipu pravo da glagoljicu rabi svugdje gdje je do tada to bio običaj.2 Senjski, odnosno senjsko-modruški biskupi su tako postali i službeno glagoljaši, te su stoljećima bili zaštitnici i branitelji glagoljice i bogoslužja na staroslavenskom jeziku, posebno u XIX. i XX. st., tj. sve do II. vatikanskoga sabora.

O bogatoj glagoljaškoj tradiciji u Senju svjedoče ne samo brojni kameni spomenici4 i pisane knjige nastale u senjskim skriptorijima kao što su: Lobkoviczov5 ili kako ga još u novije vrijeme nazivaju Kirinov psaltir, Vrbnički (I.) misal Tomasa, arhižakna senjskoga iz 1456. god., Moskovski odlomak misala fra Jurja iz sredine XV. st., već i rad senjske glagoljske tiskare, kao i brojni primjerci bogoslužnih knjiga tiskanih glagoljicom, a sačuvani danas u Knjižnici biskupija senjske i modruške u Senju. Premještanjem biskupskoga sjedišta u Rijeku, u Senju starodrevnome biskupskome sjedištu ostaje arhiv (biskupski, kaptolski), fondovi knjižnica različitih ustanova (biskupske, kaptolske, sjemenišne, odgojnih ustanova i nekih župa i svećenika), riznica katedrale (liturgijsko posuđe, ruho), dio inventara u bombardiranju razrušenoga biskupskoga dvora (biskupski portreti, namještaj), dijelovi različite opreme katedrale i ostalih senjskih crkava stradalih u II. svjetskome ratu (kameni spomenici i drugi predmeti).

To blago stoljećima sakupljano u središtu biskupija izrazite glagoljaške tradicije koje su povezivale hrvatski i jadranski sjever s hrvatskim jugom (Dalmacijom) stradalo je ne samo u teškim razaranjima - bombardiranju grada tijekom II. svjetskoga rata već i u za Crkvu neprijateljskim okolnostima dugotrajne totalitarne komunističke vladavine. Ono predstavlja dragocjeni dio općeg hrvatskoga, europskoga, kršćanskoga mozaika kojega je bilo vrijedno i potrebno ne samo sačuvati, već i obnoviti, i prezentirati. Tako je nastala vrlo opsežna muzejska zbirka koja je kasnije nazvana Sakralna baština.

Krajem sedamdesetih i tijekom osamdesetih godina prošloga stoljeća nastojanjem grupe entuzijasta i uz pomoć bogoslova riječko-senjske nadbiskupije i Senjana sačuvana knjižna građa je sređena i inventarizirana. Time je stvoren jedinstveni knjižnični fond nazvan "Knjižnica biskupija senjske i modruške" (u daljnjem tekstu: Knjižnica), a koja je sastavni dio "Sakralne baštine". Tada su uz Opći fond u kojem se nalaze i knjige iz XVIII. st. i Periodiku stvorene i posebne cjeline - zbirke: Inkunabule i knjige XVI. i XVII. st., Liturgijske knjige, "Segniensa" (knjige tiskane u Senju i knjige koje govore o Senju ili su na neki način povezane sa Senjom), Muzikalije (notni zapisi i slično), Rukopisne knjige.10 Unutar ovih zbirki, a ponajviše u zbirci Liturgijske knjige nalazi se znatan broj primjeraka knjiga i tiskovina tiskanih glagoljicom na staroslavenskome jeziku u rasponu od 1631. do 1905., odnosno do 1920. god. U kolovozu 1987. god. Fila Bekavac-Lokmer je sređujući Knjižnicu načinila za potrebe Staroslavenskoga instituta u Zagrebu popis glagoljskih knjiga koji uglavnom sadrži tiskane liturgijske knjige.11 Tom prigodom je svaki primjerak kratko opisan, bez detaljnijega materijalnoga opisa i bez dodatnih podataka. Knjižnica je nakon inventarizacije zaštićena kao spomenik kulture.

Glagoljske liturgijske knjige tiskane do kraja XVI. st.

Hrvatski glagoljaši svjesni svoje posebnosti u okrilju Katoličke Crkve i činjenice da za njih tako malobrojne unutar Rimske Crkve nitko ne će tiskati bogoslužne knjige, a uzdajući se u Boga i imajući dovoljno samopouzdanja, znanja i nešto materijalnih mogućnosti, priređuju samo 28 godina nakon što je Gutenberg završio tiskanje svoje Biblije i tiskaju glagoljicom i staroslavenskim jezikom, najvjerojatnije u Veneciji, 22. veljače 1483. god. "Misal po zakonu rimskoga dvora." Nedugo zatim tiskaju vjerojatno u Veneciji 1491. godine i glagoljski brevijar. Postoje indicije da je 1492. god. tiskana glagoljicom i "Ispovid općena", ali nije sačuvan ni jedan primjerak te tiskovine. Poduzetni senjski kanonik, pop Blaž Baromić14 poznavajući goruće potrebe glagoljaša, ne samo rodnoga otoka Krka, biskupskoga Senja, Vinodola, Gacke i Like već i šire, tiska glagoljicom u Veneciji 1493. god. knjigu potrebnu svećenicima za osobnu molitvu, koju naziva "Brviel hrvacki". Već sljedeće, 1494. god. u Senju, u krugu senjskoga kaptola, koji je od 1392. godine privilegijem ugarsko-hrvatskoga kralja Žigmunda Luksenburžanina postao "locus credibilis" Baromić uz dopuštenje senjskoga biskupa osniva glagoljsku tiskaru u kojoj tiska "Misal po zakonu rimskoga dvora...", a 1496. godine i "Spovid općenu". Ta tiskara nakon veća stanke djeluje i nakon Baromićeve smrti, kada rad nastavljaju nekadašnji Baromićevi suradnici: sada senjski biskup Jakov Blažiolović17 i arhižakan Silvestar Bedričić18 sa suradnicima: Gašparom Turčićem, Tomom Katridarićem i Grgurom Senjaninom.

Slika  1. Missale Romanum - Misal rimskij, Rim,
1631.god. (Ibr: 16.409). Naslovnica.

Grgur Senjanin je iskusni tiskar20 koji je posebno radi ovoga posla došao iz Venecije (Mletaka) u Senj i u kući arhižakna Bedričića tiska niz knjiga: "Naručnik plebanušev" (1507.), "Transit svetoga Jerolima" (1508.), "Mirakuli slavne dive Marie"  (1508.), "Korizmenjak" (1508.), te "Meštrija od (dobra) umrtija" i "Ritual" (ove dvije tiskovine nemaju otisnute godine tiskanja). U senjskoj Baromićevoj (1494.-1496.) i Bedričićevoj, odnosno Grgura Senjanina (1507.-1508.) tiskari tiskano je ukupno sedam, ili preciznije osam knjiga: dvije liturgijske (Misal i Ritual) na staroslavenskome i pet neliturgijskih knjiga na hrvatskome govornome jeziku - senjskoj čakavici, a sve glagoljicom.

Senjska tiskara je prva tiskara na hrvatskome tlu i na jugoistoku Europe o kojoj se nedvojbeno znaju sve pojedinosti: tiskovine, vrijeme i mjesto tiskanja, tiskari, priređivači, prevoditelji, pa i knjigoveža. To je tiskara u kojoj je tiskana i prva neliturgijska knjiga na hrvatskome tlu i to na hrvatskome govornome jeziku, tj. senjskoj čakavici ("Spovid općena" 1496.). Ta tiskara svrstava Hrvate i Hrvatsku u red malobrojnih, rijetkih europskih naroda i zemalja koji su prije 1500. god. na vlastitom tlu i vlastitim snagama (tiskari, priređivači, knjigoveže su domaći ljudi) tiskali knjige na vlastitom jeziku i na vlastitom pismu: glagoljici. Nažalost, Gutenbergov muzej u Mainzu na karti koja govori o širenju Gutenbergova pronalaska tehnike tiska u Europi ne daje podatke o senjskoj glagoljskoj tiskari, a u knjižnici toga muzeja nema senjskih reprintiranih izdanja: "Misala", "Spovidi općene", "Korizmenjaka". Također u tekstu o tiskarama prije 1500. god. nigdje se ne spominje Hrvatska, odnosno tiskare u Hrvatskoj ili na jugoistoku Europe. Međutim, na Svjetskoj karti širenja knjigotiska koju je 1962. godi. izradio dr. Helmut Presser, direktor Gutenbergova muzeja i predstojnik Katedre za povijest tiska u Mainzu nalazi se samo Kosinj sa oznakom godine: 1483., kao mjesto djelovanja prve tiskare na jugoistoku Europe. Stoga je potrebno u Gutenbergovu muzeju u Mainzu, u ishodištu svjetskoga modernoga tiskarstva čim prije ispraviti, odnosno dopuniti tu informaciju, unijeti podatak o senjskoj glagoljskoj tiskari, najstarijoj hrvatskoj tiskari za koju se znaju svi relevantni podaci. To nikada nije kasno, posebno ne sada kada se obilježava 500. obljetnica završetka rada te tiskare.

Iako je 1527. god. u Veneciji tiskana glagoljska početnica31 i 1528. god. glagoljski Misal Pavla Modrušanina potrebe za glagoljskom, posebno bogoslužnom knjigom su velike. To uočava i Šimun Kožičić Benja,33 biskup modruški i neko vrijeme upravitelj senjske biskupije.34 On unajmljuje iz Padske nizine (Brescia) tiskaru i tiskare koji tiskaju od 1530.do sredine 1531. godine u Rijeci, gdje se je Kožičić sklonio od turskih napada, bogoslužne knjige i priručnike ("Oficij rimski...", "Misal hruacki", "Knižice krsta", "Od bitija redovničkoga knižice"), knjige povijesnoga sadržaja ("Knižice od žitija rimskih arhierjeov i cesarov"), te "Psaltir-bukvar" (glagoljsku slovnicu), a sve te knjige je najvjerojatnije sam Kožičić preveo i priredio za tiskanje.

Zanimljiv je pothvat omišaljskoga župnika, popa Nikole Brozića, koji da bi zadovoljio goruće potrebe popova glagoljaša tiska 1561. god. u Veneciji glagoljski časoslov - "Brviel hrvacki," u osnovi prošireni, dopunjeni i pohrvaćeni Baromićev brevijar iz 1493. god.

Sredinom XVI. st. (1561.-1565.) hrvatski protestanti predvođeni glagoljašima koji su prihvatili Lutherov nauk tiskaju u Tübingenu, odnosno u Urachu glagoljske (13 naslova), latiničke (6 naslova) i ćirilićke (7 naslova) knjige uglavnom vjerskoga sadržaja (Sveto Pismo, katekizam, liturgijska čitanja, vjerske rasprave, propovijedi), slovnicu i drugo na hrvatskome jeziku pokušavajući time proširiti protestantski vjerski nauk u hrvatske krajeve i dalje na Istok.37 Time je završeno razdoblje hrvatske glagoljske knjige koja se je razvijala vlastitim snagama nadahnuta vlastitom tradicijom i uglavnom za vlastite potrebe.

U Knjižnici biskupija senjske i modruške nije evidentiran, ne nalazi se danas niti jedan primjerak - cjeloviti ili u fragmentima - liturgijskih knjiga tiskanih prije 1631. god. 

Slika 2. Missale Romanum – Misal rimskij, Rim, 1631. god.,
(Ibr.:16.409). Grafika: "Navještenje".

Glagoljske liturgijske knjige - sredstvo približavanja pravoslavnim Slavenima

Hrvatski su glagoljaši neposredno nakon završetka Tridentskoga sabora (1545.-1562.) ubrzo uvidjeli potrebu za novim glagoljskim bogoslužnim knjigama, tj. da je potrebno što prije prirediti i tiskati te knjige, a posebno jezikom što bolje razumljivom puku. Početkom XVII. st. učeni splitski odvjetnik i pisac liturgijskih knjiga Matija Alberti (Matulić) govori u predgovoru jednoga svoga prijevoda (Oficij B. Marije D...., Venecija, 1617.) da je "povelinjem starišine" pripremio i "po činu rimskih poispravil" misal i brevijar slovinski očekujući od starješina naređenje da to objavi. Međutim Alberti je umro, a to nije objavljeno, tj. sve je ostalo u rukopisu. Nakon njegove smrti za taj rukopis se je zainteresirala Propaganda, kojoj je taj rukopis 1627. god. ponudio njegov sin Juraj.39 Oko 1620. god. senjsko-modruški biskup Ivan Krstitelj Agatić i svećenstvo modruške biskupije na sinodi u Bribiru donose odluku da se pristupi tiskanju glagoljskih bogoslužnih knjiga, jer su stare potrošene i nisu usklađene s odlukama Tridentskoga sabora,40 a što je posljedica neizdrživa stanja uzrokovana već stoljetnom osmanlijskom opasnošću i općim siromaštvom i rasapom stanovništva na najvećem dijelu glagoljaškog područja. Osim toga trebalo je suzbiti i protestantski utjecaj koji se je širio putem protestantskih izdanja tiskanih glagoljicom.41 To se nije ostvarilo tako brzo, iako je Rim još prije pokazivao veliko zanimanje za rješenje toga problema.

Slika. 3. Tiskarski znak  "Typographia Polyglotta
S. Congregationis de Propaganada Fide."
Misal rimski, 1631. god. (Ibr.: 16.409)

 U isto vrijeme, 1622. god., osnovana je u Rimu Kongregacija (Zbor) za širenje svete vjere ("Sacra Congregatione de Propaganda Fide"), koja je sada odlučivala i o tiskanju glagoljskih liturgijskih knjiga i priručnika. Dugo se je razmišljalo i spletkarilo o radu u međuvremenu zaplijenjene protestantske tiskare iz Uracha. Biskup Agatić, Franjo Glavinić,43 provincijal franjevačke provincije "Bosne Hrvatske" nastojali su da se ta tiskara smjesti negdje na hrvatskome, glagoljaškom području, po mogućnosti u grad Rijeku, na područje pod carskom zaštitom. Dio tiskare je dopremljen u Rijeku i uskladišten kod kapucina, a Glavinić je pripremio i nacrt programa tiskanja glagoljskih liturgijskih knjiga. Međutim sve se je zakompliciralo. Osim što su se javili glasovi o potrebi glagoljskih knjiga u Dalmaciji, razmišljalo se je i o višim interesima Rima pred čime je popustila politika carskoga Beča, ovisna u mnogočemu o papinoj potpori. Tiskara je uskoro uz pratnju franjevca Rafaela Levakovića44 dopremljena u Rim gdje je 1626. god. osnovana "Typographia Polyglotta s. Congregationis de Propaganada Fide." Potom je Glavinić pozvan u Rim da predoči svoje ideje o tiskanju glagoljskih liturgijskih knjiga, što je i učinio pismom u kojem je predlagao da nova glagoljska izdanja budu na govornome jeziku, koji bi određena grupa stručnjaka prihvatila kao univerzalni jezik za sve južne Slavene. U Rim nije nikada otišao već je tamo poslao svog pomoćnika Rafaela Levakovića koji je potom postao prvi Propagandin službeni prevoditelj i književnik. Levaković je predlagao tiskanje liturgijskih knjiga latinicom i univerzalnim južnoslavenskim jezikom.

Pojavili su se i Ukrajinci koji su već sklopili unije s Rimom i predlagali tiskanje knjiga ćirilicom. Ipak je na koncu odlučeno da se liturgijske knjige tiskaju glagoljicom i jezikom starih hrvatskih glagoljskih misala i brevijara. Međutim, globalni interes Rima je bio: jače širenje katoličkog utjecaja prema Pravoslavlju, tj. prema Ukrajini i Rusiji, gdje su već nastale crkvene unije. Propaganda je zdušno prihvatila Glavinićev prijedlog primjene univerzalnoga jezika, ali sada kao jedinstvenoga slavenskoga jezika kod čega je presudnu ulogu igrala brojnost pojedinih naroda. Tome su doprinijeli i ukrajinski unijatski klerici koji su bili vrlo ugledni u intelektualnim rimskim krugovima, ali i postojanje tiskanih crkvenoslavenskih gramatika tih istočnoslavenskih jezika. Još od 1627. god. Propaganda se je pod utjecajem unijata počela priklanjati ideji primjene istočnoslavenske redakcije staroslavenskoga jezika glagoljskih izdanja, tj. dolazi postupno do izrazite "istočnoslavizacije" jezika liturgijskih knjiga namijenjenih i hrvatskim glagoljašima.

Sljedećih stoljeća hrvatskim će glagoljašima dolaziti glagoljske knjige iz Rima, gdje se ne samo tiskaju već i priređuju prema Propagandinim zahtjevima i namjenama, tj. prilagođene su ciljevima Propagandine politike i djelovanju papinske diplomacije, koja je u okviru svoje "istočne politike" gajila nadu da će pravoslavni, posebno Rusi lakše prihvatiti jedinstvo s Katoličkom crkvom ako prepoznaju svoj jezik u njezinim knjigama.48 Tiskaju se misali i brevijari (časoslovi), te bukvari - priručnici za učenje crkvenoslavenskog jezika prilagođeni jezično njihovoj (istočnoslavenskoj) redakciji crkvenoslavenskoga jezika, želeći ih se time pridobiti za crkveno jedinstvo.

Levakovićeva izdanja

Nakon dugotrajnih rasprava i nedoumica Propaganda je osnovala odbor za tiskanje misala, a cijeli posao je vodio Rafael Levaković. Levakoviću su pomagali franjevci Franjo iz Kotora, Bogdan Bakšić i Danijel Grozdek.51 Osnova za taj misal su bili hrvatski rukopisni misali iz 1387., 1402., i 1435. god., a možda i Glavinićev predložak novoga misala. Tiskanje je trajalo tri godine i završeno je 1631. god. Iste godine je papa Urban VIII. zabranio uporabu prijašnjih izdanja misala. Misal iz 1631. god. u jezičnome pogledu ima osnovnu tradicijsku crkvenoslavensko-čakavsku potku na koju se dovezuju kajkavski elementi i značajke istočnoslavenske redakcije crkvenoslavenskoga, a što je umetnuto na zahtjev Propagande, koja je prije tiskanja dala tekst toga izdanja na recenziju rutenskim unijatima. Stoga nije čudno da su hrvatski glagoljaši koji su nestrpljivo čekali novi misal ovim izdanjem bili razočarani: i to ne samo jezikom već i dosta visokom cijenom. Prije toga je Levaković 1628. god. tiskao glagoljicom u Rimu prijevod poznatog Bellarminova katekizma "Doctrina cristiana breve" pod nazivom "Nauk krstjanski kratak".55 Potom je Levaković 1629. god. tiskao glagoljski bukvar: "Azbukividnjak slovinskij, iže općenim načinom Psalterić."56 Čekajući tiskanje brevijara Levaković tiska 1635. god. glagoljicom u Rimu prijevod poznatoga "Directorium sacerdotum et poenitentium" španjolskoga isusovca J.A.Polanca (1554.) pod nazivom "Ispravnik za jereji ispovidnici i za pokornih", što ga je s latinskoga na hrvatski preveo i tiskao kao latiničko izdanje 1582. god. u Rimu zadarski svećenik Šime Budinić. Uskoro (1635.) je Propaganda odlučila tiskati časoslov, čije je tiskanje trebala financirati prodaja prije tiskanoga misala. To se ipak nije ostvarilo zbog slabe prodaje misala. Odluka o tiskanju časoslova donijeta je ponovno 1642. god.

Slika 4. Missale Romanum – Misal rimskij, Rim, 1631. god.
(Ibr.: 15.974).  Glazbeni zapisi.

Budući da je trebalo u cijelosti preurediti psaltir (psalme) Propaganda je to povjerila ukrajinskome unijatskome biskupu Metodiju Terleckome58, koji je u Rimu uživao veliki ugled. Iako je Levaković nastojao zadržati tekstove iz starih hrvatskih časoslova, odnosno nastojao prevesti u govorni svakodnevni jezik, Terlecki je vođen uvjerenjem da je jedini pravi crkvenoslavenski jezik onaj istočnoslavenske redakcije, te da je jezik starih hrvatskih glagoljskih misala i časoslova iskvaren zbog prodora hrvatskoga narodnoga jezika, on je nastojao radikalno zamijeniti sve elemente hrvatskoga  jezika "čistim"  izrazima istočnoslavenske redakcije. Terlecki je dobro poznavao istočnoslavenske liturgijske tekstove i time je potpuno promijenio jezik Levakovićeva časoslova tako da je časoslov grafički i fonetski vrlo blizu istočnoslavenskim gramatikama crkveno-slavenskoga jezika kojima se je služio Terlecki. Tiskanje časoslova je završeno početkom 1648. god. Levaković nije bio zadovoljan tim izdanjem, ali se je pokorio željama i zahtjevima Propagande.

Ovim izdanjem je prekinuta višestoljetna tradicija i glagoljska književnost kod Hrvata, koja se je sada sve do konca XIX. st. razvijala pod utjecajem ukrajinskih unijata.

Vodeći se popisom glagoljskih knjiga iz 1987. god. pregledana je zbirka Liturgijskih knjiga u Knjižnici u Senju. Iz toga popisa, kao i uvidom u stanje zbirki vidljivo je da su najstarije glagoljske tiskane liturgijske knjige koje posjeduje Knjižnica upravo dva (2) primjerka glagoljska "Missale Romanum slavonico idiomate...- Missal rimskij…" iz 1631. god. što je priredio Rafael Levaković, a tiskala Propagandina tiskara u Rimu.

MISSALE ROMANVM Slavonico idiomate ivssv S.D.N. VRBANI OCTAVI editvm - MISAL RIMSKIJ va jezik slovenskij sazdan povelenijem P.G.N. PAPE URBANA OSMAGO. ROMAE, Typis & Impensis Sac. Congr. de Propaganda Fide, MDCXXXI Svperiorvm Permissv., dimenzije 24,5 x 18,0 cm,

Inv. br.: 15.794, 390 listova, 781 stranica: 111 + 550 + 118, papir različite debljine i teksture, tekst je u dva stupca, tisak dvobojan: crno-crveni. Korice su drvo obučeno u kožu, koža pregovana, jednostavni geometrijski ornament, najvjerojatnije iz vremena nastanka misala, odnosno najkasnije iz sredine XVIII. st. Nedostaje naslovnica i prva dva lista (4 stranice uvodnoga teksta), kao i nekoliko zadnjih listova. Također u ovome primjerku misala nema ni jedne tiskane grafike, a na mjestu gdje bi trebala biti grafika Raspeće vidi se da su dva lista istrgnuta. U misalu su otisnuti i glazbeni zapisi za pojedine dijelove mise prema gregorijanskome načinu pjevanja.60 Na dnu stranice 5. nalazi se rukopisni latinični tekst: "Ovo je Misal Popa Jakova Stipanovicha koga kupih od popa Bartola Franciskovich Leta 1736." Na stranici 730. umetnut, tj. naljepljen je list s rukopisnim latiničnim tekstom molitve na hrvatskome jeziku za tadašnjega vladara Karla III.(VI.) Habsburgovca, kao i za Josipa II. i

Slika 5. Missale Romanum –  Misal rimskij,  Rim 1631. god., (Ibr.: 16.409 ).
Kolorirana grafika  i  Predgovor Misala

Mariju Tereziju kao suvladare. Na dnu 768. stranice je rukopisni, tintom kratki glagoljski tekst, nečitljiv i nerazumljiv, jer se je tinta kojom je pisan razlila. U Misalu je pronađena bilješka na listiću, dijelu neke tiskovine na talijanskim jezikom. Bilješka je zapisana tintom, rukopisom, latinicom.62 Stipanovići (Stipanovich) su stara senjska plemička obitelj uskočkoga podrijetla,63 čiji su članovi bili i ugledni časnici i svećenici, neki kanonici senjski, a jedan Stipanovich je bio i franjevac u Senju.

Inv. br. 16.409, 370 lista, 740 stranica: 116 + 550 + 74., tj. nedostaje 24 lista uglavnom svetačkih blagdana, dijelovi mise za umrle, te kazalo. Papir je različite debljine i teksture, tekst je u dva stupca, tisak u dva dvobojan: crno-crveni. Listovi dosta oštećeni od uporabe i vlage. Korice, koje su jako oštećene, su drvo obučeno u kožu, koža pregovana, jednostavni geometrijski ornament. Na svakoj korici su četiri metalne zakovice, kao i ostaci metalnih kopči. Sve izgleda originalno iz vremena nastanka ili najkasnije iz sredine XVIII. st. Ovaj misal je djelomično popravljan. U misalu su otisnuti i glazbeni zapisi  za pojedine dijelove mise prema gregorijanskome načinu pjevanja. Na poleđini naslovnice nalijepljena kolorirana grafika – sličica dimenzija: 7,5 x 12,0 cm (vanjske), odnosno 6,5 x 11,0 cm (nutarnje). U sredini sličice je raspeće s Kristom. U pozadini raspeća je na desnoj strani prikazan grad, zgrade s kupolom i zvonikom, okružen jakim zidinama i kulama, a na lijevoj strani je pejsaž s palmom i planinskim nizom. Unutar okvira je latinski tekst: "Pater dimitte illis"65 Slika je uokvirena s jednostavnim ornamentom. Izvan okvira grafike, u podnožju je oznaka, najvjerojatnije ime autora: "I. Busch A.V.". U ovom primjerku misala nalazi se na početku misnih tekstova ("Vlašće Missi...") posebni list s grafikom "Navještenje" koja je tiskana zajedno s Misalom. Na stranicama 261, 298 i 300 nalazi se na dnu i sa strane tintom, rukopisom i latinicom ispisan tekst, teško čitljiv, jer je najvjerojatnije prilikom kasnijega uvezivanja dio odrezan, kako se to može razumjeti s obzirom na oštri rez kojim je prekinut rukopisni tekst.66 Pred tekstom kanona Mise (Pravilo Misse) umjesto originalne grafike raspeća zalijepljena je, najvjerojatnije kasnije, slika u boji, kolorirana grafika veličine stranice na kojoj je prikazan raspeti Krist na križu s trnovom krunom na glavi. Vjetar nosi njegovu karmin crvenu perizomu. U podnožju na desnoj strani križa kleči Marija Magdalena. Jednom rukom se drži za križ, a drugu ruku je podigla i sva očajna prema Kristu, a niz ramena joj pada raspuštena bujna kosa. Marija Magdalena je odjevena u raskošnu crveno-žutu haljinu, zagledana je tužnim očima u Krista koji joj uzvraća pogled. Na lijevoj strani križa je gola ljudska lubanja. Ispod slike je tekst:"Gesu Cristo Croscefisso"67 Između stranice 408. i 409. umetnut je list papira vrlo slične teksture kao papir misala na kojem je rukom ispisani latinični zapis na hrvatskome jeziku molitve "Oče naš".68 Na stranici 738. nalazi se rukom i tintom pisani zapis,69 dok je na unutarnjoj strani korica latinicom i rukom ispisan tekst u šćavetu. U ovome primjerku misala su pronađene dvije posjetnice. Jedna je s imenom Venceslava Urpani-a i s rukopisnim tekstom na poleđini,71 a druga je samo s imenom Mich. v. Thianić. Obje posjetnice su iz kraja XIX. st.
 
 
 
MDCCCXCIV, dimenzije: 32,0 x 22,5 cm, 28 stranica. Papir ujednačene debljine i teksture. Tekst je u dva stupca, tisak dvobojni: crno i crveno.

Slika  22. Misi za umrše - Missae in agenda  defunctorum, Rim 1893, god. (Ibr.:15.971).

Inv. br.:15.971. Uvez je crni karton umotan u platno. Na vanjskoj strani prednje korice utisnut zlatotiskom križ. Na listu prije naslovnice je zapis rukom o vlasništvu1 i okrugli žig tintom. Na žigu je u sredini slika "Navještenja" i po obodu tekst: "Uprava crkve Bl. Dj. Marije od Arta u Senju."

Inv. br.:15.977. Uvez je crni karton umotan u platno. Na vanjskoj strani prednje korice utisnut križ srebreno-metalne boje. Na listu pred naslovnicom zapis rukom: "Kanonik Ivan Vidas, 1905."

Inv. br.:15.978. Uvez je crni karton umotan u platno. Na vanjskoj strani prednje korice utisnut križ srebreno-metalne boje. Na listu pred naslovnicom zapis rukom: "Confraternitatis B.M.V. VII. Dolorum  Segniae 21. Dec. 1908. Kp. R. Vučić, dir. Confr."3 i pečat tintom. Na okruglu pečatu je lik M.B. od sedam žalosti i tekst: "Bratovština BMD VII žalosti u Senju".

U knjizi Missi za umršee (Inv. br.:15.973) nalazi se dodatak istoga formata dimenzije: 31,0 cm x 23,0 cm, koji se sastoji od 3 lista (6 stranica) na nešto tvrđem papiru od onoga na kojem je tiskan izvod iz misala, tj. Missi za umrše. To su glagoljicom tekstovi Predslovlja s glazbenim zapisima (notama) za dijelove mise u čast B.D. Marije i mise za pokojne. Tiskan je u Pragu u tiskari "Politika" kako to piše na dnu jednoga lista. Uspoređujući tisak, raspored tekstova, oblik i veličinu slova sasvim je identičan Parčićevim izdanjima misa za pokojne, odnosno izdanju misala iz 1905. god. Taj fragment od nekoliko listova je najvjerojatnije dio cjeline koju je priredio Josip Vajs i tiskao u Pragu 1920. godine ili iza toga, jer je "Nihil opstat" što ga je dao Nadbiskupski ordinarijat u Pragu od 27. siječnja 1920. god.

Međutim, poznato je da je Vajs 1919. god u istoj tiskari tiskao: Missae solemnes nec non de Beata et de Your browser may not support display of this image.

Slika 23. "Predslovije na Misah za umrše", Tiskara "Politika", Prag, Imprimatur, 1920. god.

Requiem votivae e Missali Romano Slavonico (Misi slavnije o Bl. Marii djevi i za umršeje obetnije slovenskim jezikom, Operum Academiae Velehradensis Tomus VI.. V Praze 1919. Sumptibus Academiae Velehradensis, Typis soc. typogr. "Politika", str. 68, 40,4 a što u potpunosti odgovara materijalnome opisu, kao i namjeni, funkciji ove nađene tiskovine, koja je poslužila kao dodatak – umetak u Missi za umrše. 

Umjesto zaključka

Obilježavajući 500. obljetnicu završetka rada senjske glagoljske tiskare (1494.-1508.) prigoda je prisjetiti se cjelokupne glagoljske baštine grada Senja i biskupija čije je Senj bio sjedište. Ovaj rad je skroman doprinos obilježavanju ove visoke obljetnice.

U Senju, u "Knjižnici biskupija senjske i modruške" nalazi se znatan broj glagoljskih uglavnom liturgijskih knjiga. Međutim tu nema niti jednoga (fragmenta) izdanja senjske glagoljske tiskare. Uzrok tome valja tražiti u djelovanju različitih čimbenika. Najveći dio malobrojnih tiskanih bogoslužnih knjiga i pastoralnih priručnika jednostavno je potrošen uporabom kroz stoljeća, a one koje se nisu potrošile s vremenom su postale neupotrebljive, posebno korjenitim liturgijskim reformama nakon Tridentskog sabora. Jednostavno, te su se knjige fizički potrošile, a one koje se nisu uporabom uništile postale su iz liturgijskih i drugih razloga neupotrebljive. Svijest o čuvanju starih izdanja koja više nemaju uporabnu vrijednost do nedavno nije bila razvijena, a primjena odredbi o korištenju novih, crkvenim propisima određenih izdanja je bila najjača, najprije i najstriktnije primjenjivana upravo u biskupskome sjedištu. I okolnosti života u gradu Senju, koji je dugo bio veliki ratni logor - a  veći dio senjske i modruške biskupije je skoro dva stoljeća bio pod turskom vlašću, neposredno ugrožen ratnim djelovanjima – nisu omogućavale miran život i čuvanje, posebno knjižne baštine. Tek iza 1617. god., tj. nakon rješavanja uskočkoga pitanja, uređenja crkvene organizacije, normalizacijom životnih prilika krajem istoga stoljeća oslobođenjem Like od Turaka postupno se stvaraju uvjeti za normalan društveni i miran crkveni život.

Stoga i ne čudi da upravo iz toga vremena datiraju u ovoj knjižnici i najstariji primjerci glagoljskih tiskanih liturgijskih knjiga (Misal iz 1631. god.), a kojie nisu brojne.

Najviše je sačuvano glagoljskih liturgijskih knjiga iz kraja XIX. i početka XX. st. kada je oživjela ljubav prema glagoljici i kada je to bio i svojevrstan duhovno-politički program slavenskih naroda Austrougarske monarhije, pa i šire. 

Sačuvana glagoljska liturgijska knjižna građa je dio sveukupnoga bogatstva kulturne i vjerske baštine ovoga dijela Hrvatske. To je u isto vrijeme i najugroženiji dio sveukupne baštine, izložen propadanju i uništenju. Iako to u pravilu nisu jako rijetki primjerci građe valjalo bi im ipak posvetiti više pažnje, konzervirati i restaurirati ih, a neke i digitalizirati - ako to već nije učinjeno na nekim drugim primjercima. Mnogo tih glagoljskih liturgijskih knjiga se nalazi po župama, možda i u neadekvatnim uvjetima, pa bi svakako valjalo uz odgovarajuće ljude, naći i sredstva da se ta građa registrira, pohrani, konzervira i restaurira. Naravno, da se i dostojno prezentira i dokumentira. To, istina nije rad koji obećava brzo napredovanje u struci, ali to je u svakom slučaju veliki i važni infrastrukturni poduhvat na kojemu se kasnije zasnivaju mnoga istraživanja, rađaju znanstveni projekti i radovi. Za naš lokalni i nacionalni identitet u europskom i svjetskome kontekstu to je posebno važan, značajan posao. Za to treba puno skromnosti, još više upornosti, strpljenja i ljubavi i to upravo u onoj mjeri kojom su se predavali poslu pripremanja i tiskanja knjiga senjski glagoljaši "čija se imena ne spominju za ukloniti se tašće slave."

Stoga ovim radom pozivam sve one koji imaju barem zrnce svega rečenoga da se uključe u sustavni rad spašavanja baštine koja će možda, ako ništa ne učinimo, već prekosutra biti daleka prošlost, a ne daj Bože, i dio velikoga zaborava. Mnogi nam nedobronamjernici to i žele, ali ako se pouzdajemo u Boga i vlastite snage tada nam nitko ne će moći tako nešto prirediti. Svi naši glagoljaši: od senjskih okupljenih oko Blaža Baromića i Silvestra Bedričića, preko Šimuna Kožičića Benje do Dragutina Parčića i Josipa Vajsa svojim nas primjerom na to upućuju. Samo se upornošću, velikom požrtvovnošću i ljubavlju može učiniti ono što su i oni učinili, a to je ono čime smo mi danas u svjetskim razmjerima prepoznatljivi kao stari kulturan, europski, otvoren narod. Da, narod koji ima slavnu i ponosnu povijest, veliku kulturnu baštinu, ne baš laku, ali slobodnu sadašnjost i ako to mi hoćemo i dobru i sretniju budućnost. Jasni i glasni svjedoci, pokazatelji toga su i ove glagoljske liturgijske knjige sakupljene i sačuvane u Knjižnici biskupija senjske i modruške u Senju, a o kojima je riječ u ovome radu.
 
Slika 24. Rimski misal (slovenski) - Missale Romanum
Rim 1905. god. (Ibr.15989). Ukrašene korice.
 

LITERATURA
  • Stjepan ANTOLJAK, Šimun Kožičić Benja i njegovo doba, Zbornik radova o Šimunu Kožičiću Benji, JAZU, Zagreb 1991., 11- 25.
  • Vanda BABIČ,
    • 2000., Vpliv vzhodne cerkvene slovanšćine na hrvaške glagolske tekste v 17. in 18. stoletju, Znanstveni inštitut Filozofske fakultete Ljubljana, Ljubljana 2000.,
    • 2002.,  Kulturni i književni lik Vicka Zmajevića : (1670.-1745.), disertacija, Zagreb, 2002.
    • 2005., Propovijedi Vicka Zmajevića, Croatica et Slavica Iadertina, Sveučilište u Zadru, Odjel za kroatistiku i slavistiku, 1 (2005); str.: 207 –  211.
  • Anđelko BADURINA, Glagoljska iluminatorska djelatnost Senja, Senjski zbornik 8, Senj 1980., 377-388.
  • Antun BADURINA, Propovijed na spomen –misi za o. Antuna Dragutina Parčića, Sv. Mihovil, 18.10.92., Zadarska smotra 42, 3 (Zbornik D.Parčić), 1993., 17-23.
  • Nataša BAŠIĆ, GROZDEK, Danijel (Daniel), Hrvatski biografski leksikon 5 Gn-H, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2002., 243.
  • Fila BEKAVAC-LOKMER,
    • 1987., Popis glagoljskih knjiga koje se nalaze u Biblioteci biskupije (senjske i modruške) u Senju, strojopis, Senj 1987.
    • 1993., Sređivanje i registracija Knjižnice biskupija senjske i modruške u Senju (problemi, iskustva zapažanja), Vijesti, Društvo bibliotekara Istre, Pula, 12, 1993., 20-24.
  • Antun BELAN, Ave verum Corpus, Primjenjena umjetnost u euharistijskom slavlju (Katalog izložbe), Biskupski ordinarijat Kotor, Pomorski muzej Crne Gore Kotor, Kotor, listopad 2005.
  • Mile BOGOVIĆ,
    • 1982., Katolička Crkva i pravoslavlje u Dalmaciji za mletačke vladavine, Kršćanska sadašnjost Zagreb, Zagreb, 1982.
    • 1989., Martin Brajković, Hrvatski biografski leksikon, 2 Bj-C, Jugoslavenski leksikografski zavod "Miroslav Krleža", Zagreb, 1989., 257-258.
    • 1990., Biskup Mirko Ožegović, Senjski zbornik 17, Senj, 1990, 249-260.
    • 1991., Crkvene prilike u Rijeci i u biskupijama senjskoj i modruškoj ili krbavskoj u Kožičićevo doba, Zbornik radova o Šimunu Kožičiću Benji, JAZU, Zagreb,1991., 65-75.
    • 1993., Kanonik Matej Sović i njegov rad na izdavanju glagoljskih knjiga, Kačić: Zbornik Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, 25, 1993, 783-792.
    • 1994., Glagoljica u Senju, Jadranska tiskara Senj, Senj 1994.
    • 1998., Hrvatsko-glagoljsko tisućljeće, Senjski zbornik 25, Senj, 1998, 55-140.
    • 1999., Povijest visokoškolske izobrazbe u biskupijama senjskoj i modruškoj ili krbavskoj do 1940. godine, Sakralna baština, Senj 1999.
  • Mihovil BOLONIĆ, Parčićeva tiskara u Glavotoku, Matica Hrvatska, Pododbor u Rijeci, Rijeka, 1965.
  • Anton BOZANIĆ, Staroslavenska akademija na Krku u programima biskupa Antuna Mahnića, Zbornik: Glagoljica i hrvatski glagolizam, Zagreb-Krk, 2004., str. 17-23.
  • BROZIĆ NIKOLA, Hrvatski leksikon, I. dio A-K, Naklada Leksikon d.o.o., Zagreb, 1996, 161
  • Franjo BUČAR, Bibliografija hrvatske protestantske književnosti za reformacije, Zagreb 1938.
  • Josip BURIĆ, Biskupije senjska i modruška u XVIII. stoljeću, Državni arhiv u Gospiću, Kršćanska sadašnjost Zagreb, Gospić-Zagreb, 2002.
  • Pejo ĆOŠKOVIĆ,
    • 1998., Galzigna, Ivan Petar (Galezinja, Galzinja, Gocinić, Gočinić, Giovanni Pietro), Hrvatski biografski leksikon 4 E-Gm, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 1998., 564-565.
    • 1998., Glavinić, Franjo, Hrvatski biografski leksikon 4 E-Gm, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 1998., 736-737.
  • Šime DEMO, Kanonske vizitacije senjske i modruške (krbavske) biskupije, Personalne vizitacije župe Senj (18. stoljeće), Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2007.
  • DREI SCHRIFTEN-DREI SPRACHEN, Erasmus Naklada Zagreb, Zagreb 2002., 138.
  • Jerko FUĆAK, Šest stoljeća hrvatskoga lekcionara u sklopu jedanaest stoljeća hrvatskoga glagoljaštva, Kršćanska sadašnjost, 1975.
  • Branko FUČIĆ,
    • 1973., Knjigoveža-glagoljaš pop Grgur Kraljić iz Senja (1497.-1502.) Senjski zbornik 6, Senj, 1973. - 1975., 55.-69.
    • 1982., Glagoljski natpisi, JAZU, Zagreb, 1982.
  • Ante GLAVIČIĆ, Vlasnici i zgrade u kojima su djelovale senjske tiskare XIX. i XX. stoljeća, Senjski zbornik 6, Senj, 1973. -1975., 141.-150.
  • Ivan GOLUB, Ivan Paštrić – Ioannes Pastritius. Polihistor i teolog (1636.-1708.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1988.
  • Ante GULIN, Javna djelatnost notarske kancelarije i Kaptola u Senju tijekom srednjega vijeka, Senjski zbornik 15, Senj 1988., 29 -39.
  • Alojz JEMBRIH, Blažiolović,Jakov (Jacobus de Blasiolis), Hrvatski biografski leksikon 2 Bj-C, Jugoslavenski leksikografski zavod "Miroslav Krleža", Zagreb, 1989., 40 – 41.
  • JOSIP VAJS (In memoriam, Nekrolog), Slovo 9-10, Staroslavenski institut Zagreb, Zagreb, 1960, 141-144.
  • Nikica KOLUMBIĆ, Alberti, Matija (Matulić), Hrvatski biografski leksikon 1, Jugoslavenski leksikografski zavod, A- Bi, Zagreb, 1983., 62 - 63.
  • Slavko KOVAČIĆ, Bizza Pacifik, Hrvatski biografski leksikon 1, Jugoslavenski leksikografski zavod, A- Bi, Zagreb, 1983., 799 – 800.
  • Slavko KOVAČIĆ, Cupilli, Stjepan (Gaspare), Hrvatski biografski leksikon 2, Jugoslavenski  leksikografski zavod "Miroslav Krleža", Bj-C, Zagreb, 1989., 754 – 755.
  • Zvonimir KULUNDŽIĆ; Glagoljaška štamparija XV.- XVI. stoljeća: Kosinj –Senj – Rijeka, Senjski zbornik 2, 1966., 295-304 +(2)
  • Vladimir KRALJIĆ, Novi arhivski nalaz o glagoljaškoj tiskari u Senjskoj Dragi, Senjski zbornik 6, Senj, 1973.-1975.,77-80
  • Andrej KRUMING, Malo poznato izdanje Antona Juranića: Kanonske tablice 1764. g. Slovo 35 (1985.), Staroslavenski institut Zagreb, Zagreb, 1985., 135-146.
  • Juraj LOKMER, Fila BEKAVAC- LOKMER, "Sakralna baština Senj": Sakralna baština biskupija Senjske i Modruške u Senju, Riječki teološki časopis, KBF Sveučilišta u Zagrebu, Teologija u Rijeci, Rijeka, 1(25) 2005, 211 - 244.
  • Juraj LOKMER, Slog od proschenyi vikovitih: (skupschina B. D. Marie xalostne od Senya), Senjski zbornik 29, Senj, 2002/2003., 241-254.
  • Enver LJUBOVIĆ, Gradski i plemićki grbovi Senja, Senj, 1998.
  • Anica NAZOR,
    • 1970., Moskovski odlomak glagoljskog misala XV.st., Slovo, 20, Staroslavenski institut Zagreb, Zagreb, 1970., 103 - 109.
    • 1971., Kulturnopovijesno značenje izdanja glagoljske tiskare u Senju g. 1494-1508, Slovo, 21, Staroslavenski institut Zagreb, Zagreb, 1971., 415 - 444.
    • 1983., Bedričić, Silvestar, Hrvatski biografski leksikon 1 A-Bi, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1983., 586 -587
    • 1984., Tiskana glagoljska knjiga od prvotiska Misala 1483. do Brozićeva brevijara 1561., Slovo 34, Staroslavenski institut Zagreb, Zagreb, 1984., 7-16.
    • 1991., Kožičićeva glagoljska tiskara u Rijeci, Zbornik radova o Šimunu Kožičiću Benji, JAZU, Zagreb 1991., 137.- 149.
    • 1993., Tragom Parčićeva glagoljskoga misala, Zadarska smotra 3 (Zbornik D. Parčić), 1993., 103-119.
    • 1996., Staroslavenska akademija i Staroslavenski institut. Slovo (44-46), Staroslavenski institut u Zagrebu, 1996., 300-311.
    • 2000., Catalogue of the Exibition, Discovering the Glagolitic Script of Croatia, Erazmus Naklada Zagreb, Zagreb, 2000.
    • 2005., Lobkovicov psaltir : Senjski glagoljski rukopis iz 1359. godine, vlastita naklada, , Zagreb,  2005.
    • 2008., "Ja slova znajući govorim---": knjiga o hrvatskoj glagoljici, Erazmus naklada, Zagreb, 2008.
  • Elizabeta PALANOVIĆ, BAKŠIĆ, Petar Bogdan (Bachsich, Bacsich, Baksich,Petrus Deodatus), Hrvatski biografski leksikon 1 A-Bi, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1983., 376-377.
  • Marija  PANTELIĆ,
    • 1973., Kulturni ambijent djelovanja Blaža Baromića, pisca i štampara glagoljskih knjiga, Senjski zbornik 6, Senj, 1973-1975., 31- 44.
    • 1980., Senjski Lobkowiczov glagoljski kodeks iz 1359.- prototip srednjovjekovnih "Liber horarum" za laike,  Senjski zbornik 8, 1980,355 – 368.
    • 1991., Senjski Lobkowiczov psaltir iz 1359.,  Senjski zbornik 18, 1991, 109 –128.
    • 1983., Baromić, Blaž (Baromov sin), Hrvatski biografski leksikon 1 A-Bi, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1983., 478-480
    • 1983., Bibliografija izvornih radova J.Vajsa s područja hrvatske glagoljske književnosti, Slovo 6-7-8, Staroslavenski institut Zagreb, Zagreb, 1957, 10-22.
  • Jevgenij PAŠČENKO, Ukrajinski element u gramatičkom radu Jurja Križanića, Fluminensia
              19 (2007) br.: 2, str.. 25-48
  • PRVA HRVATSKOGLAGOLJSKA POČETNICA 1527. – Faksimilni pretisak, Školska knjiga, Zagreb, 2008
  • Vladimir PUTANEC, Pjesnički pokušaj Pavla Modrusanina (1528), Slovo, časopis Staroslavenskog instituta, Zagreb, 15-15/1965., 208-213.
  • Petar RUNJE, Senjski kanonik i tiskar Tomas Katridarić, Senjski zbornik 32, 2005.,59-64.
  • Manoilo SLADOVIĆ, Povesti biskupijah senjske i modruške ili krbavske, Trst 1856, Pretisak: Državni arhiv u Gospiću, Kršćanska sadašnjost Zagreb, Gospić-Zagreb, 2003.
  • Vjekoslav ŠTEFANIĆ, Splitski odlomak glagoljskog misala starije redakcije, Slovo 6-7-8, Staroslavenski institut Zagreb, Zagreb, 1957, 54 - 133.
  • Franjo ŠVELEC, Budinić, Šime (Budinaeus, Budineo,Budinich,Budineić), Hrvatski biografski leksikon 2 Bj-C,, Jugoslavenski leksikografski zavod"Miroslav Krleža", Zagreb, 1989., 430-432.
  • Franjo VELČIĆ, Politički odjeci Parčićevih liturgijskih izdanja, Zadarska smotra 3 (Zbornik D. Parčić), 1993., 121-142.
  • Darko ŽUBRINĆ, Usputni zapisi i pripisi u hrvatsko-glagoljskim kjigama, Zagreb 2003.,
    http://www.croatianhistory.net /etf/zapisi.html
  • http://www.croatianhistory.net/etf/glavan.html
  • http://www.europeana.eu.
  • http://www.gutenberg-gesellschaft.de
  • http://www. gutenberg-museum de.
  • http://kamunikat.org.
  • http://www.mainz.de/Gutenberg/
  • http://www.mainz.de./Gutenberg/erfindu4.htm: Die Erfindung Gutenbergs, Von Mainz in die Welt, Die altesten Druckereien und Verlage
  • http://www.min-kulture.hr
  • http://pl.wikipedia.org/Metody Terlecki....


Zahvala

Zahvaljujem gospođici Mileni Rogić, voditeljici Sakralne baštine u Senju na ljubaznoj i nesebičnoj pomoći u korištenju knjižnične građe.

 Vinjeta, Časoslov rimski, 1688.
 

SAŽETAK  

U Senju, sjedištu senjske i modruške biskupije nakon preseljenja biskupskoga sjedišta u Rijeku ostaju među mnogim vrijednostima i fondovi knjižnica različitih crkvenih ustanova sačuvani stoljećima i preostali nakon razaranja u II. svjetskome ratu i stradanja u poratnom vremenu. Sređivanjem tih fondova krajem sedamdesetih i tijekom osamdesetih godina prošloga stoljeća stvoren je jedinstveni knjižnični fond nazvan "Knjižnica biskupija senjske i modruške". U zbirci Liturgijske knjige nalazi se znatan broj knjiga tiskanih glagoljicom na staroslavenskome jeziku u rasponu od 1631. do 1905., odnosno 1920. god..

U ovome radu daje se povijesni pregled hrvatskih glagoljskih izdanja od 1483. godine pa do 1905., odnosno 1927. god. s opisom društvenih prilika i uvjeta nastanka posebno izdanja koja je tiskala "Typographia Polyglotta S. Congregationis de Propaganada Fide." U nastavku se opisuju u ovoj knjižnici sačuvani primjerci tiskanih glagoljskih liturgijskih knjiga nastalih u XVII. st. (Misal iz 1631. god.: 2 primjerka, Brevijar iz 1688. god.: 4 primjerka), u XVIII. st. (Misal iz 1706. god.: 1 primjerak, Misal iz 1741. god.: 2 primjerka; Izvod iz misala (Misi za umršee i Čin Missi) iz 1741. god.: 2  primjerka, Brevijar iz 1791. god.: 4 primjerka) za potrebe svećenika - glagoljaša u hrvatskim zemljama i kao sredstvo za približavanje Katoličke Crkve pravoslavnim Slavenima na Balkanskome poluotoku, u Vlaškoj, Ukrajini i Rusiji, te izdanja koja je Anton Dragutin Parčić tiskao krajem XIX. st. (Misal iz 1893. god.: 9 primjeraka, Misal iz 1896. god.: 2 primjerka, Missi za umršee iz 1893. god.: 5 primjeraka i Missi za umršee iz 1894. god.: 5 primjeraka) i Josip Vajs početkom XX. st. (Misal iz 1905. god.: 10 primjeraka), a namjenjenih isključivo za potrebe hrvatskih glagoljaša. I na kraju daje se i podatak o tiskanju dijelova glagoljskih liturgijskih knjiga na staroslavenskome jeziku u Pragu (6 listova s predslovljem iz mise u čast B.D. Marije i mise za pokojnike tiskano u Pragu, 1920. god..) sve do izdanja na latinici transkribiranoga Parčićeva misala u redakciji Josipa Vajsa 1927.god. Povodom 500. obljetnice završetka rada senjske glagoljske tiskare naglašava se potreba registriranja, konzerviranja i restauriranja glagoljske knjižne građe, svjedoka hrvatske posebnosti unutar europske kulturne civilizacijske zajednice, kao i potrebu boljega prezentiranja te baštine u svijetu.
 

Vinjeta, Misal rimski, 1741. god.
 

SUMMARY

After the move of the bishop’s seat to Rijeka, in Senj, the centre of Senj and Modruš Bishopric, numerous valuable library collections of various church institutions preserved through the centuries and destruction in after the war period were left. The organizing of these collections at the end of the 1970s and during the 1980s a unique library collection was created under the name ‘Library of Senj and Modruš Bishopric’. In the collection of liturgy books are a significant number of books published in the glagolitic script and old Slavic languages from the period of 1631 to 1905, i.e. 1920.

In this paper is given an overview of Croatian glagolitic printing from 1483 to 1905, i.e. 1927 with a description of the social situation and conditions in which was published a special edition of ‘Typographia Polyglotta S. Congregationis de Propaganda fide’. Furthermore described here are the preserved examples of printed glagolitic liturgy missals from the 17th century (Missal from 1631; 2 items, Breviary from 1688; 4 items), in the 18th century (Missal from 1706; 2 items, Breviary from 1741; 2 items, Extract from missal (Misi za umrše and Čin Misi) from 1741; 2 items, Breviary from 1791; 4 items) for the needs of glagolitic priests in Croatian countries as a means for the Catholic Church to approach Orthodox Slavs o then Balkan peninsula, in Walachia, Ukraine and Russia as well as editions which Anton Dragutin Parčić printed at the end of the 19th century (Missal from 1893; 9 items, Missal from 1896, 2 items, Missal for death from 1893; 5 items and Missal for death from 1894; 5 items) and Josip Vajs at the beginning of the 20th century (Missal from 1905; 10 items) dedicated exclusively for the needs of Croatian glagolitic priests. At the end there is given data about the printing of parts of glagolitic liturgic books in old Slavic languages in Prague (6 pages with a foreword from the mass dedicated to Our Lady and the mass for the dead printed in Prague in 1920) all the way to the edition in a Latin transcription of Parčić’s missal in Josip Vajs’ edition in 1927. Here is emphasized the need for the registration, conservation and restoration of glagolitic library collection as a witness of Croatian specificity within the European cultural and civilization community as well as need for better presentation of this heritage in the world for 500th anniversary of the end of work of Senj glagolitic press.


Senj danas. Pogled na grad s tvrđave Nehaj
 

Ključne riječi: glagolitic; old Slavic liturgical language; printed glagolitic liturgical books; Roman Missal; Roman Breviary; Senj


Vinjeta, Misal rimski, 1741.



Pregledni rad, UDK: 264: 003.349.1 (497.5 Senj), Ur.: 2008-12-30

Objavljeno u Senjskom zborniku 35 (2008.), 161-212

Ključne riječi: Glagoljica, staroslavenski liturgijski, jezik, tiskane glagoljske liturgijske knjige, Misal rimski, Brevijar rimski, Senj         

 


Mala enciklopedija hrvatske glagoljice