|
Ohrabri se, narode moj! Djelovanje biskupa dubrovačkoga Mons.dr.Želimira Puljića u razdoblju pada komunizma i Domovinskoga rata 1990.-1993. autora Dr. Jakše Raguža Pred nama je knjiga čiji je autor dr. Jakša Raguž, povjesničar koji posljednjih godina puno i plodno radi s jednom sjajnom ekipom mladih znanstvenika, i sâm vrlo mlad, u Studijskom centru za proučavanje Domovinskog rata, a koji je u sastavu Hrvatskoga Instituta za povijest u Zagrebu. Držim da se dr. Raguž ni najmanje ne će uvrijediti niti naljutiti ako kažem da je ipak glavni autor, ili barem glavni „krivac“ za ovako pozamašnu i vrlo zanimljivu knjigu nitko drugi do li Mons. Želimir Puljić. Dakako i čitava Dubrovačka biskupija kojoj je u tom bolnom i burnom vremenu bio na čelu, a koje je autor naznačio i u podnaslovu knjige, - 1990.-1993. Autor to ne skriva, niti to hoće, niti može. Dapače, on to u svom proslovu knjizi jasno kaže. Isto tako i u svojoj zahvali na kraju knjige spominje u prvom redu Mons. Puljića., navodeći usputno i sve njegove vrijedne suradnike – svećenike, redovnike i redovnice kao i sve ostale ljude dobre volje koji su pomogli da se ovo svjedočanstvo o stradanjima Dubrovačke biskupije nikada ne zaboravi. Valja odati priznanje tom mladom znanstveniku što je uložio toliko truda i vremena kako bi stotine dokumenata, različitih apela, pisama, dakako i primljenih odgovora na te dopise, potom govora, propovijedi, intervjua Mons. Ž.Puljića „izvukao“ iz osobnoga biskupova arhiva, te iz onoga biskupije, pa iz arhiva različitih župnih ureda , potom iz Srpske pravoslavne crkvene općine u Dubrovniku, kao i islamske zajednice i iz brojnih Fotoarhiva pojedinačnih autora, kao i različitih glasila pa sve do Hrvatskoga državnog arhiva u Zagrebu i sve to objelodanio u ovoj knjizi. Bio je to ogroman posao. Da nije bilo toga , sve bi to bilo ostalo na uvidu samo stručnjacima arhivistima, povjesničarima. A ovako ne samo što ta „scripta manent“ već su nam svima i na dohvat ruke. Od sada, objavljivanjem u ovoj knjizi, sve je to dostupno i najširoj čitalačkoj publici. Zahvaljujući ovoj knjizi čitatelj, ne samo onaj hrvatski, jer ima dosta priloga na četiri svjetska jezika (engleski, njemački, francuski i talijanski, a što je vrlo važno), otkriva svu tragičnost bezumnoga rata koji su na tom području protiv Hrvatske poveli srpski i crnogorski osvajači, a sve u cilju ostvarenja bolesnih mitskih ideja o stvaranju Velike Srbije, što otac biskup na jednom mjestu uspoređuje s nacističkim osvajanjima Adolfa Hitlera. Ovo je knjiga o duhovnom vođi, katoličkom biskupu, o pastiru, parafrazirajući onu blaženoga Stepinca, koji nije mogao „šutjeti dok vukovi navaljuju“ili kako reče sam Mons. Puljić u razgovoru za jedne novine: „Pred zločinima ne smijemo šutjeti“, . Knjiga je to „ o svjedoku u službi istine“, kako to lijepo reče poznata glumica M.Podrug Kokotović. Knjiga je podijeljena u 4 glavna dijela. 1. dio „Jesen komunizma“ započinje vremenom pada komunizma i obrađuje vrijeme od prosinca 1989., dakle od trenutka imenovanja Mons. Puljića dubrovačkim biskupom. Ovdje bi poneki pesimist (možda ipak realist!) mogao dodati kako se danas u Hrvatskoj javljaju pojedinci, čak politički visoko pozicionirani, koji bi rado opet uskrisili nekakav novi komunizam, valjda opet s“ljudskim likom“ , iako smo se svi davno uvjerili u neljudskost, što više u okrutnost toga totalitarnog, bezbožnog sustava. 2. dio „Proljeće novih sloboda“ - od lipnja 1990. do svibnja 1991. je najava novoga vremena, demokracije, slobode za čitav hrvatski narod pa tako i za Crkvu u Dubrovniku i u čitavoj Hrvatskoj. 3. dio „Zima agresije“je najtužnije i najdramatičnije razdoblje, ono od svibnja 1991., od vidljivih početaka i posljedica rušilačke velikosrpske agresije pa do studenoga 1992. kada je hrvatska vojska uspjela osloboditi najjužnije područje Hrvatske, čitavu Dubrovačku biskupiju. 4. dio „Ljeto slobode“ od prosinca 1992. do prosinca 1993., dokument je o sagledavanju stravičnih posljedica koje je taj razorni rat iza sebe ostavio. No, to je i vrijeme početka postupnoga oporavka,. Nažalost vrijeme je to i započinjanja krvavoga rata u susjednoj Bosni i Hercegovini pa je u tom dijelu i o tome riječ. U nastavku slijedi zasebna cjelina „Prilozi suvremenika“. U tom dijelu poznate ugledne osobe iz dubrovačkoga javnoga života govore o djelovanju Mons. Želimira Puljića u vremenu od 1990. do 1993. Svjedočeći istinu o tom nametnutom, nikada objavljenom ratu, Mons. Puljić je u brojnim apelima, upućenim svjetskim moćnicima, u pismima i brojnim intervjuima ukazivao čitavom svijetu na „apokaliptička razaranja“ grada koji je uz to pod zaštitom UNESCO-a. Upravo je te riječi upotrijebio u razgovoru s američkim veleposlanikom Peterom Galbraithom (16. kolovoza 1993., str. 540). I tada je, baš u prigodi spomenutoga razgovora, vrlo hrabro, otvoreno, reklo bi se ne baš diplomatski, izrazio razočaranje Grada i hrvatskoga naroda ponašanjem Europe, ali i pasivnošću SAD-a, dakle onih u koje smo uvijek gledali sa simpatijama, kojima smo čak vjerovali i koji su mogli zaustaviti ratno nasilje, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini. I umjesto pomoći, kakao reče tada Mons. Puljić „…ne mogu ne zaključiti da se radi (najblaže rečeno) o „zavjeri šutnje“, ako ne i o kakvoj drugoj zavjeri.“ Podsjetio je otac biskup u tom razgovoru i na pisma koja je poslao u najtežim trenucima za Dubrovnik predsjedniku Bushu ocu (5. 11.1991. i 6.05.1992.) i njihovom veleposlaniku u Beogradu (W.Z.) . Nikada nikakva odgovora ni o primitku! Zna se ipak da su primljena oba! A nikakav odgovor je najgori odgovor! Ta su pisma bila „krik jednog zatočenog biskupa“ – „koji je tražio zaštitu ugroženih i prognanih , zaštitu ljudi i spomenika kulture“. I ništa drugo i ništa više. Započnem li samo nabrajanjem svih drugih političara, državnika i diplomata te visokih crkvenih dostojanstvenika, s kojima je usmeno i pismeno komunicirao Mons. Puljić, te novina i drugih elektroničkih medija u kojima je davao intervjue, ne vidim tako brzo kraja svome izlaganju. A valja mi računati i s vašom strpljivošću… Da ipak samo spomenemo barem susjede: Farncesco Cossiga, bivši predsjednik Italije, Emilio Colomba, talijanski ministar vanjskuh poslova, a poslije rata osobni susret s bivšim ministrom vanjskih poslova R Austrije, dr.Aloisom Mockom. Pa s Ottom von Habsburgom… Držim da se pak teško tko može pohvaliti s tolikim brojem pisama upućenih papi Ivanu Pavlu II. – deset (!), s kojim se i osobno susretao, a imao je i posebnu čast i povlasticu biti sustolnikom za objedom sa Svetim Ocem, današnjim blaženikom..U jednom takvom pismu s početka listopada 1991. vrlo jasno poručuje papi, zapomaže: „ Sveti Oče, stanje je više nego dramatično“. Kontaktirao je i s kardinalom državnim tajnikom Angelom Sodanom, Mons. Jean Louis Tauranom, tajnikom za odnose s državama kao i s drugim važnim dužnosnicima Svete Stolice. S nuncijem u Beogradu, Mons. Gabrielom Montalvom također. Svima je upućivao svoje vapaje i upoznavao ih s tragičnim posljedicama rata u svojoj biskupiji, brojnim oštećenim ili razorenim crkvama (svaka treća je stradala), župnim kućama, grobljima. Spisak je golem! A da ne govorimo na koji su se način ti barbarski osvajači iživljavali nad različitim kipovima Bogorodice, maloga Isusa i drugih svetaca: noževima i sjekirama su ih sakatili. U ime koje to i kakve ideje i ideologije!? Za Boga, valjda to nisu radili u ime nekakve vjere!!! A biskupov odgovor na to nalazimo u jednom njegovom intervjuu koji je za Uskrs 1992. dao Dubrovačkom Vjesniku (18.04.), spominjući posljednje Kristove riječi s Križa, „pobjednički glas s Kalvarije“:“…Oče, oprosti im…“ I dodao: „Neka se, dakle, u ovom korizmenom ozračju i u našim srcima pojavi i neka se ostvari i ljubav i mir i oproštenje.“ Nekoliko mjeseci kasnije će u jednom drugom intervjuu (Slobodna Dalmacija 26. kolovoza 1992.), znakovito naslovljenom „Mržnja iza sedam brava“ uputiti iskrenu molitvu Gospodinu: „Molimo te, pomozi i nama da u ovim trenucima ne dopustimo da nama zavlada osjećaj mržnje i osvete...“ Ne mogu ne prisjetiti se u ovom trenutku riječi koje mi je, uz ostalo, Sveti Otac uputio u mom prvom razgovoru s Njime. Rekao je:“ Srce ispunjeno mržnjom rađa novu mržnju, a ona onda donosi novo zlo koje razara sve oko sebe…“ U tim opakim i zlim vremenima oružane agresije i okupacije velikoga dijela biskupije, u stalnoj brizi za sve stradalnike rata, izbjegle i prognane u Dubrovniku i izvan njega, za sve svoje vjernike, Mons. Puljić je od listopada 1991. do listopada 1992. imao pri Radiju Dubrovniku svakodnevni religijski program, pod geslom: „Ohrabri se, narode moj; Bogu se pomoli i Njemu zavapi!“ Eto, odakle i naslov ove knjige – Ohrabri se, narode moj! U prigodi feste, blagdana sv. Vlaha 1992. tješi i ohrabruje svoje Dubrovčane:“Ne bojmo se, s nama je istina i pravda…S nama je nebo i napose naš zaštitnik sv. Vlaho..“ I ne samo što ih je glasom hrabrio već ih je i obilazio, često izlažući opasnosti vlastiti život. Napravio bih ovdje malu digresiju. Shvatit ćete brzo zašto. Prije moga dolaska na veleposlaničku službu u Vatikan Sveti je Otac već bio dobro informiran o svim zbivanjima u Hrvatskoj. Zahvaljujući zacijelo među ostalima i Mons. Puljiću! Ne treba posebno isticati koliko je to olakšavalo moju službu, jer su moji brojni sugovornici, počevši od samoga pape, dobro znali što se događalo u našoj Domovini. Osjetio sam to i u ranije spomenutom osobnom razgovoru sa Svetim Ocem Ivanom Pavlom II., 3. srpnja 1992. neposredno poslije predaje vjerodajnica. Sjećam se tako da sam i prije toga, već nakon prvih dana boravka u Rimu (svibanj 1992.), a nakon intervjua državnoga tajnika Svete Stolice, kardinala A. Sodana koji je dao Radio Vaticanu i ANSA-i, poznatoj talijanskoj novinskoj agenciji, (a on je inače vrlo rijetko davao intervjue, a taj put je to učinio nakon razgovora sa Svetim Ocem), mogao na naslovnim stranicama vatikanskog i talijanskoga tiska pročitati naslove: „Il Vaticano accusa –É nuovo nazismo nell´ ex Jugoslavia“ (Vatikan optužuje – To je novi nacizam u bivšoj Jugoslaviji), „ Il papa: disarmate gli assassini“ (Papa: razoružajte ubojice), „Il mondo chiede di fermare e di punire le attrocitá nei campi di concentramento“ (Svijet traži da se zaustave i kazne strahote u koncentracijskim logorima) itd. Ovo je bilo gromko upozorenje svijetu iz Vatikana, ali ne zaboravimo - nakon bolnih vapaja i zapomaganja iz Dubrovnika, i iz ostalih dijelova Hrvatske, ali i iz BiH. Vraćajući se knjizi želim naglasiti kako je Mons. Puljić pratio jednakom zebnjom i brigom i ratna zbivanja i u susjednoj mu Bosni i Hercegovini, koja mu je uvijek bila i ostala u srcu. U njoj su mu duboki korijeni, a dugih je 12 godina bio na različitim odgovornim službama počevši od odgojitelja, potom rektora pa do dekana na Sarajevskoj bogosloviji. Obraćao se posebno Međunarodnom Crvenom križu i tražio pomoć za prognanike Jajca, Travnika, Vareša, Sarajeva i mnogih drugih mjesta „naše voljene Bosne ponosne“, kako piše na jednom mjestu. Dubrovačka je biskupija primila desetine tisuća prognanika i izbjeglica, a iz brojnih pisama zahvale vidi se koliko je pak Biskupijski Caritas, uza sve potrebe domaćega pučanstva i pristiglih prognanika, pomagao i mnogim potrebitima iz različitih dijelova BiH. Molio je otac biskup i svoje svećenike da prognanima pomognu u rješavanju njihovih teških i brojnih problema.. Sam pak piše pisma mnogima koji su žrtve sotonske mržnje, pronalazi riječi utjehe i ohrabrenja i poručuje im: „Ne bojte se! Iako je zlo jako, ono ne može trijumfirati… Zato srca gore! Izdržite! Bliži se kraj i vašim patnjama i vašem trpljenju“… (Bio je to, kako se dade iščitati iz vrlo lijepog, poetskog pisma gospođe Nede Koprivec Mons. Puljiću – biskupov ohrabrujući glas u tami rata i beznađa.) Vjerujte mi, slične sam nevolje baš tih istih dana skupa s mnogima od vas nazočnih i ja osobno proživljavao ovdje u Zadru, kao njegov gradonačelnik. Shvaćam stoga dr.Juru Burića, ratnoga povjerenika Vlade RH za Južnu Hrvatsku i kasnijega dubrovačkoga župana, kada kaže, govoreći o Mons. Puljiću, kako je on (Burić) koji je znao istinu ( misleći na stanje na ratištu i odnose u naoružanju) pa je „priželjkivao čudo“, a „on (Mons.Puljić) je istinu naslućivao i u čudo vjerovao.“ Da, biskup dubrovački osim što je i u tim okrutnim vremenima sačuvao mir i dostojanstvo, nikada ga nije napuštao optimizam, za koji će i sam reći u jednoj propovijedi da je „vrlo teška krepost“ i da „traži određenu dozu hrabrosti“. Ja bih rekao – veliku hrabrost i silnu vjeru! On je jednostavno vjerovao u čudo, vjerovao je da nas Svevišnji ne će ostaviti baš tada, kada nam se činilo da su nas svi napustili, i kada smo, kako reče 1. listopada 1991. u svojoj radijskoj poruci preko Radija Dubrovnika: „odsječeni od svijeta i telefonski i televizijski“, „ali nismo odsječeni od neba“. . Jednostavno rečeno, vjerovao je u konačnu pobjedu Dobra nad zlim. I zato je, osnažen čvrstom, nepokolebljivom vjerom, mogao tako gromko i stalno pozivati povjereni mu puk da ne klone duhom. „Ohrabri se, narode moj! Ne boj se, Bogu se pomoli!“ I na ekumenskom je planu Mons. Puljić poduzimao sve kako bi se odnosi među vjerskim zajednicama u Dubrovniku razvijali u duhu tolerancije i međusobnoga poštovanja. Manje je u tom pogledu bilo poteškoća kada se radilo o židovskoj i muslimanskoj vjerskoj zajednici. Dapače, odnosi su bili korektni i relativno dobri. Imao je otac biskup dovoljno i osobnoga ekumenskog iskustva u tom pogledu iz vremena svoga djelovanja u Sarajevu. Zašto ne spomenuti u ovoj prigodi da je bio i prvi katolički teolog koji je održao javno predavanje u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu - 16. veljače 1989?!. Sa Srpskom pak pravoslavnom zajednicom, čiji je paroh na početku rata napustio svoje vjernike i otišao u Crnu Goru, lažno optužujući u jednom intervjuu za svoj odlazak Hrvate i Katoličku crkvu (a koga bi drugoga?!), nije vladalo baš sjajno ozračje. Tim više kada se zna da se SPC nije tada distancirala od velikosrpske politike Slobodana Miloševića, a i njeni mnogi visoki dostojanstvenici su je otvoreno podržavali. Držeći se one da „ekumenizma nema ako se ljudi ne poznaju i ne poštuju“, Mons. Puljić je posjetio (istina, to je bilo tek u ožujku 1995.) protojereja-stavrofora Radislava Vukomanovića i u svom pozdravu mu rekao, da se bez obzira na činjenicu što smo još u ratnom i poratnom vremenu, opterećeni strahom i netolerancijom, „…Kristova Crkva ne smije umoriti u propovijedanju ljubavi, snošljivosti i u praštanju.“ U tom duhu i s takvim željama gospodin je biskup posjetio i Židovsku općinu kao i Islamsku zajednicu. I sa svima održavao i podržavao istinski ekumenski dijalog. Što na kraju još kazati? Malo ste toga čuli, jer je vrijeme ograničeno, ali nadam se ipak dovoljno da se svi prisjetimo dugoga križnog puta Dubrovnika, ali isto tako i Vukovara, Zadra, Škabrnje, Šibenika, čitave nam Hrvatske. Bilo je, kako često spominje Mons. Puljić, i Šimuna Cirenaca i Veronika, ne baš toliko među političarima, koliko među humanitarcima, koji su pomogli nositi križ, otrli suze, i time nam olakšavali patnje. Hvala im. Pomogli su, iskreno vjerujemo, toliko koliko su mogli. No, poslije svih tih strahota i razaranja, tolikih nedužnih žrtava, Dubrovačka je biskupija, duboko izranjavana, na čelu sa svojim biskupom, doživjela i svoj Uskrs, opet zadobila svoju slobodu, „..dar u kom sva blaga Višnji nam Bog je do“, slobodu – libertas - koja je oduvijek bila simbolom toga prelijepog i ponosnog, po mnogo čemu u svijetu jedinstvenoga Grada. I na samom kraju želim reći sljedeće: Posve sam svjestan da sam samo dotaknuo, „okrznuo“ knjigu koja ima preko 600 stranica, a imao sam relativno malo vremena na raspolaganju, no, ako sam, iznoseći ono najbitnije, barem malo probudio vaše zanimanje i znatiželju da je uzmete i pročitate, ja sam veoma zadovoljan. Hvala vama svima ovdje nazočnima na pozornosti, hvala još jednom autoru na ogromnom poslu i vremenu koje je uložio da bismo imali u rukama ovu knjigu, koja je vrlo važan povijesni dokument. No, posebna hvala ide Mons. dr. Želimiru Puljiću na svemu što je činio u onom dramatičnom vremenu za svoju biskupiju, a time posredno i za čitavu Hrvatsku. Tada ste, poštovani Monsignore, hrabrili nevino napadnute, prognane sa svojih razorenih ognjišta, a sada je na nama svima hrabriti nevino optužene i osuđene, one najzaslužnije za slobodu svoga naroda i oslobađanje okupiranih područja, one hrabre hrvatske domoljube koji su časno branili i obranili svoj dom i svoju Domovinu, a koji su upravo zato, gle apsurda i paradoksa (!), osuđeni nedavnim zajedničkim političkim haaškim pothvatom, zločinom nad pravdom, 15. travnja 2011. Iza svega toga stoje one iste mračne sile koje su mirno promatrale ubijanje tisuća nedužnih u Srebrenici i na brojnim drugim mjestima po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, oni isti bešćutnici koji su ostali posve gluhi i nijemi na sve Vaše, ali i bezbrojne druge, molbe, vapaje i preklinjanja za pomoć. To su oni isti koji otpočetka nisu željeli neovisnu i slobodnu državu Hrvatsku! S punim pouzdanjem u jedinoga Gospodara smrti i života, jedinoga pravednog suca, u Onoga koji je pobijedio sve ljudske nepravde i opačine pa i samu smrt na Križu, zaključimo: Gore srca – sursum corda! „Ohrabri se, narode moj!“ Ne boj se! . Ive Livljanić veleposlanik u miru Zadar,19. svibnja 2011. Zahvaljujem poštovanom prof. Ivi Livljaniću na poslanom članku. D.Ž. Ive Livljanić Croatia - Overview of History, Culture, and Science |