| VJESNIK ,9/10.
travnja 2005. STAJALIŠTA Za mir i dobro stvarati i vjerovatiIvan Pavao II. čovjek je kojeg sam volio, učitelj od kojeg sam učio i vođa kojeg sam slijedioSLOBODAN LANG Cilj medicine nije vječni život. Ona se zauzima za unapređivanje zdravlja, sprječavanje i liječenje bolesti te za kvalitetu života – za pojedinca i zajednicu. Čovjek treba živjeti što duže, umrijeti što je kasnije moguće. Kao liječnik smatram da je Sveti Otac u biti ostao zdrav do smrti. U životnom vijeku koji je trajao 84 godine, on je proživio fizički, mentalno, socijalno i duhovno pun život. Prvi veći kontakt s medicinom Ivan Pavao II. imao je u šezdesetoj godini nakon ranjavanja u atentatu. U 71. godini operiran je zbog crijevnoga tumora, a iste su se godine javili i prvi simptomi Parkinsonove bolesti. Idućih se nekoliko godina Sveti Otac više puta ozlijedio pri padovima, a sa 74 godine zbog bolesti nije bio na božićnoj misi. U 81. godini javljaju mu se jači simptomi artritisa, a u veljači 2005. odlazi u bolnicu i od tada traje stalna medicinska skrb. Cijelo vrijeme koristio je sve što je medicina pružala i suočavao se s granicama njenih mogućnosti. Bolovao je od bolesti (Parkinson) koju medicina još ne zna ni spriječiti ni izliječiti, nego samo može olakšati patnju. Četvrt stoljeća Papa se s dostojanstvom nosio s teškom kroničnom bolesti, i u punoj mjeri pokazao dubok smisao patnje u ljudskom životu, dostojanstvu i vjeri. On je bez ikakva prikrivanja cijelom svijetu pokazivao vlastitu patnju, bilo zbog ratova u svijetu, bilo zbog nemogućnosti da sam progovori. Ivan Pavao II. pokazao je da starenje, bolest i patnja nisu prepreka socijalnog sudjelovanja, angažiranja, odgovornosti i doprinosa. Odbio je odstupiti s dužnosti zbog starosti i pokazao da patnja može izravno pridonijeti razumijevanju, promišljanju i vjeri. Sveti Otac nije obavljao posao nego misiju i pokazivao smisao svakog čovjeka. Zadnja dva mjeseca o sebi je govorio kao o »pacijentu među pacijentima«, uz potpuno povjerenje u medicinu, a zadnjih nekoliko dana ocijenio je da su dosegnute granice mogućnosti medicinske tehnologije i opredijelio se za palijativnu skrb u vlastitu domu. Tijekom Domovinskoga rata bio sam višestruko i duboko povezan sa Svetim Ocem: u opkoljenom Dubrovniku, razaranom Mostaru, pri stvaranju bolnice u Novoj Biloj, molitvi pred Ranjenim Kristom u Sarajevu, za osobnoga susreta u Zagrebu i u Mariji Bistrici i prolaženja kalvarijom po ratištima Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Sasvim sam svjestan pune dubine, neumornosti i djelotvornosti zauzimanja Svetoga Oca za mir, ekumensko i međureligijsko razumijevanje. On je nastojao da prije ulaska u treće tisućljeće iskažemo vlastito žaljenja nad međusobno počinjenim zlom i nerazumijevanjem kroz stoljeća. Sve je to činio isključivo putem razuma i vjere, odbacujući svaku mržnju i nasilje a oslanjajući se na strpljivost, upornost, mir, ljubav i vjeru. Ivan Pavao II. čovjek je kojeg sam volio, učitelj od kojeg sam učio i vođa kojeg sam slijedio. Papa je pokazao i vrijednost starih ljudi i snagu pacijenata. Samoj Hrvatskoj i hrvatskom narodu pridonio je više od bilo kojeg stranog lidera kroz povijest. Kako mu reći hvala? Mise zahvalnice i zadušnice, dani žalosti, zastave na pola koplja, davanje njegova imena ulicama i trgovima, postavljanje spomenika..., sve to dobro smo obavili, obavljamo i obavit ćemo. Ali na crti trajne zahvalnosti Svetom Ocu Hrvatska, primjerice, može pokazati više poštovanja i razumijevanja za ulogu, prava i doprinos starijih ljudi u društvu. Također, Hrvatska je premala za otkrivanje uspješnoga liječenja Parkinsona, ali nove medicinske spoznaje o toj bolesti treba što prije primijeniti u pomoći našim bolesnicima. Nipošto ne bi trebao biti cilj trošiti što manje nego, dapače, što više, ali i kvalitetnije, za zdravstvenu zaštitu. Medicina i zdravstvena zaštita trebale bi u počast Ivanu Pavlu II. snažno potaknuti jačanje palijativne skrbi u Hrvatskoj. Dragog čovjek Ivana Pavla II. danas više nema, ali nismo sami; zajedno s drugima možemo se zauzimati za mir i dobro – stvarati i vjerovati. Autor je liječnik, član Nacionalnoga zdravstvenoga vijeća. Zahvaljujem
dr. Slobodanu Langu na dopuštenju za objavljivanjem ovog
priloga.
D. Žubrinić Slobodan Lang Croatia - Overview of History, Culture, and Science |