Vjesnik, 25. kolovoza 2005.

Znanstvena istina o »Oluji«

Vrijeme je da hrvatska akademska zajednica istakne zahtjev za međunarodnim projektom radi utvrđivanja pune istine o akciji »Oluja«

SLOBODAN LANG

Deseta godišnjica »Oluje«, a posebno njezina proslava traže cjelovitu ocjenu. Tim više što treba istaknuti odsutnost – a posebno nezamijećenost odsutnosti – akademske zajednice.

Deseta godišnjica »Oluje« pokazala je značajnu razjedinjenost unutar Hrvatske, neprihvatljiv i za budućnost opasan odnos političara Srbije, suzdržanost međunarodne zajednice i očekivanje predstojećeg suđenja u Haagu, u kojem se optužuje »Oluju« kao zločinačku akciju.
 
Kao sudionik »Oluje« i zbivanja na tome području, prije početka rata, za vrijeme agresije i okupacije, u toku oslobađanja, a i poslije toga, ne slažem se, boli me i zabrinjava takvo stanje stvari, posebno zbog mogućih posljedica u budućnosti.

Najopasniji su pri tome pokušaji neprihvatljivog sužavanja smisla »Oluje« na zločine provedene u toku i nakon oslobađanja okupiranih područja, s gotovo isključivim optuživanjem hrvatskih branitelja i tadašnjeg Predsjednika Republike.

U Drugome svjetskom ratu stekli smo dva ključna iskustva: prvo, razmjere ratnog stradanja civila, koji mogu biti i cilj vojnog djelovanja; drugo, da se zločini čine i u obrani i oslobađanju vlastite zemlje. Svjestan toga i prije i u toku rata, posvetio sam se zaštiti civila i osudi svih zločina.
Oduvijek smatram da se ocjenjivanje ne smije ograničiti na zločine, jer se time krše dostojanstvo i ljudska prava, posebno malih naroda, koje se time prikazuje samo kao stradalnike i zločince, kojima je nužna vanjska pomoć.

Pravo je naroda da poštuje vlastitu obranu. U malim se narodima brani sam narod, a tek potom povezuje u državnu vojsku – u Hrvatskoj od Vukovara 1991 g. do »Oluje« 1995 g. Ako se međunarodna zajednica još nije odvažila suditi za agresiju, morala bi barem pozdraviti obranu.

Zbog stradanja ljudi u ratu neophodno je istaknuti odgovornost svih i svakoga – osobnu odgovornost! – da čine dobro, te analizirati ostvarene oblike zaštite života i pomoći. Židovi su, na iskustvu Holokausta, 1953 g. uveli priznanje »Pravednika među narodima« za one koji su pod cijenu vlastitog života spašavali Židove.

Iako se u Haagu ne sudi za agresiju, a Svjetski kazneni sud će temu razmotriti 2009. g., jasno je da je rat zločin po sebi i da je u njemu neizbježan i velik broj pojedinačnih zločina, u svakom se ratu ipak pokazuje i iskazuje i moć dobra, pomaganja i žrtvovanja za druge. Prema tome, i dobro ima pravo da bude prepoznato, ne samo zbog današnjih priznanja onima koji su ga napravili, već i više radi potrebe budućnosti.

Napokon: nije dovoljno utvrditi ni učinjeno zlo ni učinjeno dobro. Potrebno je utvrditi i cjelovitu istinu. Za Hrvatsku je to važno zbog dostojanstva danas i sigurnosti sutra. A cjelovitu se istinu ne može sagledati bez punog izvještaja, UNPROFOR-a i Hrvatske Vlade o razdoblju okupacije i preuzimanju odgovornosti nakon oslobađanja, o ponašanju okupacijskih vlasti, humanitarnih i mirotvornih inicijativa i mnogoga drugog.

Vrijeme je da hrvatska akademska zajednica istakne zahtjev i potrebu da se iz Hrvatske pokrene međunarodni projekt uz sudjelovanje brojnih znanstvenika, s namjerom utvrđivanje pune istine o proteklim događajima. Događanja u povodu proslave »Oluje« tu su zadaću istaknuli kao obavezu znanstvenika prema istini, i kao odgovornost političara za mir u budućnosti.

Autor je liječnik, sveučilišni profesor, predsjednik Glavnoga odbora DC-a.




Zahvaljujem dr. Slobodanu Langu na dopuštenju za objavljivanjem ovog priloga.
D. Žubrinić


Slobodan Lang

Croatia - Overview of History, Culture, and Science