Josip Andrić (1894.-1967.)


Poveznice Hrvatske i Slovačke: Ivan Vitez, Jannus Panonius, Marko Križevčan, Petar i Nikola Zrinski, Bohoslav Šulek, Juraj Haulik, Štefan Moyses, Tomislav Kolaković Poglajen (spasio katoličku crkvu u Slovačkoj organiziranjem podzemne crkve u vrijeme završetka II. svjetskog rata), Martin Kukučin, Josip Andrić, Miro Gavran


Dr. Josip Andrić (1894. selo Bukin u Bačkoj - 1967. Zagreb )
svjetlopis iz časopisa Klasje naših ravni, Subotica, 2001.

Josip Andric


Josip Andrić je napisao knjigu o slovačkom jeziku: Slovačka slovnica, Hrvatsko-slovačko društvo, Zagreb 1942. To je prva povijest slovačkog jezika objavljena izvan granica Slovačke.




Josip Andrić: Slovačka glasba, Zagreb, 1944. u izdanju Hrvatsko-Slovačkog družtva u Zagrebu, 195 str., tvrde korice, a dio naklade je objavljen i u mekom uvezu.

Slovačka glasba


Zahvaljujem s. Berislavi Grabovac iz Marijinog Dvora u Lužnici pored Zagreba na dopuštenju da se preuzmu fotografije iz ove knjige.

Osnovni podatci o Andrićevu djelu Slovačka glasba:

  • 22 reference, dvostupčano kazalo na više od 6 str., 8 fotografija (svjetlopisa – termin već kod Dragutina Antuna Parčića) preko cijele stranice, usporedna kronologija slovačke i hrvatske glazbe na 7 stranica, počevši od 1363. do 1944. g. 
  • Knjiga je podijeljena na Uvod i deset poglavlja. 
  • Imena skladatelja navedena su velikim tiskanim slovima. 
  • Posebno je zanimljivo zadnje, deseto poglavlje, pod naslovom Slovačka i hrvatska glasba i Kronologija slovačke i hrvatske glasbe.
  • Po citiranim knjigama vidljivo je da je Andrić poznavao ove jezike: engleski, njemački, francuski, talijanski, slovački, češki, poljski, te materinji hrvatski.
  • Preko cijele stranice se na početku knjige nalazi posveta stotoj obljetnici rođenja Jána Levoslava Belle (4. IX. 1843.) i sto dvadeset petoj obljetnici rođenja Vatroslava Lisinskog (8. VII. 1819.).

Povijest hrvatske glazbene kulture neusporedivo je bogatija nego u Slovačkoj.

Slovačke pjesme su većinom tugaljive, melankolične i čeznutljive, kao i međimurske. Na pr. Teče voda teče. Pjesme su prožete profinjenom lirikom i osjećajnošću. Epike u popijevkama ima vrlo malo, za razliku od narodnih pjesama u Hrvatskoj. Prošireni instrumenti u narodu su gajde, frule itd.

Matej Kamieñski (1734.-1821.) otišao u Poljsku, gdje je skladao prvu poljsku operu Nędza uszczśwliwiona (Uslišana nada?) godine 1778. Samuel Tomášik (1813.-1887.) spjevao 1834. Slovačku himnu “Hej Slováci”, složenu na melodiju poljske himne.

Vatroslav Lisinski skladao je “Pĕsan Slovačka”, pa je Lisinski prvi hrvatski skladatelj koji je uglazbio neke slovačke stihove.

U Slovačkoj je “U boj, u boj”, pored “Lijepe naše”, najpoznatija hrvatska pjesma.

Ján Levoslav Bella (1843.-1936.)

Ima slično značenje u povijesti slovačke glazbe kao Vatroslav Lisinski u hrvatskoj glazbi ili kao Bedřich Smetana u Češkoj. Doživio je 93 godine života, dok je Vatroslav Lisinski živio samo 35 godina. U svojih 35 godina Lisinski je skladao hrvatsku operu Porin, a u toj dobi Ján L. Bella još nije niti započeo operno skladati.

Godine 1863. slavljena je tisuć obljetnica dolaska sv. Ćirila i Metoda u Slovačku. Ján L. Bella je za tu prigodu skladao četveroglasni “Otčenaš”, koja je svečano izvedena. Iste godine osnovana je Matica slovačka u Turčianskom sv. Martinu (u tom gradu čuvaju se i Hlaholske listi Hlohovske, dva hrvatska glagoljička listova iz 14. st.). Tom prigodom je tijekom svečano službe Božje u katoličkoj crkvi, prije osnivačke skupštine Matice, odpjevan Bellin motet “Hospodine, pomiluj ny”, nadahnut starom glagoljaškom molitvom. Bella je tada imao 20 godina.

Dopisivao se s Rikardom Straussom, koji je u Eisenachu izveo Bellinu simfonijsku pijesan “Sudbina i ideal”.

Godine 1899. dovršio je prvu slovačku operu “Kovač Wieland”, rabeći libreto na njemačkom jeziku. Taj je libreto pisao Rikard Wagner za jedno svoje neostvareno djelo. Nadao se da će mu ta opera biti izvedena u Mađarskoj ili Njemačkoj, ali se to nije ostvarilo. Opera je prvi put izvedena u Bratislavi godine  1926., u prepjevu s njemačkog na slovački jezik, kada je on imao 83 godine.

Zanimljivo je da je jedan mađarski skladatelj hrvatskog podrijetla, Ödön Mihalovich, Bellin suvremenik rođen u Valpovu u Hrvatskoj, također uglazbio isti Wagnerov libreto “Kovač Wieland”.

Opera “Porin” Vatroslava Lisinskog izvedena je više od 40 godina nakon skladanja, a slično je i Bellina opera “Kovač Wieland” izvedena tridesetak godina nakon njena dovršenja. Opera nije skladana u Slovačkoj, i nema slovački duh. S tom operom nije nikada uspjeo prodrijeti u tuđini, nego se  morao vratiti s njom u svoju domovinu.

Skladao je i značajan Gudački kvartet u c-molu op 25, iz godine 1885, prerađen 1918.

Mikuláš Moyzes (1872.-1944.)

Glazbeni samouk, orguljaš i pijanist. U daljoj rodbinskoj vezi s biskupom Dr. Stjepanom Moyzesom (izvorno Mojžiš, točnije Mojzsiss, prije mađarizacije prezimena).

Izdao je prvu školu za orgulje 1910., ali na mađarskom jeziku (nakon 1918. osolobodili su se od Mađara), izdanu na slovačkom tek 1942.

Napisao je četiri gudačka kvarteta. Njegova simfonija Mala vrchovka iz 1934. predstavlja vrhunac njegova stvaranja. Glazbeno djelo “Naša Slovačka” (u slovačkom izvorniku “Naše Slovensko”)

Vladimir Ćepulić: “Slovensko – slovinski slovnik” (za Slovake), a obratno, “Slovensko – slovaški slovar”. Slovaci sebe zovu Slovenci, a Slovence zovu Slovincima.

Mikuláš Schneider-Trnavsky (1881.-1958.)

Napisao “Slovačke narodne popijevke” (Slovenské národné piesme) sa 125 pjesama

Među njima je Tečie voda, tečie (Teče voda, teče)

Str. 57 pročitati naglas


Epohalno značenje u razvoju slovačke glasbe ima Miklauš Schneider Trnavski sa svojim djelom Zbirka narodnih popjevaka (Sbirka slvenskych piesni) objavljeno 1905. godine u Pragu. ...

...
Od te prve svoje zbirke pučkih popjevaka Schneider-Trnavsky sve do danas puna četiri desetljeća dominira kao najjači skladatelj, koji je znao slovačku pučku popievku umjetnički formirati. U tom su mu glavno veliko djelo "Slovačke narodne popievke" (Slovenske narodne piesne) za srednji glas i glasovir, koje je sa 125 popjevaka izašlo u prvom izdanju god. 1922., a u drugom g. 1935./40. (izdala Matica Slovačka). To njegovo djelo je klasičko djelo slovačke popievke i jedno od najreprezentativnijih djela slovačke glasbe uobće. Iz golemog blaga, što ga je slovački narod kroz stoljeća stvorio i skrio u tajanstvene pretince svoje pučke glasbe, izabrao je Schneider-Trnavsky ponajljepše dragulje, izbrusio ih, dao im profinjen oblik, pojačao sjaj i stvorio iz njih prava čudesa ljepote. Svakoj je popievci utisnuo diferencirano obilježje umjetničkog čara, te se upravo vidi, kako je skladateljeva ruka svaku pomno oblikovala, i iz svake se odrazuje duh snažne njegove umjetničke individualnosti. U glasovirskoj dionici tih popjevaka očituje se s jedne strane izrazitost glasovirskog stila, s druge strane duboko promišljena upotreba izražajnih sredstava harmonije, varijacije, kontrapunkta, figurativnih melodijskih elemenata te čas pointirane, čas retuširane ritmike. Za postignuće temeljnog ugođaja služi se skladatelj ponajčešće glasbenim slikanjem idući u tom podosta stopama Brahmsa i drugih skladatelja iz doba kasne romantike, koji su glasbeno slikanje primili kao baštinu od novoromantike. Kad se u popievci pjeva o kukavici, tada skladatelj cielu glasbenu pratnju gradi na motivu kukanja ("Neplač, mila-nenariekaj"); kad se u popievci spominju gajde, onda u glasovirskoj pratnji čujemo imitaciju, koja podsjeća na svirku gajda ("Tu ty, ty na tie dudy"); kad se u popievci  pjeva o ptici, onda se u glasovirskoj dionici javlja figurativni motiv letenja u zvukovne visine ("Vyletel vtak", "Ked som sa spovedal"); kad se u popievci pjeva o vodi, koja teče, skladatelj daje glasoviru u raznim varijantama motiv, koji podsjeća na uvodni motiv iz Smetanine "Vltave" ("Tečie voda, tečie", "Zpod sucheho javora"). I tako redom. No treba iztaći, da skladatelj u svome glasbenom slikanju ne ide za realističkim dojmovima, nego motive, kojima se tu služi, uklapa u cjelinu glasbenog toka i podvrgava ih posve zakonu glasbenog razvoja ciele skladbe, a ne možda slučajnim detaljima. Ne služi se dakle pukom deskriptivnom metodom glasbenog slikanja, koja ima glavni oslon izvan glasbe, nego traži i nalazi i tu uviek zakonitost unutarnjeg glasbenog zbivanja.



Skladao je popijevku “Guslar” o hrvatskom starcu guslaru iz Hercegovine

“Vesper Dominicae” – “ovu popijevku treba ubrojiti među najljepše u svjetskoj glasbi uobće.”, str. 60

Pjesmu “Hej Slovaci” (str. 167) Stjepan Moyses preveo na hrvatski 1839.

Duganovu “Staroslavensku misu” dirigirao Mukuláš Schneider-Trnavski.

Eugen Suchoň (1908.-1993.)

Napisao je Slovačke pučke popjevke (Slovenské l’udové piesne) za zbor i orkestar, te vokalno djelo O gorama. Osim vokalnih kompozicija, skladao je značajna instrumentalna djela, kao Sonatinu za gusle i glasovir op. 11 (1937.). To je djelo izvedeno s velikim uspjehom u Pragu (gdje je objavljeno i tiskom) i Varšavi, te u Zagrebu 1941.

Baladičku suitu op. 9 (1936.) izveo ja na glasoviru Božidar Kunc 1941. u Zagrebu. U orkestralnoj inačici to je djelo izvodila Berlinska filharmonija u raznim gradovima (Dresden, Berlin, Beč, Freiburg, Rotterdam, Helsinki, itd.). U Zagrebu je to djelo izvedeno 1943. u simfonijskom koncertu pod ravnanjem Mladena Pozajića.

Od mnogobrojnih opernih pjevača spomenimo Borisa Jevtušenka (r. 1899.), basista bratislavske opere, rodom Rusa, izbjeglice u tadašnju Čeho-Slovačku. Pjevao je s velikim uspjehom i seljaka Marka u Gotovčevu Eri s onoga svijeta.

Helena Bartošová – Blahová (r. 1905.), sopranistica bratislavske opere, pjevala je 1937. g. ulogu Vile u Širolinoj opera Stanac, a 1943. ulogu Julke u Gotovčevu Eri s onoga svijeta.

U Slovačkoj su poslije Mohačke bitke 1526. stvorena mnoga naselja hrvatskih bjegunaca iz krajeva kojima su zavaladali Turci. Od dvadesetak hrvatskih naselja ostala su tri koja su očuvala hrvatske značajke jezika, folklora i pjesme: Hrvatski Grob (Charvátski Grob), Djevinsko Novo Selo (Devínska nová ves) i Dubrava. U Slovačkoj tada živi oko 4000 Hrvata koji govore hrvatski (kajkavski i čakavski), s jakom primjesom slovačkog. U nekoliko sačuvanih popjevaka spominje se i hrvatsko ime. S druge strane, u Hrvatskoj u to vrijeme živi 25000 Slovaka, koji su doselili u 18. i 19. stoljeću. Slovaci u Hrvatskoj su mnogo bolje sačuvala svoj jezik, govor, pjesmu i narodnost, nego Hrvati u Slovačkoj.

Glagoljica u Slovačkoj na str. 166

U Hrvatskom Grobu je sačuvano još osam popjevavka na hrvatske riječi: Imala je majka, Ej, javore, javore, Šuhajeva mati, Kaj si išla po ulici, Ležala sam na peći, Imala sam kokošicu, A kaj je ti, nebore, Išla žena ripu kopat (vidi Ant. Václavík Podunajská dedina, Bratislava 1925.). 

Hrvati i Slovaci baštinili su iz vremena sv. Ćirla i Metoda slavensko bogogslužje, koje je u Slovačkoj vladalo od 10. do 12. st., a u Hrvatskoj traje do danas. Uzvik Gospodi, pomiluj ny pjevao se u liturgijskoj i mimoliturgijskoj uporabi staroslavenskog bogoslužja onako, kako se još danas pjeva u Hrvatskoj.

Iseljenici iz Hrvatske u Slovačku su velikim dijelom bili čakavci iz Primorja, odakle su donijeli i glagoljičko bogoslužje. Jedan je crvkeni vizitator, koji je g. 1562. pohodio župu u Záhorskoj Bytrici, naseljenoj od Hrvata, zapisao da se u toj župi služi misa na hrvatskom jeziku (lingua croatica). To je bogoslužje bilo doista glagoljičko, jer se u izvješću o toj vizitaciji župnik te hrvatske župe spominje kao Plebanus Glagolita. Više o tome nalazi se u Dr. František Zagiba, Dejini slovenskej hudby, Bratislava 1944., str. 31 i 83. Záhorská Bystrica više nema hrvatskog pučanstva. Buduće da se u obližnjem Devinskog novom Selu Hrvati govore čakavski, kao u nedalekom selu Dubravka, zaključujemo da su i Hrvati u Záhorskoj Bytrici bili čakavci.

Zanimljivo je da je u starom slovačkom  crkveno-glazbenom zborniku Cantus catholici, u njenu drugom izdanju iz g. 1700., zabilježena prastara hrvatska božićna popijevka Narodi nam se kralj nebeski, ali sa starijim napjevom, a ne s današnjim.

Godine 1839. je dr. Stjepan Moyses, zagrebački profesor i kanonik, a kasnije veliki slovački biskup, preveo na hrvatski slovačku himnu Hej, Slovaci, koja je pohrvaćena postala obljubljena budnica već među hrvatskim preporoditeljima i ostala do danas. Desetak godina kasnije je Vatroslav Lisinski skladao popievku Pesan Slovačka na stihove slovačkog književnika Dr. Gustava Zechentera. To je prvi puta da je jedan hrvatski skladatelj uglazbio slovačku pjesamu. Prvi puta je objavljena 1851., a drugi puta 1944. u nakladi Društva sv. Jeronima, na spomen 125. obljetnice rođenja Lisinskog. Kada je Dr. Stjepan Moyses prije odlaska iz Zagreba za biskupa u Bansku Bystricu čuo to Lisinskijevu popijevku, bio je njome tako oduševljen da je izvajvio da mu se čini kao da je ta popijevka nikla pod Tatrama, a ne u duši hrvatskog skladatelja.

Odlomci Lisinskijeve prve opere Ljubav i zloba prvi put su se za javnost pjevali 1845. na koncertu priređenom u Zagrebu za Slovake iz oravskog kraja, koji su teško stradali od poplave. Tom je prigodom zagrebačka javnost prvi puta čula aiju iz prve hrvatske opere.

Godine 1866., tijekom proslave tristote obljetnice bitke na Sigetu i Nikole Šubića Zrinskoga, slovački izaslanici J. M. Hurban i Juraj Slota ponijeli su u Slovačku prvi glas o hrvatskom skladatelju Ivanu Zajcu I njegovu skladbu “U boj, u boj”, koja se tijekom te proslave prvi put pjevala. Među Slovacima je ta pjesma osim hrvatske himne Lijepa Naša vjerojatno najpoznatija.

Hrvatski skladatelj Franjo Dugan st. iznio je mišljenje da sličnost melodija međimurskih i slovačkih poijevaka predstavlja dokaz kako je područje Slovačke i Hrvatske nekada, prije dolaska Mađara u 10. st., bilo u neposrednom susjedstvu.

U časopis za glazbu Sv. Cecilija je poznati hrvatski etnolog Dr. Milovan Gavazzi napisao članak “Hrvatska oaza u zapadnoj slovačkoj i tamošnje narodne popievke” (1929. Br. 3). Hrvatski dirigent Fridrik Rukavina gostovao je u bratislavskoj operi kao dirigent Verdijeve “Aide”. Iste godine je u Trnavi na hrvatsko-slovačkom slavlju prigodom otkrića spomen-ploče nadbiskupu Jurju Hauliku izvedena Staroslavenska Misa Franje Dugana ml., pod ravnanjem Mikulaša Schneidera Trnavskoga. Pjevački Zbor Slovačkih Učitelja pod dirigentom Milošem Ruppeldtom održao je koncerte u Sarajevu, Dubrovniku, Splitu i Zagrebu. Još godine 1928. zabilježene su u Zagrebu na gramofonskoj ploči dvije pučke slovačke popijevke. Na koncertima u Zagrebu su uvijek veliko oduševljenje izazivale popijevke “Pasol Janko tri voly” i “Teče voda, teče” (ova zadnja je i danas poznata). Slovačke pjesme za jedan glas i glasovir, pučke i umjetničke, izvodili su gotovo svi hrvatski koncertni solisti.

Glasovirska djela slovačkih skladatelja izvodili su u Hrvatskoj Božidar Kunc (“Baladičku suitu” E. Suchoňa), Petar Kumičić (Sonatinu op. 12 J. Cikkera), Melita Lorković (“Slovačku rapsodiju” D. Lauka), itd. Djela su izvođena i na koncertnim podijima i na radio postajama. Krajem 1943. ili početkom 1944. trebao je biti održan reprezentativni koncert slovačke glazbe (Zagrebačka Filharmonija pod dirigentom Lovrom Matačićem) s najznačajnijim djelima, ali do toga nije došlo.

Doista, iznenađujuće je velik koncerata održan u Hrvatskoj u tragično vrijeme Drugoga Svjetskoga rata. Međutim, mnogo su više hrvatski glazbenici nastupali u Slovačkoj, nego slovački u Hrvatskoj. I Lovro pl. Matačić je 1941.  g. doživio veliki uspjeh kao operni dirigent s gostovanjem u Slovačkoj, te je nakon toga, oduševljen djelima Aleksandra Moysesa i Eugena Suchoňa, dirigirao njihova djela u Njemačkoj.

Najveći uspjeh postigao je kao dirigent u Slovačkoj Krešimir Baranović, koji je u Bratislavi nastupio 1943. simfonijskim koncertom hrvatske glazbe. Iste je godine postao ravnatelj bratislavskog radijskog orkestra, što je naišlo na velik odjek u Slovačkoj. Na pr. Dr. Juraj Haluzický piše da je tek Baranovićevim dolaskom Slovačka dobila vodeću umjetničku osobnost na polju glazbene reprodukcije, koji se bez ograda stavio u službu slovačkoga glazbenog stvaranja...
 
Hrvatska pijanistica Melita Lorković  slavila je trijumf sa svoja tri koncertna nastupa u Slovačkoj 1943. (veljače, lipnja i listopada), izvodeći sa simfonijskim orkestrom djela F. Liszta, Cezara Francka i Fr. Chopina, te ju je glazbeni kritičar J. Strelec nazvao “senzacionalnom glasoviračicom u najplemenitijem smislu te riječi”. Godine 1942. U Bratislavi je s velikim uspjehom gostovao trio Šulek-Janigro-Maček. Podsjetimo se, Janigro je osnivač Zagrebačkih solista.

Još 1931. gostovao je u Bratislavi Zagrebački Kvartet, drugi put 1932, s djelima Ivana Zajca, Krste Odaka i drugih.

Od hrvatskih skladatelja izvedene su u slovačkoj četiri opere: g. 1925. Zajčev “Zrinski” (s napjevom U boj, u boj), 1937. Širolin “Stanac”  i Dobronićeva “Udovica Rošlinka”, a 1943. “Ero s onoga svijeta” Jakova Gotovca. Hrvatska baletna djela Luje Šafraneka Kavića i Krešimira Baranovića doživjela su također lijep uspjeh.

G. 1929. izvedena je u Trnavi Staroslavenska misa Franje Dugana ml. Iz Hrvatske je među druge slavenske narode prenesena tamburaška glazba, a osobito u Češku, gdje je postojao i Tamburaški Savez, i izlazio poseban tamburaški list. Jedan slovački gostioničar se još prije početka Prvog Svjetskog rata u Hrvatskoj oduševio tamburama toliko da da je nabavio tambure za cijeli zbor i nastojao uvježbati tamburaški zbor u Slovačkoj.


Hej, Slovaci – Oj Hrvati (kako je nastalo Hej Slaveni?)

Ivan Zajc: Otče naš,

Franjo Dugan: Staroslavenska misa, 1929. (str. 177)

Širolina “Žetva Abrahamova”, duhovna igra na način starih crvkenih skazanja, 1923.

Širola: Sv. Ćiril i Metod, oratorij, 1927

Josip Andreis:

Godine 1939. Izvedena melodrama “Kraljici” Josipa Andrića

Korijenski pisane riječi i neobičnosti

dojima, družtvo, gudalački kvartet, iztaknuti, izpit, iztaći, klasička glasba, klasičko djelo, melodram, najosudniji časovi, nepokolebivo, nesamo, odkriće, omiljele, petdeset (usporediti s ruskim pjatdesjat), poistovjetuje, poviestni, predteča, uobće, zanimivo, zbirka (sbirka),
Slovačk:i zbojnik = hajduk; u hrvatskom ima veze s tom riječi – razbojnik

Luka – livada, lučka - livadica


Hrvatska enciklopedija znamenitog hrvatskog leksikografa dr. Mate Ujevića, objavljena 1941. u Zagrebu, ima natuknicu o Josipu Andriću:

Josip Andrić, Bukin (Bačka) 14. III. 1894. Gimnaziju je svršio u Požegi, pravne nauke u Zagrebu i Pragu, trgovački fakultet u tehničkoj visokoj školi u Zagrebu i Pragu, trgovački fakultet u tehničkoj visiokoj školi u Pragi i jednogodišnji tečaj skolastičke filozofije na bogoslovskom fakultetu u Innsbrucku. Kao sveučilištarac u Pragu bavio se proučavanjem slavenske glazbe, glazbene povijesti i estetike. Još u gimnaziji mnogo se bavio tamburaškom glazbom kao dirigent, pisac i skladatelj, pa je i danas velik promicatelj tamburanja. U to doba pada i početa njegova književnog rada. Uređivao je đačke listove Slavonac i Jeka, gdje je objelodanio svoje prvence. Kao sveučilištarac uređivao je đački časopis Luč. G. 1913 javlja se u Riječkim Novinama književnom suradnjom ("Srijemske elegije"), a 1916 u Novinama glazbenom kritikom, te je od 1919 stalni glazbeni kritičar Narodne Politike, a od 1929 Hrvatske Straže. Od 1916 surađuje u glazbenom časopisu Svetoj Ceciliji i u književnom časopisu Hrvatskoj Prosvjeti. G. 1919 posvetio se novinarskom zvanju postavši urednik Seljačkih Novina, koje je uređivao do 1927. G. 1921 postao je urednik Hrvatskoga književnoga društva sv. Jeronima, koje je u nekoliko godina urednički i izdavački obnovio pokrenuvši uz redovna izdanja i izvanredna, osnovavši Knjižnicu Dobrih Romana, časopis Naša Gospa Lurdska, Obitelj i Malu Mladost. Na svjetskoj izložbi katoličke štampe u Vatikanu 1936 uredio je hrvatsko-slovenski paviljon.

BIBL.: Književna su mu djela: Srijemske elegije, 1912-23 (u knjizi 1939); Dunje ranke, 1923; Nove brazde, 1924; Sveg svijeta dika, 1926; U Kristovoj domovini, 1931; Vuk u ovčjoj koži, 1933; Na Zelenom Otoku, 1934; Najljepši među otocima, 1938; Preveo je više romana sa češkog, njemačkog i francuskog. Gospodarsko-politička su mu djela: Gospdarska politika, 1923; Hrvatsko uzor-selo, 1924; Politika kao nauka, 1926; Žito u svjetskom gospodarstvu, 1927; Ustav  Slovačke Republike, 1940. O glazbi rade njegova djela: Ruska opera, 1923; Kako ćemo razumjeti glazbu, 1939, i mnoštvo studija i kritika po raznim listovima. Od skladbi spominjemo: Pjesnikov cvijetak, 1912; Miris ciklame, 1914; Srijemska rapsodija, 1938; Simfonijeta "Iz Bačke Hrvatske", 1940, i sedamdesetak drugih skladbi u rukopisu. Autor je i velikog filma Hrvati u Svetoj Zemlji, 1937.


Josip Andrić: pravnik (Zagreb, doktorirao u Pragu), trgovački fakultet, tehnička visoka škola, filozofija, glazbenik, dirigent, pisac, novinar, publicist, filmski režiser

Rodni Bukin u Bačkoj je nakon 2. Svjetskog rata promijenio ime u Mladenovo.

U vrijeme komunizma nakon 1945. je također bio u zatvoru (informacija dr. Adalberta Rebića tijekom konferencije Pasionske baštine u Somboru 2012.)

Napisao je prvu sintetičku povijest tamburaštva. Skupio je 1600 pjesama Bačkih Hrvata. Autor je oko 500 skladbi.







Josip Andrić: Slovačka glasba

Josip Andrić: Slovačka Slovnica

Josip Andrić: Hrvatstvo i katolička kulturna obnova, Glas Koncila, Zagreb, 2011, 328 str.

Antonija Bogner Šaban: Josip Andrić Dužijanca

Bunjevci Croats in Bačka



Tamburaški ansambl Sv. Marko / St. Marco tamburitza ensemble
Dirigent / Conductor: Matija Fortuna
Izvedeno i snimljeno 10. prosinca 2009. u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog (Zagreb).


Tamburaški zbor KUU Zvon Župne zajednice Mala Subotica- Tambura Paje Kolarića
Dirigent: Valentino Škvorc, Skladatelj: Josip Andrić, OGŠ Beli Manastir, 14. svibnja 2011.


Ivana Skenderović: "Koncert u a molu, III. stavak" - Josip Andrić


Čupić Anamarija - "Koncert u a-molu, I. stavak" - Josip Andrić, 2. dio
Apsolventski koncert Muzičke škole Subotica, 2010. g. Solistica na basprimu: Anamarija Čupić.
Dirigent tamburaškog orkestra prof. Mira Temunović. Klasa: Milan Pridraški.


Apsolventski koncert Muzičke škole Subotica, 2010. g. Solistica na basprimu: Anamarija Čupić.
Dirigent tamburaškog orkestra prof. Mira Temunović. Klasa: Milan Pridraški.


J. Andrić "Ljubavna pjesma" (op.179, br.6)
Koncert "Impresije iz zavičaja" održan u Subotici u Velikoj vijećnici gradske kuće dne 3. prosinca 2010. g.
Maja Nimčević violina; klasa prof. Marija Megyeri; korepetitor prof. Filip Milisavljević


JASNINO KOLO, Skladatelj: Josip Andrić, od 06:00 do 07:12



Croatia - Slovakia

History of Croatian Music

Croatia - an Overview of Its History, Culture and Science