Tekst je objavljen u "Maruliću" 3/1987., str. 251. – 254., ali u ovoj inačici uneseni su ispravci koje autorica donosi u jednom od pisama Radovanu Grgecu objavljenih u "Maruliću" 3/2005.


Dr. Josip Andrić, fotografija iz  Klasja naših ravni, Subotica, 2001.


Dr. Josip Andrić (1894.-1967.)

Odbačeno djelo milosrđa

(O 20. obljetnici smrti dra. Josipa Andrića)

Ove godine, 7. prosinca, navršuje se dvadeset godina od smrti dra. Josipa Andrića, člana predratnoga Hrvatskog katoličkog seniorata, novinara, književnika i glazbenika.

U Zborniku što ga je 1971. izdao Organizacijski odbor za podignuće spomenika dru. Josipu Andriću u Plavni u Bačkoj u suradnji s Hrvatskim književnim društvom sv. Ćirila i Metoda, bibliografija Andrićevih književnih i uredničkih radova opseže tri stranice, a bibliografija o njemu tri i pol stranice. U Hrvatskom biografskom leksikonu (izdanje Jugoslavenskoga leksikografskog zavoda, I. svezak, zagreb 1983., str. 130 – 131) ima o dru. Andriću preko tri stupca.

A ipak, taj hrvatski katolički senior, jedan od najboljih i najplodnijih kulturnih stvaratelja negdašnjega hrvatskog katoličkog pokreta, umro je osamljen, prešućen, čak prezren gotovo posvuda u Crkvi hrvatskoga jezika, Crkvi za koju je živio i radio. Njegova smrt jedva da je i zabilježena u hrvatskomu katoličkom tisku. Bilo je, u tom tisku, većinom prešućeno i visoko papinsko odličje što ga je dr. Josip Andrić godine 1964. dobio od Pavla VI.

Zašto je tako bilo? Što je uzrok tog nemara, te šutnje, toga ledenog prezira? 

Doktor Josip Andrić umro je 7. prosinca 1967., upravo dvije godine po završetku Drugoga Vatikanskog koncila. Koncil je bio posljednji veliki doživljaj njegove katoličke vjernosti. Nije se pred njim zatvorio, nije se čak ni zabrinuo, za razliku od tolikih drugih intelektualaca klasične katoličke formacije. Pratio je Koncil pozorno, sa živim zanimanjem, s velikom spremnošću da se uključi u obnovu Crkve Koncilom naviještenu. Ali brzo mu se dalo znati da u toj obnovi za njega nema ni mjesta ni posla. Zašto?

Drugi vatikanski koncil bio je u cijeloj Crkvi doživljen kao velika novost. On je to zaista i bio, i nema osobita smisla htjeti danas naknadno umanjiti taj udarni doživljaj njegove novosti. Prethodni koncili bili su dogmatski i disciplinski. Drugi Vatikanski bio je izričito i naglašeno "pastoralan"; prethodni koncili donosili su precizne dogmatske definicije, Drugi Vatikanski nije dogmatski definirao ništa (čak ni pojmove kojima je operirao, kao pojam osobe, pojam slobode); prethodni koncili branili su Crkvu od svijeta, Drugi Vatikanski otvorio je Crkvu svijetu; prethodni koncili osuđivali su vjerske i filozofske nauke protivne nauci Katoličke Crkve, Drugi Vatikanski nije osudio ništa. Nije dakle bilo bez razloga što se o Drugomu Vatikanskom koncilu, već za njegova trajanja, govorilo kao o "kopernikanskoj revoluciji" i "svršetku protureformacije".

Katolicima formiranim u pretkoncilskoj Crkvi bila je potrebna velika poslušnost za prihvat tih silnih novosti. U dra. Josipa Andrića bilo je takve poslušnosti. A ipak, bio je odbačen od onih koji su se bili pothvatili tumačiti koncilsku obnovu u Crkvi hrvatskog jezika. Njegova vjernost, njegova poslušnost, njegovo znanje i sposobnost i iskustvo – sve je to bilo odbačeno kao nepotrebno, kao neprikladno za "koncilsku obnovu". Razlog tom odbačenju valja tražiti u idejnim postavcima na kojima se u nas htjelo graditi tu obnovu. Kao obnovitelji i dirigenti obnove nastupili su i u nas, kao i drugdje u Crkvi, poglavito teolozi. Najpoduzetniji i najglasniji među njima bili su oni koji su u ime Drugoga Vatikanskog koncila bacali preko palube gotovo sve od čega je Crkva vjekovima živjela. Bacale su se u tmine izvanjske ne samo vjekovne katoličke sigurnosti dogmatske i moralne, nego i ljudi koji su te sigurnosti nosili, i koji nisu mislili da je Drugi Vatikanski koncil došao te sigurnosti razoriti. Jedan od tih ljudi bio je dr. Josip Andrić. Zato je i on bio odbačen. Njegova spremnost da s aktivnom poslušnošću prihvati Drugi Vatikanski koncil nije bila dostatna reformatorima, više-manje samovoljnim i samozvanim. Jer ta poslušnost nije držala da u ime Drugoga Vatikanskog koncila mora trčati za otpacima protestantizma.

Teološki korifeji "koncilske obnove" zazirali su upravo od od čvrsto formiranih katoličkih laika – jer ti laici znali su što je katolički identitet. Katolički identitet mogao je prihvatiti Drugi Vatikanski koncil, ali nije se dao razarati od njegovih novoteoloških tumača, naivno (nerijetko i primitivno) fasciniranih netom otkrivenim nekatoličkim teologijama. Taj otpor katoličkog identiteta smetao je i u osobi Josipa Andrića. Tvrda i jasna katolička formacija postala je zaprekom "reformatorskom" razaranju katoličkog identiteta, i zato su bili odbačeni oni koji su je imali. Teološkim korifejima "koncilske obnove" trebali su neuki vjernici koje se moglo oduševljavati, ne katolički laici koji, ozbiljno i sigurno formirani, nisu htjeli abdicirati od katoličkog razuma. Zato za takve laike u pjenušanju, glavinjanju i vijuganju protestantizacije katoličkog uma, samovoljno prikazivane kao "koncilska obnova", nije bilo ni mjesta ni posla. Zato je i dr. Josip Andrić umro osamljen, prešućen, prezren.

Dr. Josip Andrić bio je jedan od prvih, i to ponajboljih, modernih hrvatskih katoličkih novinara. To jest: u negdašnjemu hrvatskom katoličkom pokretu jedan od prvih koji je – i to više-manje sam, po svom srcu, bez nekih osobitih uzora – shvatio da stil novinarstva nije stil propovjedništva, i da je novinar dužan pisati jasno, jezgrovito i razložito, dajući čitatelju podatke događajima, a ne svoje osjećaje nad događajima. K tome, dr. Josip Andrić već je na početku svoga novinarskog puta, dvadesetih godina, shvatio prijeku potrebu prilagodbe katoličkog tiska pojedinim slojevima čitateljstva: zato je razvio jeronimsku "Danicu" za puk, zato je započeo "Malu mladost" za djecu, zato je stvorio jeronimsku "Obitelj", jedan od najboljih onodobnih – i to ne samo hrvatskih – tjednika za obitelj.

Jeronimska "Obitelj" najveće je novinarsko i uredničko djelo Josipa Andrića, dosad nenadmašeno u svojoj vrsti. Kao urednik "Obitelji" Josip je Andrić osobito pazio da se čitatelja poštuje: to jest, da se piše ne "iznad glave" čitatelja prosječne ili i niže naobrazbe, nego tako da čitatelj može zaista razumjeti što čita, i duhovno se okoristiti pročitanim. U uređivanju "Obitelji" nije dr. Josip Andrić nikad "podilazio" čitatelju, nikad bio "jeftin", ali nije nikad bio ni dosadan ni zamoran, nikad nije opterećivao čitatelja učenim raspravama nedostupnim razumijevanju prosječne naobrazbe.

Imao je i rijedak dar odgajanja književnog ukusa čitateljstva: romani i novele što ih je donosio u "Obitelji", izvorni i prevedeni, bili su književno vrijedna djela, pa i od velikih pisaca kao Sigrid Undset, dobitnica Nobelove nagrade za književnost: njezin prekrasni roman "Proljeće" izlazio je u "Obitelji" u nastavcima. A znao je dr. Andrić donositi u "Obitelji" i dragulje manje poznatih pisaca, kao roman Cesarine Lupati "Nürnberške lutke", jedno malo remek-djelo koje s užitkom može čitati i školsko dijete i zreo čovjek. Ta finoća u odgajanju književnog ukusa bila je također izraz Andrićeva poštivanja čitatelja.

Osobita vrijednost "Obitelji" bili su putopisi dra. Josipa Andrića: iz Irske, iz Svete zemlje, sa Sicilije. U njima se on pokazao jednim od najboljih hrvatskih putopisaca: jasan, informativan, zanimljiv, poučan, jednostavan, skroman. Putopis iz Irske i dosad je najbolje što o toj zemlji imamo na hrvatskom jeziku: to je djelo vrhunskog novinarstva, sjajna reportaža s kojom se malo što u toj vrsti može usporediti.

Put dra. Josipa Andrića u Svetu zemlju urodio je kanonizacijom prvoga hrvatskog sveca, sv. Nikole Tavilića. Da Josip Andrić nije putovao u Jeruzalem, da ondje nije otkrio spomen na toga mučenika, da nije o njemu uporno i svesrdno pisao u "Obitelji", da nije razvio dotad neviđenu i nečuvenu djelatnost diljem Crkve hrvatskog jezika za kanonizaciju toga blaženika kojega su se dotad samo u zavičajnom mu Šibeniku jedva sjećali – nikad Nikola Tavilić ne bi bio kanoniziran. A pri toj kanonizaciji bio je dr. Josip Andrić prešućen, prešućen njegov golemi trud, prešućena njegova stvaralačka ljubav.

Kao urednik "Obitelji" dr. Josip Andrić svesrdno se zauzeo i za proslavu 1300. obljetnice krštenja Hrvata. Priprave na tu proslavu počele su 1940., a proslava je imala biti 1941., kad se navršilo upravo 1300 godina otkad je Papa Ivan IV. Dalmatinac poslao hrvatskom knezu Borku (Porfirogenetovu Porgi) opata Martina da otkupi kosti mučenika. Rat je tu proslavu omeo, ali sve do rata pisao je dr. Josip Andrić  i davao pisati u "Obitelji" o njoj, tumačeći što se to ima slaviti, tumačeći jasno, srdačno, lijepo. Kad je tu proslavu napokon bilo moguće održati, u rujnu 1984. na Mariji Bistrici, dr. Josip Andrić bio je pokojni već sedamnaest godina. Na bistričkoj proslavi, ni u mjesecima priprave na nju, nitko ga nije ni spomenuo. Kao što, uostalom, nitko nije spomenuo ni Papu Ivana IV. Dalmatinca ni opata Martina ni kneza Borka – naprosto je prešućeno kojega se to događaja 1300. obljetnica slavila.

Doktor Josip Andrić bio je i urednik Knjižnice dobrih romana, koju je sam i osnovao. U uređivanju te Knjižnice također se očitovao njegov dar za odgoj književnog ukusa čitateljâ. Dosta je pogledati stare kataloge toga niza knjiga: od "ružičastih romana" M. Delly do slavnih djela Henryka Sienkiewicza i Louisa Bertranda, od "Ružarija" Florence Barclay do prelijepog romana Susanne Monlaur o Suzani, djevičanskoj sestri biblijskog Rabbi Gamaliela, od mističnih romana Štefe Jurkić (Petnaest tornjeva, Plašt maloga križara, Čipke) do svilene finoće "Jaslica" Side Košutić – sve je u toj Knjižnici bil lijepo, čisto, toplo. I zanimljivo, toliko zanimljivo da se čitalo iznova, i po više puta.

Volio je doktor Josip Andrić male patničke narode: Irce, Slovake, Lužičke Srbe. I volio je svoju zavičajnu Bačku, blagu zemlju što je pružila zaklon Bunjevcima dobjeglim iz krajeva turskog zuluma. On je prvi promicao naziv "bački Hrvati" za njih, on je skladao i "Dužijancu" prvu operu iz njihova života. Bio je čovjek milosrđa za malene: za male narode, za male ljude. Cijelo njegovo životno djelo – novinarsko, uredničko, književničko, skladateljsko – zapravo je djelo milosrđa. Možda je baš i zato prešućivan. Jer poslije Drugoga Vatikanskog koncila, i protiv volje i želje toga Koncila, ono što se u Crkvi, nažalost, raširilo jest upravo hladnoća srca, oholost uma, prezir malenih i prezir ljubavi za malene.

Kršćanin ima dvije vrste patnje: patnju za Crkvu i patnju od Crkve. Ni prva nije poštedjela doktora Josipa Andrića, osobito u doba drugoga svjetskog rata, kad je neko vrijeme bio i zatočen u koncentracijski logor, jer nije htio sklapati ugovor sa đavolom. Ali druga patnja, patnja njegovih posljednjih godina, patnja od Crkve, bila mu je mnogo gorča, jer su mu je zadala braća u vjeri. U toj je patnji i umro, žalostan, samotan i vjeran. Teče od njegove gorke smrti već dvadeseta godina. Bilo bi ipak vrijeme razmisliti o tome da se odbacivanjem povijesnog pijeteta, satiranjem svijetlih brazda prošlosti ne gradi ništa. Najmanje Crkva Isusa Krista.

Smiljana Rendić




Smiljana Rendić rođena je 1926.g. u Splitu, a preminula je na Trsatu 1994.



Prvakinja hrvatskog katoličkog novinarstva Smiljana Rendić naglo je preminula u svom stanu u Rijeci na Trsatu 26. svibnja 1994. Živjela je na Trsatu kao umirovljenica otkako je u siječnju g. 1973. bila osuđena po članku 118 Kaznenoga zakonika zbog čega je bila udaljena s posla u upravi časopisa "Pomorstvo" i prijevremeno umirovljena. U obnovljenom poslijeratnom katoličkom tisku pojavila se bila najprije u "Glasniku sv. Antuna Padovanskog" (Veritasu) pod pseudonimom Vjera Marini, a zatim od prvih tiskanih brojeva "Glasa Koncila" o Božiću 1963. pod novim pseudonimom Berith. Ta hebrejska riječ koja znači Savez postala je doista njezino novo ime, te su je kolege i suradnici najčešće i oslovljavali kao Madam Berith.

U tijeku prvih godina redom je objavljivala u "Glasu Koncila" svježe pripovijesti iz suvremenog života, zapravo osobitu književnu vrstu između novele i eseja, u kojima je prodirala u osobne drame suvremenika u onim prilikama ateizacije i brisanja nacionalnih vrijednosti. "Glas Koncila" zacijelo takvu njezinom pisanju zahvaljuje veliki dio svoje popularnosti onih godina. Ti su napisi objavljeni u tri knjige: "Mi ovdje", "Pozdrav Ignaciji" i "Crni šator". U doba slavljenja 13. stoljeća kršćanstva u Hrvata Madam Berith, koja se privatno bavila i pjesništvom, ispjevala je jedinstveni sonetni vijenac "Blagoslov slova" koji je vše puta izvođen kao recital na crkvenim slavljima u zemlji i inozemstvu. No, od 1963. do posljednjih tjedana života Smiljana Rendić je bila članica uredničtva "Glasa Koncila" te je vodila rubriku crkvenih zbivanja u svijetu, osobito "vatikanistiku". Ispunjajući duge godine samovanja skupljanjem stručne literature i čitanjem na više jezika, izvanredno je upoznala cjelokupnu hrvatsku povijest kao i povijest gotovo svih europskih zemalja, osobito svega što je u toj povijesti bilo u vezi sa Crkvom. Posebno je zdušno proučavala Bibliju i hebrejsku književnost kako se ona razvijala osobito nakon Krista sve do naših dana. Vjerojatno je na tom području bila naš najvrsniji stručnjak.

Smiljana Rendić rođena je u Splitu 27. kolovoza 1926. od oca Marka i majke Ivanice rođene Ruzinović. Od prvih gimnazijskih godina uključila se u katolički pokret domagojskog usmjerenja, a u doba rata njezina je duhovnost sazrijevala u uskom krugu koji se okupljao oko poznatog i neobičnog isusovca o. Stjepana Poglajena. Kako je nakon smrti oca, koji je bio poznati radićevac, zajedno s majkom bila istjerana iz stana i ostala bez ikakvih sredstava nije mogla dovršiti školovanje, nego se odmah bila zaposlila u "Jugovinilu". Dohranivši majku u tijesnoj sobici, preselila je u Rijeku gdje se, kao izvrstan znalac talijanskoga jezika bila zaposlila u uredništvu novina "Voce del popolo". Ubrzo su je otkrili kao "klerikalku" i onemogućili. Zaposlila se u administraciji časopisa "Pomorstvo" i ostala ondje do suđenja potkraj 1972. Bila je optužena zbog članka "Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod" u časopisu "Kritika" u broju za svibanj i lipanj 1971. Branio ju je kao odvjetnik sadašnji predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske Milan Vuković. Bila je osuđena na godinu dana strogog zatvora i na godinu dana zabrane nastupanja u javnosti. Vrhovni sud je u studenom 1973. kaznu strogog zatvora promjenio u uvjetnu, ali je prava kazna bila gubitak radnog mjesta i prijevremena bijedna mirovina. Od tada je Smiljana živjela samo za svoje knjige i članke u "Glasu Koncila". O 25. obljetnici "Glasa Koncila" g. 1988. odlikovana je jedinstvenim odličjem "Zlatno pero" koje nadbiskupi izdavači ni prije ni poslije nisu nikome drugome dodijelili. Izvor IKA.



Josip Andrić: Slovačka Glasba, Zagreb 1944.

Josip Andrić

Povijest HKD Sv. Jeronima

Zahvaljujem HKD Sv. Jeronima i g. Petru Grgecu na poslanom članku. Darko Žubrinić.

Simljana Rendić: Katolički identitet i hrvatski preporod, Glas koncila, Zagreb 2012.



Croatia - Overview of Its History, Culture and Science