R O D

J E L A Č I Ć A

( Gens Jellachichianorum )

Aleksandar Jelačić Buzinski

na ovom webu s ljubaznim dopuštenjem g. Marcela Jellačića,
od siječnja 2002.

Dajemo rodoslovlje, javno i kulturno djelovanje, zgode i nezgode, te rodbinske veze i posjedovne odnose od po prilici 1480-te do najnovijeg vremena.

Primjedba: Obitelji toga roda su se zvale i nazivale Elachich aliter Jellachich (kao u Codex Diplomaticus), Iellachich kao u prvoj i drugoj potvrdi plemstva, zatim Jellachich de Brezowicza, Jellachich de Bisewicz, Jellachich de Buzin, Jellachich bez predikata (dakle: sine predikatu), kasnije modernizirano Jellačić Buzinski i po predikatu povjesno neispravno Jellačić Bužimski (što ćemo kasnije kod loze bana Josipa Jelačića, odnosno njegovog oca, još točnije vidjeti).

Dio ovog rodoslovlja odnosit će se i na rusku i mađarsku granu Jelačića - od koje još potomci žive.

Naše rodoslovlje, kao i sve što je o pojedinim članovima pribilježeno, bazira se na temelju obiteljskog rodoslovlja, kao osnovice. Ovo obiteljsko rodoslovlje priloženo je zakladnici baruna Eduarda Jellachicha od 8. lipnja 1886. sa ispravkom Kr. hrv.slav.dalm. zemaljske vlade (Odjela za bogoštovlje i nastavu) od 12. veljače 1893. pod br. 1698, a koje je rodoslovlje sastavljeno i ovjereno od Hrv. državnog arhiva povodom ostavinske rasprave iza istog baruna Eduarda Jellachicha koji je najveći dio svog imetka darovao narodu (o čemu ćemo još pisati kod njegovog životopisa), a manji dio ostavio obitelji Jellachich za školovanje dvojice mladića iz obitelji.

Naše smo rodoslovlje nadopunili, i to temeljito nadopunili, iz podataka iz dokumenata u obiteljskoj pohrani, zatim podacima iz dokumenata u kaptolskom arhivu (kao Locus Credibilis), na temelju dokumenata u državnom arhivu i to u raznim zbirkama kao i u zbirci “Acta varia”, iz dokumenata Hist. arhiva Jug. akademije, specijalno onog dijela koji je Julius pl. Jellachich istom arhivu poklonio, te se danas vode kao “Acta Jellachichiana”, na temelju podataka iz radova Antuna pl. Cuvaj od Carevdara “Porodica Jellachicha”, Adama Baltazara Krčelića “Annuae”, Ante conte Duišina “Zbornik plemstva”, prof. dr. Bojničića “Der Adel von Croatien und Slavonien”, Stjepana pl. Beloševića Gornjo Stubičkog “Županija Varaždinska”, Radoslava Lopašića “Oko Kupe i Korane”, te od istog pisca “Karlovac”, “Bihać i bihaćka krajina”, “Spomenici hrvatske krajine”, te “Hrvatski urbari”. Nadalje prof. Josipa Matasovića “Prilog genealogiji Patačić” i “Die Briefe des Grafen Sermage”, Ivana pl. Kukuljevića Sakcinskog “Monumenta historica Slavorum meridionalium - Codex Diplomaticus”, Valvasora “Die Ehre des Herzogtums Krain”, kanonika Janka Barle-a “Povijest turopoljskih župa”, župnika Vjekoslava Noršića “Povijest župe Zlatarske”, te od istog autora podacima iz matica župe Zlatar i Brdovec objavljenih u Vjesniku drž. arhiva br. VIII od 1939. i br. XIV od 1945-te, Đure Szabo-a “Kroz hrvatsko Zagorje”, Kazimira Jellachicha Buzinskog “Spomenica”, nadalje “Zagrabiense Calendarium - Annoe Dieocess in Croatia et Slavonia, Oficia et Dignitates, Dicasterium Politicarum ac militarum nec non Omnia Tricesimalia et postalia, Zagabriae MDCCCXXII”, zatim “Acta Keglevichiana” izdanim po Hist. Arhivu Jug. Akademije, Emilija Lassowskog “Povijest Turopolja”, prof. Lelje Dobronić “Zagrebački Gornji grad nekad i danas”, dr. Rudolfa Horvata “Povijest grada Zagreba”, na temelju podataka iz raznih članaka revije “Zagreb” nekadašnjeg društva Zagrebčana, na temelju podataka imenika verificiranih članova Sabora godine 1865. i godine 1914-te, na temelju podataka iz župa Vel. Gorica i župa Odra, Matica župe Zlatar, Matica župe Zajezda, te nadalje Matica župe Tuhelj i župe Sv. Ilija Obrež - sve po dr. Marku pl. Kiš Šaulovečkom. Nadalje, na temelju podataka iz zbornika Gornjogradske gimnazije u Zagrebu, kao i njezinih originalnih izvještaja za god. 1804. i 1833/34-tu, te konačno na temelju još nekih drugih prigodnih članaka i bilješki.

Predaleko bi nas odvelo da sve to citiramo, pa možemo samo zahvaliti svakome onome koji je nešto i nehotice pribilježio, a nama je moglo poslužiti.

Naravno, kod toga imade i naših istraživanja, makar se naš najveći posao sastojao u sortiranju i klasifikaciji materijala, kao i u bezbrojnim satima koje smo uz taj materijal prosjedili. Međutim, nije nam žao, makar nikakovih materjalnih koristi od toga nemamo, jer nam je razumljivo da taj posao treba jednom obaviti!

Napominjemo da će svaki član obitelji, a koji je malo bolje upoznat s našim dosadašnjim rodoslovljem, odmah opaziti velike nadopune uz naše dosadašnje rodoslovlje. Do toga je, valjda, došlo iz dva razloga. Prvi je, što je staro rodoslovlje sastavljeno isključivo i za potrebe prilikom ostavinskih poslova iza Eduarda baruna Jellachicha, pa su u prvom redu uzeti u obzir živi članovi obitelji za koje se u taj čas znalo, a drugi, što se nije polagala nikakova važnost na ženske članove, tj. na žensku djecu, kojih, naravno, u svakoj obitelji ima dobar broj.

Kraj sveg ovog posla, pripada velika hvala našem dragom rođaku dr. Marku pl. Kiš Šaulovečkom na nevjerojatno velikom radu koji je obavio po raznim arhivima, pomogao našu obitelj vrlo mnogim podacima, a povremeno to još i danas čini.

Spomenuo sam na početku da se radi o velikom rodu Jellachicha. Taj rod je uvijek cijenio obiteljsku tradiciju i pojedini članovi, makar koji puta bili i politički protivnici, cijenili su se međusobno i poštovali obiteljske veze. Međusobne veze postojale su, naravno, i u posjedima, pogotovo u onim ranije stečenim (spominjem samo predio Degoy i posjede Klary i Hetin u torontalskoj županiji - o čemu će još biti govora), ali i pojedini članovi poštuju se i cijene. Tim tvrdnjama su najbolji dokaz pisma bana Josipa Jelačića i Karla Jelačića, zatim pisma banovog brata Đure (ili kako se on pisao “Jure”) rođaku Kazimiru Jelačiću, suradnja Kazimira Jelačića i Julijana Jelačića kod uprave obiteljskog zakladnog dobra, a pogotovo je tome dokaz oporuka Eduarda baruna Jelačića koji je dio svog velikog imetka odredio za trajnu zakladu za školovanje dvojice mladića iz obitelji Jellachich Buzinske, pa makar je imao bližih krvnih rođaka. Ovu je zakladu, na žalost, vihor vremena odnio u nepovrat. Ta obiteljska solidarnost vidi se i iz pokrivanja dugova koje je učinio Adalbert Jelačić (i koji je, čini se, bio crna ovca u obitelji), a koje su dugove plaćali i Karlo i Julijan od jankomirske grane Jelačića, zatim Tereza pl. Mandelstein, kći Stjepana Jelačića od Ladućke grane, Rikard Jelačić od Ladućke grane, namjesnik kancelara barun Eduard Jelačić, Adalbert Jelačić od jankomirske grane, Kazimir Jelačić od zagorske grane i grof Đuro Jelačić, banov brat.

Isto tako će se lako opaziti, iz podataka u rodoslovlju, o međusobnim kumstvima i prijateljevanju, a konačno u najnovije vrijeme su Margareta Jelačić, kći Julijana, i njezin brat dr. Janko Jelačić, nekadašnji vel. župan Županije varaždinske, htjeli svojim oporukama zadržati kontinuitet u obitelji, te ostavili svoja pokretna i nepokretna dobra Alexandru Jelačiću i njegovom sinu Marcelu, opet bez obzira na bliže krvne rođake.

Sve to ukazuje na, ne samo obiteljski, već skoro rodovski smisao, a kasnije ćemo vidjeti da se to kao crvena nit provlači cijelim životom ovog roda.

Toliko smo htjeli zabilježiti da dobijemo opću sliku. Međutim, kraj svega toga što je do sada učinjeno na kompletiranju rodoslovlja, odnosno i kraj svih izvora s kojima smo se služili, ovo se rodoslovlje ni sada ne može smatrati konačno završenim, a nije vjerojatno da će ikada i biti završeno, jer je brojni povjesni materijal stradao za vrijeme turskih ratova, za vrijeme Zrinsko - Frankopanske urote, za vrijeme prvog i drugog svjetskog rata, zatim u raznim zbirkama na koje se nije pazilo, a konačno bilo je i namjerno uništenih stvari koje pojedinim članovima obitelji nisu odgovarale. Naposlije, čim dalje u prošlost, sve je teže i naći pisane isprave. Naravno, trebalo bi još jednom pregledati arhive u raznim institucijama u Beču, Grazu i Budimpešti, ali za to nam je nedostajalo i vremena i novčanih sredstava.

Čini se, ipak, da smo zadnjih petnaest do dvadeset godina učinili velik korak u popunjavanju rodoslovlja i obavili posao koji je još zamislio pokojni Nikola Jelačić Buzinski, kapetan fregate u penziji, u dogovoru sa pok. prof. Aleksijem Jelačićem (od ruske grane obitelji), pa nas to ispunjava posebnim zadovoljstvom. Tim više, što je još pok. Radoslav Lopašić napisao u knjizi “Hrvatski urbari” (knjiga I, str. 396) ovo: ”Jelačići, vrlo stara i znamenita hrvatska porodica, ali je šteta, što nije dosele njena povijest, osobito za starije doba, napisana.”

U ovom uvodu htjeli bi načiniti još samo dvije napomene. Čudno je kako se ljudi u moderno vrijeme više brinu za genealogiju pasa i konja nego za vlastito porijeklo, bilo to plemićko, seljačko ili kakovo mu drago, i drugo, ovakova genealoška istraživanja privatnog karaktera nemaju drugih pretenzija već da posluže članovima obitelji za bolje poznavanje vlastita roda, njegovog života i rada, uspjeha i neuspjeha, dobrih i loših djela.

Sve se ovo, naravno, ne može nazvati ni pravim naučnim radom, jer bi za to bili potrebni stručnjaci, ali sve što je ovdje pribilježeno izneseno je na temelju pisanih dokumenata, štampanih djela i slično, što je moguće vjerodostojnije.

Ali, “errare humanum est”, pa molimo da se i to uzme u obzir. Tim više što će se tokom vremena što-šta novoga pronaći, pa će na temelju novog trebati ispravljati staro.

O ranijoj povijesti našeg roda znademo vrlo malo. Čak i to što znademo, trebalo bi prikazati u dva dijela. Prvom, koji je samo nagađanje iz raznih fragmenata i drugom, koji je nešto jasniji. Taj drugi dio onda prelazi poslije 1579. godine (dakle, poslije prve potvrde plemstva) u razdoblje točno određenih i razvrstanih članova obitelji za koje znademo međusobnu vezu, za mnoge od njih i točne godine rođenja i smrti, poslove koje su vršili, kao i posjedovne odnose.

Moramo sa prvim dijelom započeti. Dakle, onim najstarijim. Žurnalist i pisac S.M. Štedimlija (ograđujemo se od njegove ideologije inače!) poziva se u jednom svom članku na tradiciju u plemenu Klimenti u sj. Albaniji i to da je svojedobno rodonačelnik rođen u Hercegovini, a bio je sin velikaša Stanoja Jelačića koji je živio u drugoj polovini XIV stoljeća. Ovi Jelačići da su ogranak plemena Vitkovića koji vuku porijeklo od trebinjskog kralja Bijelog Pavla (Bella Pavlimira). Po predanju koje je zabilježeno u crnogorskom plemenu Bjelopavlića, njihov se rodonačelnik zvao Bijeli Pavle, a još postoji kod Bjelopavlića bratstvo Jelušići u kojem živi predaja da su se zvali Jelačići.

Toliko iz ovog članka i o tradiciji koja je sačuvana. Slučaj, međutim, hoće da se u dokumentima i to s datumom od 2. veljače 1388. spominje zajedno sa vojvodom Vladkom i Stanoje Jelacsics, obojica kao bosanski poslanici koji su u Klisu posjetili kapetana Paližnu. Godine 1390-te, 2. lipnja, u Sutjesci Tvrtko, kralj bosanski, određuje granice teritorija grada Splita. Njegovi su poslanici (legati) Triphon aulae prothorestiarius (tj. rizničar), Michael de Ragusio electus Tinniensis (biskup kninski), Comes Stanoe Jelašić (!) et Vladoj logogetha.

Nadalje je interesantno, a prema Cuvaju, da su postojale obitelji Jelačić muhamedovske vjere kod Bužima i u Višegradu, pravoslavnih u Mostaru, te u Pini, a to sve ukazuje da se radi o jednom raširenom rodu, možda i od plemena Vitkovića. Da li i kakove to veze ima s našim rodom, za sada je otvoreno pitanje, pa će možda mlađi članovi obitelji biti bolje sreće u istraživanjima.

Drugo razdoblje je već nešto jasnije. Mogli bi ga uvrstiti u vrijeme od cca 1450. do 1579-te godine tj. do prve potvrde plemstva. Uglavnom zato jer se godine 1481. spominje već kao pokojni Antonius Jellachich dicti de Brezowicza, a po svojoj kćeri koja je bila udata za Joanes-a de Berislawcz (Berislavi}). U tom se razdoblju spominje Philiphus Jellachich u “Villa Bukovschak” u Turopolju, zatim 1515. Paulus Jellachich koji je te godine dobio od kralja Vladislava imanje “Selo” (čini se, kasniji posjed “Jelačića selo” na desnoj obali Kupe, a sjeverozapadno od Vojnića), nadalje Petrus Ellachich aliter Jellachich upisan u “Codex Diplomaticus” god. 1532., zatim dvoje braće Christophorus “castelanus in Bihać” i Danielis “haereditarius capitaneus in Buzin kula”, nadalje Michaelis god. 1550. kao plemić opatije Topuske i koji je u to vrijeme četvrti sudac županije zagrebačke {to se vidi i iz istodobnog glagoljskog spisa (!), zatim Marcus god. 1551-e, nadalje iste godine Balthasarus kao kaštelan u Ostrožinu i konačno 1569. stiče Christophorus Jellachich imanje Bisewiczi (Bišević).

Najnovije razdoblje, dakle poslije prve i druge potvrde plemstva, mnogo je jasnije. Ipak, kako su i tradicija i razni pisci razno tumačili porijeklo našeg roda, a osim toga nisu poznavali u to vrijeme sve izvore s kojima danas raspolažemo, treba početi od prve i druge potvrde plemstva i od svih grbova koje poznajemo, pa će to bolje osvijetliti i ranije i kasnije odnose. Kod toga ćemo, silom prilika, još jednom spomenuti sve one Jelačiće od godine 1450-te na dalje, jer će nam to dati cjelovitu sliku.

Grb uz prvu potvrdu plemstva iz godine 1579.

Obitelj Jellachich, i to onaj dio roda koji je još i danas zastupan u svojim živim članovima, stekla je potvrdu starog plemstva godine 1579. plemićkim listom i grbovnicom od kralja Rudolfa II. U potvrdi se izričito veli da se plemstvo potvrđuje i to: “qui etiam antea Nobilibus Parentibus ortus” ili u prijevodu “stoga smo istoga Ivana Jelačića, koji je također rođen od plemenitih roditelja, a kaže se da je uvijek uživao plemićku slobodu.....”. Ova je potvrda podijeljena za Ioanes-a Iellachich-a i braću mu Georgius-a, Nicolus-a, Petrus-a, Gabrielis-a i sestru Anu. Možda se to dogodilo u vrijeme borbi s Turcima, jer je Ferhad-paša provalivši god. 1575. i god. 1579. u krajeve oko Kupe i Korane popalio i uništio brojna hrvatska sela i u ropstvo odveo nekoliko tisuća ljudi.

Na štitu ovog grba su, kao što vidimo, dva lava stojeći na zadnjim nogama u raskoraku, a prednjim nogama držeći jabuku s križem. Polje štita je plavo, osim doljnjeg dijela, gdje se lavovi nogama upiru u zeleno polje. Desna polovina plašta je izvana crvena, a iz nutrašnje strane srebrna. Lijeva polovina plašta je izvana plava, a iznutra žuta (u povelji: šafranove boje). U kruni nad štitom je lav koji u desnoj šapi drži krivošiju sablju, a u lijevoj jabuku s križem. Ovim se grbom služi i mađarska grana obitelji jer je njezin predak odselio iz Hrvatske godine 1609-te, dakle prije druge potvrde plemstva.

Novu potvrdu plemstva i novi grb podijelio je godine 1614. kralj Matija Gabrijelu Jellachichu i njegovoj braći Ivanu, Đuri i Petru, dakle svima osim brata Mihajla koji je valjda već umro ili odselio (!) i sestre Ane koja je već bila udata za Michaelis-a pl. Skaricu aliter Ljubunchich.

Grb iz druge potvrde plemstva iz godine 1614.

Po obiteljskoj tradiciji došlo je do ove potvrde tako što je Gabrijel Jellačić u turskom ratu obranio jednog Nadvojvodu kraljevske kuće i smaknuo Turčina koji je Nadvojvodu stjerao u škripac. Moglo se je tako dogoditi i godine 1592. kada je provalom Turaka propalo i Turopolje i kada je Hasan-paša odveo u ropstvo 35 tisuća ljudi. U vezi te tradicije napominjem da u obiteljskoj pohrani postoji i jedna turska perjanica - navodno tog Turčina.

Činjenica je, kao što se vidi, da se novi grb razlikuje od starog i to tako što na štitu sa dva lava u raskoraku nema više jabuke s križem, već mač, a na maču je nabijena turska glava. Isto takove glave nalaze se pod svakim lavom, pod prednjom od raskoračenih nogu. Polje štita je crveno osim doljnjeg dijela, gdje turske glave leže na zelenoj podlozi. U kruni nad štitom nalazi se lav koji u desnoj šapi drži krivošiju sablju, a u lijevoj jabuku s križem. Na glavi lava je kruna. Uz lava na kruni nad štitom nalaze se i dva otvorena krila i to tako da je lijevo krilo u doljnjoj polovini plavo-sivo, a u gornjoj polovini crveno. Desno je krilo u gornjoj polovini naranđasto-žuto, a u doljnjoj polovini plavo. Desna polovina plašta je izvana plava, a iznutra zlatna, dok je lijeva polovina plašta izvana crvena, a iznutra sivo-plava. Evo i izvadak teksta iz ove povelje: “......cum larga sanguinis effusione, ac maximo Vitae periculo, et Carceratione contra Hostes Turcas pugnando......”

Osim ova dva grba koji su nepobitno točni u odnosu na obitelj i u pogledu vremena podjele i u pogledu imena osoba kojima su podjeljeni, jer za to svjedoče obje plemićke povelje u originalu kod obitelji, naš je rod imao još tri grba.

Naš prvi heraldik Joanes Nepomucenes Labass de Blaskowecz, nacrtao je u svom heraldičkom djelu dva grba koja je negdje upoznao ili vidio i treći koji je uzeo i nacrtao prema pečatnjaku Jacobus-a Jellachicha iz god. 1726. Predmijevamo da je Labaš mogao mnogo toga i točno znati radi svojih rodbinskih veza i javnih dužnosti koje je vršio. U njegovom heraldičkom dijelu nalazimo grb pod imenom Jellachich de Bisewicz.

Grb Jellachicha de Bisewicz

Sjetimo se da smo u uvodu već spomenuli Christophorus-a Jellachicha koji je god. 1569. stekao Bišević. Polje štita je plave boje, a na tom polju je ruka u crvenom rukavu i sa krivošijom sabljom. Nad šljemom, nad štitom, je prazna kruna. Uz ovaj grb pripisao je Gedeon barun Maretić: “Ramus bosnensis Jelichich de Bisewicz in Bosnia - ex hic ec nuc Turcae in Valle Klaschinacz”. Ovdje bi samo spomenuli da Maretić kao heraldik ili povjesničar nije značio mnogo, a osim toga Bisewicz nije u Bosni, kao što Bosni nisu pripadala ni sela Klasnića južno od Petrove gore, koja su, doduše, u to vrijeme bila pod Turcima. Drugi grb crta Labaš pod nazivom “Jellachich nobilis” - dakle bez predikata.

Grb Jellachich nobilis

Lav na plavom polju štita u prednjim šapama drži zastavu koja je crvena i na njenom je polju bijeli križ. U kruni nad šljemom je lav sa krivošijom sabljom. Opet pripis Maretića: “In collectione sua insigniam fol. 56 supra depicta Insignis sunt petustae Familiae Croatiae non vero Dalmatiae Jelichich Jellachich sine predicatum”. Ovaj grb bi se mogao odnositi na jedan dio roda koji je kasnije živio u Hrv. Zagorju, a živi još i danas, u koliko možda ta cijela loza ne pripada onoj grani od koje kasnije potiče i ban Josip Jelačić. U tom slučaju oni bi imali pravo i na prvi i drugi grb iz povelja.

Treći grb (dakle prema prstenu Jacobus-a Jellachicha) crta Labaš ovako: U plavom polju štita grifon sa krivošijom sabljom, a u kruni nad štitom oklopljena ruka sa četiri prsta.

Grb Jakoba Jelačića iz godine 1726.

Ovo nas, naravno, navodi na nekoliko kombinacija. Budući da je Christophorus Jellachich stekao Bišević (o čemu će još i kasnije biti govora), to je jedan dio obitelji imao taj predikat, tim više što je Christophorus Jellachich stekao Bišević prije 1579-te, dakle prije prve potvrde plemstva. Osim toga, živjelo je dosta članova obitelji prije 1579-te i budući da je plemićki list dan osobama “de Nobilibus Parentibus” lako je moguće da su Jelačići upotrebljavali grb kao što je drugi grb kod Labaša. Ovi grbovi kod Labaša nisu složeni kronološki, pa je moguće da je taj grb stariji od onog Jellachicha de Bisewicz. Prema tome, može biti da su grbovi kod Labaša 2 i 1 najstariji, pod 3 da je zadržan samo stari grb, a da su grbovi iz povelja koje je i Labaš nacrtao, trebali biti mlađi, dakle 4 i 5.

Interesantno je spomenuti još i šesti grb na kojeg smo slučajno nalutali sa dr. Markom Kišem Šaulovečkim. Naime, kasnije će se iz rodoslovlja lako opaziti da su mnogi članovi obitelji Jelačića Buzinskih kršteni u župi Brdovec, a pokapani u nekadašnjoj franjevačkoj samostanskoj, a sada župnoj crkvi u Mariji Gorici.

Kao što smo s dr. Kišem do sada posjetili već mnoge lokalitete gdje je obitelj živjela, posjetili smo konačno godine 1970-te i crkvu u Mariji Gorici. U crkvi uistinu postoji grobnica obitelji, a nad prvim lijevim oltarom opazili smo grb koji još nismo poznavali. Na plavom polju štita stoje dva lava u raskoraku, šapama drže mač, ali na njemu nema turske glave, niti je to jabuka s križem, već je na maču srebrna zvijezda. Razumljivo, mi osobno vjerujemo da je do toga došlo samo zabunom onoga koji je grb izrađivao jer mu je kao predložak valjda služio prsten, a poznato je da se na njima često teško raspoznaje što prikazuju. Osobito, ako je kamen ženski, dakle male dimenzije.

Ovo sve što smo do sada u uvodu spomenuli u međusobnoj je vezi, ako se radi o istom rodu. Prema svemu što do sada znademo uistinu je tako, samo se radi o pojedinim lozama koje su i prije i za vrijeme, a i poslije podjele grbovnica samo jednoj lozi, vodile predikate prema posjedima ili još prije potvrde starog plemstva imale grb po kakovoj ranijoj donaciji kojoj više nema traga. Poznato je da je, osim braće koja su spomenuta u grbovnicama, postojalo još plemića Jelačića od iste obitelji, ali tim grbovnicama nisu obuhvaćeni, pa su se i dalje služili svojim starim grbom (npr. Jellachich de Bisewicz), a iz još ranijih vremena je moguće da si je naš rod, kao član hrvatskog praplemstva, odabrao grb sam. Da je to u ono vrijeme bilo moguće upozoravam na “Zbornik plemstva” Ante conte Duišina, Svezak I, str. XV, gdje veli: “Plemstvo prvog i drugog razdoblja je hrvatsko praplemstvo. Ono nema posebnih grbovnica,a grbove si je stvaralo samo”. Prema tome, kako vidimo, teško je danas odrediti kako je do svih tih grbova došlo, ali ih je svakako trebalo spomenuti.

Prema tradiciji, obitelj bi potjecala iz grada Bužima. Vidjet ćemo kasnije da je to malo vjerojatno, jer je prvi Jellachich sa predikatom “de Buzin” (odnosno, kako veli jedno staro rodoslovlje u obiteljskoj pohrani) dakle Danielis Jellachich (hereditarius Capitaneus in Buzin-kula) živio negdje oko 1500-te godine, a grad Bužim bio je tada vlasništvo Mikulića i Keglevića. Ovaj Bužim nalazi se u blizini mjesta Otoka u smjeru sjevero-zapadnom, a uz cestu koja spaja mjesto Otoku sa Vranogračem. Dakle, u kraju koji je u predtursko vrijeme pripadao kraljevini Hrvatskoj i gdje se oko Vranograča i Bužima prostirala Županija Gorska.

Ovdje moramo u nekoliko riječi spomenuti što vele historici, jer su mnoge obitelji bježeći pred Turcima i pozivajući se na tobožnje povelje bosanskih kraljeva i banova - govorile da su iz Bosne, a mnoge od njih potiču upravo iz ovih krajeva. Rade Lopašić piše: “da ako se i ne ide unazad u vrijeme Hrv. narodnih kraljeva i banova dok je bio narodni i državni život Hrvatske i Bosne gotovo istovjetan, da su za vladanja Ugarsko-Hrvatskih kraljeva godine 1325. od Hrvatske otrgnute župe Duvno, Hlijevno i Glamoč pod imenom “zapadnih strana” i Bosni pripojene, pa da je još tečajem XIV stoljeća Bosanska država zaokružena na Vrbasu i na Plivi sa nekoliko hrvatskih župa kojima je nadjenuto ime “donji krajevi”. Ali se je i poslije sterala Hrvatska do Vrbasa i preko te rijeke. Još o Petrovu godine 1380-te za banovanja Petra Sudara bile su na saboru u Zagrebu zastupane županije Dubička, Vrbaška, Sanska i Mrenska.” (R.L. neo-registrat. acta fasc. 953, br. 9 u arhivu Republike Hrvatske u Zagrebu). Isto tako veli prof. Ferdo Šišić u svojoj knjizi “Vojvoda Vukčić Hrvatinić i njegovo doba”: “To je čisto hrvatski predjel koji je pripadao za narodne dinastije kraljevstvu hrvatskomu, a po našem je sudu baš uza nj prvobitno i bilo vezano ime “doljnji krajevi”. Kako je moć obitelji Hrvatinića jačala, tako su se i širile granice Doljnjih krajeva i na sjever i na istok prešavši Vrbas. Najveći su Doljnji krajevi u Hrvojevo doba kada zauzimaju župu Plivsku, Lučku, Zemljičku, Vrbasku, Glašku, Mrensku, Vrbanjsku, Sansku i Dubičku.”

Nadalje piše Rade Lopašić u knjizi “Bihać i bihaćka krajina” i veli: “I za turskog vladanja vazda su predjeli između Vrbasa i Plive sa istočne strane i rijeke Une na zapadnoj strani, pa sve do Glamoča i Hlijevna u današnjim okruzima bihaćkom, banjalučkom i ponešto travničkom, držani za djelove kraljevine Hrvatske, pa su pod imenom Turske Hrvatske ubilježene na svim zemljovidima do novijeg doba. Istom poslije austrijske okupacije počelo se nametati čitavom gore označenom kraju ime “Krajina” koje pak ime pripada samo pravoj “Krajini” u bližoj okolici bihaćkoj i predjelima na zavoju Une na lijevoj obali rijeke. Negda je Una bila poglavita rijeka Hrvatska (principalissimo fiume di Croatia) i tekla sredinom kraljevstva.” Vidi se to i iz dokumenata zagrebačke biskupije iz onog vremena. Gorički arhiđakonat protezao se na području kasnije slunjske pukovnije do Cetina, a dubički je arhiđakonat prema kaptolskim statutima iz god. 1334. brojio 46 župa te se nazivao “Archidiaconus Dubicensis, de Vrbaz et de Zana”.

Sve se to tokom vremena, naravno, temeljito izmjenilo. Tim više što je migracijom stanovništva mnogo ljudi odselilo u sjevernije krajeve, u Zagreb, Hrv. Zagorje, Slavoniju, pa čak i Sloveniju, Austriju i Mađarsku, a oni iz sasvim južnih krajeva bježali su pred Turcima u Dalmaciju i na otoke. Novo naseljavanje ovih krajeva izmjenilo je i stanovništvo, a mnogi su, ostavši u svojim krajevima, postali muhamedovci. Tako je očigledno bilo i sa našim rodom, pa ako zapravo potječe iz Hercegovine, to se jedan njegov dio pomicao pred Turcima sve sjevernije, dok je jedan dio roda ostao u svojoj pradomovini.

Naravno, drugo je pitanje grad Bužim. Obiteljsku tradiciju da obitelj kasnijih Jelačića Biševačkih i Jelačića Buzinskih potiče iz Bužima dijeli i Antun pl. Cuvaj od Carevdara koji u svojoj knjizi “Porodica Jellachicha” veli: “Hrvatska porodica Jellachicha domovala je prije dvije stotine godina u Buzinu u Pounju između Rakovice i Bos. Novog. Kad su Turci, prodirući sve dalje prema zapadu, osvojili stari dio hrvatskog kraljevstva, ostaviše Jellachich-i Hrvati svoju staru postojbinu te se preseliše u današnju posavsku Hrvatsku.” Napominjem da ovaj Cuvajev tekst više sjeća na tradiciju nego na povjesnu istinu, a izaziva i opravdanu sumnju zato što je već prvi podatak - dvije stotine godina - netočan. Naime, Cuvaj je ovu radnju pisao god. 1913. pa bi onda dvije stotine godina bilo negdje oko 1700-te. Međutim, znademo da je Bužim pao u Turske ruke po zadnji puta i konačno 1576. kada ga je osvojio Ferhad-paša. Osim toga znademo da su već otac i djed podbana Stjepana Jelačića živjeli u Turopolju i imali u posjedu dobro Buzin, pa ako osmotrimo da je još kojih 80 godina prije njih, dakle 1500-te do 1600-te, bilo pojedinih Jellachicha u sjevernoj Hrvatskoj, te kako je to sve prilično daleko od 1700-te godine, lahko je posumnjati u tvrdnju o Bužimu.

Cuvaj dalje kaže: “Kačić nam pripovijeda u svojim “Razgovor ugodni naroda Slovinskoga” da su Jellachichi zajedno sa Keglevichi posjedovali u današnjem bihaćkom pašaluku spahiluk Buzin.....i dalje.....kad su Turci ondje sve popalili i rastjerali, pobjegao je Boltizar Jellachich sa ostatkom svoga imutka u gornju Slavoniju i godine 1545. kupio od Šubića Zrinjskog imanje Bišević koje ležaše na desnoj obali Kupe u prvoj banskoj pukovniji za 1000 bizantina. Taj je posjed Domovini žrtvovan i bez ikakove odštete u krajinu stopljen. Na žalost, moramo Cuvaja opet ispravljati. Kod Kačića Miošića smo do sada našli spomena samo o generalu Jelaščić Stjepanu, ali se vidi da to nije nitko drugi već spomenuti podban Stjepan Jelačić koji svakako nije bio u Bužimu. Osim toga, nije Boltizar Jelačić stekao Bišević 1545. od Šubića Zrinjskog, već je godine 1569. ban Franjo Frankopan Slunjski (Zlwny de Frangepanibus) zbog vjerne službe ne štedeći krvi, predao Christophoru Jellachichu koji se nalazi u njegovoj službi (Quomodo fidelitate et fidelibus servitus Nobilis Christophorus Jelachych servitori sui) čitavu svoju porciju u posjedu Biševići (Byssewychy) koji inače posjed kao pertinencija spada pod njegov grad Gora (tj. Frankopanov grad Gora) “castri sui Gora” na području tadašnje zagrebačke županije uz nadoplatu (od strane Jelačića) od 200 zlatnika. (Kaptolski arhiv kao Locus Credibilis, u protokolu str. 231.)

Ovaj Bišević nalazio se, inače, s desne strane Kupe, u zavoju koji čini Kupa kod Žažine, tako da mu je približno preko Kupe, tj. na lijevoj obali, mjesto Letovanić, što će opet za obitelj biti interesantno. Ovo područje spada danas u kotar Sisak.

Jedino je još interesantno Cuvajevo kako “Jellachichi Hrvati” ostaviše staru postojbinu, jer smo već ranije u uvodu vidjeli da je Jelačića bilo u Bužimu, Mostaru, Višegradu i Pini, a bilo ih je katolika, pravoslavnih i muhamedovaca.

Trebalo bi još istražiti da li i kakova veza našeg roda postoji sa Hercegovinom i Stanojem Jelačićem. Za razliku od Cuvaja piše Radoslav Lopašić u knjizi “Bihać i bihaćka krajina” na str. 19 slijedeće: “Osim ovdje spomenute vlastele, bilo je u bihaćkih predjela vrlo odličnih plemića koji su bili vazali velmoža. Glasoviti su bili Kolonići, Orlovčići, Hlapčići (Alapići), Jakšići i Kružići. Iz ovih strana potekoše i Jelačići, dospjevši kasnije u Letovanić (!), Bišević (!), Posavlje i Turopolje, gdje se počeše pisati polovinom 17 vijeka, po dobru Buzinu u Turovom polju, “Buzinskimi”. Konačno, Ante conte Duišin u “Zborniku plemstva”, nastojeći da to sve kritički poveže, i sam griješi. Istina, prihvaća mišljenje Lopašića o Buzinu u Turopolju, ali prihvaća i pogrešan podatak i godinu u vezi Baltazara Jelačića, a prema Cuvaju, pa tako ni on ne služi kao sigurno vrelo. Ako bi to sada sve htjeli nekako urediti, onda treba naglasiti nekoliko osnovnih stvari. Budući da danas svi živući članovi obitelji, osim jedne grane u Zagorju, posebno na području Tuhelja i Pušće, kao i mađarska linija, nose predikat “de Buzin”, a to je bio slučaj i sa nekoliko generacija unatrag, dok je loza “de Bissewicz” izumrla, zatim budući da tog predikata nema ni u prvoj ni u drugoj povelji, a povelje su izdane nakon što je već Bužim pao u turske ruke, zatim budući da se ovaj predikat javlja istom u vrijeme oca i djeda podbana Stjepana Jelačića, vjerojatnije je da ovaj predikat potjeće od Buzina u Turopolju. Možda je tu postojala i jedna kula gdje je šukundjed podbana bio “haereditarius Capitaneus”. Naravno, to još uvijek ne znači pod sasvim sigurno da Jelačići nisu iz Bužima ili njegove okolice, jer se u poveljama govori o “Nobilibus Parentibus”, a ban Frankopan Slunjski daje i prodaje god. 1569. Bišević plemiću Kristoforu Jelačiću, dakle opet prije prve i druge povelje. Pa ako su kasnije u selu pod Bužimom živjeli muhamedovci Jelačići, onda je dopustivo da nam je rod živio u bužimskom kraju prije nego je došao sjevernije. To je moglo biti i u samom Bužimu, ali bi to tada moralo biti prije Mikulića i Keglevića.

Moguće je i drugačije spekuliranje. Radoslav Lopašić u članku o Bužimu veli da uz Bužim na nedalekom brdu Čavniku postoji i podor grada Čavnika. Pa, kao što je u Turovom polju, Kalniku, Goricama i Klokoču bio podijeljen prostor između vlastelinstva i plemenske braće, tako je i u opsegu Čave postojao grad Čavnik i “generatio Čava”. Vjerojatno je da je pleme bilo isto onako uređeno kao što i obližnje Krešićko i da je kasnije kada je nevolja turska nadošla, sazidan po plemenskoj braći napose grad Čavnik, za obranu proti Turčinu i velmožama. Znamo iz povjesti obitelji Oršić da su bježeći stekli po ženskoj liniji posjede u županiji gorskoj i tamo bili primljeni u plemensko bratstvo. Tako se moglo dogoditi i sa Jelačićima ako su nekad ranije pripadali plemenu Vitkovića. Bježeći kasnije iz ovog kraja mogli su, već i prije nego je Bužim pao u turske ruke, uzeti kao zemljopisnu oznaku od kuda potiču grad Bužim, a ne “generatio Čava” ili grad Čavnik. Međutim, ako su Jelačići bili u samom Bužimu, ili eventualno njegovi vlasnici, moralo je to biti prije Mikulića i Keglevića, jer se u vrijeme istih nigdje u ispravama ne spominju. To bi ukazivalo, ponovno, na prastarost našeg roda. Ipak, postoji još jedna premisa. Christophorus Jellachich je “haereditarius Capitaneus in Buzin kula”. Po Turcima je kula i grad, pa i tako velik kao što je bio Bužim, pa se to možda, uistinu, odnosi na Bužim, makar dvojim da bi vlasnici dozvolili svom kapetanu da se tim predikatom služi.

Pokušalo se svojedobno sa sličnostima grbova, odnosno motiva u grbovima, iz novijeg Frankopanskog, te Keglevića Bužimskih, Berislavića i sličnih, međutim kako sličnih motiva ima i kod mnogo obitelji u Turopolju, to može značiti mnogo, ali i ništa. Jedino onaj grb gdje je na polju štita crvena zastava sa bijelim križem iskače iz ostalih karakteristika, pa je možda taj grb i najstariji.

Prema tome, a po podacima s kojima raspolažemo, mi bi po našem današnjem shvaćanju rekli ovako:

Budući da se spominje Stanoje Jelačić već godine 1388., zatim da je kasnije - a možda i danas - bilo Jelačića muhamedovske vjere na području Bužima, a čak je, prema Cuvaju, bilo Jelačića u Višegradu (muhamedovaca), u Mostaru (pravoslavnih), te u Pini, jednom rječju u Bosni, Hercegovini i Crnoj gori, radi se o raširenom rodu jednog od, u ono vrijeme, značajnih plemena (možda Vitkovića).

Rodonačelnici ili pojedini članovi toga roda izbili su na čelo svog plemena ili određenog kraja. Sve do službenih podjela plemstva (a u smislu feudalnog plemstva)! Obavljali su javne dužnosti kod plemenske braće, pojedinih velmoža, banova ili kraljeva. To je ujedno i vrijeme koje bi još trebalo istražiti, tim više što se prezime Jelačić javlja i u Fojničkom grbovniku iz predturskih vremena.

Sa svim tim je jasno da su članovi obitelji nekada pripadali hrvatskom plemstvu (uostalom, i najveći dio Hrvata je u to vrijeme pripadao plemstvu, tj. plemenskom plemstvu!), a vodili predikate prema posjedu ili kraju u kojem su živjeli. Naravno, sve još u vrijeme kada je bilo malo pisanih dokumenata, odnosno kada su se u dokumentima istaknute osobe spominjale samo po imenu jer je u to vrijeme svakome bilo jasno o kome se radi.

Istom razvijanjem Hrvatske u modernu državu toga vremena, dakle u modernu feudalnu državu i razvijanjem ondašnje administracije, spominje se naš rod sve češće u ispravama i javnim poslovima, dok nije godine 1579. došlo do prve potvrde plemstva. Jasno da u potvrdi plemstva, za samo jedan dio roda koji se na neki način u tom času istaknuo, nije moglo biti govora o predikatu, jer ta potvrda plemstva nije u isto vrijeme i donacija (darovanje) nekog posjeda. Kako su članovi roda imali razne posjede, a u mnogima možda bili i suvlasnici, svako bi podjeljivanje predikata bilo neumjesno.

To vrijeme nije više ni vrijeme u kojem kralj može svojim darovnicama dijeliti zemljišne posjede. Za našu obitelj je to bilo zadnje kada je kralj Vladislav podijelio imanje “Selo”. To nije još bilo ni vrijeme kada se vojničkom dugogodišnjom službom sticalo novo plemstvo sa predikatima koji su izgledali jako lijepo, ali nisu značili ništa.

Posljedica svega toga je da mi još ni danas ne znamo točno od kuda potiče naš rod, makar smo u ovom uvodu pokušali opisati sve okolnosti.

Trebalo bi sada još samo, radi preglednosti, sve one Jelačiće i godine o kojima smo govorili, nekako kronološki poredati.

Za Jelačiće prije prve i druge potvrde plemstva imademo raznih podataka. Godine 1388. spominje se Stanoje Jelačić porijeklom iz Hercegovine kao bosanski poslanik. Čitavih 100 godina nemamo drugih podataka. To je žalosno, jer su u to vrijeme mogle živjeti 4 generacije i istom godine 1481. imademo spomena o Antonius-u Jellachich dicti de Brezowicza. Istina, u to vrijeme već umrlom, pa se mogao roditi negdje oko 1430-1440. godine. Kraj toga je važno da mu je žena bila Catharina, kći pok. Martina Isany de Isanowecz (da li Pisačić Hižanovečki?), a kćer Barbara udala se za Joanes-a de Berislawcz iz Male Mlake u Turopolju. I on i kćer, svi žive u sjevernoj Hrvatskoj. U isto vrijeme, odnosno malo poslije, spominje se Philipus Jellachich (god. 1500-te) u “Villa Bukovschak” u Turopolju, a odmah zatim, godine 1515. dobiva Paulus Jellachich predio “Selo” od kralja Vladislava. Ovaj predio “Selo” je, vjerojatno, kasnije “Jelačić selo” na desnoj obali Kupe. Godine 1532. spominje se u “Codex Diplomaticus” Petrus Ellachich aliter Jellachich koji je zapao u nekakovu svađu sa banom Nadaždijem. Isti ga zatvara u Steničnjaku. Za ovo i ovakova djela molio je već 25.V 1532. Nikola Zrinjski u Saboru u Zagrebu Tomu Nadaždija da naloži svojim ljudima u Steničnjaku da ne zlostavljaju hrvatske plemiće. Petrus-a Jellachich-a pustio je Toma Nadeždi istom 20.VIII 1532. na urgenciju svećenstva iz okolice Steničnjaka (danas Sjeničak, na pruzi Karlovac-Sisak). Na sreću nam je zabilježeno koji su to mjesni župnici bili. Dakle: Georgius plebanus in Zsthenychak, Georgius plebanus Sanct Jacobi in Gazi, Martinus plebanus in Lwka, Thomas plebanus Omnius Sanctorum in Zlath, Gasparus plebanus Sancti Georgii in Htina (danas Utinja), Antonius plebanus Sancti Trinitatis in Fwka (danas Vukmanić) i Matheus plebanus Beate Virginis in Gradecz.

Godine 1537. spominje se jedan Jellachich kao vlastelin u Cetinu. U isto vrijeme živi Michaelis Jellachich koji je god. 1550. plemić opatije topuske i četvrti sudac županije zagrebačke, a god. 1551. Marcus Jellachich i jedan Jellatschitsch u vojsci primorske krajine u Senju. Konačno, god. 1555. je Balthasarus Jellachich kaštelan u Ostrožinu. Nekako u isto vrijeme imamo podatke za Danijelis-a Jellachicha koji je “Hereditarius Capitaneus in Buzin kula” i njegovog sina Gabrielis-a oženjenog Helenom Berislavićevom. Njegov brat Christophorus je još u to vrijeme “Castelanus in Bihach”. Kako znademo da je kralj po prvi puta postavio u Bihaću, umjesto kastelana koji je tada grad čuvao, posebnog kapetana koji je zapovjedao i obližnjem Ripču i Kamengradu i to god. 1528., morao je biti Christophorus kastelanom prije te godine.

Prema jednom starom rodoslovlju u obiteljskoj pohrani, imao je ovaj Christophorus sina, također Christophorus-a, a koji je stekao Bišević.

Ove sve lokacije vrlo su interesantne jer su Jellachichi u tim i slijedećim generacijama u ženidbenim vezama sa obitelji Aytich od Buzete (Buzeta, grad ispod Petrove gore), zatim Barilović od Barilović grada (12 km južno od Karlovca), Budačkima od Gorica iz starog grada Budačkog, ali isto tako i sa Berislavićima Malomlačkim, obitelji Gergeli Raven iz Ravnog kod Križevaca, pa zatim obitelji Babonožić od plemena Mogorovića, Stubiczay i Oršić , a nešto kasnije sa obiteljima Prashkoczy, Greguroczy, Gubaschozcy (Gregurevački, Gubaševački), Zlovolich, Aranyassi (Zlatarski), Znika, Bedeković itd. Sve su to znamenite obitelji onog vremena, ali su Jellachichi u srodstvu i sa Tahy-ima po Ursuli Jellachich, a preko njih i usporedo preko Berislavića u rodu sa Zrinjskima, zatim preko obitelji Petho de Gerse sa Frankopanima Brinjskim i Tržačkim i konačno preko Krste Delišimunovića (rođenog Jelačić) i žene mu Sidonije grofice Šubić Peranske (iz grada Perne, opet ispod Petrove gore!) sa Šubićima Peranskim.

Interesantno je da čak 100 godina iza Marcus-a Jellachicha, plemića opatije Topuske, a 150 godina iza Paulus-a Jellachicha koji je dobio predio “Selo”, imade podban Stjepan Jelačić još uvijek neke livade uz Kirin (to je bio nekada sv. Kirin) i Bović, mjesta koja se nalaze s desne obale Kupe, a u Blizini Topuskog. Međutim, Jelačići iza god. 1568. nemaju više predio “Selo”. Tada vlastela Stjepan Kapitanović, Juraj Hudić i Ivan Borojević zalažu to imanje Ivanu, Franji i Kristoforu Izačiću - dakle plemićki dvor “Jelačića selo” kod Lasinje na Kupi (Kapt. arhiv Zagreb, list II, str. 214 i Radoslav Lopašić “Bihać i bihaćka krajina”).

Naravno da su i Jelačići, kao u ostalom i mnoge druge obitelji, nastojali da se odmaknu od najveće blizine tadašnjih borbi s Turcima, već ako radi ničeg drugog, a ono jer su imali ranijeg iskustva, a i jer su ti krajevi bili poharani, popaljeni i bez pučanstva, te nastojali da se za vremena smjeste u sigurnije krajeve. Istina, i dalje su služili na krajini u borbi s Turcima, jer je to bilo i pitanje časti i muškosti, ali egzistenciju su morali stvarati drugdje.

Lopašić u svom djelu “Karlovac” veli: ”U redu karlovačkih časnika nalazimo imena najsjajnijih obitelji. Zrinske i Frankopane, Erdödy-e i Kegleviće, Patačiće i Berislaviće, Gusiće i Oršiće, Jelačiće i Mogoriće, Križaniće, Delišimunoviće i još mnoge druge.”

Radi svih ovih prilika nalazimo Jelačiće već vrlo rano sjeverno od Save, dakle i dalje od Turopolja. Već je godine 1584. jedan Georgius Jellachich u oficijatu Tahy-evom u Susedgradu, a spominje se sa dvije sestre od kojih se Ursula udala za Georgius-a Tahy-a. Čini se da bi ovaj Georgius mogao biti identičan sa Georgiusom iz plemićkog lista jer drugoga do sada istog imena nismo našli, a od sestara mu je prvim plemićkim listom samo još sestra Ana kao neudata, dok su Ursula, a valjda i Helena, već bile udate. Svakako je interesantno da se isti Georgius javlja godine 1593. sa sestrama Helenom i Ursulom u vezi sa Pavlom i Nikolom Gregorjancima, a u pitanju posjeda Pušća, Brdovec i Kupljenovo, a iste godine i ponovo 1612. spominju se Joanes, Petrus i Gabrielis Jellachich. U plemićkom listu od 1579. su Joanes, Georgius, Nicolaus, Petrus i Gabrielis braća, a njihovi potomci ili razni članovi obitelji posjeduju imanja u Pušći, Kray-u, Laduću, Brdovcu itd. pa su mnogi članovi kršteni, vjenčani i pokapani u župi Brdovec. Godine 1609-te spominje se Gabrielis Jellachich u Krapini. Iste godine, 1609-te, po svemu sudeći odselio se predak mađarske grane Jellachich u Ugarsku ili, kako dokument veli, “qui anno 1609 emigravit ad Regnum Hungariam”. Godine 1636. govori se o “ad Domum Nobilitarem haeredum Egregy condam Gabrielis Jellachich in oppido Krapina”. Godine 1644. spominje se Egregius Franciscus Jellachich u vezi sa Gregorjancima i Mokricama, a iste je godine Egregius Michaelis, inače sin pokojnog Georgius-a, vlasnik posjeda u Pušći. Godine 1645. muž je Christine Jellachich, kćeri pok. Gabrielis-a, Georgius Tompa vice comes zagrebačke županije. Konačno, god. 1655. spominje se i Balthasarus Jellachich u vezi zemalja u krapinskom kotaru (koju je ladal još pokojni knez Gabor!).

To su, dakle, osobe i godine koje se spominju prije nego se u Buzinu, te Velikoj i Maloj Mlaki nalazio i živio podban Stjepan Jelačić i po vremenu to su ista generacija sa njegovim ocem Gabrijelom, djedom Petrom i pradjedom Gabrijelom, a to, opet, ukazuje na to da je npr. ovaj djed Petar iz prvog i drugog plemićkog lista identičan sa Petrom kojeg smo prije spominjali u vezi posjeda Pušća.

Ovaj uvod, koji se malo odužio, možda manje za članove obitelji koji će ga pročitati, a više za nas koji smo ga u nekoliko navrata popravljali i popunjavali, bio je potreban da se dobije opća slika.

Sve što znamo o pojedinim članovima obitelji, bilo grane Jellachicha Buzinskih, bilo Jellachicha Biševačkih, bilo Jellachicha bez predikata, bilo naših grana kasnije u Mađarskoj i Rusiji, biti će upisano kod svakog pojedinog.

Rodoslovlje je sastavljeno tako da se najprije vode svi zajedno, kasnije da se vode po predikatima (ali zadržavajući redne brojeve), a kada se koja grana potpuno odvojila, onda posebno.

Naša je prva misao bila da ovom rodoslovlju priložimo i rodoslovno stablo, odnosno tabele, ali se to tokom vremena pokazalo nemogućim - jer jednostavno - bilo nas je previše! Tehnički bi to značilo jednu tabelu veličine normalnog zida sobe ili veliki broj tabela povezanih brojevima, a to je dovoljno komplicirano i nepregledno. Radi toga smo smatrali boljim da svaki pripadnik obitelji dobije svoj broj uz broj roditelja tj. oca, pa je tako lakše pratiti jednu lozu i prema ascendentima i prema descendentima.

Počeli smo sa Antoniusom Jellachichem i dalje slijedili rednim brojevima. U momentu gdje se pojedina linija odvojila, dakle kao mađarska 1609. ili ruska kasnije, vodili smo ih posebno i sa posebnim brojevima, dakle mađarsku 1a, 2a, 3a itd, a rusku 1b, 2b, 3b.

Mislimo da će se na taj način svaki član našeg roda lako snaći u materjalu, pa prema potrebi i želji sastaviti rodoslovno stablo za lozu koja ga zanima. Naravno, to nije čak niti u tom slučaju jednostavan posao, ali ako smo mogli u interesu obitelji prosjediti uz dokumente godinama, moći će i pojedini članovi obitelji posvetiti tome određeno vrijeme. Želimo samo da to učine s onoliko ljubavi s koliko smo ljubavi i mi na tome radili.

Ovaj rad je započet 1939. godine, a prvi je koncept završen 1948. Drugi koncept završen je 1950-te, a treći i nakon novih popunjavanja, na Božić 1965. Četvrti koncept sa još mnogo više nadopuna, posebno što se tiče Jelačića jednoselaca, bio je gotov u ljetu 1968.

Ovaj je uvod završen 7.1.1970., prvi čistopis cijelog materijala u siječnju 1974. i konačno je sve završeno i pripremljeno u ožujku iste godine.

Raznorazne neprilike, a i teško je ovo raditi i u isto vrijeme skrbiti za život, prisilile su nas da se, eto istom sada, s time pred obitelji pojavljujemo.

 

Zagreb, 1.III 1979. (odlomak iz opširne studije)


JELACIC

Bitka kod Pahrendorfa, pisano na Gradišćanskom hrvatskom


Overview of Croatian History, Culture and Science