Bihać 1558. - dojava Gvozdanskom o turskoj opasnosti


Mirna Lipovac i Darko Žubrinić, 2026.

U srednjem vijeku je duž rijeke Une postojalo desetak hrvatskih plemićkih županija, od kojih spomenimo Dubičku, Sansku, Lapačku, Drežničku, Lapačku. Bihać je postao slobodni kraljevski grad, a obližnje Gvozdansko je imalo rudnik srebra i kovnicu novca koja je davala velike prihode plemićkoj obitelji Zrinski. U pojedinim mjestima postojali su i samostani dominikanaca, franjevaca i pavlina. Na primjer, poznata Fethija džamija u središtu Bihaću bila je prije pada grada pod Turke (1592.) dominikanski samostan. Nakon osmanskog osvajanja Bosne 1463. godine, Pounje je postalo granični prostor prema Osmanskom carstvu, a središte obrane protiv Turaka postao je Bihać, koji je stekao naziv "ključ Hrvatske". Obranbeni pojas sastojao se od šezdesetak manjih i većih utvrda, te gradova zaštićenih visokim bedemima. Prema bosanskoj Wikipediji, "Te gradove izgradili su, utvrdili i naoružali isključivo vlastitim novcima Frankapani, Zrinski, Babonići Blagajski." Prema istom izvoru,

Na glagoljskoj listini s kraja 14. vijeka sačuvan je pečat srednjovjekovnog Bihaća na kojem se vide tri kule. Na srednjoj je zastava s natpisom S(igillum) Civitatis Bihigiensis, tj. "Pečat grada Bihaća".

Na žalost, nije nam poznato gdje se ta listina nalazi, ili barem gdje je taj podatak objavljen.

Frankapani su darom kralja Sigismunda na vlasti u Bihaću bili od 1412., sve do početka 16. st., kada zbog Turskih ugroza opet prelazi pod izravnu kraljevsku vlast. Podsjetimo da je odlukom Hrvatskog Sabora u Cetingradu 1527. godine za hrvatskog kralja izabran austrijski nadvojvoda Ferdinand Hapsburški. Ferdinand se obvezao o svojem trošku uzdražavati tisuću konjanika i dvjesto pješaka, te održavati obranbene utvrde. Tijekom nekoliko desetljeća u ruke Osmanlija padali su Kostajnica (1556.), Novigrad na Uni (današnji Dvor na Uni, 1560.), Krupa (1565.), Cazin i Bužim (1576), Kladuša (1577), itd. Vidi [Pounje]. Dolazi do velikih migracija,

Cilj nam je opisati dokument pisan brzopisnom glagoljicom 22. travnja 1558 u Bihaću. Radi se o obavijesti o turskoj opasnosti koju u tadašnjim dramatičnim okolnosti šalje Juraj Čušpergar (Georg von Zobelsberg), kapetan Bihaća, za branitelje Gvozdanskog i drugih mjesta. Taj dokument spada u tzv. Turske glase, o kojima smo pisali u Bašćini br. 25 od 2024. godine. Dokument ima dobro očuvan pečat. Nalazi se u Mađarskom nacionalnom arhivu u Budimpešti.




Izvor: Mađarski nacionalni arhiv u Budimpešti.
U četvrtom redku odozdol su spomenuti Gvozdanski Arvati. Dokument se nalazi na adresi (https://mnl.gov.hu/mnl/ol/hirek/instrumentum_cuius_characteres_nobis_sunt_ignoti_glagolita_iratok_az_mnl_orszagos).

  1. Ja Jurai Čušpergar kapitan bihacki dam na znanije
  2. vsim i vsakomu kako mi ovo doidoše istinni glasi
  3. da će ove dni dvi turske voiske van na Hrvate
  4. izaiti: ejdna [tj. jedna] od Kostanice a druga od Udvine.
  5. Zato to vam dajem na znanije, kako je komu draga
  6. glava, da se ima svak čuvati, zač je glas
  7. da se rečene voiske imaju pri Zrinu stati tr da te
  8. pe dal. Tr gvozdanski Arvati, zato se svaki
  9. čuvai i ne recite potle da vam ni dano na znanije.
  10. I ta list od grada do grada pošalite i da ste
  11. zdravo. Pisan u Bihću na 20 tr 1. aprila 1558

Ispod ovog teksta nalazi se pečat koji vjerojatno prikazuje osobni grb Jurja Čušpergara:


Na koricama poruke stoji adresat i požurnica:

Ta list da se ponese u Tržac knezu Ivanu Dešiću ili negovu namisniku a potle gospodinu knezu tržačkomu.
brzo brzo brzo brzo brzo [požurnica na omotu, pisana okomito]

brzo brzo brzo brzo brzo [pisano okomito]

Postoji mogućnost da je taj tekst u Bihaću rukom pisao tajnik Jurja Češpergara. Kao što je poznato, Bihać je jedno vrijeme (koncem 15. stoljeća) bio i glavni grad Hrvatske, u kojem se sastajao i hrvatski Sabor. Od 1528. godine, Bihaćki kapetani bili su mahom Nijemci, kao što je bio i Juraj Češpergar (Georg von Zobelsberg). Upravljali su za ono vrijeme dosta velikom vojnom posadom koja se sastojala od 300 pješaka i 100 konjanika. Bihać je nakon pada Jajca i Banje Luke (1528.) postao glavno uporište za obranu od napredovanja Osmanlija prema zapadu. Zauzeto područje od Une do Vrbasa nazvano je Turska Hrvatska (a termin je ušao i u stranu literaturu kao Croazia Turca, Turkish Kroazien, Croatie Turque).

Gvozdansko je palo pod Turke 1578. godine, tj. dvadeset godina nakon nastanka ovog rukopisa. Bihać je pao pod Osmanlije 1592. godine.


Bihać oko 1590. godine

Po rukopisu prepoznajemo da je isti pisac koji je 1558. pisao ovaj dokument (Juraj Češpergar ili njegov tajnik), nešto kasnije — nakon osam godina — pisao i bilježnicu od 38 stranica s podrobnim opisom bitke kod Sigeta 1566., koja se nalazi u Austrijskom državnom arhivu u Beču. O njoj smo već podrobno pisali u Bašćini br. 23, 25 i 26, pogledajte i opsežan prikaz u [Mance i Žubrinić, 2023].

Tekst je pisan hrvatskim jezikom, čakavsko-ikavskim govorom (primjeri: zač, kapitan), s malo elemenata kajkavskog (vsim, vsakomu, pe dal - idu dalje, potle - poslije). U njemu se dvaput pojavljuje hrvatsko ime: "Hrvate", "Arvati". Osim Bihaća i Gvozdanskog, u tekstu nalazimo imena naselja Kostanica (Kostajnica), Udvina (Udbina) i Zrin. Nigdje se ne rabi poluglas, pa niti jat. Uporaba slova j analogna današnjoj u latinici, osim kada se rabi slovo ju. Veznik tr (tj. i) još uvijek rabe Gradišćanski Hrvati. Dio Gradišćanskih Hrvata nastao je migracijom Hrvata iz Pounja, u dramatičnim okolnostima turskog napredovanja, dok su oni koji su ostali – islamizirani. Hrvata protjeranih iz Pounja ima čak i u blizini Zaprešića (u području južnog dijela rijeke Sutle), gdje radi toga nalazimo mješavinu ikavaskog i kajkavskog govora!

Do našeg otkrića ovog rukopisa pisanog u Bihaću 1558. godine došlo je zahvaljujući lijepom panou izloženom u prosincu 2025. u Mađarskom kulturnom institutu u Zagrebu. Ovdje prilažemo fotografiju tog panoa, koji je prosinca 2025. snimila prva auktorica (Mirna Lipovac). Daljnja potraga drugog auktora rezultirala je već koncem siječnja 2026. otkrićem rukopisa u Mađarskom nacionalnom arhivu. Čini se da sadašnji smještaj ovog značajnog hrvatskog dokumenta nije bio u Hrvatskoj poznat.


Pano Mađarskog kulturnog Instituta u Zagrebu

Pogledajmo pojedine riječi i izraze:

bihacki

Gvozdanski Arvati

od Udvine

pri Zrinu

turske voiske

u Bihću



Zemljovid iz [Lopašić], s dodanim nazivima mjesta koja se spominju u rukopisu.
Ovako modificiran, objavljen je u Mađarskom nacionalnom arhivu u Budimpešti,
na već spomenutoj mrežnoj adresi. "Udbinja" je danas Udbina.


Gvozdansko, narisao Anton Matthias Weiss 1729. godine. Izvor [Babić et al., 2020].

Hrvatska arhivska građa, uključujući i ona pisana glagoljicom, u više je navrata odlazila u Mađarsku. Glavnina te građe je vraćena nakon Drugog svjetskog rata, temeljem mirovnog ugovora iz 1947. godine. Pogledajte [Kolanović 1983].


Čitatelju preporučamo da posjeti prekrasnu rijeku Unu, te mjesta Bihać i Hrvatsku Kostajnicu, kao i Zrin, Gvozdansko, Tržac i Udbinu u širem području Pounja. Prije toga, dobro je pogledati knjigu [Lopašić 1890], kao i monumentalni ep o Gvozdanskom koji je napisao [Tresić Pavičić, 2000].


Literatura
  • Kristina Babić, Ante Milošević i Željko Peković: Zrinski u Pounju, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split 2020.
  • Josip Kolanović: Glagoljski rukopisi i isprave u Arhivu Hrvatske, Slovo, sv. 32--33 (1982-1983), str. 131–191, Zagreb 1983.
  • Radoslav Lopašić: Bihać i Bihaćka krajina / mjestopisne i poviestne crtice, Matica hrvatska, Zagreb 1890.
  • Bihać, https://bs.wikipedia.org/wiki/Biha%C4%87
  • Ivan Mance i Darko Žubrinić: Glagoljicom pisana bilježnica iz Državnog arhiva u Beču o obrani Sigeta od Turaka 1566. godine i pogibiji Nikole Zrinskog, Dometi 1–4, Rijeka 2021., str. 131–213.
  • Pounje, www.enciklopedija.hr/clanak/pounje
  • Ante Tresić Pavičić (1867.–1949.): Gvozdansko, književni ep pisan od 1937. do 1940., objavljen tek 2000. u Zagrebu
  • Rječnik kajkavske donjosutlanske ikavice, http://ikavci.ihjj.hr/



Mala enciklopedija hrvatske glagoljice