Mr.sc. Jozo Čikeš
 
GLAGOLJAŠKO PJEVANJE PROGLAŠENO NEMETARIJALNIM KULTURNIM DOBROM

Zadnjih godina, naročito nakon osamostaljenja Hrvatske 1991. godine interes za glagoljicom u hrvatskom kulturnom prostoru veoma je porastao. To je i razumljivo, naročito ako se prisjetimo na koje je sve prepreke u svojoj dugoj povijesti nailazila, te s druge strane koliko je značila za kuturni identitet hrvatskog naroda. Umanjivati naime, glagoljici zasluženu razinu i utjecaj kojeg je imala na cjelokupnost nacionalnog i baštinskog, trebalo je svima koji su na ovaj ili onaj način umanjivali ili njekali hrvatski kulturni identitet.

Svjesni toga pri pokretanju projekta Pasionska baština zapisao sam u programskoj knjižici iz 1992. godine ovo:

Pasionska baština svoj program temelji na slijedećim odrednicama hrvatske kulturne baštine:

1.    na književnom bogatstvu hrvatske pisane i predajne riječi: pjesničke, romansirane, dramske...
2.    na litugijskom bogatstvu mediteranskog bazena, trajno umivanog osobito na Hrvatskom Jugu, hrvatskim jezikom u službi Božjoj (glagoljicom), te na slojevitosti kulturnog i liturgijskog blaga srednjoeuropskog prostora Hrvatskog Sjevera;
3.    na glazbenom fundusu koji je pratio, stvarajući ili apsorbirajući, sve europske glazbene i liturgijske mijene, te pučkog glazbenog stvaralaštva cijelokupnog hrvatskog etničkog korpusa;
4.    na hrvatskom graditeljstvu, kiparstvu i slikarstvu sve teme od starohrvatskih benediktinskih crkvica do recentnog stvaralaštva.

Kroz sve ove četiri odrednice na ovaj ili onaj način kao nit vezilja proteže se, nekad i nevidljivo, glagoljica.

Ono što je Paisonsku baštinu, unutar cjelokupnog glagoljaštva, posebno zanimalo jest glazbeno stvaralaštvo kako skladano tako i pučko, kako liturgijsko tako i paraliturgijsko, „naslonjeno“ na glagoljicu i kao pismo i kao jezik. Pripominjem, da smo odmah krenuli s poticanjem i očuvanjem ogromnog bogatstva glagoljaških napjeva dovodeći po nekoliko skupina pučkih pjevača na svakogodišnje korizmeno-uskrsne Svečanosti Pasionske baštine u Zagreb.

Poslije devetnaest godina upornog rada, danas možemo neskromno reći da je glagoljaški, a i uopće pučki pjev postao svehrvatski pokret ponosa i zaštite svoje baštine. Nakon liturgijske reforme II. Vatikanskog koncila postojala je naime, bojazan zaborava naročito liturgijskog i paraliturgijskog pučkog pjevanja.

Liturgijskom reformom, naime, uveden je narodni jezik u liturgiju na razini opće Crkve, te novi liturgijski obrasci i tekstovi, pa je, posve prirodno, prijetio i zaborav staroga. Na hrvatskim prostorima, u koje je doprla glagoljica, u liturgiji se je glagoljalo tj. stoljećima prije II. Vatikanskog koncila služba Božja obavljala se na hrvatskom jeziku, što je jedinstven privilegij u povijesti opće Crkve, dan upravo Hrvatskom narodu.

Rečenom litugijskom reformom prijetila je velika opasnost da cijeli sloj hrvatske kulturne baštine, naročito one pjevane, padne u zaborav, čak i da se zbog prvotnog nesnalaženja u okviru Crkve i zabrani.
Bio bi to svojevrsni kulturocid izvršen nad samim sobom. S druge pak strane i čin nezahvalnosti prema onoj Crkvi koja je upravo jezikom- glagoljicom i pomogla Hrvatskoj u ovčuvanju hrvatskog identiteta. Ipak, nadam se, da se je vremenom shvatilo da je moguće pomiriti staro i novo. S druge strane za svaku pohvalu je nastojanje Ministarstva kulture RH, da određene sadražaje proglasi nematerijalnim kulturnim dobrom, među ostalim i glagoljaško pjevanje.

Pasionska baština, rado se je pridružila tom nastojanju, pa smo 2007. godine glazbenik gospodin Ivo Nižić i pisac ovih redaka, uputili Ministarsvu kulture Republike Hrvatske tekst-zamolbu slijedećeg sadržaja:




GLAGOLJAŠKO PJEVANJE KAO NACIONALNA VRIJEDNOST HRVATSKE GLAZBENE BAŠTINE

Kao što je hrvatsko glagoljaško pismo posve osobita pojava u kulturi zapadnoeuropskog kruga, sličnu osobitost ima i glagoljaško pjevanje koje svoje ime duguje istom pismu i komu je izvor ista kultura.

Glagoljaško pjevanje je crkveno, liturgijsko pjevanje svećenika i laika, solista i skupina pjevača na hrvatskom – crkvenoslavenskom jeziku u glagoljaškom bogoslužju koje je uvijek bilo zapadnog, rimskog obreda (Po zakonu rimskog dvora). Nosioci te kulture bili su popovi glagoljaši, pridonosili su joj benediktinici, donekle dominkanci, a od 14. stoljeća, naročito fratri glagoljaši, tj. redovnici Redodržave franjevaca trećoredaca glagoljaša. Stoga se s pravom smatra da su glagoljaštvo i glagoljaši zaslužni što su Hrvati kroz stoljeća uščuvali svoj jezik, kulturu i identitet.

Samo glagoljaško pjevanje naslanja se na kršćansku tradiciju zapadnoeuropske glazbe, ponajviše gregorijanskog korala, i pučku tradiciju onih hrvatskih krajeva u kojima se glagoljaštvo iznimno njegovalo kao što su otoci, obalni i priobalni dio Hrvatske, no dobro je prisjetiti se da se glagoljica proširila i na Sjevernu Hrvatsku te Bosnu. U nekim je krajevima Hrvatske glagoljaško pjevanje bilo pod utjecajem bizantskog, odnosno židovskog pjevanja, a danas neki muzikolozi zastupaju mišljenje o svojevrsnoj autentičnosti dalmatinskog gregorijanskog pjevanja.

Za istaknuti je raznolikost i slojevitost glagoljaškog pjevanja koje se očituju u mnogim glazbenim komponentama, bilo da je riječ o opsegu, ljestvici, melodiji, višeglasju, obliku itd. U nekim je napjevima opseg melodije veoma kratak (tri do četiri tona) dok u nekima prevladava tonski niz pentatonske, sekstakordalne i starocrkvene ljestvice. Tonska građa je bogata raznovrsnim intervalima od kojih su, osim konsonantnih, zanimljive velike i male sekunde te netemperirani intervali istarske ljestvice. Treba naglasiti i veoma osobitu interpretaciju pučkih pjevača koja se očituje u bogatoj melodijskoj inventivnosti i harmonijskoj improvizaciji.

Navedenim glazbenim obilježjima glagoljaškog pjevanja možemo pridodati još jedan vid. Teološkim jezikom rečeno glagoljaško pjevanje je sveto pjevanje koje se kao takvo oslanja na Riječ. Bitno je svakoj riječi da se komunicira, razdaje. Ovdje je riječ o Riči koja ima bremenitu povijest, koja se glazbom razotkriva (razgolićuje) i daje, o Riječi koja ima svoje tijelo i duh. Stoga se i u tom pučkom glagoljaškom pjevanju lomi tijelo i duh, logos i melos, pa i ti naši napjevi imaju nešto od Iskona, a kad se nađu u bogoštovlju, oni su poput svete glazbe i sami bogoštovlje. Iskoni bi slovo.

U svekolikom bogatstvu glagoljaške baštine neki se napjevi ističu glazbeno i sadržajno. To su oni vezani uz pasionske događaje, uz Muku, Smrt i Uskrsnuće Isusa Krista. Ti događaji snažno trepere u povijesti svih kršćanskih naroda, pogotovo hrvatskog naroda kojeg na vjetrometini povijesnih zbivanja Smrt moćno žanje (Šimun Klimantović, 15. st.). Zato su glagoljaški napjevi poput Puče moj, Smiluj mi se Bože, Marijini plačevi, Ispovidajte se hrvatskom puku tako bliski.

Budući se glagoljaško pjevanje melodijski etnomuzikološki počelo sustavnije istraživati tek početkom 20. st., o tom pjevanju možemo samo posredno govoriti. Tako postoje indicije kako u Kijevskim listićima (10. st.), u Novakovu misalu (1368.), u Hrvojevu misalu (1403.) ima izvjesnih znakova i simbola koji nas upućuju na odnos riječi (teksta) i melodije. U nama bližim stoljećima te su indicije sve vidljivije i konkretnije, poput raznih didaskalija u Marijinim plačevima koje govore o pjevanju.

Međutim, izričito svjedočanstvo o glagoljaškom pjevanju možemo pronaći u događaju iz 1177. godine, kada grad Zadar posjećuje papa Aleksandar III. Tada papin kroničar iz njegove pratnje, kardinal Boson, piše kako su Hrvati dočekali rimskog prvosvećenika cum immensis laudibus et canticis altissime resonantibus in eorum sclavica linqua. Ovom možemo pridodati i događaj iz 2003. godine kad je zadarski puk papu Ivana Pavla II. oduševljeno dočekao glagoljaškim pjesmama od kojih ističem jedan starinski napjev zadarskih otoka - Zdravo Zvizdo mora. U najnovije vrijeme već sedamnaest godina ljepotu hrvatskih glagoljaških melodija pronosi u domovini i svijetu Pasionska baština, udruga u kuluri, koju slijede danas već mnoge obnovljene skupine pučkih i klapskih pjevača. Ako netko danas želi doživjeti snagu tradicijskih pučkih napjeva, neka se pridruži procesiji Za križem u noći Muke na otoku Hvaru, ili možda Marijinim romarima koji u noći hodoćašća kreću iz Gračana ili Markuševca stazama Zagrebačke gore do Marije Bistrice.

Stoga svake hvale vrijednom smataramo inicijativu Ministarstva kulture Republike Hrvatske da se glagoljaško pjevanje zaštiti kao nacionalna vrijednost.

                        ***

Već 14. ožujka 2008. godine Ministarstvo kulture RH donosi Rješenje kojim „utvrđuje da glagoljaško pjevanje ima svojstvo nematerijalnog kulturnog dobra u smislu članka 9. stavka 1. alineja 2. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara“.


Evo teksta Rješenja s Obrazloženjem u cijelosti:


REPUBLIKA HRVATSKA
MINISTARSTVO KULTURE

Klasa: UP-I 612-08/08-06/0076
Urbroj.: 532-04-02-02/1-08-2
Zagreb, 14. ožujka 2008.

Ministarstvo kulture na temelju članka 12. stavka 1. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara („Narodne novine“ br. 69/99, 151/03 i 157/03) i članka 1. stavka 1. Pravilnika o registru kulturnih dobara Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 37/01), donosi

R J E Š E NJ E

1. Utvrđuje se da glagoljaško pjevanje ima svojstvo nematerijalnog kulturnog dobra u smislu članka 8. stavka 1. alineja 2. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara.

2. Za kulturno dobro iz točke 1. ovog rješnja utvrđuje se sljedeći sustav mjera zaštite:
-    osigurati dostupnost dobra javnosti;
-    poticati sudjelovanje zajednice i grupa koje baštine dobro u identificiranju, definiranju, izvođenju i prenošenju dobra;
-    popularizirati i promovirati kulturno dobro održavanjem stručnih skupova, festivala, koncerata, putem elektroničkih medija, audio i video zapisa i na drugi način;
-    poticati prenošenje i njegovanje kulturnog dobra u izvornim i drugim sredinama;
-    educirati stručni kadar za prenošenje znanja i vještina putem seminara, radionica, formalnog i neformalnog obrazovanja;
-    nastaviti sa istraživanjem dobra, primjerenim dokumentiranjem u svim oblicima i načinima suvremenog bilježenja, te stručnim i znanstvenim vrednovanjem;
-    štititi dobro prepoznajući procese globalizacije i društvene transformacije, kako bi se izbjegla opasnost nestajanja ili uništenja.
Nositelj dobra dužan je provoditi mjere zaštite radi njegova očuvanja, sukladno Zakonu o zaštiti  i očuvanju kulturnih dobara i svim propisima koji se odnose na kulturna dobra, pridržavajući se njegove povijesno-tradicijske matrice i pojavnosti.

3. Na navedeno nematerijalno kulturno dobro iz točke 1. izreke ovog rješenja primjenjuje se Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara i svi propisi koji se odnose na kulturna dobra.

4. Predmetno kulturno dobro upisat će se u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske – Listu zaštićenih kulturnih dobara, a upis će se objaviti u „Narodnim novinama“.

5. Žalba ne odgađa izvršenje ovog rješenja.

O b r a z l o ž e nj e

Pojam glagoljaško pjevanje obuhvaća tradicijsko (pučko) rimokatoličko liturgijsko, paraliturgijsko i drugo nabožno pjevanje u južnim jadranskim područjima Hrvatske (u Dalmaciji, Primorju i Istri) u prošlosti i danas. Tragovi ove glazbene pojave postoje i u gorskim područjima Hrvatske (u Lici, Gorskom kotaru i na Kordunu) te izvan granica Hrvatske u primorskim područjima Crne Gore i Slovenije.

Glagoljaško je pjevanje prevladavalo od ranoga srednjega vijeka sve do druge polovice 20. stoljeća, kada je nastupila snažna modernizacija ckrvene glazbe. U određenim sredinama sačuvalo se u živoj praksi izvođenje sve do danas, u većoj ili manjoj mjeri, u izvornom obrednom kontekstu.

Glagoljaško pjevanje izraslo je iz drevne specifične povlastice koju je Sveta Stolica dodijelila hrvatskim jadranskim biskupijama u ranom srednjem vijeku. Kasnije je višekratno potvrđivala, sve do 20. stoljeća, da hrvatski svećenici i klerici, koji se danas obično nazivlju „glagoljašima“, smiju izvoditi rimokatoličke obrede na vlastitom pismu „glagoljici“ i na jezicima razumljivima puku. Navedena tisućljetna pojava uporabe narodnoga jezika u liturgiji jedinstvena je u povijesti rimokatoličke crkve, pošto je u drugim rimokatoličkim sredinama do reforme Drugoga vatikanskoga sabora 1960-ih, koja je donijela opće uvođenje narodnih jezika u liturigiju, prevladavao latinski kao univerzalni jezik Crkve.

U srednjemu se vijeku glagoljaško pjevanje izvodilo na staroslavenskom (crkvenoslavenskom) jeziku i glagoljičkom pismu, ali je od konca 15. stoljeća živi hrvatski jezik i latiničko pismo sve više prodirao u nj, tako da se ono od 17. i 18. stoljeća do 60-ih godina 20. stoljeća uglavnom izvodilo na latinskom pismu i živom hrvatskom jeziku te manjim dijelom na crkvenoslavenskom jeziku hrvatske redakcije. U nekim se područjima glagoljaškog pjevanja zbog specifičnih povijesnih okolnosti, osobito u prvoj polovici 20. stoljeća, manji dio obreda izvodio na latinskom jeziku, a veći na živom hrvatskom jeziku.

Zborno glagoljaško pjevanje u srednjemu i ranome novom vijeku pretežno su izvodile grupe svećenika i klerika „glagoljaša“. Od 18. i 19. stoljeća do najnovijeg vremena uglavnom ga izvode lokalne skupine laika bez formalne glazbene izobrazbe, koje se danas obično nazivlju „grupama pučih crkvenih pjevača“. Povijesni proces u kojemu su laici preuzimali zborno liturgijsko i paraliturgijsko pjevanje od svećenika i klerika u 18. i 19. stoljeću poznat je i drugim sredozemnim katoličkim sredinama, osobito u Italiji.

Veliki broj zabilježenih liturgijskih pjesama u glagoljaškom pjevanju nastao je na temelju gregorijanskih koralnih melodija, ali su u njemu vidljivi i utjecaji mnogih drugih stilova crkvene glazbe iz raznih povijesnih razdoblja: 1. bizantsko, beneventansko i akvilejsko pjevanje u srednjemu vijeku; 2. zapadnoeuropska, osobito hrvatska i talijanska, umjetnička duhovna glazba počevši od renesanse naovama; 3. barokne paraliturgijske i nabožne pjesme pisane i skladane u jednostavnom duhu bliskom pučkim glazbenim izričajima, kojima su autori često bili franjevci; 4. lokalne varijante gregorijanskog korala prisutne u raznim katedralnim crkvama u primorskom području Hrvatske u 19. i prvoj polovici 20. stoljeća; 5. utjecaji cecilijanskog pokreta iz sjeverne Hrvatske u prvoj polovici 20. stoljeća; 6. suvremeni utjecaji nastali nakon reforme u 1960-ima koji su donijeli suvremene glazbene trendove i poticali prožimanja raznih hrvatskih regionalnih tradicija; 7. mogući drugi utjecaji.

Glazbena se posebnost glagoljaškog pjevanja prvenstveno ogleda u činjenici da su pučki crkveni pjevači u svojim lokalnim zajednicama u 18., 19. i 20. stoljeću, izvodeći rimoktoličko bogoslužje na vlastitom jeziku, neprestano prilagođavali gregorijanske i druge crkvene melodije lokalnim izričajima tradicijske svjetovne vokalne glazbe. Pritom su i neke crkvene melodije obrnutim putem ulazile u svjetovni repertoar. Ovaj se dugotrajni glazbeni proces odvijao na posve slobodan način jer su pučki crkveni pjevači putem usmene predaje neprestano usvajali, preoblikovali i prenosili novim pokoljenjima raznovrsne regionalne i lokalne glazbene tradicije. Višestoljetno prožimanje crkvene i svjetovne pučke glazbe u različitim južnim hrvatskim područjima urodilo je obiljem melodijskih varijanti i značajnom stilskom raznolikošću glagoljaškog pjevanja.

Glagoljaško pjevanje se prema sadržaju i funkciji teksta dijeli u nekoliko skupina:

1.    liturgijsko pjevanje (napjevi stalnih i promjenjljivih dijelova mise, napjevi tijekom liturgijske godine, napjevi za časloslov odnosno za jutarnje i večernje službe, napjevi za razne blagoslove, napjevi u službama za mrtve i razni drugi napjevi);
2.    paraliturgijsko pjevanje (osmeračke pjesme „Gospin plač“ „Zdravo Tijelo Isusovo“ „Braćo brata sprovodimo“, „Blagoslov puka“, „Pjesme Tijelovske osmine“, sedmeračka pjesma „U se vrime godišća“ i druge pjesme);
3.    pjevane molitve („Oče naš“, „Zdravo Marijo“, razne litanije i slično);
4.    pučke nabožne popijevke.

Dosadašnja istraživanja glagoljaškog pjevanja mogu se podijeliti u više vremenskih faza i više tipova istraživanja. U 19. i provoj polovici 20. stoljeća objavljeni su prvi značajniji znanstveni radovi. Preokret u znanstvenome pristupu dogodio se kada je pod vodstvom Vinka Žganeca od 50-ih do 70-ih godina 20. stoljeća snimljena opsežna građa glagoljaškog pjevanja na širokom geografskom pdoručju, od Istre do poluotoka Pelješca, koja je kasnije pohranjena u Zagrebu u Staroslavenskom institutu i u Institutu za etnologiju i folkloristiku. Jerko Bezić najveći je dosadašnji istraživač glagoljaškog pjevanja. Na temelju njegovih radova, od 70-ih godina 20. stoljeća naovamo, izrasle su novije znanstvene studije brojnih istraživača. Pritom su uglavnom obavljena historiografska istraživanja, dok je manji dio istraživanja obuhvatio etnološke odnosno antropološke aspekte glagoljaškog pjevanja u Hrvatskoj i samo je manji broj stručnjaka napravio cjelovite glazbene analize koje opisuju specifične glazbene osobine glagoljaškog pjevanja. Jedan je tip takvih istraživanja obuhvatio čitave regije (Jerko Bezić 1973., Jerko Martinić 1981., Stjepan Stepanov 1983.), dok je drugi tip istraživanja obuhvatio tek pojedine lokalitete (Mato Lešćan, 1963.-1964.; Gorana Doliner, 1998.; Izak Špralja 1996.; Miho Demović, 1999.). Ove se više ili manje cjelovite sinteze glazbenih osobina glagoljaškog pjevanja u crkvenom pogledu odnose na određene biskupije, odnosno nadbiskupije: krčku (Lešćan); riječku (Doliner), zadarsku (Bezić), šibensku (Špralja), splitsko-makarsku (Martinić i Stepanov), hvarsku (Martinić) i dubrovačku (Demović).

Dva specifična fenomena koji čine dio ukupnog fenomena glagoljaškog pjevanja podložni su opsansosti od brzog iščeznuća iz žive prakse ili opasnosti od teške mogućnosti obnove (rekonstrukcije) i zaštite u slučaju kada ne postoji mogućnost direktnog prijenosa glazbenoga znanja sa starije na mlađu generaciju. Na prvome se mjestu radi o općenitom problemu očuvanja lokalnih i regionalnih stilova tijesnih intervala, primjerice, o cjelokupnom glagoljaškom pjevanju u dvoglasju tijesnih intervala na otoku Krku (Jakša Primorac, 2004., vlastita terenska istraživanja). Na drugome se mjestu radi o problemu očuvanja posebnih oblika glagoljaškog pjevanja koji imaju glazbenu strukturu tijesnih intervala, a danas se izvode kao sastavni dio specifičnih lokalnih paraliturgijskih običaja. To su, primjerice, napjevi „Gospina plača“ koji se pjevaju u procesijama „za križen“ u središnjem i istočnom dijelu otoka Hvara u Imotskoj krajini (Ankica Petrović, 1991.; Jakša Primorac, 2003.).

Donošenjem ovog rješenja, sukladno članku 12. stavku 1. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara na predmetno dobro primjenuju se citirani Zakon, kao i svi drugi propisi koji se odnose na kulturna dobra.
Sukladno članku 12. stavku 4. istoga Zakona, točkom 4. izreke ovog rješenja, određena je obveza upisa predmetnog dobra u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske – Listu zaštićenih kulturnih dobara.
Sukladno članku 12. stavku 5. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

Iz gore navedenih razloga trebalo je riješiti kao u izreci.

Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ovog rješenja može se izjaviti žalba ministru kulture Republike Hrvatske u roku 15 dana od primitka ovog rješenja. Žalba se predaje neposredno ili šalje poštom preporučeno Ministarstvu kulture, Runjaninova 2 10000 Zagreb, a može se izjaviti i usmeno na zapisnik. Na žalbu se, sukladno članku 7. stavku 1. točki 19. Zakona o upravnim pristojbama („Narodne novine“ broj 8/96, 77/96, 131/97,, 68/98) ne plaća upravna pristojba.

MINISTAR
mr. sc. Božo Biškupić

Dostaviti:
1.    Udruga Pasionska baština, Barutanski breg 20, 10000 Zagreb (s povratnicom)
2.    Spiltsko-dalmatinska županija, Domovinskog rata 2, 21000 Split (s povratnicom)
3.    Šibensko-kninska županija, Trg Pavla Šubića I./2, 22000 Šibenik (s povratnicom)
4.    Zadarska županija, Božidara Petranovića 8, 23000 Zadar (s povratnicom)
5.    Županija Dubrovačko-neretvanska, Gundulićeva poljana 1, 20000 Dubrovnik (s povratnicom)
6.    Istarska županija, G. Martinuzzi 2, 52220 Labin (s povratnicom)
7.    Primorsko-goranska županija, Ciottina 17 b/I, 51000 Rijeka (s povratnicom)
8.    Ličko-senjska županija, Franje Tuđmana 4, 53000 Gospić (s povratnicom)
9.    Sisačko-moslavačka županija, Stjepana i Antuna Radića 36, 44000 Sisak (s povratnicom)
10.    Karlovačka županija, A. Vraniczanyja 2, 47000 Karlovac (s povratnicom)
11.    Insitut za etnologiju i folkloristiku, Šubićeva 42, 10000 Zagreb (s povratnicom)
12.    Ministarstvo kulture
-    Konzervatorski odjel u Splitu, Porinova ul. bb, 21000 Split
-    Konzervatorski odjel u Zadru, Ilije Smijanića 3, 23000 Zadar
-    Konzervatorski odejl u Šibeniku, J. Čulinovića 1/3, 2200 Šibenik
-    Konzervatorski odjel u Dubrvniku, Cvijete Zuzorić 6, 20000 Dubrovnik
-    Konzervatorski odjel u Puli, Ul. Grada Graza 2, 52000 Pula
-    Konzervatorski odjel u Rijeci, Užarska 26, 51000 Rijeka
-    Konzervatorski odjel u Gospiću, Budačka 12, 53000 Gospić
-    Konzervatorski odjel u Karlovcu, V. Vraniczanyja 6, 47000 Karlovac
-    Konzervatorski odjel u Trogiru, Gradska 23, 21220 Trogir
-    Konzervatorski odjel u Sisku, Ivana Meštrovića 28, 44000 Sisak
-    Konzervatorski odjel u Imotskom, Ante Starčevića 7, 21260 Imotski
-    Uprava za zaštitu kulturne baštine, ovdje
-    Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske, ovdje
-    Pismohrana, ovdje




Ovaj članak mr.sc. Joze Čikeša objavljen je u zborniku radova s međunarodne konferencije Pasionska baština Bosne i Hercegovine, održane 2008. u Sarajevu. Naslov zbornika je Muka kao nepresušno nadahnuće kulture VI, Pasionska baština Bosne i Hercegovine, Zagreb 2010, gl. urednik mr.sc. Jozo Čikeš, a navedeni članak je objavljen na str. 447-455. Najljepše zahvaljujem g. Jozi Čikešu na ljubaznom dopuštenju da članak bude objavljen i posredstvom Interneta.
Darko Žubrinić, 2010.

Hrvatsko glagoljaško pjevanje

Mala enciklopedija hrvatske glagoljice

Croatia - an overview of  its History, Culture and Science