|
16. VELIKANA HRVATSKOG PRIRODOSLOVLJA
Nenad Trinajstić
Hrvatski velikani, ovdje navedeni, svjedoče
o znanstvenoj tradiciji u Hrvata, koja seže u 12. stoljeće.
Neki od hrvatskih velikana dali su takove doprinose znanosti da
njihova dostignuća pretstavljaju nove etape u razvoju znanosti.
To su prije svih Herman Dalmatin (u 12. stoljeću), Franjo
Petrić (u 16. stoljeću), Josip Rugjer Bošković
(u 18. stoljeću) i Andrija Mohorovičić (u 20.
stoljeću). Hrvatski znanstvenici i ovi najveći, kao
i oni manje znani, pridonosili su razvoju europske i svjetske
znanosti, ali vrlo često nisu bili identificirani kao Hrvati.
Tako npr. Boškovića, najvećeg hrvatskog znanstvenika,
svojataju mnogi narodi. Tomu je uzrok što su mnogi hrvatski
znanstvenici školovani izvan domovine i što su djelovali
u stranim znanstvenim središtima. Od ovdje navedenih 16 velikana
hrvatske znanstvene misli samo su otac i sin Mohorovičić,
Andrija i Stjepan, Spriridion Brusina, te Dragutin Gorjanović-Kramberger
djelovali ćitav životni vijek u domovini.
Životi i djela navedenih hrvatskih velikana
pokazuju da je Hrvatska bila domovinom znanstvenika gotovo od
dolaska naših praotaca na tlo domovine do naših dana,
ali da nije uvijek bila i domovina znanosti. Ona je zemlja domovina
znanosti koja osigurava sve potrebite uvjete za djelovanje znanstvenika
i mnogi su naši znanstvenici odlazili u one zemlje koje su
u pojedinom povjesnom razdoblju bile domovine znanosti. Neki su
odlazili iz domovine, jer u njoj nije bilo razumijevanja za njihove
ideje ili im je čak prijetila životna opasnost. Drugi
nisu mogli ostvariti svoje ideje u maloj, siromašnoj i potlačenoj
zemlji, pa su je morali napustiti ukoliko su željeli realizirati
svoje zamisli. Treći su jednostavno bili tako ambiociozni
da ih domaća sredina nije mogla zadovoljiti. Međutim,
svima je domovina ostala u srcu i misao na nju im je omogućivala
da prebrode sve teškoće koje im je nametao tuđi
svijet. Oni malobrojni koji su ostali u domovini ne samo da nisu
često bili priznavani, nego ih se je čak i onemogućivalo
u njihovom radu. Ekstreman je u tom smislu slučaj Stjepana
Mohorovičića, koji je po mnogima najvažniji
hrvatski fizičar u 20. stoljeću. Ukratko sudbina
nije bila naklonjena hrvatskim znanstvenicima ni u domovini ni
u svijetu. No, oni su uprkos nevoljama svih vrsta neumorno stvarali
i utjecali na to da se svijet mijenja na bolje, a to je ilustrirano
u onome što slijedi.
|