17. stoljeće

MARKO ANTUN DE DOMINIS

Ivica Martinović

Marko Antun de Dominis (1560-1624) oba je svoja prirodoznanstvena djela napisao kao magister matematike u padovanskoj isusovačkoj gimnaziji oko 1590. godine, da bi ih dotjerao i objavio sa zakašnjenjem od dva desetljeća kad je kao splitski nadbiskup nosio časni naslov Primas Dalmatiae et Croatiae.

Potaknut Galileievim otkrićem dalekozora 1609. godine, objelodanio je Dominis svoju raspravu De radiis visus et lucis in vitris perspectivis et iride (O zrakama vida i svjetlosti u lećama i u dúgi), u kojoj je teorijski obrazlagao rad dalekozora i tumačio pojavu dúge. Na temelju mnogobrojnih pokusa s lećama Dominis je stekao ispravnu, premda samo kvalitativnu predodžbu o lomu zrake svjetlosti te je proučavao uvjete uz koje bi kombinacija lećâ djelovala kao Galileiev dalekozor. Eksperimentirajući sa staklenim kuglama ispunjenim vodom, ustanovio je da se svjetlost odbija i na unutrašnjoj stijenci kišne kapi i tako protumačio nastanak unutarnjeg luka dúge. Tijekom 18. stoljeća Dominisovo je tumačenje dúge doživjelo mnoge prosudbe uglednih znanstvenika: od pretjeranih pohvala Isaaca Newtona i Christiana Wolffa do kritičkih ocjena Christiana Huygensa, Ruđera Boškovića i Josepha Priestleya. Početkom 19. stoljeća priznanjima se pridružio i Goethe u svom djelu Zur Farbenlehre.

U djelu Euripus Dominis je protumačio plimu i oseku uporabom transpolarne kružnice. To ga je tumačenje ponukalo da sustavno izlaže razloge u prilog okruglosti Zemlje, te je Zemljinu plohu definirao kao plohu koja se na razini mirnoga mora proteže i kroz kopnene predjele. Uz to je predložio da se na globusu uvedu dva stalna bliska meridijana tako da »ako bi u istočnijem započeo dan Porođenja Gospodinova, u zapadnijem bi gotovo odmah započeo dan Sv. Stjepana«.

Jedna nam dimenzija Dominisova znanstvenog rada ostaje zauvijek skrivena: na trgu Campo di Fiori 1624. godine zajedno su s njegovim smrtnim ostacima i portretom spaljeni i svi njegovi spisi.

Multimedijski obrađen velikan Marko Antun de Dominis, nalazi se u sklopu prezentacije "16 velikana hrvatskog prirodoslovlja"


POPIS KATALOŠKIH JEDINICA

NEPOZNATI SLIKAR, MARKO ANTUN DE DOMINIS, Hrvatski povijesni muzej, Zagreb

MARKO ANTUN DE DOMINIS, DE RADIIS VISUS ET LUCIS IN VITRIS PERSPECTIVIS ET IRIDE TRACTATUS, Venecija (Apud Thomam Baglionum), 1611. god., Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb

MARKO ANTUN DE DOMINIS, TUMAČENJE DÚGE, Venecija (Apud Thomam Baglionum), 1611. god., Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb

MARKO ANTUN DE DOMINIS, EURIPUS SEU DE FLUXU ET REFLUXU MARIS SENTENTIA, Rim (Apud Andream Phaeum), 1624. god., Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb

MARKO ANTUN DE DOMINIS, SHEMA IZRAČUNAVANJA UKUPNE ELEVACIJE MORA ZBOG DJELOVANJA SUNCA I MJESECA, Rim (Apud Andream Phaeum), 1624. god., Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb

ISAAC NEWTON O DOMINISOVU TUMAČENJU DÚGE, London, 1718. god., Zbirka Pozza-Sorgo, Dubrovnik

BILJEŠKA ANTONIJA GENOVESIJA O DOMINISOVU TUMAČENJU DÚGE, Bassani (Apud Remondini), 1774. god., Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb

BOŠKOVIĆEVA OCJENA DOMINISOVA PRINOSA TUMAČENJU DÚGE, Rim, 1747. god., Historijski arhiv, Dubrovnik

GOETHEOV PRIKAZ DOMINISOVE OPTIČKE RASPRAVE DE RADIIS VISUS ET LUCIS, Stuttgart i Augsburg (J. G. Cotta'scher Verlag), 1858. god., Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb

JOHN BILL, MARKO ANTUN DE DOMINIS, London, 1617. god., Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb

DETALJAN OPIS KATALOŠKIH JEDINICA

NEPOZNATI SLIKAR
MARKO ANTUN DE DOMINIS

portret

ulje na platnu, 75 cm 57 cm

Inv. br. 2476

Hrvatski povijesni muzej, Zagreb

Jedini Dominisov portret u mlađoj dobi, drukčiji od onih koji Dominisa prikazuju kao nadbiskupa splitskoga. Slika u upisanu ovalu prikazuje lik Marka Antuna de Dominisa u mlađoj dobi, bez biskupskih insignija, s biretom na glavi. Moglo bi se s velikom vjerojatnošću zaključiti da je portret nastao u razdoblju 1596-1600. kad je Dominis obavljao službu administratora senjske biskupije a zbog koje je službe 1596. godine dobio otpusnicu iz isusovačkog reda. Slika se, unatoč posmrtnom izopćenju ekleziologa Dominisa, čuvala u rapskoj obitelji Nimira dok je braća Antun i Petar Nimirić nisu 1852. godine poklonili Narodnom muzeju u Zagrebu.

Lit.

  1. C. Fisković, Encyclopedia moderna, 2 (1967) 128-132.
  2. M. Schneider, Portreti 16-18. stoljeća, Povijesni muzej Hrvatske, Zagreb, 1982, str. 74-75.
  3. E. Pivčević, Crkva u svijetu, 18 (1983) 178-192.
  4. K. Prijatelj, u: A. Mohorovičić (ur.), Rapski zbornik, JAZU, Rab, Skupština općine Rab, 1987, str. 377-382.
  5. V. Tuđina Gamulin, u: Hrvatski biografski leksikon, knjiga 3, LZ, Zagreb, 1993, str. 494-499.



I.M.

MARKO ANTUN DE DOMINIS
DE RADIIS VISUS ET LUCIS IN VITRIS PERSPECTIVIS ET IRIDE TRACTATUS.

naslovnica djela

Venecija (Apud Thomam Baglionum), 1611. god.

80 stranica 8 + 78 + 1, Errata

Sign. II F-80-421

Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb

Radne bilješke za predavanja u isusovačkoj padovanskoj gimnaziji oko 1590. godine Dominis je uobličio u knjigu De radiis visus et lucis in vitris perspectivis et iride tractatus (Rasprava o zrakama vida i svjetlosti u lećama i dúgi) nakon više od dva desetljeća, potaknut Galileievim otkrićem dalekozora 1609. godine. Primas Dalmatiae et Croatiae, kako je glasio naslov kojim se Dominis mogao podičiti kao nadbiskup splitski, na prvorazrednu je znanstvenu vijest reagirao sa zavidnom žurnošću, obodren željom svoga venecijanskog prijatelja Giovannija Bartolija da se pobrine oko izdavanja knjige. Dominisova je rasprava bila odobrena za tisak prije negoli je objelodanjeno znamenito Galileievo djelo Sidereus Nuncius, ali je, unatoč piščevoj žurbi, ugledala svjetlo sa zakašnjenjem od gotovo dvije godine. Prema Bartolijevu svjedočanstvu u predgovoru izdanja, Dominis je dopisao jedno ili najviše dva od ukupno 17 poglavlja koliko ih sadrži rasprava De radiis visus et lucis. Rasprava je imala dva glavna istraživačka cilja: protumačiti kako radi dalekozor i protumačiti pojavu dúge. Na temelju mnogobrojnih pokusa s lećama Dominis je stekao ispravnu, premda samo kvalitativnu predodžbu o lomu zrake svjetlosti kad ulazi i izlazi iz leće. Pritom se usredotočio na pojam vidnoga kuta i proučavao teorijske uvjete da bi kombinacija lećâ djelovala kao Galileiev dalekozor. Prvi se dio njegove rasprave nedvojbeno ubraja među prve znanstvene prinose teoriji dalekozora.

Lit.

  1. Z. Faj, u: Ž. Dadić (ur.), Zbornik radova o Marku Antunu Dominisu i znanstvenoj prošlosti otoka Raba, Skupština općine Rab i Zavod za povijest znanosti JAZU, Zagreb, 1976, str. 23-32.
  2. A. Ziggelaar, Centaurus, 23 (1979) 21-50.
  3. A. Ziggelaar, Archivum Historicum Societatis Iesu, 49 (1980) 255-264.
  4. I. Martinović, u: Isusovačka baština u Hrvata, katalog izložbe, MGC, Zagreb, 1992, str. 77-97.
  5. Ž. Dadić, Hrvati i egzaktne znanosti u osvitu novovjekovlja, Naprijed, Zagreb, 1994, str. 135-154.



I.M.





MARKO ANTUN DE DOMINIS
TUMAČENJE DÚGE

Uvećani faksimil

Venecija (Apud Thomam Baglionum), 1611. god.

dva nenumerirana crteža na str. 64, gornji koji prikazuje lom i odraz zrakâ na prozirnom okruglom tijelu DCG s dva izlazna snopa zrakâ GF, GN, GM i GI, GK, GL, te donji koji prikazuje svjetlosne snopove koji pod različitim kutovima izlaze iz kapljica P, Q, R, te kapljica B, C, D smještenih u kišnom zastoru.

Sign. R II F-80-421

Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb

Pristupajući pojavi dúge, Dominis se u svojoj raspravi De radiis visus et lucis suočio s tumačenjima koje su ponudili Aristotel, tumači Aristotelove Meteorologike Olimpiodor, Aleksandar Afrodizijski, Averoes i Albert Veliki, napose Poljak Witelo, napokon i renesansni tumači Alessandro Piccolomini, Cardano, Scaliger, da bi zatim opisao vlastitu istraživačku metodologiju i njezine nalaze. U kratkom razdoblju svog magisterija u isusovačkoj padovanskoj gimnaziji oko 1590. godine, ponesen i zadaćom da očituje svoje predavačke sposobnosti, Dominis je sustavno obavljao optičke pokuse uz pomoć uređaja koje je sam izradio, prije svega staklenih kugala ispunjenih vodom. Nakon ustrajna eksperimentiranja dospio je do svog izvornog doprinosa u tumačenju dúge: sunčana se svjetlost odbija i na unutrašnjoj stijenci kišne kapi pa tako nastaje unutarnji luk dúge. Vlastito je obrazloženje zabilježio i na dva crteža. Na prvom je prikazan lom i odraz zraka na prozirnom okruglom tijelu DCG, a na drugom nastanak dúge na kišnom zastoru PE, pri čemu snopovi iz kapljica P, Q, R potječu iz unutarnjeg luka, a snopovi iz kapljica B, C, D iz vanjskog luka dúge.

Lit.

  1. C.B. Boyer, The rainbow from myth to mathematics, Dover, New York, 1959, str. 111-124.
  2. Lj. Barić, u: Ž. Dadić (ur.), Zbornik radova o Marku Antunu Dominisu i znanstvenoj prošlosti otoka Raba, Skupština općine Rab i Zavod za povijest znanosti JAZU, Zagreb, 1976, str. 33-48.
  3. A. Ziggelaar, Centaurus, 23 (1979) 21-50.
  4. A. Ziggelaar, Archivum Historicum Societatis Iesu, 49 (1980) 255-264.
  5. Ž. Dadić, Hrvati i egzaktne znanosti u osvitu novovjekovlja, Naprijed, Zagreb, 1994, str. 135-154.



I.M.

MARKO ANTUN DE DOMINIS
EURIPUS SEU DE FLUXU ET REFLUXU MARIS SENTENTIA.

naslovnica djela

Rim (Apud Andream Phaeum), 1624. god.

80 stranica 8+72.

Sign. R II F-80-422

Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb

U djelu Euripus seu de fluxu et refluxu maris sententia (Eurip ili mišljenje o plimi i oseci mora), što je objelodanjeno iste godine kad je zatvoren u Anđeosku tvrđavu, Dominis je raspravljao o problemu morskih mijena, problemu koji je zbog svoje povezanosti s oblikom Zemlje zadirao u srž peripatetičke slike svijeta. U svojim predavanjima u Padovi mladi je nastavnik protumačio morske mijene s pomoću superpozicije dvaju stošca morske vode koji se uzdižu zbog djelovanja Sunca i Mjeseca, ali je kasnije, za boravka u Engleskoj nakon promatranja morskih mijena na ušću Temze, promijenio to stajalište kad su mu »učeni muževi« postavili dvije poteškoće, te je otada plimu i oseku mora tumačio s pomoću transpolarne kružnice. Ta ga je metodologija ponukala da se pozabavi oblikom Zemlje, te je Zemljinu plohu definirao kao plohu koja se na razini mirnoga mora proteže i kroz kopnene predjele. Dominis je prvi predložio da se na globusu uvedu dva stalna bliska meridijana tako da »ako bi u istočnijem započeo dan Porođenja Gospodinova, u zapadnijem bi gotovo odmah započeo dan Sv. Stjepana« (str. 31). U ovom se spisu najčešće sučeljavao s gledištima Otta Casmanna i Frane Petrića.

Lit.

  1. Ž. Dadić, Rasprave i građa za povijest nauka, knjiga 2, JAZU, Zagreb, 1965, str. 87-143.
  2. Ž. Dadić, u: Ž. Dadić (ur.), Zbornik radova o Marku Antunu Dominisu i znanstvenoj prošlosti otoka Raba Skupština općine Rab i Zavod za povijest znanosti JAZU, Zagreb, 1976, str. 49-53.
  3. N. Čubranić, u: Ž. Dadić (ur.), Zbornik radova o Marku Antunu Dominisu i znanstvenoj prošlosti otoka Raba, Skupština općine Rab i Zavod za povijest znanosti JAZU, Zagreb, 1976, str. 55-59.
  4. Ž. Dadić, Hrvati i egzaktne znanosti u osvitu novovjekovlja, Naprijed, Zagreb, 1994, str. 135-154.



I.M.





MARKO ANTUN DE DOMINIS
SHEMA IZRAČUNAVANJA UKUPNE ELEVACIJE MORA ZBOG DJELOVANJA SUNCA I MJESECA

crtež

Rim (Apud Andream Phaeum), 1624. god.

uvećani faksimil crteža

Sign. R II F-80-422

Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb

Da bi protumačio pojav plime i oseke, Dominis je u svom djelu Euripus seu de fluxu et refluxu maris sententia priložio shemu izračunavanja ukupne elevacije mora zbog djelovanja Mjeseca i Sunca. Temeljne pojmove svoje metodologije uveo je ovako: pravac VX označuje horizont zenitne točke, pravac TZ označuje meridijan mjesta i ujedno transpolarnu kružnicu, kružnica VTXZ označuje ekvator ili bilo koju drugu dnevnu usporednicu. Tada je kružnicom BCDF prikazao zemaljski krug na razini morskoga dna, krugom FRGP plohu morske površine ako debljina morskoga elementa iznosi BF, kružnicom ISOQ krivulju koju u dnevnom kretanju opisuje vrh narasloga mora zbog djelovanja Sunca, kružnicom LdMb krivulju koju također u dnevnom kretanju opisuje vrh narasloga mora zbog djelovanja Mjeseca. Trokuti PIR i POR prikazuju naraslinu (cumulus, tumor) mora zbog djelovanja Sunca na objema hemisferama, a trokuti PLR i PMR po istoj metodologiji prikazuju narasline mora zbog djelovanja Mjeseca.

Lit.

  1. Ž. Dadić, Rasprave i građa za povijest nauka, knjiga 2, JAZU, Zagreb, 1965, str. 87-143.
  2. Ž. Dadić, u: Ž, Dadić (ur.), Zbornik radova o Marku Antunu Dominisu i znanstvenoj prošlosti otoka Raba Skupština općine Rab i Zavod za povijest znanosti JAZU, Zagreb, 1976, str. 49-53.
  3. Ž. Dadić, Hrvati i egzaktne znanosti u osvitu novovjekovlja, Naprijed, Zagreb, 1994, str. 135-154.



I.M.





ISAAC NEWTON O DOMINISOVU TUMAČENJU DÚGE

knjiga

London (Printed for W. and J. Innys, Printers to the Royal Society, at the Prince's-Arms in St. Paul's Church-Yard), 1718. god.

80 stranica 382, Tab. V+IV+II+I. (Knjiga otvorena na str. 147 s glasovitim Newtonovim navodom o Dominisu, uz raširenu tabelu »Book. Part II. Plate IV.« s fig. 14 i 15 koje prikazuju lom sunčane zrake na kišnoj kapi i nastanak obaju lukova dúge.)

Sign. R 18-1

Zbirka Pozza-Sorgo, Dubrovnik

U svom znamenitom djelu Optics: or, a treatise of the reflections, refractions, inflections and colours of light (1704) Isaac Newton je dvaput spomenuo Dominisovo tumačenje dúge, oba puta u stavku »Prop. IX. Prob. IV. By the discovered Properties of Light to explain the Colours of the Rain-bow.« u kojem je dokazao nastanak dúginih boja s pomoću svojstava svjetlosti. Newtonov glasoviti navod o Dominisu glasi: »Zato sada postoji suglasnost da ovaj luk = dúga nastaje lomom sunčane svjetlosti na kapima kiše što pada. Ovo su razumjeli neki od starih, a od novijih to je potpunije otkrio i protumačio glasoviti Antun de Dominis, nadbiskup splitski, u svojoj knjizi De Radiis Visűs & Lucis, koju je objavio njegov prijatelj Bartoli u Veneciji 1611. godine, a bila je napisana prije više od dvadeset godina. On ondje uči kako unutrašnji luk nastaje na okruglim kišnim kapima s dva loma sunčane svjetlosti i jednim odrazom između njih, a vanjski luk s dva loma i s dvije vrste odraza između njih na svakoj vodenoj kapi, te svoja tumačenja dokazuje pokusima koje je obavio sa staklenom posudom ispunjenom vodom i sa staklenim kuglama ispunjenim vodom i postavljenim na Sunce da bi postigao da se boje dvaju lukova pojave na njima. Isto je tumačenje slijedio Descartes u svojim Météores, te ga poboljšao za vanjski luk.« Pri kraju dokaza Newton je još jednom predstavio Dominisa kao eksperimentatora: »Ovo tumačenje dúge nadalje je potvrđeno poznatim pokusom (koji su napravili Antun de Dominis i Descartes) kad se bilo gdje na sunčanoj svjetlosti objesi staklena kugla ispunjena vodom i u takvu postavu uoči da zrake koje idu od kugle prema oku sa sunčanim zrakama mogu zatvarati kut bilo od 42 bilo od 50 stupnjeva.« Nakon temeljitih prouka Newtonovih stajališta povjesničari znanosti zaključili su da je Newton pretjerao opisujući Dominisove zasluge, a Descartesove je umanjio. Naime, Dominis u svom djelu nije protumačio nastanak vanjskog luka dúge, a Descartes jest.

Lit.

  1. C.B. Boyer, The rainbow from myth to mathematics, Dover, New York, 1959, str. 111-124.
  2. Lj. Barić, u: Ž. Dadić (ur.), Zbornik radova o Marku Antunu Dominisu i znanstvenoj prošlosti otoka Raba, Skupština općine Rab i Zavod za povijest znanosti JAZU, Zagreb, 1976, str. 33-48.
  3. Z. Faj, u: A, Mohorovičić (ur.), Rapski zbornik, JAZU/Skupština općine Rab, Rab, 1987, str. 359-364.
  4. I. Martinović, u: Isusovačka baština u Hrvata, katalog izložbe, MGC, Zagreb, 1992, str. 77-97.
  5. Ž. Dadić, Hrvati i egzaktne znanosti u osvitu novovjekovlja, Naprijed, Zagreb, 1994, str. 135-154.



I.M.

BILJEŠKA ANTONIJA GENOVESIJA O DOMINISOVU TUMAČENJU DÚGE

knjiga

Bassani (Apud Remondini), 1774. god.

80 stranica 356, Tab. XVI + IV Tabulae Astronomiae + I Tabula Additionum. (Knjiga otvorena na str. 205, uz raširenu tabelu »Tomi II. Tab XVI.« na kojoj crteži 1-4 prikazuju lom zrake na kišnoj kapi kao i oba dúgina luka, i to onako kako ih je već Newton prikazao u Optics.)

Sign. 41.434 Sv. 2

Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb

Priređujući mletačko izdanje udžbenika Elementa Physicae conscripta in usus academicos (Osnove fizike) nizozemskog fizičara Pietera van Musschenbroeka, Antonio je Genovesi uz poglavlje De meteoris aqueis pridodao povijesnu bilješku o Dominisovu tumačenju dúge: »Uzrok dúginim bojâma prvi je potpunije otkrio i opširnije razjasnio Antun de Dominis, nadbiskup splitski, u svojoj knjizi De radiis visus, & lucis, koju je napisao prije više od dvadeset godina, a objelodanio ju je njegov prijatelj Bartoli u Veneciji 1611. godine. U toj pak knjizi učeni je muž pokazao kako unutarnji luk nastaje dvama lomovima sunčanih zraka na okruglim kišnim kapima kad se između ta dva loma dogodi jedan odraz, a vanjski luk nastaje dvama lomovima na sličnim kišnim kapima kad se između lomova umetnu dva odraza. Svoj razlog u tumačenju potvrdio je pokusima sa staklenim kuglama koje je ispunio vodom i postavio na Sunce.« (prijevod s latinskoga Ivica Martinović). Dok je Musschenbroek iz svog udžbenika izostavio raspravu o izračunavanju kuteva pod kojima se lome zrake i uputio samo na Clarka, Newtona i Smitha, u izdanjima Musschenbroekova udžbenika koja je u Italiji priredio Genovesi, nadahnut svojim zamislima o reformi školskoga sustava, redovito se pojavljivala bilješka koja je očigledno slijedila Newtonovu pohvalu Dominisa iz Optics (1704).

Lit.

  1. I. Martinović, Genovesijeva bilješka o Dominisovu tumačenju dúge u Musschenbroekovu udžbeniku, u tisku.



I.M.





BOŠKOVIĆEVA OCJENA DOMINISOVA PRINOSA TUMAČENJU DÚGE

naslovnica

Rim (Ex Typographia Palladis/Excudebant Nicoalus et Marcus Palearini), 1747. god.

80 stranica 127; Tab. I. pag. 48, figg. 1-16; Tab 2. pag. 228 = 128 (Boškovićeve bilješke Notae in Iridem, na str. 19-48, nn. 1-40, Tab. I., figg. 1-16.)

Naslovnica, uz raširenu Tab. I. koja u fig. 10 preuzima crtež o nastanku dúge iz Newtonove Optics, a u fig. 16 crtež o nastanku dúge iz Dominisove optičke rasprave De radiis visus et lucis in vitris perspectivis et iride tractatus.

Sign. R 559a

Historijski arhiv, Dubrovnik

Na početku akademske godine 1729/1730. u Rimskom kolegiju Boškovićev profesor iz fizike Carlo Noceti (Carlus Nocetus) recitirao je svoju poemu Iris, a naknadno joj je, prigodom njezina ponovnog objavljivanja 1747. godine, Ruđer Bošković pridodao bilješke prirodoznanstvenog i povijesnog značaja. Najopširniju bilješku uz pjesmu »Iris« Carla Nocetija, onu pod brojem 26 na str. 39-45, Bošković je posvetio povijesnom istraživanju je li Descartes svoje tumačenje dúge preuzeo od Dominisa. Prvo je u cijelosti prenio glasoviti Newtonov navod o Dominisu, te ustanovio da je Christian Wolff u svojem djelu Lexicon Mathematicum (1716) zastupao gledište da je Descartes prepisao Dominisa. Zatim je tragao za izdanjem Dominisove rasprave De radiis visus et lucis po rimskim knjižnicama i pronašao samo dva primjerka, te zbog rijetkosti izdanja u svoju bilješku uvrstio četiri ključna navoda iz Dominisova djela koja su ga uvjerila da Dominis nije poznavao put zrake u unutrašnjosti kišne kapi, napose nije poznavao da se zraka može dva puta odbiti na unutrašnjoj stijenci kapi. A upravo je to Descartes prvi ustanovio i obrazložio. Bošković je Dominisu jedino priznao da je ispravno protumačio kružni luk dúge i da se u svojim optičkim istraživanjima poslužio staklenim posudama ispunjenim vodom. U povijesnom istraživanju o Dominisovu i Descartesovu znanstvenom doprinosu Bošković se iskazao kao temeljit proučavatelj i strog sudac.

Lit.

  1. Ž. Marković, Ruđe Bošković, dio prvi, JAZU, Zagreb, 1968, str. 205-211.
  2. Lj. Barić, u: Ž. Dadić (ur.), Zbornik radova o Marku Antunu Dominisu i zannstvenoj prošlosti otoka Raba, Skupština općine Rab i Zavod za povijest znanosti JAZU, Zagreb, 1976, str. 33-48.
  3. I. Martinović, u Isusovačka baština u Hrvata, katalog izložbe, MGC, Zagreb, 1992, str. 275-289.
  4. I. Martinović, Ruđer Bošković (1711-1787), Croatian PEN Centre & Most/The Bridge, Zagreb, 1993, str. 22.
  5. Ž. Dadić, Hrvati i egzaktne znanosti u osvitu novovjekovlja, Naprijed, Zagreb, 1994, str. 135-154.



I.M.

GOETHEOV PRIKAZ DOMINISOVE OPTIČKE RASPRAVE DE RADIIS VISUS ET LUCIS

knjiga

Stuttgart i Augsburg (J. G. Cotta'scher Verlag), 1858. god.

80 stranica 460 (Knjiga otvorena na početak poglavlja o Dominisu, str. 141)

Sign. 16.859 Sv. 39

Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb

Spis Zur Farbenlehre, u kojem je Goethe izložio oštroj ali neutemeljenoj kritici Newtonovo remek-djelo Opticks (1704), sadržavao je i opsežnu povijest optike do početka 19. stoljeća, a u sklopu razvoja optike u 17. stoljeću u poglavlju pod naslovom »Antonius de Dominis, umgekommen 1624.« prikazani su dometi Dominisove rasprave De radiis visus et lucis. U prvoj rečenici tog prikaza Goethe je izrekao svoju opću ocjenu: »Ovim je djelom nevelika opsega Antun de Dominis postao čuvenim među istraživačima prirode, i to s pravom: tŕ tu se prepoznaje rad obaviještena čovjeka, dobro upućena u matematiku i fiziku, štoviše iskonskog motritelja.« Idući od prvog do osamnaestog poglavlja Dominisove rasprave, Goethe se osobito zadržao na trećem poglavlju, dapače u svoj je prikaz uvrstio tri opširna navoda iz trećeg poglavlja gdje je riječ o bojama koje nastaju nakon loma svjetlosti. Po Goetheovu uvjerenju »Descartes je svoje jednostavnije crteže djelomice preuzeo od Dominisa, a djelomice izradio prema Dominisu«, premda je glavni Dominisov crtež »nespretnošću drvoresca u svojim glavnim točkama postao nejasnim i vjerojatno zato neuporabivim za piščeve sljedbenike«. Glede Dominisova tumačenja dúge Goethe zaključuje: »Čini se, dakle, da se Dominis ovdje pri tumačenju vanjskog luka približuje Aristotelu, kao što se pri tumačenju boja na prvom dúginu luku približio Albertu Velikom i Cardanu.« Prilog »Chronologie der Entstehung Goethe'scher Schriften.« (Bd. 40, str. 529-544, na str. 538-539) u izdanju Sabranih djela (Goethe's sämmtliche Werke in vierzig Bänden), 1858. godine bilježi da je taj najbolji Goetheov prirodoznanstveni spis nastao u razdoblju 1809-1810, a prvo je izdanje objavljeno 1810. godine u Tübingenu (odlomke iz Goetheova spisa s njemačkoga preveo Ivica Martinović).

Lit.

  1. E. Gelcich, Marc' Antonio de Dominis e la teoria dell'iride, Biblioteka za povijest dalmatinsku, knjiga 4., upravljena od J. Gelčić, Tiskarnica Joza Flori, Dubrovnik, 1882-1883, str. 11-15.
  2. V. Bajsić, u: Ž. Dadić (ur.), Zbornik radova o Marku Antunu Dominisu i znanstvenoj prošlosti otoka Raba, Skupština općine Rab i Zavod za povijest znanosti JAZU, Zagreb, 1976, str. 61-71.
  3. Z. Faj, u: A. Mohorovičić (ur.), Rapski zbornik, JAZU/Skupština općine Rab, Rab, 1987, str. 359-364.
  4. W. Riedel, u: F. Volpi, J. Nida-Rümelin (ur.), Lexikon der philosophischen Werke, Alfred Kröner Verlag, Stuttgard, 1988, str. 827-828.
  5. I. Martinović, u: Isusovačka baština u Hrvata, katalog izložbe, MGC, Zagreb, 1992, str. 77-97.



I.M.





JOHN BILL
MARKO ANTUN DE DOMINIS

bakrorez u knjizi

London (Ex Officina Nortoniana/Apud Io. Billium), 1617. god.

ploča 288 189 mm, prikaz 240 183 mm

Sign. II F-40-65a

Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb

Potpis bakroresca nalazi se u donjem desnom kutu ploče: »Ioannes Bill excud. ebat«. Natpis na plohi stupa u gornjem lijevom kutu prikaza: »Aetat. is 57 / Anno 1617« Natpis ispod prikaza: »M. ANT. DE DOMINIS COM. PAL. ARCHIEP. SPALAT. DALM. ET CROAT. PRIMAS.« Ispod natpisa dva su epigrama. Na lijevoj je strani epigram koji Dominisa predstavlja kao borca za istinu, a kao vjerodostojne autoritete navodi »Pismo, oce, sabore«, ne i crkveno Učiteljstvo. Na desnoj je strani epigram koji kao da proriče njegov tragični završetak zbog zalaganja za »episkopat, Crkvu, Krista i vjeru.

Billov portret, smješten na sam početak prvoga sveska Dominisova djela o ustroju Crkve, prikazuje Marka Antuna de Dominisa, splitskog nadbiskupa i primasa Dalmacije i Hrvatske, kako u biskupskoj odjeći sjedi za stolom i guščjim perom piše desetu knjigu svoga glavnog teološkog djela De Republica Ecclesiastica libri X. Pri likovnom oblikovanju mnoge su važne pojedinosti naglasile da je Dominis obaviješten i akribičan teološki pisac. Knjiga koja se nalazi uz njegov stol, a na njoj je napisano »BIB / LIA«, svjedoči da se pri pisanju nadahnjuje Svetim pismom, a knjiga rastvorena pred njim na stolnom stalku na kojoj je napisano »CYPR / IAN« upućuje da se u razumijevanju biskupskog zbora nadahnjuje Ciprijanom. Na ravnoj plohi u desnoj gornjoj četvrtini prikaza naslagano je prvih devet, očigledno već dovršenih knjiga Dominisove ekleziologije, a na polici povrh njih nalaze se i knjige drugih crkvenih otaca Bazilija, Ambrozija, Jeronima i Augustina koje su mu dosad poslužile za brušenje vlastitih eklezioloških stajališta. Tako je Bill stvorio predložak koji je u kasnijim prilikama poslužio mnogim drugim grafičarima, napose u protestantskim krajevima nakon spaljivanja Dominisova leša na Campo di Fiori, i bio objavljen uz epigrame antipapinskog nadahnuća. Tri imena valja svakako izdvojiti: Michael van Mierevelt, Renols Elstracke i William Skelton, pri čemu se Skelton u oblikovanju Dominisova stasa posve udaljio od Billa. Uz Billov je portret bilo napisano da je Dominis »primas Dalmacije i Hrvatske«, dok je na potonjim grafičkim listovima ta oznaka izostavljena.

Lit.

  1. C. Fisković, Encyclopaedia moderna, 2 (1967) 128-132.
  2. M. Schneider, Portreti 16.-18. stoljeća, Povijesni muzej Hrvatske, Zagreb, 1982, str. 74-75.
  3. K. Prijatelj, u: A. Mohorovičić (ur.), Rapski zbornik, JAZU/Skupština općine Rab, Rab, 1987, str. 377-382.



I.M.