SRIJEM

Dubravko Horvatić (ed.): Hrvatska riječ u Srijemu. Antologija srijemskih pisaca. Matica hrvatska - ogranak Tovarnik, Zagreb 1995.

Dubravko Horvatić
PREDGOVOR

Srijem, hrvatska pokrajina koju sa sjevera i istoka međi Dunav, sa zapada crta koja ide okomito od Vukovara do Bosuta, pa njegovim tijekom do ušća u Savu, a s juga pak rijeka Sava, područje je na kojemu se već u neolitu razvila visoka kultura; dostatno je prisjetiti se nalaza iz Vučedola kod Vukovara, glasovite kultne posude od inkrustrirane keramike u obliku golubice.

I Iliri i Kelti ostaviše u Srijemu tragove svoje kulture, a navlastito Rimljani: iz Iloka, rimskoga Cucciuma, potječu njihovi natpisi i glava Dioskura, iz Sotina, rimskoga Cornacuma, tzv. Liberijeva ara, u Mitrovici, rimskom Sirmiumu, i danas postoje, otkopani, čitavi kompleksi ostataka rimskoga graditeljstva, iz Zemuna, rimskoga Taurunuma, potječu reljefi Herkula, Libera i Libere, brončani kipić Merkura, itd. Sav rimski sjaj nestao je u vihoru selidbe naroda, ali nestao je poslije, na žalost, u mongolskoj najezdi i u turskim ratovima, velikim dijelom i sjaj hrvatske srednjovjekovne kulture, koja je i na području Srijema naslijedila rimsku.

Hrvati su u Srijemu starosjedioci. Srijem je u sastavu hrvatske države od njezinih početaka sve do 1918. (izuzev razdoblje turske okupacije i vrijeme neposredno nakon njega), pa Trojedna Kraljevina Dalmacija, Hrvatska i Slavonija ulazi u Kraljevinu SHS sa Srijemom u svom sastavu, jednako kao i s Bokom kotorskom. Danas je Srijem pod srpskom okupacijom. [oslobođen 1998.; D.Ž.]


Već je hrvatski vladar Trpimir, nadarujući splitsku nadbiskupiju, istaknuo u svojoj darovnici od 8. ožujka 852. godine da se područje splitske metropolije prostire "sve do obale Dunava i skroz po cijeloj državi Hrvata" ("usque ad ripam Danubii et pene per totum Regnum Chroatorum"). Srijem je bio, dakle, i sastavni dio srednjovjekovne hrvatske države, koja je ondje, uključujući i Mačvu, sve do XIII. stoljeća graničila s Bugarskom.

O srednjovjekovnoj hrvatskoj kulturi na području Srijema svjedoče romaničke i gotičke crkve u Lipovcu, Bapskoj, Moroviću i drugdje, fortifikacijska arhitektura Šarengrada i Iloka, dokumenti o benediktinskim samostanima u Mitrovici i Petrovaradinu, o cistercitskome također u Petrovaradinu, o augustinskome u Iloku, o premonstratskom u Zemunu, o franjevačkim samostanima u Iloku, Čereviću i o drugima, uz koje su se redovito nalazile škole i za duhovnu i za svjetovnu naobrazbu. Bilo je to područje Vukovarske županije, sa središtem u Vukovu, današnjem Vukovaru, koji se prvi put spominje godine 1131. Iz Vukovara, iz godine 1377. potječe i zemljišni spis, koji spominje imanje ťMartini ioculatoris vel fistulatorisŤ, dakle, posjed glumca i svirača Martina. Očito, hrvatska je kultura u Srijemu, prije turske okupacije, sudeći i prema ovim oskudnim primjerima, bila vrlo raznolika i razgranata. Cvat su joj omogućavali moćni hrvatski velmože iz Srijema. (Novija historiografija, doduše, tvrdi, da neki od njih nisu ni postojali, primjerice, Kres, Kupiša i Rak, pobjednici u ratu s Mongolima, te da je darovnica kralja Bele toj trojici srijemske braće - puka krivotvorina. Olako proglašavanje velikoga broja starih listina krivotvorinama nedvojbeno protuslovi činjenici da su se Hrvati uspjeli stoljećima održati na svome tlu i izgraditi na njemu vlastitu kulturu). Jedan od najmoćnijih srijemskih velmoža bio je Nikola Iločki, graditelj iločkih utvrda i unutar njih dvora, kojemu ni traga nema, kandidat za hrvatsko-ugarskoga kralja, hrvatski ban, a od 1471. do smrti 1477. i okrunjeni kralj Bosne, vladajući, doduše, samo njezinim sjeveroistočnim dijelom. Hrvatski su velmože u Srijemu nastavili ono što su već Rimljani bili započeli: isušivali su močvare, gradili ceste, podizali palače i sakralne građevine, sadili vinograde. (Srijemska su vina, uzgred, bila nadaleko poznata i za turske vladavine, jer su muhamedanci trgovali s "nevjernicima" i vinom, pa poljski renesansni pjesnik Jan Kochanowski spominje u svojim stihovima, kao znak bogatstva, i podrum sa srijemskim vinima). Srijem je zato, do turske okupacije, bio, kao i Slavonija, "cvatuća pokrajina", kako veli dr. Josip Buturac, s razvijenom i bogatom kulturom.

U razdoblju turske vladavine, od 1526. do kraja XVII. stoljeća, Srijem je opustio, a nakon izgona Turaka habsburška je monarhija šakom i kapom dijelila ili pak prodavala negdašnje posjede hrvatskih velmoža stranome plemstvu: Odescalchi su, primjerice, dobili Ilok u znak zahvalnosti što je papa Inocent XI. iz njihove obitelji, pružio veliku novčanu pomoć za ratove, u kojima su Turci protjerani iz Slavonije i Srijema. Brojne posjede dobili su i Srbi ili Rašani, koji su pod vodstvom pećskoga patrijarha Arsenija Crnojevića 1690. izbjegli iz Raše i naselili se u Srijemu, Slavoniji, Bačkoj i Banatu. Svi ti stranci nisu imali nimalo osjećaja za tlo koje su naselili, te su rušili i ono što je pod Turcima ostalo sačuvano: primjer za to neka bude tvrđava Gorjanskih, Talovaca i inih hrvatskih velmoža u Vukovaru, koju je sredinom XVIII. stoljeća srušila Vojna krajina, odnosno Austrija. Međutim, istodobno započinje barokizacija preostalih srednjovjekovnih crkava i gradnja baroknih i crkava, i samostana, i dvoraca, i palača. Unutar zidina baroknih franjevačkih samostana, u franjevačkim učilištima, počinju nicati književni i znanstveni spisi na hrvatskom i latinskom jeziku.


Zbog svoga položaja na skrajnjem istoku Hrvatske, kao i zbog turske okupacije koja je trajala više od podrug stoljeća, gotovo dva, uključio se Srijem razmjerno kasno u hrvatsku literaturu. Kada se u XVIII. stoljeću srijemski pisci pojavljuju na hrvatskoj literarnoj pozornici, zlatno doba hrvatske renesansne i barokne književnosti s velikanima poput Petra Hektorovića, Marina Držića, Ivana Gundulića, Ivana Bunića Vučića i dr., već je duboka prošlost. Dvadesetak pisaca, koji u XVIII. stoljeću djeluju u srijemskim franjevačkim samostanima i učilištima (Vukovar, Ilok i Petrovaradin), malokad se spominju u pregledima hrvatske književnosti, jer njihova je umjetnička razina nevisoka, neznatna, no oni svjedoče o nemalenim pregnućima, o nastojanju da se u pustoši, koja je ostala nakon osmanlijskoga "vojnog tabora", kako bi rekao Stjepan Radić, uključe svojim književnim i teološkim djelima u europsku uljudbu, štoviše, da je upravo tim djelima promiču. Oni svjedoče također o neprekinutoj hrvatskoj nazočnosti na srijemskom tlu, jer polovica od njih su domaći sinovi iz Vukovara, Šarengrada, Iloka, Tovarnika, a drugu polovicu tvore pak došljaci, profesori na srijemskim franjevačkim učilištima, uglavnom Hrvati iz Slavonije, te stranci koji su pisali na latinskom jeziku.

Udio Srijema u hrvatskoj književnosti XVIII. stoljeća nije ni opsegom ni kakvoćom znatan, ali nikako nije zanemariv, jer pridonosi i raznolikosti hrvatske literature toga doba i bogatstvu njezina jezika i jer uvodi čitavu jednu regiju u hrvatsku književnost. Pojedini pak srijemski pisci XIX. stoljeća, i oni koji su to rođenjem i oni koji su to djelovanjem u Srijemu, doista su nezaobilazivi u povijesti hrvatske pisane riječi. Za razliku od prethodnoga stoljeća, to je vrijeme sekularizirane literature, koju pišu i duhovnici, to je vrijeme preporodnih strujanja, no unatoč tome ipak je didaktičnost u književnim djelima tih autora manje naglašena negoli u prošlom stoljeću, iako mnogi od njih još uvijek vuku neliterarno breme prosvjetiteljstva. Srijemske pisce XVIII. stoljeća možemo usporediti s onim njihovim suvremenicima, koji su u zapuštenom Srijemu krčili prašume, isušivali močvare, probijali kroz njih ceste, uspostavljali diližansne i brodske pruge, a pisce XIX. stoljeća s onima koji su u njihovo doba osnivali već bolnice, brzojavne urede, tiskare, listove, kulturna društva itd. Prvi su stvarali utrenike, potonji su na njima gradili.

Zamjećuju se u stvaralaštvu srijemskih pisaca stanovite crte, samo njima svojstvene, kojih nema u drugih hrvatskih književnika; naravno, to su prvenstveno srijemska motivika, tematika i problematika, zatim jezične posebnosti glede lokalizma, no u srijemskih pisaca, motreći ih u cjelini, ima i nekih drugih osobitosti: jedna je od njih humoristična i satirična crta, koju uočavamo kod Korajca, Adalberta Kuzmanovića, Inhofa, Ante Benešića, Ise Velikanovića, Matoša, Ferde Stražimira Kulundžića, Bertića i još ponekih, tako da su satira i humor izrazita obilježja ponajboljih srijemskih pisaca XIX. i XX. stoljeća, poglavito onih koji su pripadali širem krugu Hrvatske moderne.
Jednako kao i pisci XVIII. i XIX. stoljeća, i književnici našega vremena, uglavnom potpuno uključeni u suvremena literarna htijenja, no različitih svjetonazornih i izražajnih tendencija, obogaćuju hrvatsku književnost u cijelosti i svjedoče hrvatsku prisutnost u Srijemu, njegovo neosporivo hrvatstvo, njegov hrvatski duh.

 

Dubravko Horvatić
FOREWORD

Srijem is the Croatian region bordered in the north and east by the Danube, in the west by the line perpendicular to Vukovar and the river Bosut, following its course up to its mouth to the Sava, and in the south by the river Sava. It is a region where the Neolithic culture developed; suffice it to recall the finds at Vučedol near Vukovar, which include the famous cult jar of encrusted ceramics in the form of a dove.

Both the Illyrians and the Celts left traces of their cultures, and so did the Romans. Inscriptions of the latter and a head of one of Dioscuri were found at Ilok, the Roman Cuccium, a jar of Liberius was discovered at Sotin, the ancient Cornacum, while in Mitrovica, Roman Sirmium, there are large sites of the remains of Roman architecture; reliefs of Hercules, Liber and Libera, and a small bronze statue of Mercury stem from Zemun, Taurunum in Roman times. All the Roman glamour disappeared in the turmoil of the Great Migrations and a great part of the beauty of the Croatian medieval culture, which in the region of Srijem replaced Roman civilisation, was swept away, unfortunately, during the Mongolian invasion and Turkish wars.


The Croats in Srijem are old settlers. Srijem was part of the Croatian state from its beginnings until 1918 (with the exception of the period of the Turkish occupation and immediately after it). It belonged to the Triune Kingdom of Dalmatia, Croatia and Slavonia when that entered the Kingdom of SHS (Serbs, Croats and Slovenes) together with Boka Kotorska. Today, Srijem is occupied by Serbs. [liberated in 1998; D.Ž.]

The Croatian ruler Trpimir, in a donation to the archbishopric of Split, of 8 March, 852 pointed out that the territory of the Split archbishopric extended »up to the banks of the Danube and all over the state of the Croats« (»usque ad ripam Danubii et pene per totum Regnum Croatorum«). Srijem was, thus, also an integral part of the medieval Croatian state, which, including Mačva, bordered there on Bulgaria until the 13th century.

Romanesque and Gothic churches at Lipovac, Bapska, Morovic and elswhere, as well as fortifications of Šarengrad and Ilok testify to the Croatian medieval culture in Srijem. There is evidence of Benedictine monasteries existing in Mitrovica and Petrovaradin, of a Cistercian also in Petrovaradin, of an Augustinian one at Ilok, of a Premonstratensian in Zemun, of Franciscan monasteries at Ilok and Cerevic, which all usually had schools for religious and secular education attached to them. They were all situated in the region of the Vukovar County with its centre at Vukovo, today's Vukovar, which was first recorded in 1131. A title deed from Vukovar, dated in 1377 mentions, the estate "Martini ioculatoris vel fistulatoris" i.e. the property of the actor and player Martin. Evidently, the Croatian culture in Srijem before Ottoman rule was well developed and diversified, judging even by the meagre examples given here. It was promoted by the powerful Croatian noblemen of Srijem. (It must be said, though, that recent historiography denies the existence of some of them, for instance, Kres, Kupiša and Rak who, allegedly, were victorious in the war against Mongols, claiming that the deed by King Bela to those three brothers is a meer forgery. Easy declaration as forgeries of a great number of old documents contradicts the fact that Croats have managed to survive on their soil and develop on it their own culture. One of the most powerful noblemen of Srijem was Nikola of Ilok who put up strong walls of Ilok around a castle of which there is no trace left today. A candidate for the Croatian-Hungarian king, he was banus of Croatia, and from 1471 until his death in 1477, crowned king of Bosnia, ruling over its north-eastern part. Croatian noblemen continued what the Romans have begun: they reclaimed marshland, constructed roads, built palaces and sacred buildings, planted vineyards. (The wines of Srijem, by the way, were famous even during Ottoman rule, when Moslems traded wine with the "infidels", and so the Polish Renaissance poet Jan Kochanowski mentions in his verses a "cellar with wines of Srijem" as a proof of wealth.) Thus, until Ottoman occupation, Srijem, like Slavonia, had been "a flourishing region", as Josip Buturac says, with rich and well developed culture.

During Ottoman rule, from 1526 until the end of the 17th century Srijem became deserted, and when the Turks were expelled, the Habsburg monarchy's administration openhandedly dealt out or sold the former estates of Croatian noblemen to foreign nobility. The Odeschalchis, for instance, obtained Ilok in gratitude for the large sums of money given by Pope Innocent XI stemming from that family, for the wars which drove the Turcs out of Slavonia and Srijem. Many estates were given to Serbs who fled Raša in 1690 led by the Patriarch of Peć, Arsenije Crnojević, and settled in Srijem, Slavonia, Bačka and Banat. All those strangers had no feelings for the land they settled in, destroying even what had remained after the Turcs. The towers of the Gorjanskis, of the Talovac family and of other Croatian noblemen in Vukovar were pulled down by the authorities of the Military Frontier (Vojna Krajina) i.e. Austria in the middle of the 18th century. Nevertheless, at the same time, the remaining medieval churches began to be renovated in the Baroque style, and new Baroque churches, monasteries, castles and palaces were raised. Within the walls of Baroque Franciscan monasteries and in Franciscan schools literary and scholarly writing began to appear in Croatian and Latin.


Because of its position in the easternmost part of Croatia, and because of the Turkish occupation for almost two centuries Srijem entered Croatian literature relatively late. When in the mid-eighteen century writers of Srijem appeared on the Croatian literary scene, the golden age of the Croatian Renaissance and Baroque literature with such eminent people as Petar Hektorović, Marin Držić, Ivan Gundulić, Ivan Bunić Vučić, belonged to long past history. Some twenty writers who were at work in the Franciscan monasteries and schools (in Vukovar, Ilok and Petrovaradin) in the 18th century, rarely find their place in the surveys of Croatian literature, because their artistic level is not high and their scope inconsiderable, but they bear testimony to the significant efforts and striving to join European culture by their literary and theological works born amid the waste that the Ottoman "military camp", as Stjepan Radić would say, had left behind. Their works promoted European culture while testifying to the continuous Croatian presence on the soil of Srijem, since one half of these people where born in Srijem, in Vukovar, Šarengrad, Ilok and Tovarnik, while the other half was made up of newcomers, professors at Franciscan schools in Srijem, who were either Croats from Slavonia of foreigners who wrote in Latin.


The part of Srijem in the 18th century Croatian literature is neither voluminous nor of a very high quality, but it should not be neglected as it contributes to the variety of the Croatian literature of that time and to the wealth of its language, and also because it introduced a whole region into Croatian literature. A few 19th century writers, both those native of Srijem and those who lived and worked there, must be included in the history of Croatian writing. In contrast to the preceding century, this was the time of secularized literature written also by clergymen; this was the time of the Revival. In the works of those authors, didacticism is less pronounced than in the preceding century, even though many still carry the nonliterary burden of the Enlightenment. The 18th century writers of Srijem can be compaired to those of their contemporaries, who in that forsaken region, cleared forests, reclaimed marshes and cut roads through them, set up stagecoach and navigation lines, while the 19th century writers may be likened to those who, at that time, established hospitals, telegraph offices, printing works, newspapers and cultural societies. The former blazed trails, the latter built on them.


There are certain traits in the works of the Srijem writers, typical of them alone. Above all, these concern topics, issues and motifs from Srijem, and, naturally, the specific expression of the local idiom. Viewed as a group, the writers of Srijem demonstrate other specific features, one of them being their sense of humor and satire, prominent in Korajac, Adalbert Kuzmanović, Inhof, Ante Benešić, Iso Velikanović, Matoš, Ferdo Stražimir Kulundžić, Bertić. Thus satire and humour are characteristic properties of the best writers of Srijem in the 19th and 20th centuries, especially those who belonged to the wider circle of Croatian Modernism.
Like the 18th and 19th century writers of Srijem, literary men of the present time are, in general, included in contemporary trends, with a variety of personal views and ways of expression. They enrich Croatian literature as a whole and testify to the Croatian presence in Srijem, to its indisputable Croatian awareness and its Croatian spirit.

 

Mijat Stojanović: Slike iz života hrvatskoga naroda po Slavoniji i Srijemu, Zagreb 1881

Tripimir Macan: Prinos hrvatskoj bibliografiji rasprava i članaka o Srijemu i Srijemcima, 1839-1945.

Source: www.matica.hr


Croats in Bačka

Croatia - its History, Culture and Science