Dubravko Horvatić
PREDGOVOR
Srijem, hrvatska pokrajina koju sa sjevera i istoka međi Dunav,
sa zapada crta koja ide okomito od Vukovara do Bosuta, pa njegovim
tijekom do ušća u Savu, a s juga pak rijeka Sava, područje je na
kojemu se već u neolitu razvila visoka kultura; dostatno je prisjetiti
se nalaza iz Vučedola kod Vukovara, glasovite kultne posude od
inkrustrirane keramike u obliku golubice.
I Iliri i Kelti ostaviše
u Srijemu tragove svoje kulture, a navlastito Rimljani: iz Iloka,
rimskoga Cucciuma, potječu njihovi natpisi i glava Dioskura,
iz Sotina, rimskoga Cornacuma, tzv. Liberijeva ara, u Mitrovici,
rimskom
Sirmiumu, i danas postoje, otkopani, čitavi kompleksi ostataka
rimskoga graditeljstva, iz Zemuna, rimskoga Taurunuma, potječu
reljefi Herkula, Libera i Libere, brončani kipić Merkura, itd.
Sav rimski sjaj nestao je u vihoru selidbe naroda, ali nestao
je poslije, na žalost, u mongolskoj najezdi i u turskim ratovima,
velikim dijelom i sjaj hrvatske srednjovjekovne kulture, koja
je
i na području Srijema naslijedila rimsku.
Hrvati su u Srijemu starosjedioci. Srijem je u sastavu hrvatske
države od njezinih početaka sve do 1918. (izuzev razdoblje turske
okupacije i vrijeme neposredno nakon njega), pa Trojedna Kraljevina
Dalmacija, Hrvatska i Slavonija ulazi u Kraljevinu SHS sa Srijemom
u svom sastavu, jednako kao i s Bokom kotorskom. Danas je Srijem
pod srpskom okupacijom. [oslobođen 1998.; D.Ž.]
Već je hrvatski vladar Trpimir, nadarujući splitsku nadbiskupiju,
istaknuo u svojoj darovnici od 8. ožujka 852. godine da se područje
splitske metropolije prostire "sve do obale Dunava i skroz po
cijeloj državi Hrvata" ("usque ad ripam Danubii et pene per totum
Regnum
Chroatorum"). Srijem je bio, dakle, i sastavni dio srednjovjekovne
hrvatske države, koja je ondje, uključujući i Mačvu, sve do XIII.
stoljeća graničila s Bugarskom. O srednjovjekovnoj hrvatskoj
kulturi na području Srijema svjedoče romaničke i gotičke crkve
u Lipovcu,
Bapskoj, Moroviću i drugdje, fortifikacijska arhitektura Šarengrada
i Iloka, dokumenti o benediktinskim samostanima u Mitrovici
i Petrovaradinu, o cistercitskome također u Petrovaradinu, o augustinskome
u Iloku,
o premonstratskom u Zemunu, o franjevačkim samostanima u Iloku,
Čereviću i o drugima, uz koje su se redovito nalazile škole
i
za duhovnu i za svjetovnu naobrazbu. Bilo je to područje Vukovarske
županije, sa središtem u Vukovu, današnjem Vukovaru, koji se
prvi
put spominje godine 1131. Iz Vukovara, iz godine 1377. potječe
i zemljišni spis, koji spominje imanje ťMartini ioculatoris
vel fistulatorisŤ, dakle, posjed glumca i svirača Martina. Očito,
hrvatska je kultura u Srijemu, prije turske okupacije, sudeći
i prema ovim
oskudnim primjerima, bila vrlo raznolika i razgranata. Cvat
su
joj omogućavali moćni hrvatski velmože iz Srijema. (Novija
historiografija, doduše, tvrdi, da neki od njih nisu ni postojali,
primjerice,
Kres, Kupiša i Rak, pobjednici u ratu s Mongolima, te da je
darovnica kralja Bele toj trojici srijemske braće - puka krivotvorina.
Olako
proglašavanje velikoga broja starih listina krivotvorinama
nedvojbeno
protuslovi činjenici da su se Hrvati uspjeli stoljećima održati
na svome tlu i izgraditi na njemu vlastitu kulturu). Jedan
od najmoćnijih srijemskih velmoža bio je Nikola Iločki, graditelj
iločkih utvrda
i unutar njih dvora, kojemu ni traga nema, kandidat za hrvatsko-ugarskoga
kralja, hrvatski ban, a od 1471. do smrti 1477. i okrunjeni
kralj
Bosne, vladajući, doduše, samo njezinim sjeveroistočnim dijelom.
Hrvatski su velmože u Srijemu nastavili ono što su već Rimljani
bili započeli: isušivali su močvare, gradili ceste, podizali
palače i sakralne građevine, sadili vinograde. (Srijemska su
vina, uzgred,
bila nadaleko poznata i za turske vladavine, jer su muhamedanci
trgovali s "nevjernicima" i vinom, pa poljski renesansni
pjesnik Jan Kochanowski spominje u svojim stihovima, kao znak
bogatstva,
i podrum sa srijemskim vinima). Srijem je zato, do turske okupacije,
bio, kao i Slavonija, "cvatuća pokrajina", kako veli dr.
Josip Buturac, s razvijenom i bogatom kulturom.
U razdoblju
turske
vladavine, od 1526. do kraja XVII. stoljeća, Srijem je opustio,
a nakon izgona
Turaka habsburška je monarhija šakom i kapom dijelila ili
pak prodavala negdašnje posjede hrvatskih velmoža stranome plemstvu:
Odescalchi
su, primjerice, dobili Ilok u znak zahvalnosti što je papa
Inocent XI. iz njihove obitelji, pružio veliku novčanu pomoć
za
ratove,
u kojima su Turci protjerani iz Slavonije i Srijema. Brojne
posjede dobili su i Srbi ili Rašani, koji su pod vodstvom pećskoga
patrijarha
Arsenija Crnojevića 1690. izbjegli iz Raše i naselili se
u Srijemu, Slavoniji, Bačkoj i Banatu. Svi ti stranci nisu imali
nimalo
osjećaja za tlo koje su naselili, te su rušili i ono što
je
pod Turcima
ostalo sačuvano: primjer za to neka bude tvrđava Gorjanskih,
Talovaca i inih hrvatskih velmoža u Vukovaru, koju je sredinom
XVIII. stoljeća
srušila Vojna krajina, odnosno Austrija. Međutim, istodobno
započinje barokizacija preostalih srednjovjekovnih crkava i gradnja
baroknih
i crkava, i samostana, i dvoraca, i palača. Unutar zidina
baroknih franjevačkih samostana, u franjevačkim učilištima, počinju
nicati književni i znanstveni spisi na hrvatskom i latinskom
jeziku.
Zbog svoga položaja na skrajnjem istoku Hrvatske, kao i zbog
turske okupacije koja je trajala više od podrug stoljeća,
gotovo dva,
uključio se Srijem razmjerno kasno u hrvatsku literaturu.
Kada se u XVIII. stoljeću srijemski pisci pojavljuju na hrvatskoj
literarnoj pozornici, zlatno doba hrvatske renesansne i
barokne književnosti
s velikanima poput Petra Hektorovića, Marina Držića, Ivana
Gundulića, Ivana Bunića Vučića i dr., već je duboka prošlost.
Dvadesetak
pisaca, koji u XVIII. stoljeću djeluju u srijemskim franjevačkim
samostanima
i učilištima (Vukovar, Ilok i Petrovaradin), malokad se
spominju u pregledima hrvatske književnosti, jer njihova je
umjetnička
razina nevisoka, neznatna, no oni svjedoče o nemalenim
pregnućima, o nastojanju
da se u pustoši, koja je ostala nakon osmanlijskoga "vojnog
tabora", kako bi rekao Stjepan Radić, uključe svojim književnim
i teološkim
djelima u europsku uljudbu, štoviše, da je upravo tim djelima
promiču. Oni svjedoče također o neprekinutoj hrvatskoj
nazočnosti na srijemskom
tlu, jer polovica od njih su domaći sinovi iz Vukovara,
Šarengrada, Iloka, Tovarnika, a drugu polovicu tvore pak došljaci,
profesori
na srijemskim franjevačkim učilištima, uglavnom Hrvati
iz Slavonije,
te stranci koji su pisali na latinskom jeziku.
Udio Srijema
u hrvatskoj književnosti XVIII. stoljeća nije ni opsegom
ni kakvoćom
znatan,
ali nikako nije zanemariv, jer pridonosi i raznolikosti
hrvatske literature toga doba i bogatstvu njezina jezika
i jer uvodi
čitavu jednu regiju u hrvatsku književnost. Pojedini
pak srijemski pisci
XIX. stoljeća, i oni koji su to rođenjem i oni koji su
to djelovanjem u Srijemu, doista su nezaobilazivi u povijesti
hrvatske
pisane
riječi. Za razliku od prethodnoga stoljeća, to je vrijeme
sekularizirane literature, koju pišu i duhovnici, to je vrijeme
preporodnih
strujanja, no unatoč tome ipak je didaktičnost u književnim
djelima tih autora
manje naglašena negoli u prošlom stoljeću, iako mnogi
od njih još uvijek vuku neliterarno breme prosvjetiteljstva. Srijemske
pisce
XVIII. stoljeća možemo usporediti s onim njihovim suvremenicima,
koji su u zapuštenom Srijemu krčili prašume, isušivali
močvare, probijali kroz njih ceste, uspostavljali diližansne
i brodske
pruge, a pisce XIX. stoljeća s onima koji su u njihovo
doba osnivali već
bolnice, brzojavne urede, tiskare, listove, kulturna
društva
itd. Prvi su stvarali utrenike, potonji su na njima gradili.
Zamjećuju se u stvaralaštvu srijemskih pisaca stanovite
crte, samo njima svojstvene, kojih nema u drugih hrvatskih
književnika;
naravno,
to su prvenstveno srijemska motivika, tematika i problematika,
zatim jezične posebnosti glede lokalizma, no u srijemskih
pisaca, motreći ih u cjelini, ima i nekih drugih osobitosti:
jedna
je od njih humoristična i satirična crta, koju uočavamo
kod Korajca,
Adalberta Kuzmanovića, Inhofa, Ante Benešića, Ise Velikanovića,
Matoša, Ferde Stražimira Kulundžića, Bertića i još ponekih,
tako da su satira i humor izrazita obilježja ponajboljih
srijemskih pisaca XIX. i XX. stoljeća, poglavito onih
koji su pripadali
širem
krugu Hrvatske moderne.
Jednako kao i pisci XVIII. i XIX. stoljeća, i književnici
našega vremena, uglavnom potpuno uključeni u suvremena
literarna htijenja,
no različitih svjetonazornih i izražajnih tendencija,
obogaćuju hrvatsku književnost u cijelosti i svjedoče
hrvatsku prisutnost
u Srijemu, njegovo neosporivo hrvatstvo, njegov hrvatski
duh.
|
Dubravko Horvatić
FOREWORD
Srijem is the Croatian region bordered in the north and east by
the Danube, in the west by the line perpendicular to Vukovar and
the river Bosut, following its course up to its mouth to the Sava,
and in the south by the river Sava. It is a region where the Neolithic
culture developed; suffice it to recall the finds at Vučedol near
Vukovar, which include the famous cult jar of encrusted ceramics
in the form of a dove.
Both the Illyrians and the Celts left traces of their cultures,
and so did the Romans. Inscriptions of the latter and a head of
one of Dioscuri were found at Ilok, the Roman Cuccium, a jar of
Liberius was discovered at Sotin, the ancient Cornacum, while in
Mitrovica, Roman Sirmium, there are large sites of the remains
of Roman architecture; reliefs of Hercules, Liber and Libera, and
a small bronze statue of Mercury stem from Zemun, Taurunum in Roman
times. All the Roman glamour disappeared in the turmoil of the
Great Migrations and a great part of the beauty of the Croatian
medieval culture, which in the region of Srijem replaced Roman
civilisation, was swept away, unfortunately, during the Mongolian
invasion and Turkish wars.
The Croats in Srijem are old settlers. Srijem was part of the Croatian state
from its beginnings until 1918 (with the exception of the period of the Turkish
occupation and immediately after it). It belonged to the Triune Kingdom of
Dalmatia, Croatia and Slavonia when that entered the Kingdom of SHS (Serbs,
Croats and Slovenes) together with Boka Kotorska. Today, Srijem is occupied
by Serbs. [liberated in 1998; D.Ž.]
The Croatian ruler Trpimir, in a donation
to the archbishopric of Split, of 8 March, 852 pointed out that
the territory of the Split archbishopric
extended »up to the banks of the Danube and all over the state of the
Croats« (»usque ad ripam Danubii et pene per totum Regnum Croatorum«).
Srijem was, thus, also an integral part of the medieval Croatian state, which,
including Mačva, bordered there on Bulgaria until the 13th century. Romanesque and Gothic churches at Lipovac,
Bapska, Morovic and elswhere, as well as fortifications of Šarengrad and Ilok
testify to the Croatian medieval culture in Srijem. There is evidence
of Benedictine monasteries existing in Mitrovica and Petrovaradin,
of a Cistercian also in Petrovaradin, of an Augustinian one at
Ilok, of a Premonstratensian in Zemun, of Franciscan monasteries
at Ilok and Cerevic, which all usually had schools for religious
and secular education attached to them. They were all situated
in the region of the Vukovar County with its centre at Vukovo,
today's Vukovar, which was first recorded in 1131. A title deed
from Vukovar, dated in 1377 mentions, the estate "Martini
ioculatoris vel fistulatoris" i.e. the property of the actor
and player Martin. Evidently, the Croatian culture in Srijem before
Ottoman rule was well developed and diversified, judging even by
the meagre examples given here. It was promoted by the powerful
Croatian noblemen of Srijem. (It must be said, though, that recent
historiography denies the existence of some of them, for instance,
Kres, Kupiša and Rak who, allegedly, were victorious in the
war against Mongols, claiming that the deed by King Bela to those
three brothers is a meer forgery. Easy declaration as forgeries
of a great number of old documents contradicts the fact that Croats
have managed to survive on their soil and develop on it their own
culture. One of the most powerful noblemen of Srijem was Nikola
of Ilok who put up strong walls of Ilok around a castle of which
there is no trace left today. A candidate for the Croatian-Hungarian
king, he was banus of Croatia, and from 1471 until his death in
1477, crowned king of Bosnia, ruling over its north-eastern part.
Croatian noblemen continued what the Romans have begun: they reclaimed
marshland, constructed roads, built palaces and sacred buildings,
planted vineyards. (The wines of Srijem, by the way, were famous
even during Ottoman rule, when Moslems traded wine with the "infidels",
and so the Polish Renaissance poet Jan Kochanowski mentions in
his verses a "cellar with wines of Srijem" as a proof
of wealth.) Thus, until Ottoman occupation, Srijem, like Slavonia,
had been "a flourishing region", as Josip Buturac says,
with rich and well developed culture.
During Ottoman rule, from 1526 until the
end of the 17th century Srijem became deserted, and when the
Turks were expelled, the Habsburg
monarchy's administration openhandedly dealt out or sold the former
estates of Croatian noblemen to foreign nobility. The Odeschalchis,
for instance, obtained Ilok in gratitude for the large sums of
money given by Pope Innocent XI stemming from that family, for
the wars which drove the Turcs out of Slavonia and Srijem. Many
estates were given to Serbs who fled Raša in 1690 led by the
Patriarch of Peć, Arsenije Crnojević, and settled in Srijem, Slavonia, Bačka and
Banat. All those strangers had no feelings for the land they settled
in, destroying even what had remained after the Turcs. The towers
of the Gorjanskis, of the Talovac family and of other Croatian
noblemen in Vukovar were pulled down by the authorities of the
Military Frontier (Vojna Krajina) i.e. Austria in the middle of
the 18th century. Nevertheless, at the same time, the remaining
medieval churches began to be renovated in the Baroque style, and
new Baroque churches, monasteries, castles and palaces were raised.
Within the walls of Baroque Franciscan monasteries and in Franciscan
schools literary and scholarly writing began to appear in Croatian
and Latin.
Because of its position in the easternmost part of Croatia, and because of
the Turkish occupation for almost two centuries Srijem entered Croatian literature
relatively late. When in the mid-eighteen century writers of Srijem appeared
on the Croatian literary scene, the golden age of the Croatian Renaissance
and Baroque literature with such eminent people as Petar Hektorović, Marin
Drić, Ivan Gundulić, Ivan Bunić Vučić, belonged
to long past history. Some twenty writers who were at work in the Franciscan
monasteries and schools (in Vukovar, Ilok and Petrovaradin) in the 18th century,
rarely find their place in the surveys of Croatian literature, because their
artistic level is not high and their scope inconsiderable, but they bear
testimony to the significant efforts and striving to join European culture
by their literary and theological works born amid the waste that the Ottoman "military
camp", as Stjepan Radić would say, had left behind. Their works promoted
European culture while testifying to the continuous Croatian presence on
the soil of Srijem, since one half of these people where born in Srijem,
in Vukovar, Šarengrad, Ilok and Tovarnik, while the other half was made
up of newcomers, professors at Franciscan schools in Srijem, who were either
Croats from Slavonia of foreigners who wrote in Latin.
The part of Srijem in the 18th century Croatian literature
is neither voluminous nor of a very high quality, but it
should not be neglected as it contributes
to the variety of the Croatian literature of that time and to the wealth
of its language, and also because it introduced a whole
region into Croatian literature.
A few 19th century writers, both those native of Srijem and those who lived
and worked there, must be included in the history of Croatian writing. In
contrast to the preceding century, this was the time of
secularized literature written
also by clergymen; this was the time of the Revival. In the works of those
authors, didacticism is less pronounced than in the preceding century, even
though many still carry the nonliterary burden of the Enlightenment. The
18th century writers of Srijem can be compaired to those
of their contemporaries,
who in that forsaken region, cleared forests, reclaimed marshes and cut roads
through them, set up stagecoach and navigation lines, while the 19th century
writers may be likened to those who, at that time, established hospitals,
telegraph offices, printing works, newspapers and cultural
societies. The former blazed
trails, the latter built on them.
There are certain traits in the works of the Srijem writers, typical of them
alone. Above all, these concern topics, issues and motifs from Srijem, and,
naturally, the specific expression of the local idiom. Viewed as a group,
the writers of Srijem demonstrate other specific features, one of them being
their sense of humor and satire, prominent in Korajac, Adalbert Kuzmanović,
Inhof, Ante Benešić, Iso Velikanović, Matoš, Ferdo Straimir
Kulundić, Bertić. Thus satire and humour are characteristic properties
of the best writers of Srijem in the 19th and 20th centuries, especially
those who belonged to the wider circle of Croatian Modernism.
Like the 18th and 19th century writers of Srijem, literary men of the present
time are, in general, included in contemporary trends, with a variety of personal
views and ways of expression. They enrich Croatian literature as a whole and
testify to the Croatian presence in Srijem, to its indisputable Croatian awareness
and its Croatian spirit.
|