August Šenoa (1838.-1881.) - kronologija života

Jasmina Reis, Zagreb


1838.

August Šenoa rođen je 14. studenoga 1838.g.  u Vlaškoj (Laškoj)  ulici broj 43 -  kao prvo dijete    Therese i Alojza Schönoa.

Kršten je u crkvi svetog Martina u Vlaškoj ulici,  15. studenoga 1838. godine, pod imenom  Augustus  Johannes Nepomuk  Eduardus.

Kumovi na krštenju bili su Ivan Nepomuk Rabats (ujak/majčin brat)  i Marija Bergener.

Svećenik na krštenju bio je Josip Šušković.

August Šenoa sam je proučio, prema dokumentima koji su mu bili dostupni, porijeklo svoje obitelji i zapisao da je porijeko slavensko, odnosno da obitelj potječe iz Časlava u srednjoj  Češkoj.

Postojale su pretpostavke da obitelj potječe od  francuskih hugenota, pa je Augustov profesor iz francuskog jezika  bio uvjeren da je August francuskog porijekla i kad bi ga prozvao izgovarao bi prezime: „Šenoá“

Prezime se pisalo različito iz generacije u generaciju:  Schöynoha – Schenoha – Schönoa – Šenoa.

August Šenoa isticao je da bi prezime prevedeno na hrvatski jezik bilo Šepec ili Šepak.

Nije dokumentirano ime Augustovog pretka koji se iz Časlava trbuhom za kruhom uputio na jug.

U obitelji su sačuvani dokumenti o životu Augustovog djeda po ocu - Johannesa Schöynohe.  Rođen je  1769. u Beču ili Budimu.
U Budimu se trajno nastanio  i osnovao obitelj,  koncem 18.st. ili početkom 19.st.
Bio je mlinar, ali kako mu je mlin dva puta jako stradao u poplavama Dunava, otvorio je pekaru  u njemačkom dijelu Budima, u Fö-utza br. 20. Ta kuća i danas postoji.
Sa ženom Antoniom imao je dvanaestero djece – na životu je ostalo samo četvero.

Djed  Johannes Schöynoha umro je 1838. godine u Budimu, one iste godine kada je njegov unuk August Schönoa  rođen u Zagrebu.
Alojz  Schöynoha, otac našeg  Augusta Šenoe rođen je u Budimu 1805.godine.
Tijekom života promijenio je prezime u  Schenoha, pa  zatim u Schönoa.
Školovao se za pekara poput oca Johannesa, ali se ipak odlučio za slastičarski nauk. Zbog toga je iz Budima otišao u  Trnavu (Slovačka), gdje je radio kao slastičarski pomoćnik  na nadbiskupskom dvoru. Tu je upoznao Aleksandara Alagovića, koji ga nakon što je postao zagrebačkim biskupom doveo u Zagreb,  1829. godine.

Na zagrebačkom biskupskom dvoru Alojz Schönoa radio je kao slastičar ili kako se tada nazivalo  -  sladopek.

Majka Augusta Šenoe, Theresa Schönoa 
rođena je u Trnavi  1813. godine kao Theresa Rabats. Sudbina ju je na sličan način dovela u Zagreb. Naime, njen otac Maksimilijan Eduard Rabats došao je s obitelji iz Trnave, također na poziv biskupa Aleksandra Alagovića.  Radio je na zagrebačkom biskupskom dvoru kao  „aulae episcopalis praefectus“ (majordom).
Nakon smrti biskupa Alagovića, 1837. godine, Alojz  Schönoa nastavio je  raditi kao sladopek novog zagrebačkog biskupa Haulika.



  Krsni list Augusta Šenoe

1839.
Prva godina života Augusta Šenoe u Vlaškoj (Laškoj) broj  43

1840.
Druga godina života Augusta Šenoe u Vlaškoj (Laškoj) broj  43.

1841.
Treća godina života Augusta Šenoe u  Vlaškoj (Laškoj) broj  43 . Rođen  brat  Theodor.

1842.
Četvrta godina života Augusta Šenoe u Vlaškoj (Laškoj) broj  43.
U obitelji se isključivo govori njemački jezik . Roditelji Augusta Šenoe nikad nisu naučili hrvatski jezik.
Majka Theresa voljela je poeziju i često je malom Augustu čitala pjesme.

1843.
Peta godina života u Augusta Šenoe u Vlaškoj (Laškoj) broj  43.
Umire brat Theodor u dobi od dvije godine


1844.
Šesta godina života Augusta Šenoe u Vlaškoj (Laškoj) broj  43.
August je dovoljno velik da se može igraditi izvan  dvorišta, upoznaje svoje vršnjake  i od njih  uči hrvatski jezik kroz  igru na  obližnjem Ribnjaku.


1845.
Sedma godina života Augusta Šenoe.
Obitelj seli u susjednu kuću u Vlaškoj (Laškoj) broj  45.
Rođen  brat   Julije.
August uz njemački jezik već sasvim lijepo govori hrvatski  jezik, iako s roditeljima i dalje govori samo njemački.

1846.
Osma godina života Augusta Šenoe.
Otac Alojz  Schönoa i dalje radi kao sladopek na dvoru biskupa Haulika, ali postaje i  suosnivač (dioničar)  „Prve hrvatske štedionice“.
Alojz  Schönoa putuje u posjet sestri Theresi u Budim.
August piše svoje  prvo pismo u životu na  njemačkom jeziku   ocu  u  Budim – na prvoj strani  majčinog  pisma, 19. lipnja 1846.g. (Augustu je 7,5 godina).


Prvo pismo ocu Alojzu  u Budim na njemačkom jeziku,  na prvoj stranici majčinog pisma od 19. lipnja 1846.g. 
(to je prvi rukopis Augusta Šenoe, u dobi od 8 godina; do sada nigdje nije objavljen)

1847.
Deveta  godina života Augusta Šenoe.
Obitelj seli u susjednu  kuću u Vlaškoj (Laškoj) broj  47
12. svibnja 1847.  majka Theresa umire  na porodu  brata  Aurela.
Sahranjena je na groblju crkve svetog Petra u Vlaškoj ulici.

1848.
Deseta  godina života Augusta Šenoe.
Iako još malen,  August primjećuje  promjene  koje donosi  ova  godina. Događaje kojima svjedoči 1848.godine,  kasnije opisuje u pripovjesti  „Dusi narodne straže“.
Ima privatnog učitelja, koji je i pripadnik Narodne straže, što malog Augusta čini  vrlo ponosnim.
Igre s vršnjacima   sele se iz  Ribnjaka na vježbalište  Narodne straže  i na obale potoka Medveščak.

Otac Alojz  Schőnoa dobiva na svoj zahtjev razrješnicu od službe na biskupovom dvoru i postaje  samostalni slastičar.
Kao nagradu za dugogodišnji rad   od biskupa Haulika dobiva na dar  livade Kopanjak i  livadu uz biskupsko dobro „Jurja ves“, današnji  Maksimir.  Livade daje u zakup lokalnm seljacima koji  ih pretvaraju u njive.
U Dugoj ulici Alojz Schönoa otvorio je slastičarnicu, zbog čega je zatražio građanstvo Grada Zagreba.


Čestitka Augusta Šenoe za Novu godinu pisana na njemačkom jeziku, siječanj 1848.


1849.
Jedanaesta  godina života Augusta Šenoe.

Nezadovoljan  što  je  hrvatski jezik uveden u škole i što August odbija govoriti njemački,  otac Alojz šalje ga  u 1. razred  gimnazije  u cistercitski samostan u Pečuh, Mađarska.

 August je brzo  naučio  mađarski jezik i uklopio se  bez problrma u novu sredinu.
Na školskom dokumentu  u rubrici  nacionalnost napisano je:  Hrvat

Otac Alojz Schönoa  dobiva „građanski list zagrebački“, ali ubrzo prodaje slastičarnicu  slastičaru Katzu. Imao je 44 godine, a dalje se uzdržavao od prihoda s njiva koje je dao u zakup. I dalje je dioničar Prve hrvatske štedionice.

1849/50.
August je odličan učenik 1.razreda  gimnazije  cistercitskog  samostana  u Pečuhu
Šalje ocu Alojzu čestitku za imendan na mađarskom jeziku


Čestitka Augusta Šenoe ocu za imendan na mađarskom jeziku, s prijevodom na hrvatski jezik


1850/51.
U Zagrebu se ponovno uvodi  nastava na njemačkom  jeziku (Bachov apsolutizam).

Otac Alojz Schönoa vraća Augusta kući  i upisuje u  2. razred gimnazije  na Gornjem gradu.
August je i u Zagrebu među najboljim učenicima, ali u stalnom sukobu zbog odbijanja uporabe  njemačkog jezika.
Otkriva literaturu na hrvaskom jeziku – časopis  „Neven“ .
Školski prijatelj mu posuđuje „Osmana“ Ivana Gundulića kojega  u početku  ne razumije, pa  ga prvo prevodi na njemački, pa s njemačkog na hrvatski jezik. Nagovara prijatelja da mu proda Osmana za jednu forintu.
U stalnoj potražnji za knjigama na hrvatskom jeziku, upoznaje Ljudevita Gaja koji  mu dozvoljava pristup njegovoj knjižnici u Gospodskoj ulici (današnja Ćirilometodska ulica).
Postaje instruktor Gajevom sinu  Velimiru, pa često posjećuje Gaja u njegovom ljetnikovcu  na  današnjem Mirogoju.
Ljudevit Gaj potiče mladog  Augusta Šenou na čitanje, ali i na razovor  na hrvatskom jeziku.

Unatoč Bachovom apsolutizmu,  dio profesora po cijeni otkaza, potiće učenike na hrvatski jezik i domoljublje: Adolf Veber Tkalčević, Antun Mažuranić, Matija Mesić, Vjekoslav Babukić....Ti profesori ostaju Augustu do kraja života u najljepšim uspomenama, dok se germanofila, ravnatelja  Premra, koji mu je predavao i grčki jezik sjećao s tjeskobom . Kako bi imao mira od njega, najviše je učio baš njegov predmet,  pa je kasnije  već kao zreo čovjek imao noćne more i u snu recitirao stihove iz Ilijade na grčkom jeziku.

1851/52.
August Šenoa je odličan učenik 3. razreda gornjogradske gimnazije

1852/53.
August Šenoa je odličan učenik 4. razreda gornjogradske gimnazije

1853/54.
August Šenoa je odličan učenik 5. razreda gornjogradske gimnazije.

1854/55.
August Šenoa je odličan učenik 6. razreda gornjogradske gimnazije

1855/56.
August Šenoa je odličan učenik 7. razreda gornjogradske gimnazije.
Objavljuje prvo  tiskano djelo  Suze posvećeno umrlom prijatelju Gustavu Madjaru.

1856/57.
August Šenoa je odličan učenik 8. razreda gornjogradske gimnazije.
Tijekom školovanja pokazao je veliku volju za učenjem i izvan obveznog školskog gradiva, posebno je imao dar za učenje stranih jezika,  pa je do mature vladao osim njemačkim i hrvatskim jezikom i mađarskim, latinskim, grčkim, francuskim i talijanskim jezikom. Francuski i talijanski jezik učio je kao gimnazijalac privatno kod prof. Petrića.
Veliku maturu položio je s odličnim uspjehom,  nakon čega odlazi s prijateljem Alfonsom Mošetom u Sloveniju,  zatim u Italiju.
Inspiriran ovim putovanjem i  posjetu Prešernovom grobu kasnije će napisati pripovjetku  Karanfil s pjesnikova groba i  pjesmu  Bohinjsko jezero.

Kao mladi poliglota August Šenoa vidi se u budućnosti u diplomatskoj službi. Zbog toga pristupa prijamnom  ispitu   na Kraljevskoj orjentalnoj akademiji u Beču. Prolazi prijamni ispit s pohvalama,  ali ga ipak  ne primaju na studij zbog panslavizma i neodgovarajućeg porijekla (nije plemićkog roda).
Vraća se kući i u  Zagrebu upisuje  Pravoslovnu akademiju. Polaže ispite s najvišim ocjenama.


August Šenoa s 19 godina
          

1858.
U Beču se upisuje na Medicinski fakultet, ali  odustaje od  studija medicine  jer  je na prvim vježbama na  živim pacijentima ustanovio da ne podnosi  krv. Vraća se u Zagreb i završava 4. semestar  Pravoslovne akademije u Zagrebu s odličnim.

1859.
August dobiva stipendiju biskupa Strossmayera (300 forinti godišnje) i odlazi na studij prava u Prag. Postaje član mnogih društava.
Brzo je savladao češki jezik.
Piše novinske članke  kako bi podigao svoj studentski standard, ali ubrzo pisanje postaje njegova potreba, a ne samo  nužnost. Objavljuje  članke  za  novine „Osvĕta“ „Zlatá Praha“, „Národni listy“, „Hlas“.  Puno prevodi.

1860.
August je i dalje na studiju u Pragu.
Brat Aurel odlazi iz Zagreba živjeti kod očeve sestre Therese u Budim. Unatoč fizičkoj razdvojenosti , August cijeli život ostaje vrlo blizak svojoj braći Juliju i Aurelu.
August doživljava prvi sukob s policijom  na Staru godinu 1860. godine, kada je u sukobu s redarstvenicima u Pragu bajunetom  ranjen njegov prijatelj, Bugarin. Ostao je preko noći u zatvoru nakon čega će dobiti policijski dosje.
Piše prvi članak /dopis  za „Pozor“ , koji je objavljen u broju 22 pod  naslovom „U zlatnom Pragu“. Dopise iz Praga slati će za  „Pozor“ nadalje – pišući o kulturnim i političkim događajima.

1861.
August je apsolvirao pravo u Pragu.
U „Pozoru“ objavljuje članak Hrvati i Srbi u kojem se zalaže da slogu dva naroda.

1862.
Za „Pozor“ piše feljtone Praški  listići.
Iz pisma Račkome i  tajniku  biskupa Strossmayera – oba pisma iz  veljače 1862. godine, nazire se da Augusta mući jer nije još završio studij i da ima financijskih problema.
U listopadu  dolazi iz Praga u Zagreb kako bi za. „Hlas“ napisao članak o dolasku prvog vlaka iz Beča u  Zagreb.

1863.
August je i dalje u Pragu, piše za novine i prevodi.
Počinje  pisati pjesme  na češkom jeziku,  pod pseudonimom Veljko Rabačević i pod svojim imenom. Koristi i druge pseudonime: Petrica Kerempuh, Branislav, Kopriva, Onofrius, Milutin, A. III;  D.L; M.D.; M.L.;  M.N.; -n.R.; S-n.; V. Gj-ić; X.
Čest je gost praškog kazališta i puno čita – svjetske klasike na jeziku pisca.


August Šenoa 1863. u 26. godini života

1864.
August je i dalje u Pragu piše za novine i prevodi.
Fotografira se u ilirskoj surki  i šalje bratu Aurelu fotografiju s posvetom.



Prilog: fotografija Augusta u 26. godini života s posvetom bratu Aurelu
Svom dragom bratu Aurelu, Prag 3. 3. 1864 August Šenoa
(primijetite Šenoin mali rebus u pisanju nadnevka)

1865.
Iako je apsolvirao na Pravnom fakultetu u Pragu, August nije  položio stroge zadnje ispite (rigorozu) jer je zaokupljen sve više pisanjem i  društvom,  a sve ga manje zanima pravna struka.
Gubi zbog toga stipendiju biskupa Strossmayera koji mu je namjenio posao (profesuru)  na budućem zagrebačkom sveučilištu. Gubi i potporu oca Alojza.
Na poziv Abela Lukšića odlazi u Beč i postaje urednik časopis „Glasonoša“ i „Slawische Blätter“.
U  „Glasonoši“ objavljuje pjesmu  Crnogorska štamparna  i  članak  Naša književnost , te prvu prvu pripovjetku Turopoljski top  inspiriran pričanjem  Đure pl. Ledera iz Velike Gorice s kojim se sprijateljio u Beču.

Postaje predsjednik đačkog društva „Velebit“ u Beču koje okuplja hrvatske studente na bečkom sveučilištu. Sprijateljuje se s  Ivanom Dežmnom, Ivanom pl. Zajcem i mnogim drugima koji će po završetku studija u Beču voditi kulturni i politički život Zagreba i Hrvatske.
Pokušava dobiti posao kod hrvatske dvorske kancelarije u Beču, ali je odbijen u dva navrata.

1866.
1. travnja  1866.godine  August se vraća u Zagreb i ulazi u redakciju „Pozora“.
Piše za „Pozor“  kazališnu kritiku, oštro napada  zatećeno stanje u kazalištu, zalaže se za predstave na hrvatskom jeziku, manje opereta na njemačkom jeziku, a više kvalitetnih opera. Zbog svojih kritika sukobljava se  s Dimitrijem Demetrom, koji je bio upravitelj i dramaturg  Narodnog zemaljskog kazališta na Gornjem gradu.
U „Pozoru“ August Šenoa počinje objavljivati  feljtone  Zagrebulje  i u nastavcima  komediju  Ljubica.


August Šenoa 1867. u 29. godini života

1867.
Redakcija Pozora seli u Beč, ali August ostaje u Zagrebu  jer se zaljubio u  mladu  Turopoljku, Slavu pl. Ištvanić, kćer  Đure pl. Ištvanića, velikogoričkog bilježnika i asesora (suca porotnika).
Naime, 31. siječnja 1867. upoznaje Slavu  na  balu  u  Velikoj Gorici u svratištu „Biela ruža“, kamo ga je pozvao prijatelj Đuro  pl. Leder.
Za Uskrs se mladi par zaručuje, ali vjenčanje nije dolazilo u obzir jer je Slavin otac tražio od budućeg zeta da nađe ozbiljan posao od kojega će moći pristojno živjeti i uzdržavati obitelj. Tada je nastala pjesma O Uskrsu.
Zaljubljeni August piše ciklus pjesama Slavici koje objavljuje u nastavcima u „Dragoljubu“.
Mladi par se tijekom zaruka često dopisivao.
August je odlazio u Veliku Goricu kad god su mu novinarski poslovi dozvoljavali.

[Djevojačko prezime Slave Šenoa bilo je Ištvanić, a prije mađarizacije prezimena - Stipanić]

Prilog: pozivnica za bal
Prilog: fotografija August, 1867.g. u 29. godini života
Prilog: Augustovo pismo zaručnici Slavi, 14.5.1867.g., autograf (3 strane + prijepis Zdenka Šenoe)

1868.
U siječnju August postaje član kazališnog odbora,  a ožujak mu donosi uspjeh i neuspjeh.
Dobiva službu  gradskog  bilježnika i time ispunjava uvjet Slavičinog oca, pa zaručnici mogu planirati vjenčanje.
Međutim, na kazališnim daskama propada njegova komedija Ljubica, svima je jasno ne zbog toga što je loše napisna ili izvedena, nego zbog toga što je mladi August Šenoa realno prikazao neke osobe iz suvremenog Zagreba, pogotovo  glavni lik, pa je na sebe navukao gnjev onih koji su se prepoznali, a bili su dovoljno moćni da predstavu  osude i skinu s repertoara.
20. lipnja 1868. godine oženili su se Slava pl. Ištvanić i August Šenoa u Velikoj Gorici u crkvi  Majke božje Snježne.
Vjenčao ih je Augustov prijatelj Nikola Folnegović,  vukovinski župnik, a kumovi su bili Augustov pobratim, dr. Ivan Dežman  i sa Slavine strane -  Josipa Jugović.
Prvi stan mladog bračnog para bio je u Zagrebu, u Svilarskoj ulici broj 1 (današnja Preradovićeva ulica).
Dva mjeseca nakon vjenčanja, 24. kolovoza August Šenoa  postaje artistički direktor  Narodnog zemaljskog kazališta.
Sreću mladog bračnog para  pokvario je ban Levin Rauch. On je pripadao unionističkoj stranci, Mađaronima.  Provodio je bezobzirno hrvatsko-ugarsku nagodbu ne birajući sredstva. Želio je pridobiti Augusta Šenou u svoju stranku. Prvo  ga je pokušao podmititi  visokim, dobro plaćenim  radnim  mjestom, a kada mu je August  odgovorio: „Preuzvišeni, previše tražite od mene. Ja radim i pišem onako, kako mislim  da je pravo. Ovo je moje osvjedočenje, a drugačije ne mogu i neću“ – razljutio se i zaprijetio da će ga razriješiti službe.
August je tada ozbiljno planirao napustiti Zagreb i sa ženom otići u Prag.
No, sudbina je htjela da je pao ban Rauch u prosincu 1868.g., pa su August i Slava ostali  u svom Zagrebu.


Molitvenik koji je August Šenoa darovao svojoj supruzi Slavici

1869.
2. srpnja rađa je prvi Slavin i Augustov sin,  Milan.
Prije rođenja sina August objavljuje u „Viencu“ povjestice Kameni svatovi, Kakvu Hrvati djecu jedu  i  Kugina kuća, te autobiografsku  pripovijest Dusi narodne straže.

1870.
30. kolovoza razrješen je  dužnosti artističkog direktora i postaje dramaturg. Prevodi za kazalište  Shakespeara, Sardoa, Scribea, Racinea.
Uz pomoć dr. Ivana Dežmana dovodi Ivana pl. Zajca u Zagreb za direktora opere.
22. prosinca rođenje  kćeri Drage u današnjoj Radićevoj ulici 36.

Prilog: fotografija molitvenika koji August poklanja ženi Slavi  s posvetom

1871.
August Šenoa piše svoj prvi povijesni roman  Zlatarovo zlato  i objavljuje u nastavcima u Vijencu (od kolovoza do prosinca 1871,g,).
31.prosinca  postaje veliki gradski bilježnik.

1872.
Zlatarovo zlato objavljeno je kao posebno izdanje.
16. svibnja rođenje sina Stanka.


August Šenoa s obitelji godine 1873.;
supruga Slava i djeca Milan (4), Draga (3) i Stanko (1).


1873.
15 .siječnja August Šenoa  postaje gradski senator zadužen za četiri  radna mjesta,  zbog štednje u magistratu.
Radio je dvokratno - od 9 do 12, pa od 16 do 18 sati.  Augustov  posao bio je nadzirati obrtničke cehove (do njihovog ukidanja),  rješavati tekuća pitanja seoskih zadruga, upravljao je  socijalnom skrbi i nadzirao ubožnice, kontrolirao rad građevnog redarstva i  političke referade - godišnje je sam odradio preko dvije i po tisuće predmeta za plaću od 130 forinti  mjesečno.
Osim toga utorkom bi bez plaće radio posao mjesnog suca – to bi danas bio sudac za prekršaje - od svih poslova taj mu je bio nateži, jer je morao  presuđivati  u bagatelnim stvarima, npr.  kad su se posvađale kumice na harmici, potukli pijanci u Pivskoj ulici,  skitnice na Dolcu.. itd.  Njihovi sukobi su ga umarali, jer su bili nepotrebni, uz malo zdrave pameti  mogli su se riješiti i bez suca; uzimali su mu energiju -  cijela obitelj Šenoa mrzila je utorke.  Žena i djeca znala su da će August doći kući izmučen i nervozan od babskih tužakanja, pa su djeca već utorkom ujutro pitala  - Kaj je danas opet sudnji dan?
Zbog svih tih uredskih obveza, koji su mu oduzimali vrijeme i energiju, August je na svom uredskom pisaćem stolu u gradskom magistratu, a koji se danas može vidjeti u Muzeju Grada Zagreba,  napisao ove stihove:

O moj stole birokratski,
Ljuto li si meni drvo,
Oteo si mene tatski
Čilih ljeta doba prvo.


Onaj drugi pisaći stol, na kojem je uz svjetlo petrolejke, noću kada bi obitelj zaspala, pisao svoje rečenice i  stihove, u kojima i danas uživao i divimo im se,  brižno se čuva u našoj obitelji, uz naslonjač koji je pripadao Augustovom profesoru i prvom rektoru zagrebačkog sveučilišta Matiji Mesiću,  a koji je August kupio nakon njegove smrti.

Zbog novih obveza mora napustiti  mjesto dramaturga.

U Viencu objavljuje pripovjetke Prijan Lovro, i Lijepa Anka.
Piše pjesme,  članke, feljtone, prevodi.
Za svjetsku izložbu u Beču priredio je Vijenac izabranih pjesama hrvatskih i srpskih.
Putuje sa ženom Slavom u Beč na Svjetsku izložbu koncem rujna/početkom listopada.
Prisutan  je,  kao član ophodne komisije,  otvorenju  pruge  Karlovac-Rijeka  -  piše Hrvatski Semmering, koji objavljuje u nastavcima u „Obzoru“ koncem 1873.g..

Međutim, 1873.  je također i godina u kojoj su Slava i August  pretrpili  velike gubitke i bol – te godine rađa se   i nakon tri mjeseca umire  sin Teodor (Radica),  a zatim i Augustov  prijatelj, kum i pobratim dr. Ivan Dežman.
1,5 godišnji sin  Stanko također je teško bolestan.

Prilog: Fotografija kućnog  pisaćeg stola i naslonjača Augusta Šenoe

Fotografija obitelji Šenoa: Slava, August i djeca: Milan (4), Draga (3) i Stanko (1)

1874.
Početkom godine August  Šenoa postaje  urednik Vienca. Piše Franji Markoviću:
Od Nove godine primit ću ja uredničtvo Vienca, skupit ću što je ostalo naše vojske i što ima novaka Sad se bijem uz slabu pomoć i moram svoje noći - premda satrven i boležljiv - žrtvovati da nebude sramote pred svietom. Nu ako si mi prijatelj, pomisli, da je Perkovac, Preradović, da je Ivan (Dežman) umro, kako je stražmeštru, kad mora voditi pukovniju, jer mu general, pukovnik, kapetan u bitci padoše, kad ima u svojoj četi samo novake. Sviet se ovde ljulja u neradu; ono malo kapljica, što daješ obćinstvu, moraš mukom izprešati od mlade i stare gospode. Liepa ptica poezia kanda gubi svoje perje, a meni se čini da sam izmetač hrvatskoga Olimpa.
Postigao je da Vienac dođe u veliki broj domova u cijeloj Hrvatskoj, broj pretplatnika povećao se na 1500.  Tako se hrvatska riječ proširila  po cijeloj domovini. Postavio je visoko ljestvicu umjetničkih vrijednosti kod objavljivanja radova, zbog čega se zamjerio mnogima. No, vrlo rado je primao mlade pisce, čitao njihove radove i sve što je vrijedilo objavljivao je.
Naime, August Šenoa je čvrsto vjerovao i zalagao se  da književnik  ne smije svoj poziv shvaćati kao zanat, nego kao ozbiljnu i svetu zadaću u službi domovine.

26. siječnja umire mali sin Stanko. August je shrvan od boli i posvećuje sinu  pjesmu Na poklade.

Objavljuje pripovjest Barun Ivica i priprema se na pisanje Čuvaj se senjske ruke.
Objavljen je prijevod romana Zlatarevo zlato  na njemačkom jeziku,  Das Goldkind.

Brat Aurel sa ženom Ilonom dolazi na bračno putovanje iz Budima u Zagreb. Borave kod Augusta i njegove obitelji. Aurel nije zaboravio  hrvatski jezik, radio je kao direktor štedionice u Budimu, bio je predsjednik hrvatskog  kluba, član Matice hrvatske  i abonent Vienca.

U Zagrebu je pod pokroviteljstvom biskupa Strossmayera osnovano Sveučilište koje je bilo smješteno na drugom katu  Gornjogradske gimnazije.  Augut Šenoa tom prilikom piše pjesmu   Pjev hrvatskih đaka koju je uglazbio njegov prijatelj  Ivan pl. Zajc i koja se pjevala po cijelom gradu.

Koncem listopada/početkom studenoga 1874.godine,  na poziv prijatelja Bude Budisavljevića  nazočan je otvorenju ceste Ogulin – Novi Vinodolski, tzv. Rudolfine, o čemu kasnije u Viencu objavljuje članak  Preko Jasenka.

U Ogulinu posjećuje dom svog prijatelja Vladimira Mažuranića  i  prvi puta  vidi njegovu 7.-mjesečnu kćer Ivanu  (danas nama svima poznatu  književnicu Ivanu  Brlić Mažuranić).

Iz Novog Vinodolskog preko Kraljevice došao je u Bakar. Parobrodom „Hrvat“ otplovio je prema Senju, ali  zbog bure brod nije mogao pristati u senjskoj luci, pa je August cijelu noć probdio kartajući  tarok s  kapetanom  broda Akačićem i još jednim članom posade. Tek ujutro bura se smirila i brod je mogao pristati u Senj. To iskustvo August je naravno prenio svojim perom na papir, pa i danas čitajući  Čuvaj se senjske ruke svjedočimo autorovom   realističkom  opisu bure na Jadranu.
O tom putovanju  August ženi Slavi  i djeci  Milanu i Dragi šalje pisma i telegrame opisujući mjesta kroz koje je prošao i kako je svugdje lijepo primljen.

prilog:  Fotografija zvečke s otiscima zubića Augustove i Slavine djece koja se čuva u obitelji do današnjih dana.

1875.
August Šenoa piše pripovjetku Mladi gospodin i  roman Čuvaj se senjske ruke , koje Vienac objavljuje u nastavcima.

U ljeto 1875. godine  okušao se u politici, ali je na grubi način shvatio  da aktivna  politika nije za njega – u političku borbu krenuo je s visokim  etičkim  načelima i bio na samom startu prevaren   od  unionista, tzv. Mađarona.  Dogodilo se to u Velikoj Gorici na izborima za narodnog zastupnika. August Šenoa bio je kandidat Narodne stranke.


August Šenoa 1875. u 37. godini života.

1876.
Dva tjedna prije  Uskrsa  August i Slava Šenoa putuju  na mjesec dana u Italiju. Prije puta August se temeljito pripremio proučivšći venecijansku povijest - čitao je vodič Theodora Gsell-Felsa i bilješke Lacka Mrazovića. Plan puta bio je što više vidjeti, a što manje potrošiti.
Prvo su posjetili Trst i dvorac Miramare, pa su vlakom nastavili put za Veneciju, u kojoj su se zadržali nekoliko dana. Slijedi putovanje u Bolognu i Firencu. Na Veliki petak August i Slava dolaze u Pizu, a Uskrs i uskršnji ponedjeljak provode u Genovi. Nakon toga odlaze u Torino. August uočava razliku između sjevernih i srednjih Talijana i žalostan je jer je u Torinu slabo koga razumio. Iz Torina odlaze u Milano, pa u Veronu i ponovno u Veneciju, te preko Trsta kući u Zagreb.

Inspiriran tim putem piše  pjesme  Propast Venecije,  Veliki petak u Pizi,  Lanac  i  Liberat  (sačuvan fragment pjesme inspirirane boravkom u Firenzi).

U Viencu objavljuje pripovjetku Ilijina oporuka.

Iste godine objavljena su posebna izdanja romana  Čuvaj se senjske ruke  i pripovjetke  Ilijina oporuka,  te  Antologija pjesništva hrvatskoga i srpskoga, narodnoga i umjetnoga kojoj piše predgovor – raspravu O poetici.

Zanimljiva je anegdota vezana za Mokrice u vrijeme kada je August Šenoa  započeo  pisanje  romana  Seljačka buna. Vlasnik dvorca, grof Auersperg pročitao je njemački prijevod Zlatarevog zlata i pozvao je Augusta da s obitelji dođe na dva mjeseca u dvorac, dok on  bude odsutan. Ponudio mu je na uvid i obiteljski arhiv. Svi su se tome radovali, pogotovo djeca Milan i Draga. Također Augustu bi boravak u dvorcu,  u kojem se odvija dio radnje njegovog budućeg romana,  svakako koristio. Međutim,  jednoga dana August dođe kući i objavi:
„Djeco, otišle Mokrice rakom fućkat!“ 
Zatim je objasnio da je grof Auersperg govorio ružno o Slovencima, pa mu je August napisao dopisnicu kojom je odbio ponuđeno gostoprimstvo. Napisao je:
„Autor Zlatorova zlata ne može primiti  gostoprimstvo od neprijatelja Slovenaca“
Ova anegdota govori koliko je August Šenoa bio principijelan, pa čak i onda kada je to bilo na njegovu štetu.


1877.
August Šenoa postaje potpredsjednik Matice hrvatske.
U Viencu objavljuje  pjesmu  Smrt Petra Svačića, te u nastavcima -  povijesni roman Seljačka buna.

Godina 1877.  bila je  tragična  u obitelji Augusta  i Slave Šenoa,  jer je kratko vrijeme po rođenju  umrla kćer Ljubica.


 prilog:     Seljačka buna, autograf  (fragment)


August Šenoa 1877. u 39. godini života


1878.

U  Viencu  objavljuje u nastavcima  pripovjesti  Karanfil s pjesnikova groba,  Pruski kralj,  Turci idu  i  U akvariju  za koju je inspiraciju dobio tijekom odmora s obitelji u Dobrni kod Celja u Sloveniji.
Ove godine objavljena su  zasebna izdanja romana  Zlatarevo zlato, Diogenes  i Seljačka buna.

19. studenoga kao izaslanik Matice hrvatske, August Šenoa boravi  u Ljubljani na proslavi 70.godišnjice rođenja Janeza Bleiweisa i drži govor:

"Veleučeni gospodine doktore.  Dne 19. studenoga 1878.  je za bratski slovenski narod svetak. Sav narod slavi sedamdesetogodišnjicu vašeg rođenja. I pravo je tako. Vi ste probudili taj narod, koja je tuđinstvo poplavilo bilo, vi ste ga spasili za slavenstvo, vi ste neustrašivo podpirivali sveti plamen rodoljublja, da je planuo srdcem cieloga naroda. I dok su drugi pregnuli za tuđom slavom, koracali ste vi kroz svoj viek putem strmim i mučnim, da podignete na vrhu slovenskih gora luč domaće prosvjete, poklonili ste vi svoje srdce onoj skromnoj kolibici, u kojoj ori vaš slovenski mili jezik. Slava doktoru Bleiweissu! Slovenskomu narodu slava! I mi Hrvati radujemo se uz našu braću Slovence, s kojima nas veže krv, od kojih nas ne dieli ništa, nego mali potok. Evo mi se razumijemo bez tumača, vaša krv je naša krv, među nami je Sutla, a Sutla je voda - krv pak nije voda!"

Dr. Janez Bleiweis zahvalio se Augustu Šenoi  ovim riječima:

"Podvarujem pa tudi jaz besede ko ste mi ih izrekli. Z vami bodemo stali, z vami Hrvati - bez vas propadnemo!"

1879.
U nastavcima u Viencu  tiskana je pripovijest Vladimir, a Prosjak Luka izašao je kao zasebno izdanje.
8. kolovoza rodio se najmlađi sin Slave i Augusta,  Branko.

August postaje član „Kvaka“, kluba za razbibrigu, čiji je jedan od utemeljitelaj njegov brat Julije. Svaki član kluba imao je posebno ime, pa je August Šenoa bio naravno - Knjigokvak.

1880.
Vienac objavljuje Augustovu  pripovjest Kanarinčeva ljubovca, a roman Diogenes  izlazi u   prijevodu na njemački jezik.  Prijevod i  predgovor piše sam August Šenoa.

Sa sinom Milanom odlazi u Hrvatsko Zagorje - posjećuju Klanjec, grob Antuna Mihanovića,  penju se na Cesargrad, pješaće preko Zelenjaka do Tuhelja i Pregrade do Novog Tabora.  Kratko se zadržavaju u  Rogaškoj Slatini i odlaze u Dobrnu.
To je bio posljednji odmor Augusta Šenoem s njegovom obitelji.
U Dobrni počinje pisati povijesni  roman Kletva  pod radnim nazivom „Zagreb prokleo Zagreb“, čije je objavljivanje započelo  u „Narodnim novinama“ u  studenom 1880.
Objavljuje pjesmu Na grobu Antuna Mihanovića.
Nakon posjeta Cerovcu piše pjesmu Stanku Vrazu,

U jutarnjim satima 9. studenoga 1880. godine Zagreb je zadesio potres od 6,3 stupnja Richtera.
August Šenoa je stradanje Zagreba jako teško podnio  o čemu svjedoči njegova žena Slava u nekoliko intervjua i sin Milan u svom dnevniku, koji je vodio od toga dana.
Kao gradski senator August je svakodnevno  od jutra do mraka obilazio ruševine, popisivao štetu, penjao se na razrušene tavane, spuštao u podrume, pisao prijedloge magistratu što strušiti, a što se može popraviti. Bio je zadužen za zbrivanje stradalih koji su smješteni u barake na Zrinskom trgu.
Zdravlje koje mu je i prije potresa bilo narušeno,  dodatno se pogoršalo.
Napisao je „Pokvario sam se  za vrijeme potresa”.

August je objavio  u  Viencu  feljtone o tom kobnom danu i danima koji su sljedili, a posebno je dojmljiv opis oštećene katedrale. Osjećao je pravu,  fizičku bol  kao da  mu  je  zabijen  nož u srce kada je obišao prvostolnicu i vidio ogromnu štetu.

August Šenoa nije doživio vidjeti  zagrebačku katedralu  koju  mi   poznajemo, ali zahvaljujući njegovim Zagrebuljama, te slikama i  grafikama njegovog sina Branka, mi danas možemo precizno znati kako je izgledala stradala zagrebačka prvostolnica.

prilog:     Kanarinčeva ljubovca autograf  (fragment)


August Šenoa 1880., u 42. godini života.

1881.
13. siječnja August Šenoa postaje počasni član Hrvatskog  pedagoškog književnog zbora.
Od veljače do rujna u  Viencu izlazi posljednja pripovijetka koju je završio,  Branka.

8. srpnja 1881. godine August Šenoa dobiva  Priznanje njegovog carskog i kraljevskog  veličanstva Franje Josipa za zasluge prigodom potresa 1880. godine u Zagrebu.
 
30. rujna 1881. godine   August Šenoa postaje počasni  građanin Grada Zagreba.

Cijele 1881. godine Augustovo zdravstveno stanje sve je lošije. Nastupile su komplikacije upale pluća koju je prohodao nakon potresa.

Unatoč tome, svakodnevno piše Kletvu  sjedeći u svom omiljenom naslonjaču. Kada to više nije mogao diktirao je ženi i sinu Milanu.

August Šenoa umro je u svom domu u Mesnićkoj ulici,  13. prosinca 1881.godine.
Sahranjen je na Mirogoju, 15. prosinca 1881. godine.
Slava Šenoa postala je udovica u 31. godini života  s dječicom Milanom (12), Dragom (11)  i  malim Brankom (2).

U „Narodnim novinama“ od 16. prosinca 1881.g. napisano je:
„Otkada je sahranjen ban Jelačić, Zagreb ne vidje ovako ogromna i ovako sjajna sprovoda, kao što bijaše jučerašnji (15. prosinca 1881.) pok. Augusta Šenoe.---Sprovod je vodio prečastni gosp. župnik i opat Pogledić uz asistenciju još dvojice svećenikah. Skupocien lies od mjeda vozio se u sjajnih četveroprežnih mrtvačkih kolih I. zagr. pogrebnoga družtva. Broj sprovodnikah računa se na 6000 osobah; dobrom trećinom učestvovaše učeća mladež. Može se reći, da je Augustu Šenoi izkazao posljednju počast ne samo čitavi Zagreb, već i čitava Hrvatska, koja je iz svih krajevah bila zastupana po svojih odaslanicih ili družtvih itd.--- Za liesom ...iza (rodbine) slieđaše velik broj književnih mu drugovah, članovah Matice Hrvatske kojoj je bio podpredsjednikom --- U povorci izpred liesa vidjeli smo takodjer mnogo odličnih licah, medju inimi preuzvišenoga g. Ivana Mažuranića --- Kad su pokojnikovi ostatci položeni u grob, progovorio je gosp. dr. Ivan Zahar (književnik): ‘---U službi svoga naroda klonule su mu sile, te on u najljepšoj muževnoj dobi svršuje svoj zemaljski put. No dužnostim svojim podpuno je zadovoljio: bijaše ljubezan suprug, dobar otac, vjeran prijatelj. S bogom, mili Auguste! Polažuć tvoje umrle ostanke u cviećem obsipani grob, mi se od njega rastati nećemo, te će ga oblietati naša ljubav i štovanje, dok god bude obasjavalo sunce bieli Grič, tvoj mili zavičaj.« (Prilog k br. 287. Nar. Nov. g.1881.)
Dalje u “Narodnim novinama od 16. prosinca 1881.g. piše: »Danas  u 10 satih prije podne pjevana je velika služba božja u crkvi sv. Katarine za dušu jučer sahranjenoga Augusta Šenoe. Zadušnice je na glavnom žrtveniku služio g. župnik i opat Pogledić, a na ostala četiri žrtvenika služili su ju u isto vrieme četiri svećenika, pokojnikovi prijatelji. Zadušnicam prisustvovaše sva pokojnikova rodbina, članovi ‘Matice Hrvatske’ sa svojim predsjednikom i cielim odborom...Crkva bijaše dubkom puna.«
 prilog:     Dokument o građanstvu Grada Zagreba
     
Kletva, autograf (fragment) – jasno se vidi gdje prestaje Augustov rukopis, a pisanje po njegovom diktatu nastavlja Slava
   

Osmrtinca u povodu smrti Augusta Šenoe 1881.





Supruga Slava nakon Augustove smrti 1881. s djecom: Milan (12), Draga (11) i Branko (4)




13. prosinca 2011. godine - 130 godina nakon smrti Augusta Šenoe,  mons. prof. emeritus dr. Ivan Golub služio je misu za Augusta Šenou. Evo što je o tome napisao i objavio u „Kolu“ broj 5/2011.,  pod nazivom : „Šenoa kao naš suvremenik - Zapisi uz 130. obljetnicu smrti Augusta Šenoe, potpredsjednika Matice hrvatske i urednika Vijenca“:
“Uz 130. godišnjicu smrti Augusta Šenoe predvodio sam dana 13. prosinca 2011. u 19 sati u akademskoj crkvi  sv. Katarine u Zagrebu pjevanu svetu. Sumisio je mr. sc. / lic. theol. Anđelko Košćak, rektor Nadbiskupskog bogoslovskog sjemeništa u Zagrebu. Sudjelovao je preč. Vladimir Magić, rektor crkve sv. Katarine. Pjevao je mješoviti pjevački zbor župe svetoga Nikole Tavelića sa solisticom Monikom Cerovčec. Prisutna je bila u ime obitelji Šenoa gospođa Jasmina Reis, sa suprugom i dva sina. Pribivali su potpredsjednici Matice hrvatske, akademik Tonko Maroević i Stjepan Sučić, prof. Poštovatelji uspomene Augusta Šenoe ispunili su klupe a drugi su stajali pod korom.
U propovijedi sam na početku prisutne naslovio »prijatelji«. Rekao sam da smo se okupili oko prijatelja Isusa Krista o spomenu na prijatelja Augusta Šenou, kojega nitko od nas nismo osobno upoznali, ali smo se s njime sprijateljili po njegovim književnim djelima, a »prijateljstvo nadilazi vrijeme i prostor«. Pokazao sam osmrtnicu i ukazao na natpis: »MORS PORTA VITAE »- »Smrt vrata života«. I nastavio:
»Vjerujemo da je kroz vrata smrti, prerane smrti, August Šenoa ušao u život, vječni život. Ušao je ne praznih nego punih ruku, punih književnih djela, romana i pripovijesti, pjesama i osvrta, dobrih djela. Kad je 1880. voljeni Zagreb pogodio nesmiljeni potres August Šenoa, gradski senator, obilazio je ruševine, penjao se na napukle tornjeve, navukao bolest od koje se nije pridigao. Umro je, može se reći, kao izvršitelj dužnosti i žrtva brižljivosti za bližnje. Umro je mlad, premlad. A puno je uradio. Na nj se mogu primijeniti riječi Svetoga pisma, da je u malo vremena ispunio puno godina. ‘August Šenoa najveće je ime hrvatske književnosti XIX. stoljeća’ (Krešimir Nemec). Tko ne zna za Augusta Šenou? Koji grad nema Šenoinu ulicu? Besmrtni je August Šenoa.«
Propovijed sam zaključio riječima: »August Šenoa bio je ono kao božićni dar svojoj ženi Slavici darovao molitvenik ‘Razgovor s Bogom’. Zacijelo je i sam razgovarao s Bogom. Idući ususret Božiću, o 130. godišnjici kako je kroz vrata smrti prešao u život, vjerujemo da u domu Očevu August razgovara s Bogom licem u lice. Amen«.
A prije blagoslova na kraju mise sam kazao: »Lijepo što je pjevački zbor kod mise, gdje su u duhu došašća pjevane adventske pjesme, pjevao neke dijelove – Kyrie eleison na grčkom, Sanctus i Agnus Dei na latinskom. Time je postavljena karika s prvom zadušnicom za Augusta Šenou u ovoj crkvi prije 130 godina. Tada se je naime misa služila na latinskom i na njoj se pjevalo latinski«. Spomenuo sam na kraju da su – kako je zapazio preč. V. Magić – tri svećenika oko oltara ujedno i tri rektora: V. Magdić, rektor akademske crkve sv. Katarine, A. Košćak, rektor Nadbiskupskog bogoslovskog sjemeništa, osmi nasljednik Ivana Goluba na dužnosti rektora Zagrebačke bogoslovije. Spomenuo sam da su zagrebački bogoslovi »Zbor Duhovne mladeži« kod sprovoda na grob Augusta Šenoe položili svoj vijenac.  I sada su današnji bogoslovi na misi za Augusta Šenou zastupljeni po svom rektoru. Zaključio sam riječima: „Vjerujući u općinstvo/zajedništvo svetih kršćana, vjerujemo da je i August Šenoa danas s nama.“


Dokaz da je August Šenoa  i danas s nama, ove su njegove rečenice  iz Diogenesa, historičke pripovijesti XVIII. vijeka , koje je  pisao u 19. stoljeću, a itekako su aktualne i danas. August Šenoa bio je veliki domoljub.  Zagreb i Hrvatsku volio je kao majku, ali  smatrao je  da je samo ona ljubav prava koja nema povez preko očiju, istinska kritika također je znak ljubavi. Ovo je poruka velikog čovjeka koju nam je ostavio u nasljeđe, a koliko nas ima koji smo  tu poruku vidjeli, pročitali, shvatili?

Gledaj oko sebe, gledaj svoje vršnjake, našu mladež. O čem umuje to buduće pleme naše? Ja moram živjeti, vele, jerbo sam živ, pa kad sam već živ, hoće mi se živjeti lagodno. Dobro. A što je lagodono? Čim manje brige, čim manje muke, čim manje posla, čim manje nauke, jer misli  jedu čovjeka. Od misli posijedi kosa. Posao te ubija, nauka muči. A čemu sve to? Život je ko i ljestve, na koje se sve više popinješ, sve sretniji postaješ. Treba li tome rada? Nipošto, tome se hoće junaštva, smionstva, drzovitosti. Da se mukom i naukom može steći sreća, luda je samo utjeha kmetskom sinu. Uspjeh opravdava sve na svijetu, a uspjeti se  može samo pomoću sretnika, koje je visokorođena majka na sreću rodila. Prijateljstvo, rodbinstvo, protekcija pokretačice su svijeta, zato i ne treba muke, ne treba nauke koja sanja uvijek o cilju života, a  napokon nije nego čislo godina, dana i časova, kome je narav propisala među. Ne pita se za cilj, već za  vještinu života.
Eto, kako umuje naša mladež. Zar nije tako? Prosudi posljedice, gledaj u praktički život. Svaki mladić koji je visoka roda zna da mu je na zemlji pričuvano mjesto. On to smatra svojom povlasti, svojim pravom. Ne pita on kakovo je to mjesto, već pita samo  da li nosi zlatnih kamata. Ponudi mu mjesto generala, primit će ga. Ponudi mu mjesto velikog župana, primit će ga. Načini ga opatom, opatovat će. Postavi ga banom, banovat će. Za dužnost ga ne boli glava, za njegove dužnosti neke se brinu kmetački sinovi. Znanja i  ne treba, znanje zamjenjuje vlast, vlasti se ne smiješ opirati.
Mirnom dušom svlače i oblače ti ljudi svakim danom novo ruho, lakoumno skaču od jednom mjesta na drugo. Obiteljska sveza nije im nego sredstvom da okrijepe svoj poveljni ceh, a taj svoj ceh smatraju oni narodom. Skup svojih livada, oranica, vinograda smatraju svojom domovinom. Bezobzirnu svojevolju  smatraju svojom slobodom.
Gdje je tu ona sveopća ljubav koja u svakom čovjeku nazire brata, gdje svaki sve a svi  svakoga ljubiti moraju, gdje heroizam da jedan žrtvuje svoju sreću za sve, gdje sadanji smrtnik  radi za sreću budućih vijekova, gdje ona sveta svijest da i bogataš ima dužnost raditi u društvu za društvo, da mu valja ustrajati i ozbiljno raditi na onom mjestu, na koje ga nuka duša, na kojem ga ima uščuvati vještina?
Malo, ah, vrlo malo toga ima u ovoj zemlji. A zato ide sve na zlo...
A stranac to zna, stranac to vidi. Željan plijena, dovuče se kradomice, pazi i traži, zaviri svakom u dušu, baca posvuda mreže. I koliko je već ugrabljeno plijena, jao, koliko! Gdje spazi slabića, sebičnjaka, priveže mu se za dušu, kupi ga i učini robom tuđe lakomosti. Zašto vrijedimo toli malo?  Jer si sami kopamo grob za tuđu plaću. Zašto nam ne cvate zemlja? Jer slijepi obaramo vlastitom rukom staroslavno hrašće rodnog kraja!



August Šenoa je za svoga kratkog života napravio, napisao  i ostavio nam u nasljeđe  toliko toga da ne bi stalo u dugovječni  život nekoliko ljudi.
Stalno se pitam zašto je moralo biti da umre tako mlad, u 44. godini života?
Ali  kao da je znao da će prerano otići i s kakvim izazovima ćemo se stalno suočavati od  njegovog doba do danas, ostavio nam je veliku poruku, moto svog života:


Oj budi svoj! Al brat ti budi braći,
I radi za svijet, al ne slušaj pljeska;
I ljubi svijet, al ne daj se plaći,
Jer hvala ljudska voda je vrh pijeska,
U svojoj svijesti hvala ti na trudu,
S poštena tekar lica teče  pošten znoj,
I nisi brate, živio zaludu,
Kad jesi svoj.




Kronologija je objavljena u časopisu “Zagreb moj grad”  broj 45. i 46., 2013., povodom 175. obljetnice rođenja. Zahvaljujem gospođi Jasmini Reis na poslanom prilogu. D.Ž.


August Šenoa

August Šenoa: Čuvaj se senjske ruke (hrvatskom glagoljicom)

Croatia, An Overview of Its History, Culture and Science