Senj - tiskara

SENJSKA GLAGOLJSKA TISKARA


    1. GLAGOLJICA U SENJU
    2. Za istraživanja tvrđave Nehaj godine 1964, došlo je do vrlo zanimljivoga otkrića koje je uvrstilo Senj i cijelo senjsko područje među naša najveća srednjovjekovna glagoljaška središta. Naime, u prizemlju Nehaja bili su pronađeni temelji crkvice posvećene sv. Jurju, a u stubište je bila ugrađena stepenica s glagoljskim natpisom. Od nakane građevinarâ da dijelove ploče s natpisom izlome i upotrijebe kao materijal za betoniranje teniskoga igrališta, ploču je spasio prof. Ante Glavičić. On je uspio spasiti 25 glagoljskih ulomaka koje je obradio Branko Fučić, rekonstruirajući glagoljski natpis koji se nalazio na ploči. Pretpostavlja se da je taj natpis dio ploče koja je služila kao pregradni plutej u crkvi sv. Jurja, kao što je Baščanska ploča služili u crkvi sv. Lucije na otoku Krku. Istražujući, znanstvenici su došli do zaključka da je ta ploča, kasnije nazvana Senjskom pločom, nastala otprilike u isto vrijeme kada i Baščanska ploča. Ta činjenica nam svjedoči da je u 11. stoljeću glagoljica u Senju bila jednako proširena kao što je bila i na otoku Krku. Budući da se u kamen klesalo samo ono što narod može pročitati, logičan je zaključak da je u to vrijeme u Senju glagoljica bila široko prošireno narodno pismo.

      Senjska ploča u rekonstrukciji Branka Fučića

      Kao što sam već istaknula, glagoljaštvo u Senju usko je povezano sa glagoljaštvom na otoku Krku. Opravdano se pretpostavlja da je kršćanstvo u Senj došlo s otoka Krka, te da je povezano s djelovanjem monaških zajednica. Monaške zajednice su se služile narodnim jezikom i glagoljicom, o čemu svjedoči pismo pape Ivana X. dalmatinskim biskupima i hrvatskome kralju Tomislavu 925. godine, te zbog toga monasi nisu smjeli biti promaknuti u svećenički red. Kada se Crkva u našim krajevima, nakon shizme koja je podijelila Crkvu na pravoslavnu i katoličku, definitivno okrenula zapadnoj Crkvi, redovništvo je ušlo u svećenički red, ali se nije odreklo uporabe staroslavenskoga jezika i glagoljice. Monaške zajednice tako su bili vjerni čuvari narodnoga jezika i glagoljice, te nam je jedna takva zajednica s otoka Krka u naslijeđe ostavila najvrjedniji spomenik naše pismene kulture � Bašćansku ploču. Upravo je velika sličnost Bašćanske i Senjske ploče, uz ostale dokaze koji svjedoče o postojanju monaških zajednica na senjskome području, jedan od dokaza da su monasi u Senju i okolici također cijenili i brižljivo čuvali glagoljičko pismo i narodni jezik. Tako Mile Bogović zaključuje da je u blizini Nehaja, na mjestu gdje je Senjska ploča i pronađena, sigurno postojala monaška zajednica kojoj je pripadala i crkva sv. Jurja.

      Monasi su s vremenom prihvatili smjernice zapadne Crkve, ali su čuvali svoj jezik i svoje pismo. Rim, koji je bio protivnik uporabe bilo kojeg jezika i pisma osim latinskog i latinice, u 13. stoljeću, u želji da proširi svoj utjecaj nakon raskola i na slavenske zemlje, je shvatio da je jedini način da ostvari taj svoj cilj ozakonjenje raznih obreda i jezika unutar Katoličke crkve. Tako je bilo neminovno i dopuštanje glagoljanja našim svećenicima, koji su dozvolu dobili godine 1248, poznatim papinskim pismom.

      Riječ je o pismu pape Inocenta IV. senjskom biskupu Filipu, od 29. ožujka 1248. U tome pismu Papa dopušta senjskomu biskupu uporabu glagoljice i staroslavenskoga jezika u Slavoniji, tj. na području Hrvatske, Dalmacije i Bosne, gdje god postoji običaj glagoljanja. Rim je, naime, shvatio da je "govor podložan stvari, a ne stvar govoru", kao što je u pismu navedeno, te dopušta uporabu narodnog pisma i govora u liturgiji "s time da se različitošću pisma ne povrijedi smisao".

      Pečat s likom senjskoga biskupa Filipa

      Glagoljicom su se do tada služili monasi, ali ovo je prvi put da tu dozvolu dobiva jedan biskup, te je time glagoljica i službeno ušla u senjsku biskupiju i otvorena su joj vrata za njeno daljnje širenja i očuvanje. Osim toga, rastuća je potreba za glagoljskim liturgijskim knjigama, prvo rukopisnim, a onda, kao što ćemo i vidjeti, i tiskanim. Gotovo da nam se logičnim slijedom čini činjenica da je upravo u Senju, koji je izborio službeno pravo glagoljanja, otvorena i prva poznata glagoljska tiskara na našem tlu.

      Glagoljskih spomenika s toga područja od 13. stoljeća je dovoljno da možemo zaključiti kako je glagoljica bila priznato i široko rasprostranjeno pismo. Iz godine 1330. poznat nam je glagoljički natpis koji se nalazi na crkvi sv. Martina u Senju, a iz godine 1340. poznat nam je statut senjskog kaptola. Nažalost, taj nam statut nije poznat u glagoljičkom originalu, već u latiničkom prijepisu, ali u njemu stoji da je prepisan sa glagoljičkog originala.

      Danas pouzdano znamo da su kraj Senja postojala tri benediktinska samostana, i to samostani sv. Jurja, sv. Križa i sv. Dujma. Benediktinci u tim samostanima su bili glagoljaši, što nam potvrđuje glagoljski misal koji je 1413. godine svećenik Vuk ostavio već spomenutoj crkvi sv. Jurja. Da se glagoljički misali ondje nisu koristili, svećenik Vuk ga zasigurno ne bi ni ostavljao. Osim toga, po predaji, češki kralj Karlo IV je godine 1337, boraveći u Senju, došao do ideje o osnutku glagoljaškoga samostana u Pragu, te je upravo iz Senja dobio i prve benediktince za taj samostan.

      Krajem 14. st. senjski kaptol je dobio od kralja Žigmunda pravo pečata, te otvorio svoju pisarnicu u kojoj su se pisale, prepisivale i prevodile glagoljske i latinske isprave. U Senju su zbog toga vrlo uspješno djelovali mnogobrojni pisari. O njihovim uspjesima i ugledu koji su imali u svim krajevima Hrvatske najbolje govori činjenica da se Dubrovačka republika, kada je u svoje župe odlučila uvesti glagoljičku grafiju, za pomoć u tome poslu obratila upravo senjskim i krčkim pisarima. U pomoć im je prvi priskočio vrbnički pop Mavro, kome je glagoljski brevijar pisao žakan Blaž Baromić. Vrsni pisar Blaž nekoliko godina kasnije u Senju će ostvariti svoje najvažnije djelo � osnovat će glagoljsku tiskaru.

      Senjski glagoljaši su svojom ustrajnom borbom za očuvanje glagoljice i širokom kulturom koja je pratila sve događaje na Zapadu, od Senja stvorili najpogodnije mjesto za osnivanje u kulturnome smislu jednog od najvažnijih otkrića 15. stoljeća � Senjske glagoljske tiskare. Glagoljica je, naime, mogla kao pismo opstati samo ako prati domete latinice, a najveći je njen domet u 15. stoljeću izum tiska. Naši glagoljaši, potpuno svjesni te činjenice, zbog toga su godine 1483. tiskali prvu knjigu tiskanu glagoljicom, a već godine 1494. Senj, gnijezdo glagoljice, dobiva svoju tiskaru.

      Unutrašnjost senjske katedrale s glagoljskim slovima

    1. BLAŽ BAROMIĆ
    2. Blaž Baromić jedna je od najvažnijih osoba hrvatske kulturne povijesti. O njegovu životu imamo malo podataka, ali njegovo najvažnije djelo, osnivanje prve poznate hrvatske glagoljske tiskare u Senju, govori nam dovoljno samo za sebe. Malo je ljudi koji su hrvatskoj kulturi dali toliko velik prinos kakav joj je dao Baromić.

      Blaž Baromić

      Ne zna se točna godina njegova rođenja, ali se pretpostavlja da je to bilo prije godine 1450. u Vrbniku. Vrbnik je u to doba jedno od naših najvećih glagoljičkih središta, gdje je Baromić još kao dijete sigurno mogao doći u doticaj s rukopisnim glagoljskim liturgijskim kodeksima, misalima i brevijarima. Vrbnički glagoljaši, poznati po brižljivome čuvanju glagoljičke pismenosti, sigurno su mogli udahnuti u Baromića onu ljubav i poštovanje koje su i oni gajili prema glagoljici. Budući da se i sam Baromić odlučio zarediti, u samostanu je svakodnevno imao pristup prekrasnim rukopisnim glagoljičkim knjigama.

      Prvi zapaženiji i važniji Baromićev rad jest pisanje glagoljičkoga brevijara za popa Mavra koji je ovome poslužio za širenje glagoljičke pismenosti u njegovoj misiji po Dubrovačkoj republici. Mavrov brevijar je po svojoj ljepoti odmah odao talentiranoga pisca i iluminatora glagoljskih liturgijskih kodeksa.

      Za pisanje brevijara bilo mu je sigurno potrebno puno vremena. U to doba tisak je već prodro u Europu i odjeci o tom izumu sigurno su došli i do glagoljičkoga kulturnog kruga u Vrbniku na otoku Krku. Tko će više željeti tiskati knjige nego upravo onaj svećenik koji je na svojim rukama i umornim očima osjetio muku prepisivanja knjiga, a koji je uz to svjestan da je Crkvi potreban sve veći i veći broj glagoljičkih knjiga.

      Da bi ostvario svoj naum, Blaž Baromić je morao otići tamo gdje će za tako skup posao dobiti i duhovnu i materijalnu potporu. Mada je najbliži stolni kaptol bio Krk, svi nadareni glagoljaši iz Vrbnika su otišli u Senj jer je krčki kaptol bio latinaški. Potporu koja je Baromiću i drugim glagoljašima bila potrebna, mogao je dati samo grad u kojem je glagoljica u službenoj uporabi i u kojem je glagoljaški kulturni krug zainteresiran za jedan takav pothvat, ali i materijalno u mogućnosti financirati ga. Iz tih razloga, jedino rješenje za Baromića je upravo odlazak u Senj.

      Da bi osnovao tiskaru, Blaž Baromić se prvo morao naučiti tiskarskomu zanatu i nabaviti potrebne instrumente za tiskaru. Mjesto koje mu je moglo pružiti najbolji nauk sigurno je bila Venecija. Upravo ondje je otišao Baromić.

      U Veneciji je Blaž Baromić 15. ožujka 1493. tiskao svoj prvi brevijar. U kolofonu toga brevijara nalazimo podatak da ga je tiskao Andrija Terresani i "korežao" Blaž Baromić, kanonik senjske crkve.

      Kolofon Baromićeva brevijara iz godine 1493.

      Nakon toga, Baromić se vratio iz Venecije u Senj, obogaćen znanjima koje je u Veneciji stekao i željan osnivanja tiskare na hrvatskome tlu. Osim toga, Blaž Baromić je iz Venecije donio i sve potrebne alate za tiskanje knjiga. Naime, za njegova boravka u Veneciji, najvjerojatnije po njegovu nacrtu, bila su odlivena glagoljska slova. Tim slovima se tiskara u Senju služila cijelo vrijeme svoga djelovanja.

      Glagoljicom su Hrvati tiskali knjige od godine 1483. do 1905, ali prof. Paro ističe da je upravo Baromićev tipografski set "najpotpuniji i najljepši domet hrvatskoglagoljskog tiskarstva". Baromić je, osim po ljepoti slova, još po nečemu poznat svim inkunabulistima. Riječ je o posebnom tipu slaganja ligaturnih slovnih grupa, nazvanih Baromićeva tehnika lomljenih ligatura, koje su jedinstvena pojava u tiskarstvu inkunabula u Europi. On je, naime, lijevao polovice slova kao posebne grafičke znakove, što mu je omogućavalo, kombinirajući ih s punim slovima, slaganje mnogobrojnih ligatura, pa čak i do četiri znaka. Takav postupak ne nalazimo više nigdje u povijesti inkunabula.

      Tiskaru Blaž Baromić osniva već iduće godine. Dana 7. srpnja 1494. on je dovršio prvo djelo senjske tiskare, drugo izdanje glagoljskog Misala po zakonu rimskoga dvora. U kolofonu Misala navodi se da su mu u tome poslu pomagali Silvestar Bedričić i Gašpar Turčić. Budući da je Baromićevo ime bilo napisano na prvome mjestu, pretpostavlja se da je on najzaslužniji za osnivanje tiskare i tiskanje knjiga. Ipak, činjenica da se uz njega u radu tiskare spominju i druga imena, govori nam da on u svome radu nije bio usamljen i da je prednosti tiskarstva prepoznao širok krug ljudi u Senju.

      Osim što je bio znameniti tiskar, Baromić je bio i ugledan pravnik, čije ime se spominje u mnogobrojnim parnicama u kojima je zastupao senjskog biskupa i senjski kaptol. Spominje se godine 1484. u parnici između senjskog biskupa Pavla i senjskoga kaptola s jedne strane, te fra Ivana, opata sv. Križa iz Senjske Drage s druge strane. Njegovo ime spominje se i u parnicama senjskoga kaptola 1485. u Jablancu, te u još nekim sudskim sporovima.

      U drugoj fazi rada senjske tiskare, dakle od godine 1507. do 1508, ime Blaža Baromića više se ne spominje. Zbog toga se pretpostavlja da je u to vrijeme bio mrtav jer je teško i pomisliti da bi, da je bio živ, Blaž Baromić napustio tiskarski krug. Njegov rad i prinos u radu tiskare dokaz su da je upravo glagoljica i glagoljički tisak bio snažno utisnut u njegovo srce i da ga je od toga mogla odijeliti samo smrt.

    3. BAROMIĆEV BREVIJAR IZ GODINE 1493.
    4. Godine 1493. Blaž Baromić je otišao u Veneciju gdje se pripremao za ostvarenje svoga životnog djela - osnivanje prve poznate hrvatske glagoljske tiskare. Najbolji način učenja tiskarskomu umijeću je, naravno, tiskanje knjige. Baromić se odlučuje na tiskanje brevijara. Sama riječ brevijar dolazi od latinske riječi brevis, u značenju kratak. To je kraća verzija molitvene knjige za kojima se prvi put javila potreba kod franjevaca, koji su, budući misionari, velike molitvene knjige sveli na jednu kraću, da bi je lakše nosili na svojim putovanjima i tako uvijek mogli imati uz sebe.

      Baromićev brevijar s tiskarskim znakom Torresanijeve tiskare

      Baromić je svoj brevijar tiskao u radionici poznatoga venecijanskog tiskara Andrijana Torresanija. Torresani je nedugo nakon godine 1483. preuzeo uglednu tiskaru Nikole Jensona, u kojoj je jedno vrijeme radio i Hrvat Grga Dalmatin, te je uspio zadržati visok ugled te tiskare. Zasigurno je upravo taj visok ugled pridonio tomu da Baromić za svoj nauk odabere upravo tu tiskaru.

      Ta inkunabula tiskana je dvobojno, crveno i crno, i dvostupačno, sa stupcima od po 32 � 33 retka. Jedino kalendar nije dvostupačan, nego ide preko čitave stranice. Sastoji se od 544 lista, a prvi list je prazan, što je u inkunabulama bila česta zamjena za naslovnu stranu. Na posljednjem listu otisnut je tiskarski znak Torresanijeve tiskare - okomita greda s trostrukim križem koja dijeli plohu kruga u dva polja � u lijevom je slovo A, koje označava grad Asulu u kojem se tiskara nalazila, a u desnom je toranj.

      Brevijar sadrži dva kolofona, glagoljski, koji je opširniji, i nešto kraći latinski. Prema podatcima iz kolofona znamo da je brevijar tiskan u Veneciji u tiskari Andrea Torresanija a da je "korežao", tj. korekturu izvršio Blaž Baromić, te da je posao završen 13. ožujka 1493.

      Baromićev brevijar sastoji se od kalendara, psaltira, temporala, sanktorala, komunala, rubrike (upute za upotrebu brevijara) i dodatka s dva posebna oficija. To su sve dijelovi brevijara Rimske kurije. Osim toga, dodani su mu i dijelovi rituala i misala.

      Pretpostavlja se da je Baromić Brevijar sastavio prema starijim glagoljskim predlošcima, ali i da je prevodio iz neke latinske inkunabule brevijara.

      Ta inkunabula bogata je ligaturama, a važno je napomenuti da već u njoj nalazimo osobit tip ligaturâ koji je uveo sam Baromić, tj. već je ondje vidljiva Baromićeva tehnika lomljenih ligatura.

      Od inicijala u toj inkunabuli pojavljuju se i latinski i glagoljski inicijali u visini dvaju redaka. Samo je jedan inicijal veći. To je latinski inicijal B u koji je uklopljen portret kralja Davida, a koji je visok čak osam redaka i pojavljuje se dva puta. Latinski inicijali su češći nego glagoljski. Osim toga, u inkunabuli je i jedno prazno mjesto za inicijal koji nije tiskan, a za koji je predviđena visina od deset redaka.

      Inicijal s likom kralja Davida

      Od te inkunabule sačuvano je pet originalnih primjeraka, od kojih se samo dva nalaze u Hrvatskoj, točnije, u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Na žalost, jedini potpuni primjerak u originalnom uvezu nije u našoj zemlji, nego se čuva u Rumunjskoj u Sibiu u knjižnici Muzeja Brukenthal. Prekrasan originalan uvez čine drvene korice presvučene kožom u koju su utisnuti metalni ornamenti. Ostala četiri primjerka su nepotpuna, a osim dva koja se čuvaju u Zagrebu, jedan se nalazi u Njemačkoj, a jedan u Austriji.

    5. KRUG OKO SENJSKE GLAGOLJSKE TISKARE
    6. Blaž Baromić, kao nadaren pisar i glagoljaš, nakon godine 1484. je otišao u Senj, gdje se u kaptolskoj pisarni pokazala velika potreba za dobrim glagoljskim pisarima koji dobro poznaju staroslavenski jezik hrvatske redakcije. Ta potreba još je više došla do izražaja nakon pojave tiskarstva.

      Senjski kanonici su vrlo brzo nakon pojave tiskarstva u Europi uočili korist toga izuma, a budući imućni, odlučili su tu vještinu dovesti i u Senj. Od odluke o osnivanju tiskare pa do njena stvarnog osnutka moralo je proći dugo vrijeme priprema. Najvažnija priprema sigurno je bila odlazak Blaža Baromića u Veneciju na nauk. Napredni kulturni glagoljaški krug u Senju budno je pratio sva događanja na Zapadu, te Venecija kao mjesto za učenje tiskarstva sigurno nije bila izabrana slučajno. U Veneciji je, naime, do godine 1500. bilo poznato čak 150 tiskarskih oficina, te nije bilo grada koji bi je mogao nadmašiti u tome umijeću. Tako Blaž Baromić, kao nadareni pisar glagoljaš, dobiva zadatak da ode u Veneciju, nauči se tiskarskom umijeću, pribavi potreban alat za osnivanje tiskare i obavi sve druge pripreme potrebne za osnivanje tiskare u Senju.

      Blaž Baromić, kao što smo već vidjeli, u Veneciji nije gubio vrijeme. Godine 1493. tiskao je Brevijar, dao je nacrt za izradbu glagoljičkih slova i naučio dovoljno o tiskarstvu da se je mogao vratiti u Senj i osnovati prvu poznatu glagoljsku tiskaru na našem tlu.

      Hrvatskim glagoljašima je, uz brevijar koji je u Veneciji tiskao Baromić, bio potreban i misal. Vrativši se u Senj i okupivši oko sebe suradnike zainteresirane za tiskanje knjiga, Baromić se odlučio tiskati misal. Tako je Misal bio prva knjiga koja je godine 1494. bila tiskana u novoosnovanoj tiskari u Senju.

      Radeći na osnivanju tiskare i tiskanju Misala, Blaž Baromić nije bio usamljen. Oko njega je bio širok krug suradnikâ, i to većinom glagoljaškoga svećenstva. Već u kolofonu Misala spominju se dva njegova pomoćnika, Silvestar Bedričić i Gašpar Turčić.

      Silvestar Bedričić je najvjerojatnije bio mecena tiskare, a pouzdano se zna da je u drugoj fazi rada tiskare, tj. godine.1507.-1508, tiskara bila smještena u njegovoj kući. Ne znamo točno gdje je bila smještena tiskara u prvoj fazi rada, ali znamo da je Silvestar Bedričić već tada bio blizak i važan suradnik Blaža Baromića. Ne može se odrediti koji posao je radio koji od suradnika jer su pri tiskanju prve knjige sigurno svi radili sve poslove, učeći i slijedeći Baromićeve upute. Poslije se Bedrićić prestao baviti poslovima oko samoga tiskanja knjiga i preuzeo je dužnost voditelja tiskare. Bila je to dužnost za koju je, u vrijeme kada je najpotrebniji bio novac za obranu Senja od Turaka, bila potrebna gotovo jednaka umješnost i snalažljivost, kao što je bila potrebna za sam rad s tiskarskim strojem.

      Kasnije, od godine 1502. do 1508, Bedričić je bio arhiđakon i vikar u Senju, a u drugoj fazi rada tiskare poznat je i kao prevoditelj Korizmenjaka koji je preveo zajedno s Perom Jakovčićem i tiskao godine 1508. Budući da se njegovo ime nakon toga više ne spominje, ne zna se točan datum njegove smrti.

      Drugi Baromićev suradnik pri tiskanju Misala bio je Gašpar Turčić. O njemu su nam podatci još oskudniji. Pretpostavlja se jedino da je živio u Lici, a da je u Senju bio po službenoj dužnosti u vrijeme tiskanja Misala. U drugoj fazi rada tiskare njegovo ime više se i ne spominje.

      Godine 1496. Blaž Baromić, sada još vještiji tiskar, tiskao je novu inkunabulu. Riječ je o djelu Spovid općena, koje je preveo Jakov Blažiolović. Do toga podatka dolazimo iz kolofona. Jakov Blažiolović važna je osoba senjskoga duhovnog života, a godine 1501. postao je senjskim biskupom. Kao biskup sudjelovao je na Lateranskome koncilu u Rimu, gdje je i umro godine 1513.

      Jakov Blažiolović bio je aktivan sudionik senjskoga kulturnog kruga i zato je sigurno da je cijelo vrijeme rada tiskare bio njezin suradnik. Razlog što se njegovo ime više ne spominje u radu tiskare leži vjerojatno u tome što se kao biskup nije želio javno izlagati. Njegova duhovna i materijalna podrška u radu tiskare, međutim, zasigurno nije izostala.

      Krug duhovnika koji su sudjelovali u radu tiskare zasigurno je bio puno veći od imena koja se pojavljuju u kolofonima. Razlog što svi nisu spomenuti vjerojatno je isti kao i onaj koji se spominje u kolofonu djela Naručnik Plebanuša iz godine 1507, gdje piše da neki "meštri i doktori" nisu iz skromnosti htjeli isticati svoje ime. Podatak je to koji nam također govori i o širini njihova duha � nije im bilo do slave, tek do činjenice da je njihov narod dobio liturgijsku knjigu na svome jeziku i svome pismu. Ne govori li to dovoljno o njihovoj ljubavi za svoj narod i jezik?

       

    7. LOKACIJA SENJSKE GLAGOLJSKE TISKARE
    8. Već sam istaknula da se pouzdano zna da je u drugoj fazi svoga rada tiskara radila u kući Silvestra Bedričića. On je bio jedan od najvažnijih Baromićevih suradnika i u prvoj fazi rada tiskare, međutim, pretpostavlja se da inkunabule ipak nisu bile tiskane u njegovoj kući. Sigurno, naime, postoji neki razlog prekida u radu tiskare, a najvjerojatnije su se nakon prekida dogodile neke promjene u radu. Vrlo je vjerojatno da se jedna takva promjena tiče i promjene mjesta rada tiskare, tako da ona u prvoj fazi nije radila na istom mjestu kao i u drugoj fazi.

      Više puta sam istaknula važnost Blaža Baromića pri osnivanju tiskare i tiskanju knjiga. Zbog toga ne čudi činjenica da većina znanstvenika koji se bave radom ove tiskare, pri pokušajima odgovora na pitanje gdje je tiskara doista radila u prvoj fazi, polazi upravo od Baromića. Vežući njegovo ime uz rad tiskare, logično se njegovo ime vezalo i uz njenu lokaciju. Zato se pošlo u potragu za njegovom kućom.

      Najvažniji trag pronađen je u Kvaderni senjskoga kaptola. To je glagoljički spis iz kojega doznajemo mnogobrojne lokalitete u Senju, imovno stanje senjskog kaptola i slično. U Kvadreni se spominje "Kuća Baromića", koja se nalazila na Cimiteru. Osim toga, poznato nam je da je godine 1527. neki Matija Baromić oporučno svoju kuću ostavio senjskome kaptolu. Postoje pretpostavke po kojima je Matija Baromić tu kuću dobio od svoga strica Blaža Baromića. Po tome bi kuća Blaža Baromića, a moguće i tiskara ako je ona u prvoj fazi radila u njegovoj kući, bila smještena na Cimiteru.

      Stranica iz Kvaderne senjskoga kaptola u kojoj se spominje Baromićeva kuća

      Ipak, većina proučavatelja te problematike u posljednje vrijeme se zauzima za teoriju po kojoj je u prvoj fazi svoga djelovanja tiskara bila smještena u kući senjskog zlatara Matije Živkovića. Ti proučavatelji polaze od pretpostavke da je za tiskanje knjiga bio potreban alat kakav je mogao posjedovati zlatar. Oni čak u tome idu i dalje, pretpostavljajući da je u Senju ekipa tiskara morala postojati i prije Baromićeva povratka iz Senja. Misal je, po njima, djelo koje je preveliko, a da bi njime tiskara bez prethodnih uvježbavanja na manje vrijednim djelima započela rad. Zbog toga oni misle da je grupa tiskarâ uvježbala tiskanje i prije Baromićeva povratka, a najbolje je mjesto za to bila radionica koja je posjedovala alat bar približno sličan onomu kakvim su se služili tiskari u Veneciji. Takva je radionica mogla stručnjacima za pismo ponuditi prijeko potreban tehnički dio.

      Da je od svih zlatara, kojih je u 15. stoljeću u Senju sigurno bilo mnogo, traženi zlatar upravo Martin Živković, najrječitije nam govori tiskarski znak otisnut u drugoj inkunabuli tiskanoj u toj tiskari, Spovidi općenoj, i sličnost toga znaka s grbom zlatara Živkovića koji se i u današnje vrijeme nalazi u njegovoj kući u Senju. O suradnji toga zlatara i senjskoga kaptola govori nam i podatak da je do danas sačuvan kalež s njegovim natpisom iz godine 1487. Taj kalež se čuva u "Sakralnoj baštini" u Senju.

      Spomenuti Živkovićev grb nalazi se u unutrašnjosti kuće sučelice pročelju katedrale u Senju. Na grbu se nalazi prezime Živković i veliko slovo M, koje najvjerojatnije označava ime zlatara (Martin). Osim toga, na grbu se, uz ostale elemente, nalaze i prsten i kalež, kao zlatarski proizvodi, čekić, kao alat, te križ, koji označava njegovu vezu sa senjskim kaptolom.

      Grb senjskoga zlatara Matije Živkovića koji se i danas nalazi u unutrašnjosti kuće na Cimiteru 1

      Na tiskarskom znaku, koji je otisnut u senjskoj inkunabuli Spovid općena, ne nalazi se ni jedan element koji se ne nalazi na tome grbu. Neki elementi su izostavljeni, ali postoje mnogobrojni razlozi koji su tiskara na to mogli natjerati. Jedan od tih razloga jest i činjenica da pri tiskanju nisu potrebni svi zlatarski alati, kao što ni proizvod nije jednak, te se zbog toga taj proizvod na tiskarskome znaku ne treba niti prikazati. Osim toga, tiskarstvo u to doba ipak još nije dovoljno vješto da bi moglo otisnut kompliciran znak, te se zbog toga otisnuti znak morao pojednostaviti u svrhu lakšeg tiskanja. Ipak, na tiskarskom znaku nalazimo prsten, čime je veza sa Martinom Živkovićem ipak uspostavljena, a znak unutar prstena možemo čitati i kao posebno stilizirane inicijale M. X.

      Znak senjske glagoljske tiskare otisnut u Spovidi općenoj

      Budući da je vrlo vjerojatno kako je upravo u kući Martina Živkovića bila tiskana inkunabula Spovid općena, pretpostavlja se da je u istoj kući tiskana i prva inkunabula te tiskare, Misal.

      Ipak, unatoč svim više ili manje argumentiranim pretpostavkama, ne može se pouzdano tvrditi gdje je tiskara radila u prvoj fazi svoga djelovanja. Znamo samo da je od 1507. pa do 1508. godine ona bila smještena u kući Silvestra Bedričića.

       

    9. KNJIGE TISKANE U SENJU
    10. Osim Misala i Spovidi općene, koje ću opširnije obraditi kasnije, u Senju je tiskano još pet knjigâ. Sve one su tiskane u drugoj fazi rada tiskare, dakle od godine 1507. do 1508, kada je, kao što sam već istaknula, tiskara radila u kući Silvestra Bedričića.

      Godine 1507. u toj tiskari je tiskan prijevod u ono vrijeme glasovitog i vrlo proširenog teološkog priručnika Španjolca Guida de Monte Rocheriia "Manipulus curatorum". To je Naručnik plebanušev koji je prevelo više redovnika čija se imena ne spominju iz skromnosti. Ta vrsta priručnika, budući da sadrži upute svećenicima za ono što imaju činiti u svojoj službi, bila je široko proširena u svim europskim zemljama.

      Od te knjige sačuvano je šest primjeraka, od kojih se četiri nalazi u Hrvatskoj.

      Godine 1508. u toj tiskari tiskan je i Tranzit svetoga Jerolima. To je treći prijevod Tranzita u hrvatskoj književnosti, ali prvi koji je preveden s talijanskog, jer su prethodna dva prijevodi s latinskoga jezika. U kolofonu nalazimo podatak da je Tranzit tiskan u kući Silvesta Bedričića, a da je majstor tiskar bio Grgur Senjanin. Na kraju su dodani dvostrukorimovani dvanaesterci koji se pripisuju Marku Maruliću.

      Posljednja stranica Tranzita sv. Jeronima, Senj 1508.

      Iste godine tiskani su i Mirakuli blažene Deve Marije, prijevod popularne talijanske zbirke "Miraculi della gloriosa Vergine Maria". To je najopsežnija zbirka Marijinih čudesa u hrvatskoj književnosti, a sadrži 61 legendu. Prema podatcima u kolofonu, majstor tiskar i ovdje je bio Grgur Senjanin.

      Sačuvano je pet originalnih primjeraka toga djela, a najpotpuniji primjerak nalazi se u Londonu.

      Prva stranica Mirakula

      Posljednja glagoljska knjiga izašla iz ove tiskare također je bila tiskana godine 1508. Riječ je o Korizmenjaku koji se sastoji od propovijedi u dane korizme. To djelo je također prijevod sa talijanskog jezika. Radi se o popularnom djelu franjevca konvenualca Roberta Caracciola, znamenitog propovjednika iz 15. stoljeća. Na hrvatski jezik djelo su preveli Pero Jakovčić i Silvestar Bedričić, što opet doznajemo iz kolofona.

      Sačuvano je deset primjeraka Korizmenjaka, od kojih se sedam čuva u zagrebačkim knjižnicama.

      Posljednja stranica Korizmenjaka

      U tiskari u Senju tiskan je i Ritual zajedno s Meštrijom dobra umrtija, međutim, ne zna se točna godina tiskanja te knjige jer su sačuvani primjerci nepotpuni, te im je datum izdavanja, zbog nedostatka kolofona s potpunim podacima, nemoguće utvrditi točno. Ritual je sastavljen od poznatih ritualnih tekstova glagoljaške tradicije. Prema istraživanjima Josipa Leonarda Tandarića, senjski Ritual pripada prvim tiskanim ritualnim priručnicima na Zapadu uopće.

      Uz Ritual tiskana je Meštrija dobra umrtija, koja se uvrštava među najpopularnije srednjovjekovne latinske spise. To je moralizatorsko-didaktički spis koji je koncipiran kao priprava za smrt. Budući da je to neliturgijski spis, tiskan je narodnim jezikom, za razliku od Rituala koji je tiskan crkvenoslavenskim jezikom hrvatske redakcije.



Senjske inkunabule i senjska tiskara