Kakav rječnik za živi hrvatski jezik

Vatroslav Lopašić, 1992.

Prema najavi prof.dr. Dalibora Brozovića u govoru održanom početkom veljače o.g. u Leksikografskom zavodu "M. Krleža" i "Školska knjiga", namjerava taj Zavod izdati "novi jednojezični (hrvatsko-hrvatski), jednosveščani rječnik". Izradu tog rječnika - kako se navodu u članku objavljenom u Večernjem listu od 9. II. 1992. - vodili bi profesori Brozović i Ladan uz suradnju ekipe iz zagrebačke "Školske knjige" kojoj će na čelu biti dr. Raguž. To je značajna najava koju treba pozdraviti, napose nakon odaziva koje je izazvao novo izašli "Rječnik hrvatskoga jezika" od V. Anića, a obzirom na njegov sadržaj i obilje netočnosti, što ga čini i nepoželjnim i nepouzdanim. Nadajmo se da nas najavljeni rječnik "Školske knjige" neće razočarati.

Kao budući kupac novog rječnika želim kazati par riječi o tome kako si ga zamišljam i što od njega očekujem. Najprije o sadržaju rječnika. Lijepo bi bilo da ga se ne ograniči samo na hrvatsku štokavštinu. Neka to bude rječnik koji uzima u obzir cijelu hrvatsku književnost, a to će reći i djela što ih naši pisci objavljuju i na područnim narječjima kao napr. na čakavskom ili na kajkavskom. Ako je uvrštena riječ čakavska, odnosno kajkavska, neka bude kao takva u rječniku i označena. Ta su narječja hrvatska pa ih se kao dio hrvatskoga jezika ne bi smjelo mimoići i tako potiskivati. Uključivanjem tih narječja uz hrvatsku štokavštinu taj bi rječnik uistinu bio rječnik živoga hrvatskog jezika.

Novi bi rječnik uključivanjem čakavskih riječi otvorio put i o onima koji nisu čakavci do punijeg shvaćanja čakavštine pisaca i pjesnika kao što su napr. M. Balota, D. Gervais, P. Ljubić, V. Nikolić i drugi, a ujedno i usporio povlačenje i odumiranje tog milozvučnog narječja pod utjecajem škole i sredstava javnog priopćavanja. Kako nostalgično zvuči jedna strofa u pjesmi "Didi odmaraju trudne kosti", od V. Nikolića:

"Cakavski i čakavski - 'rvatski su govorili oni,
A sinovi sad govoru štokavski, šta nije isto.
Unuci sad uču štokavski, a njiman to u duši ne zvoni,
Pa s jezikom sve im je tuđe, pa i njihovo rodno misto."

Standardna štokavština nikome tako "u duši ne zvoni", ona je više hladna, službena. Riječi narječja, uz lokalnu povezanost, imaju često i jak osjećajni naboj koji podsjeća i veže uz rodni kraj, djetinjstvo i rođake... pa je to razlog da se pjesnici rado vraćaju u govor koji im je prvi "u duši zazvonio".

Slično bi mogli i obrazlagati da i kajkavske riječi trebaju ući u rječnik koji se želi prikazati kao rječnik hrvatskoga jezika. I tu se može navesti niz pisaca koji su se poslužili i kajkavštinom da stvore djela koja su ures i ponos hrvatske književnosti. Spomenimo samo neke novije pisce (mimoišavši one iz prošlih vremena) kao D. Domjanić, M. Krleža, N. Pavić. Krleža je u svojim "Baladama Petrice Kerempuha" neizbrisivo uprisutnio kajkavštinu u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Tu se je poslužio jezikom koji mu je u djetinjstvo ušao "u njegovu dušu", a za kojim je i žalio kako se vidi iz stihova u "Planetariumu":

"Ileri pak pilki, faklonosi,
naškrabani dijaki, larfonosi,
pokapali su paradno starinsku reč Kaj.
Kak zvon je Kaj grmelo,
kak kres je Kaj plamtelo,
kak jogenj, kak harfa vekomaj,
a oberpilko v gali,
s pogrebnim faklom v roki,
med ilerskimi fanti,
mertvečkemi snuboki,
španceral se
Doktor Ludwig von Gay.

Cinkuš je lajal v megli, golgotski,
pokapati smo znali furtinavek gospocki. "

Nije naš dragi Kaj ostao u ilirskom grobu, on diše i danas grije naša srca. Zato kajkavske riječi spadaju u rječnik onakve namjene kako je prof. Brozović najavio; koliko i koje riječi, u ocjeni je priređivača rječnika, ali neka on omogući korisniku da može čitati s razumijevanjem suvremene pisce koji se posluže kajkavskim.

Novi rječnik neće moći mimoići ni turcizme koji su k nama došli preko Bosne. Slikovitost i jedar govor pisaca kao što je napr. I. Aralica, stvara tim turcizmima živopisno ozračje radnje i događaja koji se opisuju, no često su čitatelju nepoznati i nerazumljivi. Zato ih treba uvrstiti u najavljeni rječnik. Međutim, i ovdje ovisi o priređivačima što treba biti u rječniku, a što ne. Slično je i s nazivljem iz raznih znanosti. Trebaju ući one riječi za koje se smatra da spadaju u opću naobrazbu. Kako i tu pogoditi pravu mjeru? Nadalje, stvar je ukusa i osjećaja koliko treba uključiti vulgarnih, šatrovačkih, frajerskih i tima sličnih riječi. No, barbarizme treba kao takve označiti, navesti preporučljivu zamjenu da im se upotreba bar time potisne.

A sada nešto o tome kako mislim da bi bilo dobro da su riječi prikazane. U ovo se ne bih upuštao da nemam pri ruci primjer u kojem se - po mojem shvaćanju - u tome griješi. Radi se o definicijama pojmova (značenja riječi). One, očito, trebaju sadržavati ono što je dovoljno za opis i razumijevanje navedene riječi. Ako se definicija pri tome ograniči samo na ono što je u tu svrhu i nužno, onda je ona optimalna što se njezina opsega tiče. U tom optimiranju ne treba pretjerivati; bolje je da je u njoj i nešto više no što mora biti, nego da u njoj štogod od nužnog manjka. Nadalje, sve odredbene riječi u definiciji moraju se u rječniku nalaziti. Što ovdje mislim, pokazat ću na jednom primjeru iz jednog rječnika. Tamo čitamo: "daktil - trosložna pjesnička stopa... osnovni element gračkog i latinskog heksametra." Sada tražim riječ "heksametar". Nje, međutim, nema, pa smo prema tome kod riječi "daktil" zašli u slijepu ulicu. Međutim, ako smo se prisjetili stope "spondej", ni nju nećemo naći u rječniku što ga imam pri ruci. Uz kompjutersku obradu takvi bi propusti sigurno otpali. Novim tehnikama i metodama rječnici se sastavljaju daleko brže i kvalitetnije nego prije dvadesetak godina. Vrijedilo bi u ekipu za obradu rječnika uzeti i informatičara.

Poznato je da si čovjek može željeti svašta. Da li su sve želje opravdane i da li će se ispuniti, to je stvar budućnosti. Tako si ja želim da bi pojedini članci u rječniku pri svojem kraju sadržavali bar osnovni etimološki podatak, da se vidi iz čega je ta riječ nastala; ako je to napr. staroslavenska riječ, ili grčka, neka je navedena u prikladnoj transliteraciji. Podrijetlo neke riječi nije beznačajno za njezino aktualno značenje, i oblik. Podatak samo da je neka riječ orijentalnog podrijetla od male je vrijednosti. To bi vjerojatno i korisnik rječnika sâm iz oblika i zvuka riječi zaključio. Poopćene oznake od male su vrijednosti, pogotovo ako se uz istu riječ nagomilaju.

Ako bi se reklo, sve je to lijepo i dobro, ali time će opseg rječnika nabujati. Mislim da to ne bi trebalo biti. Izbacite balast nevrijednih barbarizama, nepotrebnih stranih riječi, organizirajte štedljivije pojedine članke uključujući u njih riječi koje imaju velik dio zajednički s naslovom, upotriejbite biblijski papir, pa ako baš treba, povisite broj stranica. Nije cijena rječnika osnovna odrednica njegova opsega. Mi smo Hrvati željni i žedni hrvatske riječi nakon suše i represije, koja je tu vladala decenijama. Neka dođe pravi, istinski, pouzdani, jednosveščani, priručni rječnika živoga hrvatskog jezika koji će uz Bibliju - ili Kuran - biti druga knjiga u ruci svakog naobraženog Hrvata koji poštuje i voli svoju Domovinu. Neka to bude rječnik jednako drag i štokavcu i čakavcu i kajkavcu, neka to bude rječnik hrvatskog jezika čitave nam Hrvatske.

POGOVOR. - Otvorimo Bibliju - na prvoj stranici:

U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanima, i Duh Božji lebdio nad vodama.

I reče Bog: "Neka bude svjetlost!" I bi svjetlost.

I reče Bog: "Načinimo Čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci - svoj zemlji - i svim gmizavcima što puze po zemlji!"

Tada Jahve, Bog, načini od zemlje sve životinje na polju i sve ptice u zraku, i predvede ih Čovjeku da vidi kako će koju nazvati, pa kako koje stvorenje prozove, da mu tako bude ime.

Bog stvara i govori, govori i stvara. Načinio je i čovjeka na svoju sliku, sebi slična, pa mu je zato dao dar da može govoriti, da bude gospodar svoj zemlji i svemu na njoj. Da govoreći stvara i daje imena svim stvarima i stvorenjima. Dar govora božanska je crta Božje slike u Čovjeku, u nama. To nas uzdiže nad sve živo. Primajmo sa zahvalnošću i poštovanjem taj dar riječi što ih stvaramo i izgovaramo, jer štujući dar štujemo i Darovatelja.

Vatroslav Lopašić