Osvrt na knjigu

Andrea Riccardi:  Ivan Pavao II. Biografija.

Kada su mi predložili da na ovoj promociji govorim o knjizi Andree Riccardija, Ivan Pavao II Biografija, pomislio sam kako će to, za mene, biti vrlo jednostavan zadatak. Naime, poznajem autora. Puno puta sam ga susreo i s njim razgovarao. Isto tako, imao  sam čast i povlasticu više se puta susresti i razgovarati s papom Ivanom Pavlom II., jer sam preko šest godina predstavljao svoju Domovinu kao prvi veleposlanik Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici. Pisac predgovora hrvatskom izdanju, Mons. Nikola Eterović, također mi je dobro poznata osoba.

Rekoh da  sam pomislio kako će mi, zbog navedenih činjenica, biti lako govoriti o knjizi.  Međutim, ubrzo sam shvatio da se nalazim pred složenim i delikatnim, ali zato ne manje dragim zadatkom. Govoriti o Velikom papi Ivanu Pavlu II. čast mi je i zadovoljstvo, ali i silna odgovornost. Prof. A. Riccardi osoba je mog velikog poštovanja. Dobro mi je poznat njegov rad i njegovo djelo.

Utemeljitelj je, u svijetu poznate, zajednice Svetoga Egidija (Comunitá Sant´ Egidio) i njen dugogodišnji predsjednik. Priznati je povjesničar i vrlo ugledni katolički djelatnik  u Italiji, pisac nekoliko zapaženih knjiga od kojih su mnoge prevedene na više stranih jezika. Od nedavno, točno od 16. studenoga prošle godine, ministar je u nestranačkoj vladi Italije Marija Montija, u kojoj je odgovoran za međunarodnu suradnju i integracije.

Prijeđimo na knjigu. U svom proslovu autor naglašava da će radi  boljega razumijevanja papine osobe i njegova pontifikata morati temeljito osvijetliti papin životopis, ali isto tako i sva ona burna povijesna zbivanja s kojima je neraskidivo povezan život Karola Wojtyle. 

Kao mladić  Wojtyla je osjetio užas nacizma i s time povezane masovne likvidacije i deportacije. Slijedilo je drugo zlo, ako je suditi po višestruko većem  broju ljudskih žrtava još opakije i od nacizma i fašizma zajedno, a to je komunizam. Tu su zločini Sovjeta, masovna ubijanja poljskih časnika u Katynu, okrutni diktatorski režim i u domovini mu Poljskoj,  koji je osjetio na vlastitoj koži. Prošao je dakle pakao na zemlji i crnih i crvenih. Sjetimo se da je Auschwitz pripadao njegovoj biskupiji. Ta su dva  totalitarna sustava dekretom odredili smrt Boga, kako kaže suvremeni francuski novinar i publicist Henri Tincq, a oba su sijala  smrt čovjeka,  usmrtili su milijune nedužnih  po koncentracijskim logorima i gulazima, po križnim putovima… Ivan Pavao II. je znao reći da je svako društvo bez Boga dehumanizirano. Osobno bih dodao: za takvo društvo ništa nije sveto i sve je dopušteno!

Ne kanim se upuštati u prepričavanje knjige, jer bi nam za to trebalo puno više vremena. Treba napomenuti da se prof. Riccardi u pisanju knjige koristio svim  dostupnim mu  povijesnim izvorima, arhivima, svjedočenjima najbližih papinih  suradnika, i samoga sadašnjega pape Benedikta XVI., te svjetski poznatih osoba, državnika i političara,  brojnih uglednih prijatelja i znanaca iz crkvenih i drugih krugova. Akribijom znanstvenika u ovoj je knjizi ispripovjedio rijetko sadržajan, događanjima neobično bogat život.

Sa sjetom čitamo o Karolovom  najranijem tužnom, dramatičnom djetinjstvu,  o studiranju, ali i o radu u kamenolomu i tvornici, o njegovim glumačkim iskustvima, pratimo ga na putu svećeništva. Zbog svoje iznimne darovitosti odlazi na doktorski studij u Rim. Njegovo se poljsko domoljublje, a nadasve njegovo svećeništvo,  preko Rima, kako on sam kaže sjećajući se toga vremena, „obogatilo europskom i univerzalnom dimenzijom“.

Ne odričući se svojega poljskog domoljublja, preko Rima sve više postaje Rimljaninom i Europejcem. Vremenom postaje i  iskreni zagovornik velike Europe. Protivnik je sporazuma na Jalti tj.  njene podjele, a zagovara duhovno ujedinjenje Europe, te, kako kaže Riccardi, ukazuje „na kršćanske korijene toga kontinenta kao temelja njegova jedinstva.“ „Unatoč rizicima“, navodi dalje Wojtylino razmišljanje, „Poljska i istočne zemlje  moraju ući u Europsku zajednicu“, te  „unatoč sve većim dvojbama katoličkih krugova glede Europe,  Ivan Pavao II. ostaje uvjeren da je jedinstvo kontinenta epohalan cilj  koji može poduprijeti, a ne oslabiti kršćansku vjeru ….“

Za vrijeme studija u Rimu odlazi Wojtyla na kraće vrijeme u Belgiju i u Francusku, gdje se oduševljava pokretom „svećenik-radnik“. Nakon povratka u svoju domovinu Poljsku 1948.  u početku  radi u udaljenom selu na župi, pa potom u Krakowu. Posebno ga  zanima  pastoralni rad s mladima. U 38. godini  imenovan je  pomoćnim biskupom, u 44. godini  nadbiskupom Krakowa i to kao  prvi krakowski nadbiskup ne-plemić, a potom kardinalom.

Bio je redoviti sveučilišni profesor na katoličkom sveučilištu u Lublinu, te  ravnatelj Etičkoga instituta. U njegovim je znanstvenim preokupacijama i istraživanjima uvijek u središtu čovjek. Papa Wojtyla  za sebe  kaže da nikada nije „imao sklonosti prema prirodnim znanostima.“ I dodaje: „Uvijek sam se više zanosio čovjekom“.

Pišući o tom razdoblju Wojtylina života prof. Riccardi rado ističe kako ga je Bog obdario mnogim  darovima. Bio je čovjek velike kulture i erudicije, vrhunski intelektualac, koji je uz filozofiju volio i povijest i kao zaljubljenik u književnost rado čitao poznate klasike. Bio je ne samo  filozof i teolog, već i vrstan pjesnik i dramski pisac. No, nadasve je bio čovjek silne, nepokolebljive  vjere. Govoreći pak o Wojtyli kao nadbiskupu i papi kaže da nije bio baš vješt  u zapovijedanju, što uopće ne znači da nije bio vješt u upravljanju, jer  je bio čovjek dijaloga. Sam papa, govoreći o vremenu dok je bio krakowski nadbiskup kaže: „Možda se trebam prekoravati što se nisam dovoljno trudio zapovijedati. To u određenoj mjeri potječe od moje naravi“. A to potvrđuje i kardinal Alfonso López Trujillo, koji ga je često posjećivao, kada kaže: „Bio je čovjek dijaloga koji nikada nije nametao svoje mišljenje..“

Dapače, oni koji su ga dobro poznavali reći će da je bio poznat po tome što je više slušao, a manje govorio. Takav je bio i kao papa sa svojim suradnicima koje je veoma poštivao i uvažavao njihova mišljenja.  A poljski komunisti su za njega govorili da je „unatoč kompromisnu i elastičnu držanju osobito opasan protivnik“, koji  „uporno traži prostor mogućega“.

Dana  16. listopada 1978. postaje papa, prvi papa Poljak i Slaven, u povijesti Katoličke Crkve! Papa koji nije bio obični sudionik povijesnih zbivanja. On je povijest stvarao! I duboko ju je obilježio svojom osobnošću i  svojim velikim djelom. I ostat će u povijesti zapamćen kao neosporni moralni autoritet.

Autor ne propušta niti jedno poglavlje iz papina života pa ćemo tako naći i ona, kako kaže Mons. Eterović, „iz pastoralnog, crkvenog, diplomatskog i političkog djelovanja pape Ivana Pavla II…“ U knjizi, koju danas promoviramo, kroz 13 poglavlja, ispripovijedan je, možemo slobodno reći, „misterij Wojtyla“,  prikazan nam je „jedan posve drukčiji papa“.

Čitamo i o njegovom mučeništvu i atentatu na njega 13. svibnja 1981., o  njegovoj neprestanoj borbi  za slobodu svakoga čovjeka, o stalnoj molitvi za  trajan i pravedan mir i suživot u svijetu. Na  500 stranica upoznajemo papu mistika i karizmatika, papu putnika, koji svoj pastoral provodi i putujući, odlazeći k ljudima, donoseći im ohrabrenje i utjehu. Isto se tako rado i često  susretao s mladima.  Posebna su mu briga bili siromašni, marginalizirani, obespravljeni…

Vrlo je zanimljivo poglavlje i o razvoju složenih odnosa između Svete Stolice i SAD-a u koje papa odlazi sedam puta,  te o vrlo suptilnoj vatikanskoj diplomaciji, posebice u trenucima kada Amerika, nakon raspada Sovjetskoga Saveza, ostaje u određenom razdoblju jedinom pravom svjetskom velesilom, kada dolazi do stanovita poremećaja ravnoteže u svijetu. Isto je tako neobično važno poglavlje koje govori o najkatoličkijem kontinentu, Južnoj Americi, o teologiji oslobođenja, o jakom skretanju jednoga dijela katolika u tom dijelu svijeta prema ljevici, gotovo prema marksizmu i komunizmu.

Za marksizam papa na jednom mjestu kaže da je „opasna naivnost“. Zanimljive su i stranice o sve značajnijem širenju neoprotestantizma američkoga podrijetla,  što su južnoameričke  oligarhijske vlasti podupirale, jer su u tome vidjele i svojevrsnu branu „socijalističkom opredjeljenju katolika“.

Vrijedi pozorno pročitati dio knjige koji govori o odnosima s Izraelom, a što je bila velika preokupacija Ivana Pavla II.,  te o konačnoj  uspostavi diplomatskih odnosa (1993). Takav odnos s Izraelom nije priječio Ivana Pavla II. da se približi i islamu i da započne dijalog s muslimanima. „Moramo se poštivati. Moramo se i uzajamno poticati na činjenje dobrih djela“, kazat će u Casablanci 1985., a  samo nekoliko godina kasnije bit će prvi papa koji je bosonog ušao u džamiju, u Damasku 2001.

 Njegova je velika želja bila i otvaranje prema Kini, no nažalost kinesko je pitanje ostalo i poslije njegova pontifikata potpuno neriješeno. A Rusija, bolje rečeno Ruska pravoslavna crkva,  je ostala dosta zatvorena prema Ivanu Pavlu II., i uopće prema Vatikanu, unatoč dobro poznatog papinog iskrenog zauzimanja na planu ekumenizma, dakako i u odnosu  na ostale religije.  Sveta je Stolica, zahvaljujući upravo papi Ivanu Pavlu, snažno krenula u novu    ekumensku „diplomaciju“.

Stranice posvećene ženama, su također vrlo zanimljive. Bez obzira na poznat tradicionalan stav o (ne)ređenju žena, Ivan Pavao II. rado ističe veliku važnost žena u Crkvi, pa će reći da je žena „znak Božje nježnosti prema svijetu“. Ona je, kazat će na drugom mjestu, „straža nevidljivoga“. Konačno, jednu je svoju apostolsku poslanicu „Mulieris dignitatem“ (1988) posvetio „dostojanstvu i pozivu žene“.

Mnogi papini biografi, pa tako ni prof. Riccardi, ne propuštaju spomenuti važnu ulogu pape Ivana Pavla II. u padu komunizma. Helmut Kohl će reći da je ona bila presudna, a sam papa pak kaže da je „u tom procesu bila važna Crkva, a ne papa“. Nema nikakve dvojbe da je Wojtyla predobro poznavao totalitarnu komunističku praksu, narav i metode toga zla 20. stoljeća, koje je nijekalo osnovna ljudska prava društva i čovjeka pojedinca. I zato on nije bio pobornik taktičkih prilagodbi  komunističkim zemljama i njihovim  vođama, kao neki njegovi prethodnici. Mislim pri  tome na kardinala Casarolija i papu Pavla VI. i na njihovu takozvanu Ostpolitik, koja je težila poboljšanju odnosa s komunistima, zasigurno u dobroj namjeri olakšanja teškoga stanja u kojem su živjeli katolici iza Željezne zavjese.

Tome je posvećeno dosta stranica. To, međutim, ne znači da Ivan Pavao II. nije bio za takve razgovore. Naprotiv, ali  je odlučno inzistirao na moralnim, duhovnim vrjednotama, na ljudskim pravima, pravima savjesti, pravima svih naroda, i onih malih! Dakako i na vjerskim slobodama. I čvrsto je vjerovao da ti potlačeni narodi imaju snage zbaciti jaram moćnoga komunističkog totalitarizma. Na Zapadu, pak, mnogi nisu u to vjerovali. Precjenjivali su snagu komunizma. 

Dakle,  posve je  sigurno da je on dao velik, presudan doprinos za  pad Zida, za urušavanje komunizma u istočnoeuropskim zemljama. No, naglašavam, za  to nije koristio neki poseban politički program, jer ga nije ni imao. Imao je, kako sam reče, „Kristov program“, koji samo treba „ispuniti prema mjeri našega vremena“.   Neki drugi kažu, rušio ga je križem u ruci,  a  možda je još bolje   kazati da je u tome uspio  hodajući i trpeći pod križem, zagledan u Krista, kojega se, kako je rekao u prigodi jednoga posjeta Poljskoj (1987.), „ne može isključiti iz čovjekove povijesti, ni na kojem dijelu zemaljske kugle“. 

Nije ništa manje bio odriješit ni u svojoj osudi neoliberalnog  kapitalizma. Čini mi se da je on prvi upotrijebio sintagmu „capitalismo selvaggio“ – divlji kapitalizam. I u takvim je stajalištima bio  nepokolebiv. Vrlo je jasno u tom smislu rekao da nije kapitalizam taj koji je izvojevao pobjedu nad komunizmom, već se radi o pobjedi moralnih vrjednota. Želi Crkvu djelatnu na planu oslobađanja čovjeka od siromaštva, slobodnu od svih  ideologija koje se temelje na izrabljivanju, nasilju i  mržnji. Potiče pak socijalni nauk Crkve koji je svojevrsna kritika postojećih gospodarskih sustava.

Pratimo na kraju i njegovu bolest, agoniju, nemoć komuniciranja. No i takav, kako kaže Riccardi, je „plijenio srca“.  Papa Benedikt XVI. će, govoreći  o svom predšasniku, kazati  autoru ove knjige:“ Njegov je život posljednjih godina bio prava kateheza boli…Ivan Pavao II. svojom je osobnom patnjom pokazao kršćanstvo kao vjeru Raspetoga.“ Također će reći:“Vidio sam  ga kako pati, ali ne i tužna“.

U subotu 2. travnja 2005. prestale su njegove fizičke patnje. Posljednje riječi, koje je uspio izgovoriti, bile su: „Pustite me da pođem Gospodinu“. Tim se riječima Ivan Pavao II. preselio u nebeski Jeruzalem. Dugo ćemo ga pamtiti kao papu prisutnosti i riječi, kao papu koji je komunicirao s čitavim svijetom, kao  papu medija, čija je svaka riječ bila duboko proživljena i dostupna svima. Crkvu je shvaćao kao Božji narod kojemu treba služiti. Bio je veliki moralni i ljudski autoritet, ali nikada autoritativan, osim kada je bio u pitanju nauk vjere.

U knjizi nema puno redaka o Hrvatskoj. Istina,  Riccardi  govori o odluci Svete Stolice da prizna Hrvatsku i Sloveniju, što je i učinjeno 13. siječnja 1992. Spominje i reagiranje srpske javnosti koja u tom činu vidi pristranost i naklonost Vatikana prema tim državama.  Na sličan način reagira i francuski predsjednik F. Mitterand, koji oštrim riječima govori o vatikansko-njemačkoj osovini. Riccardi u tom kontekstu  spominje jasan odgovor vatikanskoga ministra vanjskih poslova Mons. Jean-Louis Taurana koji objašnjava da „se  tim priznanjem htjela zaustaviti srpska agresija na Hrvatsku i time dovesti do pristanka međunarodne zajednice na njenu neovisnost“. 

O toj izjavi, kao i  o putovanju Mons. Taurana u kolovozu 1991. (5. - 7. ) u Zagreb i Beograd, osobno sam s njim razgovarao nekoliko puta.  Govorio mi je o tadašnjim svojim susretima s nekim hrvatskim biskupima, s patrijarhom SPC-e Pavlom, s ondašnjim mvp  Jugoslavije Budimirom Lončarom. Na povratku je izvijestio Svetoga Oca o onome što je vidio i shvatio,  a to je,  kako piše Riccardi,  da je,:“…jedinstvo naroda na području bivše Jugoslavije neodrživo.“ Meni osobno je  Mons. Tauran o tom razgovoru  rekao sljedeće: „Kazao sam papi: Sveti Oče, Jugoslavija više ne postoji.“

Držim da će vas, i ovo  malo, što ste čuli potaknuti da uzmete u ruke knjigu prof. Andree Riccardija – Ivan Pavao II. Biografija, u izvrsnom prijevodu mr. Branka Jozića. Siguran sam da  ćete još puno toga otkriti o životu i djelu velikoga pape, kao i upoznati puno toga zanimljivoga iz povijesti Katoličke Crkve u vremenu njegova pontifikata. 

Dopustite mi da, uz kratak prikaz ove knjige, kažem i nekoliko riječi o nekim mojim osobnim susretima s blaženim Ivanom Pavlom II. Vrlo kratko s namjerom da upotpunim sliku o tom papi za kojega je Solženjicin  nadahnuto rekao: „Ovaj je papa dar Božji. A kakav je tek bio dar nama Hrvatima!

Odmah nakon uspostave diplomatskih odnosa između Republike Hrvatske i Svete Stolice, dekretom predsjednika dr. Franje Tuđmana od 11. ožujka 1992. godine, imenovan sam prvim veleposlanikom RH pri Svetoj Stolici. Vjerodajnice sam predao Svetom Ocu 3. srpnja 1992. godine. Sam je papa taj trenutak  nazvao u svom govoru  „povijesnom odrednicom“. Nakon službenoga dijela slijedio je razgovor u četiri oka.

Toliko sam toga htio, a čini mi se i uspio  kazati papi, prenijeti mu bol Vukovara i  Škabrnje, ali  i  Dubrovnika i cijele Hrvatske. Prenio sam mu i zahvalnost našeg naroda.  Treba li kazati koliko sam bio uzbuđen?!…I ponosan u isto vrijeme! U prvim sam papinim riječima osjetio nevjerojatnu ljudsku bliskost i  razumijevanje za  naše patnje. I dok je izražavao svoje suosjećanje, molio je da  ne dopustimo da naša srca, unatoč stradanjima i razaranjima, budu ispunjena mržnjom. Mržnja je izvor svih zala, ona razara sve oko sebe, pa i samu sebe.

Zbog ograničenosti vremena  izostavljam susrete koji su povezani sa službenim posjetima crkvenih dostojanstvenika, visokih državnih i vojnih dužnosnika i  izaslanstava. Rado se  prisjećam audijencije za gradsko i crkveno vodstvo Zadra u prigodi 600. obljetnice utemeljenja generalnoga učilišta dominikanskoga reda u Zadru, kao i primanja za diplomatski zbor u prigodi Božićnih i novogodišnjih blagdana.

Hrvatskom su narodu ostali u dubokom sjećanju svi papini posjeti, a naročito njegov prvi  posjet  Hrvatskoj 10. i 11. rujna 1994. Za mene su susreti s papom na hrvatskom tlu bili izuzetno uzbudljivi, a u nezaboravnom sjećanju ostao mi je doživljaj u zrakoplovu na povratku u Rim. U jednom sam trenutku preko razglasa čuo svoje ime i poziv da dođem k Svetom Ocu. Bio sam iznenađen, zbunjen i radostan u isto vrijeme.

Došao sam  do pape, sjeo uz njega, a on mi je pružio medalju posebno izdanu za tu prigodu. Uspio sam reći nekoliko riječi zahvale. Nisam krio uzbuđenje, ali i ponos, kada sam mu priznao da sam sretan što pri Njegovoj Svetosti predstavljam taj divan hrvatski narod, koji ga je primio s toliko ljubavi i iskazao mu svoju duboku privrženost. Da je i on sam to osjetio, otkrivamo u njegovom kratkom obraćanju novinarima, tada u avionu, kada je, između ostalog, rekao:“…Ovaj je dan znamenit, dan za pamćenje. Moja je davna želja bila doći u Hrvatsku, a sada sam vidio kolika je to bila želja hrvatskoga naroda…“ Novinaru Radio Vatikana  je, također, u zrakoplovu priznao “U Hrvatskoj sam se osjećao kao kod kuće. Ovo mogu doživjeti samo u Poljskoj.“

Sjećanje na nezaboravne susrete s Ivanom Pavlom II. završit ću svojim službenim oproštajem, koji je bio u papinom ljetnikovcu, u Castel Gandolfu, 4. rujna 1998. Papa je već tada bio vidno iscrpljen, ozbiljno bolestan. U desetak minuta razgovora s njim prisjetio sam se najznačajnijih događaja u svom mandatu. Posebno je bilo riječi o  narednom papinom posjetu hrvatskom sjeveru i jugu (2. - 4.X.) – Zagreb, Marija Bistrica, Split,  te o beatifikaciji kardinala Alojzija  Stepinca.

Pri samom kraju prisjetimo se antologijskih riječi, koje  je Ivan Pavao II. uputio na svom posljednjem, oproštajnom posjetu Hrvatskoj. To je bilo njegovo 100. jubilarno putovanje izvan Italije, kada je posjetio Rijeku, Osijek, Đakovo, Zadar i Dubrovnik:

„Posebna hvala tebi puče hrvatski, koji si me dočekivao raširenih ruku i srca otvorena po ulicama Dalmacije, Slavonije i Kvarnera. Sjećam se tvojih patnji uzrokovanih ratom, što su još uvijek vidljive na tvojemu licu i što se odražavaju  na tvome životu i blizu sam svima koji podnose tragične posljedice toga rata. Poznata mi je,  međutim, tvoja snaga, tvoja hrabrost i tvoje ufanje i siguran sam da će ti ustrajno zalaganje omogućiti da jednom i ti ugledaš bolje dane. Hvala i tebi, mladeži hrvatska. Neka te Bog blagoslovi!

Zemljo Hrvatska Bog te blagoslovio!“  Tako nam je zborio papa u Zadru 9. lipnja 2003. godine.

Završavam riječima, koje je dva dana kasnije, na Trgu Svetoga Petra, govoreći o svom putovanju u „plemenitu hrvatsku zemlju“, papa rekao: “Neka Bog nastavi  blagoslivljati i štititi Hrvatsku! Ona će uvijek imati povlašteno mjesto u mojoj ljubavi i u mojoj molitvi.“ Ohrabren tim riječima, duboko vjerujem da blaženi Ivan Pavao II. i na nebesima moli za Hrvatsku.

Dubrovnik, 26. ožujka 2012. 

Ive Livljanić
veleposlanik u m.


Naljepše zahvaljujem g. Ive Livaljniću na poslanom tekstu. D.Ž.

Ive Livljanić

Croatia - an Overview of its History, Culture and Science