Ive Livljanić – Osvrt na knjigu autora
Dr. Danijela Mišćina – Temelji diplomacije Svete Stolice


Knjiga  dr. Danijela Mišćina – Temelji diplomacije Svete Stolice u svom se pristupu  veoma razlikuje od sličnih knjiga, poglavito onih koje su objavljene na našim prostorima. I dok    uglavnom svi oni promatraju vatikansku diplomaciju isključivo sa sociološkog stajališta,  često temeljenog  i na  nekakvim predrasudama, slažući se da je  Sveta Stolica  ipak “država” sui generis pa onda  i njena diplomacija na neki način sui generis, dr. Mišćin naglašava da je ta osobitost diplomacije Sv. Stolice određena “strukturom Katoličke Crkve i njezinim unutrašnjim životom”.I sve što dalje obrazlaže,  specifičnost vatikanske diplomacije, različitosti u odnosu na ostale diplomacije, sve se to  može, kako on kaže,  razumijeti  “samo iz teološke perspektive”, samo onda ako imamo na umu činjenicu da Crkva ima svoje ishodište u Kristu, dakle u Bogu i da je prema tome ta i takva “...diplomacija Svete Stolice izravno i bitno uvjetovana svojom teološkom baštinom..” I zaključuje kako  diplomat pri Svetoj Stolici,  koji nema nikakvih teoloških temelja (što ne znači uopće  kako bi trebao biti teolog) i ne poznaje u dostatnoj mjeri  strukturu Katoličke crkve i Svete Stolice, puno teže diplomatski  komunicira  s njenim dužnosnicima i znatno teže ulazi u njenu bit , iako to ne znači da ne može korektno pratiti njihovu diplomaciju. Što više nije ni dobro te komunikacije previše opteretiti “teološkim diskursima u svakodnevnoj komunikaciji”. I još nešto: autor je u svom radu svjesno izabrao znanstveni teološki pristup, što mu kao filozofu i  izvrsnom poznavatelju religijskih znanosti i nije bilo teško. Akribijom znanstvenika,  pozivajući se  na različite dokumente Svete Stolice i drugu stručnu literaturu, koju je temeljito proučio,  uz mnoštvo fusnota, autor  je jasno dao do znanja da želi duboko ući u bit  vatikanske diplomacije. Zbog svega toga je ova knjiga, posebno u prvom dijelu možda malo teže čitljiva, što bi se reklo – manje popularna. Uza sve to ona ostaje  izvanredan poticaj ozbiljnom čitatelju koga ova problematika zanima da ga još više produbi i proširi.

Polazeći od činjenice da se  diplomacija Svete Stolioce zasniva na Evanđelju, preciznije na  Kristovom nauku, kao i da su na neki način prvi njeni veleposlanici upravo apostoli koje je sam Krist poslao u svijet, a vjerodajnice su im bile njegove  riječi da idu po svem svijetu, da šire njegovu riječ,  lako ćemo shvatiti  osnovne postavke vatikanske diplomacije na  koje autor ne bez razloga upozorava i ističe kao njene temeljne i trajne osobitosti.  Dakle, Sveta Stolica se kao vrlo aktivni subjekt u društvenim previranjima i u međunarodnim odnosima energično zalaže i bori, ne samo za zaštitu  vjerskih prava  katolika te crkvenih ustanova,  već isto tako i za dostojanstvo svake ljudske osobe i svakoga naroda,  za pravdu i mir kao i za opće, zajedničko  dobro u čitavom svijetu. Svjedoci smo stalnih vapaja rimskih prvosvećenika za mir, ali ne bilo kakav, već pravedan mir u čitavom svijetu. Sjetimo se samo riječi velikoga i neumornog borca za mir, pape Ivana Pavla II. upućenih diplomatskom zboru akreditiranom pri Svetoj Stolici 1982., “...vatikanska diplomacija ne može šutjeti kada su ugrožena neotuđiva prava čovjeka i ne  manje sveta prava naroda”. U sve to sam se i osobno mogao uvjeriti u svom relativno dugom mandatu kao prvi veleposlanik Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici (1992-1998) prateći tu “vatikansku politiku” i diplomaciju . I osjetio, zapravo doživio, kako svaki diplomat pri Svetoj Stolici u stanovitom smislu biva zahvaćen tim  zalaganjima  i na neki način ukljućen u to plemenito  i univerzalno poslanje za dobro čovječanstva i  svakoga naroda. A ono što posebno valja istaknuti je velika humanost i iskreno prijateljstvo  kojim papa, kao i njegovi suradnici,  prihvaćaju svakoga veleposlanika, a preko njih i njihov narod i njihovu državu.

Čvrsto podržavajući autorove postavke da vatikanska diplomacija počiva na teologiji i da se ona upravo po tome bitno razlikuje od one   laičkih država, teško je ipak ne uočiti  u toj diplomaciji i svjetovnu dimenziju. Naime, Crkva jest Božanska ustanova, ima bitno duhovnu misiju, ali je ona isto tako i ljudska institucija, nije izolirana od svijeta, dapače vrlo intenzivno djeluje u društvu pa se, i da hoće, ne može odricati umijeća  i tekovina svjetovne diplomacije.

Autor se posebno zadržava na novim strujanjima u vatikanskoj diplomaciji posljednjih 50-ak godina, što  dugujemo svakako II. vatikanskom saboru i papi Pavlu VI. kao onome koji je započeo taj “novi val”, ali poglavito velikom papi Ivanu Pavlu II. koji je najznačajnije obilježio  vrlo dinamična kretanja u vatikanskoj diplomaciji posljednjih 25 godina. Crkva, kako kaže dr. Mišćin, “...prestaje pridavati prvenstvo obrambenoj ulozi svoje diplomacije”. Pokoncilska crkva je shvatila da je nastupilo novo vrijeme i, kako opet kaže autor:“...Crkvena se diplomacija djelatno otvara prema svijetu.” U tom kontekstu valja shvatiti i brojna papina putovanja po čitavom svijetu. Nastaje razdoblje vrlo aktivne diplomacije dijaloga, u  kojoj se međutim nikada ne zaboravlja  temeljna načela : vjera, univerzalnost, humanizam i neutralnost Crkve. Ovo posljednje je i jamstvo njene suverenosti.

Posebno poglavlje u ovoj je knjizi posvćeno Konklavi i Apostolskoj konstituciji Universi Dominici gregis  (Kako Crkva bira papu). Ne bez razloga. Radi se o izboru rimskoga prvosvećenika, nasljednika Petrova, onoga istoga apostola Petra kojemu je vlast povjerio izravno sam Krist. I po logici kontinuiteta autoritet svakoga pape se, dakle, temelji na Božanskoj odluci i pravu.  Kod nedavnog izbora novoga pape Benedikta XVI., a i pri ranijim izborima papa,  bilo je puno spekuliranja. Nema dvojbe da je u povijesti izbora pape bilo i prava veta i sumnjivih dogovaranja, lobiranja. No, sve okolnosti izbora koji se obavlja u skladu sa spomenutom konstitucijom govore da valja odbaciti “svođenje konklava na standardnu političku fenomenologiju”, jer Crkva  vjeruje da “ ljudska prosudba kardinala izbornika nije posljednja, vrhovna norma izbora”, već “...da se djelovanje koje je u izravnoj vezi s konstitucijom podlaže vrhovnom božanskom autoritetu i njegovu sudu...”

Autor se dosta opširno i vrlo kompetentno osvrće na  suvremenu agendu diplomacije Svete Stolice. Bit će to, po njegovu mišljenju, a i po najavama novoga pape Benedikta XVI. diplomacija, “politika” kontinuiteta. Jasno, bit će nijansi. Očito je na pr. da papa Benedikt XVI.  ne će biti “papa putnik” kao njegov prethodnik. On će   po svemu sudeći više biti  okrenut unutarnjem  jačanju Crkve. No,  takva jaka Crkva bit će snažnim čimbenikom  u “humaniziranju međunarodnih odnosa”. Temeljne odrednice vatikanske diplomacije i dalje ostaju: načela nepovredivosti ljudskoga života,  Crkveni socijalni nauk i trajno zalaganje za mir u svijetu.

Za znatiželjne koje zanima ustroj vatikanske diplomacije dr. Mišćin na nekoliko stranica, vrlo precizno nabraja sve njene različite službe, zadaće pojedinih  diplomatskih dužnosnika, a isto tako je posebno poglavlje posvetio izobrazbi  budućih vatikanskih diplomata.

Nije propustio upoznati čitatelje sa strukturom vatikanske kurije, uprave, počev od Državnoga tajništva kao središnjega najvišeg upravnog tijela, pa detaljno navodeći sve dikasterije – “ministarstva”, tj. kongregacije ( hrvatski – zborovi) i papinska vijeća, sudove, urede, papinske komisije i druga različita tijela Rimske kurije.

Vrlo pregledno i jasno autor pojašnjava , govoreći o organizacijskoj strukturi  vatikanske uprave, razliku između  Svete (ili Apostolske) Stolice i države grada Vatikana, kao dva subjekta  međunarodnoga prava.  Vrlo sažeto i pojednostavljeno kazano – Sveta Stolica je središnja uprava, vlada Katoličke crkve, to je dakle papa i Rimska  kurija. Sve međunarodne ugovore s različitim državama sklapa Sveta Stolica. Država pak grada Vatikana je mjesto, teritorij (44 ha), zgrade, sjedište papinske svjetovne vlasti. Papa je dakle vrhovni poglavar  Katoličke Crkve, ali i suveren  Države Vatikanskoga grada.
 
Dr. Danijel Mišćin  je posve svjestan da bi za sveobuhvatno istraživanje diplomacije  Svete Stolice trebalo proučiti povijest svih njenih bilateralnih i multilateralnih odnosa, a za to su potrebite godine rada.  On se ovdje, kao što kaže i naslov knjige zadržao na temeljima te diplomacije i to je doista temeljito i vrlo zanimljivo obradio.  Toliko temeljito, pregledno i stručno da bih ovu knjigu mogao preporučiti kao priručnik svim sadašnjim i budućim hrvatskim diplomatima pri Svetoj Stolici.  Ali ne samo njima. Svatko koga zanima Sveta Stolica i njena diplomacija naći će u toj knjizi dragocjene podatke i razmišljanja čovjeka koji dobro poznaje ustrojstvo Katoličke Crkve.

Ive Livljanić, veleposlanik u miru
Zagreb, 20. travnja 2006.

Ovaj je tekst objavljen u samoj knjizi kao pogovor i  jedan od 4 osvrta.


Zahvaljujem poštovanom  prof. Ivi Livljaniću na poslanom članku. D.Ž.

Ive Livljanić



Croatia - Overview of History, Culture, and Science