Hrvatska - Čile

Fenomenom hrvatskoga iseljeništva u Čileu bavili su se mnogi povjesničari. Napisano je o tome podosta znanstvenih radova, kako u Hrvatskoj tako i u samom Čileu. Spomenut ću samo neke: Luka Bonačić Dorić je među prvima u Čileu, preciznije u Punta Arenasu, ako ne i prvi, pisao o Hrvatima u regiji Magallanes, o njihovom dolasku i o njihovom značajnom doprinosu toj regiji. Njegovo je djelo nastavio Mateo Martinić Beroš, poznati povjesničar i dobitnik nacionalne nagrade Čilea za povijest, a danas se tom problematikom uz njega bavi i prof. Sergio Laušić Glasinović. U Hrvatskoj su se, kao povjesničari, problematikom našega iseljeništva, dakako ne samo u Čileu, bavili prof. Ljubomir Antić i prof. Ivan Čizmić.

Hrvatski grb u Antofagasti (!), Čile, 1892.
s naslovne stranice knjige Ljubomira Antića: Hrvati u Južnoj Americi;
Grb trojedne kraljevine Hrvatske, Dalmacija i Slavonije

Dakle, teško je bilo što nova o tome kazati. Stoga, koristeći se između ostaloga i njihovim izvorima, evo samo nekoliko najznačajnijih, vrlo sažetih podataka o doseljavanju Hrvata u Čile.

Kao prve pojedinačne doseljenike koji su došli na područje tjesnaca Magallanes spominje se pomorskoga kapetana iz Boke Kotorske, Petra Zambelića, koji je došao 1872., potom Matu Paravića iz Bakra za koje se zna da su bili vrlo uspješni brodovlasnici. Čini se da je prvi Bračanin koji je tamo stigao 1885. bio Marjan Matulić, iz Postira.

Prvi pak veći val doseljenika koje je na Ognjenu Zemlju privukla "zlatna groznica" događa se u to vrijeme - druga polovica 19. stoljeća. Kada od toga zlata nije bilo gotovo ništa, većina od njih odlazi u gradove Porvenir i Punta Arenas. Bave se stočarstvom, poljoprivredom, te kao lučki radnici, a i trgovinom. Imajmo na umu tada još nije otvoren Panamski kanal (tek 1924.) tako da je tim tjesnacem plovila većina brodova koja je potom kretala uz zapadnu obalu J. Amerike prema Kaliforniji. Spominje se i stanoviti broj mladih hrvatskih mornara na austrijskim brodovima koji su ostajali u čileanskim lukama kako bi izbjegli višegodišnju vojnu službu u Austro-Ugarskoj monarhiji. Naše iseljenike nalazimo u to vrijeme - dakle, 1870-ih, osim na krajnjem, vrlo hladnom jugu, također i na vrućem pustinjskom sjeveru Čilea, u pokrajinama Tarapaca i Antofagasta. Tamo ih je privukla proizvodnja salitre u kojoj je Čile dugo (sve do pojave umjetnoga gnojiva u Njemačkoj) bio gotovo svjetski monopolist. Po nekim podacima Hrvati su u svojim rukama imali gotovo polovicu cjelokupne proizvodnje salitre. No, bavili se oni tamo iskopavanjem i drugih ruda, ali isto tako vrlo uspješno i trgovinom.

Novi veliki val doseljavanja Hrvata u Čile zbiva se samim krajem 19. stoljeća te početkom 20. stoljeća, nakon pojave filoksere na otoku Braču. A kako je većina pučanstva živjela od vinogradarstva, a i zbog vrlo teškog gospodarskog stanja u čitavoj Dalmaciji u to vrijeme, brački težaci i ribari napuštaju svoj otok, masovno sele u Čile, i naseljavaju se, na krajnjim dijelovima Čilea - Punta Arenas na krajnjem jugu te Antofagasta na sjeveru. Poslije, poglavito nakon prvoga svjetskog rata, a posebno nakon drugoga svjetskoga rata može se govoriti samo o sporadičnim doseljavanjima Hrvata. Političke emigracije gotovo da i nema, tek nekoliko pojedinaca, mislim pri tom na izbjeglice poslije II. Svjetskog rata.

Danas pak Hrvate (bolje njihove potomke) nalazimo doslovce u svim dijelovima Čilea – od Porvenira na Ognjenoj zemlji, u Punta Arenasu, u Puerto Natalesu, na estanciama na području čuvenoga nacionalnog parka Torres del Paine, u Puerto Montu, u Osornu, Valparaisu, Vini del Mar, u Concepcionu, u La Sereni, Coquimbu, Antofagasti, Calami, u Iquiqueu, u Arici, pa čak i u San Pedru de Atacama. Posve sigurno ih je danas ipak najviše - u Santiagu. Naime, dobar dio obitelji naših potomaka je u traženju posla, boljih uvjeta života, dakako i zbog odlaska mladih na školovanje, posebice nakon I. svjetskog rata dospio u glavni grad Čilea.

Čime su se bavili ti naši useljenici? Oni prvi, priprosti težaci i ribari, poneki pomorci, većinom iz Brača te iz nekih susjednih otoka i s hrvatske južne obale, između Omiša i Boke, nisu imali velikoga izbora i bavili su se sličnim poslovima. Uz to i rudarstvom. Sve u svemu ogromna većina njih je bila bez gotovo ikakva obrazovanja. Malobrojni među njima koji su bili školovani odmah su započinjali radom na kulturnom planu pa su samim početkom 20. stoljeća imali svoje novine, časopise, i to na hrvatskom jeziku. No, malo pomalo hrvatski se jezik gubio, tako da danas imamo jedno jedino glasilo (s izuzećem povremenog klupskog biltena u Iquiqueu) koje izlazi u Punta Arenasu, no ima samo hrvatsko ime - Male Novine. A tko bi ih čitao da su pisane na hrvatskom?!

Govoreći o drugoj i trećoj generaciji, dakle o potomcima Hrvata, a držim da danas gotovo pa isključivo možemo govoriti samo o potomcima Hrvata, e tu je stanje bitno drukčije. Vraćam se opet na tvrdnju da nam valja govoriti ne više o Hrvatima, već o osobama koje su se potpuno integrirale u čileansko društvo. Što više oni su se i asimilirali i Čile doživljavaju kao svoju domovinu, koju silno ljube, ponoseći se pri tom uvijek i svojim hrvatskim podrijetlom. Možda su upravo zbog te činjenice što se nisu getoizirali, a dakako i zbog urođenih sposobnosti, bistrine uma, radinosti, poduzetnosti, ali i čvrste želje da ne nastave onim mučnim, tegobnim životom svojih roditelja i djedova, ti potomci hrvatskih iseljenika, svjesni vrijednosti obrazovanja, odlaze na školovanje i postaju vrlo ugledni i priznati stručnjaci na svim područjima ljudskih djelatnosti. Nalazimo ih među poznatim liječnicima, profesorima, ekonomistima, pravnicima, novinarima, kazališnim i drugim umjetnicima, inženjerima, političarima i diplomatima.

Valja spomenuti da smo imali i dva predsjednička kandidata, nekoliko ministara, senatora i zastupnika u čileanskom parlamentu. Znam i za jednog veleposlanika koji k tome sjajno govori hrvatski! Gospodin Dane Mataić Pavičić, koji je radio stanovito vrijeme u diplomaciji u Čileu, a na temelju provedenih anketa, dolazi do fascinantnih podataka da je na čileanskim sveučilištima djelovalo oko 140 profesora i predavača, tri rektora, nekoliko dekana, a spominje i brojku od 17 akademika čija prezimena - prvo ili drugo - završavaju na -ić. Imamo i nekoliko svećenika, trenutno i tri biskupa: Alejandro Goić Karmelić (predsjednik biskupske konferencije Čilea!), Tomislav Koljatić-Marojević i Petar Buljević.

A koliko tek vrlo uspješnih poduzetnika. Obitelj Lukšić je svakako najpoznatija. Ranije je to bio čuveni Paško Baburizza, jedan od najbogatijh ljudi svoga vremena, veliki dobročinitelj i mecena. Prije nekoliko godina je otvoren u Valparaisu Muzej lijepih umjetnosti s bogatom kolekcijom koju je on ostavio gradu, baš kao i samu prelijepu zgradu. Nije dakle pretjerano kazati da je hrvatska dijaspora u Čileu jedna od najuspješnijih, a možda i najuspješnija u čitavom svijetu.

Što se tiče broja hrvatskih potomaka u Čileu, procjene su dosta različite. Niti ih je registrirala država koju su napuštali, a sustavno to nije radila ni nova domovina - Čile. Lijepo reče u jednom svom izlaganju prof. Mimi Marinović: ...Naši očevi i djedovi su dolazili "como croatas austro-ungaros o croatas yugoslavos, y solo desde los noventa somos chilenos de ascendencia croata-croata". Za moga mandata (1999.-2003.) govorilo se stalno o 150.000, a danas, sudeći po procjenama MVP RH , izgleda da ih je oko 200.000. Na temelju istih izvora hrvatskih državljana je pak samo 900. Dok je ovu posljednju brojku o hrvatskim državljanima dosta jednostavno i lako utvrditi, onu pak o potomcima Hrvata je to dosta teško. U brojku od 150-200.000 ubrajaju se dakako potomci po ocu i majci. U Čileu je inače obveza imati prezimena obaju roditelja. Veliki ih je broj iz miješanih brakova.

Vratio bih se na pitanje jezika. Na čitavom južnoameričkom kontinentu, s iznimkom Argentine (tu postoji obrazloženje zašto se hrvatski jezik barem kroz ovih 60-70 godina ipak uspijeva očuvati) vrlo je mali, upravo neznatan broj hrvatskih potomaka koji govore hrvatski. Više je tome razloga. Istini za volju ni oni prvi koji su dolazili iz Hrvatske nisu poznavali hrvatski književni standard, pa čak ni čakavski standard, već se radilo o lokalnom govoru (iz pojedinih mjesta otoka Brača), relativno siromašnom. A čini se da je te naše prve useljenike, u njihovoj neupućenosti, bilo stid učiti djecu taj jezik neuka svijeta... Kasnije, protokom vremena, poglavito kada se radilo o miješanim brakovima sve je teže bilo očuvati jezik. Svakako da je i ogromna udaljenost učinila svoje. Naime, posjeti Domovini i uopće kontakti sa zavičajem su sve rjeđi. A ni jugoslavenski režim kako stare tako i nove Jugoslavije, onda kada se još moglo učiniti nešto na očuvanju nacionalne svijesti i jezika, nije za to bio zainteresiran kao ni za slanje hrvatskih nastavnika, a još manje za uspostavu naše škole. Što više najveći dio njih su uspjeli uvjeriti da su "jugoslaveni". Danas se pokušava u tom pogledu nešto učiniti. Imali smo nastavnice hrvatskoga jezika u Antofagasti i u Punta Arenasu. Vrlo je teško donositi konačne sudove od koliko je u ovom trenutku koristi i svrsishodnosti njihov rad u poučavanju hrvatskoga jezika. Mladi pokazuju, kada je u pitanju jezik, zanimanje jedino za učenje engleskoga.

Ustvrdili smo dvije osobitosti našega iseljeništva u Čileu: prvo, da je staro, a drugo da je podrijetlom pretežito s južne hrvatske obale. Njenu iznimnu uspješnost smo već naglasili.

I još jedna osobitost tamošnje zajednice - nekada je bila naglašena kod svih, a danas nešto više kod onih u Punta Arenasu, Antofagasti, a u posljednje vrijeme i u Iquiqueu, pa i u Santiagu, - je težnja za okupljanjem. U samom početku su formirali svoja društva s ciljem uzajamne pomoći (socorros mutuos), ali i zbog druženja i očuvanja svojih običaja. Slijedila su i športska društva - Hrvatski sokol (Punta Arenas i Antofagasta), Estadio Croata - športski tereni i prostorije vrlo komfornoga Doma u Santiagu. Isto tako i vatrogasnih društava koja spadaju među najstarija u tom dijelu svijeta. U Iquiqueu je prekrasan Hrvatski klub na središnjem trgu. Manji klubovi postoje i u Porveniru (najjužniji hrvatski klub na svijetu), u La Sereni, u Calami, u Ariki. U Santiagu postoji jedna zanimljiva udruga, uz onu Damas croatas koje postoje i u drugim spomenutim gradovima, a to je Jadranska Vila koja na poseban način brine o starim i nemoćnim Hrvatima u Santiagu i okolici. Također u Santiagu, uz folklorno-pjevačko društvo "Naša zemlja", a slična društva postoje i u drugim većim gradaovima Čilea, postoji i Udruga sveučilištaraca hrvatskoga podrijetla (Circulo de los profesionales de ascendencia croata). I pjevačko društvo "Jadran" koje je prije nekoliko godina proslavilo 70. obljetnicu svoga djelovanja (osnovan 1932).

Hrvatsko Dobrotvorno Društvo, Utemeljno dne 13 prosinca 1900, Punta Arenas - Magellanes, Čile, izvor: [Glasinović, str. 70]

Ne usuđujem se niti započeti temu o hrvatskom doprinosu svojoj novoj domovini Čileu na području kulture, umjetnosti, književnosti. O tome bi se, bez pretjerivanja, mogle napisati čitave knjige. To će uostalom biti predmet posebne tribine.

Dopuštam sebi ipak samo nekoliko riječi. Sjećam se vrlo zanimljivih i stručnih izlaganja (o toj temi) dviju dragih osoba koje sam imao čast i zadovoljstvo upoznati. Radi se o već spomenutoj sveučilišnoj profesorici i veleposlanici Mimi Marinović Zlatar (travanj 2003. u Santiagu) te o kazališnom i filmskom glumcu, piscu i dramaturgu Domingu Mihoviloviću Rajčeviću (alias Domingo Tessier) u Punta Arrenasu (studeni 2001.). Pišući i govoreći o istinskim velikanima na tim područjima koji vuku hrvatsko podrijetlo po ocu ili majci (neki jedno i drugo), - kao što su, kiparica Lily Garafulić, povjesničar Mateo Martinić Beros, književnici Roque Esteban Scarpa, Antonio Scarmeta, pjesnik Antonio Rendić Ivanović koji je u Antofagasti bio poznat i kao čovjek sveta života, i kao "medico de los pobres", Ramon Diaz Eterović, Sergio Vodanović, pisac, dramaturg, redoviti član Čileanske akademije umjetnosti, i brojni drugi pisci, potom povjesničari književnosti, ugledni profesori Cedomil Goic i Ernesto Livačić Gazzano, tragično preminuli slikar Roko Matjašić, ili svjetski poznata novinarka Lenka Franulić Zlatar (dobitnica nacionalne nagrade za novinarstvo) pa neki glazbenici i osobe iz kazališnoga života, - ističu kako se o svima njima u kulturnim i znanstvenim krugovima Čilea govori s najvećim poštovanjem i uvažavanjem.

Čini se da bi valjalo nešto kazati i o najvažnijim zbivanjima tijekom mojega mandata koji je trajao od veljače 1999. do srpnja 2003. Prolistao sam svoje bilješke kojih ima nekoliko stotina stranica. I najteže od svega je što od toga izdvojiti. Ne pada mi na pamet govoriti vam o svojim susretima i razgovorima s ministrima, predsjednicima Vrhovnoga suda, predstavnicima vojske i drugih državnih te kulturnih institucija, o potpisanim međunarodnim bilateralnim sporazumima. A niti o posjetima visokih državnih dužnosnika RH Čileu kao ni odgovarajućih posjeta čileanskih visokih funkcionara Hrvatskoj. Iako se time obično hvale diplomati. Bilo je posjeta također na razini sveučilišnih izaslanstava,... novinara, gospodarstvenika. I glazbenika, umjetnika. Ipak valja barem samo spomenuti vrlo uspješna gostovanja Lada te "Hrvatske priče" s tamburaškim sastavom HRT-a i klapom Fortunal u nekoliko čileanskih gradova. Vrijeme nam ne dopušta ništa više od suhoparnoga spominjanja .

Reći ću ipak da sam imao dobre, prijateljske i redovite veze s hrvatskim zajednicama od najsjevernijega grada Arice do najjužnijeg Porvenira. I uvijek sam im svugdje govorio o Hrvatskoj, domovini njihovih predaka, o njenim ljepotama, o svemu značajnom što se kod nas događa. Samo tri mjeseca nakon dolaska obratio sam se tako i vrlo uglednoj udruzi sveučilištaraca hrvatskoga podrijetla. Imao sam povlasticu obratiti se preko televizije u svibnju 2002. i čileanskom gledateljstvu u 45-minutnoj emisiji o Hrvatskoj, komentirajući njene ljepote, kulturnu baštinu, ukazujući isto tako i na njene gospodarske potencijale. A preko uglednoga časopisa "Cuerpo diplomatico" u podužem intervjuu, u prigodi dana državnosti RH 2002. pružena mi je prigoda predstaviti Hrvatsku, u riječi i slici, diplomatskom zboru u Čileu. I ne samo njima!

Posebno sam ponosan na organizaciju znanstvenoga simpozija o hrvatskom useljeništvu u Čileu i doprinosu hrvatskih iseljenika na području kulture, oprostite na neskromnosti, - od inicijative, pa, do njegovog realiziranja u studenome 2001., svakako zahvaljujući i sveučilištu Magallanes, koje je uz naše Veleposlanstvo bilo suorganizator, te našim i čileanskim vrhunskim znanstvenicima koji su se ljubazno odazvali, njih 13. Uz taj ponos, dopustite mi i malo gorčine. Koliko je meni poznato MVP RH ni jednom riječju to nije zabilježilo u hrvatskim medijima, pa čak ni u internom biltenu, u kojem se na pr. pisalo o hrani koja se posluživala na nekoj proslavi nacionalnoga blagdana.

Ne bih htio prešutjeti, ako me još malo možete otrpjeti, ni izložbu "Patria Eterna", platna i grafika akademskoga slikara Ante Sardelića u travnju 2003. u Nacionalnom povijesnom muzeju, u najstrožem središtu Santiaga. U istim prostorima je Veleposlanstvo RH u toj prigodi organiziralo i ciklus predavanja na temu hrvatske povijesti i kulture.

Isto je tako Veleposlanstvo, uz pomoć sponzora, objavilo i španjolski prijevod pjesama dr. Drage Štambuka te "Curso basico de idioma croata para hispanohablantes" od prof. Andrije Rajevića. Osnovni tečaj hrvatskoga jezika od 550 stranica!

Kao zadranin ne bih htio propustiti kazati da je na moju inicijativu došlo do bratimljenja gradova Iquique i Zadar. A Split je pak potpisao sporazum o suradnji s dva grada: Antofagasta i Punta Arenas.

Još nešto mi je ostalo u dragom sjećanju. Nakon premijere filma "Chico" u jednom od najljepših kinematografa u Santiagu, a nakon što sam upoznao redateljicu te glavnoga glumca, organizirao sam, uz kratko uvodno izlaganje, projekciju toga filma u Hrvatskom Domu "Estadio Croata" u siječnju 2003. To naglašavam stoga, jer držim da je to najbolji film o Domovinskom ratu. Bila je to lijepa prigoda da se naša hrvatska zajednica - comunidad croata, kako je stalno zovemo, upozna sa strahotama i veličinom domovinskoga rata.

Veliki je trenutak za mene bio, a pojedinostima vas doista ne želim opterećivati, i time završavam, kada smo u ožujku 2002. uselili u zgradu veleposlanstva koja je do službenoga preuzimanja u siječnju iste godine, bila u posjedu SR Jugoslavije.

Nakon svega ovoga, a poglavito nakon onoga što ćemo još imati prigode čuti, složit ćete se sa mnom da je u Čileu ugodno biti i predstavljati se Hrvatom. To je doista časno, nekompromitirano ime. Ono asocira na vrijedne, čestite i vrlo uspješne Hrvate i njihove potomke u toj dalekoj zemlji, na kraju svijeta. U tu se neobičnu, lijepu, gostoljubivu i vrlo raznoliku zemlju, kako mi netko reče, odlazilo plačući, no iz nje se također odlazi plačući. I nikada je se ne zaboravlja! Gracias Chile, por todo!

Ja osobno sam veoma ponosan što sam mogao predstavljati svoju domovinu Hrvatsku u toj zemlji i što mi je na kraju moje diplomatske misije predsjednik Republike Čile dodijelio visoko čileansko odličje za zasluge s velikim križem.

Ive Livljanić

Veleposlanik R. Hrvatske u Čileu od 1999. do 2003.

Zagreb, travanj 2008.

Najljepše zahvaljujem prof. Ivi Livljaniću na poslanom članku. D.Ž.

Ive Livljanić

Neki od istaknutih čileanskih znanstvenika hrvatskog podrijetla:

• Ivica Frković
• Gabriel Gasic Livanic
• Danko Brncic Juricic

Croatia - its History, Culture and Science