IX. OLUJA
U još jednoj spaljenoj katoličkoj crkvi iz mjesta odakle su pred više godina
bili prognani svi Hrvati, ponovno sam našao Krista, drvenog, spaljenog i ranjenog, a ipak
očuvanog. Ponovno sam dobio poruku. Zgrade su srušene, tijelo je ranjeno a duša je
očuvana. Čuvajte dušu! Uplašio sam se pred ovim Kristom. Osjećao sam, da nisam
dovoljno ponizan. Uhvatio me strah da nećemo znati pružiti pomoć ne samo ljudima već
da ćemo prestati prepoznavati i pružati pomoć Ranjenom Kristu, da ga nećemo vidjeti, a
i kad ga vidimo da ga nećemo prepoznati već ćemo vidjeti samo komad drveta, kamena,
metala, alabastera ili stakla, da ćemo se želiti diviti skupocjenim umjetničkim
radovima a ne pokloniti se, moliti i učiti od Ranjenog Krista. U trenutku kada ostvarujemo istinsku državu sa svom moći i priznanjima, od vojnih do međuna-rodnih, znam da je Ranjeni Krist bio najveći branitelj Hrvatske, branitelj duše, i da je Ranjeni Krist bez ruku i nogu, tijela i očiju, spaljen, proboden i pogođen granatama i metkom, najveća obveza obnove. Krist je prihvatio da bude ranjen zbog nas. Ranjeni Krist je najveća vrijednost, nagrada i obveza hrvatskog naroda. Pomoć Ranjenom Kristu je jedini put obnove Hrvatske. Bože, koliko sam se bojao. Hoće li Hrvatska znati očuvati dušu. Hoće li prepoznati i pružiti pomoć Ranjenom Kristu. |
Izašao je čuvati ...