Prolivena juhica

prof. Zlata Derossi, Zadar, 2002.

Stojim kraj prozora i vidim veliku vatru iz pravca Crnog i Murvice. Što se to zbiva? U srcu slutnja nadolazeće opasnosti, a na radiju pjesme po željama slušatelja, neki isforsirano veseli ton. A onda zvuci uzbune. Rušimo se u sklonište vatrogasnim stubama, zgrada se trese kao da je epicentar potresa u samome Zadru. U skloništu već gotovo svi stanovnici nebodera. Jasno da sam skoro zadnja kad sam na predzadnjem katu. Ljudi u grupicama razgovaraju, komentiraju, žale se, šale se, smiju se, plaču, kukaju.


Zlata (1925.-2015.) i Julije (1928.-2010.) Derossi

Puno nas je i reagiramo na razne načine. Priključujem se jednoj skupini koja pomno sluša jednu ženu - prognanicu iz Crnog, lijepoga mjesta udaljenog od Zadra oko 5 kilometara. Pratim njezino pripovijedanje. Ona je vrlo mirna, potpuno sabrana. Upravo nabraja što je sve u Crnom imala i što je tamo ostavila i izgubila: kuća bogata, puna hrane i materijalnih vrjednota, ostadoše nenahranjene svinje, ovce i koze, krava u štali... (Ona vatra što sam je gledala, progutala je cijelo selo za časak.) Nabraja i stvari iz kuće i "dotu" za kćeri, predmeti se nižu u njezinu nabrajanju, njihov broj raste, a mi slušamo.

Ne čudimo se toliko onome što je izgubila koliko miru kojim to priča. Susrećemo se još nekoliko dana u skloništu. Ona je nepomućeno mirna. Katkada se sjeti nečega što je tamo ostavila a nije bilo spomenuto, ali ne primjećujem ni trunka neke uzrujanosti. Čak ni topovi i podrhtavanje tla na nju ne djeluju. Kao da smo se okupili da zajednički popijemo crnu kavu u trenutcima opuštanja. Tada nas ona napušta i odlazi malom unuku "skuhati juhicu". Odgovaramo je. "Jako tuče, opasno je". Ne sluša nikoga i govori. "Dijete mora nešto pojesti."

A onda nakon nekog vremena, možda i kojeg sata, vika u hodniku. Ona ulazi u sklonište zajapurena, beskrajno uzrujana, čini mi se kao da su joj se od nekog užasa i kose na glavi digle u zrak. U ruci joj prazna posudica. "Što se dogodilo?" "Oni mulci što sjede po stubama u hodniku mjesto da budu u skloništu, zapriječili mi put, potepla sam se i prolila svu juhicu. Što će mi mali sada jesti?"

Bilo je u toj situaciji i nečega smiješnog i nečega velikog i ganutljivog. Smiješnog jer se uzrujala zbog prolivene juhe, a mirno je podnijela gubitak kuće i materijalnih bogatstava u njoj, a velikog i ganutljivog jer je na djelu pokazala relativnost ljudskih vrjednota. Što znači sve blago ovoga svijeta prema gladi jednoga djeteta!