G. Ruggero Cattaneo, Milano, Italija

obranio je 10. travnja 2000. g. na Katoličkome Sveučilistu svoj diplomski rad, koji nosi naslov:

Latinski i slavobosanski:
Testimonium Bilabium Filipa Lastrića,
bosanskoga franjevca XVIII. stoljeća

Rad sadrži 180 str., a popis literature ima 141 jedinicu. Mentor je bila Marina Lipovac Gatti, profesor na istome sveučilištu. Ovdje dajemo Uvod i Zaključak rada koji je s talijanskog na hrvatski preveo sam autor posebno za ovaj web-site. Koristim prigodu izraziti moju najdublju zahvalnost g. Cattaneu za njegov vrlo vrijedan doprinos poznavanju hrvatske kulture u Bosni.

Uvod i Zaključak na talijanskom jeziku

Darko Žubrinić, Zagreb, svibnja 2000.g.
  

UVOD

Rad uzima u obzir djelo Testimonium Bilabium Filipa Lastrića iz Oćevje (Philippus ab Ochievia, 1700-1783), franjevca bosanske redodržave. Radi se o zborniku propovijedi tiskanom u Mlecima 1755. god., koji pruža čitatelju, nakon latinskoga teksta svake od njih, odgovarajući prijevod-transpoziciju na hrvatskome jeziku.

Kulturološki status ovoga svojevrsnog djela odlikuje se dvjema temeljnim koordinatama. Naime, s jedne strane ulazi u tok već učvršćene bosanske franjevačke književne tradicije, koja je nastala početkom XVII. stoljeća djelovanjem Mateja Divkovića (1563-1631). Unutar te tradicije Filip Lastrić je nesumnjivo najučeniji i najobrazovaniji autor XVIII. stoljeća, te najbolji latinist, kao što je to bio Ivan Ančić u XVII. stoljeću (Ioannes Anicius, početak XVII st.-1685). 

S druge strane, upravo zbog te svoje kulture i otmjenosti, Testimonium Bilabium obilježava i jedna evidentno nadregionalna dimenzija, prema kojoj ga možemo uokviriti ne samo u slično homiletsko stvaralaštvo crkvenih redova - uglavnom franjevačkog i isusovačkog - na hrvatskom prostoru, nego, obzirom na književnu kakvoću, i u književnost na latinskome jeziku koja se tu razvija s obnovljenom energijom, dakle u sklop duboke kulturne jedinstvenosti koja premošćuje regionalizme (politički gledano, u ovom povijesnom razdoblju Slavonija i kajkavsko područje su pod Habsburškom monarhijom, Dalmacija pod Mletačkom republikom, a Bosna i Hercegovina pod turskom vlašću). 

Polazimo naime iz spoznaje da se je s povijesnoga stajališta znatan dio hrvatskoga književnog stvaralaštva, počevši od glasovite Šižgorićeve Elegia de sibenicensis agri vastatione pa sve do Galjufova Specimen de fortuna latinitatis, ostvarivao na latinskome jeziku, koji ostaje i službeni jezik Parlamenta u Zagrebu do 1847. god., postajući tako i obranom prema njemačkom i mađarskom kulturnom ekspanzionizmu. 

U hrvatskome XVIII. stoljeću latinski prožimlje javni život na svim razinama, sredstvo je komunikacije u privatnoj i obiteljskoj sferi (pisma, memoari, arhivska dokumentacija) i u upravi (u župama i unutar crkvenih redova, a i u dalmatinskim općinama, u Dubrovniku i u vladi i Parlamentu u Zagrebu), pa i jezik velikog djela svakovrsnoga književnog djelovanja, u prozi i u stihovima, i naravno svih djela znanstvenoga karaktera. 

Ističe se u ovom stoljeću procvat bogate latinske književnosti, naročito u Dubrovniku i u dalmatinskim općinama, ali i u zagrebačkom krugu, u Slavoniji i u Bosni, gdje taj vid hrvatske kulture živi i oblikuje se u franjevačkim samostanima. 

U slučaju Dubrovnika, latinsko pjesništvo i nadmašuje, na kvantitativnom i kvalitativnom planu, ono na narodnome jeziku, što predstavlja jedan unicum u okviru suvremene europske književnosti: nadnacionalnošću latinskoga Dubrovnik očigledno namjerava bolje upoznati svijet s vlastitom zbiljom i književnom baštinom (na lokalnoj ili južnoslavenskoj razini), držeći korak s Europom. U tom je smislu značajno da će se Monti i Pindemonte obilno služiti Kunićevim i Džamanjićevim prijevodima Ilijade odnosno Odiseje na latinske heksametre. 

Prožeti duhom latinskoga jezika, hrvatski pjesnici usavršavaju i svoj narodni izraz, oblikujući ga u sklopu književne tradicije u kojoj latinska komponenta ima mjesto prvorazredne važnosti. U Slavoniji učeni Matija Petar Katančić objavljuje 1767. god. u Zagrebu dvojezični pjesnički zbornik Fructus autumnales, primjenjujući u narodnim kompozicijama pravila klasične metrike. 

U homiletskoj prozi, dvojezičnost Lastrićeva Testimonium Bilabium predstavlja stoga poseban trenutak živoga i plodnoga susreta latinskog jezika s hrvatskim, što Lastrić obično naziva kovanicom slavo-bosanski, to jest �slavenski jezik kako se govori u Bosni� (uz učen ilirički i jednostavan naški). 

Otvara se tako mogućnost da se u ovom djelu promatra na neposredan način kako narodni jezik teži oponašanju latinskoga, koji je paradigma i uzor posebice u leksici i sintaksi. Na toj liniji naše istraživanje upravo kani pridonositi produbljivanju pojedinih leksičkih i sintaktičkih vidova relevantnih za osvjetljavanje načina na koje se pokazuje primjernost latinskoga u okviru te plodne jezične osmoze. 

Vjerujemo pak da se pravi smisao takve analize može do kraja shvatiti samo ako se preliminarno kulturološki predstave bitna sadržajna i stilsko-oblikovna obilježja ovoga djela, u okviru odgovarajućega povijesnog i književnog konteksta. 

Smisao je to prvoga dijela našega rada, u kojem dajemo kratak povijesni uvod (pog. I), pregled važnijih doprinosa koji se odnose na bosansku franjevačku književnost XVII. i XVIII. stoljeća (pog. II) i na jezik na kojemu je ona pisana (pog. III), te biografski profil Filipa Lastrića (pog. IV), da se na kraju dođe do cjelokupne književno-povijesne prezentacije djela Testimonium Bilabium (pog. V). 

Ova posljednja čini nam se još potrebnijom obzirom na to da, ako i ne manjkaju radovi općeg karaktera o ovom stvaralaštvu, malobrojni su doprinosi omeđenijeg opsega; dodajmo tome i da su tek minimalnu pozornost književni povijesničari posvetili hrvatskome crkvenom govorništvu, na što se tuži Josip Bratulić, koji ističe kako su tu posebno zapostavljeni upravo homiletski zbornici Filipa Lastrića, koji je propovijedao na širokom prostoru od Bosne do Budima, od Iloka do Zagreba, tako da je teren na kojem se kreće naše istraživanje dosta nov i poticajan. 

U drugom dijelu namjeravamo vrednovati posebnost uskoga latinsko-hrvatskog suživota u Testimonium Bilabium: na leksičkome planu, promatrajući primjernost latinskoga (pog. I); na sintaktičkome, ispitivajući upotrebne načine određenih uzusa latinskoga podrijetla (pog. II). 

Lastrićev jezik je na grafijskom, ortografskom, fonetskom i morfološkom planu analiziran od Herte Kune (vrlo zaslužne - usput rečeno - u ovoj grani studija), koja ovako zaključuje svoj rad: "Lastrićev je govor u literarnom tekstu pretrpio veoma znatne deformacije usljed piščeve intervencije u pojedinim naročito uočljivim fonetskim crtama, a toga, nesumnjivo, ima još više u sintaksi i leksici, gdje do najjačeg izražaja dolazi i utjecaj stranih jezika". Ovim aspektima, koji se blisko tiču našeg rada, ona posvećuje posebnu pozornost u nekim temeljnim doprinosima, koji su postali polazištem naše analize. 

Istaknut ćemo na kraju kako je na širem planu cijela problematika razumljivo relevantna i za povijesni razvoj hrvatskoga jezika, jer je, kao što je poznato, baš XVIII. stoljeće odigralo presudnu ulogu u procesu njegove standardizacije. Sama Herta Kuna naime naglašava u mnogim svojim doprinosima, sve do onoga iz 1997. god. o Hrvatskoj književnosti u Bosni i Hercegovini u XVIII. stoljeću, važnost književnog koine (ili "književno-jezičnog manira") što se oblikuje i potvrđuje upravo zaslugom franjevaca bosanske redodržave na dalmatinskom-bosanskom-slavonskom području u XVII. i XVIII. stoljeću, koju možemo smatrati sa svih stajališta predstandardom, neposrednom pretečom i polazištem razvoja standardnoga jezika. 

Napomena: 

Za istraživanje smo upotrijebili tiskani primjerak djela Testimonium Bilabium što se čuva u zagrebačkoj Nacionalnoj i Sveučilišnoj Knjižnici (sign. R II c 8-28). 

ZAKLJUČAK

Mirom u Srijemskim Karlovcima (1699) počinje oslabljenje turskog carstva. Oslobađanje Slavonije i velikog djela Dalmacije uzrokuje nastanak novih franjevačkih provincija, prisv. Otkupitelja (1735) i sv. Ivana Kapistrana (1757), koje se tako odvajaju od matične Bosne Srebrene. A u Bosni oskudica, kuga i progoni navode znatan dio katoličkoga stanovništva na iseljavanje, pa na sredini stoljeća kriza turskog carstva razlog je unutarnjim sukobima i društvenim nemirima širokih razmjera: sam Filip Lastrić u uvodu djela Testimonium Bilabium priča o janjičarskome napadu na samostan u Kraljevoj Sutjesci 18. listopada 1752. god., kada je on ranjen na desnome bedru. 

On je imao mogućnost dovršiti školovanje u Italiji (u Narniju, na što upućuje jedno njegovo vlastoručno pismo iz 1723. god.), da bi potom postao 1726. profesor filozofije u slavonskoj Požegi, 1729. učitelj novaka i đaka u Kraljevoj Sutjesci, 1735. Vikar provincije, te na kraju 1741. Provincijal, obavljajući dužnost do 1745. Kao bivši Provincijal uspješno vodi 1758. god. diplomatsku misiju bosanskih franjevaca u Rim, kojom je Bosni i Hercegovini vraćen status provincije. 

Lastrić piše na latinskome Traditiones in universam aristotelico-scoticam philosophiam (filozofski priručnik koji je ostao u rukopisu), latinske propovijedi Testimonium Bilabium i Epitome vetustatum bosnensis provincije (prvo djelo bosanskog autora o bosansko-hercegovačkoj povijesti, u koje ulazi građa iz Commentariolum, što je također ostao u rukopisu). 

Na slavo-bosanskome pak (ili iliričkome, to jest �hrvatskome�) piše Promišljanje kao pomoć za meditaciju, hrvatske propovijedi Testimonium Bilabium, Put križa za liturgiju te homiletske zbornike Od'uza me, Nediljnik Dvostruk i Svetnjak. 

Ovim se djelima on uklapa u književno stvaralaštvo bosanskih franjevaca, koje se počevši s Matejem Divkovićem razvija pretežno na narodnoj prozi, u službi katehetsko-didaktičkoga i pastoralnoga djelovanja, u okviru obnoviteljskog programa Katoličke reforme. 

Ta hrvatska bosanska književnost nastaje uvelike se naslanjajući na glagoljsku i dalmatinsku-dubrovačku tradiciju, unutar europskoga kulturnog i duhovnog obzorja, zahvaljujući i činjenici da se često puta školovanje bosanskih franjevaca odvija u Italiji. čini se primjerenim prijedlog Ignacija Gavrana da se to stvaralaštvo vrednuje prema kriterijima važećim za govorništvo i didaktičku literaturu, mjereći doprinos pojedinaca po kvalitativnome parametru. 

Na jezičnome planu, školovanje, kretanje i pastoralna djelatnost bosanskih franjevaca oblikuju na području provincije sve homogeniju dalmatinsku-bosansku-slavonsku pisanu praksu, književni koine temeljen na zapadnome štokavskom dijalektu i obilježen nizom zajedničkih jezičnih crta. 

U toj književnosti Lastrić se pokazuje kao najučeniji i najrafiniraniji autor XVIII. stoljeća, pa upravo u Testimonium Bilabium, značajnom djelu po umjetničkoj kvaliteti, koje ponajprije obilježavaju bogatstvo i raznolikost ostvarenja, spaja književno angažiranje s pastoralnom djelatnošću, što predstavljaju dvije glavne "duše" ove književnosti. 

Njegova napomena o �ilirskom� pravopisu upućuje čak i na relevantan interes za jezičnu standardizaciju, nastajući iz spoznaje da se pravopisne nehomogenosti mogu premostiti samo suglasjem pisaca: u nedostatku zajedničke norme, u Svidočanstvima on svjesno pokušava biti posrednik raznih tradicija i približavati ih. 

Djelo nastaje na latinskome, pa je zatim prevedeno ili nanovo obrađeno na hrvatskome, na sugestiji onih "čije sam savjete - kaže Lastrić u predgovoru čitatelju - želio slijediti" (možda Jerolima Filipovića, zagovaratelja ravnopravnosti "iliričkoga" latinskomu i njegove veće koristi za pisanje propovijedi). 

Latinski zato postaje stalni uzor i uporište, s tim da prenosi hrvatskomu prijevodu jak poticaj da ostaje na njegovoj razini, rastapajući mu sintezu (hrvatske su propovijedi prosječno jednom stranicom duže od latinskih) te oponašajući ga u cijelom rasponu upotrijebljenih stilskih registara, gdje naravno prevladava retorički veoma visok ton, jer se radi o svečanim homilijama. Lastrićevo je govorništvo u Testimonium Bilabium, prema načelima talijanskoga Isusovca Paola Segnerija, daleko od ikakvih baroknih ekscesa te pridržava se kriterija ozbiljne jednostavnosti i jasnoće, vrlo učinkovitih i punih izražajne moći pogotovu u pripovjedačko-opisnim dijelovima. 

No Lastrić se u pojedinim sekvencijama služi i intenzivnijim ornatus, ili pak, naprotiv, govor čini laganim i brzim, upotrebljavajući upravni govor i bogatu metaforiku, koja svojim slikama iz svakodnevnice i prirode varira i obogaćuje tekst, koji tako postaje "dramaturški nepredvidivim" (Bratulić). 

Poezija je također nazočna, s elegantnim prijevodima citata iz liturgijskih himni, s ritmičkom prozom patetičkoga incipit IV. propovijedi i začuđujućom obradom Ave Maria / Zdravo Marijo kao Ave crux / Zdrav križu, ali i s dragocjenim citatom iz Horacijevih oda. 

Ako vodimo računa i s obilnošću i raznolikošću u tekstu uklopljenih citata, razumijemo kako takav književni proizvod nije mogao naći svoju publiku na bosansko-hercegovačkome prostoru (čije će pastoralne djelatnike Lastrić uvijek imati u vidu za naredne homiletske zbornike): u ovome razdoblju bosanskim se svećenicima, tu i tamo rasipanim po zemlji i često puta prisiljenim na mučna kretanja, u nedostatku crkava, može dogoditi da moraju "načinjati kolibice pod dubjem, te kabanicom pokrivši misu govoriti". 

Publiku ovoga djela naprotiv sačinjavaju propovidaoci građanski, kako se jasno vidi iz predgovora Nediljnika Dvostrukog. Leksička analiza je omogućila da se dovoljno precizno određuje i "lokalizira" ova publika. Naime, kompletni je popis svih pojavljivanja imenica pripadajućih pojedinim posebno značajnim kategorijama "visoke" književne leksike u Testimonium Bilabium (radnih imenica na -je, imenica na -stvo te imenica na -ost) omogućio utvrđivanje novih Lastrićevih tvorbi i motrenje nazočnosti mnogobrojnih od njih u djelima autora dalmatinsko-bosansko-slavonskoga areala XVIII. stoljeća (među najpoznatijim, spomenimo Josipa Banovca, đuru Bašića, Bernarda Zuzorića, Marka Dobretića, Antuna Kanižlića, Emerika Pavića). 

U ovom dijelu leksike osmoza i dijalog između latinskoga i hrvatskoga postaju naročito izrazitim, pa je moguće neposredno motriti, u korelacijama (Testimonium Bilabium pruža obadvije strane), kako latinska riječ djeluje kao primjer i uzor za hrvatsku, pogodujući time uređivanju i obogaćivanju postojećega jezičnog materijala. Ponekad su tom "paradigmatskom" snagom stvorene kovanice, među kojima je u Testimonium Bilabium najučenija i najkarakterističnija semantički neologizam maknutje, proistekao iz srednjolatinskoga motivum. 

Ta je ista duboka kujuća snaga latinskoga još uočljivija i razvidnija u sintaksi. Naime, tu književna kvaliteta ovoga djela pogoduje potpunoj asimilaciji, neposredno iz latinskoga, raznih elemenata koji se ustanovljuju upravo u okviru bosanske franjevačke književnosti XVII. i XVIII. stoljeća, posebno u onim autorima koji su obrazovaniji, bolji poznavatelji latinskoga i s većim književnim ambicijama. 

Relevantnim pojavama s toga stajališta mogu se na poseban način smatrati nominativ i akuzativ supstantiviziranog plurala srednjega roda pojedinih zamjenica (naročito svak i ovi) ili pridjeva, te particip prezenta, pridjevski ili kao nadovezani particip, pod utjecajem latinskoga participa prezenta. 

Ispitivanje je svih pojavljivanja ovih sintaktičkih crta u Testimonium Bilabium omogućilo da se utvrdi kako, ako s jedne strane supstantivizirani plural srednjega roda i pridjevski particip prezenta postaju, prihvaćajući latinski impuls, elementima Lastrićeva književnoga jezika (pa je pridjevski particip prezenta i dan danas živ u suvremenoj književnosti), particip prezenta kao glagol zavisnih rečenica, koji susrećemo više u singularu i često puta u obliku govoreći, -a, -e kao uvodni sklop citata, u većoj se mjeri nadovezuje na prevoditeljsku praksu. 

U stilski "visokim" dijelovima teksta nalazimo i neke "hiperlatinizirajuće" uzuse, kao što su upotreba instrumentala za latinski apsolutni ablativ, pogotovu kada instrumental gubi svoju vlastitu funkciju kako bi prionuo latinskomu izražavajući samo istovremenu okolnost, neki sintaktički kalkovi infinitivnih rečenica, te slučajevi umetanja odnosnih rečenica između sastavnica sintagmi pridjev-imenica, što su svi vidovi u kojima hrvatski nesumnjivo pokazuje svoju "emulativnost". 

Naravno, obzirom na obilnost prikupljene građe kao temelja za istraživanje, smatramo - pa se i nadamo - da će se on moći pokazati korisnim za daljnja produbljivanja. 

  

Prijevod: Ruggero Cattaneo

Philippus Lastrich ab Ochevia, Testimonium Bilabium, Venetiis 1755., Testimonium XVII. de S. Ioanne Evangelista [PDF]; paralelni tekst po ritmičkim jedinicama izdaje Ruggero Cattaneo 2011.

Filip Lastrić

 


 

Dubravko Jelcic: Storia della letteratura croata, a cura di Ruggero Cattaneo, 2005

Croats at European universities in Middle Ages, Latinists, Encyclopaedists