Franjo Dugan (1874.-1948.)

Antun Pinterović, Bruxelles

Povodom stotridesete godišnjice rođenja (1874.-2004.)
On the occasion of the one hundred and thirtieth anniversary (1874-2004)

11. rujna ove godine [2004.] minulo je stotrideset godina, otkako je preminuo nakon duge i teške bolesti u bolnici Sv. Duha u Zagrebu, prof. Franjo Dugan, jedna od najistaknutijih ličnosti u povijesti hrvatske glazbe. Prilikom desete godišnjice smrti (1958.) nije se dakako moglo čitati u domovini, ali što je mnogo žalosnije, niti u izbjeglištvu niti jedan jedini redak, posvećen toj toliko zaslužnoj ličnosti za hrvatski glazbeni i prosvjetni život.

Rođen 11. rujna 1874. u Krapinčici u Zagorju, Franjo Dugan svršava 1893. klasičnu gimnaziju u Zagrebu, te se upisuje na Filozofski fakultet Zagrebačkoga sveučilišta uzevši kao predmete fiziku i matematiku.

No već za ranih godina privukla je Dugana jedna druga grana ljudske djelatnosti - glazba, koja postade doskora Duganov životni cilj. Orgulje, instrument, koji je Dugan upoznao još u Zajezdi, postaje mu najmiliji način glazbenoga djelovanja. Dugan je glazbenik-samouk. U šestom razredu gimnazije dolazi u dodir s tadašnjim organistom zagrebačke prvostolnice Vatroslavom Kolanderom, kojega i nasljeđuje na tomu mjestu. Godine 1900., Dugan se ženi s Anom Jagić, nećakinjom hrvatskoga slavista Vatroslava Jagića. Od njegovo šestero djece naročito se istaknuše stariji sin Franjo, kao cijenjeni skladatelj i mladi Čedomil, kao pianist i virtuoz-orguljaš. Već 1907., polazi u Berlin na usavršavanje svojih glazbenih nauka, te polaže u srpnju 1908. ispit iz kompozicije. Često se sjeća svojih nastavnika, Maxa Brucha i Roberta Kahna, poznatih njemačkih skladatelja.

11th September of this year [2004] marks one hundred and thirty years since the birth of Franjo Dugan, one of the most prominent figures in the history of Croatian music. He died at the age of 74, after a long and difficult illness in Holy-Spirit hospital in Zagreb. On the occasion of the tenth anniversary of his death (1958) one could read neither in his homeland nor, even more tragically, in exile a single line dedicated to this outstanding figure in Croatian musical and educational life.

Born in Krapincica in Zagorje, on 11th September 1874, Franjo Dugan graduated at the Grammar School (gymnasium) in Zagreb, and then commenced his studies of mathematics and physics at the University of Zagreb.

In his early years Dugan was drawn by another branch of human activity, music, which soon became his life's goal. And his favourite means of musical expression was the organ, with which he became familiar in Zajezda. Dugan was a self-taught musician. In Grammar School he became acquainted with Vatroslav Kolander, the organ player of the Zagreb metropolitan cathedral, and later became his successor. In 1900 Dugan married Ana Jagic, the niece of the Croatian expert on Slavic languages, Vatroslav Jagic. Out of his six children the most prominent were his eldest son Franjo, a distinguished composer, and the younger Cedomil, who was a piano player and organ-virtuoso. In 1907 Dugan left for Berlin to master his Science of Music, where he passed the composition exam in July, 1908. He often spoke fondly of his teachers, Max Bruch and Robert Kahn, two famous German composers.


 

Po svom povratku u Zagreb, Dugan vodi oštru borbu s malograđanskim gledištem zagrebačkih glazbenih krugova, dok konačno, kao ravnatelj Zagrebačkog konzervatorija pobjeđuje 1930. svojom obnovom naučne osnove, koja dignu najvišu hrvatsku glazbenu ustanovu od zaslužnih, ali diletantskih pokušaja u početku XIX. stoljeća na razinu sveučilišnoga fakulteta. Na prijedlog hrvatskoga pjesnika Dragutina Domjanića postaje Dugan redovitim članom novo-osnovanoga glazbenoga razreda Jugoslavenske Akademije. Kroz sve to vrijeme ostaje Dugan u dodiru s Vijencem, vodi "Oratorijski zbor Sv. Marka" (1923-1926) te prireduje brojne koncerte na orguljama u Hrvatskoj i izvan nje.

Godine 1944., povodom sedamdesetogodišnjice života, prima Dugan priznanje hrvatskoga naroda u obliku odlikovanja za svoj prosvjetni rad sa strane tadašnjega ministra bogoštovlja i nastave, dra Makanca. Radi toga bude Dugan osuđen 1945. na devet mjeseci zabrane javnoga rada i isključenje iz Jugoslavenske Akademije, po svojim vlastitim đacima. Taj čin komunističke partije išao je očito za tim da prof. Franju Dugana moralno potpuno uništi potkraj njegova života, koji je sav bio posvećen dizanju glazbenoga i uopće prosvjetnoga života u Hrvatskoj. Nakon teškoga živčanoga potresa, koji je proživio, razbolio se Dugan malo zatim od teške i neizlječive bolesti raka te je doskora, u noći 13. prosinca 1948. preminuo u bolnici Sv. Duha u Zagrebu, u prisutnosti svoje kćeri Micike (Marije), moje majke. Kako su se komunisti bojali velebnoga sprovoda, nije smrt prof. Franje Dugana niti spomenuta u svakidašnjoj nekrologiji Narodnoga lista. Unatoč tomu, sprovod se velebno odvio uz tužne zvonjave većine zagrebačkih crkava.

Što se tiče Duganova javnoga rada, htio bih se naročito osvrnuti na tri područja njegove djelatnosti: na obnovu u hrvatskoj crkvenoj glazbi - Duganov doprinos cecilijanskom pokretu u Hrvatskoj, na obnovu glazbene nastave u Zagrebu, i na skladateljski rad.

After his return to Zagreb, Dugan led a fierce fight against Zagreb's petty bourgeois musical coterie and their views until 1930 when, after becoming a director of Academy of Music, he began to elevate the study of the principles of music to new heights. It lifted Croatian musical institutions to a position of high esteem in the overall dilettante endeavour of the 19th century, and raised musical study to a University-level discipline. On the recommendation of Croatian poet Dragutin Domjanic, Dugan became a regular member of the newly-founded musical class of the Yugoslav Academy. During all that time, Dugan kept in touch with the journal Vijenac, led "St. Marcus Oratorian Choir" (1923-1926) and gave numerous organ concerts in Croatia and abroad.

In 1944, on the occasion of his seventieth birthday, Dugan's educational work was recognised by the Croatian people, i.e. by the minister of religion and education, Dr. Makanec. And this was how he came, in 1945, to be sentenced to nine months "prohibition of public work", and then expelled from the Yugoslav Academy - by his own students. Obviously, this act of the Communist party was intended to destroy Professor Dugan morally, professionally, and to do so for the rest of his life; and this, a man who had devoted himself entirely to the elevation of Croatian musical and educational life in general. After a severe nervous breakdown, which he survived, Dugan fell ill with cancer and on the night of 13th December, 1948, in Holy-Spirit hospital in Zagreb, he passed away in the presence of his daughter (my mother) Micika (Marija). As the Communists were afraid of a grandiose funeral, the death of Franjo Dugan was not even announced in the daily obituary of the journal Narodni List. Yet the funeral procession did take place in a grandiose fashion, accompanied by the tolling of a large number of church bells in Zagreb.

As far as Dugan's public work is concerned, I would like to mention three fields of his work: the revival of Croatian church music; his contribution to the Caecilian movement in Croatia; and the revival of music teaching in Zagreb. There is also his composing work.


 

 

Tijekom XIX. stoljeća, ušle su u Hrvatsku tuđe crkvene popijevke, "kojima su" - piše sam Dugan u hrvatskoj Enciklopediji - "strani orguljaši u hrvatskim crkvama kvarili ukus našega naroda, jer one sadržavaju trivijalne plesne ritme, neukusne tekstove i melodije, koje se protive hrvatskoj glazbenoj tradiciji". Da bi popravio takovo stanje stvari, otkriva Dugan stare hrvatske pjesmarice, Citharu octochordu ( 1701., 1733., 1757.), Pavlinsku pjesmaricu (1641.) te kasnije zbirke Gjure Veljkovića iz 1808. i 1816. U tim zbirkama odabire Dugan pjesme, koje su po svojem sustavu ili hrvatskoga ili koralnoga značaja te ih kao urednik glazbenoga priloga u smotri za crkvenu glazbu Sveta Cecilija priopćuje vješto i skladno harmonizirane. Čitav se taj rad najbolje odrazio u izdavanju sinteze naše narodne i umjetnicke crkvene popijevke, Hrvatskoga crkvenog kantuala, koji je najznačajniji pothvat cecilijanskog pokreta za sređivanje crkvene glazbe u Hrvatskoj.

Uz hrvatsku crkvenu popijevku, bavio se Dugan naročito gregorijanskim koralom. Osim što je bio, kao orguljaš u neprestanoj svezi s tom vrstom glazbe, proučavao je temeljito i kritički rad stranih, a napose talijanskih stručnjaka na tom polju. Stajao je na stanovištu, da koral ne smije biti mrtva arheološka vrjednota, vec oživljen svim modernim harmonijskim sredstvima, koja mu se u duhu ne protive, živi organizam u životu crkve. Polazeći s toga stanovišta, harmonizrao je skoro sav uobičajeni koral, gdje se naročito ističu majstorske obradbe crkvenih himana. Time je Dugan podigao pratnju rimskoga korala u zagrebačkoj stolnoj crkvi na jedno od najzamjetnijih mjesta u Europi.

During the 19th century, foreign church music became common in Croatia, "to which", writes Dugan in the Croatian encyclopaedia, "foreign organists in the Croatian churches spoiled the taste of our people because they contained trivial dancing rhythm, distasteful texts, and melodies that did not accord with Croatian musical tradition." To improve this state of affairs Dugan brought to light the old Croatian song-book, Cithara Octochorda ( 1701., 1733., 1757.), the Paulinian song-book (1641.), and later the collection of songs by Gjuro Veljkovic from 1808 and 1816. From these collections he selected works on the basis of their Croatian or choral meaning. In his capacity as musical editor of church music presentation for St. Caecilia, he championed them for their skilful harmonization. This entire endeavour led to the creation of a new synthesis of our national and artistic church music in the Croatian Church Chant, which is the most important strand in the caecilian re-arrangement of Croatian church music.

Along with Croatian church music, Dugan also worked with Gregorian Chant. Being an organist he was in constant touch with this music, but he also studied in great depth the critical work of foreign and, particularly, Italian experts in the field. He held that the choral shouldn't be of only dead archaeological value but imbued with all modern and harmonious meanings, which do not clash with the original spirit but are living organisms in the life of Church. Having this in mind he harmonized the standard choral canon, in which setting his masterly elaborated Croatian hymns became particularly distinguished. In this way Dugan elevated the accompaniment of the Roman choral in Zagreb cathedral to one of the most prominent in Europe.


 

 

Kraj Duganova rada u obnovi crkvene glazbe, osobito se ističe njegov naučno-pedagoški rad. Pored organizatorskoga rada preuzima Dugan sam nastavu teoretskih disciplina, kao akustiku i nauku o glazbalima, analizu glazbenih oblika, gregorijanski koral, te glavne teoretske predmete, harmoniju, kontrapunkt, fugu s imitacijom i kanonom, i kompoziciju. Ne smije se smetnuti s uma, da je kroz dugo vrijeme predavao također i orgulje. Kroz svoj dugogodišnji rad na tom polju, stvorio je Dugan potpuno samostalno mnoge udžbenike, kao Nauku o elementarnoj teoriji muzike (1922), Vježbe za zborno pjevanje (solffeggio) (1923), Nauku o muzičkim formama (1932), Nauku o instrumentima (1936), Nauk o glasbalima (1944: uništeno po komunističkim vlastima), te mnoga skripta, koja su Duganu poslužila kao temelj za stvaranje kasnijih naučnih djela, nažalost još u rukopisu: Nauka o formama i Akustika (1943), proizašla iz pera istovremeno stručnjaka fizičara i stručnjaka muzičara, što je dosta rijetko. Važnost i prednost tih djela leži osobito u tome, što su nikla iz rada zagrebačke Muzičke Akademije.

No osim naučnih djela, Dugan je odgojio i čitavo pokoljenje glazbenika, što orguljaša (sina Čedomila Dugana, zeta Mladena Stahuljaka, Franju pl. Lucića), što skladatelja (Franju pl. Lucića, Borisa Papandopula, Josipa Štolcera-Slavenskoga, dra Božidara Širolu, Stjepana Šuleka, Branimira Sakača, Ivana Matetića-Ronjgova, Slavka Zlatića, te poznatoga srpskoga skladatelja Marka Tajčevića).

Unatoč golemosti Duganova pedagoškoga rada, koji mu nije dopuštao da se bavi skladbom koliko bi on to bio želio, ipak se ne može previdjeti važnost njegova skladateljskoga rada. Među njegovim relativno brojnim zborskim skladbama, ističu se svjetovni zborovi Čuj der dušo (1896.), Na Vodi (1897.), Troje proljeće (1903.) na riječi Stanka Vraza, Carmen saeculare (1913.), Morska vrba (1923.), te duhovne skladbe Molitva (1901), Tebe mi hvalimo Bože (1901) na rijeci Marka Marulića, Hrvatska misa (1901), te ofertorij Ad Te Domine (1939), posvećen nadbiskupu dru Anutnu Baueru. K ovome se mogu prikljuciti duhovne pjesme uz pratnju orgulja Regina coeli (1895), Salve Regina (1902), Za vjenčanje (1928) na riječi Petra Preradovića, te Ave Maria (1932).

Besides Dugan's work in restoring church music, he distinguished himself in his studies of science and education. Side by side with his organisational work, Dugan took over the teaching of theoretical disciplines such as acoustics and studies in instruments, as well as the analysis of musical forms, the Gregorian Choral and the main subjects in theory like harmony, fugue with imitation and canon, and composition. One should not forget, also, that he was teaching organ through a long period of his life. In his dedication to this broad field, Dugan produced many textbooks like Studies in Elementary Theory of Music (1922), Practice for Choir Singing (solfeggio) (1923), Studies in Musical Forms (1932), Studies in Instruments (1936), Studies in Instruments (1944, destroyed under the communist government), and many other scripts which he used as groundwork for later works (which, unfortunately, remained just scripts). Studies in Forms and Acoustics (1943), however, was written at the time other recognised experts in physics and music were only just addressing the phenomenon - which is indeed a rare event. All this achievement is underscored by the fact that everything originated from Dugan's work in the Academy of Music.

In addition to all this, Dugan educated an entire generation of organ musicians, including his son Cedomil Dugan and son-in-law Mladen Stahuljak, and Franjo Lucic; composers Franjo Lucic, Boris Papandopulo, Josip Stolcer-Slavenski, dr. Bozidar Sirola, Stjepan Sulek, Branimir Sakac, Ivan Matetic-Ronjgov, Slavko Zlatic, and the well known Serbian composer Marko Tajcevic.

The immensity of Dugan's educational contribution did not allow him to write as much music as he would have wanted. Even so, one cannot overlook his compositional work. Among numerous choir compositions there are prominent secular pieces such as Listen you my Sweetie (1896), On the Water (1897), Three Springs (1903) set to the words of Stanko Vraz, Carmen saeculare (1913), and The Sea Willow (1923). Dugan's sacred compositions Prayer (1901), We Praise you Lord (1901) to the words of Marko Marulic, Croatian Mass (1901), and the offertory Ad Te Domine ( 1939), dedicated to the Archbishop Dr. Antun Bauer. For the beauty of the organ accompaniment to these sacred works one could add Regina coeli (1895), Salve Regina (1902), For Wedding (1928) to the words of Petar Preradovic, and Ave Maria (1932).


 

 

Iako se Dugan dosta bavio vokalnom i vokalno-instrumentalnom glazbom, nije stvorio niti jednu operu. No to se ima uglavnom pripisati njegovom glazbenom usmjerenju, koje ga je udaljilo od te vrste skladbe, kao što je udaljilo u svoje vrijeme Bacha, Brahmsa, Brucknera, Regera i druge. Neprekidni organistički rad potakao je Dugana na skladanje djela za orgulje, među kojima se ističu nekoliko prvorazrednih skladbi: Toccata u g-molu (1894.), prerađena za glasovir po prof. Svetislavu Stančiću, Fantazija u dorskom načinu na pučku pjesmu "Pozdravleno budi telo Jezuša" (1895.), Kromatska fuga u c-molu (1905.), Preludij i fuga u H-duru (1906.). Osim djela za orgulje napisao je Dugan i ove instrumentalne skladbe: sonatu za violinu i klavir u g-molu (1908.), tri gudačka kvarteta (es-dur, f-dur i h-mol), te Andante za simfonijski orkestar.

Nažalost, Dugan nije doživio pravo priznanje za taj svoj zaslužan rad ni s koje strane, ni nakon svoje smrti, jer iako je već prošlo skoro šezdeset godina od te smrti, ostao je zaboravljen čovjek, koji je uspio ondje, gdje je Lisinski "susto", kako kaže Matoš, ili kako napisa Petar Preradović:

"O moj rode, na tom vrijednom sinu

ti sagriješi s navadna nemara..."

Although Dugan concerned himself with vocal and vocal-instrumental music, he did not write a single opera. This could be ascribed to a musical vocation which took him further away from this genre, as it did Bach, Brahms, Bruckner, Reger and others. It's no surprise, though, that he composed works for the organ, among which a few must be singled-out: Toccata in G minor (1894), modified for the piano by prof. Svetislav Stancic, Fantasy in Dorian Mode according to a national popular song "Greeted is the body of Christ" (1895), Chromatic Fugue in C minor (1905), Prelude and Fugue in H major (1906). Besides these works for the organ Dugan also wrote instrumental compositions: A sonata for violin and piano in G major (1908); the three string quartets (E minor, F minor and H major), and Andante for full orchestra.

Dugan was denied his due recognition for such a meritorious life's work - even after his death. Although sixty years have elapsed since, he remains a forgotten man who continued there where Lisinski had "slowed down," as Matos says, and as Petar Preradovic writes:

"Oh my people, you have sinned with indifference
against this praiseworthy son..."




Autor g. Antun Pinterović, unuk Franje Dugana, povjesničar, lingvist i psihoanalitičar, živio je u Bruxellesu, gdje je umro 2009. Zahvaljujem prof. Kseniji Sunić na proslijeđenom članku i fotografijama, te na prijevodu s hrvatskog jezika na engleski. 

Antun Pinterović (1940.-2009.), kratki životopis


FRANJO DUGAN (1874.-1948.)

Zagreb, 18. travnja 2007. mo. Josip degl' Ivellio

Taj genijalni lik crkvenog glazbenika ovih naših prostora, svoju glazbeničku karijeru je započeo samouk, te je stekao veliku vještinu na orguljama, da bi kasnije postao najboljim dotadašnjim orguljašem u Hrvatskoj. Uz studije matematike i fizike, učio je glazbu kod V. Kolandera, te mu bio ujedno i asistent-orguljaš u zagrebačkoj prvostolnici. Nakon Kolanderove smrti postao je orguljaš zagrebačke katedrale i na tom mjestu ostao gotovo do smrti. Kompoziciju je diplomirao 1908.g. u Berlinu, a bio je i predavač na Muzičkoj akademiji u Zagrebu do 1941.g. Naravno da je preko svog prvog i najdražeg zanimanja, glazbenika-orguljaša, stekao i ljubav i zanimanje općenito za crkvenu glazbu i ljepotu duhovne i liturgijske glazbe. Rano se je povezao s cecilijanskim pokretom u Hrvatskoj, kojemu je služio ne samo stručnim člancima, predavanjima i dugogodišnjim uređivanjem glazbenog priloga časopisa "Sveta Cecilija" već i svojim zbornim crkvenim skladbama , u kojima je davao primjer skladanja uzvišene crkvene glazbe u našem duhu i stilu, oslobođene germanskog ili talijanskog utjecaja. S tim u vezi svakako je važno Duganovo propagiranje starih crkvenih napjeva iz zbirke CITHARA OCTOCHORDA (1701.g.), te obrade tih napjeva i harmonizacije za zborove, te potom njihovo objavljivanje u HRVATSKOM CRKVENOM KANTUALU (1934.g.) Nema područja liturgijske godine koje nije obuhvaćeno starim hrvatskim napjevima koje je harmonizirao i za zbor uredio Franjo Dugan. No tri područja svakako zauzimaju istaknutije mjesto. To su pjesme iz doba Adventa, pjesme iz doba Korizme i Uskrsa, a najpopularnije su svakako pjesme iz doba Božića.

Dugan je ostavio veći broj skladbi i to instrumentalnih i vokalnih. Svakako da ipak u instrumentalnim djelima dominiraju i po broju i po kvaliteti ona napisana za orgulje -među kojima se posebno ističu: Tokata u g-molu, Kromatska fuga u c-molu i Preludij i fuga u H-duru. Orkestralnom glazbom nije se mnogo bavio pa imamo nekoliko gudačkih kvarteta, Uvertiru i Simfonijski andante. Na vokalnom području ostavio je mnoštvo harmonizacija i obrada za zborove i samostalnih skladbi, ponajviše duhovnog sadržaja i nekolicinu svjetovnog. Također valja istaknuti i njegov znanstveni i teoretski rad koji je rezultirao s nekoliko vrijednih glazbeno-teorijskih djela i to; Elementarna teorija muzike (1922), Vježbe za zborno pjevanje (1923), Nauk o glazbalima (1944) , Nauk o formama (1944), te Akustiku koja je ostala u rukopisu.


KRATKI OPIS GLAZBENIH PROJEKATA

CD: "FRANJO DUGAN -HRVATSKE BOŽIĆNE PJESME"
(snimljeno 2000.g. u varaždinskoj Katedrali, trajanje: 50,40 min., izdavač:
HPD "SLAVULJ" Petrinja, izdano 2002.g.)

SNIMILI: Mješoviti Oratorijski zbor crkve sv. Petra HOSANNA (Zagreb), Mješoviti zbor HPD "SLAVULJ" (Petrinja), DJEVOJAČKI ZBOR -SCHOLA CANTORUM crkve sv. Petra (Zagreb), Ženski komorni zbor HPD "JEKA" (Samobor)
SOLIST: Mirta Pandurić-Kudrna
SURADNICI: dr. fra Bonaventura Duda, dr. fra Izak Špralja msgr. Juraj Jezerinac i Josip degl'Ivellio
DIRIGENT: JOSIP DEGL'IVELLIO


U proteklom desetljeću napokon smo mogli javno zapjevati naše hrvatske božićne napjeve i pjesme. Tako je nastala potreba i potražnja i za snimkama istih. Mnogi su se uvaženi glazbenici bolje ili lošije uhvatili ukoštac s tom naizgled laganom, ali i dosta tankoćutnom glazbenom problematikom - obrade narodnog (crkvenog) napjeva u duhu liturgije i tradicije našeg naroda. Slušajući pažljivo na radiju i televiziji mnoge obrade nisam našao zadovoljstvo i veličinu kao onda kada sam još kao dječak čuo snimku božićnih pjesama u izvođenju splitskog zbora Gospe od Zdravlja, a pod ravnanjem fra Stanka Romca, koji su pjevali uz orgulje božićne napjeve u obradi Franje Dugana. Kasnije kroz liturgijsku praksu i aktivno sudjelovanje u glazbenom životu Crkve došao sam do zaključka da je harmonizacija Franje Dugana upravo najidealnija. Stoga i ovaj CD koji sadrži 16 božićnih napjeva za mješoviti zbor i orgulje u harmonizaciji Franje Dugana, te pjesmu U SE VRIJEME GODIŠTA (koja je zbog svoje popularnosti nezaobilazna na nosačima zvuka s božićnim temama, a Dugan ju nije harmonizirao), u harmonizaciji o. Anselma Canjuge, čini doprinos našoj božićnoj tradiciji i ljepoti napjeva hrvatske glazbene, liturgijske baštine, ali i ukazuje na važnost glazbenika, obrađivača i orguljaša Franju Dugana.


Izvornik:

mo. Josip degl' Ivellio: Hrvatski skladatelji XX. stoljeća pod velom tišine svih jugoslavenskih režima, Franjo Dugan

Zahvaljujem mo. Josipu degl' Ivelliu na dopuštenju da njegov prikaz bude preneseni na ovaj web.


Dodatni izvori:




Franjo Dugan -Toccata g-mol - Pavao Mašić orgulje, Zagrebačka katedrala 2010.


Molitva - Franjo Dugan,
Generalna proba zbora "Palma" u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu;
General rehearsal of the choir "Palma" in the church of Sacred Heart of Jesus in Zagreb;
Dirigent / Conductor I. J. Skender, 25.08.2009.



00:01 Prelude in G major
01:25 Prelude in D major
02:25 Prelude in D major
02:25 Prelude in D major
03:05 Prelude in A minor
05:10 Prelude in E minor
06:00 Prelude in E minor
07:15 Prelude in F sharp minor
08:30 Prelude in B flat major
09:50 Prelude in G minor (phrygian)
10:38 Prelude in E flat major
11:49 Prelude in C major
Franjo Dugan - 11 verseta - Pavao Mašić, orgulje zagrebačka katedrala
Selection of short organ preludes-versets written by Franjo Dugan (1874-1948), Croatian composer and the principal organist of Zagreb Cathedral. The instrument, which is the largest in whole Croatia, was built in 1855. by E. F. Walcker. The present recording was made during the concert that took place at Zagreb Cathedral in November 2010. The concert itself was dedicated to Franjo Dugan and Anđelko Klobučar (1931-), two most important Croatian composers & organists of Zagreb Cathedral, who played regularly on this beautiful historical organ.





Maestro Dugan je iza svoje smrti 1948. u rukopisu ostavio knjigu koja je, pregnućima prof.dr. Zvonka Benčića, objavljena tek 2014.:

Franjo Dugan st., Glazbena akustika, Kiklos - Krug knjige, Zagreb, 2014., ISBN 978-953-56937-6-5 (302 str.)
(Podrobnije informacije možete dobiti putem adrese  kiklos.hr@hotmail.com )

U njoj možete pronaći sljedeću malo poznatu i važnu činjenicu (str. 279-295, u dodatku koji je napisao Veljko Lipovšćak, Franjo Dugan st. - prvo javno snimanje za gramofonske ploče u Europi):

Prvo javno snimanje na daljinu za gramofonsku ploču u kontinentalnoj Europi obavljeno je u Zagrebu godine 1927., a to je ujedno bilo i treće takvo snimanje u svijetu (SAD, New York, 1925. i Velika Britanija, London, 1926.). Radi se o snimci dviju hrvatskih božićnih pjesama ("Narodil nam se Kralj Nebeski" i "Tebe Boga hvalimo") koje je u Zagrebačkoj katedrali na orguljama izveo Franjo Dugan (u Katedrali je bilo oko 2000 vjernika koji su pjevali), a koncert je elektroničkim putem bio direktno prenošen u studio koji je kasnije postao poznat kao Dvorana Istra, te tamo snimljen na gramofonskoj ploči Edison - Bell - Penkala Co. u Zagrebu.

Narodil nam se Kralj Nebeski


Tebe Boga hvalimo

Ljubaznošću prof.dr. Zvonka Benčića, prilažemo njegov predgovor za spomenutu knjigu Glazbena akustika maestra Franje Dugana:

Predgovor urednika

Rukopis Franje Dugana st. ima 67 stranica teksta. Napisao ga je na pisaćem stroju, a rukom je unio formule i ispravke. Dovršen je 1943. godine. Sačuvan je u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Nažalost sačuvane su samo dvije slike, od oko 120 slika. Rukopis nema naslova, a niti predgovora. Pretpostavljam da je Franjo Dugan st. knjigu namijenio studentima Akademije glazbe u Zagrebu. Osnovna postavka pretvorbe rukopisa u knjigu bila je ’doslovni prijepis rukopisa’. Sadržajno nije ništa dodano ili oduzeto, a jezično su popravljene samo očite pogreške s kojima bi se, vjerujem, autor sigurno suglasio. Tako je ova knjiga stručno/znanstveno, sadržajno i jezično dokument vremena neposredno prije II. svjetskog rata. Možda će današnjem čitatelju najveću teškoću činiti upotreba zastarjelog c-g-s sustava mjernih jedinica.

Opaske urednika glede sadržaja i jezika su u fusnotama i označene su s ’ur.’. Opaske autora označene su s ’aut.’. Primjeri jezičnih preinaka detaljno su navedeni u prilogu „Franjo Dugan st. – o jeziku i pravopisu u njegovom djelu Glazbena akustika“. Hrvatski jezik Franje Dugana st. je hrvatski jezik početka 19. st. To je jezik kakav je naučio u Nadbiskupskom liceju (srednja škola s internatom) u Zagrebu i na Mudroslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Zato sam knjizi dao naslov „Glazbena akustika“, a ne „Glasbena akustika“ u skladu s pravopisom u trenutku dovršenja rukopisa 1943. godine. Kada sam pregledao rukopis, mislio sam da ga mogu prirediti za tisak za oko pola godine. Međutim, bile su potrebne skoro tri godine. Najprije je trebalo rekonstruirati slike na osnovu opisa u tekstu. Nastojao sam što više slika preuzeti iz knjige Franje Dugana st. „Nauka o glasbalima s osobitim obzirom na orgulje“ te iz knjiga njegovih suvremenika: prof. Stanka Hondla i dr. Otona Kučere.

Popis literature s kojom sam se služio nalazi se na kraju teksta knjige, ispred priloga. Studiranjem rukopisa i traženjem dodatnih objašnjenja u relevantnoj literaturi izranja osnovna koncepcija knjige i stav prema glazbi Franje Dugana st. U biti odgovara na pitanje: „Kako se pobuđuje titranje čestica zraka i kako to titranje čestica zraka dovodi do slušnog doživljaja“. Irski biskup i idealistički filozof George Berkeley (1685. – 1753.) postavio je pitanje: „Ima li zvuka kada nema nikoga da to sluša?“. Zvuk nastaje tek onda kada mozak putem uha procesira titranje čestica zraka. Dugan tumači osnovna mehanička sredstva za pobuđivanje titranja čestica zraka: žicu, štapić, ploču i membranu. Primjerice, žica je na violini, štapić je u jezičnoj svirali, deformirana ploča je zvono, a membrana je stranica bubnja. Razmišljanje ga dalje vodi ka složenijim mehaničkim sredstvima, ka labijalnim i jezičnim sviralama. Kod obje vrste svirala „žica“ je cijev ispunjena zrakom. Titranje stupca zraka pobuđuje se utiskivanjem zraka u cijev; kod labijalne svirale preko oštrog brida koji cijepa struju zraka, a kod jezične svirale preko jezičca koji prekida struju zraka.

Slijedi opis orkestralnih puhačkih instrumenata: drvenih labijalnih i jezičnih svirala te limenih instrumenata. Dugan tumači i najsavršeniji instrument za pobuđivanje titranja čestica zraka – ljudsko grlo. Između dvije membrane (glasnice) struji zrak, jedan kraj glasnica je fiksan a drugi kraj glasnica je pričvršćen na pomičnu kost koja može razmicati glasnice i mijenjati njihovu duljinu. Ovom pomičnom kosti upravlja desetak mišića. Stoga je razumljivo da govor i pjevanje treba učiti. Dugan zatim tumači prijenos zvuka kroz zrak: jakost zvuka, interferenciju valova jednake frekvencije i interferenciju valova različite frekvencije − zvučni udare, a na kraju proces slušanja. Tumačenje procesa slušanja zasniva na teoriji rezonancije fizičara Hermanna Helmholtza iz 1857. godine. No, kritički piše: „Na svaki način je teško vjerovati da niti bazilarne membrane koje ne dosežu duljinu 1 mm sutitraju s tonovima, koji se izvode pomoću žica i viljušaka velikih dimenzija“. Niti danas, unatoč velikom tehnološkom napretku, postavljene teorije procesa slušanja nisu uspjele zadovoljavajuće objasniti proces slušanja.

Misao i tema poveznica knjige je glazba, posebice instrumentalista orguljaša. Dugan integrira područja fizičke akustike, glazbenih instrumenata te anatomije grla i uha u svrhu što boljeg sviranja orgulja. To mu nije bili teško jer je na Mudroslovnom fakultetu završio matematiku i fiziku (1897.), a na Visokoj muzičkoj školi Kraljevske umjetničke akademije u Berlinu (Königliche Akademie der Künste, Hochschule für Musik) instrumentaciju, kompoziciju, orgulje i dirigiranje (1908.). Za Dugana područje glazbe je jedna cjelina, ono se ne dijeli na podpodručja, već smo ga mi podijelili da bi lakše učili. Predznanje potrebno za razumijevanje knjige jest poznavanje diferencijalnog i integralnog računa, teorije glazbe, konstrukcije orgulja i anatomije.

Uređujući knjigu ušao sam u misaoni stručni i privatni svijet Franje Dugana st. Čitao sam literaturu koju je i on čitao, izvodio sam formule koje je i on izvodio, tumačio sam pojave kako ih je i on tumačio. S prof. dr. sc. Stanislavom Vukovojcem obišao sam mjesto njegove rodne kuće u Krapinici, kapelu sv. Križa u kojoj je kao dijete prvi puta čuo orgulje, pučku školu koju je polazio u Zajezdi i župnu crkvu uznesenja Blažene Djevice Marije u Zajezdi u kojoj je svirao orgulje. Da li bi mi sve to Dugan dopustio? U životu pratile su ga nesreće: trojica njegove braće poginula su na frontu u Galiciji, njegov sin Franjo umro je u 34-toj godini (1934.), a on sam je nakon II. svjetskog rata izbačen je iz Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti te mu je zabranjeno sviranje orgulja u zagrebačkoj katedrali. To ga je psihički dotuklo, tako da nije prisustvovao svečanosti kada ga je 1947. godine svojim članom imenovao Institut Maxa Regera u Bonnu.

Zbog interdisciplinarnosti knjige bilo je više recenzenata. Izv. prof. dr. sc. Siniša Fajt usredotočio se na fizičku akustiku, Tomislav Heferer na svirale, prim. dr. Mladen Ivković na grlo i uho, a prof. dr. sc. Stanislav Vukovojac na arhivsku građu i životopisne podatke. Svima njima hvala na velikoj savjesnosti. Zahvaljujem autorima priloga: doc. dr. sc. Ireni Bratičević na prijevodu i tumačenju latinskih naziva na zvonima zagrebačke katedrale, Snježani Drevenšek na životopisu iz doba muzičkog života Franje Dugana st., dr. sc. Branku Hanžeku životopisu iz doba profesorskog života Franje Dugana st., inženjeru Veljku Lipovšćaku na članku o prvom javnom snimanju za gramofonske ploče u Europi, Augustu Hefereru na pregledu teksta o sviralama te skladatelju i dirigentu Mladenu Tarbuku na osvrtu na knjigu. Zahvaljujem mr. dr. Mariju Šoljanu na obradi fotografija, Oliviju Repecu na slici svirale vox humana 8’ i tvrtki Croatia Records d. d. na dozvoli presnimavanja gramofonske ploče LSY 66029 – Čedomil Dugan izvodi djela za orgulje Franje Dugana st. Zahvaljujem tvrtki Grapa (Zagreb) na uloženom velikom trudu glede lekture, izrade slika i pripremi za tisak, a tvrtki Denona (Zagreb) na urednom tisku.

U Cresu, rujna 2014.


Priredio Darko Žubrinić.

Hrvatske božićne pjesme

Croatian music

Croatia - its History, Culture and Science