Povodom stotridesete godišnjice
rođenja
(1874.-2004.)
On the occasion of the one hundred and thirtieth anniversary
(1874-2004)
11. rujna ove
godine [2004.] minulo je stotrideset godina,
otkako je preminuo nakon duge i teške bolesti u bolnici Sv.
Duha
u Zagrebu, prof. Franjo Dugan, jedna od najistaknutijih ličnosti u
povijesti hrvatske glazbe. Prilikom desete godišnjice smrti
(1958.) nije se dakako moglo čitati u domovini, ali što je
mnogo
žalosnije, niti u izbjeglištvu niti jedan jedini redak,
posvećen
toj toliko zaslužnoj ličnosti za hrvatski glazbeni i prosvjetni život.
Rođen 11. rujna
1874. u Krapinčici u Zagorju, Franjo
Dugan svršava 1893. klasičnu gimnaziju u Zagrebu, te se
upisuje
na Filozofski fakultet Zagrebačkoga sveučilišta
uzevši
kao predmete fiziku i matematiku.
No već za ranih
godina privukla je Dugana jedna druga
grana ljudske djelatnosti - glazba, koja postade doskora Duganov
životni cilj. Orgulje, instrument, koji je Dugan upoznao još
u
Zajezdi, postaje mu najmiliji način glazbenoga djelovanja. Dugan je
glazbenik-samouk. U šestom razredu gimnazije dolazi u dodir
s
tadašnjim organistom zagrebačke prvostolnice Vatroslavom
Kolanderom, kojega i nasljeđuje na tomu mjestu. Godine 1900., Dugan se
ženi s Anom Jagić, nećakinjom hrvatskoga slavista Vatroslava Jagića.
Od njegovo šestero
djece naročito se istaknuše stariji sin Franjo, kao
cijenjeni
skladatelj i mladi Čedomil, kao pianist i virtuoz-orguljaš.
Već
1907., polazi u Berlin na usavršavanje svojih glazbenih
nauka,
te polaže u srpnju 1908. ispit iz kompozicije. Često se sjeća svojih
nastavnika, Maxa Brucha i Roberta Kahna, poznatih njemačkih skladatelja.
11th September of this year [2004]
marks
one hundred and thirty years since the birth of Franjo Dugan, one of
the most prominent figures in the history of Croatian music. He died at
the age of 74, after a long and difficult illness in Holy-Spirit
hospital in Zagreb. On the occasion of the tenth anniversary of his
death (1958) one could read neither in his homeland nor, even more
tragically, in exile a single line dedicated to this outstanding figure
in Croatian musical and educational life.
Born in Krapincica in Zagorje, on
11th September 1874, Franjo Dugan graduated
at the Grammar School (gymnasium) in Zagreb, and then commenced his
studies of
mathematics and physics at the University of Zagreb.
In his early years Dugan was drawn
by another branch of human activity, music,
which soon became his life's goal. And his favourite means of musical
expression
was the organ, with which he became familiar in Zajezda. Dugan was a
self-taught
musician. In Grammar School he became acquainted with Vatroslav
Kolander, the
organ player of the Zagreb metropolitan cathedral, and later became his
successor.
In 1900 Dugan married Ana Jagic, the niece of the Croatian expert on
Slavic languages, Vatroslav
Jagic. Out of
his six children the most prominent were his eldest son
Franjo, a distinguished composer, and the younger Cedomil, who was a
piano player
and organ-virtuoso. In 1907 Dugan left for Berlin to master his Science
of Music,
where he passed the composition exam in July, 1908. He often spoke
fondly of
his teachers, Max Bruch and Robert Kahn, two famous German composers.
Po svom povratku u
Zagreb, Dugan vodi oštru borbu
s malograđanskim gledištem zagrebačkih glazbenih krugova,
dok
konačno, kao ravnatelj Zagrebačkog konzervatorija pobjeđuje 1930.
svojom obnovom naučne osnove, koja dignu najvišu hrvatsku
glazbenu ustanovu od zaslužnih, ali diletantskih pokušaja u
početku XIX. stoljeća na razinu sveučilišnoga fakulteta. Na
prijedlog hrvatskoga pjesnika Dragutina
Domjanića postaje Dugan
redovitim članom novo-osnovanoga glazbenoga
razreda Jugoslavenske
Akademije. Kroz sve
to vrijeme ostaje Dugan u dodiru s Vijencem, vodi "Oratorijski zbor Sv.
Marka" (1923-1926) te prireduje brojne koncerte na orguljama u
Hrvatskoj i izvan nje.
Godine 1944.,
povodom sedamdesetogodišnjice
života, prima Dugan priznanje hrvatskoga naroda u obliku odlikovanja za
svoj prosvjetni rad sa strane tadašnjega ministra
bogoštovlja i nastave, dra Makanca. Radi toga bude Dugan
osuđen
1945. na devet mjeseci zabrane javnoga rada i isključenje iz
Jugoslavenske Akademije, po svojim vlastitim đacima. Taj čin
komunističke partije išao je očito za tim da prof. Franju
Dugana
moralno potpuno uništi potkraj njegova života, koji je sav
bio
posvećen dizanju glazbenoga i uopće prosvjetnoga života u Hrvatskoj.
Nakon teškoga živčanoga potresa, koji je proživio, razbolio
se
Dugan malo zatim od teške i neizlječive bolesti raka te je
doskora, u noći 13. prosinca 1948. preminuo u bolnici Sv. Duha u
Zagrebu, u prisutnosti svoje kćeri Micike (Marije), moje majke. Kako su
se komunisti bojali velebnoga sprovoda, nije smrt prof. Franje Dugana
niti spomenuta u svakidašnjoj nekrologiji Narodnoga lista.
Unatoč tomu, sprovod se velebno odvio uz tužne zvonjave većine
zagrebačkih crkava.
Što se
tiče Duganova javnoga rada, htio bih se
naročito osvrnuti na tri područja njegove djelatnosti: na obnovu u
hrvatskoj crkvenoj glazbi - Duganov doprinos cecilijanskom pokretu u
Hrvatskoj, na obnovu glazbene nastave u Zagrebu, i na skladateljski rad.
After his return to Zagreb,
Dugan led a fierce fight against Zagreb's petty bourgeois musical
coterie and their views until 1930 when, after becoming a director of
Academy of Music, he began to elevate the study of the principles of
music to new heights. It lifted Croatian musical institutions to a
position of high esteem in the overall dilettante endeavour of the 19th
century, and raised musical study to a University-level discipline. On
the recommendation of Croatian poet Dragutin
Domjanic, Dugan became a regular
member of the newly-founded
musical class of the Yugoslav
Academy.
During all that time, Dugan kept in touch with the journal Vijenac, led
"St. Marcus Oratorian Choir" (1923-1926) and gave numerous organ
concerts in Croatia and abroad.
In 1944, on the occasion of his
seventieth birthday, Dugan's educational work was recognised by the
Croatian people, i.e. by the minister of religion and education, Dr.
Makanec. And this was how he came, in 1945, to be sentenced to nine
months "prohibition of public work", and then expelled from the
Yugoslav Academy - by his own students. Obviously, this act of the
Communist party was intended to destroy Professor Dugan morally,
professionally, and to do so for the rest of his life; and this, a man
who had devoted himself entirely to the elevation of Croatian musical
and educational life in general. After a severe nervous breakdown,
which he survived, Dugan fell ill with cancer and on the night of 13th
December, 1948, in Holy-Spirit hospital in Zagreb, he passed away in
the presence of his daughter (my mother) Micika (Marija). As the
Communists were afraid of a grandiose funeral, the death of Franjo
Dugan was not even announced in the daily obituary of the journal
Narodni List. Yet the funeral procession did take place in a grandiose
fashion, accompanied by the tolling of a large number of church bells
in Zagreb.
As far as Dugan's public work is
concerned, I would like to mention three fields of his work: the
revival of Croatian church music; his contribution to the Caecilian
movement in Croatia; and the revival of music teaching in Zagreb. There
is also his composing work.
Tijekom XIX.
stoljeća, ušle su u Hrvatsku tuđe
crkvene popijevke, "kojima su" - piše sam Dugan u hrvatskoj Enciklopediji
- "strani
orguljaši u hrvatskim crkvama kvarili ukus našega
naroda,
jer one sadržavaju trivijalne plesne ritme, neukusne tekstove i
melodije, koje se protive hrvatskoj glazbenoj tradiciji". Da bi
popravio takovo stanje stvari, otkriva Dugan stare hrvatske pjesmarice,
Citharu
octochordu ( 1701.,
1733., 1757.), Pavlinsku
pjesmaricu
(1641.) te kasnije zbirke Gjure Veljkovića iz 1808. i 1816. U tim
zbirkama odabire Dugan pjesme, koje su po svojem sustavu ili hrvatskoga
ili koralnoga značaja te ih kao urednik glazbenoga priloga u smotri za
crkvenu glazbu Sveta Cecilija priopćuje vješto i skladno
harmonizirane. Čitav se taj rad najbolje odrazio u izdavanju sinteze
naše narodne i umjetnicke crkvene popijevke, Hrvatskoga
crkvenog
kantuala, koji je najznačajniji pothvat cecilijanskog pokreta za
sređivanje crkvene glazbe u Hrvatskoj.
Uz hrvatsku crkvenu
popijevku, bavio se Dugan naročito
gregorijanskim koralom. Osim što je bio, kao
orguljaš u
neprestanoj svezi s tom vrstom glazbe, proučavao je temeljito i
kritički rad stranih, a napose talijanskih stručnjaka na tom polju.
Stajao je na stanovištu, da koral ne smije biti mrtva
arheološka vrjednota, vec oživljen svim modernim
harmonijskim
sredstvima, koja mu se u duhu ne protive, živi organizam u životu
crkve. Polazeći s toga stanovišta, harmonizrao je skoro sav
uobičajeni koral, gdje se naročito ističu majstorske obradbe crkvenih
himana. Time je Dugan podigao pratnju rimskoga korala u zagrebačkoj
stolnoj crkvi na jedno od najzamjetnijih mjesta u Europi.
During the 19th century, foreign
church music became common in Croatia, "to which", writes Dugan in the Croatian encyclopaedia,
"foreign organists in
the Croatian churches spoiled the taste of our people because they
contained trivial dancing rhythm, distasteful texts, and melodies that
did not accord with Croatian musical tradition." To improve this state
of affairs Dugan brought to light the old Croatian song-book, Cithara Octochorda
( 1701., 1733., 1757.),
the Paulinian
song-book (1641.), and
later the collection of songs by Gjuro Veljkovic from 1808 and 1816.
From these collections he selected works on the basis of their Croatian
or choral meaning. In his capacity as musical editor of church music
presentation for St. Caecilia, he championed them for their skilful
harmonization. This entire endeavour led to the creation of a new
synthesis of our national and artistic church music in the Croatian
Church Chant, which is the most important strand in the caecilian
re-arrangement of Croatian church music.
Along with Croatian church music,
Dugan also worked with Gregorian Chant. Being
an organist he was in constant touch with this music, but he also
studied in
great depth the critical work of foreign and, particularly, Italian
experts
in the field. He held that the choral shouldn't be of only dead
archaeological
value but imbued with all modern and harmonious meanings, which do not
clash
with the original spirit but are living organisms in the life of
Church. Having
this in mind he harmonized the standard choral canon, in which setting
his masterly
elaborated Croatian hymns became particularly distinguished. In this
way Dugan
elevated the accompaniment of the Roman choral in Zagreb cathedral to
one of
the most prominent in Europe.
Kraj Duganova rada
u obnovi crkvene glazbe, osobito se
ističe njegov naučno-pedagoški rad. Pored organizatorskoga
rada
preuzima Dugan sam nastavu teoretskih disciplina, kao akustiku i nauku
o glazbalima, analizu glazbenih oblika, gregorijanski koral, te glavne
teoretske predmete, harmoniju, kontrapunkt, fugu s imitacijom i
kanonom, i kompoziciju. Ne smije se smetnuti s uma, da je kroz dugo
vrijeme predavao također i orgulje. Kroz svoj dugogodišnji
rad
na tom polju, stvorio je Dugan potpuno samostalno mnoge udžbenike, kao
Nauku o elementarnoj teoriji muzike (1922), Vježbe za zborno pjevanje
(solffeggio) (1923), Nauku o muzičkim formama (1932), Nauku o
instrumentima (1936), Nauk o glasbalima (1944: uništeno po
komunističkim vlastima), te mnoga skripta, koja su Duganu poslužila kao
temelj za stvaranje kasnijih naučnih djela, nažalost još u
rukopisu: Nauka o formama i Akustika (1943), proizašla iz
pera
istovremeno stručnjaka fizičara i stručnjaka muzičara, što
je
dosta rijetko. Važnost i prednost tih djela leži osobito u tome,
što su nikla iz rada zagrebačke Muzičke Akademije.
No osim naučnih
djela, Dugan je odgojio i čitavo
pokoljenje glazbenika, što orguljaša (sina
Čedomila
Dugana, zeta Mladena Stahuljaka, Franju pl. Lucića), što
skladatelja (Franju pl. Lucića, Borisa Papandopula, Josipa
Štolcera-Slavenskoga, dra Božidara Širolu,
Stjepana
Šuleka, Branimira Sakača, Ivana Matetića-Ronjgova, Slavka
Zlatića, te poznatoga srpskoga skladatelja Marka Tajčevića).
Unatoč golemosti
Duganova pedagoškoga rada, koji
mu nije dopuštao da se bavi skladbom koliko bi on to bio
želio,
ipak se ne može previdjeti važnost njegova skladateljskoga rada. Među
njegovim relativno brojnim zborskim skladbama, ističu se svjetovni
zborovi Čuj der dušo (1896.), Na Vodi (1897.), Troje
proljeće
(1903.) na riječi Stanka Vraza, Carmen saeculare (1913.), Morska vrba
(1923.), te duhovne skladbe Molitva (1901), Tebe mi hvalimo Bože (1901)
na rijeci Marka
Marulića, Hrvatska misa
(1901), te ofertorij Ad Te Domine (1939), posvećen nadbiskupu dru
Anutnu Baueru. K ovome se mogu prikljuciti duhovne pjesme uz pratnju
orgulja Regina coeli (1895), Salve Regina (1902), Za vjenčanje (1928)
na riječi Petra Preradovića, te Ave Maria (1932).
Besides Dugan's work in restoring
church music, he distinguished himself in his studies of science and
education. Side by side with his organisational work, Dugan took over
the teaching of theoretical disciplines such as acoustics and studies
in instruments, as well as the analysis of musical forms, the Gregorian
Choral and the main subjects in theory like harmony, fugue with
imitation and canon, and composition. One should not forget, also, that
he was teaching organ through a long period of his life. In his
dedication to this broad field, Dugan produced many textbooks like
Studies in Elementary Theory of Music (1922), Practice for Choir
Singing (solfeggio) (1923), Studies in Musical Forms (1932), Studies in
Instruments (1936), Studies in Instruments (1944, destroyed under the
communist government), and many other scripts which he used as
groundwork for later works (which, unfortunately, remained just
scripts). Studies in Forms and Acoustics (1943), however, was written
at the time other recognised experts in physics and music were only
just addressing the phenomenon - which is indeed a rare event. All this
achievement is underscored by the fact that everything originated from
Dugan's work in the Academy of Music.
In addition to all this, Dugan
educated an entire generation of organ musicians,
including his son Cedomil Dugan and son-in-law Mladen Stahuljak, and
Franjo Lucic;
composers Franjo Lucic, Boris Papandopulo, Josip Stolcer-Slavenski, dr.
Bozidar Sirola, Stjepan Sulek, Branimir Sakac, Ivan Matetic-Ronjgov,
Slavko Zlatic,
and
the well known Serbian composer Marko Tajcevic.
The immensity of Dugan's
educational
contribution did not allow him to
write
as much music as he would have wanted. Even so, one cannot overlook his
compositional
work. Among numerous choir compositions there are prominent secular
pieces such
as Listen you my Sweetie (1896), On the Water (1897), Three Springs
(1903) set
to the words of Stanko Vraz, Carmen saeculare (1913), and The Sea
Willow (1923).
Dugan's sacred compositions Prayer (1901), We Praise you Lord (1901) to
the words
of Marko
Marulic, Croatian Mass (1901),
and the offertory Ad Te Domine ( 1939),
dedicated to the Archbishop Dr. Antun Bauer. For the beauty of the
organ accompaniment
to these sacred works one could add Regina coeli (1895), Salve Regina
(1902),
For Wedding (1928) to the words of Petar Preradovic, and Ave Maria
(1932).
Iako se Dugan dosta
bavio vokalnom i
vokalno-instrumentalnom glazbom, nije stvorio niti jednu operu. No to
se ima uglavnom pripisati njegovom glazbenom usmjerenju, koje ga je
udaljilo od te vrste skladbe, kao što je udaljilo u svoje
vrijeme Bacha, Brahmsa, Brucknera, Regera i druge. Neprekidni
organistički rad potakao je Dugana na skladanje djela za orgulje, među
kojima se ističu nekoliko prvorazrednih skladbi: Toccata u g-molu
(1894.), prerađena za glasovir po prof. Svetislavu Stančiću, Fantazija
u dorskom načinu na pučku pjesmu "Pozdravleno budi telo
Jezuša"
(1895.), Kromatska fuga u c-molu (1905.), Preludij i fuga u H-duru
(1906.). Osim djela za orgulje napisao je Dugan i ove instrumentalne
skladbe: sonatu za violinu i klavir u g-molu (1908.), tri gudačka
kvarteta (es-dur, f-dur i h-mol), te Andante za simfonijski orkestar.
Nažalost, Dugan
nije doživio pravo priznanje za taj svoj
zaslužan rad ni s koje strane, ni nakon svoje smrti, jer iako je već
prošlo skoro šezdeset godina od te smrti, ostao
je
zaboravljen čovjek, koji je uspio ondje, gdje je Lisinski
"susto", kako kaže Matoš,
ili kako napisa Petar Preradović:
"O moj rode, na tom
vrijednom sinu
ti
sagriješi s navadna nemara..."
Although Dugan concerned himself
with vocal and vocal-instrumental music, he did not write a single
opera. This could be ascribed to a musical vocation which took him
further away from this genre, as it did Bach, Brahms, Bruckner, Reger
and others. It's no surprise, though, that he composed works for the
organ, among which a few must be singled-out: Toccata in G minor
(1894), modified for the piano by prof. Svetislav Stancic, Fantasy in
Dorian Mode according to a national popular song "Greeted is the body
of Christ" (1895), Chromatic Fugue in C minor (1905), Prelude and Fugue
in H major (1906). Besides these works for the organ Dugan also wrote
instrumental compositions: A sonata for violin and piano in G major
(1908); the three string quartets (E minor, F minor and H major), and
Andante for full orchestra.
Dugan was denied his due
recognition for such a meritorious life's work - even
after his death. Although sixty years have elapsed since, he remains a
forgotten
man who continued there where Lisinski
had "slowed down," as
Matos says, and
as Petar Preradovic writes:
"Oh my people, you have sinned
with indifference
against this praiseworthy son..."
Autor g. Antun
Pinterović, unuk Franje Dugana,
povjesničar,
lingvist i psihoanalitičar, živio je u Bruxellesu, gdje je
umro
2009. Zahvaljujem prof. Kseniji Sunić na proslijeđenom članku i
fotografijama, te na prijevodu s hrvatskog jezika na engleski.
Taj genijalni lik
crkvenog glazbenika ovih naših
prostora, svoju glazbeničku karijeru je započeo samouk, te je stekao
veliku vještinu na orguljama, da bi kasnije postao najboljim
dotadašnjim orguljašem u Hrvatskoj. Uz studije
matematike
i fizike, učio je glazbu kod V. Kolandera, te mu bio ujedno i
asistent-orguljaš u zagrebačkoj prvostolnici. Nakon
Kolanderove
smrti postao je orguljaš zagrebačke katedrale i na tom
mjestu
ostao gotovo do smrti. Kompoziciju je diplomirao 1908.g. u Berlinu, a
bio je i predavač na Muzičkoj akademiji u Zagrebu do 1941.g. Naravno da
je preko svog prvog i najdražeg zanimanja,
glazbenika-orguljaša,
stekao i ljubav i zanimanje općenito za crkvenu glazbu i ljepotu
duhovne i liturgijske glazbe. Rano se je povezao s cecilijanskim
pokretom u Hrvatskoj, kojemu je služio ne samo stručnim člancima,
predavanjima i dugogodišnjim uređivanjem glazbenog priloga
časopisa "Sveta Cecilija" već i svojim zbornim crkvenim skladbama , u
kojima je davao primjer skladanja uzvišene crkvene glazbe u
našem duhu i stilu, oslobođene germanskog ili talijanskog
utjecaja. S tim u vezi svakako je važno Duganovo propagiranje starih
crkvenih napjeva iz zbirke CITHARA OCTOCHORDA (1701.g.), te obrade tih
napjeva i harmonizacije za zborove, te potom njihovo objavljivanje u
HRVATSKOM CRKVENOM KANTUALU (1934.g.) Nema područja liturgijske godine
koje nije obuhvaćeno starim hrvatskim napjevima koje je harmonizirao i
za zbor uredio Franjo Dugan. No tri područja svakako zauzimaju
istaknutije mjesto. To su pjesme iz doba Adventa, pjesme iz doba
Korizme i Uskrsa, a najpopularnije su svakako pjesme iz doba Božića.
Dugan je ostavio veći
broj skladbi i to instrumentalnih i
vokalnih. Svakako da ipak u instrumentalnim djelima dominiraju i po
broju i po kvaliteti ona napisana za orgulje -među kojima se posebno
ističu: Tokata u g-molu, Kromatska fuga u c-molu i Preludij i fuga u
H-duru. Orkestralnom glazbom nije se mnogo bavio pa imamo nekoliko
gudačkih kvarteta, Uvertiru i Simfonijski andante. Na vokalnom području
ostavio je mnoštvo harmonizacija i obrada za zborove i
samostalnih skladbi, ponajviše duhovnog sadržaja i
nekolicinu
svjetovnog. Također valja istaknuti i njegov znanstveni i teoretski rad
koji je rezultirao s nekoliko vrijednih glazbeno-teorijskih djela i to;
Elementarna teorija muzike (1922), Vježbe za zborno pjevanje (1923),
Nauk o glazbalima (1944) , Nauk o formama (1944), te Akustiku koja je
ostala u rukopisu.
SNIMILI:
Mješoviti Oratorijski zbor crkve sv. Petra
HOSANNA (Zagreb), Mješoviti zbor HPD "SLAVULJ" (Petrinja),
DJEVOJAČKI ZBOR -SCHOLA CANTORUM crkve sv. Petra (Zagreb), Ženski
komorni zbor HPD "JEKA" (Samobor)
SOLIST: Mirta Pandurić-Kudrna
SURADNICI: dr. fra Bonaventura Duda, dr. fra Izak Špralja
msgr.
Juraj Jezerinac i Josip degl'Ivellio
DIRIGENT: JOSIP DEGL'IVELLIO
U proteklom desetljeću
napokon smo mogli javno zapjevati
naše hrvatske božićne napjeve i pjesme. Tako je nastala
potreba
i potražnja i za snimkama istih. Mnogi su se uvaženi glazbenici bolje
ili lošije uhvatili ukoštac s tom naizgled
laganom, ali i
dosta tankoćutnom glazbenom problematikom - obrade narodnog (crkvenog)
napjeva u duhu liturgije i tradicije našeg naroda.
Slušajući pažljivo na radiju i televiziji mnoge obrade nisam
našao zadovoljstvo i veličinu kao onda kada sam
još kao
dječak čuo snimku božićnih pjesama u izvođenju splitskog zbora Gospe od
Zdravlja, a pod ravnanjem fra Stanka Romca, koji su pjevali uz orgulje
božićne napjeve u obradi Franje Dugana. Kasnije kroz liturgijsku praksu
i aktivno sudjelovanje u glazbenom životu Crkve došao sam do
zaključka da je harmonizacija Franje Dugana upravo najidealnija. Stoga
i ovaj CD koji sadrži 16 božićnih napjeva za mješoviti zbor
i
orgulje u harmonizaciji Franje Dugana, te pjesmu U SE VRIJEME
GODIŠTA (koja je zbog svoje popularnosti nezaobilazna na
nosačima zvuka s božićnim temama, a Dugan ju nije harmonizirao), u
harmonizaciji o. Anselma Canjuge, čini doprinos našoj
božićnoj
tradiciji i ljepoti napjeva hrvatske glazbene, liturgijske
baštine, ali i ukazuje na važnost glazbenika, obrađivača i
orguljaša Franju Dugana.
Franjo Dugan: Hrvatske
božićne pjesme, directed by mo.
Josip degl' Ivellio (two mp3
recordings also available on that web page)
Franjo Dugan -Toccata g-mol - Pavao Mašić orgulje,
Zagrebačka
katedrala 2010.
Molitva - Franjo Dugan,
Generalna proba zbora "Palma" u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu;
General rehearsal of the choir "Palma" in the church of Sacred Heart of
Jesus in Zagreb;
Dirigent / Conductor I. J. Skender, 25.08.2009.
00:01 Prelude in G major
01:25 Prelude in D major
02:25 Prelude in D major
02:25 Prelude in D major
03:05 Prelude in A minor
05:10 Prelude in E minor
06:00 Prelude in E minor
07:15 Prelude in F sharp minor
08:30 Prelude in B flat major
09:50 Prelude in G minor (phrygian)
10:38 Prelude in E flat major
11:49 Prelude in C major
Franjo Dugan - 11 verseta - Pavao Mašić, orgulje zagrebačka
katedrala
Selection of short organ preludes-versets written by Franjo Dugan
(1874-1948), Croatian composer and the principal organist of Zagreb
Cathedral. The instrument, which is the largest in whole Croatia, was
built in 1855. by E. F. Walcker. The present recording was made during
the concert that took place at Zagreb Cathedral in November 2010. The
concert itself was dedicated to Franjo Dugan and Anđelko Klobučar
(1931-), two most important Croatian composers & organists of
Zagreb Cathedral, who played regularly on this beautiful historical
organ.
Maestro Dugan je iza svoje smrti 1948. u rukopisu ostavio knjigu koja
je, pregnućima prof.dr. Zvonka Benčića, objavljena tek 2014.:
Franjo
Dugan st., Glazbena
akustika,
Kiklos - Krug knjige, Zagreb, 2014., ISBN 978-953-56937-6-5 (302 str.)
(Podrobnije informacije možete dobiti putem adrese
kiklos.hr@hotmail.com )
U njoj možete pronaći sljedeću malo poznatu i važnu činjenicu (str.
279-295, u dodatku koji je napisao Veljko Lipovšćak, Franjo Dugan st. - prvo
javno snimanje za
gramofonske ploče u Europi):
Prvo
javno snimanje na daljinu za gramofonsku ploču u kontinentalnoj Europi
obavljeno je u
Zagrebu godine 1927.,
a to je
ujedno bilo i treće takvo snimanje u svijetu (SAD, New York, 1925.
i Velika Britanija, London, 1926.). Radi se o snimci dviju hrvatskih božićnih pjesama
("Narodil
nam se Kralj Nebeski" i "Tebe Boga hvalimo") koje je u Zagrebačkoj
katedrali na
orguljama izveo Franjo Dugan (u Katedrali je bilo oko 2000 vjernika
koji su pjevali), a koncert je elektroničkim putem bio direktno
prenošen u studio koji je kasnije postao poznat kao Dvorana Istra,
te tamo
snimljen na gramofonskoj
ploči Edison - Bell
- Penkala
Co. u Zagrebu.
Narodil nam se Kralj Nebeski
Tebe Boga hvalimo
Ljubaznošću prof.dr. Zvonka Benčića, prilažemo njegov
predgovor
za
spomenutu knjigu Glazbena akustika
maestra Franje Dugana:
Predgovor
urednika
Rukopis Franje Dugana st. ima 67 stranica teksta. Napisao ga je na
pisaćem stroju, a rukom je unio formule i ispravke. Dovršen
je
1943. godine. Sačuvan je u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu.
Nažalost sačuvane su samo dvije slike, od oko 120 slika. Rukopis nema
naslova, a niti predgovora. Pretpostavljam da je Franjo Dugan st.
knjigu namijenio studentima Akademije glazbe u Zagrebu. Osnovna
postavka pretvorbe rukopisa u knjigu bila je ’doslovni
prijepis
rukopisa’. Sadržajno nije ništa dodano ili
oduzeto, a
jezično su popravljene samo očite pogreške s kojima bi se,
vjerujem, autor sigurno suglasio. Tako je ova knjiga
stručno/znanstveno, sadržajno i jezično dokument vremena neposredno
prije II. svjetskog rata. Možda će današnjem čitatelju
najveću
teškoću činiti upotreba zastarjelog c-g-s sustava mjernih
jedinica.
Opaske urednika glede sadržaja i jezika su u fusnotama i označene su s
’ur.’. Opaske autora označene su s
’aut.’.
Primjeri jezičnih preinaka detaljno su navedeni u prilogu
„Franjo
Dugan st. – o jeziku i pravopisu u njegovom djelu Glazbena
akustika“. Hrvatski jezik Franje Dugana st. je hrvatski jezik
početka 19. st. To je jezik kakav je naučio u Nadbiskupskom liceju
(srednja škola s internatom) u Zagrebu i na Mudroslovnom
fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Zato sam knjizi dao naslov
„Glazbena akustika“, a ne „Glasbena
akustika“ u
skladu s pravopisom u trenutku dovršenja rukopisa 1943.
godine.
Kada sam pregledao rukopis, mislio sam da ga mogu prirediti za tisak za
oko pola godine. Međutim, bile su potrebne skoro tri godine. Najprije
je trebalo rekonstruirati slike na osnovu opisa u tekstu. Nastojao sam
što više slika preuzeti iz knjige Franje Dugana
st.
„Nauka o glasbalima s osobitim obzirom na orgulje“
te iz
knjiga njegovih suvremenika: prof. Stanka Hondla i dr. Otona Kučere.
Popis literature s kojom sam se služio nalazi se na kraju teksta
knjige, ispred priloga. Studiranjem rukopisa i traženjem dodatnih
objašnjenja u relevantnoj literaturi izranja osnovna
koncepcija
knjige i stav prema glazbi Franje Dugana st. U biti odgovara na
pitanje: „Kako se pobuđuje titranje čestica zraka i kako to
titranje čestica zraka dovodi do slušnog
doživljaja“.
Irski biskup i idealistički filozof George Berkeley (1685. –
1753.) postavio je pitanje: „Ima li zvuka kada nema nikoga da
to
sluša?“. Zvuk nastaje tek onda kada mozak putem
uha
procesira titranje čestica zraka. Dugan tumači osnovna mehanička
sredstva za pobuđivanje titranja čestica zraka: žicu,
štapić,
ploču i membranu. Primjerice, žica je na violini, štapić je
u
jezičnoj svirali, deformirana ploča je zvono, a membrana je stranica
bubnja. Razmišljanje ga dalje vodi ka složenijim mehaničkim
sredstvima, ka labijalnim i jezičnim sviralama. Kod obje vrste svirala
„žica“ je cijev ispunjena zrakom. Titranje stupca
zraka
pobuđuje se utiskivanjem zraka u cijev; kod labijalne svirale preko
oštrog brida koji cijepa struju zraka, a kod jezične svirale
preko jezičca koji prekida struju zraka.
Slijedi opis orkestralnih puhačkih instrumenata: drvenih labijalnih i
jezičnih svirala te limenih instrumenata. Dugan tumači i
najsavršeniji instrument za pobuđivanje titranja čestica
zraka
– ljudsko grlo. Između dvije membrane (glasnice) struji zrak,
jedan kraj glasnica je fiksan a drugi kraj glasnica je
pričvršćen na pomičnu kost koja može razmicati glasnice i
mijenjati njihovu duljinu. Ovom pomičnom kosti upravlja desetak
mišića. Stoga je razumljivo da govor i pjevanje treba učiti.
Dugan zatim tumači prijenos zvuka kroz zrak: jakost zvuka,
interferenciju valova jednake frekvencije i interferenciju valova
različite frekvencije − zvučni udare, a na kraju proces
slušanja. Tumačenje procesa slušanja zasniva na
teoriji
rezonancije fizičara Hermanna Helmholtza iz 1857. godine. No, kritički
piše: „Na svaki način je teško
vjerovati da niti
bazilarne membrane koje ne dosežu duljinu 1 mm sutitraju s tonovima,
koji se izvode pomoću žica i viljušaka velikih
dimenzija“.
Niti danas, unatoč velikom tehnološkom napretku, postavljene
teorije procesa slušanja nisu uspjele zadovoljavajuće
objasniti
proces slušanja.
Misao i tema poveznica knjige je glazba, posebice instrumentalista
orguljaša. Dugan integrira područja fizičke akustike,
glazbenih
instrumenata te anatomije grla i uha u svrhu što boljeg
sviranja
orgulja. To mu nije bili teško jer je na Mudroslovnom
fakultetu
završio matematiku i fiziku (1897.), a na Visokoj muzičkoj
školi Kraljevske umjetničke akademije u Berlinu
(Königliche
Akademie der Künste, Hochschule für Musik)
instrumentaciju,
kompoziciju, orgulje i dirigiranje (1908.). Za Dugana područje glazbe
je jedna cjelina, ono se ne dijeli na podpodručja, već smo ga mi
podijelili da bi lakše učili. Predznanje potrebno za
razumijevanje knjige jest poznavanje diferencijalnog i integralnog
računa, teorije glazbe, konstrukcije orgulja i anatomije.
Uređujući knjigu ušao sam u misaoni stručni i privatni
svijet
Franje Dugana st. Čitao sam literaturu koju je i on čitao, izvodio sam
formule koje je i on izvodio, tumačio sam pojave kako ih je i on
tumačio. S prof. dr. sc. Stanislavom Vukovojcem obišao sam
mjesto njegove rodne kuće u Krapinici, kapelu sv. Križa u kojoj je kao
dijete prvi puta čuo orgulje, pučku školu koju je polazio u
Zajezdi i župnu crkvu uznesenja Blažene Djevice Marije u Zajezdi u
kojoj je svirao orgulje. Da li bi mi sve to Dugan dopustio? U životu
pratile su ga nesreće: trojica njegove braće poginula su na frontu u
Galiciji, njegov sin Franjo umro je u 34-toj godini (1934.), a on sam
je nakon II. svjetskog rata izbačen je iz Jugoslavenske akademije
znanosti i umjetnosti te mu je zabranjeno sviranje orgulja u
zagrebačkoj katedrali. To ga je psihički dotuklo, tako da nije
prisustvovao svečanosti kada ga je 1947. godine svojim članom imenovao
Institut Maxa Regera u Bonnu.
Zbog interdisciplinarnosti knjige bilo je više recenzenata.
Izv.
prof. dr. sc. Siniša Fajt usredotočio se na fizičku
akustiku,
Tomislav Heferer na svirale, prim. dr. Mladen Ivković na grlo i uho, a
prof. dr. sc. Stanislav Vukovojac na arhivsku građu i životopisne
podatke. Svima njima hvala na velikoj savjesnosti. Zahvaljujem autorima
priloga: doc. dr. sc. Ireni Bratičević na prijevodu i tumačenju
latinskih naziva na zvonima zagrebačke katedrale, Snježani
Drevenšek na životopisu iz doba muzičkog života Franje
Dugana
st., dr. sc. Branku Hanžeku životopisu iz doba profesorskog života
Franje Dugana st., inženjeru Veljku Lipovšćaku na članku o
prvom
javnom snimanju za gramofonske ploče u Europi, Augustu Hefereru na
pregledu teksta o sviralama te skladatelju i dirigentu Mladenu Tarbuku
na osvrtu na knjigu. Zahvaljujem mr. dr. Mariju Šoljanu na
obradi fotografija, Oliviju Repecu na slici svirale vox humana
8’
i tvrtki Croatia Records d. d. na dozvoli presnimavanja gramofonske
ploče LSY 66029 – Čedomil Dugan izvodi djela za orgulje
Franje
Dugana st. Zahvaljujem tvrtki Grapa (Zagreb) na uloženom velikom trudu
glede lekture, izrade slika i pripremi za tisak, a tvrtki Denona
(Zagreb) na urednom tisku.