A.Szabo, Političke i crkvene okolnosti u doba gradnje Bazilike Srca Isusova u Zagrebu. Drugi dolazak Isusovaca u Zagreb, Godišnjak Društva za povijest Zagrebačke Nadbiskupije Tkalčić 6./2002. , str. 191-230.     

 

UDK 261.7 (497.5) “1850/1910”

271.5 (497.5 Zagreb) “1850/1910”

Izvorni znanstveni rad

Dr. sc. Agneza Szabo

 

POLITIČKE I CRKVENE OKOLNOSTI U DOBA GRADNJE BAZILIKE SRCA ISUSOVA U ZAGREBU

Drugi dolazak Isusovaca u Zagreb

 

          Sažetak

         Dne 15. prosinca 1902. svečano je blagoslovljena novosagrađena bazilika Srca Isusova u Zagrebu. Daljnja priprema za njenu gradnju, kao i za ponovni, drugi dolazak isusovaca u Zagreb, odvijali su se u drugoj polovici 19. stoljeća. Spisateljica opisuje u ovoj raspravi političke i crkvene okolnosti u kojima se ta priprema događala, te nastojanja zagrebačkih nadbiskupa Jurja Haulika, Josipa Mihalovića i Jurja Posilovića, koja su poduzeli da u Zagreb ponovno dovedu isusovce.

 

            Uvod

 

            Slavna Bazilika u čast Presvetog Srca Isusova u Zagrebu dovršena je i posvećena 1902. godine, a sama gradnja trajala je nešto više od godinu dana. Ipak, povijesna vrela svjedoče da su pripreme njezine gradnje trajale gotovo četiri desetljeća, a ukrašavanje bazilike još jedno desetljeće više. Riječ je o nizu povijesnih okolnosti, crkvenih i osobito političkih, koje su na različite načine utjecale na izvedbu toga djela i o njima će biti riječi u ovome izlaganju.*

            Najavljenu povijesnu problematiku, izlažem u tri glavne cjeline ili poglavlja, koja se u svojim temeljnim odrednicama oslanjaju na nastojanja zagrebačkih nadbi­skupa u tijeku navedenih vremenskih razdoblja. Naime, zagrebački su nadbiskupi, ne samo pokrenuli gradnju Bazilike, nego su i unatoč “zgodnim i nezgodnim” vre­menima sretno doveli kraju izgradnju ovoga uistinu velikoga i povijesnoga djela.

            Kako ćemo kasnije vidjeti, temelje gradnji bazilike Presv. Srca Isusova u Zagrebu, postavio je prvi zagrebački nadbiskup Juraj Haulik, osim ostalog, i u činjenici dobrotvornog dara. Njegov nasljednik Josip Mihalović nije uspio nastaviti započeto djelo. Gradnju bazilike Srca Isusova u Zagrebu, a koja uključuje intenzivne duhovne priprave u smislu obnove kršćanskoga života u narodu, zatim kupnju građevnoga zemljišta, sve pripadajuće tehničke poslove, kao i tijek same gradnje Bazilike, te njezino dovršenje i svečanu posvetu crkve, započeo je i sretno dovršio novi i treći po redu zagrebački nadbiskup, Juraj Posilović, i to na osminu blagdana Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije (15. prosinca 1902. godine). Toga je dana crkva predana vjernicima na upotrebu i služenje, a upravljanje Bazilikom povjereno je obnovljenom redu Družbe Isusove, odnosno trojici isusovaca koji su u nešto prije dovršenu kuću (rezidenciju) s desne strane crkve, uselili nekoliko tjedana prije (uoči blagdana Svih Svetih iste godine).

            Premda je gradnju Bazilike svojim mecenatskim darom pomogao i sam nadbiskup Posilović, a svojim darovima, kako su već mogli, i brojni vjernici, to ipak nije bilo dovoljno za ukrašavanje crkve, dakle oslikavanje i urešavanje odgovara­jućom opremom. Uz pomoć novih mecenatskih darova samoga nadbiskupa Poslovića, a također i ustrajnim i brojnim prilozima vjernika, čak i od iseljene Hrvatske, te uz pomoć novčanoga dara novoga zagrebačkog nadbiskupa Antuna Bauera i više zagrebačkih kanonika, i ovi su poslovi sretno izvedeni i dovršeni u tijeku sljedećeg desetljeća. Uglavnom, prije izbijanja Prvoga svjetskog rata (1914.) bilo je završeno ukrašavanje crkve i sveopće unutarnje uređenje, zajedno s ugrad­njom sve potrebne opreme, te je ona već tada dobila izgled, kakav vidimo i danas.

            Međutim, za potpunije razumijevanje niza povijesnih okolnosti koje su pred nama i o kojima ćemo govoriti, važno je upozoriti na još neke bitne činjenice. Na prvom je mjestu činjenica ponovne uspostave Družbe Isusove, koju je proveo papa Pio VII., godine 1814. Tako već u tijeku prve polovice 19. st. dolaze prvi isusovci obnovljene Družbe i u Hrvatsku, i to najprije u njezine južne dijelove, najprije u Dubrovnik (1843.), odakle djeluju i u župama istočne Hercegovine, a također i na području nekadašnje Trebinjske biskupije (1845.-1855.). Po dolasku, oni uskoro započinju obavljanjem, u narodu osobito omiljenih pučkih misija. Osim toga, tijekom više godina vodili su gimnaziju i sjemenište u Dubrovniku, a zatim u Zadru i nekoliko južnohrvatskih župa, te interni zavod u Kraljevici. U Bosnu, i to najprije u Travnik, a potom i u Sarajevo, pozvani su ubrzo nakon uvođenja austro-ugarskoga nametnutoga pokroviteljstva (1878.) i tu su, uz stalne kuće (rezidencije), osnovali glasovitu gimnaziju i bogosloviju.

            U glavni grad Zagreb, na poziv biskupa Jurja Haulika, došao je prvi isusovac obnovljene Družbe, istom 1845. godine, i to svega na nekoliko dana, s poslanjem da vodi duhovne vježbe sestara milosrdnica. Međutim, stvarni uvjeti za trajno nasta­njenje obnovljene Družbe Isusove u Zagrebu, a time i u Zagrebačkoj nadbiskupiji, kao i s njom povezane hrvatske biskupije, uslijedili su tek nakon konačnog uzdignu­ća Zagrebačke biskupije na čast nadbiskupije (1852.), što je također i osobita zasluga bana Josipa Jelačića, prije svega na političkom planu. Istovremeno je Sveta Stolica imenovala prvim zagrebačkim nadbiskupom dotadašnjega njenog biskupa Jurja Haulika, a sam čin ustoličenja obavljen je sljedeće godine (1853.). Budući da je prvi zagrebački nadbiskup Juraj Haulik osobito cijenio isusovce, kao i cjelokupno njihovo djelovanje, on ih je vrlo brzo pozvao u Zagreb te u druga brojna mjesta svoje nadbiskupije i povjeravao im vođenje sv. misija, duhovnih vježba za svećenike i redovnike, kao i njihove pripravnike. Njegov su primjer slijedili i njegovi područnici (sufragani), također i biskup Strossmayer.

            Premda zbog niza okolnosti, prije svega političkih, nadbiskup Haulik nije uspio godine 1860. ostvariti svoju mecenatsku donaciju u korist trajnog nastanjenja obnov1jene Družbe Isusove i u glavnom gradu Zagrebu, on je, u sigurnoj nadi povoljnijih okolnosti, istu donaciju pohranio kod Prvostolnoga kaptola zagrebačkog (1863.). Međutim i dalje je, sve do kraja svoga života (1869.), održavao stalnu suradnju s isusovcima, koji također pod njegovim pokroviteljstvom, djeluju povre­meno, kako u Zagrebu, tako i u drugim brojnim mjestima Zagrebačke nadbiskupije. Štoviše, na Haulikov poziv isusovci su preuzeli i upravu sirotišta u Požegi, gdje su p1odno djelovali i bili omi1jeni u narodu tijekom više godina (1858.-1871.).

            Prema Haulikovu primjeru, usku suradnju s isusovcima, koji su i po želji velikih papa Pija IX. i Lava XIII., svugdje širili i pobožnost prema Presv. Srcu Isusovu, nastavio je i novi zagrebački nadbiskup Juraj Posilović i tako izbliza pripravio vjernički narod i na suradnju u pogledu gradnje bazilike Srca Isusova u glavnome hrvatskome gradu, a jednako tako i na trajno nastanjenje prvih isusovaca obnovljene Družbe Isusove u istovremeno građenoj kući (rezidenciji). Želim također istaknuti da su navedene činjenice razlog što, u tijeku predstavljanja glavnih povijesnih okolnosti, koje već od Haulikovih vremena na različite načine utječu i na sam tijek gradnje Bazilike, mnogo govorim o isusovcima i njihovom djelovanju. Bez toga, naime, kao i suradnje s njima, makar i povremene, teško bi bila moguća gradnja bazilike Srca Isusova u Zagrebu, koja sada radosno slavi svoju stotu obljetnicu.

 

            U doba nadbiskupa Haulika

 

            Zagrebački su građani imali prilike mnogo toga čuti o obnovljenom djelovanju Družbe Isusove, kako u Hrvatskoj, tako i u srednjoeuropskim zemljama i metropolama, jer su mnogi od njih tamo često odlazili po raznim poslovima, privatnim ili javnim. Ipak redovite i učestale vijesti dobivali su iz onodobnih novina i časopisa. O njihovu radu, osobito vođenju pučkih misija, duhovnih vježba za svećenstvo, koje uz ostale hrvatske biskupe obavljaju i zagrebački nadbiskupi, pomno je obavještavao javnost i Zagrebački katolički list, kojega 1849. utemeljuje zagrebački biskup Juraj Haulik,[1] i koji kasnije mijenja naslov u Katolički list (1877.–1945., kada je zabranjen). Osim toga, sve veći broj zagrebačkih građana čitao je i Glasnik Srca Isusova, kojega uređuju i tiskaju već od godine 1893. isusovci u Travniku; on već po svojem naslovu postaje eminentno sredstvo širenja pobožnosti prema Srcu Isusovu.

            Međutim, prve i neposredne susrete s isusovcima, odnosno njihovim obnovljenim djelovanjem u Zagrebu, kao i kršćanskom duhovnosti koju su oni širili, zagrebački su građani imali priliku ostvariti godine 1855. Nastojanjem zagrebačkoga nadbiskupa Jurja Haulika, koji je smatrao da su pučke misije osobito sredstvo za duhovni preporod naroda, isusovci su počeli voditi misije i u njegovoj nadbiskupiji. Tako su u Zagrebu prve pučke misije započele na prvu nedjelju poslije Uskrsa, na dan 15. travnja 1855. U misije su isusovci poslali pet članova; dvojica svećenika Vinko Basilè i Antun Ayalla bili su iz Dalmacije i oni su u prvostolnoj crkvi propovijedali na hrvatskome jeziku. Ostala trojica svećenika dolazila su iz Beča i poznati su također kao glasoviti misionari: poimence, to su isusovci Klinkowström, Schmude i Weiss, ali su oni propovijedali na njemačkome jeziku i to u crkvi Sv. Katarine na Gornjem gradu.[2] Bilo je to neizbježno, jer je nakon nametnutoga carskog apsolutizma (1851.-1859.) i službenoga njemačkog jezika (1854.-1859.) u Hrvatskoj, dobar dio zagrebačkih građana iz različitih motiva radije govorio i slušao njemački jezik nego hrvatski. Osim toga, u Zagrebu su desetljećima izlazile i dobro poznate novine na njemačkom jeziku Agramer Zeitung (1828.–1912.), koje od 1853. imaju službeni dio Amstblatt zur Agramer Zeitung.

            Sam zagrebački nadbiskup Juraj Haulik službeno je uveo misionare u prvostolnu crkvu, te nakon zaziva Duha Svetoga s propovijedaonice kratkim govorom naveo razloge zašto je pozvao isusovce da u glavnome gradu zemlje održe sv. misije. Kako je rekao, misije su osobito sredstvo za obnovu duhovnoga života u narodu i kadre su nehajne, mlake i hladne vjernike potaknuti na obnovu vjerničkoga života. Za vrijeme misija, obje su crkve, dakle i prvostolnica i crkva Sv. Katarine, bile “dupkom pune”, a vjernici su pokazali takvo zanimanje da misije nisu završile 22. travnja, kako je bilo predviđeno, već 29. travnja, “na opću želju naroda”.[3] Recimo i to, da je i sam hrvatski ban Josip Jelačić također revno pohađao misijske propovijedi u crkvi Sv. Katarine, i zajedno s ostalim vjernicima, kako su zabilježila sva javna glasila, strpljivo je čekao u redu za sv. ispovijed.

            Na sam završetak sv. misija, dakle 29. travnja 1855., bilo je u Zagrebu svečano proglašenje dogme o Bezgrješnom začeću Bl. Djevice Marije, odnosno starog uvjerenja cijele Crkve, da je Marija, poradi toga što je imala biti Majkom Sina Božjega, već kod svoga začeća oslobođena svake ljage istočnoga grijeha, s kojim se inače rađa svaki čovjek i zato, da ga se oslobodi, mora primiti sakramenat sv. krštenja. Međutim, upravo će i ova vjerska istina, koju je službeno proglasio papa Pio IX. godine 1854., a vjernici cijele Crkve, također i zagrebačke, pobožno i radosno primili, biti jedan od razloga što će upravo isusovci biti žestoko napadani od strane svjetskih liberala i masona, a također i njihovih pristalica u Zagrebu, jer će njihov kao i njima naklonjeni tisak, uporno isticati da su baš isusovci, nakon obnove svoga reda, stalno poticali papu da u smislu vjerske dogme proglasi tu vjersku istinu. Zagrebački su vjernici u povodu tadašnjega proglašenja ove vjerske istine u čast Bl. Djevice Marije i u čast završetka sv. misija, dan prije, odnosno u predvečerje toga sv. čina u zagrebačkoj prvostolnici, gotovo u svakom domu, u starodrevnoj Vlaškoj ulici i na Kaptolu, izložili u svojim prozorima okićenu sliku Marijinu, a gradske ulice krasno uresili zapaljenim svjetiljkama. Prema izvješću Katoličkog lista “građani su do u kasnu noć šetali po rasvijetljenim dijelovima grada”.[4] Osim toga, iste je godine (1855.) ustanovljena u gradu i “Bratovština Srca Isusova” za vjernike, koja je subotama i nedjeljama održavala večernje pobožnosti u stolnoj crkvi i crkvi Sv. Katarine na Gornjem gradu.[5]

            Vrijedno je također spomenuti, da su isusovački misionari, osobito Ayalla i Basilè, davali i tijekom sljedećih desetljeća brojne pučke misije gotovo u svim gradovima i trgovištima prostrane Zagrebačke nadbiskupije, ali i u drugim hrvatskim biskupijama, osobito đakovačkoj. S područja Zagrebačke biskupije spominjem samo neka mjesta: Krapina, Varaždin, Požega, Križevci, Sisak, Karlovac, Jastrebarsko, Glina, Petrinja, Nova Gradiška, Bjelovar, Kupčina, itd. O radosnom sudjelovanju mnoštva naroda u tim misijama redovito su izvještavala javna glasila, pa i mjesni listovi, a Zagrebački katolički list sažeto je donosio i prekrasan pregled sadržaja misijskih propovijedi kao i zahvalno ponašanje brojnog naroda. Primjerice, prilikom dolaska misionara, svi ulični prozori kite se cvijećem, a nakon završetka misija, svečano se ispraćaju misionari. Ističem da su misionari svuda širili i pobožnost Srcu Isusovu. Tako su primjerice za vrijeme sv. poslanja (misija) u Samoboru (1859.) utemeljili “Društvo Srca Isusova i Bl. Djevice Marije” u koje je odmah pristupilo više od sto članova. Svaki je član dobio i knjižicu “Pobožna skupšćina Presvetog Srca Jezusova” koje je darovao kanonik Luka Petrović upravitelj istoga društva. Osim toga, u Zagrebačkom katoličkom listu tiskana je i javna zahvala misionarima kao i svim onim veleštovanim osobama, koje su iz ljubavi napram Srcu Isusovu i Marijinu, slike ovih vazda kitile i inimi darovi u crkvi svoju pobožnost pokazivale, te tako svojim primjerom potaknule mnogu osobu na slična djela.[6]

            Dakako, nije moguće navesti sve takve primjere na području Zagrebačke nadbiskupije ili u bližoj okolici Zagreba, a kamoli na području cijele Hrvatske, ali ćemo ipak spomenuti još jedan primjer iz Đurđevca, u svezi s tamošnjim misijama, koje su održane početkom lipnja 1857. Kako je također izvijestio Zagrebački katolički list, sva je tamošnja mladež primila sv. sakramente ispovijedi i pričesti, a za vrijeme sv. Mise obnovila Krsni zavjet, te od Vinka Basilèa primila na uspomenu medaljicu “neokaljanog začeća Blažene Djevice Marije”. I svekoliki župljani nadareni su od časnog oca Basilèa krasnom slikom presladkoga Sèrca Isusovog, koja će se u župnoj cèrkvi čuvati i častiti, da i kasno jošte potomstvo nuka na sjedinjenje sèrca svoga sa Sèrcem Isusovim.[7]

            Mnoge misije isusovci su vodili i na području Bosansko-đakovačke i Srijemske biskupije, a njihov je biskup od godine 1848. Josip Juraj Strossmayer, koji će uskoro postati vrlo popularan, osobito u zagrebačkoj javnosti, zbog svojih donacija za osnivanje kulturnih i znanstvenih ustanova u glavnom gradu Zagrebu. Pritom je od osobitog značenja Strossmayerov mecenatski dar u iznosu od 50.000 forinti za utemeljenje današnje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, ali u Strossma­yerovo vrijeme za Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti.[8] Međutim, i zagrebački nadbiskup Juraj Haulik, ne samo da je darovao za istu Akademiju 10.000 forinti, nego se već od ranije, a jednako tako i kasnije, odlikovao istaknutim mecenom hrvatske kulture i prosvjete. Zbog toga su ga javna glasila nazivala “stupom hrvatskog preporoda”, osobito u razdoblju njegova uspona (1835.-1848.). Osim što je baš u tome razdoblju novčano podupirao gotovo sve hrvatske središnje preporodne ustanove (Hrvatsko narodno kazalište, Hrvatski glazbeni zavod, Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo, Narodni muzej i druge) ovdje posebno ističem Haulikovu novčanu zakladu od 40.000 forinti srebra, s nakanom da se u Zagreb dovedu sestre milosrdnice Sv. Vinka Paulskoga, koje će se posvetiti pučkome školstvu i njezi bolesnika. Temeljem iste zaklade, započeo je Haulik već 1841. godine graditi u današnjoj Frankopanskoj ulici u Zagrebu crkvu i samostan za sestre. Gradnja toga doista značajnoga djela dovršena je u proljeće 1846. godine, uz novčani trošak od 200.000 forinti, koji je opet podmirio sam biskup Haulik.[9] Dakako, obojica su biskupa nastavila služiti svome narodu i u teško doba nametnutog apsolutizma, kao i nakon njegova sloma. Štoviše, obojica su smatrala, i unatoč njihovih skorih razilaženja, prije svega političkih, da su upravo isusovačke pučke misije izvrsna škola kršćanskoga služenja, a time i produbljenja cjelokupnoga kršćanskog života u narodu.

            Biskup Strossmayer donio je već god. 1856. odluku na osnovi koje se svake godine na području njegove biskupije imaju misijske propovijedi držati. Prve takve misije održali su isusovci Ayalla i Basilè u proljeće 1856. u gradu Osijeku, a potom i u Đakovu. Javna glasila isticala su i veliki odaziv naroda i Strossmayerovu “pastirsku” brigu. Štoviše, iste su godine održane u Đakovu i duhovne vježbe za svećenike, a obavio ih je i sam Strossmayer. U tijeku sljedećih godina isti su isusovci, uz povremenu pomoć i drugih članova družbe, održali još brojne misije u gotovo svim većim mjestima i gradovima Bosansko- dakovačke i Srijemske biskupije: Vinkovci, Županja, Zemun, Mitrovica, Vukovar, Brod, Srijemski Karlovci, Ilok, Petrovaradin, Babina Greda, Gorjani, Sikirevci, Aljmaš, Dalj, itd.[10] Uz veliki odaziv zahvalnoga naroda, također u nekim mjestima i pojedinih pravoslavnih vjernika, javna su glasila također isticala da “oci Isusovci jezik našega naroda dobro govore”.[11] Također ističem da su spomenuti isusovački misionari zajedno sa svojim pomoćnicima do kraja 19. stoljeća  u hrvatskim krajevima održali više od 1200 misija i svugdje su također širili štovanje Srca Isusova i Marijina.[12]

            Godine 1858. nadbiskup Haulik povjerio je isusovcima upravu sirotišta u Požegi, gdje oni strpljivo rade do god. 1871. Tu su također utemeljili Bratovštinu Srca Isusova (1862.) kojoj je do god. 1871. pristupilo 626 članova i Bratovštinu Srca Marijina za obraćanje grješnika (1863.) koja je imala 523 člana. Iste godine osnovana je i Marijina kongregacija za članove sirotišta, a dvije godine kasnije “Apoštolstvo molitve” kojemu je do travnja 1871. pristupilo 1000 članova.[13]

            Nadbiskup Haulik želio je već 1860. godine za stalno zadržati isusovce u Zagrebu i u tu je svrhu utemeljio zakladu od 60.000 forinti. Haulikovu inicijativu odobrilo je i Carsko kraljevsko namjesništvo u Zagrebu, kojemu je predsjednik bio ban Josip Šokčević. Temeljem svojih ovlasti, Namjesništvo je odmah poduzelo odgovarajuće upravne poslove kod središnjeg Ministarstva bogoštovja i nastave u Beču. U stvari, tražila se  dozvola koja je početkom kolovoza iste godine (1860.) i dobivena, da se Plemićki konvikt u Zagrebu, koji bi se uredio kao moderni odgojni zavod, kao i crkva Sv. Katarine na Gornjem gradu, ponovno predaju na upravljanje isusovcima, ali ipak tako da se “dotični zakladni imutak” (od konvikta) “kao naukovni sustav i narodni jezik sačuva čitav i nepovrijeđen”.[14] Naime, o gradnnji nove isusovačke crkve, kao i kuće, tada se nije razmišljalo, ponajviše zbog toga što je Zagreb tada još mali grad, s manje od 20.000 stanovnika, i nije pokazivao ozbiljnijih znakova širenja prema donjim dijelovima grada ili prema obalama Save. Međutim, dio zagrebačkoga liberalnoga građanstva, uz koje pristaju i neki biskupijski svećenici, uznemirio se zbog najavljenoga dolaska isusovaca u Zagreb, smatrajući da će to štetiti razvitku “slavske narodnosti” i “odgojivanja omladine”. No, Narodne novine, koje su također i službeni vladin list pa stoga, prema nekima, “primorane” zagovarati trajno nastanjenje isusovaca u Zagrebu, kao i njihovo upravljanje crkvom Sv. Katarine, glasno su isticale da je riječ o “domorodnoj” namjeri i da će budući misionari biti “domaći sinovi”. Upozoravale su i na nekadašnje zasluge isusovaca za hrvatsku kulturu i prosvjetu, te zasluge na području izgradnje  modernoga hrvatskoga jezika (štokavštine). Ipak, bura se kod dijela građanstva nije stišavala. Isti negativan stav podupirale su i liberalne novine Pozor, koje počinju uskoro izlaziti, i to pod uredništvom Slavoljuba Vrbančića. U oštru polemiku uključio se i Zagrebački katolički list, koji je također kao glavnu namjeru dolaska isusovaca u Zagreb i preuzimanja spomenutih crkvenih zgrada, isticao “upravo domorodno osnovanje hrvatsko-slavonskih misionarah za sva potonja vremena od naših domaćih sinova”. Pritom je zapitao “je li se možda tko boji” da nam se ne bi dolaskom isusovaca “narodna književnost navrnula na prijašnji pravac, te joj se nebi vratila prvobitna njezina bujnost, čistoća i jedrost?” Budući da je gradsko Poglavarstvo poslalo nadbiskupu Hauliku pismo s upozorenjem na moguću “bunu građana”, pitanje trajnoga nastanjenja isusovaca u glavnom gradu Hrvatske odgođeno je. Samo nekoliko dana kasnije, nadbiskup Haulik poslao je zasebnu okružnicu svojemu svećenstvu, kojom upozorava na “javne smutnje” kao i njihove uzroke, kojima su korijeni u “prosvjetiteljskoj politici europskih vladara”, i stoga im je preporučao ustrajnu molitvu i kršćansku nadu.[15]

            Uz brojne druge političke, pa i gospodarske okolnosti, koje su uslijedile i u tijeku kasnijih desetljeća, isusovačko upravljanje crkvom Sv. Katarine na zagrebačkom Gornjem gradu, a time i njihovo trajno nastanjenje u glavnom gradu zemlje, neizravno je odgodio i Hrvatski sabor, koji se sastao već u proljeće sljedeće godine (1861.). Naime, prema dnevnom redu što ga je ustanovio bečki Dvor, iza kojega je svojim potpisom stajao i sam kralj, Franjo Josip I., Sabor je bio dužan riješiti svoj budući odnos (odnosno svojevrsnu nagodbu), ili prema Austriji, odnosno Beču, što je na kraju značilo da bi hrvatski zastupnici sudjelovali u radu središnjeg Carevinskog parlamenta u Beču koji će upravljati svim najvažnijim, osobito vanjskim poslovima cjelokupne Monarhije, ili pak da Hrvatski sabor obnovi nagodbu s Ugarskom (Mađarskom), ali sada, dakako, na novim “starim” temeljima, od čijeg je upliva, uključujući i stalno nametanje mađarizacije, Hrvatsku oslobodio ban Jelačić godine 1848. Uz ova pitanja, dakako “državno-pravna”, Sabor je rješavao i mnoga druga pitanja unutarnje uprave, a među njima i modernizaciju školstva, osobito gimnazija.

            Za razliku od tzv. liberalne većine u Saboru, kojoj tada pripada i biskup Strossmayer i koji će kroz više godina biti i njezin priznati vođa, nadbiskup Haulik, ustrajno je zagovarao moguću nagodbu Hrvatske s Austrijom, odnosno habsburškom krunom, koju Hrvatska priznaje od 1527. godine, a time dakako i ulazak Hrvatske u bečko Državno (Carevinsko) vijeće. Takvu politiku zagovarao je i ban Šokčević, koji je već ranije imenovan počasnim članom bečkoga Carevinskog vijeća i, dakako, manjina Sabora koja je u svojoj biti bila na crti politike nedavno preminuloga bana Josipa Jelačića (1859.). Osim toga, priznati vođa takvoga političkog opredjeljenja, odnosno Samostalne narodne stranke, koju su protivnici nazivali “proaustrijskom” postao je uskoro Ivan Mažuranić. On je 1861. imenovan i hrvatskim kancelarom u Beču, ali je nakon sloma Samostalne narodne stranke na izborima (1865.), dao ostavku, a isto je uskoro učinio i sam ban Josip Šokčević (1867.).[16] Takvo je stanje, uz još nekoje druge političke okolnosti u svijetu, dovelo ne samo do dvojnog uređenja Monarhije (1867.), već je u stvari požurilo i utanačenje Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868.). Međutim, Nagodbu uskoro prate i teška politička razočaranja, odnosno sve otvoreniji pokušaji mađarizacije Hrvatske, a te su činjenice, i to tijekom dugih desetljeća, također odgađale i pitanja ostvarenja Haulikove zaklade.

            Osim toga, bio je nadbiskup Haulik i otvoreni protivnik “jugoslavjanske” politike iza koje je također stajala liberalna saborska većina, nadajući se od nje i uspješnijem zajedničkom otporu mogućoj germanizaciji, a kasnije i mađarizaciji. Naime, u svome saborskom govoru od 30. srpnja 1861. Haulik je jasno dao do znanja, kako od mogućeg “sdruženja jugoslavenskih naroda” što nekoji u Saboru očekuju i javno zagovaraju, ne može doći “ništa dobra za Hrvatsku”. U svom opširnom govoru pred sabornicima tvrdi, da se tako važni pokret stvarih ni bez prolivanja čovječje krvi i drugih mnogobrojnih nevoljah, a ni bez upliva evropejskih velevlastih, poimence francezke, ruske i englezke neće moći dogoditi. Zatim je javno upitao i odgovorio: U ostalom tko bi mogao uztvrditi, da će otačbini našoj ovakovom velikom promjenom zapasti veća sloboda, ili da će biti sretnijom, nego što bijaše kroz toliko vjekovah svoga sjedinjenja s Austrijanskom carevinom? Ja barma po duši nebi hotjeo za to jamčiti.[17]

            Samo nekoliko dana kasnije, saborska liberalna većina odbacila je i svaku mogućnost rasprave u pogledu ulaska Hrvatske u bečko Carevinsko vijeće (5. kolovoza 1861.), a nekoliko tjedana kasnije Sabor je uzeo u razmatranje Osnovu zakona o gimnazijama. Naime, za vrijeme zaključne saborske rasprave (14. rujna 1861.), i to pod predsjedanjem Adolfa Vebera, trojica zastupnika, Franjo Žužel, Vinko Pacel i Ladislav Balog, oštro su prigovarala činjenici da profesore u nekim hrvatskim gimnazijama, osobito u Karlovcu pa i Varaždinu, imenuje stranac, odnosno “kranjski” provincijal franjevaca, koji u Kranjskoj i stanuje, a da ni on sam, kao niti od njega imenovani profesori, “ne znadu hrvatski” jezik. Njima je, kako su isticali, više stalo za “Nijemce nego Hrvate” i štoviše “donose sobom mržnju proti Slavjanom”. Osim toga, kroz njih bi se “mogla i germanizacija rasprostraniti”. Stoga su zahtijevali da učitelje imenuje vrhovna školska oblast u Hrvatskoj. Na izravan prijedlog zastupnika Baloga da između dva kandidata koji imadu jednake sposobnosti, svjetovnjak ima prednost, zastupnik Vrbančić (također i urednik liberalnog Pozora), reagirao je suprotno, rekavši: “Ja ne nalazim razlike među jednim i drugim stališem, i želim, da bude onaj učitelj, koji je najsposobniji”. Međutim, zaključio je Vrbančić, da želi još “jedan dodatak predlogu gosp. Žužela”, dodatak “na koji me vodi prošlost najnovijega vremena.” Tražio je, naime, da se naročito kaže “da u trojednoj kraljevini niti jedan član reda Isusovoga ne može biti učiteljem”. Kako također svjedoči saborski Dnevnik, Vrbančićev je prijedlog usvojen bez poimeničnog glasovanja, i zapisan je uz jednostavni zaključak: “Prima se”. U istom smislu, Sabor je dva dana kasnije (16. rujna 1861.) prihvatio i Osnovu zakona o gimnazijama u Hrvatskoj, kao članak Zakona 89./1861., u kojemu izrijekom stoji: “Isusovci ne mogu biti učitelji” na gimnazijama u Hrvatskoj (čl. 23,6), premda u istome prijedlogu Osnove zakona stoji i ovo: “Učitelje imenuju oni, čije su gimnazije, uz potvrdu vrhovne naučne oblasti” (čl. 25,4).[18] Međutim, predložena zakonska Osnova o gimnazijama nije nikada dobila kraljevu potvrdu, pa stoga nije nikada stupila na snagu u Hrvatskoj.[19] Naime, kralj je, ljutit na Sabor što je odbacio mogućnost ulaska Hrvatske u bečko Carevinsko vijeće, raspustio isti Sabor, a da pritom nije potvrdio niti jedan predloženi zakon, osim samo zakonski članak 42/1861., koji je u stvari propisao uvjete pregovora s Ugarskim saborom u pogledu obnove međusobnih odnosa, a time i utanačenje Hrvatsko-ugarske nagodbe, što je na kraju i učinjeno.[20]

            I nakon spomenutih burnih događaja, nadbiskup Haulik nastavio je pozivati isusovačke misionare u svoju nadbiskupiju. Spomenutu novčanu zakladu iz godine 1860. pohranio je uskoro kod Prvostolnoga kaptola zagrebačkog (1863.). Stoga već u svibnju 1861. isusovci Ayala i Gjurić (Gjurico) vode sv. misije u Novoj Gradiški, te potiču narod na pobožnost prema Srcu Isusovu i Marijinu, i da im se u ovim teškim vremenima utječe i moli. U istom su duhu isti isusovci vodili misije i sljedeće godine u gradu Karlovcu, a potom i u Petrinji (1862.). Uz pomna izvješća o revnom sudjelovanju kršćanskog naroda u misijama u Petrinji, dopisnik iz Male Gorice istaknuo je u Zagrebačkom katoličkom listu, da ono što mi ovom prigodom u oči pade, te mi najugodnijom slašću dušu napuni (…) jesu naša braća iztočne crkve, koja mnogo puta u dosta velikom broju prodikam ježuvitskim sa svom pozornošću prisustvovahu; dapače jim se napokon i isti njihov duhovni pastir pridruži (…); da su jim pako propovjedi bile po ćudi, to je bilo moći lahko iz njihovih licah razabrati.[21] Iste godine isusovci Ayala i Gjurić vodili su misije u gradu Kostajnici, zatim u Stražemanu (kraj Požege), a sljedeće godine (1863.), s dobrim su uspjehom održane misije u Suhopolju (kraj Virovitice), te u Donjem Miholjcu i Petrovaradinu, dakle i na području Bosansko-đakovačke i Srijemske biskupije. Recimo i to, da je u međuvremenu isusovac Vinko Basilè poradio i na osnivanju ustanove Kršćanskog milosrđa za žensku siročad u Dalmaciji, o čemu je javnost obaviještena 1862. i pozvana također na suradnju na ovome djelu.[22]

            Isti isusovci vodili su brojne misije i tijekom sljedećih godina, pa tako i u Senjskoj biskupiji i gradu Senju, te više misija na području Zagrebačke nadbiskupije, kao na području stubičkog i moslavačkog kotara, gdje su također uvedene bratovštine u čast Srca Isusova.[23] Na izričite molbe biskupa Strossmayera, održane su također duhovne vježbe za svećenike Đakovačke biskupije, koje su vodili isusovci Antun Gjurić i Josip Lombardini. Dakako, u tijeku sljedećih godina priređivane su duhovne vježbe za svećenike i u Zagrebu, a jednako tako i za bogoslove. Za ove potonje utemeljio je isusovac Basilè Marijinu kongregaciju, i to u povodu završetka duhovnih vježba (1866.)[24] U međuvremenu, i to već u tijeku 1864. i 1865. godine, vodili su isusovci, i to na poziv biskupa Strossmayera, pučke misije u više slavonskih župa, a nastavljene su i u slijedećoj godini (1866.). Pritom su u više slavonskih župa obnovljene već ranije osnovane bratovštine u čast Srca Isusova i Srca Marijina. A sam biskup Strossmayer poslao je bratovštini u Sikirevcima na dar lijepu sliku Srca Isusova i Srca Marijina.[25] Zbog niza okolnosti, među kojima ističemo Strossmayerovu zauzetost oko gradnje đakovačke stolnice (1866.-1882.), koju je posvetio “jedinstvu Crkava, slozi i ljubavi naroda svoga”, zatim zbog sudjelovanja u radu Prvoga vatikanskog sabora (1869.-1870.), kao i javnog političkog djelovanja u zemlji, spomenute su isusovačke misije bile, za dugi niz godina, i posljednje misije u Slavoniji. Uskoro su isusovci predstali voditi misije i na području Zagrebačke nadbiskupije.

            Na području Zagrebačke nadbiskupije održane su misije još u proljeće 1867. godine, i to najprije u Vinici, a potom i u župi Ivanec.[26] Naime, nakon ostavke bana Šokčevića, 25. svibnja iste godine, banska čast povjerena je barunu Levinu Rauchu, sa zadaćom da provede Hrvatko-ugarsku nagodbu, protiv koje su, zbog njene nedorečenosti, već u doba njenih priprema bili i ban Šokčević i nadbiskup Haulik. Ona, naime, nije davala dovoljna jamstva, ali niti potrebne pravne jasnoće u pogledu teritorijalne cjelovitosti Trojedne Kraljevine Hrvatsko-Slavonsko-Dalmatinske, jednako tako niti u pogledu suverenosti Sabora i Banske vlade, osobito u odnosima prema Ugarskoj.

            Ono što su u ovakvim okolnostima još mogli učiniti za Hrvatsku isusovci i sam Haulik koji uskoro i umire (11. svibnja 1869.), jest utemeljenje književnog Društva Sv. Jeronima, za koje je nešto prije Šokčevićeve ostavke dao poticaj upravo Vinko Basilè. Prvu utemeljiteljnu skupštinu sazvao je nadbiskup Haulik 16. siječnja 1867. godine u svome dvoru u Zagrebu, i tom je prilikom u prisutnosti dvadesetak pozvanih svećenika izabran odbor koji je imao zadaću izraditi Pravila Društva. Ona su pod izravnim vodstvom Jurja Posilovića, koji je tada nadstojnik sjemeništa i profesor Novoga zavjeta i kanonskoga prava u Bogosloviji, vrlo brzo dogotovljena i već na novoj skupštini, održanoj 26. veljače iste godine, i usvojena. Međutim, zatraženo odobrenje Namjesničkoga vijeća (banske vlade) u Zagrebu, kojem više ne predsjeda ban Šokčević, stiglo je tek godinu dana kasnije (27. ožujka 1868.). Bit je odobrenih Pravila “izdavati i uz jeftinu cienu širiti pučke spise, dobrim duhom pisane”, a djelovanje društva će podupirati novčani utemeljitelji, darovatelji i redovni podupirući članovi.[27] O značenju Društva sve do danas govori i činjenica što mu je odmah pristupio veliki broj članova i drugih darovatelja, pa Društvo već prvih godina svoga poslovanja izdaje vrlo korisne knjige za opću izobrazbu naroda, sljedećim redom: Mijat Stojanović: Pijanac (Zagreb, 1869.); Koledar i ljetopis društva Sv. Jeronima (Zagreb, 1870. koji izlazi sve do danas); Ivan Fiamin: Radnja čovjeku dužnost i blagodat (Zagreb, 1870.); Simo Balenović, Povjesnica hrvatskoga naroda (Zagreb, 1870.); Ivan Trnski: Učitelj Dobrašin (Zagreb, 1871.); F. Kodyn: Mlada majka (prijevod sa češkog, Zagreb, 1872.) i tako redom. Prvi predsjednik Društva bio je zagrebački kanonik Tomo Gajdek, a među prvim i također dugogodišnjim članovima upravnog odbora bio je i Juraj Posilović, koji je istovremeno i bilježnik Društva, a tu je službu obavljao sve do svoga imenovanja za senjsko-modruškog biskupa (1876.). Recimo i to, da prema Pravilima Društva Sv. Jeronima, njegov pokrovitelj je zagrebački nadbiskup. Tako Juraj Haulik sve do svoje smrti (1869.), zatim njegov nasljednik Josip Mihalović (1870.-1891.) te senjsko-modruški biskup Juraj Posilović, koji je kasnije imenovan zagrebačkim nadbiskupom (1894.-1914.). Upravo će novome zagrebačkom nadbiskupu Jurju Posiloviću, koji je još od bogoslovskih studija u Zagrebu i kasnije tijekom niza godina, kao svećenik Zagrebačke nadbiskupije, imao čast susretati se sa isusovačkim misionarima u Zagrebu, te nastavljati suradnju s njima i kao senjsko-modruški biskup (1876.-1894.), pripasti čast da na temelju Haulikove zaklade, ali i svojih mecenatskih darova, dovrši gradnju bazilike Srca Isusova u Zagrebu i, štoviše, za stalno nastani isusovce u Zagrebu. No o tome kasnije.

            U doba nadbiskupa Josipa Mihalovića

            Nakon Haulikove smrti, novi zagrebački nadbiskup Josip Mihalović[28] ostavio je Jurja Posilovića u dosadašnjim službama, ali ga je vrlo brzo postavio i urednikom Zagrebačkog katoličkog lista (1872.-1875.). U međuvremenu imenovan je Posilović i redovnim predavačem na Bogoslovnom fakultetu novootvorenog Sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu (1874.), pa je i tu službu obavljao do svoga imenovanja za senjsko-modruškog biskupa. U Zagrebačkom katoličkom listu objavio je Posilo­vić više stručnih rasprava, pa tako i u povodu Prvoga vatikanskoga sabora (1869.-1870.) koji je svečano prihvatio znamenitu konstituciju Vječni Pastir (Pastor Aeter­nus). Ona sadrži određenje papinske nepogrešivosti, za koju su u liberalnom i ma­sonski orijentiranom tisku bili teško optuživani isusovci, kao možebitni autori spo­me­nute konstitucije. Zagrebački katolički list objavio je i njezin najvažniji članak u kojem se kaže, da ...ako papa kao službena osoba (‘ex chatedra’) donosi za Crkvu neku konačnu odluku o vjeri ili moralu, onda je ta odluka po sebi (‘ex sese’) nepogrešiva i nepromjenjiva, a da za to nije potrebna još i suglasnost Crkve. Daka­ko, liberali su, govoreći o papinoj nepogrješivosti, često krivo tumačili Strossma­yerove govore u Vatikanu, čak su ih i krivotvorili. Naime, Strossmayer je smatrao da nepogrešivost pripada cijelom tijelu Crkve, a ne osobi pape. Ipak, Strossmayer je prihvatio konačnu odluku Vatikanskoga sabora i o tome je kasnije u Glasniku bisku­pije i službeno obavijestio svećenstvo svoje biskupije.[29] Međutim, čini se da su optu­žbe liberala na račun isusovaca, osobito u pogledu spomenute sa­bor­ske odluke, ipak, barem za neko vrijeme, utjecale na Strossmayera, o čemu, baš iz toga razdoblja, svjedoče i Strossmayerove proturječne izjave o njima. Smatrao je, naime, da spomenuto saborsko određenje o papinskoj nepogrešivosti škodi jedinstvu Crkava. Naime, Strossmayer je i nakon prestanka održavanja pučkih misija u svojoj bisku­piji i dalje održavao veze s isusovcima, koji djeluju i u njegovoj neposrednoj blizi­ni, u Požegi (koja je sve do 1997. godine spadala pod Zagrebačku nadbiskupiju). Tako je još prije svojeg odlaska na Vatikanski sabor pisao svome političkome istomišljeniku i suradniku Franji Račkomu u Zagreb, da su isusovci “ljudi čestiti”.[30] No za vrijeme posljednjih priprema za otvaranje Sveučilišta u Zagrebu (1874.) pisao je istome Franji Račkome, koji je inače i prvi predsjednik današnje Hrvatske, a onda Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu (1867.-1886.), da prepriječite ‘à tout prix’ naimenovanja jezuitska na Sveučilištu. Štoviše, u istom je pismu izjavio, da bi za naš narod od velike štete bilo, da se u teologički fakultet uvriježi jezuitizam. Nevjerstvo i jezuitizam ravno su našemu narodu opasni.[31] A samo tri mjeseca kasnije iz temelja je promijenio mišljenje, i pisao istome Franji Račkomu sljedeće: ne ću ništ reći ob odnošaju našemu naprama crkvi istočnoj u našoj zemlji, samo ću još jedno opaziti. U Parizu i u nekih drugih povećih gradovih drže se u korizmeno doba tako zvane konferencije, to jest predaje se kršćanski učenim načinom za učeni svijet. Zna se, koliko su tim putem djelovali Ravignan, Lacordaire, Felix i t. d. Zar ne bi to i za nas bilo? Zar se ne bi u Zagrebu, u stolnoj crkvi, svake korizme take konferencije držati mogle za odlični i izobraženi svijet, dočim je dost ostalih crkava, u kojih se riječ Božja puku propovijeda.[32]

            Kao glavni urednik Zagrebačkog katoličkog lista, Posilović je također pisac brojnih uvodnih članaka u kojima je, i to veoma odlučno, tumačio poteškoće svojega vremena. Pritom se osobito protivio laicizaciji pučkih škola koju je uskoro propisao Zakon o uređenju pučkih škola (1874.). Budući da se taj zakon temeljio na liberalnim osnovama, a uz to je dokinuo i dotadašnje vjeroispovjedno obilježje pučkih škola, izazvao je veliko nezadovoljstvo u javnosti, osobito crkvenoj. Crkvi je, naime, oduzet nadzor nad pučkim školama, osim na području vjeronauka. Dakako, katoličko je svećenstvo u Hrvatskoj bilo svjesno velikih potreba opće modernizacije, dakle obnove, također i na području pučkoga školstva. Znalo je ono, da je započeta obnova posljedica ukidanja feudalizma, ali ga je, s druge strane, među ostalim opasnostima zabrinjavala i činjenica što je upravo Hrvatski sabor u povodu proglašenja novoga školskog zakona zanemario svaku suradnju učitelja i vjeroučitelja. Osim toga, Sabor nije pronašao niti riječi priznanja, a kamoli zahvale katoličkom svećenstvu za sve ono što je upravo to svećenstvo učinilo na području pučkoga školstva, a i srednjega također, te time i svekolike kulture i prosvjete u hrvatskom narodu, i to upravo u vrijeme višestoljetnoga feudalnog poretka.[33]

            Premda je papa Pio IX. zbog sve agresivnije politike liberalizma i komunizma, 16. lipnja 1875. stavio sav katolički svijet pod zaštitu Presvetog Srca Isusova, o čemu je pomno obaviještena i hrvatska javnost, također i posredstvom Zagrebačkog katoličkog lista, obnova pučkih misija u Zagrebačkoj nadbiskupiji, a još manje trajno nastanjenje isusovaca u Zagrebu, kojima je Sv. Otac posebno povjerio njegovanje ove pobožnosti, bili su i dalje neostvarivi.

            Osim nedavno nametnutoga povlačenja isusovaca iz Požege (1871.), a time i iz Zagrebačke nadbiskupije, čemu nije niti malo bila sklona većina zagrebačkoga svećenstva, jer je u medijskom “pripremanju” takve odluke odmah prepoznavala liberalno-masonska htijenja, i premda se na neki način takva odluka provela “neopreznošću” nadbiskupa Mihalovića, koji je kasnije i žalio zbog toga,[34] odgađanju konačnog dolaska isusovaca u Zagreb pridonijeli su također i burni politički događaji u zemlji. Među njima ističemo bosansko-hercegovački ustanak (1875.-1878.), kao i zahtjevno zbrinjavanje više od sto tisuća Hrvata iz Bosne, zajedno s djecom i brojnim ranjenicima. Oni su u Hrvatskoj dobili “utočište” na humanitarnim osnovama, jer se hrvatska vlada zbog stava svjetske politike, te osobito i bečkog Dvora, nije smjela javno angažirati u njihovoj zaštiti. Usprkos tome, većina Hrvatskoga sabora uspjela je na neki način i “primorati” tada liberalnoga bana Ivana Mažuranića da se i on osobno suglasi i potpiše službeni prijedlog Sabora (dobro poznatu predstavku), kojom se tražilo od kralja Franje Josipa I. da se ustavna pitanja u Bosni u vrijeme uvođenja austro-ugarskoga nametnutoga pokroviteljstva, kojega je ustvari odobrila međunarodna zajednica na poznatome Berlinskom kongresu (1878.), tako urede da bi se ona, dakle Bosna, mogla malo po malo “priključiti na ustavni ustroj Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije”.[35] Premda je takva stajališta službenog Zagreba, uz ostale hrvatske biskupe i javnost dakako, podržavao i zagrebački nadbiskup Josip Mihalović, ona su ipak, na svoj način i ne htijući, pripremila ostavku bana Mažuranića (1880.). Naime, zbog primljenoga javnog ukora od strane kralja, kojega je bit tobožnje “prekoračenje ovlaštenja”, ali još mnogo više i velikoga ogorčenja hrvatske javnosti, što nije uspio vratiti pod hrvatsku vlast niti Hrvatsko-slavonsku vojničku granicu (Vojnu krajinu), a niti obnoviti novčanu nagodbu s Mađarskom, on se našao primoranim dati ostavku, što su dakako nosioci dvojne (dualističke) vladavine u Beču i Budimpešti radosno dočekali.[36] Za bana su imenovali svoga kandidata grofa Ladislava Pejačevića, kojemu će, radi umirenja javnosti, već iduće godine omogućiti povratak Hrvatsko-slavonske vojničke granice pod vlast Sabora i bana, ali će i on uskoro, također zbog nezadovoljstva hrvatske javnosti u pogledu sve otvorenije mađarizacije Hrvatske, koju nije uspio spriječiti, također biti primoran na odstup.

            Uspostava austro-ugarskoga nametnutoga pokroviteljstva u Bosni davala je i pravnoga prostora Sv. Stolici da tamo uspostavi redovitu crkvenu vlast (1881.), te za prvog vrhbosanskog nadbiskupa, sa sjedištem u Sarajevu, potvrdi Josipa Stadlera, dotadašnjeg predavača i dekana na Bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1874.-1881.; 1882.). Radilo se o uglednom svećeniku i sveučilišnom predavaču koji je završio studije kod isusovaca u Rimu, poznatom po znanstvenim djelima i vrlo dobrim stručnim raspravama u Katoličkom listu. Bilo je također poznato da je on dao nadbiskupu Mihaloviću poticaj za osnivanje dječačkog sjemeništa i gimnazije u Zagrebu (1878.), koju su također dobrovoljnim prilozima prihvatili, osim nadbiskupa Mihalovića, biskupa Strossmayera, senjsko-modruškog biskupa Jurja Posilovića, više profesora Bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te drugih uglednih hrvatskih građana, također i sam papa Lav XIII. i kralj Franjo Josip I.[37] Međutim, kako se čini, upravo je Odbor nakon velikog potresa u Zagrebu (8. studenoga 1880.), gotovo sav prikupljeni novac utrošio na hitni popravak zagrebačkog sjemeništa, a velike su novčane svote bile potrebne i za teško stradalu prvostolnu crkvu i druge javne crkvene zgrade, ne samo u gradu već i dijelovima nadbiskupije.[38]

            Od osobite je važnosti i činjenica da je novoimenovani vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler sa sjedištem u Sarajevu, bio također i sigurni prijatelj isusovaca, što je ostao i cijeloga života. Osim što je boravio za vrijeme studija na glasovitom isusovačkom Germansko-ugarskom zavodu u Rimu, gdje je i zaređen za svećenika (1868.), povjerene su mu nakon povratka u Zagreb (1869.) veoma odgovorne službe u zagrebačkom sjemeništu, a potom i na Bogoslovnom fakultetu, koje su mu također davale i priliku da se upozna i s djelovanjem isusovaca, ne samo u Zagrebu, nego i u cijeloj Hrvatskoj.

            Međutim, nadbiskupu Stadleru također je pripala čast da, i prije nego što zagrebački nadbiskup uvede u svoju nadbiskupiju isusovce, u Sarajevu sagradi prvostolnu crkvu u čast Srca Isusova. Isusovce je pozvao za odgojitelje i redovite predavače, najprije u nadbiskupsko sjemenište i gimnaziju u Travniku (1882.), a potom i u Bogosloviju (1890.), koja je uskoro prenesena u Sarajevo (1893.). Kao osobiti štovatelj Srca Isusova, odmah je pokrenuo i službeni glasnik nadbiskupije pod naslovom Srce Isusovo, koji uskoro, zbog priprema istoimenog Glasnika Srca Isusovog (1893.), dobiva naslov Vrhbosna, pod kojim izlazi i danas.[39] Međutim, službeni glasnik Vrhbosanske nadbiskupije, a još više Glasnik Srca Isusova, što ga od samog početka uređuju isusovci i koji od 1902. izlazi pod naslovom Glasnik Srca Isusova i Marijina u Zagrebu, postupno su se širili i među Hrvatima izvan domovine. I ne samo to, ista javnost, osobito zagrebačka, bila je pomno obaviještena putem tiska, također i katoličkog, o tijeku gradnje prvostolne crkve Srca Isusova u Sarajevu (1884.-1889.), koju je, kao i ostale crkvene gradnje, nadbiskup Stadler započeo bez vlastitih sredstava, ali u čvrstom povjerenju u Božju Providnost i srca darovatelja, a njih je bilo i među Zagrepčanima. I biskup Strossmayer, veliki prijatelj nadbiskupa Stadlera, također je, koliko je više mogao, mecenatski pomagao njegovo djelovanje, premda je u međuvremenu i sam gradio đakovačku stolnicu. Međutim, Strossmayerova je biskupija, za razliku od Stadlerove nadbiskupije, posjedovala i velika imanja, te je Strossmayer Stadlera, kad je vidio što je sve bez vlastita novca uspio učiniti, nazvao “čudotvorcem”.[40]

            Kratkotrajnu vladavinu bana Ladislava Pejačevića (1881.-1883.) pratili su sve otvoreniji pokušaji mađarizacije Hrvatske, koji su doveli, ne samo do burnih javnih prosvjeda u Zagrebu i širom Hrvatske, nego i do banove ostavke. Radilo se o javnom kršenju nagodbenog Zakona, što se osobito očitovalo u uvođenju škole mađarskog jezika u Zagrebu za hrvatske činovnike koji taj jezik ne poznaju, a zatim i u nasilnom skidanju javnih grbova s hrvatskim natpisima te postavljanju novih s mađarskim natpisima. Ovi su prosvjedi, kao i oni koje će kasnije slijediti iz istih razloga, redovito završavali teškim progonima ljudi od strane vlade. A u prvom slučaju, dakle nakon Pejačevićevog odstupa, nametnut je i sramotni Rambergov komesarijat, odnosno ukidanje ustava zemlje, što je, u stvari, kod bečkog Dvora isposlovala budimpeštanska vlada. Ona će također bitno pridonijeti da će hrvatskim banom biti imenovan grof Dragutin Khuen-Héderváry (ban: 1883.-1903.), sa zadaćom da “pacificira”, a zapravo mađarizira Hrvatsku. Zato će i on također dopuštati javna i teška kršenja nagodbenog Zakona u odnosu na Hrvatsku te, da bi što više oslabio opoziciju i javne prosvjede u zemlji, najprije će tajno, a potom i javno surađivati s nosiocima velikosrpske politike, kojih je bilo u Saboru.[41] Neki od njih javno će se protiviti dolasku isusovaca u Zagreb i širenju pobožnosti Srca Isusova među mladima, pod izlikom da se radi o pripremanju “bojovnih organizacija” među mladima u našim školama.[42]

            Sam je ban Dragutin Khuen-Héderváry, u skladu s politikom koju je vodio, nakon smrti nadbiskupa Mihalovića (1891.) pune tri godine ometao Svetu Stolicu, odnosno papu Lava XIII., u imenovanju novoga zagrebačkog nadbiskupa. Na preporuku brojnih uglednika iz Hrvatske, svećeničkih i laičkih, među kojima su također biskup Strossmayer i zagrebački kanonik Franjo Rački, papa Lav XIII., veliki prijatelj hrvatskog naroda, želio je zagrebačkim biskupom imenovati sarajevskog nadbiskupa Josipa Stadlera, ali se tomu ustrajno protivio, i to pod utjecajem mađarske vlade, i sam kralj Franjo Josip I. Nasuprot Stadleru, ban Khuen-Héderváry uporno je predlagao strance, koje Sv. Stolica nije pristala imenovati, ni uz cijenu prekida diplomatskih odnosa s austro-ugarskom vladom. Sv. Stolica je u tome uvažavala izvješća što su joj ih slali hrvatski biskupi i drugi ugledni svećenici, ali i katolički intelektualci, i to na temelju nagodbenog Zakona koji je Hrvatskoj jamčio potpunu samostalnost na području bogoštovja. Na kraju je papa Lav XIII., želeći prekinuti ionako predugu trogodišnju ispražnjenu zagrebačku nadbiskupsku stolicu, predložio kralju senjsko-modruškog biskupa Jurja Posilovića, na što je na kraju pristala i bečka vlada, a dakao i sam kralj,[43] pa je tako Khuen-Héderváryjevo nezadovoljstvo ostalo u manjini.

 

            Nadbiskup Juraj Posilović dovršio je gradnju bazilike Srca Isusova u Zagrebu

 

            Doba neposrednih priprema

 

            Cjelokupna hrvatska javnost uglavnom je radosno primila vijest da je dotadašnji senjsko-modruški biskup Juraj Posilović imenovan nadbiskupom zagrebačkim.[44] Razlozi su višestruki, među kojima je osobito, uz časno biskupsko služenje, isticana i njegova ljubav prema hrvatskom narodu i njegovoj kulturi, pri čemu je osobito naglašena i njegova briga za očuvanje glagoljice. Bio je novi zagrebački nadbiskup Juraj Posilović dobro poznat i političkoj javnosti, jer je već od svoga imenovanja za senjsko-modruškog biskupa bio jednako kao i ostali biskupi u Hrvatskoj, ali i oni u srednjoeuropskim zemljama, virilni član Sabora (što znači da u radu Sabora sudjeluje po svojoj službi, tj. na temelju banske pozivnice, a ne kao izabrani zastupnik). Biskup Posilović nije želio sudjelovati u oštrim političkim sukobljavanjima, u čijem se žarištu prikrivala težnja kako protivnika nadmudriti i štoviše poniziti, što je osobito dolazilo do izražaja nakon neuspjele revizije Hrvatsko-ugarske nagodbe (1873.), a pogotovu nakon Mažuranićeva odstupa (1880.) i u doba vlade bana Khuen-Héderváryja. No, Posilović je, kao virilni član Sabora, iskoristio pravo da na one saborske sjednice koje je smatrao osobito važnima za crkvena pitanja šalje svoje “zastupnike” koji su izlagali ili zastupali njegova stajališta ili zahtjeve. Tako je primjerice već na početku svoje biskupske službe u Senju iskoristio svoj utjecaj u Saboru za poboljšanje materijalnoga stanja svećenika svoje biskupije, jer se radilo o siromašnom i slabo naseljenom kraju. Postigao je to uz potporu dovoljnog broja saborskih zastupnika koji su potpisali njegov pisani prijedlog, te je on tako dobio odgovarajuću pravnu regulaciju, što se tiče sigurnih dotacija u svakogodišnjem zemaljskom proračunu. To je dakako imalo i određenog utjecaja na pozivanje isusovačkih misionara i namirivanja neophodnih troškova. Kako su više puta izvjestila javna glasila, a pogotovo zagrebački Katolički list, u siromašnim župama gdje su nedostajala minimalna sredstva za održavanje misija, sam je Posilović podmirio troškove, a jednako će postupati i kao zagrebački nadbiskup.

            Prema saborskim dnevnicima, za vrijeme Khuen-Héderváryjeve vladavine, nadbiskup Posilović nije imao niti jedan govorni nastup u Saboru, ali se rado prihvatio pokroviteljstva pri osnivanju Hrvatske samostalne radničke stranke i njezinoga glasila Glas naroda (1899.). Učinio je to oslanjajući se na glasovitu okružnicu Lava XIII. O novim stvarima (Rerum novarum, 1891.) u kojoj je riječ o gorućim socijalnim pitanjima toga vremena, također i radničkima, a ona su također ugrađena u temelje spomenutih ustanova, kojima je jedan od glavnih ciljeva: Raditi o tom, da pridignemo, ojačamo, preporodimo seljaka, obrtnika i radnika. Sve dotle, dok to ne učinimo, badava nam je deklamirati, badava klicati velikoj i ujedinjenoj Hrvatskoj. Osim toga, nadbiskup Posilović novčano je pomagao i djelovanje Prvoga zagrebačkog radničkog društva, koje je za uzvrat, i to u skladu sa svojim pravilima, izabralo nadbiskupa Posilovića za pokrovitelja društva. Dakako, na neukusne napade socijalističkih i drugih javnih glasila nije se Posilović niti ovaj put obazirao, a nakon Posilovićeve smrti (27. travnja 1914.), novi pokrovitelj društva bio je novi zagrebački nadbiskup Ante Bauer.[45]

            Međutim, bio je biskup Posilović istaknuti prijatelj isusovačkog reda i duhovnosti koju su oni širili i u čijem je žarištu stajala također i pobožnost prema Srcu Isusovom. Zato je kao senjsko-modruški biskup, a jednako tako i kao zagrebački nadbiskup, gotovo svake godine pozivao isusovce na vođenje pučkih misija i osobito duhovnih vježba svećenstvu, na kojima je i sam sudjelovao. Time je pružao najsigurniju javnu potporu njihovu radu, unatoč sve češćim, ali u stvari izmišljenim prigovaranjima liberalne i masonske javnosti. Ona će postati osobito ljutita i glasna, a takva će biti i u Saboru, u vrijeme kada će nadbiskup Posilović svojim donacijama bitno pridonijeti gradnji isusovačkog samostana i bazilike Srca Isusova u Zagrebu. Ona će biti posvećena i dana na upotrebu vjernicima krajem 1902. godine, premda će njeno postupno unutarnje ukrašavanje kao i nabava odgovarajuće opreme potrajati još desetak godina.

            Neposredno po svome dolasku u Zagreb, nadbiskup Juraj Posilović gotovo odmah nastavlja svoju suradnju s isusovcima, te već sredinom ljeta 1894. zajedno s njima priprema duhovne vježbe za svećenstvo Zagrebačke nadbiskupije. Na njih su uskoro službeno pozvani svi svećenici putem zagrebačkog Katoličkog lista.[46] Održane su već početkom rujna iste godine, u Krapinskim Toplicama, gdje je bilo mjesta za mnogo veći broj sudionika nego u zagrebačkom sjemeništu. Duhovne vježbe obavio je i sam nadbiskup Posilović, a vodio ih je isusovac Juraj Jeramaz. Dakako, nadbiskup Posilović nije se obazirao na neprimjerena i zlonamjerna pisanja Pozora i drugih liberalnih glasila, nego je još iste godine za sve one svećenike svoje nadbiskupije koji zbog različitih obveza nisu mogli prisustvovati prvom tečaju duhovnih vježba, osigurao još jedan takav tečaj. U skladu s općim crkvenim propisima, koji su dakako vrijedili za cijelu Crkvu i prema kojima su i svećenici, a ne samo redovnici, dužni obavljati duhovne vježbe, nadbiskup Posilović osigurao ih je za svoje svećenstvo i slijedeće godine (1895.). Vodili su ih također isusovci, Juraj Jeramaz i Josip Lombardini, te i sljedećih godina, i uvijek na hrvatskome jeziku.[47]

            Osim osiguravanja duhovnih vježbi za svećenstvo, koje su “nakon duge i duge stanke” obnovljene u Zagrebačkoj nadbiskupiji, također i prema želji svećenstva, zagrebački nadbiskup Juraj Posilović poradio je i na obnovi pučkih misija u svojoj nadbiskupiji, pa su one već u tijeku 1895. godine održane u Pregradi, Vinagori, Taboru, Selima, a najavljene su i u Stenjevcu, tada selu kraj Zagreba. Tijekom sljedeće godine (1896.) održane su pučke misije u Novoj Gradiški, Rasinji, Ludbregu, zatim u Davoru (1898.) i tako redom. Tako je primjerice za vrijeme misija u Rasinji, koje su vodili “iskusni misionari” Juraj Jeramaz i Mihovil Gatin, bila izložena lijepa slika Presv. Srca Isusova, a mnoštvo vjernika pristupilo je sv. sakramentima.[48] U skladu s preporukom pape Lava XIII., misionari su i ovdje utemeljili Apostolat molitve. Nakon svečane procesije, kada je također javno nošena slika Srca Isusova, cijela se župa posvetila Božanskom Srcu Isusovu, a vjerničkom narodu misionari su ostavili na uspomenu mnoštvo sličica Srca Isusova s prikaznom molitvom. U Apostolat molitve odmah se upisalo 500 članova, a uskoro ih je bilo 800.[49] Osim toga, i nakon misija gotovo u svakoj kući moli sva obitelj svaku večer naglas desetku krunice i prikaznu molitvu Srcu Isusovu, koju tako nauče i oni koji ne znadu čitati.

            Isti su misionari vodili sv. misije i u ostalim župama ludbreškoga kotara. Naime, nadbiskup Posilović udovoljio je molbama vjernika da i njima pošalje misionare, ali u kasnu jesen kada prestanu radovi na poljima. Katolički list ističe da su nadbiskupu Posiloviću bile osobito drage takve njihove molbe koje je rado ispunio, i štoviše, kako je znao da se radi o vrlo siromašnim župama, sam nadbiskup milostivo je preuzeo na sebe brigu za isusovce kao i financijske troškove njihova puta. I ovdje su isusovci misionari preporučili Apostolat molitve kao “jednu od glavnih pobožnosti prema Srcu Isusovu”, u koji se na području cijelog upravnog kotara, u čijim je župama bilo oko 14.500 vjernika, odmah upisalo oko 4.500. Osim toga, za vrijeme sv. misija, vjernici su u svakoj župi lijepo uredili i okitili crkvu, a u svojim su kućama također prozore kitili cvijećem. Štoviše, i svaka se župa posvetila Srcu Isusovom, premda, kako je izvijestio Katolički list, to nije bilo niti malo drago zagrebačkom Srbobranu i “njegovom ovdašnjem pouzdaniku”.[50]

            Sve do stalnog dolaska isusovaca u Zagreb (1902.), sve su misije kao i duhovne vježbe, također i u Zagrebačkoj nadbiskupiji, većinom vodili isusovci iz Kraljevice,[51] ali nakon dolaska isusovaca u Travnik i Sarajevo, tamošnji isusovci vode, koliko im profesorske službe dopuštaju, i misije i duhovne vježbe također i u Hrvatskoj, pa tako i na području Zagrebačke nadbiskupije. Tako je na poziv nadbiskupa Posilovića, isusovac Kamilo Zabeo, predavač u travničkoj gimnaziji, godine 1898. držao misijske propovijedi u crkvi Sv. Katarine u Zagrebu na Gornjem gradu. Prema nešto kasnijoj i službenoj obavijesti Katoličkog lista, isusovac Kamilo Zabeo preuzeo je u Travniku god. 1900. uredništvo Glasnika Presv. Srca Isusova, koji se rado čitao i u Zagrebu. Štoviše, novi urednik Zabeo, počevši od nove godine 1901. posvetit će u svakom broju nekoliko posljednjih stranica i omladini hrvatskoj, kako bi se učvrstila u krjeposti i čestitosti.[52] Osim toga, Katolički je list više puta, pa tako i ovim povodom na srce stavio svim odgojiteljima mladeži naše, i svećenstvu našemu, da ga što revnije među mlade i narod širi. Recimo također da su se u travničkoj gimnaziji školovali i oni hrvatski mladići, koji će kasnije stupiti u Družbu Isusovu, a među njima i glasoviti mladić Petar Barbarić (1874.-1897.) koji je umro kao maturant na glasu svetosti, a samo dva dana prije smrti položio je isusovačke redovničke zavjete. Zagrepčani su o njemu čitali u javnim glasilima, pa i u Glasniku Srca Isusova, a knjiga o životu Petra Barbarića, koju je napisao travnički isusovac Anto Puntigam, tiskana je 1900. godine upravo u Zagrebu i uskoro prevedena na više svjetskih jezika.

 

            Kupnja građevinskog zemljišta i početak gradnje Bazilike

 

            Zajedno s obnovom duhovnih vježbi za svećenstvo kao i svećeničke pripravnike, vođenjem i obnovom pučkih misija u više župa Zagrebačke nadbiskupije, a i u samom gradu Zagrebu, što će se također nastaviti i tijekom sljedećih godina, nadbiskup Posilović pripremao je konačan dolazak isusovaca u Zagreb, a tako i gradnju njihova samostana i crkve, što je bila i davna želja nadbiskupa Haulika, za koju je on znao. Međutim, prije toga valjalo je završiti obnovu zagrebačke prvostolnice te neke druge crkvene zgrade u nadbiskupiji koje su teško stradale za vrijeme potresa u Zagrebu, još godine 1880. Potaknuo je već 1878. godine i konačno rješavanje gradnje dječačkog sjemeništa u Zagrebu. Osim toga, među prvim brigama nadbiskupa Posilovića bila je i temeljita obnova zgrade Nadbiskupskoga sirotišta, koja je radi proširenja prostora podignuta na dva kata već 1895. godine.

            Uz ove i mnoge druge zahvate koje je činio do kraja života, a među kojima je i “obilato pomaganje udova i sirotinje”, nadbiskup Posilović čvrsto je odlučio, i to za stalno, dovesti isusovce u glavni grad Zagreb, dakako uz pristanak isusovačkih poglavara u Rimu i Beču. U tu je svrhu, i to na temelju Haulikove novčane zaklade iz godine 1858. koja je iznosila 60.000 forinti i sada bila i nešto povećana uz pomoć kamata, već god. 1898. kupljeno građevno zemljište u Palmotićevoj ulici u Zagrebu (danas brojevi 31-33) koje je namijenjeno za gradnju isusovačkog samostana i crkve Srca Isusova.[53] Traženi bolji pložaj za ove zgrade, u neposrednoj blizini palače današnje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, koji se tada mogao postići, jer na tom prostoru još nije bilo kuća, nije mogao biti ostvaren, prije svega zbog jakoga protivljenja liberalne i masonske javnosti u gradu.

            Pravno uređena kupnja građevnog zemljišta zahtijevala je još mnogo stručnih i tehničkih priprema za početak same gradnje. Zastupanje svih tekućih poslova u pogledu planirane gradnje i njene izvedbe, povjerio je godine 1898. zagrebačkom kanoniku Ivanu Pliveriću, tada i predstojniku Nadbiskupova ureda u Zagrebu. Ipak pripremni su poslovi za sam početak gradnje potrajali još pune tri godine. Tijekom 1899. godine Pliverić je radio na upotpunjenju gradilišta, za koje je uime isusovaca još naknadno dokupio manju površinu od 46 četvornih metara, što je zahtijevalo dodatne poslove u pogledu konačnog uređenja gruntovnih prava. Bili su tu također i poslovi u svezi s narudžbom za izradu nacrta gradnje crkve i samostana, kao i dobivanjem dozvole za početak gradnje, od strane Gradskoga poglavarstva, koju je Pliverić zatražio u siječnju 1901. godine i vrlo brzo dobio.[54] Prema predočenim nacrtima, što ih je izradio tada već poznati graditelj Janko Holjac, rođeni Zagrepčanin, kako se tada rado isticalo, Družba Isusova je imala na svom zemljištu u Zagrebu, u Palmotićevoj ulici, sagraditi uz samostan za tada samo bogomolju, koja će se s vremenom, kada samostan bude imao novaca, prilagoditi za samostanske prostorije, te sagraditi cjelovitu crkvu. Radilo se dakle o jednoj budućoj gradnji nove i velike crkve u čast Srca Isusova, koja će odgovarati potrebama grada, koji se već postupno širio iz Donjega grada, ne samo prema upravo sagrađenom Glavnom kolodvoru, nego i južno od njega. Međutim, nakon daljnjeg razmatranja predloženog nacrta gradnje, upravni odbor gradnje, u očekivanju stvarnog širenja grada, a s time i povećanja broja pučanstva, na kraju je odustao od privremene gradnje bogomolje, koja bi u svojoj kasnijoj prilagodbi “znatan trošak iziskivala, a da se tim troškom ništa trajno ne bi izvelo”. Zato je u veljači 1901. donesena nova odluka da se odmah pristupi gradnji prave crkve, ali tako da novi projekt predvidi najprije gradnju glavne lađe crkve, a naknadno, dok samostan financijalno ojača, da bi se crkva proširila i oveća u potpunim njenim dimenzijama.[55]

            Pošto je Gradsko poglavarstvo odobrilo tako predočene građevne nacrte, za koje je ukupni proračun troškova za gradnju glavne crkvene lađe sa tornjevima i za gradnju samostana iznosio 313.000 kruna, bilo je to i sve što se sada u novčanom smislu moglo učiniti. Ali, po želji preuzvišenoga našega gosp. nadbiskupa Jurja Posilovića i s obzirom na njegovu darežljivost, koja je poklonila lijepu svotu za izgradnju čitave crkve, odustalo se je od gradnje crkve na obroke. Stoga se odmah pristupilo gradnji crkve Srca Isusova u Zagrebu na jednom i potpuno u svim njezinim dimenzijama, onakvom kakvu ju i danas vidimo. Recimo i to, da je 1901. godina bila godina kad je nadbiskup Posilović slavio 25. obljetnicu svoga biskupskoga posvećenja, pa je uz druge brojne darove, na sam dan svoje biskupske obljetnice darovao i za gradnju crkve Srca Isusova u Zagrebu 12.000 forinti (22. srpnja 1901.), što iskazano u krunama iznosi dvostruko više.[56] Dakako, to nije bio jedini novčani Posilovićev dar za gradnju isusovačkog samostana i crkve Srca Isusova u Zagrebu, ali su njegovi mecenatski doprinosi i to na samom početku gradnje, zajedno s ranije donesenim odlukama, od toliko velikog značenja, da bez njih gradnja crkve Srca Isusova u cjelokupnim njezinim dimenzijama kakve su i danas, zajedno sa isusovačkim samostanom, ne bi mogla započeti 27. kolovoza 1901. Štoviše, crkva je, premda i ne sasvim dovršena, ipak mogla biti posvećena i predana na upotrebu vjernicima već 15. prosinca sljedeće, 1902. godine.

 

            Nezadovoljstvo liberala i masona

 

            S najavljenim dolaskom isusovaca u glavni grad Zagreb, osim liberalno-masonskih glasila, nisu bili zadovoljni i neki zastupnici u Saboru. Tako je već na samom početku 1899. godine, kada se u Saboru vodila rasprava o hrvatskom školstvu, prije svega u pogledu proračuna, koji nije bio dovoljan da pokrije sve potrebe, a jednako tako i u pogledu kvalitete školstva, ustao saborski zastupnik Stevan Vasin Popović, i najprije zatražio da se u Zagrebu ustanovi Zemaljska učiteljska škola i da Sabor više ne podupire učiteljsku školu koju vode sestre milosrdnice, jer budući da je ona u rukama kaluđerica, ne može da bude nikada ono, što treba da bude jedna napredna stručna učiteljska škola, što je dakako izazvalo veliku buku i glasne prosvjede dijela Sabora.[57] Međutim, zastupnik Popović nije se dao smesti, nego je nastavio: Ja dižem glas svoj i protiv uvođenja Jezuita, što je također izazvalo silnu galamu na lijevoj strani Sabora, gdje su uz Khuenovu oporbu, dakle saborsku manjinu, sjedili i istaknuti hrvatski intelektualci, također saborski zastupnici, poimence Milan Amruš, Fran Vrbanić i drugi, i koji su se glasno ograđivali od takvih izjava, te tražili od Popovića, osobito Amruš, neka ne vrijeđa naših vjerskih osjećaja. Popović je ponovno bio glasniji te nastavio: Ja ne vrijeđam te osjećaje, kad ne saizvoljevam, da se nastava naše djece predaje u ruke Jezuitima, jer će to množiti mržnju radi vjere.[58] Valja reći da o tome, odnosno predaji “škola u ruke Jezuita”, u Hrvatskoj tada nije bilo nikakvog govora u javnosti, osim neutemeljenog straha kod nekih zastupnika. Zato je Popović nastavio: Čitao sam ih (tj. isusovačke knjige). Njihovu pedagogiku osudio je cio svijet (!?), te nastavio: Dao bih sebi prije oči prije iskopati, nego što bih ičiju vjeru vrijeđao. Ali ako mi itko dokaže, da je nastavni rad jezuitskoga reda bio čovječanskoj kulturi od koristi, dat ću sebi glavu odrezati. Uz novu buku na saborskoj ljevici, kao i podrugljiva glasna dobacivanja, kako Popović malo cijeni svoju glavu, isti je Popović nastavio s također već dobro poznatim političkim tezama iz razdoblja Khuenove vladavine, u čijoj je biti pitanje “ravnopravnosti Srba” u Hrvatskoj, ali i pitanje nacionalnosti. Pritom se Popović založio za uvažavanje mišljenja nekojih zastupnika, prema kojima “Srbi i Hrvati nisu dva naroda” kako to tvrde oni koji nisu “naobraženi i prosvijetljeni”. Zato su upravo škola, osobito srednje pozvane, da njeguju u djeci našoj karakter, da se izjednače razmirice među nama, da budemo bliži, da se bratski sjedinimo. I dalje, čitajte Dositeja Obradovića (…) ili pak Savu Tekelija (…).[59]

            Na veliku “galamu” i “buku” u Saboru reagirao je i sam ban Khuen-Héderváry. Uz obranu postojeće politike proračuna koja kod nas mora, za razliku od drugih zemalja, umjesto siromašnih općina uzdržavati većinu pučkih škola, nije želio sasvim zabaciti vjeroispovjedno značenje škola, koje je, prema njemu, u tome što u pučkim školama može biti nastavnik samo onaj, koji pripada vjeri većine djece, premda i u ovakvim slučajevima manjina može tražiti školnika svoje vjere. A što se tiče učiteljske škole, naglasio je da bi zemlja uistinu trebala imati takav vlastiti zavod, ali i činjenice kako samostansku školu polaze i Srpkinje, dakle pravoslavne vjere – tako se opet s druge strane spomenulo kao znak tolerancije, da u Karlovcu polaze taj srpski zavod i katolikinje. A što se tiče isusovaca, rekao je Khuen meni je to bilo začudo, kada se spominjalo, da se ne bi imala Jezuitima povjeriti izvjesna škola, što su neka gospoda onakvu buku podigla. (…) Tu imade vrlo debelih knjiga, pače i od svećenika napisanih o tom predmetu ‘pro’ i ‘contra’. U nastavku svoga govora Khuen je, izvan cjeline dnevnoga reda sjednice, uporno isticao neke poznate činjenice, osobito onu iz 1861. kada je isti ovaj Sabor donio zakonsku osnovu prema kojoj na gimnazijama Jezuit ne može biti nastavnik, kao i peticiju ondašnjega zagrebačkoga Gradskoga poglavarstva u prilog očekivane saborske odluke, ali je prešutio dobro poznatu povijesnu činjenicu da navedena saborska odluka nije dobila kraljevu potvrdu, pa prema tome, ona nikad nije vrijedila u Hrvatskoj (!!).[60]

            Uz navedene činjenice od osobite je važnosti istaknuti, da je tada profesor Bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i saborski zastupnik Antun Bauer, koji će kasnije naslijediti nadbiskupa Posilovića, odgovorio i banu Khuenu i Stevanu Popoviću. U svom nešto podužem, ali vrlo dobro složenom izlaganju, razotkrio je, ne samo političke namjere Popovićeva govora, nego i svojevrsni pokušaj Khuenove neutralnosti. Uz pomoć važnih činjenica, Bauer je pokazao da vrlo dobro poznaje povijest i značenje isusovačkog reda uoupće, a i za povijest i kulturu hrvatskog naroda, te je javno upitao Popovića kao i njegove istomišljenike, zašto zamijerate katolicima, koji žele kao što ja želim, da dođe ovamo isusovački red, koji će propovijedati, ispovijedati, koji će olakšavati dušobrižništvo svećenstvu. (…) Željeti, da se kršćanska svijest u narodu jedne i druge konfesije ojači, a zamijeravati nastojanje katolika u tom pravcu, držim, da nije u redu, kao što nije logično. Priznao je i banu njegovo nastojanje “da miri uzbujale strasti”, ali s druge strane je naveo gosp. ban više toga, što bi poimence nas imalo ohladiti prema Isusovcima. Tu je bio gosp. ban slabije sreće, jer ja mislim, kazao je također Bauer, da neke činjenice, na koje se pozvao, (…) nijesu potpuno istinite, a s druge strane mogle bi se riječi gosp. bana krivo razumjeti.[61] Zastupnik Antun Bauer rekao je između ostaloga i slijedeće: Gospodo! Zaista je lako to pokazati, da nema stvari na svijetu, koja ne bi imala svojih zagovornika i svojih protivnika, kad sam Bog, koji je neizmjerna istina i beskonačna dobrota, ima svojih protivnika i svojih zagovornika, kao što i njegov jedinorođeni sin Spasitelj Isukrst. Uz niz povijesnih činjenica naveo je brojne i svima dobro znane činjenice iz suvremenoga života, kako danas Europom vlada drugi duh, kako su danas Isusovci rašireni gotovo po cijeloj Evropi i gotovo cijelom kršćanskom svijetu, i kako u većini njegovih središnjih gradova oni imaju svoje škole, kojima brojni građani, pa i sami vladari “povjeravaju svoju mladež”, dakle, “isusovačkom odgoju”.[62] Premda su Popovićev govor, pa i govor samoga bana, brojni liberalni listovi u zemlji, među kojima se isticao i riječki Novi list pod uredništvom Frana Supila, prikazali kao da se Zagreb diže, da će se držati mitingi, i da će gradsko poglavarstvo predstavku dići proti Isusovcima, a pridružila im se odmah i sušačka Hrvatska sloga, te mađarski liberalni listovi Pester Lloyd i Pensée Slave, ipak od njihovih želja nije moglo biti ništa.[63]

            Potrebno zemljište za gradnju isusovačkog samostana i crkve Srca Isusova u glavnom gradu Zagrebu već je bilo kupljeno, a tehnički poslovi bili su u tijeku. Osim toga, suvremena zagrebačka javnost imala je, osobito nakon dolaska nadbiskupa Posilovića, priliku slušati i drugačije vijesti o isusovcima, njihovu misijskom radu, te književnom i nastavničkom radu u Travniku i Sarajevu. Stoga je i ona svojim prilozima, osobito u tijeku Svete jubilarne godine 1900., pridonosila i sebe pripravljala širenjem pobožnosti prema Srcu Isusovu na dugo pripremani, ali i očekivani dolazak isusovaca u glavni grad Zagreb.

 

            Plodovi Svete godine 1900.

 

            Pošto je 2. travnja 1899. papa Lav XIII. odobrio javno moljenje Litanija Srca Isusova, one su već početkom svibnja iste godine prevedene na hrvatski jezik i tiskane u Zagrebu. Istovremeno su nastavljene uobičajene pučke misije u brojnim župama Zagrebačke nadbiskupije, tako u Dubici i Pitomači, zatim sljedeće godine u Virju, Koprivnici, Kloštar-Ivaniću, Velikom Bukovcu, te kasnije u Donjoj Stubici i Klanjcu i više drugih mjesta. Svugdje su bile popraćene osnivanjem Apostolata molitve, a ponegdje i djevojačkih društava u čast Srca Isusova, te svečano priređenim procesijama i javnim štovanjem Presv. Srca Isusova.

            Međutim, sve većem štovanju Presv. Srca Isusova u narodu, ali i Crkvi uopće, na osobit je način pridonijela okružnica pape Lava XIII. od 11. svibnja 1899. godine, kojom je Sv. Otac želio, da se sav svijet, ne samo katolički, još iste godine o blagdanu Srca Isusova posveti tom Presv. Srcu i tako najbolje pripravi za Svetu jubilejsku godinu 1900. Ona je imala uskoro započeti u povodu svete obljetnice Isusova rođenja, te pripremiti i velika jubilarna hodočašća pobožnih kršćana u Rim. Jer, kako je također istaknuo Sv. Otac u istome pismu: U Božanskom Srcu Isusovu jedini nam je spas i izvor svake nade, i štoviše putokaz iz nečovječnosti – nasilja i nepravda ovog vijeka samozvane čovječnosti. Širenje ove pobožnosti “koju isusovci od nekada šire”, papa je i ovoga puta osobito od njih očekivao.[64]

            Prema odredbi zagrebačkoga nadbiskupa Jurja Posilovića, posveta Srcu Isusovu imala se u župama Zagrebačke nadbiskupije obaviti u nedjelju 10. rujna 1899., a jednako tako i u zagrebačkoj prvostolnici, uz trodnevnu pripravu uz molitve i propovijed, koja se preporučivala i za ostale župe. Kako je također izvijestio zagrebački Katolički list, na trodnevnoj proslavi Presv. Srca Isusova u zagrebačkoj prvostolnoj crkvi, a jednako tako i za samog čina na dan posvete, “crkva je bila dupkom puna”. Osim toga, na oltaru Majke Božje u pokrajnoj lađi bio je postavljeni lijepi kip Presv. Srca Isusova, okićen cvijećem i mnogobrojnim svijećama. Na sam dan posvete pred izloženim Presvetim služio je, uz svečanu asistenciju, svečanu svetu Misu sam gospodin nadbiskup Juraj Posilović, a na koru je pjevao dobro uređeni zbor pod ravnanjem preč. gosp. Kostanjevca. U slavu Presv. Srca propovijedao je preč. gosp. Pavao Leber, koji je na kraju zajedno s narodom molio naglas litanije Presv. Srca Isusova i posvetnu molitvu. Potom je slijedio blagoslov s Presvetim kojega je podijelio gospodin nadbiskup.[65]

            Brojne posvete Srcu Isusovu, osobito mladih, naročito kao oblika neposredne priprave za nacionalno hodočašće u Rim, u povodu Svete godine 1900., nastavljene su i tijekom sljedećih mjeseci, osobito tijekom proljeća i ljeta te godine. Među primjerima iz brojnih župa u svim hrvatskim biskupijama, također i u Bosni, ovdje ističemo dugo očekivane i konačno ostvarene pučke misije u župama Ruševo i Pleternica kraj Požege, koje su vodili isusovci Dvornik i Bontempo, te uz ostale pobožnosti uveli i Apostolat molitve. Možemo istaknuti i primjer mladih iz župe Gradec kraj Križevaca, koji su na poticaj časnih sestara učiteljica, uz vlastite doprinose, te doprinose dobrotvora, za dan posvete svećenika naručili za svoju crkvu lijepi kip Srca Isusova (visine 1,20 metara) kod poznate tirolske tvrtke “Ferdinand Štufleser St. Ulrich-Gröden Tirol”. Kod ove su tvrtke i neke druge župe, osobito u Hrvatskom primorju, naručile takve kipove. Ista je tvrtka uskoro radila i za potrebe isusovačke crkve Srca Isusova u Zagrebu, koja se sredinom ljeta iduće godine, dakle 1901., započela graditi.

            Središnja posveta zagrebačke mladeži Presv. Srcu Isusovom održana je u zagrebačkoj prvostolnici na sam blagdan Srca Isusova, u petak 22. lipnja 1900. godine. U slavu toga dana, hrvatska se mladež pripravljala diljem Hrvatske, a uz to je, također i u gradu Zagrebu, spremna srca darovala svoje priloge “za zlatno srce” koje se nekoliko dana kasnije imalo predati Sv. Ocu u Rimu, u povodu središnje proslave Svete godine. Istovremeno su upisivali svoja imena u posebno pripremljene arke za album, koji se istim povodom imao predati Sv. Ocu. Diljem Hrvatske prikupljeno je bilo 160.000 potpisa.[66]

            Na sam blagdan Srca Isusova, to jest u petak 22. lipnja 1900. godine, okupilo se u zagrebačkoj prvostolnici više tisuća djevojaka i mladića, polaznika zagrebačkih pučkih i srednjih škola, koji su nakon svečane sv. Mise, pred izloženim Presv. Otajstvom izmolili Litanije u čast Srca Isusova, a potom Posvetnu molitvu Srcu Isusovu, koju su u prepunoj crkvi, riječ po riječ jednoglasno izgovarali za svećenikom. Nakon toga slijedila je svečana pjesma posvetnica: Do nebesa nek se ori, naših grudi gromki glas, neka jeknu rajski dvori, nek nas čuje Isus Spas: Isukrste Srcu Tvom, s nama naš se kune dom, dušom tijelom vjek sam tvoj, za krst časni bijuć boj. Tu je pjesmu u čast Svete godine i Srca Isusova ispjevao mladi isusovac Petar Perica, kojega su kasnije, 1945. godine, teško mučili i pogubili partizani.

            U međuvremenu (4. ožujka 1900.) osnovao je nadbiskup Posilović u Zagrebu i Središnji odbor, sa zadaćom da pripremi hodočašće hrvatskih vjernika u Rim, u kojem su uz nekoliko svećenika bili i istaknuti hrvatski katolički intelektualci, od kojih neki i saborski zastupnici. Ovi isti su već ranije (krajem 1899.) započeli pripremati Prvi hrvatski katolički kongres, kao krunu i svečani čin završetka Svete godine u Hrvata. Uz javna očitovanja i u narodnim nošnjama, već ranije pripremljeni hodočasnici iz svih hrvatskih biskupija, okupljeni u Zagrebu, krenuli su vlakom s Glavnoga kolodvora, 26. lipnja 1900. godine u Rim, na grobove Sv. Apostola Petra i Pavla i dakako, Petrovu namjesniku Lavu XIII., koji se također za svoga papinstva pokazao velikim ljubiteljem i braniteljem hrvatskoga naroda. Na dan 3. srpnja 1900. godine uručila je hrvatska mladež, pod vodstvom zagrebačkog nadbiskupa Jurja Posilovića, Sv. Ocu zlatno srce i svečano urešeni album sa 160.000 njihovih potpisa, sakupljenih iz svih hrvatskih krajeva, i k tomu još 5000 franaka uime Petrova novčića, kao simbol svoga zavjetovanja Presv. Srcu Isusovu da će “hrabro vojevati za vjeru i dom – pro aris et focis”. Ovaj događaj svečan za cijelu Crkvu u Hrvata, smatrao je nadbiskup Posilović toliko značajnim da ga je izrijekom spomenuo i pri svečanom otvaranju Prvoga hrvatskog katoličkog kongresa u Zagrebu, koji je održan od 3. do 5. rujna iste godine (1900.) i na kojem su se nakon niza stoljeća, okupljeni na jednom mjestu, u glavnom gradu Zagrebu, našli svi hrvatski biskupi, pa i oni iz Bosne i Hercegovine, a takav su sastav činili i izaslanici na Kongresu, svećenici i laici.[67] Premda je taj Kongres, prema riječima nadbiskupa Posilovića koji je svečano otvorio početak njegova rada, imao pridonijeti odgovorima na “dva bitna pitanja našega vremena”, a to su “red društveni i čvrstoća toga reda”, te “goruća socijalna pitanja”, bilo je u tijeku njegovih rasprava također i riječi o dolasku isusovaca u Zagreb koji se željno očekivao. Neki su sudionici predlagali da Kongres, kao odgovor na neprimjerene napade liberalnoga tiska “na taj časni crkveni red”, kao i “časno ime koje oni”, to jest isusovci, nose, donese i zasebnu rezoluciju.[68] To ipak nije učinjeno, zato što su sve rezolucije Kongresa bile u svojoj osnovi već unaprijed pripremljene. Ipak, recimo da je među utemeljiteljima Kongresa bilo i istaknutih štovatelja Srca Isusova, među kojima ističem utemeljitelja Kongresa i predsjednika Glavnoga odbora, Andriju Jagatića, kanonika Vrhbosanskoga kaptola u Sarajevu, te prijatelja tamošnjih isusovaca, a koji je od 1893. i predstojnik sestara milosrdnica u Zagrebu. Pod Jagatićevim vodstvom i na njegov poticaj, priredile su milosrdnice godine 1898., i to u povodu 50. obljetnice svoje učiteljske škole, veliku svečanost, na sam blagdan Srca Isusova i u njegovu čast, a na poslijepodnevnoj akademiji, u čast iste obljetnice, koja se održala u samostanskom vrtu, nazočio je, uz nadbiskupa Posilovića te druge uglednike i uzvanike iz Zemaljske vlade, i sam ban Khuen-Héderváry.[69]

 

            Gradnja Bazilike

 

            Nakon kupnje gradilišta (1898.) te završetka svih  potrebnih upravnih i stručnih tehničkih poslova, neophodnih za početak gradnje crkve u čast Srca Isusova, te isusovačke kuće i zgrade za kongregacije, koje je uime Družbe Isusove vodio zagrebački kanonik Ivan Pliverić, i koji su temeljeni na novčanoj zakladi zagrebačkog nadbiskupa Jurja Haulika, dugo očekivani početak gradnje, započeo je na dan 27. kolovoza 1901. godine. Sva protivljenja političko-liberalne i masonski orijentirane javnosti ostala su, tako, u drugom planu, premda će ona na sebi svojstven način i dalje pokušavati, ako ne spriječiti, onda barem ometati vjerničko djelovanje u bazilici i na područjima koja su njoj pripadala.

            Svi potrebni radovi, kako za gradnju crkve Srca Isusova tako i za gradnju isusovačke kuće, povjereni su uglednoj građevnoj tvrtki iz Zagreba “Pilar, Mally i Bauda”, koja se već tijekom nekoliko godina potvrdila u sličnim poslovima, pa i u gradnji crkava u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Štoviše, i sve daljnje stručne radnje, koje se tiču raznih područja građevnog obrta, povjerene su također “domaćim obrtnicima” da se tako upravo njima pruži mogućnost “izravne zaslužbe”, jer su mnogi od njih “dosta stradali u posljednje vrijeme kroz građevni zastoj u prijestolnici”, dakle u glavnom gradu Zagrebu.[70] Također i gradnja isusovačke zgrade za kongregaciju, koja je prema odobrenim nacrtima u vanjskom čelnom izgledu bila jednaka isusovačkom samostanu i koja se imala nalaziti s lijeve strane crkve, a samostan s njene desne strane, predviđena je za proljeće 1902. godine i tako izvedena.

            Za nešto manje od mjesec i pol dana, ili točnije četrdeset i dva dana gradnje, među kojima je osamnaest dana padala kiša, radovi su ipak tako dobro napredovali, da se blagoslov temeljnog kamena za isusovačku kuću i crkvu Presv. Srca Isusova mogao održati već 10. listopada iste godine, dakle 1901. Naime, tornjevi crkve već su bili podignuti pet metara visine iznad razine ceste, zidovi glavne crkvene lađe iznosili su 11,50 metara od poda crkve, a svetište crkve bilo je podignuto osam metara iznad dvorišnog tla, dok je istovremena gradnja isusovačke kuće izvedena u visini nadstroplja.

            Svečani blagoslov temeljnog kamena za crkvu Presv. Srca Isusova te isusovačku kuću održan je prema najavljenom nadnevku. Okupio je brojne uglednike, prije svega crkvene, a pozivu se na ovu veliku svečanost, odazvao i provincijal Družbe Isusove, pokrajine Austro-Ugarske, iz Beča, Antun Forstner. Sam čin posvete vodio je, uz prateću pomoć, zagrebački nadbiskup Juraj Posilović. Nakon svetih obreda, dakle propisanih molitava i blagoslova temeljnog kamena, uzidana je u temelje crkve i svečana isprava o posveti crkve, koja slovi:

            Godine poslije Isusa Krista tisuću devetsto i prve (1901.) za vladanja Svetoga oca Pape Leona XIII., Njegova Veličanstva Cesara Austrijanskoga i Apoštolskoga kralja Ugarskoga, Hrvatskoga, Slavonskoga i Dalmatinskoga Franje Josipa I. pod banom Hrvatske, Slavonije i Dalmacije Dragutinom grofom Khuen-Héderváryem i Nadbiskupom i Metropolitom Zagrebačkim Jurjem Posilovićem, a načelnikom sl. i kr, zemaljskog grada Zagreba Adolfom pl. Mošinskijem, za generalnoga glavara Družbe Isusove Ljudevita Martina i glavara provincije Austro-Ugarske Antona Forstnera.

            Položen je u gradu Zagrebu i blagoslovljen od spomenutoga Nadbiskupa dne 10. (desetoga) listopada kamen prvak crkvi Družbe Isusove na čast Presvetoga Srca Isusova, koja se gradi od kamata naraslih iz glavnice od 60.000 forinti srebra, dane od Jurja kardinala Haulika, Nadbiskupa i Metropolite Zagrebačkoga, za jednu rezidenciju Družbe Isusove, i predane na upravu Metropolitanskomu Kaptolu zagrebačkomu pismom od 17. travnja 1863. br. 890.

            Arhitekt gradnje jest Janko Holjac, Zagrepčanin.

            Bilo to na veću slavu Božju!”

            Katolički list pomno je objavio i ostale pojedinosti posvete, koje također zavređuju da ih istaknemo. One slove:

            Prošloga četvrtka u 10 sati prije podne, obavio je preuzvišeni naš gospodin nadbiskup radostan čin, koji će narodu hrvatskome za cijelo od velike moralne koristi biti. Toga dana položen bi i blagoslovljen po preuzvišenome gospodinu nadbiskupu temeljni kamen crkvi i samostanu isusovačkom u Zagrebu. Već dan prije priugotovljeno bi sve, što potrebno bijaše za taj sveti čin. Izdignuta crkva i samostan iz temelja, okićeni bijahu trobojnicama hrvatskim, a iznutra bi sagovima ukrašena. Naokolo u samoj zgradi podignute bijahu za općinstvo od dasaka privremene galerije. Već prije 10 sati sakupio se lijepi broj općinstva, da pribiva ovome činu. Od gradskoga poglavarstva bio je prisutan sam gradonačelnik g. Adolfo pl. Mošinski i gradski senator S. Katkić. Od reda isusovačkoga dodjoše na svečanost provincijal isusovački preč. g. Antun Forstner iz Beča, te gg. profesori isusovci iz Bosne P. Slavić i Hamer. Zagrebačkoga svećenstva skupilo se upravo mnogo. Oko 10 sati dovezao se uz glas velikoga zvona, preuzvišeni gospodin nadbiskup, koga s kratkim riječima pozdravi arhitekt gradnje Janko Holjac i zamoli da blagoslovi i položi temeljni kamen crkvi i samostanu Bogu na slavu a narodu na korist. Preuzvišeni se gospodin nadbiskup na to najsrdačnije na pozdravu zahvali, i pozove, da potpišu izpravu na to pozvani. Pošto bi izprava po preuzvišenome gospodinu nadbiskupu, gradonačelniku, arhitektu, provincijalu isusovačkom i prisutnim isusovcima potpisana, otpoče sv. obred. Dok je preuzvišeni gospodin nadbiskup molio propisane molitve, izgovarahu klerici u dva reda poredani, odredjene psalme. Poslije litanija Sviju svetih bi po preuzvišenome gospodinu blagoslovljen temeljni kamen, a dok bi ovaj po radnicima prisutnim zazidan, blagoslivljao je preuzvišeni gospodin uz molitvu ostale dijelove crkve. Pošto bi na koncu obavljene još neke molitve, završen bi sveti obred; na što stupi pred preuzvišenoga gospodina provincijal isusovački P. Forstner, zahvali se u ime reda preuzvišenome gospodinu nadbiskupu, što je Bogu na slavu ovaj sveti čin obavio, te zaželi, e bi dobri Bog blagoslovio rad i djelovanje reda, koji će u ovome samostanu stanovati. Po tom se preuzvišeni gospodin zahvali arhitektu gosp. Janku Holjcu na trudu i brizi oko gradnje, te se uz pozdrav općinstva i glas zvona povrati u svoj dvor.[71]

            Katolički list objavio je i podroban opis gradilišta isusovačkog samostana i crkve, koji se nalazi u donjem dijelu grada, na istočnoj strani Palmotićeve ulice, u dijelu između Boškovićeve i Hatzove ulice, odnosno između kuća br. 29 i 35 (a tako je i danas), dok je pročelje crkve i samostana i zgrade kongregacije okrenuto prema zapadu. Pomno je opisana i veličina gradilišta koje uz građevni pravac iznosi 84,5 metara ulične fronte, a čitava njegova površina iznosi jednu ral i 395 četvornih metara.[72]

            Precizno su objavljene i ostale pojedinosti nacrta gradnje. Tako pročelje crkve prema ulici iznosi 24,65 metara, a njena dubina unutar gradilišta 59,13 metara. Pročelje crkve bit će ukrašeno sa dva tornja, između kojih su smještena troja vrata, koja vode najprije u crkveno predvorje, a potom i u samu crkvu. Širina glavne crkvene lađe iznosi 13,30 metara, a sa njene svake strane stoje četiri kapelice za smještanje pokrajnih oltara i ispovjedaonica. Oko svetišta unaokolo smještena je sakristija tako da sa svetištem čini jednu cjelinu. Pri tome unutarnja visina crkve iznosi do početka svoda 13,50 metara, a do vrha svoda ravnih 20 metara visine. Iznad crkvenog predvorja i pokraj kapela smještene su galerije u koje se može ući bilo iz crkve same bilo izravno iz susjednog samostana i zgrade za kongregacije. Ukupna površina poda ove nove crkve iznosi u prizemlju 801,30 m², dok pjevalište i galerije imaju površinu od 280 m². Računamo li s obzirom na žrtvenike, ispovjedaonice i klupe, da na 1 m² crkvenoga poda dolaze tri čovjeka, a na 1 m² poda galerija bar dva čovjeka, tada će biti prostora u toj crkvi za 3.000 ljudi. Štoviše, istaknuta je i usporedba s inače poznatom crkvom Sv. Katarine na zagrebačkom Gornjem gradu koja ima samo 467,50 m² poda površine, i prema tome ima mjesta za svega 1400 ljudi, premda se zna da se tamo kad je bilo potrebno, osobito u vrijeme velikih crkvenih svečanosti moglo smjestiti i po 1900 učenika. Zato se očekuje da će u novu isusovačku crkvu biti moguće smjestiti barem 4.000 duša, što znači da je ova nova crkva još jednom tako velika, kako crkva Sv. Katarine, odnosno da će ova isusovačka crkva biti po veličini druga u Zagrebu.

            Istaknute su i druge važne gradnje. Tako se desno od crkve gradi samostan sa 29,90 m uličnog pročelja, i to dva kata visoko. U prizemlju su uz ulaz smještene dvije sobe za primanje posjeta i razgovor, te soba vratara. U prizemlju će biti smješteno blagovalište s podrumom, kuhinjom, i drugim potrebnim prostorijama. U prvom katu bit će kućna kapela, soba za odmor časnih redovnika, te četiri stambene sobe. U drugom katu smještena je, pak, knjižnica i četiri sobe za stanovanje. Iz prvoga kata uređen je izravni pristup kroz južni crkveni toranj na pjevalište, a iz drugoga kata može se izravno doći na crkvenu galeriju.

            Sjeverno od crkve izgradit će se zgrada za kongregacije, koja će po vanjštini biti jednaka zgradi samostana sa 29,90 m uličnog pročelja i na dva kata. U prizemlju nalazi se, osim vratarove sobe, zbornica za kongresiste i velika dvorana od 81 m² za predavanje u kongregacijske svrhe. Uz ovu dvoranu ima sobica za svećenika i odbor, koji će ravnati ovim predavanjem. U prvom katu ove zgrade smještena je dvorana od 60 m² za obavljanje svećeničkih duhovnih vježba i četiri stambene gostinjske sobe. U drugom katu bit će pet stambenih soba.

            O daljnjem tijeku gradnje isusovačkog samostana i crkve Srca Isusova u Zagrebu ne nalazimo u Katoličkom listu, a niti u ostalim javnim glasilima opširnijih vijesti. Riječ je samo o rijetkim i veoma sažetim obavijestima u Katoličkom listu u kojima se navodi da je dana 17. svibnja 1902. godine zagrebački kanonik Ivan Pliverić blagoslovio križeve zvonika crkve Srca Isusova. Naime, po završetku gradnje već krajem iste kalendarske godine pročelje crkve ukrašeno je s dva visoka zvonika, sa svake strane po jedan, dok je vrh samog pročelja ukrašen kipom Spasitelja od pozlaćenog bakra, kojega je prema vlastitom modelu izradio domaći majstor, Viktor Rimay, inače učitelj na Obrtničkoj školi u Zagrebu. Ispod kipa postavljen je i natpis s urezanim zlatnim slovima na hrvatskome jeziku, i koji je odlomak iz Posvetne molitve Srcu Isusovom, te slovi: Tvoji smo, tvoji hoćemo da budemo!

            Premda se gradnja isusovačke kuće i crkve Srca Isusova približavala svome kraju ipak u javnim glasilima i dalje nema vijesti o tim važnim događajima. U to vrijeme započinju burni politički događaji, najprije u samom gradu Zagrebu (1902.), koji će već iduće godine (1903.) također u znaku otpora novim pokušajima mađarizacije Hrvatske, zahvatiti veće dijelove zemlje. Osim konstituiranja “Hrvastke opozicije” u Saboru, u koju se udružuju Neodvisna narodna stranka i Stranka prava, i koje se u stvari ban Khuen-Héderváry ipak pribojavao, jer je ona u prvi plan postavila zahtjev izborne reforme, tu su i velike protusrpske demonstracije u Zagrebu koje su trajale od 1. do 3. rujna 1902. godine. Dakle svega dva i pol mjeseca prije dovršenja crkve i njene posvete, odnosno svega dva mjeseca prije dolaska prvih isusovaca u novu kuću u Zagrebu. Naime, spomenute protusrpske demonstracije u Zagrebu izbile su u povodu napisa u Srpskom književnom glasniku, a kojega je u kolovoškom broju god. 1902. prenio i zagrebački Srbobran, inače glasilo Samostalne (srpske) stranke u Hrvatskoj, i koji u članku pod naslovom “Srbi i Hrvati”, iz pera Nikole Stojanovića, nastoji dokazati da Hrvati nisu narod i da će nestati. U istome članku doslovno stoji i sljedeće: Ta se borba mora nastaviti do istrage naše ili vaše. Jedna stranka mora podleći. Da će to biti Hrvati garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnosti što žive posvuda pomiješani sa Srbima i proces opće evolucije, po kojem ideja srpstva znači napredak.[73] Bile su to preteške riječi, tim više što ih je zagrebački Srbobran prenio bez ijedne riječi komentara. Zato su protusrpske demonstracije pokazale žestinu kakvu Zagreb još nije doživio. Privatna se imovina uništavala, prozori srpskih trgovina i drugih javnih zgrada, pa i privatnih stanova su razbijani, a razljučene mase ljudi nisu više marile za naknadno ograđivanje zagrebačkih Srba od spomenutih uvreda Hrvatima. Na kraju morala je vojska intervenirati, kako bi se vratio mir. Ipak bila je to samo Pirova pobjeda za Khuena, koji od povijesti nije želio ništa naučiti. Zato su već u proljeće, sljedeće 1903., izbile nove, ovoga puta protumađarske demonstracije, ne samo u Zagrebu i njegovoj okolici, već i širom zemlje. Međutim, kako je u međuvremenu izvijestio Katolički list, prema pisanju nekih srpskih izvanzagrebačkih mjesnih listova, iza protusrpskih demonstracija u Zagrebu “stajali su Jezuiti” (!?).[74]

            U Zagrebu, dakako, nije tih rujanskih dana bilo dobro, kao niti u danima koji su kasnije, osobito u rano proljeće iduće godine uslijedili. Ipak, kako je također izvijestio Katolički list: uoči Svih svetih, dakle na dan 31. listopada 1902., časni oci isusovci unišli su u svoju novu rezidenciju u Zagrebu. Superiorom je imenovan otac Ferdinand Brixi, osječanin; a uz njega će raditi nama već poznati isusovci: o. Matija Kulunčić i o. Ilija Gavrić. Prvi je Hrvat iz Subotice, a drugi Hrvat od Travnika iz Bosne. Znademo da će se tome uzradovati svaki Hrvat katolik, pa im i mi od dobrog Boga želimo obilje blagoslova u radu njihovu, koji će sigurno biti samo na dobro Crkve katoličke i Hrvatske nam domovine.[75] Recimo također da je zajedno sa spomenutim isusovcima svećenicima, došao u zagrebačku kuću i prvi isusovac nesvećenik, koji se zvao Ivan Konečny, i koji je kao i kasnije ostala braća, uvelike pomagao isusovačko služenje Crkvi i narodu.

            Uspostavu nove isusovačke kuće u Zagrebu, kao i skoru posvetu crkve Presvetoga Srca Isusova, koja se očekivala za svega nekoliko dana, Katolički list popratio je i opširnim člankom o značenju Glasnika presv. Srca Isusova za duhovni život u narodu i njegovu stalnu obnovu.[76] Pozvao se pritom i na poznate riječi Pija IX. i Lava XIII. prema kojima je upravo u pobožnosti prema Srcu Isusovom temelj svakoj nadi našoj u bolju budućnost, i zato je ona od prevelike potrebe za sve narode svijeta. Vrijedan je pažnje i daljnji dio komentara, u kojem se izrijekom navodi, kako pobožnost prema Presv. Srcu Isusovu, kao i papine preporuke vrijede ne samo za sve narode, nego osobito i za naš hrvatski narod. Nadalje, upitao je pisac u “Katoličkom listu”: Zar može narod naš živjeti u nepovoljnijim okolnostima, nego što su sadanje, u kojima živi naš hrvatski narod? Svi iskreni rodoljubi vide i priznavaju, da nam narod materijalno propada, a sa velikom boli opažamo mnoge pojave, iz kojih će nužno slijediti i moralno propadanje. Stoga, Ako je i komu narodu, to je našem potrebno, da on ima kakov temelj, kakovo utočište, na kom da osloni nadu svoju, od koga da iščekuje spas svoj. Ako je ikomu narodu potrebna pobožnost k presv. Srcu Isusovu, to je ona potrebna našemu hrvatskomu narodu. /…/. Tu potrebu osjeća osobito veliki naš biskup Strosmayer, koji od srca želi, da bi se ova pobožnost gojila u svakoj hrvatskoj katoličkoj kući.[77] Također je istaknuo Katolički list, kako baš tu pobožnost širi Glasnik Presv. Srca Isusova, i samo onaj tko ga čita, znade što on znači, a zbog svoje duhovnosti, ovaj je Glasnik stekao preporuku i blagoslov i samog sv. oca Lava XIII.

            Dalje je pisac istaknuo, kako je “Glasnik Presv. Srca Isusova” čisto hrvatski list, pošto on gotovo bez ikakve iznimke uzimlje gradivo i slike iz hrvatskih krajeva. Nema tuj prijevoda iz tudjih jezika; sve je izvorno, sve hrvatsko. Hrvat iz Istre, Dalmacije, Bosne i Hercegovine, Slavonije i Hrvatske, svaki će naći vijesti i pripovijesti iz svoje uže domovine. (…) Glasnik se odlikuje osobitom čistoćom i ljepotom jezika, pa stoga Glasnik nije jedino učitelj pobožnosti, nego je u mnogim krajevima i stalni učitelj hrvatskoga jezika (…). Svaka mu stranica potvrđuje da nije propala nada u bolju budućnost, da nije propala ljubav, plemenita kršćanska ljubav, koja jedina može da iscijeli tolike duboke rane našega naroda. I na kraju, Glasnik a da i nije političan list, te se politike ni izdaleka ne dotiče, ipak pravim domoljubnim srcem diše, a nada sve njeti ono, što je kao duša našem narodu, njeti ljubav i oduševljenje k vjeri katoličkoj za koju se predji naši tako junački boriše, osobito u doba tursko-osmanlijske agresije. Širimo stoga ovaj Glasnik, glasila je javna preporuka, jer su prevelike koristi u svakom pogledu, što će ih po njem narod naš crpsti.[78]

 

            Posveta Bazilike

 

            Unatoč burnim i neugodnim političkim događajima, poslovi dovršenja crkve Srca Isusova dobro su i sretno napredovali. Stoga je već početkom prosinca 1902. Katolički list mogao obavijestiti javnost o doista velikom i dugo očekivanom događaju: Blagoslovu crkve Presv. Srca Isusova u Zagrebu. Riječ je o kratkoj obavijesti koja je glasila: Crkva Družbe Isusove u Zagrebu još nije gotova, ali je ipak toliko napredovala, da će se dne 15. prosinca (1902.) bla(go)sloviti i predati javnom bogoslužju. Žrtvenici su kao i ispovjedaonice namještene privremeno, za prvu potrebu; a hrvatski će narod i nadalje priteći svojim milodarima, da si ukrasi svetište Presv. Srcu Isusovu. Javljena je i vijest da će na spomenutu osminu blagdana Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije, svetište Srca Isusova u Zagrebu blagosloviti kanonik Ivan Pliverić koji će prvi odslužiti sv. Misu u tome svetištu. A što se tiče posvete crkve, ona će biti iza godine, koju želi obaviti sam preuzvišeni gosp. natpastir. Da se ta plemenita želja što prije ostvari, molimo i radimo.[79] Tjedan dana kasnije, donio je Katolički list također sažetu obavijest o blagoslovu crkve isusovačke, koja također zavređuje, da je i ovdje navedemo u cijelosti: Prošloga ponedjeljka, (dakle 15. prosinca 1902.) u osam sati u jutro, blagoslov(lj)ena bi crkva Isusovaca. Blagoslov uz asistenciju obavio je preč. gospodin Ivan Pliverić, kanonik. Iznajprije se izmolilo propisane litanije i ostale molitve, zatim se blagoslovilo crkvu izvana i iznutra. Poslije blagoslova odslužena bi uz asistenciju u novoj crkvi prva sveta Misa, a i puka se bilo pribralo. Blagoslovu crkve došao je i zamjenik isusovačkoga provincijala iz Beča. Od sada će se, kako u posljednjem broju javismo, redovito svaki dan služiti u ovoj crkvi služba Božja i propovijedati.[80]

            O tome, kako je narod prihvatio ovo svetište Srca Isusova u Zagrebu, kao i same isusovce, najbolje svjedoči činjenica, da je samo do kraja iste kalendarske godine 1902., u još uvijek nedovršenoj crkvi podijeljeno 6.000 pričesti, što prema ukupnom broju katolika u gradu, kojih je tada 52.000 (zaokružena brojka), iznosi oko 12 %. Štoviše, već početkom veljače 1903. godine, zagrebački su isusovci, Kulunčić i Gavrić, udovoljili molbi župnika u Šestinama kraj Zagreba te su tamo davali sv. misije, na veliko zadovoljstvo tamošnjih vjernika.[81]

            O blagoslovu svetišta Srca Isusova, kao i redovnoj službi Božjoj u toj crkvi, obavijestio je hrvatsku javnost, i sada već dobro poznati u narodu, Glasnik Srca Isusova. Osim što je sažeto opisao vanjski izgled svetišta Srca Isusova u Zagrebu, u koje se ulazi kroz troja rumena, bakrena vrata najprije u predvorje, a potom u samu lađu velebne crkve, pomno je istaknuo i činjenicu, kako je svetište krasno, ali rekao bih prazno. Unutrašnjost crkve još nikako ne odgovara vanjštini. U crkvi stoje samo tri privremena oltara. Ne čuju se orgulje. Ne čuje se glas velikog zvona (…).[82] Drugim riječima, svetište Srca Isusova bilo je potrebno još ukrasiti, nabaviti propovijedaonicu, orgulje, dopuniti klupe i drugu potrebnu opremu.

            Ipak, na pitanje, ima li hrvatski narod nacionalno svetište Presvetog Srca Isusova, isti je Glasnik odgovorio potvrdno. Istaknuo je sada već dobro poznatu činjenicu da i Hrvati imaju svoje nacionalno svetište Srca Isusova, a ne samo bogati europski narodi, kao Talijani, Francuzi, Portugalci i drugi. I štoviše: Ni jedan narod ne može za svoje svetište Srca Isusova s većim pravom reći da je njegovo, nego Hrvat. Od one krasne umjetne pločice što mu resi pod, pa sve do križeva na vrhuncu zvonika; od maloga čavla do milozvučnoga zvona, zvona Sv. Franje Ksavera: sve, sve ti je iz hrvatskih tvornica i skladišta. Od posljednjeg nadničara, koji je miješao kreč, sve do arhitekta i graditelja, sve su to sinovi našega naroda. I novac je hrvatski: iz zaklade prvoga hrvatskoga kardinala nadbiskupa, Haulika. I darovi su hrvatski: iz svih hrvatskih krajeva, pa čak iz Amerike, od tamošnje braće Hrvata. U tom svetištu slušat ćeš samo hrvatsku propovijed.[83]

            Ukrašavanje Bazilike 

            Premda je nepopularni ban Khuen-Héderváry uskoro morao napustiti Hrvatsku, (1903.), posljedice njegove nenarodne vladavine kao i loše gospodarske politike, nije bilo lako ukloniti. Svjedoči o tome i činjenica, da je samo u posljednjem desetljeću njegove vladavine iselilo iz Hrvatske u prekomorske zemlje, prije svega u Sjevernu Ameriku, više od sto tisuća ljudi, pretežno poljodjelaca i obrtnika, ali uglavnom pripadnika mlade populacije između dvadesete i tridesete godine života. Upravo za njihovu zaštitu, osnovao je uskoro zagrebački nadbiskup poznato Društvo Sv. Rafaela (1913.). A što se tiče Hrvatske, kao i cjelokupne hrvatske politike i naroda, na vlast je uskoro došla Hrvatsko-srpska koalicija (1905.) koja je već i prije izbijanja Prvog svjetskog rata, a pogotovu za njegova trajanja pripremala, te uz međunarodnu podršku nakon njegova završetka i izvela duboke političke promjene, nepovoljne za Hrvatsku i dakako za vjerski život njenoga pučanstva.

            Vrijedno je također istaknuti, da su i u ovakvim uvjetima, koje također stalno prate uzrujana i sve glasnija protivljenja liberalne i masonske javnosti, ne samo u Zagrebu nego i u drugim većim hrvatskim gradovima, pa i u samome Hrvatskome saboru, poslovi ukrašavanja Bazilike, koja gotovo odmah postaje i glasovito hodočasničko mjesto u čast Presv. Srca Isusova, postupno i sigurno napredovali. U svega nekoliko godina dovršena je izrada svih osam oltara u pokrajnim kapelama crkve. Svi radovi kao i umjetničke izvedbe, učinjene su u dobro poznatoj radionici Ferdinanda Stuflessera (1903.- 1907.), u St. Ulrichu u Grödenthalu, u Južnom Tirolu, danas Italija. S južne strane crkve postavljeni su oltari Sv. Josipa, Franje Ksavera, Alojzija Gonzage i Jurja mučenika, a sa sjeverne strane su također oltari i to Bl. Djevice Marije, Sv. Ignacija Loyolskog, utemeljitelja Družbe Isusove, Anđela Čuvara i Sv. Ivana Nepomuka. Svi su oltari izvedeni u drvu, u novorenesansnoj i novobaroknoj stilizaciji te obojenom reljefu.[84] Izrade oltara darovali su zagrebački kanonici i njihova su imena uredno ispisana pri dnu svakog oltara. Osim toga, svaku kapelu resi i po jedna kvaliteno izrađena ispovjedaonica.

            Godine 1906., i to darežljivošću zagrebačkog nadbiskupa Posilovića, podignut je glavni oltar Presv. Srca Isusova (stajao je 25.782 krune). Njegova izrada povjerena je dizajnerskim sposobnostima Hermana Bolléa, a izvela ga je Prva lička klesarska udruga. Prevladavaju bjelina kamena i pozlata dekoracije. Glavnu oltarnu sliku s Isusovim likom i njegovim otvorenim Srcem u naravnoj veličini, izradio je bečki katolički slikar Josef Aleksius Kastner.[85] Sa strane glavne oltarne slike isklesani su i mramorni kipovi Sv. Ivana Apostola i Sv. Marije Margarete Alacoque, osobitih štovatelja i širitelja pobožnosti prema Srcu Isusovu. Iznad glavne oltarne slike istaknut je natpis u zlatnim slovima: Gle srce što je toliko ljubilo. Na samom vrhu glavnoga oltara istaknut je mramorni križ ukrašen draguljima, a ispod njega stoji isklesana mramoma ploča s likom Jaganjca Božjega. Iznad Jaganjca u polukružnom luku ističe se natpis sa zlatnim slovima: Evo Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta.

            Iste godine 1906., postavljene su na pjevalištu crkve velike orgulje koje je izradila poznata tvrtka Josip Rieger u Jägendorfu, a sredinom sljedeće godine (1907.) i to na dan 2. lipnja, crkvu i veliki oltar Presv. Srca Isusova posvetio je u zastupstvu nadbiskupa Jurja Posilovića, pomoćni zagrebački biskup dr. Ivan Krapac, uz prateću pomoć nadarbenika Kindleina i Bićanića. Dva pobočna oltara, Bl. Dj. Marije i Sv. Josipa blagoslovio je kaptolski vikar Đakovačke biskupije dr. Anđelko Voršak, uz prateću pomoć dr. Premuša i dr. Lončarića.

            U tijeku sljedećih dviju godina (1907.-1909.). dovršeno je slikanje crkvene unutrašnjosti. Sve poslove izveo je već spomenuti bečki slikar Josef Kastner, a ukrašavanje bečki umjetnik Franjo Renner. Zidne i oltarne slike u svetištu crkve posvećene su teološkim temama. Tu su slavni crkveni naučitelji i teolozi: Sv. Bazilije, Bernardo, Toma Akvinski, Bonaventura, Alfons Liguori, Franjo Saleški, apostol Pavao, biskup Augustin, Petar Kanizije, ali i hrvatski svetac Marko Krizin. Pri samom vrhu svetišta ističu se Noina korablja, Bog Otac i Kovčeg zavjeta (starozavjetnog) te Posljednja večera. Na triumfalnome luku i svodu ističe se niz anđela u ukrašujućoj izvedbi.[86] Na spomenutome luku ističe se natpis iz Sv. Pisma Novoga Zavjeta: Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni. Na pročeljima ulaza u svetište ističu se klesani portreti glavnih donatora crkve: zagrebačkog nadbiskupa Jurja Haulika (1837./1853.-1869.) i zagrebačkog nadbiskupa Jurja Posilovića (1894.-1914.) koji su urešeni osnovnim podacima o njihovim zaslugama za crkvu. U vrijeme spomenutih radova izrađene su, također, mramorna propovjedaonica i pričesna klupa, koje je prema Bolléovim nacrtima klesao Srećko Toman u Ljubljani. Istovremeno je dovršena izrada 14 postaja Križnog puta, s lijepo izvedenim reljefima u drvu, koje su nabavljene u Münchenu (svaka postaja s okvirom stajala je 500 kruna.) Samo godinu dana prije izbijanja Prvoga svjetskoga rata (1913.) crkva je dobila 12 oslikanih prozora, koji ukrašuju pokrajne kapele kao i samo svetište, te dva kipa, Lurdske Gospe i Žalosne Majke Božje (stoje i danas u predvorju crkve). Vitraji u akvarelnoj prozirnosti boje, djelo su poznate radionice Alberta Neuhausera iz Innsbrucka. Njihovi su darovatelji zagrebački kanonici, zagrebački pomoćni biskupi te zagrebački nadbiskup Antun Bauer; i njihova su imena istaknuta pri dnu svakog prozora.

            U tijeku ukrašavanja Bazilike, poznati vođa Socijaldemokratske stranke Hrvatske, Vitomir Korač, bio je zaplašen također i osnivanjem brojnih Marijinih kongrecija kao i djevojačkih društava Srca Isusova širom Hrvatske, koje su također vodili isusovci, kao i njihovim djelovanjem u hrvatskim školama, te je stoga 19. travnja 1910. godine u Hrvatskome saboru prigovorio vladi, zašto je dopustila da se u naše škole uvlači "čisto bojovno-klerikalna organizacija, a to je tzv. organizacija Srca Isusova"?. Na veliku uzbuđenost kao i nezadovoljstvo više opozicijskih zastupnika, da on ne razumije o čemu se ovdje radi, odnosno "o asketskoj organizaciji”, Korač je ustrajao na svojim “prigovorima”. A svoj je govor zaključio riječima: ovo je jezuitska organizacija, a mi znamo, da su Jezuite bojovno-klerikalni element koji se uvlači u naše škole.[87] Doduše tadašnji i to vrlo glasni liberalno masonski novinarski napadi na isusovce, kao i na štovanje Presv. Srca Isusova koje su isusovci, također i po želji Sv. Stolice, širili u narodu, i kojim se napadima upravo tada pridružuje i brojna liberalno-masonska literatura, dakle njihove knjige i časopisi, nisu tada imali većega utjecaja u hrvatskoj javnosti.[88] Ipak, vrlo su brzo pokazali svoju silu i zube, i to već nakon godine 1918., u odnosu na isusovce, ali i u brojnim događajima koji su tijekom idućih godina, pa i desetljeća, slijedili.

            Nova i ovako urešena bazilika Srca Isusova u Zagrebu, i danas je, nakon zagrebačke prvostolnice, druga crkva po veličini u Hrvatskoj, koja zajedno s galerijama može primiti oko 4.500 osoba. Od samoga početka, u Bazilici se svečano slavi svaki prvi petak u mjesecu, te osobito godišnji blagdan Presv. Srca Isusova, i na te se dane oduvijek okupljalo u crkvi osobito mnogo vjernika. O velikom značenju Bazilike, već u tijeku njezinog prvog desetljeća postojanja, koje uključuje i razdoblje njezinoga postupnog ukrašavanja, svjedoče i sljedeći podaci: ispovijedanje, propovijedanje, duhovne vježbe svećenstvu i samostanima, konferencije, kongregacije, zatim opskrba bolesnika, pučke misije, redoviti su poslovi 7 do 8 otaca. Uza sve te poslove, bilo je u Bazilici u tijeku 1911. godine primljeno 21.465 ispovijedi, 1912. godine 35.805, a 1913. godine 41.117. U tijeku istih godina, dakle 1911. godine, podijeljeno je u Bazilici 62.322 pričesti, 1912. godine 73.000, a 1913. godine 80.112.[89] O kakvom se odazivu vjernika radi, svjedoči i činjenica što tada grad Zagreb ima oko 75.000 stanovnika zajedno s obodnim naseljima.

            Recimo na kraju da je najveća većina hrvatskoga naroda i hrvatske javnosti, i u tijeku druge polovice 19. stoljeća i, dakako, u tijeku 20. stoljeća, kao i 21. koje je upravo započelo, uvijek rado i s povjerenjem prihvaćala isusovce u svoju sredinu, zajedno sa svojim biskupima i nadbiskupima i svećenstvom uopće. S njime, kao i sa isusovcima, dijelio je hrvatski narod svoje životne putove, i jednako tako ustrajno surađivao na svojoj osobnoj izgradnji kao i izgradnji cijeloga naroda. Zajedno s isusovcima, i hrvatski je narod slijedio povijesni hod većine europskih zemalja. Nepobitan dokaz općenitoga prihvaćanja isusovaca u hrvatskome narodu svakao je i gradnja Bazilike u čast Presv. Srca Isusova u glavnome gradu Zagrebu, ali jednako tako i činjenica da isusovci i danas djeluju u hrvatskome narodu u zemlji, ali i svijetu.

 

 

 

 

 

 

 

Riassunto

 

LE CIRCOSTANZE POLITICHE ED ECCLESIASTICHE IN PERIODO DELLA COSTRUZIONE DELLA BASILICA DEL SACRO CUORE A ZAGABRIA

Il secondo arrivo dei Gesuiti a Zagabria

 

 

            La nuova basilica del Sacro Cuore a Zagabria fu benedetta solennemente il 15 dicembre 1902.  Le preparazioni per la sua erezione, come anche per il ritorno dei Gesuiti a Zagabria, si sono svolti nella seconda metà dell’Ottocento. Nell’articolo l’autrice descrive le circostanze politiche ed ecclesiastiche nelle quali accadeva questa preparazione, partico-larmente gli sforzi degli arcivescovi Juraj Haulik, Josip Mihalović e Juraj Posilović nell’impresa di assicurare le condizioni per il secondo arrivo dei Gesuiti a Zagabria.